SKRIPTA ZA ESEJ-2012
1. Camus, Albert, Stranac
2. Dostojevski, Fjodor Mihajlovič, Zločin i kazna 3. Držić, Marin, Dundo Maroje
4. Flaubert, Gustave, Gospođa Bovary
5. Goethe, Johann Wolfgang, Patnje mladog Werthera 6. Kafka, Franz, Preobrazba
7. Krleža, Miroslav, Gospoda Glembajevi 8. Krleža, Miroslav, Povratak Filipa Latinovicza 9. Marinković, Ranko, Ruke
(novele: Ruke, Zagrljaj, Anđeo, Prah) 10. Nehajev, Milutin Cihlar, Bijeg 11. Poe, Edgar Allan, Crni mačak
12. Salinger, Jerome David, Lovac u žitu 13. Sofoklo, Antigona
14. Šimić, Antun Branko, Preobraženja 15. Šoljan, Antun, Kratki izlet.
Camus – STRANAC ŽIVOTOPIS:
Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist.
Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka: one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine.
Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče (“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu znala naći pravu mjeru”.
Poginuo je u automobilskoj nesreći. KNJIŽEVNOST 1929.-1952.
-eksperimentira sa jezičnim mogučnostima
-europski romani vezani su uz egzistencijalnu filozofiju -stalna težnja da se nadmaše prethodnici
-osporavanje tredicije KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman lika MJESTO RADNJE: Alžir O DJELU:
''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima.
Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama. Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film.
Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima.
''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to njega ne tiče.
MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.
RAYMOND: . Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obučen.. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu.
CELESTE, Mersaultova majka
EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma ANALIZA JEZIKA I STILA:
- epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh
- usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu lijesu, kao da se lutak razglavio
KRATAK SADRŽAJ:
Radnja se romana događa u Alžiru.
Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način.
Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem.
Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina.
Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti.
Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem
besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
O majci:
''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''
Nakon majčine smrti:
''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut. Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''
ZLOČIN I KAZNA ~ Fjodor M. Dostojevski Razdoblje: REALIZAM
trajanje : od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st.
vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost
najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena (Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova cilj
poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“ pripovjedač – er form)
pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija naglašavanje odnosa književnosti i zbilje
roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“
fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi jedini estetski kriterij realizma je istinitost
Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s ogledalom koji nosi cestom
obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on zaista jest)
Biografski podaci o autoru: Fjodor Mihajlovič Dostojevski 1821. – 1881.
-ruski romanopisac, uz Tolstoja najveći predstavnik ruskog realizma
-sudjelovao u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina
na početku svog stvaranja kretao stopama Gogoljeva realizma i zastupao napredne društvene poglede (roman Bijedni ljudi, 1846.) – nakon povratka s robije (koju je opisao u Zapisima iz mrtvog doma, 1861.), napušta i osuđuje revolucionarnu djelatnost (roman Demoni, 1871.), te zapada u misticizam i mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u
pravoslavlju i svjesno pristaje uz carizam i slavenofilstvo
mijenja se i tematika njegovih djela moralni aspekti ljudske egzistencije, pitanja dobra i zla, krivnje i odgovornosti
zanimljiv kriminalni zaplet poslužit će mu samo kao okvir u kojem će raspravljati o problemu zločina i kazne kao takvome, u želji da otkrije tajne pobude ljudskih postupaka
prekapa po najskrivenijim predjelima ljudske psihe, a u traganju za odgovorima na pitanja koja ga muče, razvija dugotrajne rasprave i diskusije o moralnim, etičkim i filozofskim problemima dvije vrste likova – s jedne strane cinici i buntovnici protiv društva, razvratnici i nemoralni tipovi, a s druge strane požrtvovne, nesebične ličnosti, koje su u životu odabrale put ljubavi, patnje i pasivne podložnosti
snažno djelovao na razvoj moderne zapadnoeuropske proze 20. stoljeća
glavna djela: PONIŽENI I UVRIJEĐENI, ZLOČIN I KAZNA, IDIOT, BRAĆA KARAMAZOVI (sve romani)
ZLOČIN I KAZNA SADRŽAJ:
Prvi dio
Mjesec srpanj. Rodja Romanovič Raskoljnikov je siromašni nesvršeni student prava u S. Petersburgu. Na početku romana ga susrećemo kako sa svoje dvadeset i dvije godine izbjegava gazdaricu jer mjesecima nije platio stanarinu. Odlazi kod stare lihvarke Aljone Ivanovne založiti džepni sat, a ona mu daje samo rublju i 15 kopejki jer nije na vrijeme otkupio prijašnji prsten pa je ostao dužan. Raskoljnikov ljutit odlazi. U glavi mu se stvara razbojnički plan. Kasnije saznajemo (iz njegovih meditacija i sjećanja) da je jednom u krčmi čuo razgovor mladića koji se žalio svom drugu na staru lihvarku koja se bogati lukavim otkupom vrijednih predmeta od siromašnih ljudi za male novce; pritom je strašno gruba prema svojoj dobroćudnoj polusestri Lizveti koja radi za nju. Mladić je razvio teoriju kako bi babu valjalo ubiti jer je kao stjenica koja pije krv, a strašno je bogata. Raskoljnikovu je taj razgovor bio početak kovanja planova o ubojstvu i krađi.
Nakon posjeta lihvarki (koji je bio proba jer je osluškivao što i kako ona ključevima otvara) u krčmi je upoznao propalog činovnika Marmeladova koji mu je otvorio dušu tužnom pričom o obitelji koju je upropastio zapivši sav svoj novac, a kći Sonja je postala prostitutka da bi
prehranili ostale dvije djevojčice i jednog dječaka. Raskoljnikov ga otprati kući gdje nije bio pet dana, a žena ga poče vući za kosu i tući. Raskoljnikov izvuče i ostavi 50 kopejki i nestane kad je počela vikati i na njega.
U prljavoj sobici sluškinja Nastasja mu donese majčino pismo puno ljubavi koje ga raznježi i rastuži. Mati ga je izvjestila o teškom životu Dunje, njegove sestre koja je služila u gospodskoj kući a gazda se zaljubio u nju pa ju je htio iskoristiti. Žena mu je to doznala pa je isprva okrivila Dunju, pukla je sramota u selu, no uskoro je saznala istinu pa je ponovo rehabilitirala Dunju. Njih dvije su teškom mukom slale sinu novac u grad i polagale su velike nade u njega. Mati mu je pisala i o skoroj Dunjinoj svadbi za dvorskog savjetnika Petra Petroviča Lužina. "Pouzdan i imućan, ima doduše 45 godina ali još se može svidjeti ženama." Raskoljnikov je bio izvan sebe jer su ga dovele pred gotov čin. Nisu ga pitale za mišljenje o čovjeku koji je "čini se dobar" i otprema na put za S. Petersburg škrinju "na svoj račun", a majka i Dunja putuju o svom trošku. Raskoljnikov se čudio Dunji i bio ljut na nju. On stalno preispituje sebe, svoje postupke, moral ljudi i vremena.
SAN - umoran je zaspao i sanjao mračan san o kobili koju su pretukli željeznim šipkama jer nije mogla trkom povući zapregu. U snu je Raskoljnikov dječak i plačući ručicama udara vlasnika kobile a otac ga odvlači nemoćno. Probudivši se zaklinje se kako on ne može učiniti "ono", ali zatim razmišlja o događaju koji je odredio njegovu sudbinu. U prolazu je čuo
razgovor trgovca s Lizvetom da će sutradan u sedam sati navečer doći trgovcu. Shvatio je da će lihvarka tada biti sama i da je to prilika za ubojstvo.
