60738525 Frank Furedi Politika Straha[1]

236 

Full text

(1)
(2)

Izdanja Antibarbarus d.o.o. Zagreb, Nova ves 4

Za izdavača Simona Goldstein

Urednik Žarko Paić

Ovo izdanje potpomogli su Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske © 2008. Za ovo izdanje Izdanja Antibarbarus d.o.o.,

Zagreb, Nova ves 4.

Sva prava pridržana. Bez pisane suglasnosti izdavača Izdanja Antibarba-rus d.o.o. niti jedan dio ove knjige ne smije se, ni u kojem obliku niti bilo kojim putem, reproducirati (mehaničkim, elektronskim, u obliku fono-gramske snimke), te se ne smije fotokopirati za javnu i privatnu uporabu,

kao niti pohranjivati ni u jednoj datoteci ili sistemu za pretraživanje.

i c

C

Izvornik

Politics of Fear: Beyond Left and Right

© Continuum International Publishing Group Ltd., 2006, London © Frank Furedi, 2005

Published by arrangement with The Continuum International Publishing Group.

(3)

politika straha

S onu stranu ljevice i desnice

a

b

i c

C

Zagreb 2008.

(4)
(5)

Predgovor 7 1

Politika je ostala bez teksta 13

2

Dezangažiranje i njegovo poricanje 43

3

Kako su riječi ljevica i desnica izgubile svoje značenje 69

4

Prepuštanje sudbini 97

5

Konformistička pobuna protiv povijesti 117

6

Nadilaženje demokracije – razdvojene elite 131

(6)

Politika straha 161

8

Infantilizacija javnosti 185

Zaključak: Humaniziranje humanizma 207 Bibliografija 219 Kazalo 229 Bilješka o autoru 235

(7)

Shvaćate li sada kakav svijet stvaramo? On je posve suprotan glu-poj hedonističkoj Utopiji kakvu su zamišljali stari reformatori. To je svijet izdaje i tjeskobe, svijet opasnosti koja nam može doći glave, svijet koji neće postati ništa manje okrutan i nemilosrdan u proce-su njegova oplemenjivanja.

George Orwell, 1984.

Javnim životom u zapadnjačkim društvima dominira politi-ka straha. Postali smo dobri u međusobnom zastrašivanju i u našem vlastitom strahu. Danas iskazujemo svoje nezado-voljstvo nekom osobom u javnosti govoreći svijetu da je sma-tramo onom koja utjeruje strah u kosti. »Mislim da je Bush zaista strašan.«; ili: »Doista se bojim onoga što bi Blair mo-gao učiniti.« – ovo predstavlja jedan drukčiji način kaziva-nja da se ne slažemo s onim što čine. Od hrane koju konzu-miramo do straha zbog djece, prestrašenost je postala kul-turalno sankcionirano prenavljanje koje u cijelosti prožima sve aspekte života. Pa ipak, i dalje se vrlo često trudimo trivi-jalizirati razmjere ovog fenomena. Komentatori često okriv-ljuju određenog političara ili stranku za »provođenje« poli-tike straha. Nažalost, ona se ne odnosi samo na neku poje-dinu stranku. Kao što ću pokazati u ovoj knjizi, takvu prak-su je preuzela cjelokupna politička klasa i ona je postala in-stitucionalizirana u javnom životu.

Politika straha predstavlja simptom sveprožimajućeg osjeća-ja iscrpljenosti i distanciranosjeća-ja koji utječu na osjeća-javni život. On je na općenitoj, a politika na partikularnoj razini u opasnosti gu-bitka vlastitog smisla i svrhe. Vrlo je lako previdjeti činjenicu

