Oluja

2

JULIE CROSS

OLUJA

OLUJA

OLUJA

OLUJA

3

God in a je 20 09 . D e vet na es tog od iš n ji J ac ks on Me ye r nor ma la n je de čk o – stu dira , ima dj ev oj k u ... i m ož e pu to vat i kroz vrijem e. Ali t o nije ka o u f ilm ov im a – na ko n n je go vih s ko ko va kro z vr ij e m e ništ a s e ne mij en ja , n em a pr ob le m a s ko nt inu uo m pro sto r a- vre me na nit i po k vare n ih ko nde nzat ora p rot ok a – to j e sa mo be za zlen a za bav a.

To je st , d o ono ga d ana k ada s e s tra nc i izn en ad a p ojav e pred J a ck so no m i nj ego vo m dj ev oj k o m H olly i k ad a t ij e ko m b orb e s J a ck s ono m Ho lly zad ob ij e smr to no san h it a c. U s vo jo j pa nic i Ja ck so n sluč a jno o d sk oč i dv ije go dine una tra g, u 2 00 7 ., ali ta j od sk ok n ije nalik n je go vim ra nijim p ovr at cim a u proš lost . Sa da j e za peo u 2 00 7. i n e mo že se vr at iti u b ud u ćn ost .

Oč aj nič ki že le ć i d a se n ek ak o vr at i u 200 9. i spa s i H olly no n e mog av š i se vrat it i u pra vu g od inu , J ac ks on s e pr imiri u 20 07 ., na uč i s ve š to mož e o s vo j oj spo so bn ost i i up oz na je H olly ... po no v no . Us ko ro o tkr iv a da n iš ta u nj eg ov o m život u nij e o na kv o ka kv im s e č in ilo , u k lju ču ju ć i njeg ov og o ca .

Ne pr ođ e du go pr ij e no š to lj ud i ko j i su u 20 09 . u bili Ho lly do đu tr až it i Ja ck so na u p roš lo st i, a t i „ Ne pr ij at elj i vre me na “ neć e pr eza ti n i pr ed č im d a uno va če t og m o ćno g, m la do g put n ik a k roz vr ij e me . Da ga u nov a če ... ili ub ij u .

Sas ta vlja j uć i s la ga lic u na zn ak a o sv om e oc u , Ne prijate lj ima vr e me na i sa mo me se bi Ja c ks on mor a od lu č it i k olik o da lek o j e vo lja n otić i da sp as i Ho lly ... a mo žd a i c ij eli s vije t.

4

MOJEM UREDNIKU, BRENDANU DENEENU, ČIJA SE VIZIJA SUDARILA S MOJOM I STVORILA OVU KNJIGU

5 SUBOTA, 11. TRAVNJA 2009.

Dobro, istina je. Ja mogu putovati kroz vrijeme. Ali to nije tako uzbudljivo kako zvuči. Ne mogu se vratiti kroz vrijeme i ubiti Hitlera. Ne mog u otići u budućnost i vidjeti tko će osvojiti World Series 2035. Za sada, najdalje što sam ikada putovao kroz vrijeme bilo je da skočim šest sati u prošlost. Baš junački, jel' da?

Večeras sam napokon nekoga uputio u svoju tajnu. Nekoga čiji je kvocijent inteligencije svjetlosnim godinama ispred mojega, pa bi, zapravo, možda bio u stanju shvatiti o čemu pričam. Jedino na čemu Adam inzistira je da vodim detaljne zabilješke o svemu tome, i to praktički o svakom trenutku od sada pa nadalje. Zapravo, želio je zabilješke o osamnaest godina koje su prethodile ovom trenutku, ali odgovorio sam ga od toga - za sada. lako se slažem s tom idejom o pisanju dnevnika, to ne znači da sam je potpuno popušio. Neće se svijet prestati vrtjeti samo zato što ja mogu skakati kroz vrijeme. Niti ću služiti nekoj višoj svrsi, kao na primjer da ću spasiti ljudsku rasu od izumiranja. Ali, kao što Adam kaže, sigurno sam ovakav zbog nekog razloga i na nama je da saznamo zašto.

6 PRVO POGLAVLJE

UTORAK, 4. KOLOVOZA 2009., 12.15 SATI

»Koliko bih se daleko u prošlost trebao vratiti?« upitao sam Adama.

Držali smo se na pristojnoj udaljenosti od dugačkog reda klinaca koji su se okupili oko polarnih medvjeda.

»Trideset minuta?« predložio je Adam.

»Hej, pusti to!« Holly je istrgnula vrećicu slatkiša iz ruku jednog od kampera koji ju je maznuo mališanu u kolicima i nervozno bacila pogled u mojem smjeru. »Bilo bi lijepo kada bi ti doista pazio na svoju grupu klinaca.«

»Oprosti, Holl.« Uzeo sam Huntera na ruke prije no što se njegova kleptomanska navika pogorša. »Ruke k sebi«, rekao sam mu.

Nacerio se bezubim desnima i pred mojim licem raširio svoje debeljuškaste ručice. »Vidiš? Nema ništa.«

»Neka tako i ostane, u redu? Ne moraš uzimati tuđe stvari.« Spustio sam klinca natrag na tlo i pokazao mu rukom prema ostalima koji su već hodali prema velikom komadu livade namijenjenom kamperima da na njemu ručaju nakon posjeta ZOO-u.

»Holly Flynn«, rekao sam primivši je za ruku, ispreplevši prste s njezinima. Okrenula se i pogledala me u oči. »Slab si na tog klepto-klinca, jel' da?« Nasmiješio sam joj se i slegnuo ramenima. »Možda.«

Lice joj se opustilo i povukla me za prednjicu košulje, privlačeći me bliže prije no što me poljubila u obraz. »Onda... što radiš večeras?«

»Ummm... Imam neke planove s tom doista zgodnom plavušom.« Osim što se nisam mogao sjetiti što smo to isplanirali. »To je... iznenađenje.«

»E, baš... kakaš.« Nasmijala se i odmahnula glavom. »Ne mogu povjerovati da si zaboravio svoje obećanje da ćeš cijelu večer provesti sa mnom recitirajući Shakespearea... na francuskom... unatrag. A nakon toga smo trebali gledati Titanik i

Notting Hill.«

»Sigurno sam bio pijan kad sam to rekao.« Bacio sam pogled preko Hollyinog ramena, a onda je brzo poljubio u usta. »Ali slažem se s Notting Hillom.«

Zakolutala je očima. »Trebali smo otići na koncert tog banda s tvojim prijateljima, sjećaš se?«

Mala djevojčica iz Hollyine grupe povukla ju je za rukav i pokazala prema zahodu. Strijeljao sam pogledom oko nje prije no što se uspijemo uhvatiti teme o mojoj nesposobnosti da isplaniram nešto dva tjedna unaprijed i onda se dva tjedna kasnije sjetim što sam to isplanirao.

7

Vrijeme je za precizno i detaljno planiranje putovanja kroz vrijeme.

»Ideš s nama večeras na koncert onog banda?« upitao sam. Zapravo sam htio vidjeti sjeća li se on toga.

»Ummm... da vidimo. Da provedem večer s vama srednjoškolcima koji su, čuo sam, ozivotvorenje Tračerica? Da ni ne spomenem profućkavanje cijele plaće na predjelo i dva pića?« Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. »Što ti misliš?«

»Vidim kamo ciljaš. Kako bi bilo da sutra visimo u tvojem i Hollyinom kvartu?« »Zvuči dobro.«

»Dobro, prijeđimo na stvar. Ne mogu jesti njušeći devinu guzicu, pa onda možemo i sada obaviti taj pokus.«

Adam mije dobacio dnevnik i na njega olovku. »Napiši svoj cilj, jer putovanje kroz vrijeme bez cilja je...«

»Lakoumno«, dovršio sam rečenicu umjesto njega, trudeći se da ne zastenjem. »Dućan sa svaštarijama je ravno iza nas. Promatram ga već sat vremena i za blagajnom je stalno jedna te ista djevojka.«

»Škicao si je, zar ne?«

Adam je zakolutao očima i zagladio s čela svoju tamnu kosu. »U redu, namjesti svoj sat, a onda se vrati trideset minuta u prošlost. Uđi u dućan i učini što moraš da djevojka upamti tvoje ime.«

»To se zove očijukanje«, rekao sam tiho da nitko ne čuje. Zatim sam se usredotočio na ispisivanje zabilješki prije no što se Holly vrati iz zahoda.

Cilj: testirati teoriju na nekome tko ne zna za pokus.

Teorija: događaji i pojave, uključujući interakciju s osobama za vrijeme povratka u prošlost NEĆE imati učinka na sadašnjost.

Prijevod neštreberskim jezikom: vratim se trideset minuta u prošlost, očijukam s djevojkom u dućanu, vratim se u sadašnjost, ušećem ponovno u dućan i provjerim poznaje li me dotična djevojka.

Neće me prepoznati.

Ali Adam Silverman, pobjednik Državnog znanstvenog festivala 2009. i budući brucoš MIT-a, neće potvrditi taj zaključak dok ga ne ispitamo iz Svakog. Mogućeg.

Kuta. Iskreno, zapravo mi ne smeta. Katkad je zabavno i do prije nekoliko mjeseci nitko osim mene nije znao što mogu. Sada, kada se taj broj udvostručio, malo se manje osjećam čudakom.

I malo manje sam usamljen.

Ali nikada se ranije nisam družio sa znanstveničkim štreberom. Iako je Adam više od onih štrebera koji bi bili u stanju provaliti na mrežnu stranicu vlade i tamo učiniti dar-mar. Što je i više nego mrak, po mojem mišljenju.

»Jesi li potpuno uvjeren da se možeš vratiti točno trideset minuta u prošlost?« upitao je Adam.

Slegnuo sam ramenima. »Aha, vjerojatno.«

8

sjediti ovdje glumeći biljku«, rekao je Adam položivši u moju ruku štopericu.