U kaputu je zašio traku u kojoj će visjeti sjekira, nije mogao uzeti sjekiru iz kuhinje jer je u njoj bila Nastasja (nepredviĐeno) ali imao je sreće kad je zavirio u kućepaziteljevu kućicu gdje nije bilo nikoga. Pozvonio je na vrata, no lihvarka je nešto sumnjala pa nije odmah otvorila. Cijelo to vrijeme je Raskoljnikov razmišljao o svom ponašanju i još uvijek zdravom razumu. Pružio je starici čvrsto svezani smotuljak koji je trebao biti srebrna tabakera. Tri puta ju je udario
sjekirom po tjemenu i zatim u sobi iz škrinje natrpao džepove raznim zlatnim predmetima. Odjednom je začuo korake u susjednoj sobi, zaprepastio se kad je ugledao Lizvetu i potom ju je ubio. "Strah ga je hvatao sve više i više - osobito nakon tog drugog, sasvim neočekivanog umorstva."
Kad je htio pobjeći, začuo je korake i zakračunao vrata - dvojica su lupala i shvatila da se zbiva nešto neobično. Jedan je krenuo po pomoć, a kad se drugi nakratko izgubio Raskoljnikov se spustio kat niže i sakrio u stanu kojeg su ličili pa su vrata bila otvorena. Nisu ga zapazili. "Znoj je curio s njega, šija mu je bila posve mokra - prolaznici su mislili da je pijan. Vratio je sjekiru
na mjesto sve u bunilu...Komadići i odlomci nekakvih misli rojile su mu se u glavi, ali ni jedne misli nije mogao uloviti, ni na jednoj se nije mogao zadržati, koliko se god trsio.."
Drugi dio
Ležao je vrlo dugo i razne misli su mu se rojile glavom. Sakrio je ukradene stvari u rupi u zidu. Nastasja mu je donijela poziv od policije - protrnuo je. No u stanici je saznao da ga je gazdarica tražila jer nije plaćao stanarinu. U stanici se posvadio s poručnikom Iljom Petrovičem. Odahnuo je, ali kad je inspektor Fomić pričao o ubojstvu lihvarke - srušio se u nesvjest.
U strahu je "blago" skrio u gradu ispod nekog teškog kamena. Čudno se ponašao (ušao kod Razmihina i odmah izašao, buncao je, sanjao da je Ilja istukao gazdaricu), pao je u groznicu, a Razmihin ga je s prijateljem Zosimovim, doktorom požrtvovno njegovao. Za to vrijeme su svi počeli komentirati ubojstvo, u prvi mah su optužili soboslikare!
Dok je bio u krevetu posjetio ga je Lužin, a Raskoljnikov je slušajući komentar na pismo njegove majke rekao:"Tornjajte se dovraga!" Još onako slab pobjegao je iz sobe i lutao gradom, ušao u neku krčmu i majčinim novcem nagradio neku prostitutku iz čistog hira. Za šankom je drsko izazivao Zamjotova pričajući mu o zločinu i izazovno ga gledajući u oči. Na vrh jezika mu je bilo da prizna. "A što ako sam onda baš ja ubio babu i Lizvetu?!" Neki vrag mu nije dao mira i ušao je u kuću i sobu gdje se zbilo ubojstvo, provocirao je radnike koji su ureĐivali stan. "Pod je opran, hoće li ga ofarbati?! Nema krvi?!" Otjerali su ga.
Na cesti je čuo graju i približio se - zaprega s konjima je pregazila pijanog Marmeladova. Raskoljnikov se zauzeo za nastradalog i pomogao da ga odnesu u kuću. Žena Katarina Ivanova bila je izvan sebe. Pop ga je ispovijedio okrvavljenog. Dirljiv prizor kada žena pomaže mužu, a pop moli da mu oprosti. "Ma ta je pijanica zapila sve što je imala... upropastio mi je život! Hvala Bogu što umire. Bit će manje štete!" Govoreći to, ona je davala sve od sebe da mu olakša posljednje trenutke, da mu pomogne. Na vratima se pojavila Sonja i Marmeladovu su zasuzile oči. Raskoljnikov je zadivljen Sonjinom mršavom prilikom s predivnim plavim očima. Dao je Katarini sve rublje što je imao i rekao da on snosi troškove sprovoda. Kad je odlazio mala sestrica je dotrčala i rekla da Sonja pita za adresu.
Vrativši se kući dočekale su ga majka i sestra vrištavši od uzbuĐenja. "Ali on stajaše kao mrtav... nije ni ruke podigao da ih zagrli - nije mogao." Srušio se u nesvijest. Razmihin ih je smirivao, uvjeravao da mu nije ništa.
Treći dio
Razmihin je nagovorio Dunju i majku da odu kući, da će se on pobrinuti za Raskoljnikova. Raskoljnikov je samo uspio reći da je Lužin podlac i da se on protivi vjenčanju. "Ili on ili ja!" Razmihin ih je pratio do stana umirujući ih. Bio je pijan jer se upravo vratio s tervenke, ali se na prvi pogled zaljubio u visoku, ponosnu i naočitu Dunju. Obećao je da će doći sa Zosimovim i održao obećanje.
Lužin im je poslao pismo i dogovorio sastanak S Dunjom i majkom pod uvjetom da Raskoljnikov ne bude tamo. Dunja i mati su se tome usprotivile. Sutradan se Raskoljnikov našao s njima, ali je razgovor svejedno zapinjao, mati nije mogla prepoznati sina, on se
suprotstavljao sestrinoj svadbi, Dunja je o tome željela odlučiti sama.... Tada u sobu uleti Sonja da pozove Raskoljnikova na pogreb - svi se zbune, a Raskoljnikov se rastrči oko nje upoznavši ju sa svima, majci je sve to bilo sumnjivo.
Raskoljnikov je Razmihinu otkrio da je i on zalagao neke predmete kod stare lihvarke i
Razmihin ga je uputio k prijatelju Porfiriju Petroviču, inspektoru. Porfirij se pokazao lukavac i šalama i pitanjima je provocirao Raskoljnikova. Samo su još njega i čekali, jer su na
zamotuljcima kod starice našli napisano i njegovo ime, raspitivao se i o smrti Marmeladova. Zatim se inspektor interesirao o članku Raskoljnikova izašlom u "Periodičnoj riječi" u kojem je Raskoljnikov izložio misao o običnim i neobičnim ljudima koji vuku svijet pa im se može oprostiti čak i zločin ako to znači napredak čovječanstva. Porfirij je to povezao s psihičkim stanjem zločinca u trenutku zločina (Raskoljnikovu se činilo da mu je Porfirij namignuo). Na
kraju ga je čak pitao je li vidio soboslikare one noći - Raskoljnikov se nije dao prevariti, a Razmihin se razbjesnio na Porfirija.