(8)

da ovo nije tek problem kojim bi se bavili profesionalni po-litičari. Cinizam i sumnja spram politike u krajnjem slučaju predstavljaju cinizam i sumnju jednog spram drugog. Izjave poput »ne vjerujem političarima« ili »ne vjerujem u ono što kažu« jednostavno racionaliziraju povlačenje iz javnog živo-ta. One u sebi sadrže duboki osjećaj fatalizma, sugerirajući kako je politika besmislena djelatnost. Takav osjećaj nije ne-izbježan odgovor na zlodjela koja utjelovljuju javne osobe. U prethodnom razdoblju ljudi su na političare kojima nisu vje-rovali reagirali tako da bi ih se riješili ili čak pokušali promi-jeniti sustav. Danas će ljudi radije reagirati tako da se udalje i odmaknu iz javnog života. Upravo se to dogodilo na par-lamentarnim izborima u Britaniji 2005. godine, iako je tada na izbore izašlo više ljudi nego 2001. Političari i komentato-ri neprestano su aludirali na politiku straha, a ljudi su samo kimali glavom i odlazili na spavanje.

Ukoliko je politika doista postala besmislenom, onda ima-mo pravo bojati se svega. U ima-moderno doba politika je oima-mo- omo-gućila ljudima neku vrstu kontrole nad svojim životima i sud-binom. Još od doba prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, ona je bila povezana s projektom osvajanja Vjere. Jedno od važnijih postignuća takvog procesa jest to da je čovječanstvo bilo manje spremno prihvatiti sudbinu koja mu je nametnu-ta izvana. Ljudi su posnametnu-tali manje spremni prihvatiti epidemije i smrt. Još manji broj ljudi bio je spreman nedaće koje su ih zadesile protumačiti kao Božju volju. Sve više i više ih je po-čelo vjerovati da se njihovi životi mogu promijeniti i pobolj-šati. Politika je prihvaćena zato što je obećavala mogućnost izbora i alternativne puteve prema budućnosti.

Na svu sreću, mnogi od nas ne žele se pomiriti sa sudbinom. Ljudi troše milijune na zdravstvenu skrb, pokušavaju usporiti

(9)

proces starenja, pa čak i mijenjaju svoj vlastiti izgled. Neki putuju na stotine ili tisuće kilometara u potrazi za novim ži-votom. Međutim, dok pokušavamo steći kontrolu nad smje-rom u kojem se kreće naš život, istovremeno nemamo kon-trolu nad onim što se zbiva u javnoj sferi kojom, čini se, do-minira osjećaj političke iscrpljenosti. Najočitija manifestaci-ja takvog trenda jest sklonost da se ljude smatra objektima, a ne čimbenicima promjene. Ova knjiga bavi se načinom na koji je iscrpljenost javnog života proporcionalna s raspadom prosvjetiteljskog ideala osobnosti i u njoj zagovaram stav da interakcija između ta dva aspekta stvara politiku straha.

Nakana ove knjige nije tek razmotriti jedan ozbiljan feno-men s kojim se suočava društvo, nego se suprotstaviti domi-nantnoj tezi pomoću koje se on interpretira. Čini se da ne po-stoji volja za prihvaćanjem i suočavanjem s problemima koje donosi dominantni režim političkog i društvenog neangažira-nja. Uistinu, postoji jasno razlučiva tendencija da se taj pro-blem negira, pa čak i da se stvori dojam kako je ovo kroz što prolazimo tek zrelija i u većoj mjeri demokratska politička era. Unatoč onome što takvo stanje narušenog javnog živo-ta intuitivno percipiramo, nismo to spremni priznati. Mnogi komentatori odbacuju ideju da apatija predstavlja problem. Oni očajnički pokušavaju izmisliti ili otkriti nove oblike ak-tivizma, novu politiku ili nove društvene pokrete; oni nepre-kidno proširuju značenje sudjelovanja, tako da se članstvo na nekom internetskom forumu, u nekoj grupi za samopomoć ili pri potpisivanju peticije predstavlja kao dokaz najviše razi-ne kulture civilnog društva. U ovoj knjizi takav odgovor na-zvao sam politikom poricanja. Ona se može shvatiti na dva različita načina. Ona prije svega poriče značaj politike tvrdeći

(10)

kako živimo u svijetu u kojem postoji vrlo malo perspektive za političko djelovanje. Drugo, ona poriče stvarnost duboko usađenog osjećaja političkog neangažiranja. Uvjeren sam da takav osjećaj spokojnosti i konformizma kojeg šire neki dije-lovi političkih elita ovu lošu situaciju čini još gorom.