»Doista tako izgledam kad skočim u prošlost? Što misliš, koliko ću dugo biti takav?«

»Pretpostavljam da će te dvadesetminutni boravak u prošlosti vremenski udaljenoj od ovoga trenutka trideset minuta ostaviti u katatoničnom stanju u sadašnjosti otprilike dvije sekunde.«

»Gdje sam bio prije trideset minuta, da ne naletim na samoga sebe?«

Adam je pokrenuo i zaustavio svoju štopericu desetak puta prije no što mi je odgovorio. Totalno je opsesivno-kompulzivan. »Bio si unutra i gledao pingvine.«

»U redu, pokušat ću da ne završim tamo.«

»Obojica znamo da možeš odabrati svoju lokaciju ako se doista usredotočiš, pa mi nemoj servirati to neznam-gdje-ću-završiti sranje«, našalio se Adam.

Možda je u pravu, ali teško je ne razmišljati ni o čemu drugome osim samo o tome jednom, jedinom mjestu.

Samo jedna pomisao u trajanju od djelića sekunde o nekom drugom mjestu osim onoga na kojem namjeravam završiti i umjesto na njemu, završit ću na tom drugom mjestu.

»Da, da. Onda ti to učini, ako misliš da je tako lagano.« »Kad bih barem mogao.«

Kužim zašto je netko poput Adama toliko fasciniran onime što mogu činiti, ali što se mene tiče, ne smatram to baš supermoći. Samo pojavom jednog hira prirode. I to pomalo jezovitom pojavom, kad smo već kod toga.

Bacio sam pogled na svoj ručni sat, bilo je 12.25, a onda sam sklopio oči i usredotočio se na trenutak koji je sezao trideset minuta u prošlost i na to točno mjesto na kojem sam se želio naći, iako doista, istinski nisam imao blagog pojma kako mi to, zapravo, uspijeva.

Prvi put sam skočio natrag u prošlost prije otprilike osam mjeseci, tijekom prvog semestra na fakultetu. Sjedio sam u predavaonici na satu francuske poezije. Zadrijemao sam na nekoliko minuta i probudio se osjećajući hladan povjetarac na licu; ispred face su mi se zalupila neka vrata. Stajao sam ispred svoje sobe u studentskom domu. Prije no što sam uopće imao vremena uspaničiti se, već sam se opet nalazio u predavaonici.

Tada sam se uspaničio.

Sada je to smiješno, većinom. Iako još uvijek nemam pojma u koji sam dan ili u koje doba dana otputovao u tom trenutku.

Zaključno s današnjim danom moji zapisnici o putovanju kroz vrijeme pokazali su porast s povratka šest sati u prošlost na četrdeset i osam sati u prošlost. Skakanje u budućnost tek mora proraditi, ali ne namjeravam odustati od pokušavanja.

Preuzeo me osjećaj da me nešto rastavlja na dva dijela. Zadržao sam dah i čekao da prestane. To nikada nije ugodno, ali naviknete se.

9 DRUGO POGLAVLJE

UTORAK, 4. KOLOVOZA 2009., 11.57 SATI

Kada sam ponovno otvorio oči, Adama nije bilo, a ni ostale djece niti mojih suradnika. Prestao je taj užasni osjećaj rascjepljivanja i zamijenio ga je onaj da sam lagan poput zraka osjećaj koji uvijek imam tijekom skakanja kroz vrijeme. Kao da bih mogao pretrčati desetke kilometara, a da ne osjetim nimalo boli u nogama.

Pogledao sam oko sebe. Imao sam sreće. Svi su bili previše zauzeti promatrajući životinje, a da bi primijetili mene kako se materijaliziram iz vedra neba. Za sada, srećom, nikome nisam morao to objašnjavati.

Stisnuo sam dugme za pokretanje štoperice i bacio pogled na divovski sat iznad ulaza u zoološki vrt.

11.57. Prilično blizu. Odšetao sam do dućana i ušao unutra. Djevojka na blagajni izgledala je kao da je otprilike moje dobi, možda malo starija. Nagnula se na pult oslonivši lice na šake, zureći u zid.

Kad god radim te male pokuse, neprestano moram podsjećati samoga sebe na jednu vrlo važnu činjenicu: kada se radi o putovanju kroz vrijeme, Hollywood sve prikazuje pogrešno.

Ozbiljno.

U redu, evo uvrnutog dijela. Komad za pultom mogao bi me maznuti u nos, možda ga čak i slomiti, i kada bih se vratio u sadašnjost bio bi bolan ili natučen, ali ne i slomljen. Zašto nije slomljen, potpuno je drugo (neodgovoreno) pitanje, ali stvar je u tome... Sjećat ću se da sam zadobio udarac.

Ako ja njoj slomim nos i nakon toga se vratim u sadašnjost, bit će potpuno neozlijeđena i neće se ničega sjećati. Naravno, trebao bih upravo sada testirati tu teoriju (ponovno). Pa... osim što je neću udariti. Kako god bilo — isti ishod.

»Hej«, rekao sam joj. »Prodajte li vi ovdje... kremu za sunčanje?«

Nije me ni pogledala, samo je pokazala nalijevo, prema zidu. Otišao sam do toga mjesta, uzeo četiri bočice i položio ih na pult. »Dakle... 'si ti na NYU ili...«

»Znaš, negdje drugdje ovo možeš kupiti, recimo, upola cijene«, odrezala je. »Hvala na savjetu, ali trebam to sada.« Naslonio sam se na pult ravno ispred nje. Uspravila se i počela ukucavati moju narudžbu. »Četiri bočice? Ozbiljno?«

U redu... toliko o očijukanju. »Dobro, uzet ću samo jednu. Pretpostavljam da ne radiš na proviziju.«

»Radiš u dnevnom kampu?« upitala je oholo, odmjeravajući moju zelenu odoru. »Aha.«

Djevojka se posprdno nasmijala i uzela kreditnu karticu iz moje ruke. »Doista me se ne sjećaš?«

10

Morao sam zastati na trenutak da proradim njezine riječi. »Ummmm...«

»Karen... Cijeli semestar sjedim iza tebe na ekonomiji. Profesor Larson te nazvao neuravnoteženim i rekao je da moraš bolje svladati baratanje financijama u stvarnom životu studenata.« Zakolutala je očima prema meni. »Zato imaš posao?«

»Ne.« Potpuno istinito. Čak me ni ne plaćaju. Ja sam volonter, ali nisam to namjeravao reći njoj. Očito je već odlučila što će misliti o meni. »Pa... bilo mi je drago vidjeti te opet, Karen.«

»Mo'š mislit'«, promrmljala je.

Brzo sam napustio dućan. Povratak u sadašnjost nije zahtijevao istu razinu koncentracije kao putovanje u prošlost, većinom zato što se uvijek moram vratiti u sadašnjost prije no što bih mogao opet skočiti kroz vrijeme. Adam je sadašnjost nazivao mojom »kućnom bazom«. Kako bih mogao razumjeti, doktorirao je vještinu pojednostavljivanja svega za mene. A analogije s bejzbolom meni su omiljene. Uz malo sreće neću se vratiti među hrpu nepoznatih ljudi koji bulje u mene dok sam u katatoničnom stanju.

11 TREĆE POGLAVLJE

UTORAK, 4. KOLOVOZA 2009., 12.25 SATI

Kada sam ponovno otvorio oči, Adam je stajao iznad mene. »Jacksone?«

»Stari, treba ti tic-tac s mentolom«, promrmljao sam pokazujući mu da se makne ustranu.

»Bio si zombi jednu-zarez-osam sekundi. Gotovo da sam bio u pravu. Uskoro ću imati dovoljno podataka da napravim točan izračun. Ovaj put nisi pretrpio nikakve ozljede, zar ne?«

»Jok.«

Točno sam znao što je pitao. Prošlog tjedna skočio sam nekoliko sati u prošlost, izgubio sam koncentraciju i umjesto u svojem stanu završio nasred prometne ulice. Golemi kamionet prešao mi je preko noge. Kada sam skočio na kućnu bazu, osjetio sam oštru bol kako mi se penje uz bedro, a onda je nestala. Pojavila se mala crvena modrica, ali inače mi je noga bila savršena, iako mi je onaj kamionet trebao potpuno zdrobiti kost.

Ustao sam i isprašio pozadinu svojih hlača. »Očito zajedno sjedimo na jednom predavanju. Ali upravo sam joj potpuno dignuo tlak. Dobro, ne sad, nego u prošlosti. Znaš što hoću reći. Dakle, ako je teorija pogrešna i jesam nešto promijenio, bit će ljuta kada me vidi sljedeći put.«

»Hajde da vidimo.« Adam je mahnuo Holly. »Hej, Hol, odmah ćemo se vratiti.« Pograbio sam Huntera koji se polagano šuljao preko trave prema hrpi napuštenih ruksaka - bez sumnje gledajući što bi iz njih mogao ugurati u svoje džepove. »Dođi s nama u kupnju, mali frajeru.«

Nas smo trojica ušetali kroz vrata. Djevojka za blagajnom bacala je u plastični kontejner kutiju u kojoj su bili privjesci za ključeve. Zastao sam i zagledao se u nju, praveći se tup. »Nisi li ti... sa mnom na predavanjima iz ekonomije?«

Podignula je pogled i, gle' čuda, malo se nasmiješila. »Da... Profesor Larson.« Ding, ding, dva boda za Jacksona Mayera. Nije se sjećala da sam je razljutio. Baš kako sam rekao. Ništa se nije promijenilo - to je bio rezultat mojega skoka od trideset minuta u prošlost.

»Karen, je li tako?« rekao sam.

Podignula je obrve. »A ti si Jackson, glavni ti je predmet francuska poezija, zar ne?«

Adam je zastenjao i progurao se pokraj mene. »Ovdje ne vidim ništa što želim. Idemo.«

Ignorirao sam Adama i podignuo Huntera na pult. »I engleska književnost. Imam dva glavna predmeta.«

12

Iako moj mali izlet u prošlost nije promijenio ništa u mojoj kućnoj bazi, bilo je nekih prednosti, kao na primjer prikupljanje informacija. Dakle, rekao bih, teoretski govoreći, putovanje u prošlost jest nešto promijenilo.

