N a slo v i o rig in a la : A n to n io G ra m s c i L ’ O R D IN E NUO VO (C o p y rig h t b y E IN A U D I, 1955) A n to n io G ram sci IL M A T E R IA L IS M O S T O R IC O E LA F IL O S O F IA D l B E N E D E T T O C RO C E (C o p y rig h t b y E IN A U D I, 1966) A n to n io G ram sci N O T E S U L M A C H IA V E L L I S U L L A P O L IT IC A E S U L L O S T A T O M ODER NO (C o p u rig h t b y E IN A U D I, 1966)
Antonio Gram ši
Izbor, prevod i predgovor dr Ivo Petrinović
B IB L IO T E K A -ID E J E « V K O L O U r e đ i v a č k i o d b o r D r J O V A N Đ O R Đ E V IC D r S T A N I S L A V G R O Z D A N I C D r V O J IS L A V S T A N O V C lC B E O G R A D . 1979.
PREDGOVOR
A ktualnost G ram šijeve (Gramsci) misli proizlazi s jedne stran e iz M arksova (Marx) i Lenjinova naslje đa a s druge stran e iz specifičnosti njegova osobna doprinosa. Njegova se misao ne može razum jeti izoli rano od velikog idejnog i političkog pokreta koji je vršio k ritik u kapitalističkog d ru štv a i vodio borbu za njegovo prevladavanje. K oristeći bogato marksističko nasleđe koje mu je stajalo na raspolaganju i iskustva O ktobra, G ram ši je počeo politički djelovati da bi pro širio revolucionarnu ostavštinu u u vjetim a i situaciji koji su bili različiti od drugih i koji su zahtijevali novi kritički duh i novu sposobnost analize.
U prvom razdoblju razv itk a svoje misli, u 1919. i 1920. godini, G ram ši izlaže shvaćanje da se iza povi jesne figure najam nog ra d n ika ocrtava proizvođač, spo soban da u p rav lja u n u trašn jim ekonom skim procesom i da ga podvrgne svom socijalnom vodstvu. P otv rd u novih revolucionarnih ideja nalazi u klasnoj osnovi ta lijanskog industrijskog p ro le ta rijata koji se izrazio u poznatom pokretu tvorničkih savjeta. Zajedno s g ru pom m ladih socijalista u Torinu uklju ču je se u taj
6 A N T O N IO G R A M S I
pokret, usm jerava ga i vodi, te pokreće časopis »Ordi-
ne nuovo« (»Novi poredak«) koji Gramšijevom zaslu
gom postaje organ torinske radničke klase za politička i ku ltu rn a pitanja. Časopis zastupa stajalište o revo lucionarnoj ku ltu ri kao bitnom elementu socijalne revo lucije, vezujućTTako klasno pitanje s kulturnim .
Koncepcija savjeta nije odjednom sazrela u Gram- šija i njegovih drugova već postepeno kroz analizu iskustava evropskog i američkog radničkog pokreta, naročito onih koja su se tem eljila na radničkoj kon troli u privredi. U idejam a o tvorničkim savjetim a mo gu se naći postavke koje su pod utjecajem teoretičara francuskog sindikalizma Zorža Sorela, zatim Daniela De Leona i njegova industrijskog sindikalizma u Ame rici, kao i pokreta tvorničkih povjerenika u Engleskoj. Međutim, svi su ti utjecaji sporedni u poređenju s u t jecajem koji su na G ram šija izvršili L en jin j, ruski sov jeti u kojima je u jednom živom povijesnom iskustvu vidio ostvarenje radničke demokracije.
Tvornički savjeti su, po Gramšiju, morali biti sa- mo_upravni_organi neposrednih proizvođača koji će kao sredstvo radničke kontrole preuzeti upravljanje proiz vodnjom. To je ono što je Gramšijevo viđenje tvorničkih savjeta u Italiji ipak razlikovalo od ruskog iskustva, je r je Gramši do tih zaključaka došao proučavajući pokret u industrijskim tvornicam a talijanskog Sjevera.
Gramši je shvaćao savjete kao sam oupravna tijela sa dvostrukom ulogom: ekonomskom i političkom. U ekonomskom pogledu savjet je predstavljao čvrsto je dinstvo sakupljenih proiozvođača koji sami upravljaju procesom proizvodnje i zato stvaraju svoje predstav ničke ustanove kao »funkciju stečene autonomije«.
O D R Ž A V I 7 Ali je poslijeratna situacija n am etala stv aran je re volucionarnih organa sprem nih za djelovanje i stoga Gramši p ro m atra savjete ne samo kao prikladno sred stvo za ostvarenje radničkog sam oupravljanja već i kao »put prem a revoluciji«. Tako su se savjeti istovremeno konstituirali u sredstvo radničke klase za stjecanje vla sti u času kada se osvajanje vlasti pojavilo kao nepo sredna politička potreba.
G ram ši posebno ističe da savjeti čine temelj nove države, ali da istovrem eno stv ara ju pred u v jete za n je zino odum iranje i podvlači da je tvornički savjet prva ćelija u jednoj svjetskoj zajednici1) kao~reorganizaciji cjelokupnog ljudskog života.
U toj raznovrsnoj funkciji savjeta, kako ih je kon cipirao Gramši, vidi se i specifičnost njegova učenja koja ga razlikuje od tad ašn jih iskustava i teorijskih razm atran ja u n u ta r radničkog pokreta.
Koncipirajući tvorničke savjete G ramši je u d ru gi plan stavljao ulogu sindikata i partije_radničke klase. G ledajući u radničkoj klasi protagonistu novog poret ka, on je novo društvo zamišljao kao organizirani sistem sam ostalnih oblika klase u kojem p a rtija i sindikati ne mogu igrati važniju ulogu od savjeta. M eđutim, ka da je po k ret tvorničkih sav jeta bio razbijen krajem 1920. godine, G ram ši je shvatio da društveni preobra žaj nije moguć bez svjesne političke snage i tada se zalaže za stv ara n je p artije kao predvodnika novog soci jalnog saveza u specifičnim uvjetim a talijanskog d ru štva.
U drugom razdoblju svojih teo rijsk ih * razm atran ja i svog praktičnog djelovanja, od 1921. do 1926, kada
!) A . G r a m š i , T v o r n i č k i s a v j e t i , O r d l n e n u o v o , 5. l i p n j a 1920. L 'O r d l n e n u o v o (1919—1920), T o r i n o , E i n a u d l , 1955, s t r . 125.
8 A N T O N I O G R A M Š I dolazi do uvjerenja o potrebi stvaranja jedne komu nističke partije, Gramši se zalaže da takva avangarda uvijek bude dio klase od koje uči da bi mogla usm je rav ati njezino oslobođenje* Sada se u drugačijim povi jesnim uvjetim a (razjedinjenost radničkog pokreta i uvo đenje fašističke diktature) u prvi plan ističe stjecanje masovne podrške klase i talijanskog naroda. Stoga analizira probleme talijanskog društva baveći se pi tanjem talijanskog Juga, odnosno »južnog pitanja«2), koje sagledava ne samo kao agrarno i seljačko već kao katoličko pitanje. Time on zalazi pod tkivo talijanskog društva i u njegovoj socijalnoj stru k tu ri traži one po kretačke snage koje će biti nosioci društvenog i poli tičkog preobražaja zemlje. Talijansku revoluciju, dakle, sagledava preko savezništva »siromašnih seljaka Juga« i »industrijskih radnika Sjevera«, koje bi, kako Gramši kaže, trebalo dovesti do k raja »težak proces ekonom ske i duhovne unifikacije talijanskog naroda koji je počeo s rizorđimentom ali nije bio završen«. Sada po vezuje temu o savezništvu s onom o pristanku svih koji žele društvene promjene. To je Gramšija postavilo spram problema intelektualaca ukoliko su oni bili po srednici pristanka u svakom pokretu kroz noviju tali jansku povijest, pa tako i radničkom pokretu.
Time se naziru teme kojima se Gramši vratio ana li tič k i i kritički u trećem razdoblju svoga misaonog razvitka, zapravo u vrijem e svoga tam novanja (1926— 1937), kada u nepodnošljivim uvjetim a teške zatvorske^ cenzure piše i razrađuje svoja prethodna razm išljanja o problemim a talijanskog društva, posebno sfere poli tike i kulture.
•) A . G ra m S l, J u ž n o p i t a n j e , R im , E d i t o r i R l u n ltl, 1974, s t r . 135—159.
O D R 2A V X 9 U tren u tk u G ram šijeve sm rti njegova svastika Ta- tjan a Suht (Schucht) uspjela je sačuvati njegove trid e set dvije bilježnice s oko tr i tisuće sitno ispisanih stra nica, napisanih u zatvoru, u kojim a rasp rav lja o nizu aktualnih društvenih p itan ja povezanih s prošlošću i sadašnjošću Ita lije i p ro m atran ih s aspekta talijanske radničke klase.