Raskoljnikov stalno razmišlja i preispituje svoj čin. "Vrlo važno za babuskaru!"- mislio je uzrujano i palhovito. Možda sam tu i pogriješio, ali nije sad to važno. To je bila tek bolest... htio sam što prije preskočiti granicu.. nisam ubio čovjeka nego načelo! Načelo sam zaista ubio, ali nisam prekoračio granicu, nisam, ostao sam na ovoj strani..Majka, sestra, koliko sam ih volio! Zašto ih sada mrzim, ne trpim ih u svojoj blizini.... Grliti je i misliti: kad bi ona znala... pa da joj kažem?! O kako sad mrzim tu babuskaru! Mislim da bih je i po drugi put ubio kad bi oživjela! Sirota Lizaveta! Zašto se ona morala tamo zateći? Čudno je ipak zašto na nju i ne mislim, baš kao da je nisam ni ubio! Lisaveta! Sonja! Sirotice moje krotkih očiju....Mile moje!"
- ovaj je komentar najbitnija odrednica romana, obrazloženje njegova postupka i pojava unutrašnjeg monologa inače kategorije modernog romana.
Zaspao je u bunilu, sanjao da udara babu sjekirom, a cijelo je predsoblje puno ljudi. Kad se probudio kraj kreveta je sjedio Svidrigajlov.
Četvrti dio
Svidrigajlov je muž pokojne Marfe Petrovne koji je pokušao napastvovati Dunju kad je radila za njega. Raskoljnikov ga je htio otjerati, ali mu je ovaj ponudio 10000 rubalja za Dunječku bez ikakvih protuusluga. Raskoljnikov je bio izvan sebe, a Svidrigajlov neobično hladan i miran. Otkrio je da je Marfa oporučno ostavila Dunji 3000 rubalja i nek se ne udaje za Lužina jer je nitkov! Na izlazu ga je vidio Razmihin.
U svratištu majke i Dunje sastaju se Lužin, Razmihin i Raskoljnikov. Lužin je u žučnoj raspravi napao Raskoljnikova i pozvao se na svoju velikodušnost prema "ozloglašenoj" djevojci i
siromašnoj majci koje je htio spasiti od neimaštine. Dunja je pobjesnila i zajedno s bratom otjerala iznenađenog Lužina. Lužin je čak zatražio da mu vrate troškove puta.
Raskoljnikov se odmah zatim oprašta od majke i sestre i taj oproštaj izgleda konačan. Razmihin ga je pokušao zaustaviti, ali Raskoljnikov ga je nijemo gledao, pogled mu je prodirao u dušu. Odjednom se Razmihin lecne.. Nešto čudnovato kao da je prostrujalo izmeĐu njih.... Nekakva misao proleti kao kakav nagovještaj, nešto užasno ružno, što su obojica shvatila. Razmihin problijedi kao krpa. "Razumiješ li sad? - upita Raskoljnikov a lice mu se iskrivi od bola. Vrati se k njima i čuvaj ih uvijek!" Iznenada se okrene i ode.
Od te večeri Razmihin im je postao sin i brat.
Raskoljnikov je pošao Sonji koja se oduševila kad ga je vidjela. On ju je ispitivao o njezinu životu, bio je ganut njezinim izgledom, sudbinom i žrtvovanjem za dobrobit svoje porodice, pitao ju je vjeruje li u Boga i kako on može dopustiti takvu bijedu, natjerao ju je da mu čita Bibliju - uskrsnuće Lazarovo, čitavo vrijeme osjećajući kako mu se vraća želja za životom, smisao kako se nešto budi u njemu. Rekao joj je da je danas raskrstio sa sestrom i majkom. "Sad imam samo tebe. Hajdemo zajedno... Oboje smo prokleti, pa ćemo dalje zajedno!" Ako sutra opet dođe reći će joj tko je ubio Lizavetu - bila je zaprepaštena.
Raskoljnikov je pošao Porfiriju koji mu je natuknuo da ga želi ispitati. Porfirij ga je u šaljivom tonu doveo do ludila i Raskoljnikov je zavikao da to ne dopušta. "Uhapsite me ako želite, ali nemojte se poigravati sa mnom. Porfirij je znao da je Raskoljnikov odlazio babi, da je pitao za krv. Porfirij mu je obećao iznenađenje, ali u jednom trenutku uđe Nikolaj, soboslikar s
priznanjem da je on ubojica, a Porfirij se zbunio. Raskoljnikov je došao sebi i uzvratio mu:"Nećete mi pokazati ono naše malo iznenađenje?!"
U stanu, u trenutku kad je htio izići otvorila su se vrata i pojavio se čovjek koji mu je na ulici šapnuo da je ubojica. "kao da je iznikao iz zemlje" Raskoljnikov se sledio. No ovaj mu se stane izvinjavati što ga je krivo optužio i prokazao Profiriju jer je vidio Raskoljnikova onu večer kad je zavitlavao stanare i pazikuću, a on je obrtnik - krznar, iz iste veže i nije htio da Raskoljnikov proĐe nekažnjeno. (On je bio to iznenađenje o kojem je Porfirij pričao, stajao je iza vrata i čuo razgovor, no kad se Nikolaj pojavio, pokajao se i došao u stan ispričati se.) "Oprostite mi zbog
klevete i zloće." Raskoljnikov je izašao iz sobe bodriji nego ikad. "Sad ćemo se još ogledati." reče smješeći se pakosno.
Peti dio
Lužin se nije predao i u glavi je smišljao osvetu. Živio je u sobi sa studentom Lebezjatnikovom (koji je imao moderna načela - život u komuni, žena može varati muškarca jer mu nije rob....) i poslao ga po Sonju kojoj je velikodušno dao 10 rubalja praveći se dušebrižnik, ali joj je
skrivečki gurnuo u džep presavijenih 100 rublji kaneći je optužiti pred svima da mu je Sonja ukrala novac da bi okaljao nju i Raskoljnikova pred Dunjinim i majčinim očima i vratio
izgubljeno povjerenje. Srećom je na daći (obredu u čast pokojnika) pred raskalašenom gomilom koja uopće nije došla oplakati Marmeladova nego najesti se, Lebezjatnikov osupnut Lužinovim postupkom izrekao pravu istinu, ne znajući ni sam Lužinove porive. Sve to nije spriječilo Sonjinu maćehu Katarinu Ivanovu da se počupa s gazdaricom Njemicom koja se pravila dama i smješno govorila ruski. Raskoljnikov je odlučio Sonji priznati zločin. Dok joj je s mukom govorio, onako nemoćna podsjetila ga je na Lisavetu. Užasnuto je uzdahnula:"Bože!" Odmah ga je potom uhvatila za ruke, objesila mu se oko vrata. "Onda nećeš me ostaviti Sonja? - reče on gledajući je gotovo u nekoj nadi. -Neću, neću, nikad i nigdje!, uzviknu Sonja. -Svuda ću za tobom, kud ti tud i ja! O Bože! O jadne li mene! I zašto, zašto te prije nisam upoznala!"
Raskoljnikov se lomio u sebi zašto joj je rekao jer ona nije mogla shvatiti motiv zločina, a on se nije kajao - to nije mogla razumijeti. "Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva. Jednostavno sam ubio, zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe! Nešto sam drugo morao shvatiti, morao sam doznati jesam li gnjida kao svi ili sam čovjek? Hoću li moći
preskočiti zapreku ili neću. Jesam li puzav stvor ili imam PRAVO." Sonja mu nije povlađivala i upitao ju je što da radi. Sjevnula je očima i odgovorila neka pođe do raskrižja. "Stani i pokloni se, poljubi zemlju koju si oskrvnio, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima, na sav glas:"Ubio sam!" Pa će ti Bog opet vratiti život. Hoćeš li?"