Promijenilo je mene.

Adam, Hunter i ja napustili smo dućan i svi smo zastali vani, stojeći licem u lice s Holly. U rukama je držala hrpu smeća koje je upravo bacala u kantu izvan dućana. Uzeo sam je za ruku i odvukao do drveta iza kojeg smo se mogli sakriti.

»Adam se zagrijao za onu malu u dućanu. Pokušavao sam mu pomoći da joj se upuca.«

Holly se nasmijala, a ja sam je gurnuo da se nasloni na drvo. »Je li Hunter nešto ukrao?« promrmljala je, ali moje su usne već bile na njezinima, spriječivši je da govori razgovijetno.

»Koliko ja znam, nije.« Ponovno sam je poljubio i osjetio kako mi je na obraz sletjelo nešto mokro. Oboje smo se odmaknuli jedno od drugoga i pogledali prema nebu iz kojeg je upravo počelo kišiti velikim kapima.

»Prokletstvo! Mislila sam da je cijeli dan trebalo biti sunčano«, rekla je Holly. Napustili smo naše drvo i potrčali prema livadi gdje su Adam i ostalo osoblje već poravnavali klince u redove.

Nekoliko mlađih vrisnulo je kada je zoološkim vrtom odjeknula glasna tutnjava groma. »Idemo li u autobus?« upitao sam.

»Aha«, viknuo je Adam pokušavajući nadglasati iznenadnu oluju.

Sva su djeca počela trčati u razlomljenim crtama, navlačeći ruksake iznad glave. Holly i Adam potrčali su na čelo kolone, a ja sam se držao na začelju da potjeram zaostale za drugima prema izlazu.

Srećom, autobus je bio parkiran ravno ispred ulaza. Do tada su moja odjeća i tenisice bile potpuno natopljene. Baš kada sam posljednjeg klinca podignuo u autobus, ugledao sam crvenokosu djevojčicu, staru otprilike deset ili jedanaest godina, kako stoji vani, sama. Bila mi je okrenuta leđima i sve što sam mogao vidjeti bila je njezina kosa, traperice i košulja dugih rukava. Voda je kapala s kraja njezine dugačke pletenice.

Srce mi je počelo glasno udarati i odzvanjati u ušima, dok su mi mozgom prolijetale najrazličitije teorije.

To ne može biti ona.

Ali što ako to jest bila ona?

Krenuo sam prema djevojčici i čuo Holly kako viče kroz pljusak: »Jacksone, kamo ideš?«

»Ta djevojčica nije s nama«, rekao je Adam. »Dođi. Idemo!«

Produžio sam korak i požurio dok napokon nisam stigao do nje. Potapšao sam je po ramenu i djevojčica se odmah okrenula. Oči su joj se raširile na sekundu, a onda je izraz njezina lica omekšao osmijehom. Ako je to nekako bila ona, hoće li me prepoznati?

Kišne su kapi lupale o pločnik, a munja je osvijetlila mračno nebo. »Jacksone!« viknula je Holly ponovno.

13

Srce mi je opet potonulo. Oči te male djevojčice bile su plave. Ne zelene. Osjetio sam lagano olakšanje i krajnje razočaranje. »Ummm... oprosti. Mislio sam da si netko drugi.«

Okrenuo sam se i potrčao prema autobusu. Tuceta malih glava promatrala su me kroz prozore. Popeo sam se stubama i stresao kišu iz kose. Sve su se oči s prozora preselile na mene koji sam stajao u prolazu. Hollyin se pogled na trenutak stopio s mojim, ali odmah sam je zaobišao i sjeo pokraj Adama.

Osjetio sam ubod krivnje kada je Holly sjela na prazno sjedalo, sama, ne postavljajući pitanja. A znao sam da to želi. Način na koji su svi zurili. To je sigurno bio pravi prizor.

»Što je s tom klinkom prema kojoj si otrčao?« upitao je Adam.

Morao sam odvratiti pogled. »Ništa... samo je bila nalik nekome. Lažna uzbuna. Ništa bitno.«

Adam je nagnuo glavu bliže mojoj i progovorio nakon minute tišine. »Izgleda kao Courtney, je l' tako?«

Uzdahnuo sam, ali sam na kraju završio klimnuvši. »Glupo je. Znam.«

»Nije glupo. To se cijelo vrijeme događa ljudima.« Brzo je udahnuo, a onda šapnuo: »Čekaj... sigurno ne misliš... hmmm... to je zanimljiva teorija, ali ima mnogo previše logističkih problema.«

»Jednostavno zaboravi«, rekao sam prije no što me počeo rešetati pitanjima. »Molim te.«

Nije bilo načina da se to izbjegne. Moja je sestra blizanka bila mrtva. Četiri godine kasnije to me još uvijek progonilo. Ona me još uvijek progonila. Većinom zato što mi je toliko nedostajala.

Kada smo se postrojili da izađemo iz autobusa, Holly mi je prepriječila na put. »'Si dobro?«

Zurio sam u njezine oči ispunjene brigom, a onda sam slegnuo ramenima. »Aha, zašto?«

Lice joj se ugasilo i okrenula mi je leđa. »Ništa... nema veze.«

OK, totalno sam podbacio u tim osobnim, cura-dečko sranjima. Holly nikada nije to izravno rekla, ali znao sam da to misli.

Skinuo sam joj njezin kišom natopljeni ruksak s ramena i bacio ga na svoj. »Onda... želiš li doći k meni... možda se osušiti prije no što odemo nekuda?«

Skočila je s posljednje stube na pločnik, a onda me pogledala i nasmiješila se. »Naravno.«

Stisnuo sam njezin plavi konjski rep i iscijedio iz njega vodu. »Mislim da ćeš trebati sušilo za kosu.«

Ispružila je ruke i položila ih na moje lice, njezine su plave oči postale ozbiljne, poput Adamovih prije nekoliko minuta. »Jesi li siguran da si dobro? Što si...«

»Samo sam katkad pomalo čudan. To je sve.« Na silu sam se nacerio i usmjerio je prema ulazu u YMCA kako bismo se mogli skloniti s kiše.

14 ČETVRTO POGLAVLJE

PETAK, 24. LISTOPADA 2009., 18.00 SATI

Večeras moj frend i ja u stvarnost provodimo plan koji smo razrađivali u posljednje vrijeme: krademo moj zdravstveni karton iz ordinacije dr. Melvina. Adam me uvjerio da bismo tamo mogli pronaći nešto što će uputiti na to zašto sam takav hir prirode. Ali ozbiljno, misli li on da će na kartonu s vanjske strane pisati: »ludi putnik kroz vrijeme«?

Prošli sam tjedan proveo promatrajući kaotičan i vrlo nedosljedan dnevni raspored dr. Melvina. U biti, tip nonstop radi. Osim od prije dva dana navečer. Taj će se eksperiment sastojati od skoka dva dana u prošlost i od nekih vrlo znanstvenih i mutnih manevara.

Adam je sada na putu kući s MIT-a i vjerojatno si čupa kosu pokušavajući Iznjedriti sve potrebneformule. Ja sam obavio svoj dio, zapisao sam svoj cilj i sada samo moram drukčije posložiti svoje planove s Holly. Adamovi su dolasci kući otkada je počela škola toliko iznenadni i dogovoreni u posljednji čas da neprestano otkazujem dogovore s Holly. Ali ona je potpuno obuzeta predavanjima i nekom vrstom plesne grupe. Vjerojatno će joj laknuti. Osim toga, svejedno bih mogao stići na tu večeru, samo ne na film... Kad smo već kod večere. Sranje! Već kasnim petnaest minuta.

Više podataka kasnije.

29. LISTOPADA 2005., 21.30

U redu, Holly možda promjenu planova i nije podnijela toliko dobro koliko sam mislio.

»Daj, Holly, otvori vrata.«

Dvije su djevojke projurile pokraj mene u kupaćim ogrtačima, hihoćući se.

Okrenuo sam se natrag prema Lydiji. »Ne želi te vidjeti«, procijedila je. »Upravo sam se zato odlučila biti protiv muškaraca. Već gotovo mjesec dana govorim Holly da učini isto.«

Odupirao sam se potrebi da viknem na Hollyinu vječito ljutitu cimericu. Ruke je raširila ispred vrata, sprječavajući me da uđem. Kao da bih je mogao pokušati nokautirati ili nešto. »Lydia, ne moraš li otići u nekakav klub obožavateljica Sylvije Plath?«

S druge strane vrata počela je svirati glazba.

»Pravo si srce, Jacksone. Sada ti uistinu neću dati svoj ključ.«

Nježno sam lupnuo glavom o zid pokraj vrata. »Molim te, dopusti mi da uđem.« »Nemoj mu oprostiti. Samo će se poigravati s tobom. Opet i opet«, viknula je Lydia.

U redu, sada ću zbilja zadaviti tu curu.

15

stajala s debelom bilježnicom u naručju. »Jacksone, zbilja mi je žao, ali moram učiti. A ti, Lydia, začepi. Nitko ne puši te tvoje izljeve bijesa protiv muškaraca.«

Glazba koja je dopirala iz Hollyine sobe postala je još glasnija. Okrenuo sam se prema Lydiji i viknuo da nadglasam buku: »Dat ću ti stotinu dolara da mi predaš svoj ključ i nestaneš na jednu noć.«

Čekao sam da počne s predavanjem o narušavanju kućnog reda ili s nekim sranjem o ženi koja predaje metaforičke »ključeve« svojega života.

Na moje iznenađenje, njezine su se tamne obrve podignule i rekla je: »Neka budu dvije stotine.«

Otvorio sam svoj novčanik, izvukao iz njega kreditnu karticu i tutnuo je u njezinu ruku. »Samo uzmi ovo.«

Bacila je ključ na pod ispred mene i krenula hodnikom. Uzdahnuo sam od olakšanja.

»Hvala!« rekla je djevojka iza mene.