Međutim, svijet nije u bezizlaznoj situaciji. Unatoč sve snaž-nijem kulturalnom pesimizmu i političkoj nepismenosti, čo-vječanstvo ustrajno pokazuje da je sposobno za velika posti-gnuća. Teško je biti pesimističan u vezi s budućnošću sve dok ljudi i dalje iskazuju želju za promjenama. U ovoj knjizi go-vorim o tome da se suprotnost pesimizmu nalazi u perspek-tivama humaniziranja čovječanstva. Put kojim se može pre-vladati dominantna kultura pesimizma nalazi se u naslijeđu humanističkog prosvjetiteljstva i njegovog daljnjeg humani-ziranja. Napose bismo trebali razviti još odvažniji narativ o osobnosti negoli onaj o njegovoj slabosti.

Iscrpljenost javnog života također dovodi u pitanje i zna-čenje mnogih političkih kategorija modernog doba. U ovoj knjizi želim pokazati da pojmovi kao što su ljevica i desnica više nemaju sadržaja te da njihova uporaba ima uglavnom re-torički karakter. Ono što je danas važno u pred-političkom razdoblju jest uloga koju dodjeljujemo čovječanstvu i poje-dincu. Temeljne ideje o osobnosti oblikuju stavove koji za-govaraju promjenu i gledaju u budućnost. Danas se napred-ni stav mora na pozitivan način odnositi spram individualne autonomije, udjelovljenja slobode, preuzimanja rizika i znan-stvenog i društvenog eksperimenta. On mora sadržavati sva postignuća ljudske civilizacije iz prošlosti i posve otvoreno se orijentirati na budućnost. Takva perspektiva koja dovo-di do odbacivanja vjere u neizbježnost sudbine suprotstav-lja se politici straha.

(11)

Mnogi ljudi pomogli su mi da razvijem ideje u ovoj knjizi. Josie Appleton, Sabine Reul, Helen Searls i Mick Hume ne-prekidno su me opskrbljivali zanimljivim materijalom; ko-mentari Tracey Brown radnoj verziji ove knjige pomogli su mi da se usredotočim na neke od argumenata koji se nala-ze u njoj, a Anthony Haynes, moj urednik u Continuumu, od samog početka uvelike je podržao njezin nastanak. Svi-ma njiSvi-ma zahvaljujem.

(12)
(13)

Politika je ostala bez teksta

Politika je ostala bez teksta. Javne osobe teško se više mogu brinuti za jezik politike. Umjesto da se ljudima obraćaju s nji-hovim uvjerenjima, principima ili doktrinama, oni tek skro-mno govore o »temama« ili »projektima«. Autori govora i oni koji političarima govore što da kažu često nude fraze poput one Georgea Busha o »viziji« i neprestano ponavljaju neku »Veliku Ideju«. Na njihovu nesreću, politički život se pretvo-rio u područje u kojem više nema mjesta za vizije. Znakovi-to je da su političari postali vrlo privrženi terminu »vizija«. Čak ni Bushevi suparnici više ne osporavaju ovaj termin kao proizvod intelektualno prizemne imaginacije. Od studenog 2004. velik broj demokrata svoj poraz doživio je kao kaznu jer nisu koristili fraze poput »vizije«.

