Injection locking

Prije svega on pocinje, kao i svi logicki empiricari, sa razgranicenjem izmedu onoga što su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je suština znanja uopcavanje, a pocetak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih cinjenica od onih koje to nisu. Definicija termina relevantan: »Znacenje termina “relevantan” može se ovako definirati: relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uopcavanje bilo valjano. Odvajanje relevantnih cinjenica od irelevantnih predstavlja pocetak saznavanja.« 138

Svi zakoni su zakoni uopcavanja. Drugim rijecima, oni predstavljaju iskaze tipa «ako onda – uvijek». U pojmovnoj ravni pravo pravi razgranicenje znanstvenih pojmova od antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u površnoj analogiji psiholoških doživljaja i fizickih karakteristika objektivnog svijeta, kao što je primjer “privlaciti”, “vuci” itd. Na primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao što je Newtonava kao što je primjerice sila privlacenja. Mada priznaje postojanje takvih pojmova on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlacenja: »Moc objašnjenja koju imaju Newtonovi zakoni poticu iz njegovih opcenitosti, a ne iz njegove površne analogije sa psihološkim doživljajima. Objašnjenje jeste uopcavanje.«139

No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda leži u ljudskoj prirodi da daje odgovore cak i kada nemaju sredstva za iznalaženje pravih odgovora. Ova pretpostavka može za sobom povuci niz pitanja koji mogu biti fundamentalna mada Reichenbach niti postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; dali je ta priroda inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psihološki fenomen? Odnosno, dali to znaci da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrešnih analogija ka stvarnim znanstvenim pojmovima, a što povlaci za sobom niz drugih pitanja itd.?

On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom “cinjenicom” i nastavlja u tom kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija: »Površne analogije narocito analogije sa ljudskim doživljajem, bile su brkane sa uopcavanjem i uzimane kao objašnjenje. Traganjem za opcenitošcu zadovoljavano je pseudoobjašnjenjima … Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.«140

Možda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zakljucak ne bi se cinio tako radikalan. Dakako u tom slucaju ne preostaje ništa drugo nego da navede niz slikovitih primjera koji naslucuju problematiku ali je ne rješavaju, mada se može to opravdati cinjenicom negativnog stava logickog pozitivizma prema filozofskom promišljanju. Pa u tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrešnost ali se ne previše upuštati u objašnjenje jer ce i tako biti odbaceno kao deplasirano. Evo jednog njegovog slikovitog primjera: »Ovakvo naivno objašnjenje zadovoljava primitivan i djecji um, koji

138 Ibid.str.33. 139 Ibid.str.37. 140 Ibid.str.38.

se služi antropomorfnim analogijama; bog je nacinio svijet onako kako su ljudi nacinili kucu, orude, vrtove. Na jedno od najopcenitijih i najznacajnijih pitanja – na pitanje o postanku fizickog svijeta – odgovara se pomocu analogije sa svakidašnjim iskustvom. Cesto se sa pravom dokazivalo da se objašnjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada bi bile istinite, samo otežavale rješavanje, problema objašnjenja. Prica o postanku svijeta predstavlja pseudoobjašnjenje.« 141 Ili u još oštrijem obliku: »Poput biblije, mnogi filozofski sustavi jesu pjesnicko remek-djelo, bogato slikama koje poticu našu uobrazilju, ali lišeno moci razjašnjavanja koja proistice iz naucnog objašnjenja.«

U tom kontekstu, daje primjer pogrešnog uopcavanja: »Kada je Tales, koji se oko 600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izložio je teoriju da je voda supstancija svih stvari, on je nacinio pogrešku uopcavanja; zapažanje da mnogi materijali sadrže vodu – na primjer zemlja ili živi organizam – bilo je pogrešno prošireno u pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.«142

On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvažnijih, tako daje kritiku i Aristotela: »Filozof je svagda bolovao od opasnih pogrešaka pocinjenih na osnovu pogrešne analogije… Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogrešku nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao što je “razum” upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet slican stvari. Na klasican primjer ovakve zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije… Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se može mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidašnje iskustvo postala je izvor dijela filozofije cija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogucila jedino pogrešku upotrebe jedne analogije… kada citamo Aristotela, osjecamo ponekad da on zaista ima na umu tu tricavu cinjenicu«143