Uzeo sam ključ s poda i stavio ga u bravu. »Holl, molim te razgovaraj sa mnom.« Jedini odgovor koji sam dobio bio je pripjev jedne pjesme koju je pjevala Pink. Okrenuo sam ključ u bravi i polagano otvorio vrata, očekujući da ću ugledati Holly kako stoji s druge strane, čekajući da uđem. Kako bi mi mogla oteti ključ i opet me izbaciti van.

Preko sobe je doletjela crvena cipela i tresnula u zid iznad prozora. Ušao sam u sobu i zalupio vratima, a onda bacio pogled po prostoriji. Hollyino je stopalo virilo iz ormara, zajedno s rubom njezina plavog kućnog ogrtača.

Nisam bio siguran je li me čula kad sam ušao, ali opet, možda je ta cipela trebala završiti u mojoj faci. Ne bi bio prvi put da djevojka baca cipelu na mene, ali kada je Holly u pitanju, to baš ne bi bilo u skladu s njezinim karakterom.

Morao sam zaobići smeđu sandalu hodajući sobom da isključim stereo. Čim je glazba utihnula, prestala je kopati po stvarima, ispuzala je iz ormara i stala ispred mene.

»Imam dobre novosti«, rekao sam pokušavši se nasmiješiti, ali mi baš nije uspjelo. »Lydia je za pravu cijenu voljna začepiti svoja ljutita usta. Neće se vratiti do sutra.«

»Ozbiljno? Platio si mojoj cimerici da ode?«

Na njezinu licu nije bilo ni najmanje naznake da se zabavlja. U želucu mi se oblikovao čvor.

»Reci mi što nije u redu. Što sam učinio?« Čim sam to izgovorio priznao sam da znam da je na vagi više od pukog otkazivanja filma. Vrlo glupo od mene. Ispružio sam ruku, ali njezine su ostale prekrižene preko prsa.

»Uvijek skrivaš nešto od mene, briješ s Adamom kao da ste dva klinca.«

»Jesi li ljubomorna? Znao sam da je najprije bio tvoj najbolji prijatelj, ali možda bismo mogli napraviti nekakav raspored druženja s njim.« Loše. Vrlo loše. Potpuno

pogrešna stvar za izgovoriti. Lecnuo sam se čekajući da vikne ili da pograbi još neku cipelu koju će baciti u mojem smjeru.

16

»U redu. U pravu si. To nije ništa važno.«

Bilo bi nemoguće u njezin glas ubaciti barem još samo jednu kap sarkazma. A te su me rečenice pogodile poput naleta ledenog zraka. Prošao sam prstima kroz kosu i pokušao smisliti nešto pametno što bih mogao reći. Ili odlučiti bi li bilo pametno da pobjegnem. Umjesto toga, odlučio sam promijeniti temu. »Jesi li... nešto izgubila? Kopala si po ormaru.«

»Da. Jednu od mojih memorijskih kartica.« Tresnula je knjigom po stolu, još uvijek okrenuta leđima od mene. »Zbilja moram učiti, u redu?«

Uzeo sam dvije cipele s poda i bacio ih natrag u ormar. »Pa... možda bih mogao pomoći...«

»Ne«, rekla je brzo, a onda je isključila monitor na računalu. Uzdahnula je i ramena su joj se opustila. Ozbiljno, Jacksone, daj otiđi da mogu nešto obaviti. Molim te.«

Sarkazam je nestao iz njezina glasa, ostavivši za sobom samo iscrpljen i lagano iznerviran ton. Dala mi je otvorena vrata da se izvučem iz tog razgovora. Ali prevladala je znatiželja i ponovno sam otvorio usta. »Hol, zašto si tako nabrušena?«

Lagano je odmahnula glavom. »Nisam... ljuta na tebe.« Frustrirano sam uzdahnuo. »Što onda...?«

Što onda želiš od mene? htio sam reći, jer zbilja nisam znao. Ali riječi su mi zapele u grlu kada sam vidio da je na papir ispred nje kapnula kap prozirne tekućine. Prišao sam nekoliko koraka prema njoj, a ona se okrenula, pruživši mi na sekundu priliku da vidim njezine suze, a onda je naslonila glavu na moje prsa, skrivajući lice.

»Nikada mi ništa ne govoriš... To je... To je kao da imaš još jedan život u koji ja nemam pristup.«

Kada sam čuo da joj u glasu drhte suze, to me pogodilo jače no što sam očekivao. Trebao sam pobjeći kada sam imao priliku. Obgrlio sam je rukama i stisnuo joj ramena. »Nisam te htio odgurnuti. Ja... Žao mi je.«

Holly se sagnula ispod mojega ramena i bacila na krevet; njezina se plava kosa rasula oko nje. Glasno je zastenjala. »Mrzim što se ne mogu dugo ljutiti na tebe.«

Ispustio sam zrak koji nisam ni znao da zadržavam u plućima i legao pokraj nje, zakopavši lice u njezin vrat. »Mislio sam da si rekla da nisi ljuta.«

Poklopila je oči rukama i snažno pritisnula. »Bila sam ljuta. Prošlo svršeno vrijeme.«

»Znači li to da će sada uslijediti seks pomirenja?«

Napola se nasmiješila, a onda su joj se usne opet stisnule u tanku crtu. »Samo ako obećaš da više neće biti tajni... nikada.«

Nije moguće. Nikako.

Sjela je, a ja sam prešao prstima niz njezina leđa i natrag. »Ionako ćeš popustiti.« Okrenula se i podignula obrvu. »Iskušaj me.«

»U redu, obećavam.«

»Lažljivče.« Nasmiješila se i skinula mi majicu, bacivši je na svjetiljku. »Lydia će se sutra ponašati kao zadnja kuja.«

17

dvjesto dolara, pa neće imati zbog čega prigovarati. Osim toga, kada to ona nije ljutita?«

»Nikada. Ali hvala ti za jednu večer bez feminističkih lekcija.«

Nagnuo sam se nad nju i prošaptao: »Smatraj to darom za pomirenje.« Ispraćakala se iz ogrtača. »Dobivam li još nešto?«

»Kao, na primjer, novi auto?« upitao sam. »Ne.«

»Pola kile one čokolade sa sedamdeset posto kakaa?« Poljubila me u vrat. »Znaš ti što ja želim.«

Glasno sam zastenjao. »Nema šanse.« »Molim te.«

»Pretvaraš me u potpunu nakazu. Ili još gore — u tetkicu.« Pogriješio sam što sam okrenuo glavu prema njoj. Jedan pogled na suze koje su se sušile na njezinu licu i slomio sam se. »Ako ispričaš ikome, nalupat ću te po toj tvojoj maloj guzi. Jasno?«

Napravila je pokret kao da povlači patentni zatvarač preko usana, a onda se privinula uz mene. »Misliš li da ćeš ovog puta uspjeti postići engleski naglasak?«

Nasmijao sam se i poljubio je u čelo. »Pokušat ću.« Adam i moj zdravstveni karton mogu pričekati.

»U redu, a sada počni.«

Zakolutao sam očima, a onda duboko udahnuo. »Bilo je to najbolje doba, bilo je to

najlošije doba. Bilo je to doba mudrosti. Bilo je to vrijeme nesmotrenosti...«

Moj profa engleskoga iz četvrtog srednje uvijek nas je tjerao da recitiramo Dickensa stojeći pred razredom. Mrzio sam to. Kada je Holly bila u pitanju, nije mi to toliko smetalo, ali nikada joj to nisam rekao.

»Misliš li da je učinio pravu stvar?« upitala je Holly nakon što sam odrecitirao prvih nekoliko stranica.

»Misliš, Sidney? Što je dao da mu odsijeku glavu kako bi žena koju voli mogla biti s drugim muškarcem?«

Holly se nasmijala, a njezine su usne podrhtavale priljubljene o moje grudi. »Aha.«

»Ne, ja mislim da je bio potpuni kreten.« Poljubio sam je u kut usana, a ona mi se nacerila.

»Lažeš.«

Privukao sam je bliže i ponovno je poljubio završivši razgovor koji bi neumitno doveo do toga da odam više tajni no što sam želio.

»Onim cipelama od maloprije nisi gađala mene, jel' da?« upitao sam između poljubaca.

Nagnula se nad mene; njezina je plava kosa oblikovala zastor oko nas. »Nisam ni znala da si tu.«

»U redu, dobro, jer ta je crvena cipela imala vrlo šiljatu potpeticu. S tim bi nekome mogla izbiti oko.«

18

moje ostale dečke.«

*

Sljedećeg sam se jutra probudio rano, kada mi je Hollyina budilica počela glasno zujati pokraj uha. Plava je kosa škakljala moj nos, a jedan mi je pramen pao ravno u usta. Tresnula je šakom po tipki budilice, a onda je promrmljala: »Namjestila sam je da ne zakasniš na predavanje u labu u osam.«

»Mogu to preskočiti danas.« Odmaknuo sam njezinu kosu sa svojega lica i poljubio je u stražnju stranu vrata. »Vrati se na spavanje.«

Povukla je moju ruku čvršće oko sebe, a onda je promrmljala nešto gotovo nerazumljivo, ali zazvučalo je kao: »Reci mi tajnu.«

To je bila Hollyina najdraža igra. Obično bih uzvratio s nasumičnom i glupom primjedbom kao na primjer: »Nekad sam bio zaljubljen u Hilary Duff.« Ali nakon jučerašnje svađe, dugovao sam joj nešto bolje od toga.

Dotaknuo sam usnama njezino uho i šapnuo: »Lud sam za tobom.«

Praktički sam je mogao čuti kao se osmjehuje prije no što smo oboje ponovno otplutali u san.

Moje su se oči ponovno otvorile dva sata kasnije. Ovoga puta zbog zvuka kucanja po vratima. Posegnuo sam za trapericama i navukao majicu preko glave, a onda sam pretresao Holly. »Mislim da se Lydia vratila.«

Zastenjala je i zgrabila svoj ogrtač s poda, a onda je otvorila vrata. Dva su se muškarca progurala pokraj nje i ušetala u sobu.

»Što...?« rekla je Holly čvrsto zgrabivši rubove ogrtača; snažno ih je svezala. Jedan od muškaraca, niži i crvenokos, treskom je zatvorio vrata. »To je on«, rekao je drugom muškarcu.