Znao je da ona misli na robilu, da prihvati kaznu. Dala mu je drveni križić da ga objesi oko vrata. Raskoljnikov je u sebi odlučio.
Katarina Ivanova je imala histeričan napadaj, odvukla je dječicu na cestu, jer ju je gazdarica istjerala iz stana, i pjevala, tjerala ih da plešu i prosila novac, otišla je čak do nekog generala. Umrla je u hropcu na cesti okružena znatiželjnom gomilom. Raskoljnikovu je prišao
Svidrigajlov obavjestivši ga da je preuzeo brigu o mališanima i Sonji i da će tako utrošiti onih 10000 rubalja namjenjenih Dunji. Na Raskoljnikovo zaprepaštenje izrekao mu je iste riječi koje je Raskoljnikov izrekao Sonji. I Svidrigajlov mu je priznao da stanuje stan do Sonje i da je prisluškivao njihov razgovor. "Pa rekao sam vam da ćemo se nas dvojica još zbližiti!" Sad ga je imao u šaci.
Šesti dio
"Za Raskoljnikova su počeli čudni dani: kao da ga je odjednom obavila magla i zatočila u bezizlaznu, mučnu osamljenost. Kad se poslije, već mnogo kasnije prisjećao tih dana, poimao je da mu se svijest gdjekad mutila i da je tako bilo, uz stanovite prekide, sve do konačne
katastrofe. Na mahove ga obuzimao bolestan i mučan nemir što je prelazio čak u paničan strah." Najviše ga je mučio Svidrigajlov.
S Razmihinom se oprostio i ponovio mu da ga Dunja voli i neka mu čuva majku i sestru, a Razmihin mu je uzvratio da mu je sada sve jasno, da zna da je Raskoljnikov nevin jer mu je Porfirije sve razjasnio. Raskoljnikov je u nedoumici - što Porfirij sprema? I zaista, inspektor mu je sam došao na vrata. Ispočetka je hinio da mu se došao ispričati zbog neugodnosti što mu je zadao, ali je onda na svoj stari lukavi način počeo rekonstruirati zločin i psihološki portret počinioca. Nikolaj pripada ruskoj sekti RASKOLNIKA koji su rado prihvaćali na sebe patnju. "Ne, dragi moj Rodione Romanoviču nije Nikolaj ništa kriv! Posrijedi je fantastično, mračno nedjelo, suvremeno, slučaj našeg doba kad se smutilo ljudsko srce ... ubio je, a sam sebe smatra
za poštena čovjeka, ljude prezire, ponaša se kao kakav anĐeo, ne dragoviću moj, nije Nikolaj ništa kriv!" Raskoljnikov je samo zadrhtao kao da ga je nešto presjeklo. "Pa tko je onda ubio?" ne odoli da ne upita jedva dišući. "Kako tko je ubio? - ponovi baš kao da ne vjeruje svojim ušima - Pa vi ste ih ubili Rodione Romanoviču! Vi ste ih ubili... doda gotovo šaptom, duboko uvjerenim glasom."
Raskoljnikovu su se oduzele noge. Pokušao se pobuniti ali ga je ovaj pročitao. Predložio mu je da se sam prijavi pa će mu smanjiti kaznu i život je pred njim. "Smanjit će mi kaznu... nasmijao se." Porfirij mu je dao rok od par dana i obećao da ga do tada neće prijaviti.
Raskoljnikov je pohitao do Svidrigajlova. Našao ga je u nekom bijednom svratištu, a ovaj je pak bio raspoložen i pričao mu o dogodovštinama iz života (zavođenje siromašnih maloljetnih djevojaka, o svojoj mani - neutaživoj gladi za ženama), pokazao se u svijetlu razuzdanog i perverznog čovjeka. Raskoljnikov mu je zaprijetio da će, bude li dirao Dunju, ga ubiti. Svidrigajlov ga se jedva otarasio i pošao na ugovoreni sastanak s Dunjom. Prethodno joj je napisao pismo u kojem joj je natuknuo o bratovom zločinu. Ona je usplahireno došla na mjesto sastanka, a on ju je, kujući u glavi plan, namamio u dobro izolirani stan zaključavši za njom vrata. Znao je da je sudbina njezine obitelji u njegovim rukama - ponudio joj je da će čuvati tajnu, a za uzvrat će joj biti "rob" do kraja života. Dunja je istrgla i izvadila pištolj, pucala je samo jednom, ali ga je samo okrznula. On joj se polako približio i rekao neka pokuša još jednom, no ona je bacila oružje, a on ju je zagrlio. Dunja ga je zamolila da ju pusti. "Ne voliš me dakle? - tiho priupita.
Ne.
I ne bi mogla? Nikad?
Nikad. - šapne Dunja. Svidrigajlov slomljeno spusti ruke, pustivši ju da izađe."
Svidrigajlov se oprostio od Sonje, ostavivši njoj i Dunji puno novaca. Ušao je u neko svratište i pokušao zaspati. ali san mu nije dolazio. Naposlijetku je izašao i spustio se do Male Neve (most). Stražar ga je mucajući htio potjerati, ali Svidrigajlov uzme pištolj i napne ga. "Ovdje vam nema mjesta.
E, pa brate moj, svejedno. Mjesto je dobro i ako te budu što pitali, reci im da sam otputovao u Ameriku." I ubije se.
Raskoljnikov se oprostio od majke, ne rekavši joj ništa, zatim od sestre kojoj je bilo teško, ali oprostila mu je u svojoj ljubavi i zagrlila ga. Pobjegao je od Dunje i učinio na ulici kako mu je Sonja rekla: kleknuo je nasred trga, poklonio se i poljubio prljavu zemlju, sav prožet nasladom i srećom. Ljudi su se smijali misleći da je pijan. Malo dalje od njega stajala je Sonja, i tada je shvatio da će ostati s njim do kraja.
Ušao je u policijsku stanicu i naletio na Ilju Petroviča, koji ga je ugodno primio, nije mogao priznati zločin i izašao je van. No, tada je ugledao Sonju na čijem licu je ugledao slabašan smiješak. Vratio se i rekao: "Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu." I Petrovič zine. Sjatiše se ljudi sa svih strana.
Epilog
Zbog olakotnih okolnosti (sam je priznao zločin za koji je drugi već okrivljen, nije kažnjavan, potpomagao je studenta bolesnog od tuberkuloze, pokopao siromašnog Marmeladova) dobio je samo osam godina Sibira. Porfirij je održao obećanje. Majka mu je oboljela i umrla vjerovatno znajući za strašnu istinu, Dunja se udala za Razmihina, a Sonja je pošla u Sibir s njim.