Ali upravo u godini G ram šijeve sm rti, Benedeto Kroče (Benedetto Croce), poznati talijanski filozof obja vio je svoju poznatu raspravu: »Kako se rodio i kako je um ro teorijski m arksizam u Italiji«, dokazujući da je sm rću A ntonija Labriole nestalo teorijskog m arksiz ma. Ta slučajna podudarnost između G ram šijeve sm rti i objavljivanja navedenog Kročeova spisa bila je objaš njena poslije rata, kada je izdavačka kuća »Einaudi« u Torinu objavila G ram šijeve zatvorske spise. Ne sa mo da teorijski m arksizam u Ita liji nije umro, kako je tvrdio Kroče, već je u G ram šijevim spisima dobio nove poticaje i ponudio nova svježa rješenja.
N ajp rije su se 1947. godine pojavila G ram šijeva »Zatvorska pisma« koja su reljefno istakla njegovu ljudsku veličinu i misaonu statu ru . Ali p rava G ram šijeva in tele k tu aln a dubina i teorijska zrelost poka zala se kada su od 1947^ d_o_1950. godine objavljene n je gove »Zatvorske bilježnice« u p et knjiga. One su po- žnjele ogrom an uspjeh, je r se m arksistička, i inače kul tu rn a javnost, našla pred opusom koji je po tem atici i po p ristupu bio d rugačiji od dotadašnje m arksističke literatu re.
Taj poslijeratni su sret s G ram šijem bio je toliko značajan da je bio presudan za opredjeljenje niza m la dih talijan sk ih pa i evropskih intelektualaca prem a marksizmu. Nedogm atski duh njegove misli došao je do
1 0 A N T O N I O G R A M S I
punog izražaja sredinom šezdesetih godina kada je u talijanskom komunističkom pokretu stvorena klima u kojoj je Gramši postao idejni poticaj za ono što se iz razilo kao »talijanski pu t u socijalizam«.
Gramši u svojim bilješkam a problem atizira visokom teorijskom razinom niz ključnih pitanja važnih za dje lovanje radničkog pokreta, kao što su mjesto i uloga filozofije prakse (kako naziva marksizam) kao novog pogleda na svijet, države, hegemonije, povijesnog blo ka, funkcije intelektualaca u n u tar nacije i kulture te političke partije. Osnovni problem kojim se Gramši ba vio u svojim zatvorskim misaonim preokupacijama bio je obnova m arksističke teorije do takve razine da se može suprotstaviti drugim suvremenim idejnim prav cima. To je bilo neophodno zbog stanja u kojem se m arksistička misao tada nalazila u Italiji, ali je imalo i mnogo dublje teorijske posljedice.
Gramšijevo proučavanje kreće se u dva smjera: k ritik a tradicionalne misli, posebno Kročeove filozo fije kao najvećeg izraza idealističke misli u Italiji, i kri tika vulgarizacije m arksističke misli koja je bila opte rećena pozitivizmom. K ritika Kročeova idealizma imala je za G ram šija pozitivno stajalište, je r je upravo mogla poslužiti kao pretpostavka oživljavanja historijskog ma terijalizm a koji je počesto bio pozitivistički in terp reti ran. Svodeći Kročeovo filozofsko shvaćanje na ono na što su klasici m arksizma sveli hegelijanstvo, Gramši je želio v ratiti u život nasljeđe njemačke filozofije na taj način što bi se obavio »obračun s Kročeovom filozo fijom«.3)
Gramši je sm atrao da je Kročeov doprinos znača jan u tome što je svratio pažnju na nekoliko važnih pi-J) A . G r a m š i , H i s t o r i j s k i m a t e r i j a l i z a m 1 f ilo z o f ij a B e n c d e t t a C r o c c a , Z a g r e b , N a p r i j e d , 1958, s t r . 230.
O D R 2 A V 1 11 tan ja kao što su: značaj k u ltu re u razvitku povijesti, funkciju intelektualaca u životu dru štv a i države te po sebnu važnost hegemonije i pristan k a kao nužnog idej nog oblika. Ponukan tim e G ram ši valorizira značaj nadgradnje u m arksističkoj misli, ukazujući da problem odnosa stru k tu re i n ad g rad n je treb a uvijek p rom atrati u dijalektičkom odnosu u kojem se biće ne može odvo jiti od m išljenja koje nije prosti odraz stru k tu re. To tim više što je m arksističko shvaćanje stru k tu re Kroče pro glasio novim »skrivenim božanstvom« i ustvrdio da je u m arksizm u prisu tn a jedna teološka koncepcija.
K ritizirajući Kročeovu k ritik u marksizm a, koja je idealistička, G ramši naglašava da se u povijesnom pro cesu tem eljne suprotnosti odražavaju na području svi jesti gdje ljudi postaju svjesni stvarnog društvenog položaja koji onda svojom voljom razrješavaju. Stoga, G ramši napušta spekuliranje o prim atu duha ili m ate rije i stav lja u središte pažnje rasp rav u o historičnosti svih kategorija, o praksi u kojoj se dokazuje predm et- nost i istinitost ljudskog m išljenja i objektivne stv ar nosti. Zato histo rijsk om m aterijalizm u daje naziv_filo zofija prakse (Antonio L abriola je prvi upotrebio taj naziv, a G ramši ga navodi u »Zatvorskim bilježnicama« kako bi zavarao zatvorsku cenzuru), shvaćajući ga kao antitezu idealističkoj filozofiji i vulgarnom m aterija lizmu, odnosno kao učenje koje posredstvom prakse neposredno povezuje filozofiju i povijest.
U n u tar koncepcije filozofije prakse, G ram ši daje posebnu važnost objašnjenju države, analizirajući m ark sističko shvaćanje o državi i .sm atrajući da je m arksi stička tra d icija svela definiciju države isključivo na sredstvo klasne v ladavine. On ne želi iscrpsti svoju pažnju^ isključivo u nasilnoj prirodi m oderne države već
12 A N T O N IO G R A M S I pokušava problem atizirati onu sferu u n u tar nadgradnje u kojoj se vrši prevlast jedne klase nad drugom a koja nije uvijek prisila. Zapravo, to je značilo da treba istovremeno proučiti i ono »lice« države koje je u tra dicionalnom marksizmu ostalo zamagljeno.
Država je, po G ram šijevu shvaćanju, »diktatura više hegemonija« (nasilje više pristanak), ali ne u smi slu naglašavanja diktatu re nad hegemonijom ,već u p r vom redu objašnjeno kao »hegemonija koja je oklop- ljen ap rm u d o m « .4)'G ram ši tako jednostranom shvaćanju države kao TtTašne vlasti suprotstavlja pojam integralne države koja se tem elji na pristanku onih kojima se vlada, i Hegem onija k ao pristanak je socijalna osnova nove države. Gramši zapravo prevladava koncepciju države kao pukog sredstva n asilja, ali i shvaćanje koje državu izražava kao- norm ativna-ideallstički poredak. To je u prvom redu bila radikalna kritika instrum en talne države (staljinističke _ pa i svake totalitarne), što predstavlja ključnu točku njegovih zatvorskih razmiš ljanja.
Ta nova funkcija države bila je gram šijevski od govor na stru k tu raln e promjene nastale u državi impe rijalističke faze tridesetih godina (Nju dil, fašizam) i u staljinističkoj etatizaciji u Sovjetskom Savezu. Država sada intervenira i hegemonija nije više djelo izabra nih grupa već institucionalni čin. Vlast države kao p ri sila proširuje še kroz institucije i učvršćuje se u sve društvene pore.
Gramši sada izlaže jednu posve izvornu m arksi stičku misao o jedinstvu — razlici građanskog društva i predstavničke države. Pojam g ra đ anskog društva je, po Gramšiju, dio nadgradnje k ao i država, ali samo
nje-*) A . G r a m š i , B i lje š k e o M a k iJ a v e lI J u , o p o U tic l 1 o m o d e r n o j d r ž a v i . R im . E d i t o r i R l u n l t l , 1977, s t r . 164.
O D R Ž A V I 13 zin drugi plan, koji se spram sfere države nalazi u iz vjesnoj oprečnosti. To je term in koji se razlikuje od sličnog M arksova pojm a i ima značenje vrlo važne sfere suvrem enog društva. G rađansko društvo je sfera ideologija i G ram ši želi istaći da se počesto ideološki činioci p ojavljuju kao značajniji od institucionalnih, odnosno da je p rista n ak nekad važniji od prisile.
Koristeći, dakle, m arksističko-hegelijansko naslje đe, G ram ši razvija d ijalektičku vezu među pojm ovima država i građansko društvo i postavlja tv rd n ju o he gem oniji jedne klase na tem elju p ristan k a u n u ta r g ra đanskog- d ruštva, zapravo u n u ta r sfere svijesti, čime se stv araju pred u v jeti da bi ta klasa postala vladajuća u političkom društvu. G ramši istovremeno ukazuje i na proces budućeg razvitka i ponovo ističe m arksistički sre dišnji problem o nestajan ju države. On izričito govori 0 procesu »nestajanja političkog društva u građansko društvo«,5) što ukazuje na takvo društveno stanje u ko jem ljudi sami sobom u p rav ljaju (»Regulirano društvo«) 1 koje nem a više potrebe za političkom državom.