»Što se događa?« upitao sam.

Niži je gledao ravno u mene. »Jesi li ti sin Kevina Meyera?«

Ubrzao se broj otkucaja mojega srca. Nešto se dogodilo... Kada sam posljednji put vidio tatu...? Prije dva dana, sjetio sam se. Otada je izvan zemlje.

»Je li on... dobro?«

Holly je duboko udahnula i prišla mi bliže stisnuvši mi ruku. Mogao sam pogoditi teorije koje joj se motaju po glavi: tvrtkin avion srušio se negdje u planinama,

ostavivši direktorovo jedino dijete bez ijednog živućeg člana obitelji. Znoj mi je kapao niz stražnji dio vrata.

Viši od dvojice muškaraca posegnuo je u svoju jaknu i na trenutak bljesnuo svojom značkom, prebrzo da bih uspio pročitati što piše na njoj. »Moraš poći s nama.«

Drotovi... možda FBI? Reporteri crne kronike? Ili je možda očeva farmaceutska tvrtka optužena za pranje novca ili neki drugi skandal. Moj tata i njegov klan poslovnih savjetnika mnogo su me puta tupili, u najrazličitijim prigodama, govoreći mi da će reporteri pokušati sve moguće da se dokopaju informacija za

19

priču. A munjevito pokazivanje značke koje mi nije dalo priliku da doista vidim što na njoj piše...

Odmahnuo sam glavom. »Nikamo ja ne idem.« »Jacksone, možda bi morao...«

Podignuo sam ruku da ušutkam Holly, a onda sam ponovno pogledao muškarce. »Iz kojih ste vi novina?«

Dva su muškarca pogledala jedan drugog, a ona je viši slegnuo ramenima i nesigurno upitao: »Novine?«

Podignuo sam ruku i pokazao na vrata iza njih. »Van. Obojica.«

Holly je polagano stala iza mene, ni na trenutak ne okrenuvši leđa uljezima. Krajičkom sam oka vidio kako se Holly centimetar po centimetar primiče prema svojem ormaru posežući za nečim. Mobitelom? Suzavcem u spreju?

»Radite li trenutno za neku od vladinih agencija?« upitao je niži. »Jesu li vam pristupili s informacijom?«

Ovi tipovi me sad već ozbiljno nerviraju. Brzo sam pogledom pretražio sobu u potrazi za nečim što bi moglo poslužiti kao oružje i polagano sam posegnuo za visokom podnom lampom.

Prije no što sam uspio zinuti da progovorim, jedna od Hollyinih cipela poletjela je sobom i pogodila nižeg tipa u obraz. Glava mu se munjevito okrenula prema njoj. Vidio sam otisak potpetice kako se žari iznad njegova oka. Osjetio sam kako mi krv juri u lice i kako moje srce prijeti da će prsnuti iz grudi. Zamišljajući si da sam Carlos Beltran, dao sam se u akciju. Stakleno sjenilo svjetiljke spojilo se pod pravim kutom s otiskom Hollyine cipele. Tip je pao na leđa, tijelo mu je tresnulo o vrata. Krhotina stakla otvorila je pristojni rascjep iznad njegova lijevog oka.

Sagnuvši se nisko, širom raširenih ruku, poletio je za mojim nogama. Stopala su se odjednom izmaknula ispod mene, a ja sam kresnuo licem o popločani pod.

Drugi je tip preskočio preko naših isprepletenih tijela hitajući prema Holly. Holly je uzmicala centimetar po centimetar, držeći desnu ruku iza leđa.

»Samo surađuj i nitko neće nastradati«, rekao je taj tip napredujući prema Holly. Prije no što je uspio dovršiti rečenicu ona je otkrila svoju desnu ruku. Njezina je stisnuta šaka eruptirala dobro naciljanim mlazom suzavca. »Van iz moje sobe!«

»'Bemti!« viknuo je nagnuvši se prema naprijed dok je rukama trljao oči. Holly je jurnula pokraj njega i potrčala prema vratima.

Niski i ja osovili smo se na noge. Dok se on snašao smeten partnerovim vriskanjem, ja sam slijedio Holly prema vratima.

Iza leđa sam čuo: »Stanite! Ne mičite se!«

Okrenuo sam se na vrijeme da vidim kako je niski zaronio rukom ispod svoje napola otkopčane jakne. Pojavila se njegova ruka, čvrsto stišćući poluatomatski pištolj. Naciljao je ravno u moju glavu gledajući samo na jedno oko, vida ometenog curenjem krvi.

Duboko sam udahnuo znajući da sam se uvalio preko guše. Da sam poražen. Hollyina se ruka sledila na kvaki, leđima se prilijepila o vrata.

20

ako skoči.«

Ako skoči kamo? Sada mi je srce doista nabijalo. Nikako nisu mogli znati za... jesu li?

Zakoračio sam unatrag, ali spotaknuo sam se na lampu koja je sada ležala na podu i osjetio sam kako me nešto zgrabilo za gležnjeve. Još jedanput, moja su se stopala izmaknula ispod mene.

U ušima mi je zabubnjalo, uslijedio je Hollyin vrisak. Tada kao da je sve stalo - moje srce, disanje... vrijeme.

Holly je pala na pod i ja sam želio vrisnuti, pasti pokraj nje, ali u trenutku kada se kroz njezin ogrtač stala pomaljati crvena, krvava mrlja, ja sam skočio. Ovoga puta kao da to nisam mogao kontrolirati.

No prije no što se sve zamračilo, ugledao sam to. Grudi su joj se podignule, a onda ponovno spustile. Bila je živa, a ja sam je jednostavno ostavio tamo.

21 PETO POGLAVLJE

Ispljunuo sam puna usta nečega trakastoga i shvatio da ležim licem na travi. Negdje. Nekada. Srce mi je nabijalo. Čak nisam imao ni osjećaj da sam skočio.

Sunce je zagrijalo stražnji dio mojega vrata. Nisam trebao toliko jako osjećati vrućinu. To je bilo različito od uobičajenog skoka. Nešto je bilo drukčije.

To je sigurno bio san... ili sam udario glavom. Možda se čak nisam svađao s Holly? Možda se ništa od svega toga nije dogodilo? U želucu mi se počela bućkati kiselina i na puku pomisao o njoj kako leži na boku, nasred poda.

Ustao sam s trave i spotaknuo se o nešto, ponovno tresnuvši ravno na facu. A osjetio sam i bolni sudar tijela sa zemljom. S obzirom na to koliko me to zaboljelo, sasvim sam sigurno bio na kućnoj bazi. Moja mi je crna torba ležala pokraj nogu. Sigurno sam je povukao sa sobom.

Nakon što sam natjerao svoje oči da izoštre vid, shvatio sam da je to Central Park. Odmah pokraj moje zgrade. Dok sam se primicao bliže pločniku, noge kao da su mi bile od olova. Izvadio sam mobitel iz džepa i nagnuo ga da vidim koliko je sati. Zaslon je bio potpuno prazan. Nakon što sam nekoliko puta udario njime o bedro, odustao sam i upitao jednu prolaznicu: »Znate li koliko je sati?«

»Malo iza šest«, rekla je i protrčala pokraj mene.

Bljeskovi boli koji su nadirali kroz cijelo moje tijelo bili su toliko snažni da sam morao stati i sjesti na klupu.

»'Si dobro?« upitao me neki starac pokraj mene.

»Jesam, hvala«, rekao sam zabacivši glavu na naslon. Samo se moram odmoriti na minutu. Baš prije no što sam sklopio oči vid mi se izoštrio na novinama koje je starac držao u rukama, a ja sam se naglo uspravio kada sam pročitao datum.

Deveti rujna 2007.

Ma 'bemu sve, što se ovo događa?

»Jesu li to... mmm... današnje novine?« upitao sam.

»Da, gospodine«, rekao je čovjek, a onda se vratio svojem opuštenom zviždukanju.

Ne. To ne može biti. To je samo neki krele koji čita dvije godine stare novine. Zurio sam u njih još nekoliko sekundi. Na datum na vrhu stranice pala je velika kap vode. Obojica smo pogledali u zrak i vidjeli kako se navlače tamni oblaci. Muškarac je preklopio novine i ustao.

»Ovdje danas nisu rekli ništa o kiši«, rekao je i odšetao.

U redu, sve što imam za sada su novine koje kažu da je danas točno taj datum, dvije godine u prošlosti. Pa... barem za mene u prošlosti.

22

primijetio policajca i potrčao sam prema njemu, ni najmanje ne mareći za to što sam mokar do gole kože.

»Oprostite. Znate li koji je danas dan?«

»Deveti«, promrmljao je ne gledajući me u oči. »Rujna?«

Posprdno je puhnuo. »Aha.« »2009-te, je li tako?«

Zakolutao je očima, odgurnuo me i prošao pokraj mene. »Prokleti klinci. 2009.?« Paniku koja je uslijedila nakon tih njegovih riječi osjetio sam kao da mu je ravno u vene uštrcan kofein. Poslužio sam se rubom košulje da si otarem kišu iz očiju, a onda sam se dao u potragu za trećim izvorom.

Henry, jedan od vratara u mojoj zgradi, bio bi savršen za to, ali mota li se ovdje negdje drugi ja? Nisam mogao riskirati da naletim na samoga sebe. Krenuo sam u smjeru suprotnom od onoga u kojem se nalazila moja zgrada, prema obližnjem kafiću.

Kišne su kapi bile ledeno hladne i moji su zubi cvokotali kada sam otvorio vrata kafića Starbucks. Ženska za pultom uspravila se i nasmiješila. »Tebe već dugo nisam vidjela.«

Pogledom sam strijeljao prazne stolove u potrazi za zaboravljenim primjerkom

Timesa. »Mmmm... aha. Bio sam u gužvi. Škola, i to... znaš.«

Nasmijala se, a ja sam se okrenuo prema njoj. Izgledala mi je nekako poznato, ali stvar je mogla biti i samo u uniformi. »Ma daj, pa cijelog si ljeta krstario po Europi.«

Jesam? »Samo tjedan dana u Njemačkoj.«

Počela je raditi na jednoj narudžbi, iako ne znam na čijoj. Nitko nije stajao u redu. »I, što je s ostatkom ljeta?«

»Mnogo sam radio«, rekao sam nadglasavši šištanje aparata za pripremu mliječne pjene.