Raskoljnikov je šutke radio i svi su ga kažnjenici mrzili. Teško se razbolio i Sonja je pismom javila Dunji da leži u zatvorskoj bolnici. No nije se razbolio od teškog rada i posne hrane - razbolio se od povrijeđenog ponosa. Stidio se što je on, Raskoljnikov, propao tako glupo i slijepo, što se mora poniziti i pokoriti pred besmislom. "Kad bi mu bar sudbina poslala
kajanje... Ali, nije se kajao zbog svog zločina.... Eto što je jedino on držao za svoj zločin: samo to što nije uspio i što je sam priznao svoju krivnju."
kažnjenika), svima se osmjehivala. Za bolesti je opet u bunilu sanjao o propasti svijeta i
nekolicini odabranih koji su preživjeli. Bolno se prisjećao tog sna. Jednom je ugledao Sonju kod bolničkog ulaza "kao da ga je nešto ujelo za srce", brzo se odmakao od prozora. Sonja se
razboljela i neko vrijeme nije dolazila. Raskoljnikov se uznemirio i stalno raspitivao za nju. Poslala mu je pismo pisano olovkom - srce mu je tako snažno tuklo dok je čitao, nešto se u njemu prelomilo.
Sjedio je pokraj rijeke, ona je sjela do njega, stražar ih nije gledao. "Nije ni sam znao kako se to dogodilo, ali najednom kao da ga je nešto zgrabilo i bacilo do njenih nogu. Plakao je i grlio joj koljena. Ona se u prvi mah strašno prepala i problijedila kao krpa. Skočila je s mjesta i
zagledala se u nj drščući. Ali, začas u isti tren, sve pojmi. U očima joj zasja beskrajna sreća. Pojmila je i više nije sumnjala da ju on voli, da je napokon došao taj čas... Uskrisila ih je ljubav, srce jednog mrsilo je u sebi neiscrpne izvore života za srce drugog."
Nikad do tada nije u ruke uzeo evanđelje što mu je Sonja dala (nikad ga nije davila vjerom), ali ga je sad otvorio. Sedam godina im se činilo kao sedam dana. Bili su sretni.
"Raskoljnikov nije znao da nije dobio život na dar, nego da će ga još i te kako skupo stajati, da će platiti za nj velikim pothvatom u budućnosti... - ali to je već nova pripovijest."
najpoznatiji i do danas najčitaniji roman Dostojevskoga
žanrovski teško odrediti kriminalistički, društveni, psihološki, ali prije svega roman ideja, u kojem Dostojevski na vrlo čitak način raspravlja o pitanjima koja su ga mučila nakon povratka iz Sibira i koja će otad postati njegovom glavnom preokupacijom (problemi zločina i kazne, grijeha i ispaštanja, prava i pravde)
sudbina siromašnoga petrogradskog studenta Raskoljnikova, koji se iz „viših ciljeva“ odlučio na zločin (ubojstvo starice lihvarke čijim je novcem namjeravao pomoći svima potrebnima – obitelji, Marmeladovoj obitelji...)
realistički vjerna društvena slika bijede velegradske sirotinje i osiromašenog plemstva
psihološka razrada glavnog lika i njegovih unutarnjih sukoba oko vlastitih postupaka, s težištem na raspravi o „vječnim“ pitanjima, čemu podređuje i likove i fabularnu osnovu djela na taj način, kao i čestom uporabom unutarnjih monologa Dostojevski anticipirao moderni europski roman 20. stoljeća
radnja se odvija u 9 dana
snovi, halucinacije, bolesna svijest
preteča modernog psihološkog romana toka svijesti „Ne ubij!“ – temeljna poruka romana evanđelje
DUNDO MAROJE ~ Marin Držić Razdoblje: HRVATSKA RENESANSNA KNJIŽEVNOST
od sredine 14.st. do kraja 16.st.
u razvijenim gradskim sredinama (Dubrovnik, Split, Zadar, Hvar) – slobodna Dubrovačka Republika i mletačka Dalmacija
oblikuje se u usporedbi s humanističkom književnom kulturom na latinskom jeziku – usvojila mnogobrojne idejne i duhovne koncepcije humanizma
afirmacija hrvatskog narodnog jezika načelo oponašanja estetski vrijednih uzora OSLANJANJE NA:
klasičnu antičku književnost (Vergilije, Plaut, Horacije, Ovidije...) klasične pisce talijanske renesanse (Dante, Boccaccio, Petrarca) suvremene talijanske književne autoritete
iako je u suprotnosti sa srednjovjekovnim svjetonazorom, hrvatska se renesansa u nekim sastavnicama oslanja na srednjovjekovnu književnost i na tijekove domaće usmene književnosti
OKOLNOSTI : turska osvajanja tijekom 15. i 16.st., vlast Venecije i talijanski utjecaj na gradove uz more; u socijalnom smislu nositelji renesanse su pripadnici imućnoga patricijsko-građanskog sloja primorskih gradova, središta su tada još pod mletačkom vlašću
Biografski podaci o autoru: Marin Držić
rodio se vjerojatno u Dubrovniku, 1508.g. u pučanskoj obitelji klerik, trgovac i crkveni orguljaš; nadimak Vidra
u Dubrovniku polazio školu, neko vrijeme proveo u toskanskom gradu Sieni nakon povratka u Dubrovnik, počeo pisati drame, najviše komedije
u Firenci pisao urotnička pisma toskanskom vladaru Cosimu I. de' Mediciju pozivajući ga da svrgne vlast dubrovačkog plemstva ostavši bez odgovora i odaziva na bunt, vratio se u Veneciju i nagodinu, 1567.g., umro (pokopan u crkvi sv. Ivana i Pavla) književni rad započeo kao lirik – pišući ljubavne pjesme u duhu petrarkizma, no ubrzo
se posve posvetio drami (okušao se u svim tada poznatim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji)
najpoznatija djela: komedije DUNDO MAROJE, SKUP (prerada Plauta), pokladna igra NOVELA OD STANCA, tragedija HEKUBA (prerada Euripida) te pastirska igra TIRENA
DUNDO MAROJE SADRŽAJ:
Starac je Dundo Maroje sinu Marinu dao pet tisuća dinara da ode u Firencu, no Maro odlazi u Rim i tu troši sav novac. Tada Dundo odlazi sa slugom Bokčilom potražiti sina u Rim. Tu susretnu Tripčeta koji im govori da možda zna Maru. Dundo ga moli da ostane s njima i primi ga kod sebe. On ih odluči upoznati s Rimom. U Rimu se nalazi Ugo Tudešak i njegov vjerni sluga Pomet. Ugo je strasno zaljubljen u Lauru, no ona ga mrzi.