I dalje nastavlja: »Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato što je materija kadra da na sebe uzme razlicite forme. Štoviše, smatra se da se odnos forme i materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, duša i tijelo, muško i žensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se nalaze forma i materija, Aristotel, ocigledno, vjeruje da te druge odnose objašnjava nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim tumacenjem analogije dolazi do pseudoobjašnjenja, koje zahvaljujuci nekritickoj uporabi slike, daje isti naziv mnogim razlicitim pojavama«144

On to zove bježanjem u analogizam

Na isti nacin daje i kritiku Platonova ucenja: »Aristotelova doktrina o formi i materiji iskoristio sam kao jedan primjer za ono što nazivam pseudoobjašnjenje. Anticka filozofija još jedan primjer tog nesretnog oblika rasudivanja – Platonova filozofija. Pošto je Aristotel jednom bio Platonov ucenik, moglo bi se cak povjerovati da je ucitelj, obilno se koristio slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog ucenika sklonost ka takvom nacinu mišljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je ono imalo na Aristotela, što je cesto bio predmetom ispitivanja… « 145

Izvjesna uporaba pogrešne analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja leži izmedu matematicke i empirijske istine: »Medutim, logika njegove teorije upravo je tu pogrešna, cak i ako o njoj sudimo prema kritickoj ljestvici prilagodenoj njegovoj dobi. Umjesto objašnjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne može zamijeniti. Njom se briše bitna razlika matematickog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje cinjenicu da se 141 Ibid.str.38. 142 Ibid str.40. 143 Ibid.str.41. 144 Ibid.str.42. 145 Ibid.str.44.

“sagledavanje” nužnih odnosa suštinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata. Služeci se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objašnjenja stavlja sliku i izmišlja svijet samostalne i “više” stvarnosti.«146

Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi izmedu znanstvenog jezika i svagdašnjeg govora, dakle sukladno svom pozitiovistickom stavu problem prebacuje na podrucje semantike tako daje primjer pojma energije: »Fizicar koji govori o energiji sunceva zracenja ne bi sebi dopustio da je sunce energicno poput energicna covjeka. Takav bi jezik predstavljao ponovno vracanju predašnjeg znacenja.«147

Poslije ovakve analize Reichenbach pokušava da napravi granicu tj. omedenje naucne prave filozofije: »Vec sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se želja za saznanjem zadovoljava pseudobjašnjenima, brkanjem analogije sa opcenitošcu i upotrebom slika umjesto naucno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija ideja nije nauka, vec poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logicke analize. Razvijajuci dalje svoju teoriju, Platon se ne usteže da otvoreno pokaže da je njegovo mišljenje misticno, a ne logicno: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi duša.«148 Za njega filozof govori nenaucnim jezikom, jer pokušava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu na raspolaganju još ne stoje sredstva za davanje naucnih odgovora.

Dalje traži sa kritikom racionalizma konstatirajuci da izvor nejasnoca leži u takozvanim vanlogickim pobudama. »U prethodnom poglavlju pokazali smo da u filozofskim sustavima nejasni pojmovi potjecu iz nekih vanlogickih pobuda koje se miješaju u procesu mišljenja… Nagon za mišljenje u slikama možemo nazvati vanlogickom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logicke analize, vec potjece iz mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.«149

Poslije ovakvog kritickog odnosa prema filozofskim i ostalim promišljanjima koji se, po njemu, koriste vanlogickim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda rješenje moguce? Reichenbach traži riješene u matematici kao utocištu sigurnosti i empirijskim znanostima cija je osnovna metoda promatranje. U stvari empirijska znanost predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrešnim uopcavanjima uspješnim spojem matematicke metode i metode promatranja.150

Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije uloge promatranja, da se do istine može doci samo putem razuma potpuno pogrešan i predstavlja plod vanlogickih motiva koji leže u težnji ka izvjesnosti. »U psihološkom pogledu, sav racionalizam u širem smislu rijeci potjece iz jedne vanlogicke pobude, to jest pobude koja se ne može opravdati logikom – iz traganja za izvjesnošcu.«151

On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu misticnu vezu, iako ne za sav racionalizam. »Naravno, racionalizam nije uvijek mistican. Sama logicka analiza može poslužiti za utvrdivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali ipak povezanim sa svakidašnjim iskustvom ili naucnim znanjem. U moderno doba nastali su razliciti sustavi te ne misticne naucne vrste.«152