»Radio?« Odmahnula je glavom, a onda zastala usred pjenjenja. »Čekaj malo, nisi li ti rekao da ćeš ostati u Španjolskoj do prosinca?«

»Mmm... planovi su se promijenili i...«

»Zašto te onda prošlog tjedna nisam vidjela u školi? Tvoj su ormarić dali nekom prvašu.« Gurnula je šalicu kave preko pulta.

Nisam mogao pomaknuti nijedan mišić. Samo sam zurio u šalicu na crnoj, mramornoj površini dok su komadići slagalice brzom brzinom sjedali na svoja mjesta. Ormarići, znači... srednja škola. Europa... znači četvrti razred... prvo polugodište u Španjolskoj, četvrti razred.

Četvrti razred... znači 2007.

»'Bemti, što je ovo?« promrmljao sam si u bradu.

Nisam mogao izvesti skok ni tri dana u prošlost, a sada sam se vratio čak dvije godine unatrag? Na čelo su mi izbili grašci znoja. A ja se jesam sjećao ove djevojke. Bila je jedna od šačice učenica sa stipendijom na Loyola Academy.

Loyola Academy znači... moja srednja škola. Koju sam završio. Godine 2008. Što se, očito, još nije dogodilo.

23

»Jacksone? 'Si dobro?« upitala je djevojka.

Znala je kako se zovem. Poznavala me iz viđenja. Dolazio sam ovamo svakoga dana - u srednjoj školi - i plaćao kreditnom karticom. Na kojoj je bilo moje ime. Dakle, tako je. To je savršeno imalo smisla. Sve ostalo sranje nije. Ili jest, ali nije trebalo. Ja u izdanju devetnaestogodišnjaka nisam smio sresti samoga sebe kada mi je bilo sedamnaest.

Morao sam se nagnuti naprijed i nasloniti se na pult kako se ne bih onesvijestio. Kako li sam, dovraga, dospio ovamo? »Oprosti, moram ići... samo sam ti želio reći 'bok'.«

Oteturao sam kroz vrata i naslonio se na njih loveći dah. Je li se 2009. ikada dogodila? Nikada se do sada, ni u jednom eksperimentu putovanja kroz vrijeme, nisam osjećao toliko dezorijentiranim. Zapravo, ovaj skok kroz vrijeme, ovaj trenutak, činio mi se jednako stvaran kao i onaj koji sam napustio. Počevši od boli, hladnih kišnih kapi, težine u nogama, u srcu.

Ako pokušam i vratim se natrag, možda mogu popraviti sve? U mislima su mi počeli bljeskati prizori - Holly koja izgleda krajnje uspaničeno, Holly koja krvari i pada na pod... Holly koja još uvijek diše.

No, koliko još dugo? A sve je bila moja krivnja. Samo moja.

Čvrsto sam stisnuo oči i suzdržao suze. Jedino što mogu učiniti da se ne uspaničim bilo je da se pokušam vratiti natrag.

Natrag u 30. listopada 2009. Koji je službeno postao najgori dan mojega života. Leđa priljubljenih uz vrata i na pljusku koji me šibao po licu, sklopio sam oči i prisilio se da mislim na 2009.

Odmah sam osjetio onaj osjećaj razdvajanja na dva dijela i sve mi se zamutilo. Ali, bilo je prekasno. Već sam srljao u nepoznato.

24 ŠESTO POGLAVLJE

Oči su mi još uvijek bile sklopljene kada sam udahnuo miris trešnjina drveta i limunasti zadah laštila za drveninu. Nije kišilo. Nikakvih zvukova koji bi odavali da je oko mene bilo ljudi. Niti kamiona spremnih da mi skrše noge. Naposljetku sam otvorio oči, pogledao oko sebe i odmah prepoznao to mjesto.

Ured mojeg starog.

Kroz blistavo čiste prozore koji su okruživali veliki ured na uglu zgrade ugledao sam promet na Petoj aveniji. Bilo je jutro ili večer. Neradni dan, najvjerojatnije. Adam mi je uvijek skretao pozornost na to da tijekom skakanja kroz vrijeme gubim osjećaj za smjer.

»Tko zna gdje ćeš završiti?« uvijek bi rekao.

Izbacio sam tu misao iz svoje glave podsjetivši se na sljedeći, najvažniji zadatak: pronaći trenutni dan i vrijeme ove lokacije. Zato sam otišao do računala i uključio monitor. Bio je zaključan, zahtijevajući otisak prsta kako bi omogućio pristup.

Na sićušnom zaslonu telefona uz tipkovnicu nalazili su se brojevi. Baš kada sam se primaknuo bliže da ih bolje pogledam, s one strane vrata oglasilo se nekakvo bipkanje. Poput alarmne kutije za garažu ili nešto takvo. Nisam se sjećao da je očev ured ikada imao nekakvu ulaznu šifru. Cijela je zgrada bila osigurana protiv neovlaštenog pristupa.

Osim ako ovo nije bila budućnost? Što ako sam otišao dublje u budućnost od 30. listopada 2009.?

Nisam imao vremena mozgati o tom posljednjem pitanju, jer mi je odjednom palo na pamet da postoji šansa, ako se ova vrata otvore i kroz njih uđe moj stari ili netko drugi, da će se ta osoba uspaničiti kada ugleda verziju mene koja se ovdje ne bi trebala nalaziti. Ovoga dana. Ili ove godine. Koja god to bila.

Ušao sam u garderobni ormar s lijeve strane radnog stola baš u trenutku kada su se otvorila vrata. Podom su odjekivali koraci i jedna je ruka prošišala ravno pokraj mojeg lica.

Priljubio sam se uz stražnju stranu ormara i zadržao dah, promatrajući tatu kako vješa svoj dugački, zimski kaput.

Nagovještaj broj jedan: vani je hladno.

Sad mogu eliminirati nekoliko mjeseci. Vrata su se zatvorila, ali ne do kraja. Kroz prorez se vidjela tanka zraka sunca, dovoljno da mogu vidjeti tatu kako sjeda za svoj radni stol.

Kroz tihi ured odjednom se začulo glasno zujanje od kojeg sam zamalo doživio srčani udar, misleći da netko sigurno zna da sam ovdje.

25

Telefon. Glupan.

»Sve je prošlo kako je i planirano«, odjeknuo je muški glas iz pomalo nerazgovijetnog mikrofona.

»Molim puno izvješće, agente Freeman.«

Agent?

Zvučalo je kao da je osoba s druge strane slušalice posprdno frknula. Zatim je tata rekao: »Odmah!«

»U redu, u redu, oprostite. Dva subjekta, jedan muški, jedan ženski, stigli su neozlijeđeni na dogovoreno odredište.«

»Mislim da ne razumijete definiciju punog izvješća, agente Freeman. Trebam li vas podsjetiti na činjenice koje ste trebali usvojiti tijekom vaše obuke?« upitao je otac prijetećim glasom.

»U redu. Grom je šetao s uobičajenim prijateljima i stigao u sedam-nul-dva, na vrijeme za probu s jazz bandom. Munja je na dogovoreno odredište stigla točno u sedam-pedeset-osam. Dvije minute prije zvona za početak sata. Stigla bi i ranije, ali osjetila je potrebu da zastane radi vruće čokolade.«

Sigurno govori o Courtney i meni.

Courtney. Koja je umrla 15. travnja 2005. Ali Grom i Munja? Kodna imena?

Nisam ih mogao zapisati. Ne ovdje. Zato sam sklopio oči, čvršće se priljubio leđima uz stranicu ormara i prisilio se da nekoliko puta ponovim činjenice.

Nalazim se u godini prije 2005. Očito me neka vrsta agenta slijedila u školu i o tome izvijestila tatu.

Da, priznajem da je prilično velika faca, s obzirom na to da je izvršni direktor velike farmaceutske kompanije. Ali to što je odredio da nas slijedi privatni detektiv ili tko god bio taj tip na telefonu, činilo se pomalo ekstremnim.

»Ona je išla sama?« upitao je tata odvlačeći me od mojih misli. »Da, gospodine.«

Čuo sam kako otac nervozno korača. »Što je s djevojčicom dva kata iznad? Peyton?«

»Čuo sam od izvora da ima gripu.«

»I nisi osjetio potrebu da mi preneseš tu informaciju? Da sam to znao, otpratio bih...«

»Iza mene je šest mjeseci po život opasnih misija za CIA-u, usred pustinje. Mogu izaći na kraj s dvoje dvanaestogodišnjaka koji hodaju prema školi.« U njegovu je glasu bilo negodovanja.

Tata je uzdahnuo. »Ispričavam se. I hvala vam za izvješće. Ovo je prvi put da ih ne slijedim sam. Nisam znao da će mi biti tako teško predati taj posao.«

Što?

»Prestanite se brinuti. Imate pola jebene CIA-e na neprestanoj prismotri. Ti klinci ne bi bili sigurniji ni da ih držite pod staklenim zvonom otpornim na metke.«

»Agente Freeman, nemojte olako prihvaćati moju situaciju. Čak ni praćenje dvoje djece do škole. Upoznati ste s meni najvažnijim načelom?«

26

»Nikada se ne miješaj, osim ako nema druge mogućnosti«, odrecitirao je agent Freeman. »Prije nekoliko dana promatrao sam Groma i nekolicinu njegovih prijatelja kako s njegova prozora bacaju jaja na automobil onog Rusa. Nisam rekao ni riječ.«

Tata se zahihotao. »To je bilo prije dva dana, je li tako?« »Da, gospodine. Jedanaestog siječnja.«

Jedanaesti siječnja. A meni je bilo dvanaest. Zapravo, ne meni, mojem drugom ja. Moje drugo ja imalo je dvanaest godina. Brzo sam izračunao u glavi, zaključivši da je 13. siječnja 2003.