Sve upućuje na to da radnička klasa u procesu borbe za novo društvo m ora izgraditi novi pogled svijet, novu koncepciju života koju u razdoblju p rip re ma za osvajanje vlasti p rihvaćaju svi potlačeni, a u drugoj fazi, kada je zadobijena vlast, osigurava široku osnovu pristanka. Na taj način p ro le tarijat istovremeno postaje vladajuća i vodeća klasa.
O tuda G ram šijeva tv rd n ja da radnička klasa prije nego što postane vladajuća m ora postati vodeća, što je jedan od u v je ta za zadobijanje vlasti.0) To ne predo- dređuje kako će se zadobiti vlast, da li oružanim ili
4) A . G r a m š i , B i l j e š k e o M a k l j a v e l l j u , s t r . 115.
14 A N T O N I O G R A M S I m irnim putem, već je nužan uporan i stalan idejni kul tu rn i rad da bi se~vT5đajuca^kTasa‘ oslobodila pristanka naroda. Time je bila definirana jedna koncepcija koja predstavlja doprinos marksističkom shvaćanju o stra tegiji radničkog pokreta u razvijenim zemljama u ko joj se nalaze korijeni suvremene~Ićoncepcije kom unistič ke^ p artije Italije o.vlastitom p u tu u socijalizam i stra teške osnove.. »evrok-omunizma«.
Sada se ocrtava Gramšijevo učenje o hegemoniji, za koje on tvrdi da je našao poticaj u Lenjinu. U »Za tvorskim bilježnicama« imamo dva načina Gramšijeva objašnjenja hegemonije koja su prividno proturječna. To je prevlast jedne društvene grupe koja se izražava u dva vida: kao »vladanje« ili prisila i kao »moralno
i intelektualno vodstvo«1) ili pristanak. Gramši, zapra
vo n ajp rije objašnjava hegemoniju kao klasno vodstvo (ekonomsko, političko, ideološko i etičko) i zatim kao vodstvo pomoću pristanka, što se razlikuje od nasilnog zauzimanja vlasti. U tom smislu pojam hegemonije sa drži kritičku dem istifikaciju države i njezine birokra- tizacije. Zato je hegemonija kao privola ključ da bi se objasnila Gram šijeva .kuncepcija proširene uloge d r žave.
Iz toga proizlazi da je Gramšijevo shvaćanje he gemonije drugačije od sličnog Lenjinova pojma. U Gramšijevoj koncepciji prevladava više etičko-kulturna prevlast, a u Lenjina ekonomsko-politička čime je Gram ši nadopunio lenjinski pojam hegemonije. Hegemonija u Gram šijevu viđenju ima značenje kulturnog vodstva, i to više kao prihvaćanje nove svijesti, ohičaja i k u ltu re. Pošto u tome prevladava k ulturni činilac, to podrazu m ijeva da je mom enat prisile podređen momentu
O D R Ž A V I 15 sensusa. Sve to objašnjava tem eljnu G ram šijevu misao da osvajanje vlasti nije samo prinudno stjecanje, nego zadobijanje p ristan k a širokih slojeva stanovništva. Gramši shvaća hegem oniju kao dem okratsko up rav ljan je je r je prista n ak jedan dem okratski čin. U tome se nalaze korijeni koncepcije »evrokomunizma« o ši rokom savezništvu ne sa m o ra d n ič k e klase i seljaštva negeo i ostalih socijalnih g ru p a kao alternacije vlada ju čem bloku te kao shvaćanje o pluralističkom modelu d ruštva.
S tim je u vezi i G ramšijevo objašnjenje »povijes nog bloka« kao jedinstva »stru k tu re i n ad g rad n je«8) iz kojeg proizlazi da je ovisnost druge od prve logičan odnos, ali da u određenoj društvenoj stvarnosti oni čine jedan složen organizam. P rem a tome, u »povijesnom bloku« je p redstavljena jedna određena epoha u kojoj su »m aterijalne snage sadržaj a ideologije j)blik«e), ali se ti odnosi ne sm iju p ro m atrati izvan vrem ena nego se pro v jerav aju u konkretnoj povijesnoj praksi.
O bjašnjavajući pojam hegem onije kao drugi izraz za svoju koncepciju države, G ram ši s tim povezuje i pitanje »pasivne revolucije«. On tv rd i da je j edna revo lucija pasivna kada jedna__klasa sluzT državi a ne obratnj). To je stan je »diktature bez hegemonije« u kojoj nema narodne inicijative i gdje je klasa zam ijenjena državom a vladajući blok je biro k ra tsk i sloj kojem m a se služe „za-m anevriranje. Time G ramši želi da hege m oniji kao načinu v lasti suprotstavi pravo značenje hegemonije kao privole kojom se vrši proces socijalnog vrednovanja masa u kojem se stiže do proširenja pojma *) A G r a m š i , H i s t o r i j s k i m a t e r i j a l i z a m 1 f i lo z o f ij a B e n e d e ta K r o č e a , R im , E d i t o r i R i u n i t l , 1977, s t r . 47.
16 A N T O N I O G R A M S I politike, te se ovaj u društvenoj ukupnosti postepeno gubi.
U svjetlu svoje koncepcije o hegemoniji Gramši ukazuje na specifičnost društvenih stru k tu ra u Zapad noj Evropi. On pokazuje da je rusko iskustvo neponov ljivo na Zapadu je r postoje razlike u društvenim stru k turam a između društava u Istočnoj i Zapadnoj Evropi. Gramši, služeći se vojnom terminologijom, objašnjava revoluciju u Rusiji kao neku vrstu »manevarskog rata« kojim se vrši neposredan napad na eksploatatoršku državu nezaštićenu građanskim d ruštvom, je r ono u Rusiji nije bilo razvijenoTlNaprotiv, u Zapadnoj Evropi je ideološko vodstvo građanske klase u obliku liberal ne države p rib a v ilo pristanak velike mase g rađana i tu je, kako Gramši kaže, država zaštićena lancom .utvr- da,10) odnosno koncepcijom svijeta i života koju nudi vladajuća klasa i koju mase p rih vaćaju. (Zbog toga je u uvjetim a razvijenih društava potrebno prijeći od »ma n e v a rs k o g rata« na »požicioni'_rat«; šio znači da se radnička klasa svojom ideologijom ustoliči u građansko društvo i da svoj pogleđ^rfa svijet pretvori u »opći načm jn išJIen ja« 11), koji onda potlačeni prihvaća ju kao svoj vlastiti.
Gramši tako stiže do problema intelektualaca i nji hove funkcije u radničkom pokretu, sm atrajući je vrlo značajnom. On problem atizira dijalektički odnos inte- leketualci—mase i u intelektualcim a vidi snagu po sredstvom koje se širi jedan pogled na svijet. Stoga svaka društvena klasa, pa i radnička, podvrgava
vlasti-,0) A . G r a m š i , B i lje š k e o M a k l j a v e l i j u , s t r . 68.
" ) T im p o jm o m G r a m š i o b j a š n j a v a Č ita v u o n u o b la s t u k o jo j d j e l u j u v l a d a j u ć e i d e o lo g ije , o d n o s n o o b la s t n e o d r e đ e n i h v j e r o v a n j a 1 n e c j e l o v i t i h p o g le d a n a s v i j e t .
O D R Ž A V I 17 tom vodstvu neke grupe intelektualaca koji već po stoje (tzv. tradicionalni intelektualci), ali stv ara i nove, »organske intelektualce«12), koji odgovaraju prirodi te klase i p ružaju jo j homogenost i svijest o vlastitoj funk ciji!, To je shvaćanje intelektualaca u širem značenju je r on pod tim podrazum ijeva sve one koji im aju inte lektualnu ulogu u društvu, koji ga odgajaju i osigura vaju mu stabilnost. O tuda onda i značaj koji intelek tualci im aju u refo rm iran ju tradicionalne k u ltu re i s tv aran ju nove, koja nasta je na taj način što radnička klasa unosi u pozitivne tekovine evropske k u ltu re i svo je vrijednosti, te preko svog pogleda na svijet pridonosi da k u ltu ra postane univerzalna.
U tom kontekstu razum ljiv je i G ram šijev »kolek tivni mislilac«. »Kolektivni mislilac« radničke klase je p a rtija koja je istovrem eno i »m oderni vladar« p re ma M akijaveliju (Machiavelli). To n ajp rije znači da klasa iz sebe uzdiže p a rtiju kao organizaciju intelek- tualno-kolektiv n e volje, zapravo organizaciju koja ima intelektualno-organizatorsku funkciju, je r kako Gramši kaže, »nema organizacije bez "intelektualaca, odnosno bez organizatora i rukovodilaca«.13) P a rtija nije spon tana organizacija jedne teorije i grupe kadrova već organizam koji povijesnq_stvara vlastitu te oriju i vla stite kadrovei Zato se ona m ora obnavljati posredstvom dem okratskog funkcioniranja kako bi se podigli oni kojima se u pravlja na razinu onih koji upravljaju. G ram šijeva vizija p artije nije elitistička je r ukida razliku između sebe i klase u prvom redu, a onda i masa. To je sadržavalo ne samo k ritik u elitizma
" ) A . G r a m š i , I n t e l e k t u a l c i 1 o r g a n i z a c i j a k u l t u r e , I z a b r a n a d e la , B e o g r a d , K u l t u r a , 1956, s t r . 313.