George Orwell je u svojem poznatom eseju Politika i

engle-ski jezik iz 1946. godine bio iznimno zabrinut zbog propasti

uobičajene političke retorike njegova vremena. Također ga je uznemirio način na koji je korišten žargon da bi se prikri-la stvarnost. »U naše doba, politički govori i pisanje u veli-koj mjeri predstavljaju obranu onog neobranjivog«, kazao je Orwell, zapazivši kako su britanska politika upravljanja Indi-jom, staljinističke čistke ili bacanje atomske bombe na Hiroši-mu bili opravdani korištenjem eufemizama i besmislene fra-zeologije. Nema sumnje da politička retorika i danas nastav-lja opravdavati ono neobranjivo. Termini poput »onemoća-losti« i »podrške« i dalje predstavljaju otvoren teren za ulazak birokracije. Riječ »izbor«, napose kad je se veže uz pojmove

(14)

zdravstva i obrazovanja, označava nedostatak alternativa. Fra-za »kolateralna šteta« služi odvraćanju pozornosti od brutal-nih posljedica ratnog djelovanja na civile. U Iraku ljudi nisu ubijani nego degradirani. No, obrana onog neobranjivog ni-pošto ne predstavlja tipičnu odliku suvremenog političkog vokabulara. Čini se da je politika danas zaokupljena oprav-danjem svoje vlastite egzistencije. Retorika koju su političari usvojili ostaje i dalje puka retorika. Čak i neki od najrašire-nijih slogana i termina zapravo su tek riječi koje su u potra-zi za svojim značenjem.

Teško je oteti se dojmu da je ključna funkcija današnjeg političkog vokabulara odvlačenje pozornosti od posvemaš-nje nestašice ideja koja se krije u posvemaš-njegovoj podlozi. Njegova je uloga omogućiti javnim osobama da za vrijeme izgovara-nja fraza smisle što će dalje kazati. U pozadini riječi nazire se nada da bi se iza njih mogla nalaziti nekakva iskra novih ideja. Uzmimo za primjer »Treći put«. Nedvojbeno je taj po-jam morao značiti nešto vrlo važno; jer zašto bi se inače od-vijale tolike rasprave i konferencije posvećene analizi krilati-ce novih laburista »Treći put«? Postoji brojna literatura svećena upravo otkrivanju pravog smisla te fraze. Mnogi po-litolozi i dalje se ne mogu pomiriti s mogućnošću da »Tre-ći put« zapravo ne znači mnogo, te da se ne može puno re»Tre-ći o njegovom skrivenom značenju. Akademicima koji se bave analizom koncepata često je vrlo teško prihvatiti istinu »car je gol«. No, neki su ipak počeli razmišljati na drugi način. Prema jednom shvaćanju, iza te fraze se ne skriva neka »ve-lika ideja«; dapače, »ve»ve-lika ideja je u tome da nema velike ideje«. (1) Kad zamjenik britanskog premijera John Prescott kaže da se »čitava naša filozofija sastoji u osnaživanju lokalne

(15)

odgovornosti i pristupa koji bi polazio od dna, a ne s vrha«, nisu li to onda samo prazne riječi umjesto ideja o kojima se raspravlja? Ili bismo možda trebali organizirati čitav niz ra-dionica na kojima bismo dekonstruirali značenje fraze »pri-stup koji bi polazio od dna, a ne s vrha«?

Retorika koju su usvojile političke elite sve više se koristi da bi prikrila činjenicu kako ne samo da one nemaju neku veliku ideju, nego im nedostaje čak i onih malih. S vremena na vri-jeme neki političar izađe iz tog kruga i javno obznani ispra-zni karakter takvog suvremenog javnog diskursa. Malo prije Božića 2004., Tessa Jowell, državna tajnica za kulturu u vladi britanskih novih laburista, kazala je da na sastancima bilježi »apsurdni jezik kojeg koristimo« i »zapisuje ga u svoju malu bilježnicu koja je prepuna takvih budalaština«. Besmisleno i nerazumljivo trućanje političara o kojem je govorila odnosilo se na termine kao što su »ponovno isticanje troškova«, »odr-živi obroci u školama«, »povratni izvještaj o podacima u re-gionalnoj kulturi« ili »strateški ciljevi evaluacije«. (2)