2003.? Ti pas mater!

»Ja ću se pobrinuti za to. Neka uđe u zapisnik da smatram da je taj Rus obična guzica, ali sasvim sigurno ne odobravam bacanje predmeta s prozora dvadesetog kata. Osobito s obzirom na činjenicu da je to u New Yorku zabranjeno činiti. To je sve što me zanimalo. Očekujem novo izvješće o svakom satu.«

Nisam čuo tatu kako se kreće po prostoriji niti bilo kakav zvuk koji bi mi nagovijestio da mi se približava, ali jedan njegov brzi pokret i vrata su se otvorila, ruka mi se našla preko usta, a on me za prednjicu košulje izvukao iz ormara.

Sekundu kasnije tata me odvukao do zida pribivši me o njega rukom kojom me stisnuo ispod vrata. Svom se težinom navalio na mene, onemogućivši mi bijeg.

Zapravo, imao sam sjajnu mogućnost za bijeg. Putovanje kroz vrijeme. No pogled na lice mojega oca, lice koje je ulijevalo povjerenje, glatko i poznato, gotovo sedam godina mlađe nije mi dopuštao da se usredotočim na iskakanje iz te godine.

»Mlađi si od ostalih«, izjavio je ravnodušno. »Kako si, dovraga, ušao ovamo?«

Kakvi ostali?

Njegova mi je podlaktica još uvijek pritiskala grlo i nisam mogao disati, a kamoli odgovoriti mu. Trenutno sam sedam godina stariji no dječak s kojim je vjerojatno jutros doručkovao. Imalo je smisla što me nije prepoznao.

Njegovim je licem i dalje vladao smireni izraz, ali oči su mu treperile bijesom. Možda čak i mržnjom. Naježio sam se čitavom dužinom kralježnice vidjevši da me tata gleda na taj način.

»Na koji način želiš da se to okonča?« upitao je. »Pištoljem? Otrovom? Smrtonosnom injekcijom?«

Doslovno sam se skamenio od straha. Olabavio je stisak nadlakticom, samo kako bi me za grlo čvršće stisnuo prstima.

»Ili te mogu ubiti golim rukama«, dodao je.

Gotovo sam osjetio kako mi krvne žilice pucaju u očima. Na rubu nesvjestice vidno mi se polje suzilo na veličinu prozorčića, dovoljno velikog samo da mu vidim lice. Nisam znao može li me ubiti u trenutku dok izvodim skok kroz vrijeme, ali i sama ta pomisao bila mi je dovoljno dobar razlog da iskočim iz 2003. I zato sam samo skočio, a da se ocu nisam obratio ni jednom jedinom riječju. Čovjeku koji je očito bio sposoban ubiti nekoga golim rukama.

27 SEDMO POGLAVLJE

9. RUJNA 2007., 6.15 SATI

Moje je lice ponovno oblijevala kiša, padajući mi u otvorena usta. Osjećao sam vrtoglavicu, mučninu... paniku. Moj me otac upravo pokušao ubiti.

Na mrtvo. Golim rukama.

Očito nije znao da sam to ja. Zadužio je agenta CIA-e da me slijedi uokolo, samo kako bi spriječio moju smrt. Ludost samo te činjenice bila mi je previše za shvatiti. Netko je lagano kucnuo iza moje glave i ja sam skočio, potpuno zapanjen.

Tada sam shvatio da se naslanjam na vrata Starbucksa. Ponovno. U 2007-oj. Točno odakle sam otišao.

Djevojka s pulta, iz moje srednje škole, izvirila je van i gurnula mi nešto pod nos. »Ostavio si na pultu svoj mobitel«, rekla je.

Uzeo sam ga iz njezine ruke i zagledao se u nju. »Godina je 2007., je li tako? Četvrti razred?«

Panika u mojem glasu bila je u užasnom kontrastu s ljudima koji su prolazili oko mene, šećući Manhattanom u lijepo nedjeljno jutro. Zar ne znaju da se svijet upravo izokrenuo naopačke? Ili da bi mogao okončati nekim katastrofalnim događajem koji bi me spriječio da se vratim u budućnost?

Naravno da ne. Samo se moj svijet preokrenuo naglavačke. Samo moj.

»Tak'je, godina je 2007.«, odgovorila mi je djevojka nasmiješivši se s nevjericom.

Očito misli da sam skrenuo.

»Mrak ti je taj tvoj mobitel. Gdje si ga nabavio? Nikada ranije nisam vidjela taj model, a moja sestra radi u...«

»To je tek prototip. Povukao sam neke veze. Nisam ga smio iznijeti iz kuće.« Ugurao sam mobitel u džep. »Mmm... Vidimo se kasnije.«

Kiša je usporila na slabo rominjanje pa sam otrčao preko ceste i prema parku. Ništa nije moglo postići da se događaji od proteklih nekoliko sati doimaju normalnima. Jedina aktivnost kojom sam se mogao baviti da ugušim paniku u sebi bilo je da sve zapišem. Baš kao što sam obećao Adamu.

Adam. Kada bih ga barem sada mogao vidjeti. Ili Holly...

Hodao sam puteljcima dok nisam ugledao drvo pod koje bih mogao sjesti, a onda sam izvadio svoj dnevnik, nadajući se da ću se uspjeti smiriti. No pomisao na ta dva imena tjerala je moje srce da počne nabijati kao ludo. Posebno to posljednje ime. Pokušavao sam ne misliti na nju... pokušavao sam se usredotočiti na detalje. Znanstvene detalje. Ali istina je bila da od prvog trenutka u kojem sam upoznao Holly, kada se zaletjela u mene iskrenuvši svoj sladoled na moje cipele, nisam mogao prestati misliti na nju. A to je bilo nešto što si nikada do sada nisam priznao

28

i izgovorio samome sebi.

Ispočetka je Holly samo bila djevojka koju nisam mogao imati. Ne samo što je imala vrlo odanog dečka, već je imala i milijun pametnjakovićevskih komentara o bogatoj, privilegiranoj djeci o kojoj smo se brinuli. Barem dok nije saznala da sam i ja jedan od njih. To joj je začepilo usta na neko vrijeme.

Ljudi uvijek žele ono što ne mogu ili ne bi trebali imati. Izgleda da je već i samo to privuklo Holly i mene jedno prema drugome poput magneta. A znam da nisam samo ja bio taj koji je gravitirao prema njoj. Osjećaj je bio obostran.

Morao sam se vratiti u 2009. Sklopio sam oči i prisilio se da se svakim gramom energije usredotočim na mjesto i vrijeme u kojem sam trebao biti.

29 OSMO POGLAVLJE

Satima kasnije ponovno sam bio na istom mjestu pod drvetom, zapisujući sve čega sam se mogao sjetiti. Bio je to očajnički pokušaj da ostanem povezan, uzemljen u stvarnost. Osim toga, na taj će način iza mene ostati pisano objašnjenje mojih nedavnih pustolovina za Adama ili za budućeg Adama, ako me netko pronađe kako ležim mrtav.

SUBOTA, 9. RUJNA 2007., 18.30 SATI

U proteklih četrdeset i osam sati sedamnaest sam se puta pokušao vratiti (to jest, otići) u 30. listopada 2009. i nijedan od tih pokušaja nije uspio. Drugi me pokušaj bacio u veljaču 2006., usred snježne mećave. Gotovo mi se potpuno smrznula rit. U mojoj glavi sve je zbrkano. Katkad se osjetim živim, a katkad sam uvjeren da je sveto samo nekakvo otkvačeno čistilište. Ima previše podataka za upamtiti, previše datuma. Postojim li ja još negdje? Jesam li ja netko, ako nemam kućnu bazu?

Nakon svakog pokušaja završio sam u nekom nasumičnom danu u prošlosti. Zatim sam se vraćao ovamo. Kao da u budućnosti nema ničega. Kao da je 9. rujna 2009. kraj svijeta. Trenutno sam tako iscrpljen da ne mogu ni misliti o putovanju kroz vrijeme. Možda ako samo sklopim oči na nekoliko minuta...

»Hej, mali. Ustaj.«

Netko me tresao za ramena, a onda me uboo prstom u grudi.

Skočio sam ko oparen sa svojeg mjesta na travi i gotovo tresnuo o dva policajca koja su stajala ispred mene. Sunce je potpuno zašlo dok sam spavao.

»Ne možeš spavati ovdje«, rekao je jedan murjak.

»Oprostite.« Zgrabio sam svoju crnu torbu s trave, a onda se zaputio prema pločniku. Poželio sam glupu torbu baciti u Hudson. Počeo sam je doživljavati simbolom svoje sebičnosti. Želudac mi se ponovno zavezao u čvor. To je bila moja kazna što sam se sagnuo. Što sam je ostavio tamo da umre. Pritisnuo sam dlanovima oči i prisilio se da se usredotočim. Da ostanem priseban. Ako se sklupčam u loptu boli, dvije godine u prošlosti neću biti ništa bliže mogućnosti da spasim Holly. Niti da shvatim što se to događalo s mojim tatom, niti kakav je to bio otkvačen izlet u 2003.

Prešao sam cestu i ušetao u zalogajnicu. Svaki mi je korak predstavljao agoniju. Sigurno se dogodilo nešto što me odvuklo ovoliko duboko u stanje potpune iscrpljenosti. I boli. Kao da me netko posvuda bockao noževima.

Hrana. Trebao sam nešto da me održi na životu, iako je u ovom trenutku jedenje bilo posljednja stvar na svijetu koju sam želio raditi. Ovo je bilo nalik gadnom

30

slučaju gripe, grozničavom, suludom stanju u kojem je trenutno bio moj um. Mješavina fizičkog i emocionalnog, a ja nisam znao koje prevladava.

»Sam si?« upitala je konobarica.

Klimnuo sam i krenuo za njom prema stolu pokraj vrata. U mislima sam ponovno protrčao kroz noćnu moru. Ne kroz ludilo koje je uslijedilo nakon što sam napustio 2009., već kroz događaje koji su se zbili neposredno prije toga. To je bila moja noćna mora i još je uvijek bila kristalno bistra.