,J) A . G r a m š i , H i s t o r i j s k i m a t e r i j a l i z a m 1 f i l o z o f i j a B e n e d e t a K r o č e a . s t r . 29.
18 A N T O N I O G R A M S I u p artiji već i kritiku .birokratizm a pa i blankizma, zapravo svakog sektaškog ponašanja partije. Ali za G ram šija je birokratizam k a o . konzervativna sna ga14) ipak' ~ najveća—opasnost: _kđja, .p rijetL ^ p ^ d iji J e r pokazuje njezin idejni neuspjeh J kidanje veza sa osnovh'm~TZ~^tgje"pr6izTazi. Tom koncepcijom Gramši želi kazati da ne postoji neki pravovjerni model p ar tije već da se i ona nalazi u neprestanom mijenjanju, provjeravajući u praksi svoje teorijske zasade.
Iz svega toga proizlazi da u odnosu na Lenjina Gramši pretpostavlja jednu drugačiju partiju, koju on izvodi iz Lenjinove m atrice ali više kritički raspoložen u izgradnji teorije, vrednujući povijesno-kulturne uvje te potčinjenih klasa u razvijenim društvenim uvjetim a. P artiju »profesionalnih revolucionara« zam jenjuje p ar tija kao" »kolektivni m islilac« ^
Ako je izgradnja p artije istovremeno izgradnja vo deće klase i^njene koncepcije svijeta, a svaki pogled na svijet je historičan, onda je p artija ne samo .sistem kieja n ego i sistem praktičnih odnosa koji se u praksi provjeravaju. To se uspostavlja u jednom uzajamnom cdnosu između rukovodilaca i članova u partiji, te p ar tije i klase, i zato rukovodstvo partije, kako Gramši kaže, »mora sličiti dirigentu orkestra čije se dirigiranje zasniva na su radnji i gdje orkestar ne misli da je diri gent J5ligaxhjski_šefv15) Takva koncepcija nema ništa zajedničkog s onim što je u svoje vrijem e afirmirao Staljin, po kome je p artija »generalštab revolucije« u smislu koji nije nipošto intelektualan već tipično mi litaristički.
“ ) A . G r a m š i , B i l j e š k e o M a k l j a v e l l j u , s t r , SI. IS) I s to . s tr . 00.
O D R Ž A V I
19 Shvaćanje p a rtije kao »vladara«16), po ugledu na M akijavelija, je jedna povijesna rem iniscencija koja želi pokazati kako jedna »nacionalno-kolektivna volja« rješava zadatke socijalne revolucije u n u ta r talijanske nacije koje buržoazija zbog svog klasnog egoizma nije uspjela riješiti. Ako je M akijavelijev »vladar« po G ram - šyu p a rtija, onda je M akijavelijev narod u Gramšijevoj viziji radnička klasa i njezini saveznici. Dakle, G ram ši jeva p a rtija radničke klase ima intelektualne i nacio nalne osobine da bi mogla u talijanskim uvjetim a odi g rati ulogu vodeće p artije. Iz toga je onda razum ljivo poim anje »nove partije« u koncepciji »talijanskog pu ta u socijalizam«, koja pored svojih ran ijih osobina kla sne i internacionalne sada dobija nove značajke da je nacionalna, vladajuća i narodna^
I na k raju treb a istaći da najnovije izdanje G ram ši jevih djela u nizu zem alja govori o velikom interesu za G ram šijevu misao. F rancuski časopis »Nouvelle Ob-
servateur« pre nekoliko godina dočekao je s komen
tarom objavljivanje G ram šijevih djela u Francuskoj nazvavši G ram šija »Lenjinom Zapada«. Mislim o da ta digresija točno pogađa ocjenu njegovih djela, ali bismo dodali da veličina G ram šija, kao i Lenjina, jest u konkretnoj povijesnoj analizj. određene društvene si tuacije. Kao što je LenjTn, kako je slikovito napisao jedan pisac, M arksovu priču »K ipatala« ispričao rus kom pam eću17), tako je Gramši M arksovo i Lenjinovo djelo in terp retirao u kontekstu novih u v jeta jednog razvijenog dru štv a i otuda proizlazi njegova ak tu al nost.
" ) I s to , s t r . 20.
" ) C e r r o n i U m b e r t o , P o l ltiC k a t e o r i j a 1 s o c i j a l i z a m , Z a g r e b . Š k o l s k a k n j i g a 1976, s t r . 117.
2 0 A N T O N I O G R A M S I
II
Antonio Gramši rodio se 23. siječnja 1891. godine u Alezu blizu Kalj arija na S ardiniji u siromašnoj obi telji poreznog činovnika koja se kasnije preselila u obližne selo Gilarca, gdje je Gramši završio osnovnu školu. Po završetku osnovne škole s jedanaest godina, kao i mnogi dječaci siromašnog imovinskog stanja, bio je prisiljen da obustavi školovanje i da se zaposli. Bi jedan život u velikoj obitelji, u seoskom am bijentu zaostale talijanske provincije, rano je utjecao na nje govo političko opredjeljenje. Kada je 1903. počeo po hađati gim naziju u m jestu Santu Lusurgu u blizini Gilarce pretplaćuje se na socijalistički list »Avanti«, čita razne socijalističke knjige i tako se upoznaje sa socijalističkim idejam a. Godine 1908. nastavlja licej u K aljariju gdje se počeo aktivnije baviti politikom, stu pajući u vezu s radničkom komorom i lokalnom sekci jom Socijalističke partije. Tu u mjesnom listu objav lju je svoj prvi članak. Licej je završio 1910. i iduće go dine odlazi na sveučilište u Torino. Nakon što je dobio stipendiju iz »Fondacije K arla Alberta«, koja se davala siromašnim studentim a, upisuje se u studenome 1911. na studije književnosti.
U tom središtu talijanske industrije početkom sto ljeća, sa snažnom i klasno svijesnom radničkom kla som, pristupa radničkom pokretu i postaje član Soci jalističke partije. Surađuje u socijalističkom listu »II
Grido del popolo« (Krik naroda) i postaje član redak
cije središnjeg partijskog organa »A v a n ti« (Naprijed), pa zatim sek retar sekcije Socijalističke p artije u To rinu. Oktobarska revolucija otvorila je Gramši ju i nje govim drugovima, mladim socijalistima (Toljatiju,
Tera-O D R Ž A V I 21 činiju) perspektivu rješe n ja oštrih socijalnih i političkih problema talijanskog društva. Zato pokreću časopis za politička i k u ltu rn a p itan ja »Ordine nuovo« (Novi po redak), podržavajući i objašnjavajući pokret za stva ran je tvorničkih sav jeta u 1919. i 1920. godini.
K ada je pokret bio razbijen, G ram ši sudjeluje u stv aran ju K omunističke p a rtije Ita lije 21. siječnja 1921. godine u Livorny, te postaje član C entralnog kom iteta i d irektor novoga dnevnika »Ordine nuovo«. Bio je učesnik i na Drugom kongresu P a rtije u ožujku 1920.- u Rimu, na kojem je bio izvjestilac o sindikalnom pi tanju. Nakon toga G ram ši odlazi u Moskvu da pred stav lja novu p artiju u Izvršnom kom itetu K ominterne, te za vrijem e jednogodišnjeg boravka (1922—1923) pro učava povijest Boljševičke partije, ruske revolucije i upoznaje Lenjina te sudjeluje na Trećoj konferenciji proširenog Izvršnog kom iteta K om interne. U Moskvi upoznaje i sklapa b rak s Julijom Suht, s kojom je imao dvoje djece. Nakon što je bio izabran za poslanika u talijanski parlam ent, vraća se u svibnju 1924. godine u zemlju, u kojoj su u v jeti rad a postali vrlo teški zbog fašističkog nasilja. Istovrem eno sudjeluje na nacional noj partijskoj konferenciji u Komu gdje je izabran za generalnog sek retara P artije. U siječnju 1926. godine sudjeluje na Trećem kongresu P artije u Lionu, na ko jem su prihvaćene teze o strateg iji i taktici Partije, koje je napisao zajedno s T oljatijem (Togliatti). Mada je posjedovao poslanički im u n ite t G ram ši je uhapšen 8. studenog 1926. godine uoči donošenja »izvanrednih zakona«, kada je u Ita liji uvedena otvorena fašistička dik tatu ra.