Maroje, Tripčeta i Bokčilo našli su Maru. Maroju zaboli srce kad čuje kako njegov sin troši novac koji je on mukom stekao. U Rimu, Maru traži i njegova zaručnica Pera, zajedno s Dživom. Prerušena je u muškarca. Dživulin im govori da je i Dundo u Rimu, a Peru je strah da će naletjeti na njega. Kasnije, Petrunjela, Laurina sluškinja, govori Pometu da je Laura s Marom i da ne želi čuti za Uga. Pomet joj govori da kaže Lauri da je stigao Marin otac i da je užasno ljut na njega. Mladi Dubrovčani Niko i Pijero traže Maru i žele ići kod Laure. Dolazi i Vlaho, a Petrunjela im govori da je Laura njena gospodarica. Napokon do njih dolazi i Maro te ih s veseljem pozdravlja i hvali se kako je s Laurom te kako dobro živi. Maroje iz krčme primjeti
Maru i dolazi do njega vičući iz sveg glasa. No, Maro se pravi da ga ne poznaje, a otac u bijesu nasrće na njega nožem. Kapetan i žbiri odvode Maroja u tamnicu jer remeti mir. Vlaho, Niko i Pjero odluče pomoći Maroju izaći odande. Lihvar Sadi odluči ostaviti Lauri bisere i govori joj da će doći za sat-dva po novac. Bokčilo upada u nevolju pa se odluči sakriti sve dok ne naiđe netko od njegovih, Pomet izvlači Maroja iz tamnice. Pomet susreće Bokčila i, nakon što ga prepozna, šalje ga Popivi, dok Maro žali što se pojavio njegov otac i boji se da će izgubiti Lauru. Sadi dolazi po novac, no Maro mu govori da dođe poslije. Laura pak govori Mari da je Maroje u Rim donio mnogo toga korisnoga. Sadi napokon dobiva svoj novac i Maro ga zatim tjera. Maro moli Popivu za pomoć, a ovaj mu govori da se mora pred Laurom razmetati novcem. Tripčet se kasnije udvara Petrunjeli, a tada dolazi Ugo Tudešak i svađa se s njima te kaže Petrunjeli da nju i Lauru treba ubiti i nek' ih nosi vrag. Popiva govori Mari da je nagovorio Lauru da ne vjeruje Pometovim obmanama. Zatim Maro moli Lauru da odobri bankaru da na račun njenih dukata u banci da Sadiju jamstvo za svilu koju od njega kupuju. U međuvremenu, Pera se žali babi da nije uspjela naći Maru. K njima dolazi Petrunjela i na upit poznaje li Maru, ona odgovori da je on zaručen s njenom gospodaricom Laurom i Pera se na to rastuži. Bankar napokon daje Sadiju jamstvo. Popiva savjetuje Maru da se pravi da ne poznaje Maroja i da ostavi Lauru na cjedilu. No Maro mu odgovori da nema šanse da to učini Lauri, ali ocu Maroju ipak govori da ga prvi put vidi u Rimu. Maroje ga moli da mu ovaj spremi i čuva njegovo ''blago''. Gulisav govori Pometu da je došao tražiti Mandolijenu, izgubljenu kći Ondarda Tudešaka. Prije osam je godina otišla s mladićem, te ju on želi naći, a i dat će nagradu onome tko ju nađe. Pomet ju odluči naći i saznaje od Petrunjele da se Laurin otac preziva Tudešak, da je živjela u Kotru i da se zvala Mandolijena.
Za to vrijeme, Maro napokon shvaća da ga je otac pokrao, a Pomet prvi shvaća da je Laura bogata nasljednica. U međuvremenu, Pavo i njegov sin Grubiša dolaze u Rim i traže Maroja. Petrunjela govori Lauri da je Maro zaručen za drugu i Laura se užasno razljuti. Tada dolazi Lessandro, trgovac svilom, i traži od Mare novac. Maro je dužan na sve strane, a Pomet likuje. Petrunjela tješi Peru. Kamilo, Vlaho, Niko i Bokčilo mole Maroja da oprosti svom sinu i da ga odvede natrag u Dubrovnik. Maroje se smekša te umjesto Mare plati njegove dugove.
Sve se završi Pometovim djelovanjem: Maro i Pera završe zajedno, isto tako Laura i Ugo, a također i Pomet i Petrunjela. Dubrovčani se vraćaju u svoj grad.
TEMA: ismijavanje ljudske pohlepe, sukob oca i sina, ludost zaljubljenih pet činova
dva prologa (predgovora): 1.) Prolog Dugog Nosa, 2.) Prolog autora (govori o radnji komedije, likovima, mjestu radnje...)
satirički odnos prema vlastitoj sudbini, te prikrivena ili otvorena politička satira, osobito u Prologu Dugog Nosa, ali i u iskazima drugih likova (Pomet, Tripče) najveća Držićeva inovacija i posebnost u komediografskom opusu
tridesetak najrazličitijih likova
vrlo opsežna i dramaturški složena komedija
sukob oca (dundo Maroje) i sina (Maro – troši kapital na kurtizanu Lauru) mjesto radnje – Rim
središnji motivi : novac, sukob rastrošne mladeži i konzervativne, škrte starosti Držić kritizira sveopću pokvarenost i lakomost
Prolog Dugog Nosa – dijeli ljude na LJUDE NAHVAO (nesposobna vlastela i dubrovački senatori – pohlepni, rastrošni, razvratni...) i LJUDE NAZBILJ (bistri, duhoviti, snalažljivi, inteligentni ljudi)
POMET – zaokupljen ovozemaljskim užicima renesansni čovjek; zapleće radnju, vodi likove („trjeba je bit vjertuozu, tko hoće renjat na svijetu“ – tko hoće vladati, mora biti pun vrlina); gospodar smijeha u komediji
afirmacija sposobnih i pametnih (sluge) pobjeda čovjekove inteligencije bogatstvo jezika – dubrovački, nedubrovački, talijanski
ismijava konvencije petrarkizma – kurtizana LAURA
Flaubert - GOSPOĐA BOVARY
ŽIVOTOPIS:
Gustave Flaubert (1821.-1880.) francuski je pripovjedač i romanopisac.
Nastojao je apsolutnom objektivnošću prikazivanja evocirati (prisjećati se) u svojim djelima likove i prizore iz svakidašnjeg malograđanskog života koji ga je okruživao i odbijao, kao i sjajne slike i likove daleke prošlosti, koja ga je neodoljivo privlačila.
Djela: ''Madame Bovary'', ''Sentimentalni odgoj'', ''Jednostavno srce'', ''Bouvard i Pecuchet'', ''Salammbo'', ''Iskušenje sv. Antuna'', itd.
-tipičan predstavnik realizma-zbijen i sažet stil-veliku pažnju posvečuje strukturi rečenica -prvi je upozorio na sličnost lječnika i pisca
-Madame bovaray izazvala sudski proces zbog nemoralnih djelova,oslobođeni optužaba Razdoblje: REALIZAM
trajanje : od 30-ih do 80-ih i 90-ih god. 19.st.
vodeću ulogu ima francuska, ruska i engleska književnost
najprije se javio u Francuskoj, pod utjecajem društvenih promjena (Francuska revolucija), ali i pod utjecajem teoretičara racionalizma i pozitivizma i enciklopedista – što istinitije i što izvornije opisati svijet u kojem čovjek živi, radi njegova cilj
poboljšanja i napretka objektivno i bez osobne prisutnosti („objektivni“ pripovjedač – er form)
pojačano zanimanje za prirodne znanosti i jačanje pozitivističkih filozofija naglašavanje odnosa književnosti i zbilje
roman – glavni književni žanr, „zrcalo stvarnosti“
fabula slijedi kronološki slijed zbivanja; uzorčno-posljedični odnosi jedini estetski kriterij realizma je istinitost
Stendhal – začetnik realizma – „Crveno i crno“ usporedio roman s ogledalom koji nosi cestom
obilježja realističkog djela: kritičnost (kritika društevnih problema djelo na njih upozorava i nudi rješenja), tipičnost (opisani lik ima sve izvorne, autentične osobine koje imaju i ostali predstavnici njegove skupine npr. tipični građanin je promišljen, obrazovan, poštuje zakon...), objektivnost (vidjeti svijet istinski, onakvim kakvim on zaista jest)
KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac... EMMA BOVARY: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika i ljubavnica, progonjenih gospođa što se onesviješćuju u samotnim paviljonima i sličnih romantičnih sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine.
Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna.
Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli.