Naravno da se možemo samo izrugivati s takvim orvelov-skim upraviteljorvelov-skim žargonom koji u potpunosti prožima po-litičke rasprave s obje strane Atlantika. Međutim, političari poput Tesse Jowell i dalje će teško priznati činjenicu da je ta-kva uporaba žargona postala normom. Doista, većina pom-poznih političkih termina koje koriste ona i njezini kolege u vladi također su neprecizni i lišeni sadržaja. Uzmimo primje-rice neke od »sjajnih« riječi kojih su puna usta javnih oso-ba. Svi su za raznolikost, transparentnost, društvenu kohe-ziju, uključivanje, najbolju praksu, dodanu vrijednost, trži-šte dionicama ili održiv razvoj. Ali što zapravo znače ove ri-ječi? Kad se termin kao što je »održiv« koristi kao pridjev uz

(16)

imenice poput razvoja, cilja, partnerstva, zajednice, financira-nja, strategije ili obrazovafinancira-nja, onda je posve jasno kako mu je svrha naprosto podržati ono što je sadržano u imenici. Tako se čini da je sve ono što je održivo dobro, jer je svakome ja-sno da »neodrživost« označava nešto loše. Dakle, kad politi-čari ostanu bez teksta, njihov instinkt im govori da je najbo-lje glasno govoriti o »održivom nečem«, ma što to bilo.

Usvajanje takve prazne frazeologije ne odnosi se samo na politički establišment, nego i na mnoge njegove kritičare. Na-kon objavljivanja knjige Imperij Hardta i Negrija, taj pojam postao je koncept koji se mogao koristiti u sve svrhe i pridru-žen je onim snagama i institucijama koje su radikalni kritiča-ri smatrali predmetom kkritiča-ritike. Ali, što je zapravo taj impekritiča-rij kojem u engleskom jeziku čak ne treba ni određeni član da bi podržao njegovo značenje? Prema autorima knjige, »to je

decentriranideteritorijalizirani aparat vladavine koji u sebi

sadrži cjelokupnu globalnu domenu unutar svojih otvorenih granica koje se šire«. On je ovdje, ondje i posvuda, a ako vas to i dalje zbunjuje, autori će vam vrlo rado dodatno pojasni-ti njegovo značenje: »Imperij upravlja hibridnim idenpojasni-titepojasni-ti- identiteti-ma, fleksibilnim hijerarhijama i pluralnim razmjenama pu-tem uspostavljanja mreža nadzora«. (3) Takva »subverzivna« frazeologija koju zastupaju radikalni kritičari i kojom domi-nira postmoderna imaginacija, zapravo je naličje upravitelj-skog žargona zapadnjačke političke klase. Njihov depolitizi-ran jezik odražava dubok osjećaj otuđenja od svijeta politike kakvu smo poznavali u njezinom klasičnom obliku.

Osiromašenje jezika u javnoj sferi, odnosno ono što austral-ski teoretičar društva Don Watson naziva »raspadom javnog jezika«, govori o tome da, kad se radi o politici, nismo u stanju

(17)

naći prikladne riječi. Komentatori i dalje govore o strankama, ali oni koji znaju, svjesni su toga da su one vrlo nalik organi-zacijama koje su dominirale političkim krajolikom prethod-nog stoljeća. Više skoro nitko nije član neke stranke. Mno-gi pripadnici te vrste koja izumire tek su »spavači«, ljudi koji više nisu ni svjesni svoga članstva u nekoj stranci, a ima ih sve veći broj koji su potpuno neaktivni. Televizijski produ-centi često nailaze na poteškoće kad moraju napraviti prilog o stranačkim konvencijama ili sastancima. Zbog praznih sto-laca i osjećaja dosade i jednoličnosti koji dominiraju tim do-gađanjima, oni se često doimaju izvještačenima, što nije baš prikladno za televizijsko emitiranje. Stoga ne čudi da bi veli-ke političveli-ke stranveli-ke s dugom povijesnom tradicijom (poput naprednih konzervativaca u Kanadi ili kršćanskih demokra-ta u Idemokra-taliji) uskoro doslovno mogle iščeznuti.