G ram ši je n a jp rije zatvoren u tam nicu »Regina
22 A N T O N I O G R A M S I na otok Ustiku blizu Palerm a. U konfinaciji na Ustici nalazio se od 7. prosinca 1926. do 20. siječnja 1927. kada je prem ješten u milanski zatvor. U svibnju — lip nju 1928, na procesu pred »specijalnim sudom za zaš titu države«, osuđen je na 20 godina i 4 mjeseca zatvora i upućen na izdržavanje kazne u zatvor Turi u blizini B arija. U prosincu 1933, nakon 18 dana provedenih u zatvoru u Čivitavekiji, vlasti su bile prisiljene da ga, zbog teškog zdravstvenog stanja, prem jeste na kliniku »Kuzimano« u Formiju. U listopadu 1934. policijske vlasti su donijele odluku da G ram šija uvjetno oslobode. Zbog naglog pogoršanja ionako teškog stanja u kolo vozu 1935. prem ješten je na kliniku »Kvisisana« u Rim. U očekivanju potpunog oslobađanja, dva dana prije, 27. tra v n ja 1937. godine, umro je na istoj klinici.
III
I. G ram šijeva djela objavljena na talijanskom 1. Izdavačka kuća »Einaudi« u Torinu
a) Gramšijeva djela napisana do 1927. godine: M ladenački spisi (Scritti giovanili, 1914—1918), 1958.
Pod perom (Sotto la Mole, 1916— 1920), 1960. Novi poredak (L’ Ordine nuovo, 1919—1920), 1955. Socijalizam i fašizam (Socialismo e fascismo, L ’Or-
dine nuovo, 1921—1922), 1967.
S tvaranje Komunističke partije (La costruzione
O D R 2 A V I 23 b) Zatvorska djela (1926—1937):
Zatvorska pism a (Lettere dal carcere), 1968. Zatvorske bilježnice (Quaderni dal carcere): H istorijski m aterijalizam i filozofija Benedeta K ročea (II m aterialismo storico e la filosofia di
B enedetto Croce), 1966.
Intelektualci i organizacija k u ltu re (Gli intelle-
tuali e Vorganizzazione della cultura), 1966.
P reporod (II Risorgimento), 1966.
B ilješke o M akijaveliju, o politici i o modernoj državi (Note sul M achiavelli, sulla politica e sullo
Stato moderno), 1966.
K njiževnost i nacionalni život (Letteratura e vita
nazionale), 1966.
Prošlost i sadašnjost (Passato e Presente), 1966. c) Ostala djela:
Novi poredak (L’Ordine nuovo, 1919—1920), 1966.
2. Izdavačka kuća »Editori Riuniti«, u Rim u
Zatvorska pism a (Lettere dal carcere), 1961. Zatvorske bilježnice u pet knjiga (Quaderni dal
Carcere), 1975.
U m berto Čeroni, G ram šijevski leksikon (Lessico
24 A N T O N I O G R A M S I Antologije:
V atikan i Italija (II Vaticano e V Italia), 1967. O preporodu (Sul Risorgimento), 1967. Južno pitanje (La Questione meridionale), 1966. Elementi politike (Elementi di politica), 1964. Popularna antologija spisa i pisama (Antologia
popolare degli scritti e delle lettere), 1957.
Antologija spisa (Antologia degli scritti), 1963. S tvaranje čovjeka (La formazione dell’ uomo), 1967.
Politički spisi (Scritti politici) 1967.
S tvaranje rukovodeće grupe KPI u 1923—1924
(La formazione del gruppo dirigente del PCI nel 1923— 1924), 1962.
3. Ostala izdanja
Dvije tisuće stranica (Duemila pagine, U Saggia-
tore), 1964.
Historiografska i filozofska misao An toni ja Gram šija (II pensiero filosofico e storiografico di A n
tonio Gramsci, Palermo), 1966.
Amerikanizam i fordizam (Americanismo e for-
O D R Ž A V I 25 T rideset godina života i borbe K PI (Trenta anni
di vita e lotte del PCI, Quaderni di Rinascita,
n. 2), 1951.
Spisi 1915—1921 (Scritti 1915—1921, Quaderni de
»11 Corpo«), 1968.
Gramši, A ntologija pedagoške altern ativ e (L’ A l
ternativa Pedagogica antologia, Firenze, ed La
N uova Italia), 1972.
G ramši, sav jeti i radnička k ritik a u proizvodnji
(I Consigli e la critica operaia alla produzione,
Milano), 1972.
G ramši, Borba za izgradnju K om unističke p artije
(La L otta per V edificazione del Partito comunista,
Milano), 1972.
A ntonio G ram ši govori o p artiji (Antonio Gramsci
parla del partito, Verona), 1971.
II. G ram šijeva djela objavljena na našem jeziku
A ntonio Gramsci, H istorijski m aterijalizam i fi lozofija B enedetta Crocea, Zagreb, N aprijed, 1958. A ntonio Gramši, Izabrana dela, Beograd, K ultura, 1959.
A ntonio Gramši, Problem i revolucije, Intelek tualci i revolucija, Beograd, Beogradski izda- vačko-grafički zavod, 1973.
26 A N T O N IO G R A M S I IV
Izbor tekstova za ovu zbirku »Gramši o državi« izvršen je iz dva važna G ramšijeva djela: »Bilješke o M akijaveliju, o politici i modernoj državi« i »Novi po redak«, dok je iz djela »Prošlost i sadašnjost« preuzet samo jedan fragm ent. Za ovakav izbor smo se odlučili zbog toga što ta djela, a posebno prvo, sadrže znatan dio tekstova koji se odnose na Gramšijevo razm išljanje o državi, hegemoniji, povijesnom bloku i politici i koji su relevantni za proučavanje onih važnih Gramšijevih shvaćanja iz njegova značajnog političkog opusa.
NOVI POREDAK
R A D N IČ K A D E M O K R A C IJA
Veliki problem nam eće se danas svakom socijalisti koji osjeća živi smisao povijesne odgovornosti radničke klase i P artije, koja pred stav lja kritičku i djelujuću svijest o m isiji te klase.
Kako usm jeriti ogromne d ruštvene snage koje je oslobodio r at? Kako ~ihr ~cHsciplimraTf F dati im politički oblik koji im a sposobnost da se prirodno razvija, da se stalno upotpunjuje, sv e,d o k ne postane okosnica soci jalističke d ržave u kojoj će se utjelo v iti d ik tatu ra pro le tarijata? Kako povezati sadašnjost s budućnošću, za dovoljavajući p rijeke potrebe sadašnjosti i korisno ra deći da bi se stvorila i »anticipirala« budućnost?
S vrha je ove rasp rav e da potakne na razm išljanje i djelovanje; da bude poziv najboljim i najsvjesnijim radnicim a da razm išljaju i da svatko, u vlastitom djelo krugu i akciji, su rađuje na rješav an ju ovoga problema, da skrene pažnju drugova i u d ruženja na taj problem. Samo iz zajedničkog i solidarnog rada na rasv jetljav a nju, u v je rav an ju i uzajam nom odgajanju n astat će odre đena djelotvorna akcija.
2 8 A N T O N IO G R A M S I
Socijalistička država moguće već postoji u k arak te rističnim ustanovam a društvenog života izrabljivane radničke k la s e j Povezati te ustanove, uskladiti ih, po dred iti ih h ijera rh iji nadležnosti i vlasti, čvrsto ih cen tralizirati, poštujući pri tome potrebne samostalnosti i grupe, znači stvoriti već sada istinsku, vlastitu radničku demokraciju, u djelotvornom i aktivnom suprotstav ljan ju s građanskom državom, već sada spremnu da je zamijeni u svim njezinim bitnim funkcijam a uprav ljan ja i vladanja nacionalnom imovinom.
Radničkim pokretom danas rukovode Socijalistička p artija i Konfederacija rada; ali obavljanje društvene vlasti P a rtije i K onfederacije ostvaruje se za velike radničke mase, posredno snagom prestiža i oduševlje nja, autoritativnim pritiskom, čak i inercijom. Područje prestiža P artije se svakodnevno širi, doseže dosada ne taknute narodne slojeve, pobuđuje u grupam a i kod pojedinaca koji su dosad bili izvan političke borbe odo bravanje i želju da korisno rade za dolazak komuniz ma. Tim nesređenim i kaotičnim energijam a treba dati' oblik i stalnu disciplinu, obuhvatiti ih, srediti i poja čati, učiniti od proleterske i poluproleterske klase orga nizirano društvo, koje se odgaja, koje stječe iskustvo, koje zadobija odgovornu svijest o dužnostima klasa koje su stigle do vlasti u državi.
Socijalistička p artija i strukovni sindikati mogu obuhvatiti čitavu radničku klasu jedino intenzivnim radom koji bi trajao godinama i desetinama godina. Oni se neće odmah poistovjetiti s proleterskom drža vom; u komunističkim republikam a oni zaista nastav ljaju postojati nezavisno od države, kao pokretačke usta nove (partija) ili ustanove za kontrolu i djelomičnu^ realizaciju (sindikati). P artija mora i dalje biti organ
O D R 2 A V I 29 komunističkog odgoja, ognjište vjere, čuvar doktrine, najviša vlast koja usklađuje i vodi cilju organizirane i disciplinirane snage radničke i seljačke klase. Upravo radi strogog obavljanja ove svoje dužnosti, P a rtija ne može širom otvoriti v rata naletu novih pristalica, ne naviklih na odgovornost i disciplinu.