Budući da je dosta neuravnotežena, ona se zanosi svakakvima mislima;
jednom se trudi da bude što bolja domaćica i majka – sve onako kako stoji u romanima, a ponekad je veseli i zaokuplja misao da pripada kolu ljubavnica kojima su dozvoljene zabranjene slasti, no sve to ipak joj ne donosi željenu sreću jer ona misli da “ljubav dolazi iznenada, s burom i munjama, kao nebeski uragan koji se spušta na život, otresa ga, čupa volu kao lišće i cijelo srce nosi u ponor... ” a ne zna da su prave ljubavi tužne i da se vrlo rijetko događaju. ''Ona je bila tu, i za nju je postojao samo ples – sve je ostalo pokrivala neka tama.''
''Njezino je srce bilo nalik na njih: bogatstvo ga je dodirnulo i ostavilo je na njemu svoj neizbrisiv trag.''
CHARLES BOVARY: Vrlo dobar čovjek, prostodušan, ne prevelikih ambicija, slijepo obožava Emmu i kad na kraju sve saznaje o svojoj ženi za koju je smatrao da je savršena to ga ubija i on umire nesretan jer je nije usrećio i jer mu ona nije uzvratila ljubav, a nije ni pronašla sreću. O DJELU:
''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina.
Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija.
Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju.
Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje.
BOVARIZAM – ''svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest'':
Lik se Emme Bovary pretvorio u simbol nemoćne čežnje osrednjih duhova prema visinama, melankolične volje za junaštvom i poezijom u zatvorenoj kuli ugašenih želja, neostvarivih ambicija, zavisti, svagdašnje dosade...
Emma Bovary žrtva je svojih snova. Ona nije sebe mogla zamisliti kao gubitnicu, kao običnu domaćicu koja pluta po dosadnoj svakodnevnici uz svog tako prosječnog muža. Njezin se svijet, kojeg je tako pažljivo složila od detalja svoje mašte, srušio i nestao. I zato, ispijanje je otrova maestralan završetak sasvim u stilu Emme Bovary.
PRVI DIO
Radnja započinje s Charlesom Bovaryem kao dječakom, nespretnim i nesnalažljivim učenikom, koji unatoč svemu tome u svome životu uspije doći do titule liječničkog pomoćnika s pravom liječenja. Ženi se postarijom udovicom koja brzo umire i ne ostavlja mu prevelik imetak, iako se upravo zbog toga njome i oženio.
Dok mu je žena još bila živa, Charles upoznaje Emmu Rouault jer je dolazio liječiti njezinog oca na selo. Bila je drukčija, zato se zaljubio u nju i uskoro ju i zaprosio i oženio. Emma se, međutim, udala iz krivih razloga – selo joj je bilo dosadno, a Charles joj se učinio kao zgodna prilika za bijeg. Mislila je da će sreća doći sama od sebe, ali to se nikada nije dogodilo. Postaje ogorčena i brakom i životom u Tostesu. Charles, s druge strane, uvijek jednako voli Emmu i ne primjećuje koliko je ona nezadovoljna. Ona počinje mrziti njegovu sreću, ispod prividnog mira u njoj bujaju bijes i žudnja za drukčijim životom. Zapušta kuću i muža, naposlijetku se razboli i Charles se zbog njezinog zdravlja odluči na selidbu iz Tostesa. Kada su odlazili, Emma je bila trudna.
DRUGI DIO
Dolaze u Yonville, zapušten pokrajinski gradić.
Odmah prvu večer upoznaju Léona koji svojom pojavom i interesima u Emminim očima postaje idealni muškarac, a s time Charles sve dublje tone. Emma počinje gajiti osjećaje prema njemu. U to je vrijeme i rodila djevojčicu Berthe, koju daje dojilji.
Rastrgana je - izvana i prema drugima je draga i pristojna, ali ne može se riješiti mržnje i nemira u duši. Htjela je potražiti pomoć kod župnika, ali on je tome nedorastao i zato ona odlazi. Léone odlazi u Pariz jer više ne želi čekati da mu Emma uzvrati ljubav.
Ona ostaje nesretna, ali ne zadugo jer se u njihovom životu pojavljuje bogati posjednik Rudolphe Boulanger. On zamjećuje Emmu i shvati da će ju vrlo lako osvojiti, što se i dogodi. Postaju ljubavnici, čak planiraju zajedno pobjeći, ali to se naravno ne dogodi jer je on Emmu zapravo samo htio iskoristiti i nikada zbog nje ne bi narušio vlastiti ugled, a niti bi se vezao za cijeli život.
Nakon što je ostavljena i od njega, pomišlja na samoubojstvo, ali ga ipak ne počini. Slomljena je, zapada u teške i duge psihičke krize. Uz sve ovo, napravila je ogromne dugove koji sada dolaze na naplatu. Kada je ozdravila, odlazi s Charlesom u kazalište u Rouen gdje nakon tri godine sreće Léona.
TREĆI DIO
Ona ostaje u Rouenu s Léonom, a Charles putuje kući. Postaju ljubavnici.
Tada Emmin život postaje mreža laži koje su vodile jednom cilju – sastancima s Léonom. U to vrijeme nagovori Charlesa da joj omogući punomoć nad njihovom imovinom, na što on pristaje. Tako se još više zaplitala u lihvarovu mrežu, pravila sve veće dugove i sve ih više odgađala. Zbog toga dolazi do pljenidbe i prodaje svih njihovih pokretnina. Emma ne želi da se to dogodi, moli za pomoć sve koje poznaje, ali svi oni ju odbijaju.
Léon se uplašio i pobjegao, ponovno ju ostavljajući. Jedini izlaz za Emmu bila je smrt. Proguta arsen i u sljedećih nekoliko sati umre.
Charles pati, povlači se u sebe, kao da više ne živi. U kući pronalazi ljubavna pisma koja je Emma primala od svojih ljubavnika. Za sve krivi sudbinu. Umire.
ŽIVOTOPIS:
Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. -teži drugačijim temama od prethodnika
-u međuljudskim odnosima teži iskrenosti -utemeljitelj drame u modernom smislu
Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje.
Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''...
RAZDOBLJE-ROMANTIZAM -početak 19.st
-opreka klasicizmu
-umjesto razuma romantičari nude dušu -orginalnost
-sloboda umjetničkog izražavanja KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman ANALIZA JEZIKA I STILA:
- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu - epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća
ZNAČENJE ROMANA:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). Značenje je romana:
1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena
2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti
DRUŠTVO
-aristokracija--omalovažava ga,ne prihvaća,izolira
-Goethe kritizira njihovo licimjerje i pokvarenost(problem klasnih razlika)
-građanstvo--sve što Werther učini šef je nezadovoljan -problem karijerizma
WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:
Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju, uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga hiperbolizacija osjećaja. WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:
Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj dimenziji postojanja. KRATAK SADRŽAJ:
Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.
Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer
Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.
Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči... Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!
Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.
Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice.
On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.
Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.
Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor njegova jada?
Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi.
Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog mjesta.
Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove
okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama.
Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome kraj. Neka mi smrt bila na sreću!
Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!
Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije više obraćao pažnju.
Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.
pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...
Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život. Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...
LIKOVI:
WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić. Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati. Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti. Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće pripasti, lišava života i kažnjava društvo.
LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa. U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u svakodnevnom životu malog gradića.
ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.
O DJELU:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa.
Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi umro od kakve opake groznice.
Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!