Aktivistima je teško prihvatiti činjenicu da su se njihove or-ganizacije pretvorile u stranke laskavaca i karijerista. »Jesu li stranke stvar prošlosti?«, pita se autor pamfleta Fabian Soci-ety1. Unatoč svim postojećim dokazima, on se još uvijek u nadi

hvata za slamku spasa. Izgleda da lokalne Laburističke stranke mogu oživjeti ponovno naglašavajući ono »socijalno« u socija-lizmu i pružajući svojim članovima dobar društveni život. (4) Beznačajnost političkog vokabulara protekla dva stoljeća naj-upadljivija je kad je riječ o tradicionalnoj razlici između ljevice i desnice. Nekoć su te dvije riječi označavale važnu razliku

iz-1 Fabian Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara soci-Fabian Society je pokret socijalista u Britaniji koji zagovara soci-jaldemokratska načela i skloniji je reformističkim umjesto revoluci-onarnim metodama. Društvo potječe još iz devetnaestog stoljeća, a danas se smatra nekom vrstom intelektualnog središta novih laburi-sta, op. prev.

(18)

među progresivnog i reakcionarnog. Preciznije rečeno, ljevica je željela društvenu promjenu i zahtijevala emancipaciju čovje-ka. Suprotno tome, desnica je strepila od promjene i snažno branila ono što je smatrala tradicionalnim načinom vođenja poslova. Danas su ljudi koji se smatraju desničarima (a ima ih vrlo malo) manje-više odustali od očuvanja tradicije. Spo-radične inicijative konzervativaca za »povratkom temeljima« ubrzano se povlače pred pragmatičnim kompromisima. Po-vremeni pokušaji kojima je cilj ponovno uspostaviti konzer-vativni projekt često završe zahtjevom za odbacivanjem tere-ta stere-tare ideološke prtljage. Jedan nedavni dobro argumentira-ni slučaj obrane konzervativizma ukazuje da taj pokret »mora biti spreman utemeljiti se na malobrojnim ali i nekontrover-znim pretpostavkama da bi mogao izdržati njihovu težinu«. (5) U SAD-u »gorljivi konzervativizam« igra sličnu ulogu kao i »Treći put« novih laburista. Čak i takozvana religijska desni-ca koju se često predstavlja kao dogmatsku fundamentalistič-ku snagu, ustvari manje ustaje u obranu starih tradicija, a više je sklona uspostaviti neke nove tradicije. Zagovaranje apsti-nencije ili inteligentnog oblikovanja predstavlja preventivnu akciju naspram ovog nepredvidljivog svijeta.

U ožujku 2005. objavljeno je kako se britanska Konzerva-tivna stranka nadala da će uvjeriti medije da prestanu njezi-ne članove nazivati torijevcima. Ispostavilo se da je odbaci-vanje četiri stoljeća stare tradicije vrlo mala cijena koju tre-baju platiti da bi se u javnosti prikazali kao moderni. Tradici-ja je posvuda prisiljena na povlačenje. Lovci na lisice, držav-ne škole i elitna sveučilišta – svi oni prosvjeduju da ih se kri-vo shvatilo, te da su oni zaprakri-vo vrlo moderni i da djeluju u duhu vremena. Ruralna Britanija nije odgovorila na napade

(19)

izvršene na njezinu tradiciju time što je polagala pravo da se i dalje drži prastarih rituala, nego time što je rekla da je lov sa psima zapravo učinkovit način kontrole štetočina. Čak se ni Crkva ne može odlučiti o fundamentalnim pitanjima koja se tiču doktrine i rituala. Čini se da oklijevanje i zbunjenost idu u prilog modernizatorima i njihovoj borbi s tradiciona-listima koji se uvijek povlače.