Ali dru štv en i život radničke klase obiluje ustano vama, raščlan ju je se u m nogobrojnim aktivnostim a. Upravo te ustanove i te aktivnosti tre b a razvijati, orga nizirati cjelovito, povezati u širok i lako po k retljiv sistem koji će obuhvatiti i d isciplinirati čitavu radnič ku klasu.
Tvornica sa svojim u n u trašn jim kom isijam a,1) so cijalistički kružoci, seljačke zajednice — to su središta proleterskog života u kojim a tre b a neposredno djelovati.
U n u trašn je kom isije su organi radničke dem okra cije, koje treb a osloboditi ograničenja n am etnutih od vlasnika i kojim a tre b a u liti novi život i snagu. U nu trašn je kom isije danas ograničavaju vlast kapitalista u tvornici i obavljaju funkciju arb itraže i discipline. K a da se razviju i obogate, ove kom isije će su tra m orati biti organi proleterske vlasti, koji zam jenjuju k ap ita lista u svim njegovim korisnim funkcijam a rukovođenja i u p ravljanja.
Već sada bi rad n ici m orali prići izboru širokih predstavničkih skupštinskih delegata, izabranih među najboljim i najsvjesnijim drugovim a, pod parolom: »Sva v last u tvornici tvorničkim komitetima«, koju bi
') U n u t r a š n j a k o m i s i j a ( C o m is s lo n e I n t e r n a ) J e o r g a n r a d n i č k o g s u d j e l o v a n j a u u p r a v l j a n j u u n e k i m t v o r n i c a m a u I t a l i j i . P r v a u n u t r a š n j a k o m i s i j a s t v o r e n a j e 1906. g o d . u T o r i n u u g o v o r o m i z m e đ u s i n d i k a l n i h o r g a n i z a c i j a i v l a s n i k a t e J e p r e d s t a v l j a l a p r e d s t a v n i č k o t i j e l o s v i h z a p o s l e n i h u p o d u z e ć u p r e m a u p r a v i p o d u z e ć a . Z a v r i j e m e p r v o g s v j e t s k o g r a t a k o m i s i j e s u b i l e u s p o s t a v l j e n e u m n o g im p o d u z e ć i m a s j e v e r n e I t a l i j e ( B ilj. r e d .) .
30 A N T O N I O G R A M S I trebalo uskladiti s drugom parolom: »Sva državna vlast radničkim i seljačkim savjetima«.
- ^ Š i r o k o polje konkretne revolucionarne propagande otvorilo bi se za komuniste organizirane u P artiji i u rajonskim kružocima. U skladu s gradskim sekcijama, kružoci bi morali popisati radničke snage u zoni i po stati sjedište rajonskog savjeta tvorničkih delegata, čvor koji vezuje i okuplja sve proleterske snage rajo na. Izborni sistemi bi se mogli razlikovati, već prema veličini tvornica; zato bi trebalo nastojati da se iza bere po jedan delegat na svaki petnaest radnika podi jeljenih po kategorijam a (kao što se radi u engleskim tvornicama), tako da bi se postupnim izborima došlo do kom iteta tvorničkih delegata, koji bi obuhvaćao predstavnike čitavog radnog skupa (radnike, službenike, tehničare). Trebalo bi težiti da se u rajonski komitet uključe i delegati drugih kategorija radnika, nastanje nih u rajonu: konobara, vozača, željezničara, čistača, privatnih nam ještenika, trgovačkih pomoćnika itd.
Rajonski kom itet bi trebalo biti em anacija čitave
radničke klase nastanjene u rajonu, legitimna i moćna
emanacija, sposobna učiniti da se poštuje disciplina, koja ima vlast spontano datu, i da naredi neposredan i potpun prekid svakog rada u čitavom rajonu.
Rajonski komiteti bi prerasli u gradska povjere ništva koja bi kontrolirala i disciplinirala socijalistič ku p artiju i strukovne saveze.
Takav sistem radničke demokracije (dopunjen od govarajućim seljačkim organizacijama) dao bi masama stalan oblik i disciplinu, bio bi sjajna škola političkog i upravnog iskustva i uključio bi mase sve do posled- njeg čovjeka, navikavajući ih na upornost i istrajnost, kao i na to da sebe sm atraju vojskom na bojnom polju
O DRŽAVI 31 koja ima potrebu čvrste povezanosti ako ne želi biti uništena i bačena u ropstvo.
Svaka tvornica bi organizirala jedan ili više pu kova te vojske, sa svojim kaplarim a, službama za vezu, oficirima, glavnim štabom , dakle vlast uspostavljenu slobodnim izborom a ne autoritativno nam etnutu. Preko skupova, održavanih u tvornici, stalnim propagandnim radom i uvje rav an jem od stran e najsvjesnijih eleme nata postigao bi se korijeniti preobražaj radničke psiho logije, masa bi se bolje priprem ila i osposobila za v r šenje vlasti, proširila bi se svijest o dužnostim a i p ra vim a d ruga i radnika, kon k retn a i djelotvorna svijest, zato što je n astala spontano iz živog i povijesnog is kustva.
Već smo kazali da je svrha ovih na brzinu iznijetih bilježaka samo to da potakne na razm išljanje i akciju. Svaki vid ovog problem a zaslužio bi široko i duboko razm atranje, objašnjenje, pomoćne dopune i usklađe- nje. Ali jedino kom unistička praksa može dati konkretV no i potpuno rješe n je problem a socijalističkog života-, zajednička rasp rav a koja s razum ijevanjem m ijenja svi jesti, u jedinjujući ih i ispunjavajući radnim entuzijaz mom. Reći istinu, zajednički doći do istine, to znači izvršiti kom unističku i revolucionarnu akciju. Form ula »diktatura proletarijata« m ora p restati biti samo for mula, prilika da bi se razm etalo revolucionarnom fra zeologijom. Tko želi cilj m ora h tjeti i sredstva. D ikta tu ra p ro le ta rijata je uspostavljanje nove, tipično pro leterske države, u kojoj se stječu institucionalna isku stva potčinjene klase, u kojoj d ruštveni život radničke i seljačke klase postaje proširen i snažno organiziran sistem. Ovakva d ržava se ne im provizira: ruski komu nisti, boljševici, već osam mjeseci rade na tome da
32 A N T O N I O G R A M S I prošire i učine konkretnom parolu: »Sva vlast sovje tima«, a sovjeti su bili poznati ruskim radnicim a još 1905. Talijanski komunisti treba da se obogate ruskim iskustvom i da uštede vrijem e i posao: djelo obnove zahtijevat će već samo po sebi toliko vremena i toliko rada da bi mu trebalo posvetiti svaki dan i svako djelo.
(Bez potpisa, napisali zajednički Antonio Gram ši i Palmiro Toljati, Ordine nuovo, 21. lip nja 1919, I, br. 7; U Ordine nuovo, Torino, Einaudi, 1955, p 10—13); Antonio Gramši, Izabrana dela, Beograd, Kultura, 1959, str. 153— 156.
O S V A JA N JE D R ŽA V E
K apitalistička koncentracija koja je određena na činom proizvodnje stvara odgovarajuće okupljanje ljud skih radnih masa. U toj činjenici potrebno je tražiti porijeklo revolucionarnih postavki marksizma, potrebno je tražiti uvjete novih proleterskih navika, novog komu nističkog poretka preodređenog da zamijeni građanske običaje, kapitalistički nered koji je proizašao iz slobod ne konkurencije i klasne borbe.
U području opće kapitalističke aktivnosti i radnik 1 d jeluje na planu slobodne konkurencije, ali on je poje dinac — građanin. Međutim, početni uvjeti borbe nisu : jednaki za sve u isto vrijeme: postojanje privatnog vlas ništva stavlja društvenu m anjinu u povlašteni položaj, čini borbu nejednaku. Radnik je neprestano izložen vrlo pogubnim poteškoćama; sam njegov elementarni život, njegova kultura, život i budućnost njegove obi telji izloženi su teškim posljedicama promjena na tr
O D R 2 A V I 33 žištu rada. R adnik tad a pokušava da izađe iz oblasti konkurencije i individualizm a. Načelo u druživanja i solidarnosti postaje tem eljno načelo radničke klase, m ijenja psihologiju i navike rad n ik a i seljaka. N astaju ustanove i organi u kojim a se to načelo utjelovljuje; na njihovoj osnovi počinje proces povijesnog razvitka koji vodi do zajednice sredstava za proizvodnju i razm jenu.
U druživanje može i m ora biti prihvaćeno kao te m eljna činjenica proleterske revolucije. U ovisnosti od te povijesne tendencije, u razdoblju koje je prethodilo sadašnjici (koje možemo nazvati razdobljem P rv e i Druge internacionale ili razdobljem regrutiranja), na stali su i razvili su se socijalističke p artije i strukovni sindikati.