PREOBRAŽAJ ~ Franz Kafka Razdoblje: MODERNA KNJIŽEVNOST
političko obilježje koje je prethodilo modernoj književnosti ponajprije je niz revolucija koji je pratio povijest Europe više od cijelog stoljeća: od Francuske revolucije u 18.st., preko revolucija 1848. i 1871. do Oktobarske revolucije 1917. godine
kulturni život – obogaćen Einsteinovom teorijom relativnosti, obnova olimpijskih igara, pokretanje svjetskih izložbi, stvaranje filmske industrije, razvoj radija
znanost i tehnika – do početka 1. svjetskog rata izumljen je automobil, radio, avion, današnji sustav proizvodnje i distribucije električne energije te film i gramofon, tj. zapis slike i zvuka
pojava apstraktnog slikarstva i atonalne glazbe
nagovještaji moderne književnosti prisutni su u poeziji Walta Whitmana, Charlesa Baudelairea i Arthura Rimbauda, drami Henrika Ibsena, Augusta Strindberga i Alfreda Jarrya, prozi Henrya Jamesa i Fjodora M. Dostojevskog (u filozofiji to su bile zamisli F. Nietzchea i Henrya Bergsona, a u psihologiji nauk Williama Jamesa i Sigmunda Freuda) mijenja uvriježene oblike književne komunikacije i općeprihvaćene kulturne vrijednosti futuristički manifest „Pljuska društvenom ukusu“, 1912.
mnoštvo smjerova i strujanja unutar moderne književnosti, posebice poezije i drame (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam, imažinizam, vorticizam, akmeizam, simbolizam itd.) svjedoče da moderna književnost nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20.st., već složena, višeznačna kulturna pojava koja
uspostavlja višestruko različit odnos spram književne tradicije i svakidašnjega društvenog života
AVANGARDA (franc. l'avant garde – predstraža, prethodnica) – književno-povijesna odrednica koja zajednički označava neke smjerove i strujanja koja nisu vezana
isključivo za jednu nacionalnu književnost (ekspresionizam, futurizam, dadaizam, nadrealizam) obilježja:
stalna težnja da se nadmaše prethodnici isticanje individualnosti i originalnosti
osporavanje tradicije ili njeno tumačenje na nov način
novi formalni postupci: odbacivanje vezanog stiha, interpunkcije i sintakse antiesteticizam
depersonalizacija umjetnosti
stapanje različitih književnih žanrova
razbijanje sintakse dosadašnjeg pjesničkog izraza fragmentarni tekstovi otvorene strukture
MODERNA PROZA : strukturna složenost
napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom
prikazivanje unutarnjeg stanja svijesti unutarnji monolog, pripovijedani monolog, struja svijesti
junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima (snovi, sjećanja, uspomene, opisi...); često im predmet/boja/okus služi kao povod za priču, retrospekciju
vrijeme radnje je kratko, ali zbog usmjerenosti na svijest lika događajno iznimno bogato
Biografski podaci o autoru: FRANZ KAFKA 1883. – 1924.
rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji nesretno djetinjstvo pod nesmiljenim autoritetom oca, koji će ostaviti neizbrisiv pečat na njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti živjeti kao osamljenik
opus sadrži elemente ekspresionizma (osjećaj straha i usamljenosti, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske) i nadrealizma (halucinantne vizije)
književnu ostavštinu sredio i većim dijelom objavio Max Brod
djela imaju obilježja aktualne društvene kritike, ali prije svega odražavaju vlastiti
Kafkin svijet, njegovu egzistencijalnu osamljenost i nemoć da nađe mjesto u društvu, da odredi svoj stav prema svijetu i religiji, njegov strah i košmarske vizije kojima je bio podložan
„Živim stranije od stranca.“
kristalno jasni stil i jednostavni realizam kojim opisuje građansku stvarnost, u koju smještava fantastične događaje svojih junaka
„kafkijanstvo“ – opći pojam za stanje duha kakvo nalazimo u Kafkinu svijetu DJELA: „Preobražaj“ (1915.), „Umjetnik u gladovanju (1922.), „Proces“ (1925.),
„Dvorac“ (1926.), „Amerika“ (1927.) PREOBRAŽAJ
SADRŽAJ:
Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi stres koji mu donosi posao, no ne može ga promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja.
Nakon što shvati da kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, odgovorivši joj, uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta.
Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, prokuristovi oštri prijekori natjeraju ga da se ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u
nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom.
Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži pokriven plahtom kako ga ona ne bi vidjela.
Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.
šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle.
Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre.
Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću.
pripovijetka
napisana u ranijoj fazi Kafkina stvaranja (1912.)
jedno od malobrojnih djela objavljeno za njegova života otuđen čovjek u svijetu otuđenih ljudskih odnosa
simboličnost kukca
prikazuje abnormalnost tzv. normalnog građanskog društva „Je li životinja kada ga glazba toliko dira?“
začudna priča
in medias res : „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio nakon nemirnih snova, primjetio je da se u krevetu bio pretvorio u golemog kukca.“
ukidanje prirodnoznanstvenih zakonitosti i uzročno-posljedičnih odnosa osjećaj bespomoćnosti, osamljenosti i straha
groteskna i halucinantna stanja prikazana realistički vjernim i jezično jasnim iskazom pripovjedač u trećem licu
bacanje trupla na smetlište obitelj razmišlja o budućnosti
osamljenost Gregora Samse naznačena već u prvoj rečenici slavenskim korijenom njegova prezimena (Sam – sa)
u tijeku radnje Samsa postaje svjestan da ga je odbacilo ne samo surovo društvo
otpustivši ga s posla već da ga u sadašnjem njegovu obliku ne prihvaća kao ljudsko biće ni njegova obitelj, za koju se cijela života žrtvovao, a sada joj i sama njegova prisutnost postaje iz dana u dan težim bremenom, iako to nitko ne želi otvoreno priznati
ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu.
1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti.
Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.
HRVATSKA KNJIŽ. 1929.-1952. -smirivanje avandarističkih stilova -povratak realističnom konceptu knjiž. -brojnost stilova
-borba za slobodu umjetničkog izražavanja
KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: drama u tri čina (psihološko-socijalna) MJESTO RADNJE: Zagreb
VRIJEME RADNJE: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije rata 1914.-1918., od jedan do pet u noći (1. čin: između jedan i pola tri; 2. čin: između pola tri i pola četiri; 3. čin: oko pet) O DJELU:
Radnja se u drami odvija u 3 čina:
1. čin: prikazuje sukob Leona s glembajevskom sredinom 2. čin: sukob Leona i oca; Glembajeva smrt
3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt
Drama je dio ciklusa o Glembajevima (Gospoda Glembajevi, U agoniji, Leda) i temelji se na sukobu: Leone – otac – barunica Castelli
Glembajevi su bogata aristokracija u čijim životima postoji dvojnost između: PRIVIDA -> LAŽ - bogatstvo - ljepota - sreća - moć i SUŠTINE -> ISTINA - lažljivci - kradljivci - ubojice
- potvrđena i u Barboczyjevoj legendi (Leone je ubojica, Glembaj je varalica, Charlotte je bludnica i ubojica...)
*Barboczyjeva legenda – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice Rasipništvo, ludilo, ubojstva i samoubojstva rješenja su svih glembajevskim krizama TEMA: Propast bogate i ugledne aristokratske obitelji Glembaj