Baš kao što desnica više ne ustaje u obranu tradicije, tako ni ljevica više ne prihvaća promjenu. Oni koji se nazivaju ljevi-čarima, spadaju među najglasnije protivnike promjene u da-našnjem svijetu. Vjera u mogućnost napretka već je ionako oslabljena u društvima s početka 21. stoljeća. Međutim, nje-zine najgorljivije kritičare moguće je naći upravo na strani kulturalne ljevice. Oznaka »napredan« ne pristaje uz pokret

koji je vrlosumnjičav spram znanosti i eksperimentiranja, te

koji sa strahom i zebnjom gleda na novu tehnologiju. Nekoć su se ljevičarski mislioci ponosili time što se bore protiv svih oblika praznovjerja. Današnja samooblikovana ljevica utje-lovljuje praznovjerje spram visoke tehnologije, koristeći In-ternet da bi širila glasine o rizicima i urotama povezanim sa širenjem nove tehnologije. Često je razlika koja naizgled di-jeli ljevicu i desnicu usredotočena na pitanje koju bi inovaci-ju trebalo zabraniti. Primjerice, jedan dio desničara želi za-braniti istraživanje stanica, dok se mnogi ljevičari žele riješi-ti genetski modificiranih proizvoda.

Teško je ne oteti se dojmu kako politički vokabular odražava tešku zbrku oko toga na koji način trebamo gledati u buduć-nost. Društvo nije zadovoljno samim sobom i bezuvjetno do-življava svaku promjenu kao destruktivan proces. Istovremeno, društvo se osjeća otuđenim od vlastite prošlosti i nije sigurno

(20)

što treba prihvatiti, a što odbaciti. Takav se osjećaj širi kultu-rom koja potiče skepticizam, relativizam i cinizam – temelj-ne vrlitemelj-ne svjetonazora koji se ponosi njima i tome što im nije posvećen. Politički izraz za takvu kulturu predstavlja nesuvisla doktrina koju možemo nazvati konzervativizam straha.

Konzervativizam straha ima malo toga zajedničkog s njego-vim klasičnim dvojnikom. Što god mislili o klasičnom kon-zervativizmu, on je barem bio uvjeren u jedinstveni karakter ljudskog bića. Nasuprot tome, konzervativizam straha pokreće duboka mizantropija. Štoviše, za razliku od starog konzerva-tivizma, on više nema tradiciju koju treba sačuvati i obraniti. Njegove stavove podjednako dijele bivši ljevičari i desničari, a odlikuje ga nelagoda u vezi snažnih uvjerenja i vrlina. Nijed-na od njih nije mu sveta i uvijek mora biti spremNijed-na Nijed-na »mo-dernizaciju« i »kompromis«. Konzervativizam straha izgubio je svoje uporište u prošlosti. Tradicionalna težnja za kontinu-itetom dovela je do novog, u većoj mjeri relativističkog stava kojeg najčešće artikuliraju oni koji nisu tradicionalno pove-zani sa snagama desnice. Najsuvislije zagovornike konzervati-vizma straha naći ćemo među onim ljudima koji su na ulica-ma Seattlea, Genove, Quebeca i Londona prosvjedovali »pro-tiv kapitalizma«. Govori koji su održani u Porto Alegreu i na ostalim skupovima antikapitalističkog Svjetskog socijalnog

fo-ruma2, daleko bi se više svidjeli Edmundu Burku negoli

Tho-masu Paineu ili Karlu Marxu. Istina je, oni su radikalni, ali njihov je radikalizam u potpunosti usmjeren protiv bilo kakve

2 Svjetski socijalni forum je godišnje okupljanje sudionika pokreta za

globalnu pravdu i solidarnost na kojem se koordinira kampanja pro-tiv globalizacije, razmjenjuju ideje i dogovaraju srodne strategije an-tikapitalističke borbe. Najčešće se odvija u siječnju kad i »kapitalistič-ki« Svjetski ekonomski forum u Davosu, op. prev.

(21)

promjene. Taj pokret zaokuplja i pokreće strah od budućno-sti i od posljedica koje promjena može donijeti. Etos održivo-sti, dogma o mjerama opreza koje treba poduzeti, idealizacija prirode i svega »organskog«, sve je to izraz jednog mizantrop-skog nepovjerenja u ljudske mogućnosti i eksperimentiranje s njima. Antikapitalistički prosvjednici na ulicama Seattlea i Londona ne utjelovljuju stari san o ljudskoj slobodi, nego strah od budućnosti i odlučnost da se utočište potraži u statičnom i predvidljivom postojanju. Spomenuti antikapitalisti znatno više vole (barem u intelektualnom smislu) onakav način živo-ta kakav se vodio u vrijeme kad su ljudi živjeli u sživo-tatičnim se-oskim sredinama kojima su upravljali zakoni prirode.