R azvitak tih proleterskih ustanova i uopće čita vog proleterskog pokreta nije bio sam ostalan, nije se pokoravao vlastitim u n u tra šn jim zakonima života i povijesnog iskustva iskorištavane radničke klase. Povi jesne zakone je nam etala klasa vlasnika organizirana u d ržav n i D ržava je uvijek bila protagonist povijesti, je r se u njezinim organim a okuplja moć vlasničke klase. U državi se vlasnička klasa disciplinira i jedinstveno spaja, iznad rascjepa i u d araca konkurencije, da bi zadržala netak n u tim povlašteni položaj u najvišoj fazi same konkurencije: u klasnoj borbi za vlast, za prv en stvo u u p rav ljan ju i discipliniranju društva.
U tom razdoblju je proleterski po k ret bio samo jedna funkcija slobodne kapitalističke konkurencije. P roleterske ustanove su m orale uzeti neki oblik ne zbog unutrašnjeg, nego zbog vanjskog zakona, pod velikim pritiskom događaja i p rinuda koji zavise od kapitali
A N T O N IO G R A M S I
stičke konkurencije. Otuda su potekli unutrašnji sukobi/ skretanja, kolebanja, kompromisi koji obilježavaju či tavo razdoblje života proleterskog pokreta što je p ret hodilo sadašnjici a dostiglo vrhunac u slomu Druge i{b> ternacionale.
Neke stru je socijalističkog i proleterskog pokreta izričito 'su postavile kao bitnu činjenicu revolucije or ganiziranje radnika po struci, i na tome su temeljili svoju propagandu i djelovanje. Na trenutak se činilo da je sindikalni pokret istinski tumač marksizma, pravi
tum ač istine.
Zablude sindikalizma sastoje se u tome što on kao trajn u činjenicu, kao stalan oblik udruživanja prihvaća strukovni sindikat u sadašnjim oblicima i funkcijama, koji su nam etnuti, a ne predloženi, pa prem a tome ne mogu im ati stalni i predvidljivi pravac razvitka. Sindi- kalizam, koji se prikazao kao začetnik »spontane« tra dicije neograničene slobode, bio je, u stvari, jedna od mnogih kam uflaža jakobinskog i apstraktnog duha.
O tuda potječu zablude sindikalističke struje, koja nije uspjela zam ijeniti socijalističku partiju u zadatku odgoja radničke klase za revoluciju. Radnici i seljaci su osjećali da je u čitavom razdoblju u kojem su vlas nička klasa i dem okratsko-parlam entam a država na metnule povijesne zakone uzaludan i smiješan svaki po kušaj bijega iz oblasti tih zakona. Pouzdano je da u općoj konfiguraciji koje je steklo društvo uslijed indu strijske proizvodnje svaki čovjek može aktivno sudje lovati u životu i m ijenjati sredinu samo ukoliko djeluje kao pojedinac — građanin, član dem okratsko-parlamen- tarne države. Liberalno iskustvo nije uzaludno i ono se može prevladati tek onda kada smo ga stekli. Apo- litičnost apolitičnih ljudi bila je samo degeneracija
po-O D R Ž A V I 35 litike: poricati državu i boriti se protiv nje isto je tako politička činjenica koliko i uključivanje u opću povi jesnu aktivnost koja se sjedinjuje u p arlam entu i opći nama, narodnim institucijam a države. M ijenja se kva liteta političke činjenice: sindikalisti su djelovali izvan stvarnosti i, prem a tome, njihova je politika bila iz te m elja pogrešna; socijalisti — p arlam en taristi djelovali su u unu trašn jo sti stvari, mogli su pogriješiti (čak su i učinili mnoge i teške pogreške), ali nisu pogriješili u smislu svoje akcije i zato su triju m firali u »konkuren ciji«. Velike mase, one koje svojim sudjelovanjem ob jektivno m ijen jaju društvene odnose, organizirale su se oko socijalističke partije. Usprkos svim pogreškam a i nedostacim a, P a rtija je, u krajnjoj liniji, uspjela u svo joj misiji: stvoriti nešto od proletera koji prije nije bio ništa, da mu pruži svijest da oslobodilačkom pokretu da pravi životni smisao koji je u općim crtam a odgo varao procesu povijesnog razvitka ljudskog društva.
N ajteža pogreška socijalističkog pokreta bila je slič ne prirode kao i ona koju su počinili sindikalisti. Su djelujući u općoj aktivnosti ljudskog društva u državi, socijalisti su zaboravili da je trebalo da njihovo staja lište ostane u osnovi kritičko, stajalište antiteze. Oni su dopustili da ih privuče stvarnost, nisu je svladali.
Kom unisti m arksisti treb a da se odlikuju psihologi jom koju možemo nazvati »majeutičkom«.2) Njihova akcija nije prep u štan je toku događaja što ih određuju zakoni k apitalističke konkurencije, nego stajalište k ri tičkog iščekivanja. P ovijest je stalno n astajan je i ona
*) M a ie u t ic a , g r č k a r i j e č k o j a i m a z n a č e n j e b a b l č k e v j e š t i n e . T o j e n a č i n r a s p r a v e k o j u J e u s v o j i m d i j a l o z i m a u p o t r e b l j a v a o g r č k i f ilo z o f S o k r a t d a b i s u g o v o r n i k a n a v e o p r e k o p i t a n j a 1 o d g o v o r a d a s a m o t k r i j e I s t i n u k o j a j e u n j e m u ( B ilj. r e d .) .
36 A N T O N I O G R A M S I se stoga, u biti, ne može predvidjeti. Ali to ne znači da je sve »nepredvidljivo« u nastajanju povijesti, naime, da poviješću u p rav ljaju svojevoljnost i neodgovorna ćud. Povijest je istovremeno sloboda i nužnost. Usta nove u čijem se razvoju i čijim se aktivnostim a povijest utjelovljuje nastale su i održavaju se jer im aju da ostvare neki zadatak i misiju. Nastali su i razvili su se određeni objektivni uvjeti proizvodnje m aterijalnih dobara i duhovne svijesti ljudi. Ako se ti objektivni uvjeti, koji su po svojoj mehaničkoj prirodi gotovo ma tem atički izmjerljivi, m ijenjaju, m ijenja se i zbir od nosa koji reguliraju i stvaraju ljudsko društvo, m ijenja se stupanj ljudske svijesti; preobražava se društvena konfiguracija, osiromašuju tradicionalne ustanove, ne prikladne su za svoj zadatak, postaju pogubne i pred-, stavljaju smetnju. Kada bi u nastajanju povijesti inteli gencija bila nesposobna da prihvati ritam, da učvrsti jedan proces, bio bi nemoguć život civilizacije: politički genij se poznaje upravo po sposobnosti da svlada najveći mogući broj konkretnih term ina neophodnih i dovolj nih da se u tvrdi proces razvitka i, prem a tome, po spo sobnosti da anticipira blisku i daleku budućnost i na pravcu te intuicije postavi aktivnost jedne države, da se odvaži da ostvari sreću jednog naroda. U tom smislu je K arl M arks bio daleko najveći od suvremenih poli tičkih genija.
Socijalisti su, često slijepo, prihvaćali povijesnu! stvarnost, proizvod kapitalističke inicijative; zapali suj u psihološku pogrešku liberalnih ekonomista: povjero-l vali su u stalnost ustanova dem okratske države, u nji-l hovo temeljno savršenstvo. Po njihovu mišljenju, oblik i dem okratskih ustanova može se popraviti, tu i tamo j dotjerati, ali se u temelju mora poštovati. Prim jer takve \
O D R Ž A V I 37 ograničene um išljene psihologije nalazim o u m inoskoj3) ocjeni Filipa T u ra tija4) prem a kojoj p arlam en t stoji prem a sovjetu kao g rad p rem a barbarskoj hordi.
Iz tog pogrešnog shvaćanja o povijesnom zbivanju i zastarjele prakse komprom isa i »kretenske« parlam en ta rn e tak tik e ra đ a se današnja form ula o »osvajanju države«.
Mi smo uvjereni, poslije revolucionarnih iskustava Rusije, M ađarske i Njem ačke, da se socijalistička država ne može utjeloviti u ustanovam a kapitalističke države, nego je ona iz tem elja nova tvorevina u odnosu na njih, ako ne u odnosu n a povijest p ro letarijata. U sta nove k apitalističke države organizirane su u svrhu slo bodne konkurencije; n ije dovoljno prom ijeniti kad ar da bi se njihova aktivnost usm jerila u drugom pravcu. Socijalistička d ržava još nije komunizam, tj. uspostav ljan je solidarne ekonomske prakse i navike, nego je to prijelazna d ržava čiji je zadatak obustaviti konku renciju u kidanjem privatnog vlasništva, klasa, nacio nalnih privreda; taj zadatak ne može o stvariti p arla m en tarn a dem okracija. F orm ulu »osvajanja države« treb a razum jeti u ovom smislu: stv aran je novog tipa države, nastalog iz društvenog iskustva koje je stekla p ro letersk a klasa, i u tem eljen je te države u demo- k ratsk o -p arlam en tam u .