Mada se Reichenbachova teza može nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide cak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u

146 Ibid.str.49 147 Ibid,str,50 148 Ibid.str.51. 149 Ibid.str.54.

150 Matematika kao utocište sigurnosti i mjesto bez obmana. »Empirijska nauka, u modernom smislu tog izraza , predstavlja uspješni spoj matematickog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni rezultati apsolutno izvjesni , vec da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve prakticne svrhe.« (Ibid str. 56 )

151 Ibid str.58. 152 Ibid str. 60.

opcoj kritici tvrdi da je težnja za izvjesnošcu koju postulira racionalizam posljedica “psiholoških” izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma “ocinstva”. Navedimo kao zoran primjer sljedeci citat: »Traganjem za izvjesnošcu psiholozi objašnjavaju kao želju za vracanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mucile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom u roditeljsku mudrost.«153 Ovakav stav, koji nam se cini veoma interesantan, ipak dovodi u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Možda je ova neplauzabilnost Reichenbacha posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu.

Za njega traganje za izvjesnošcu jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa polaganjem prava na neko više znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zakljucak izvodi iz drugih iskaza. I tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome što je ona isprazna (ovo je dobra opaska koja podrazumijeva logicke strukture, kao i matematicke ne donose same po sebi materijalne istine). Po njemu: »Logicka funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenošenju istine iz jednog iskaza u drugi – ali dedukcijom se može postici samo to. Ona ne može da ustanovi sinteticku istinu ukoliko neka druga sinteticka istina nije vec poznata.«154

Dakle, logicka nacela su analiticka i ovdje ovaj pojam analiticka podrazumijeva razumljiva po sebi. Slicno kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sinteticki sudovi, koji su produkt zapažanja, ali oni su po prirodi podložni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sinteticke treba da dobiju ideal deduktivne strukture.

Ovi stavovi su bliski Kantu: »Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju znacajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato što je postavio pitanje o postojanju sinteticke apriorne istine.«155 No, za Reichenbacha kao logickog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspješno riješio. Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sinteticki sudovi apriori i kao izvor pogrešnosti ovakvog stava on upravo navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da Kant, iako nije bio znanstvenik, cesto isticao Newtonovu klasicnu mehaniku kao dokaz postojanje sintetickih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o održanju ili zakon o uzrocnosti tipicni primjeri sintetickih sudova apriori. Reichenbach kao kontra argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti principi, a narocito o uzrocnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodikticnu izvjesnost. Tako Reichenbach hrabro konstatira: »Da je Kant doživio da vidi današnju fiziku i matematiku, on bi možda, veoma lako se odrekao filozofije sintetickih sudova apriornih istina.«156

Kako je ovakav argument cesto korišten kao ilustracija ili, još oštrije, kao dokaz o nepostojanju sintetickih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u svakom slucaju nisu plauzabilni jer u sebi sadrže izvjesnu cirkularnost, na primjer ako Newtonova mehanika ne može pokazati postojanje sintetickih sudova apriori ona ih ne može ni opovrci. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem ne u vidu dokaza. Prvo, odnos izmedu klasicne mehanike i teorije relativnosti, odnosno kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu, prije bi se reklo da predstavljaju razliciti opis razlicitih fizickih realnosti. Drugo, još važnije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzrocnosti spram klasicne mehanike to ne znaci da ne postoji sinteticki sudovi apriori, tj. možemo reci zakon o uzrocnosti ne spada u klasu sintetickih sudova apriori, dok na primjer, zakon o održanju ima svojstva sintetickih sudova apriori. I, trece, zakljucak da razvoj fizike obara postojanje

153 Ibid str. 62. 154 Ibid str. 63. 155 Ibid str. 65. 156 Ibid str. 65.

sintetickih sudova apriori, bio bi plauzabilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji odlucivosti jeli postoje sinteticki sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogucnosti; ili cemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili ce, što je najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo još jedan aproksimativni model opisa koji je podložan daljnjoj reviziji. U oba slucaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slucaju je sama pretpostavila apriornost, što je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih istina, a u drugom slucaju je samo “približna istina” i kao takva može samo postaviti hipotezu o nepostojanju sintetickih sudova apriori što nije dovoljno da bi se oni odbacili.