Zašto su ti muškarci bili u Hollyinoj sobi? Zašto su se raspitivali o mojem tati? O tome jesu li mi pristupili ljudi iz vlade?

To je on, rekao je jedan od njih. Jesu li nekako mogli znati što ja mogu? »Da ti donesem nešto za popiti?« upitala je konobarica.

»Kavu, molim. I gdje je toalet?«

Pokazala je meni slijeva. Oteturao sam u kupaonicu, naslonio se leđima o zid i sklopio oči.

31 DEVETO POGLAVLJE

Nosnice su mi ispunili ispušni plinovi, trube su brenčale svuda oko mene. Otvorio sam oči i zagledao se u prednji odbojnik žutog taksija.

»Što, dovraga!« viknuo je netko.

Skočio sam s ceste. »Oprostite, spotaknuo sam se.« »Idiote! Mogao si poginuti.«

Samo se u New Yorku netko mogao materijalizirati ni iz čega i doživjeti ne više od uobičajene reakcije ljutitog vozača.

Potrčao sam prema sigurnosti napučenog pločnika rukom štiteći oči od jarkog, ljetnog sunca. Nije se lako priviknuti kada ste iscrpljeni i kada ste upravo dospjeli iz hladne, mračne večeri.

Naslonio sam se na rasvjetni stup da uhvatim dah. Pred očima mi je još uvijek lebdjela slika Hollyina lica dok se metak probijao kroz njezino tijelo. Prizor na koji sam se tako očajnički pokušavao usredotočiti. Očito, nije upalilo. Ponovno.

Priberi se i pokušaj ponovno, Jacksone.

Naposljetku sam bacio pogled oko sebe i prepoznao ulice Manhattana. Znao sam gdje sam, samo ne i kada. Na novinskom kiosku ispred moje zgrade nije bilo mušterija pa sam prišao da nešto kupim, ne skidajući pogleda s rotirajućih ulaznih vrata koje je moj otac gotovo uvijek koristio.

Vratar, Henry, bacio je pogled u mojem smjeru škiljeći na suncu. S police sam uzeo šiltericu Metsa i nabio je na čelo, skrivajući lice.

»Uzet ću ovu šiltericu i The New York Times.« Pružio sam čovjeku lagano vlažnu pedeseticu iz novčanika.

»Obožavatelj Metsa, ha? Pa, pretpostavljam da ću ti to oprostiti.« Prasnuo je u smijeh, a to je vjerojatno prigušilo korake druge osobe koja se približavala.

»Wall Street Journal, molim«, izgovorio je pokraj mene vrlo poznati glas.

Okrenuo sam leđa svojem ocu što sam brže mogao, a onda pogledao u novine koje sam stiskao u ruci.

Prvi srpnja 2004.

Kako sam se, za Boga miloga, opet vratio toliko u prošlost?

Sve što sam mogao bilo je da mu i dalje budem okrenut leđima i otiđem u tom smjeru.

»Hej, zaboravio si sitniš!«

Srećom tata nije potrčao za mnom. Bilo je sigurnije krenuti dužim putem oko Central Parka, a onda prema mojem uobičajenom mjestu. Putovanje kroz vrijeme opako je uzimalo svoj danak na mojem tijelu i morao sam se odmoriti. Iako sam se sada osjećao sjajno, taj drugi skok u 2007. koji sam izveo - ponovno sam se osjećao

32

grozno. Kao da sam imao kugu ili svinjsku gripu.

Iza drveta je bljesnula crvena kosa. Izvirile su dugačke, mršave noge. Moje su se noge počele pokretati dvaput brže. Osjećao sam se kao da usred pustinje tragam za vodom. Kao da će nestati ako na vrijeme ne stignem do nje.

»Courtney?« rekao sam, ali grlo mi je bilo stisnuto.

Zbacila je s nogu svoje ružičasto-zelene tenisice i naslonila se na drvo; na krilu joj je ležala knjiga.

»Courtney«, rekao sam ponovno, ovoga puta mnogo glasnije.

Glava joj je izvirila iza drveta i zaškiljila je na suncu, vjerojatno pokušavajući izoštriti pogled na moje lice. Zatim je bacila knjigu u travu i polagano ustala. »Daaa?«

Skamenio sam se na mjestu, zaprepašteno zureći u nju. Doista je bila ovdje. Živa. Ali ironija te situacije bila je užasavajuća.

Moja djevojka, koja bi trebala biti živa, bila je mrtva (ili je umirala) u 2009-oj, a moja sestra, koju sam jednom već izgubio, sjedila je na travi ovdje u 2004-oj, sunčajući se i gutajući posljednji nastavak knjige o Harryju Potteru. Još se nije ni razboljela.

Kada je prišla bliže, tihi glasić skriven u mojem mozgu progovorio je malo glasnije. Adamov glas, koji je nabrajao argumente »za« i »protiv« mojeg razgovora s tom mlađom verzijom moje sestre.

Je li to bilo nešto što bi potencijalno moglo prouzročiti kraj svijeta?

U tom sam trenutku izgubio sposobnost razumnog razmišljanja i sve što sam želio bilo je da se uhvatim za nešto stvarno i poznato. Zato sam učinio vjerojatno najgluplju moguću stvar.

S nekoliko dugačkih koraka premostio sam udaljenost koja nas je dijelila i privukao je u čvrsti zagrljaj stisnuvši je oko ruku, uvjerivši se da je doista sastavljena od čvrstog materijala. Upijao sam taj za mene vrlo posebni trenutak kada mi je njezin glasni, probadajući vrisak ušao ravno u uho. Zatim je podignula nogu i zabila mi koljeno u jaja, a onda se iskobeljala iz mojeg stiska i polagano stala odmicati.

»Smiri se, Courtney«, prodahtao sam podignuvši ruke u zrak. Po načinu kojim je počela strijeljati pogledom oko sebe znao sam da će se dati u trk. »Molim te... ne idi. Daj mi samo minutu.«

Njezine su se zelene oči pretvorile u goleme krugove. »Samo me ostavi na miru. Moj... moj tata dolazi... evo upravo sad.« Pokazala je prstom iza mene. »Gle' tamo je!«

Ja glupan pao sam na taj trik i bacio pogled preko ramena. Protrčala je pokraj mene, ali uspio sam je zgrabiti oko struka. Morao sam reći nekome. Navesti ga da mi povjeruje.

»Obećavam da te neću ozlijediti«, rekao sam joj ravno u uho. Izvadio sam novčanik i gurnuo joj ga pod nos. »Uzmi ovo. Dobro pogledaj. Sada ću te pustiti i sjesti pod drvo. Vrijedi?«

33

muškarac po imenu agent Freeman 2003. pratio u školu. Je li nas i sada promatrao? Možda je odlučio malo zabušavati. »Znam da pod madracom čuvaš svaki penny svojeg džeparca kroz posljednje tri godine usprkos činjenici da sam ti rekao da će sve to izgorjeti u požaru i da ti tata nikako neće dopustiti da kupiš motor kada ti bude šesnaest, čak i da ga platiš sama.«

Disanje joj se na trenutak zaustavilo, ali ništa nije rekla.

Pokušao sam nešto drugo, pokazavši prema obližnjem drvetu. »Prije osam godina promatrala si kako sam pao s onog drveta i slomio ruku.«

Pustio sam je iz stiska i polagano krenuo natraške, a onda sam sjeo na travu pokraj drveta. Okrenula se i pogledala me. »Jackson?«

»Aha«, rekao sam. Zatim sam bacio novčanik prema njoj i promatrao kako kopa po njemu, izvlači moju osobnu, kreditnu, kako proučava fotografije.

Pogled joj se ponovno stopio s mojim. »O moj bože, ti si... velik... i...«

»Mogu... putovati kroz vrijeme«, uspio sam izgovoriti znajući kakvu će to reakciju izazvati.

Na moje iznenađenje ostala je stajati na mjestu i kada sam ustao s tla. Sljedećih sam trideset minuta proveo objašnjavajući joj kako sam točno dospio ovamo, ali izostavio sam neke detalje. Poput onoga što se dogodilo Holly i onaj dio o tati i misterioznom CIA-inom agentu. Courtney je samo stajala tamo, širom raširenih očiju, slušajući, dok naposljetku nisam prestao govoriti.

»Ja spavam, jel' da?«

Nasmiješio sam se prvi put nakon, činilo mi se, jako mnogo vremena. »Ne, obećavam ti da je ovo stvarnost.«

Prišla je korak bliže, naboravši nos dok mi je pogledom pomno pretraživala lice. »Ti... izgledaš poput mojeg brata. Samo... starijeg.«

Nasmijao sam se. »Mislio sam da ćeš pobjeći.«

»Nisam još isključila tu mogućnost«, promrmljala je Courtney.

Dotaknula mi je obraz i nježno ga potapšala. »Prokletstvo, to jesi ti. Moraš biti.« »Kada si me posljednji put vidjela? Mlađeg mene.«

»Prije četiri dana. Trebao bi biti u bejzbolskom kampu u Coloradu.« Ispružila je ruku i odlijepila nalijepljenu cijenu sa šilterice.

»Tata je na kiosku stajao tik pokraj mene. Morao sam malo sakriti lice.« »Dakle, doista možeš putovati kroz vrijeme?«

Klimnuo sam.

Još smo malo zurili jedno u drugo, a onda je napokon ponovno progovorila. »Možeš li mi malo bolje objasniti sve to, na primjer sa znanstvene strane? Ovo je doista otkvačeno i jezovito, znaš?«

»Dobro, u redu. Dat ću sve od sebe.« Oboje smo sjeli pokraj drveta, jedno nasuprot drugome. Courtney je prekrižila noge ispod sebe, izgledajući mnogo smirenije no što bih očekivao. »Dakle, 2009. je godina u kojoj sada živim, u redu?«

»Aha«, rekla je Courtney.

»Zbog nekog razloga ne mogu se vratiti tamo. Kao da se svemir pomaknuo dvije godine u prošlost. Već se dva dana stalno vraćam u 2007.«