I ovdje se vraćam o na polaznu točku. Kazali smo da se ustanove socijalističkog i proleterskog pokreta iz razdoblja koje je prethodilo sadašnjem nisu razvile sam ostalno nego kao rezu ltat opće konfiguracije lju d skog dru štv a kojim vladaju najviši zakoni kapitalizma. 3) N a z l v p r e m a m i t o l o š k o m k r e t s k o m k r a l j u M ln o s u k o j i s e u t a l i j a n s k o m J e z i k u u p o t r e b l j a v a u š a l j i v o m t o n u d a b i s e z a n e k o g r e k l o d a J e n e u m o l j i v s u d a c , d a k l e , u o v o m s l u č a j u im a z n a č e n j e s t r o g e o c j e n e (B ilJ . r e d .) . *) T u r a t i , F l l l p p o (1857—1932), J e d a n o d o s n i v a č a T a l i j a n s k e s o c i j a l i s t i č k e p a r t i j e i r u k o v o d i l a c n j e n a d e s n o g k r i l a (B ilJ . r e d .) .
38 A N T O N IO G R A M S I Rat je preokrenuo stratešku situaciju klasne borbe. Ka pitalisti su izgubili prednost; njihova je sloboda ograni čena; njihova moć poništena. K apitalistička koncentra cija je dostigla najviši razvitak koji joj je dozvoljen ostvarujući svijetski monopol u proizvodnji i razmjeni. O dgovarajuće okupljanje radnih masa dalo je nečuvenu snagu revolucionarnoj proleterskoj klasi. —
Tradicionalne ustanove pokreta postale su nespo sobne da zadrže toliko bujanje revolucionarnog života. Njihov vlastiti oblik je neprikladan za discipliniranje snaga uključenih u svjestan povijesni proces. One nisu mrtve. N astale kao funkcija slobodne konkurencije, one m oraju nastaviti postojati sve do ukinuća svakog ostat ka konkurencije, sve do potpunog ukidanja klasa i p ar tija, sve do stapanja nacionalnih proleterskih d iktatura u Komunističku internacionalu. Ali pored njih moraju nastati i razvijati se ustanove novog tipa, državnog tipa, koje će upravo zam ijeniti privatne i javne ustanove de- m okratsko-parlam entarne države. Ustanove koje će za m ijeniti osobu kapitalista u upravnim funkcijam a i in dustrijskoj vlasti i ostvariti sam oupravljanje proizvo đača u tvornici; ustanove koje su sposobne da preuzmu rukovodeću vlast u svim funkcijam a nerazdvojno veza nim za složen sistem proizvodnih odnosa i razmjene koji povezuju odjeljenja jedne tvornice između sebe, uspostavljajući temeljno ekonomsko jedinstvo, ustano ve sposobne da povežu razne aktivnosti poljoprivredne proizvodnje, koje putem horizontalnih i vertikalnih pla nova m oraju stvoriti skladnu građevinu nacionalne i međunarodne privrede, oslobođenu parazitske i pogubne- tiran ije privatnih vlasnika.
Nikada pritisak i revolucionarno oduševljenje pro le tarijata Zapadne Evrope nisu bili življi. Ali nama
O D R Ž A V I 39 se čini da lucidnu i točnu svijest o svrsi ne p rati isto tako svjetla i točna svijest o tom e koja su sredstva u sadašnjem tre n u tk u pogodna za postignuće samog cilja. Yeć je u masam a ukorijenjeno u v je ren je da je prole terska d ržava u tjelovljena u sistem e savjeta radnika, seljaka i vojnika. Još nije izgrađena taktička koncepcija koja će objektivno osigurati stv aran je te države. Stoga je potrebno već sada uspostaviti m režu proleterskih ustanova, ukorijenjenih u svijesti velikih masa, sigur nih u pogledu discipline, i odanosti masa, čime bi klasa radnika i seljaka u cjelini dobila oblik bogat dinamiz- mom i mogućnošću razvitka. Ako bi se danas, u sadaš njim u vjetim a proleterske organizacije, potvrdio pokret m asa s revolucionarnim karakterom , sigurno je da bi se rezu ltati u čvrstili u čisto form alnu korek tu ru demo k ratsk e države i razriješili bi se u jačanju vlasti p arla m enta (preko ustavotvorne skupštine) i dolasku na vlast antikom unističkih socijalista sm utljivaca. Njemačko J_ austrijsko iskustvo m ora nečemu da nas nauči. Snage dem okratske države i kapitalističke klase još su ne izm jerne: ne treba se zavaravati da se kapitalizam odr žava naročito radom svojih potkazivača i lakeja, a sje me tako opake vrste svakako nije još nestalo. ! S tv aran je proleterske države nije napokon neki čudotvorni čin: i to je n asta jan je i proces razvitka. P retp o sta v lja priprem ni rad na sistem atizaciji i propa gandi. Treba jače razviti i dati veću vlast proleterskim tvorničkim ustanovam a, koje već postoje, učiniti da slične ustanove izniknu u selima, postići da ljudi koji ih sačinjavaju budu kom unisti svijesni revolucionarne mi sije koju te ustanove tre b aju izvršiti. Inače, čitavo naše” oduševljenje, sva v jera radnih masa, neće uspjeti spri ječiti da se revolucija jadno sm jesti u novom parlam
en-40 A N T O N I O G R A M S I tu lopova, praznih i neodgovornih ljudi i da za n asta jan je proleterske države budu neophodne nove i još
strahoviti je žrtve. —'
(B e z p o tp isa , O rd in e n u o vo , 12 srp n ja , 1919, I, br. 9; L ’O rd in e n u o vo , 1919— 1920, p. 13— 19; Iz a b ra n a d ela, str. 156— 162)
T V O R N IČ K I S A V JE T
Proleterska revolucija nije svojevoljan čin jedne organizacije koja se sm atra da je revolucionarna ili sistem a organizacija koje se sm atraju da su revolucio narne. Proleterska revolucija je dugi povijesni proces., koji se ostvaruje u n astajanju i razvijanju određenih proizvodnih snaga (koje mi ukratko nazivamo izrazom! »proletarijat«), u određenoj povijesnoj sredini (koju mi u kratko nazivamo: »način individualnog vlasništva«, način kapitalističke proizvodnje, sistem tvornica, na čin organiziranja društva u dem okratsko-parlam entarnu državu). U određenoj fazi toga procesa nove proiz vodne snage ne mogu se više razvijati i smjestiti samo stalno u službene sheme u kojima se razvija zajednički ljudski život; u toj određenoj fazi nastaje revolucionarni čin koji se sastoji u naporu usmjerenom na to da se nasilno razbiju te sheme, usmjerenom na to da se uništi čitav ap ara t ekonomske i političke vlasti, u kojem se revolucionarne proizvodne snage prisilno drže, u napo ru usm jerenom na to da se razbije aparat građanske države i uspostavi tip države u čijim će shemama oslo bođene proizvodne snage naći prikladan oblik za svoj daljn ji razvitak, za svoje daljnje širenje, u čijoj će organizaciji naći zaštitu, neophodno i dovoljno oružje za uništenje svojih protivnika.
O D R 2 A V I 41 S tv aran proces proleterske revolucije ne može se poistovjetiti s razvitkom i akcijom revolucionarnih or ganizacija dobrovoljnog i ugovornog tipa, kao što su politička p artija i strukovni sindikati, organizacije na stale u n u ta r građanske dem okracije, u n u ta r političke slobode kao p o tvrda i razvitak te političke slobode. Uko liko te organizacije u tjelo v lju ju učenje koje tum ači revolucionarni proces i p redviđaju (unutar određenih g ranica povijesne vjerojatnosti) njegov razvitak, uko liko ih priznaju široke mase kao svoj odraz i svoj em brionalni a p a ra t vlasti, one će danas i sve više po stati neposredni i odgovorni izvršioci d aljn jih oslobodi lačkih radnji, koje će čitava radnička klasa pokušati izvršiti u toku revolucionarnog procesa. M eđutim, te snage ne u tjelo v lju ju taj proces, one ne prevladavaju građansku državu, one ne obuhvaćaju niti mogu obu h v atiti čitavo mnogostruko b ru ja n je revolucionarnih snaga koje kapitalizam oslobađa u neum oljivom k re tan ju svoga mehanizm a iskorišćavanja i tlačenja.
U razdoblju ekonom ske i političke prevlasti g rađ an ske klase, stv aran revolucionarni proces zbiva se po tajno, u skrivenosti tvornice i u skrivenoj svijesti bes k rajn ih m noštava koje kapitalizam podvrgava svojim zakonima. Taj proces nije ko n tro liran ni dokaziv i to će se moći dogoditi u budućnosti kada se elem enti koji ga sačinjavaju (osjećanja nejasne težnje, navike, klice ini cijative, običaji) budu razvili i očistili usporedo sa raz vitkom d ru štv a i razvitkom položaja koji radnička klasa zauzima u oblasti proizvodnje. Revolucionarne organi zacije (politička p a rtija i strukovni sindikat) n astale su u n u ta r političke slobode, u n u ta r građanske dem okra cije, kao potvrda i razvitak slobode i dem okracije uopće, u n u ta r koje postoje odnosi g rađanina prem a