Politika će ostati na mrtvoj točki sve dok se društvo bude i dalje osjećalo nespremnim suočiti se s promjenama, jer takav oblik otuđenja od budućnosti potkopava sposobnost generira-nja ideja o tome što bi trebalo učiniti. Bez takvih ideja neće se moći oblikovati vizija napretka u budućnosti i neće se moći do-nijeti stvarne odluke. Politici trebaju perspektiva i izbor usmje-ren prema budućnosti. Najmanje što ona može učiniti jest oda-brati između toga da ostavi stvari takvima kakve jesu ili da po-nudi alternativan način njihova poboljšanja u sadašnjosti. Bez takve alternative preostat će nam jedino parodija politike. Sve ono što sada vidimo jest poricanje izbora koji potiče fenomen kojeg se sve češće običava nazvati politikom straha.

postoji li uopće neka alternativa?

Perry Anderson, jedan od vodećih britanskih ljevičarskih intelektualaca, smatra da »prvi put nakon reformacije više nema nijedne značajne alternative – odnosno sustavnog suprotstavljanja«. (6) Za vrijeme izbora politički analitičari

(22)

očajnički pokušavaju otkriti bilo kakve naznake ideološke ra-zlike među pojedinim kandidatima. Međutim, ono po čemu se Bush doista razlikuje od Kerryja ili Blair od Howarda samo su razlike u stilu i osobnom pristupu. U Britaniji pokušaj upotpu-njavanja različitosti u osobnosti Blaira i Browna nekim druk-čijim ideološkim sadržajem nije uspio uvjeriti birače.

Takvo brisanje razlike između ljevice i desnice, kao i slom su-parničkih alternativa,često se pripisuje trijumfu »neoliberaliz-ma«. »Kakva god ograničenja bila prisutna u njegovoj praksi, neoliberalizam kao skup određenih principa i dalje suvereno vlada svijetom: to je najuspješnija ideologija u svjetskoj povi-jesti«, kaže Anderson. Tvrdnju kako je trijumf neoliberalizma zadao smrtonosni udarac političkom nadmetanju najsnažnije je zagovarao Francis Fukuyama. U članku objavljenom u

Na-tional Interestu 1989., Fukuyama je tvrdio da je »neporeciva

pobjeda ekonomskog i političkog liberalizma« dovela do »tri-jumfa Zapada i zapadnjačke ideje«. Rekao je da na tu činjeni-cu ukazuje »posvemašnja iscrpljenost uspješnih sustavnih al-ternativa zapadnjačkom liberalizmu«. (7) Na prvi pogled, Fu-kuyamin smion stav kako su ideološke borbe i njihova povijest došli do svojeg kraja, doima se uvjerljivom. Međutim, kao što ćemo vidjeti, stvarna politička iscrpljenost ne smije se pomije-šati s ideološkim ili intelektualnim trijumfom pojedinog nači-na života. Unači-natoč pobjedi nači-nad birokratskim režimima u istoč-noj Europi, liberalni kapitalizam ne uživa široku intelektual-nu ili kulturalintelektual-nu podršku. Doista, ono što nas toliko zapanju-je kad pogledamo s distance, zapanju-jest činzapanju-jenica kako zapanju-je faza neoli-beralnog trijumfa brzo završila. U razdoblju kad toliko mnogo tema povezanih s antikapitalizmom (korumpirane korporacije, pohlepne velike tvrtke, nepošteni trgovački sporazumi) odje-kuje u popularnoj kulturi, teško je pronaći entuzijastičnu in-telektualnu podršku neoliberalizmu.

(23)

Čini se da među pristašama kapitalizma postoji osjećaj nevi-đene intelektualne plahosti i sumnje u sebe. Umjesto čvrstog stava o preuzimanju rizika u poslovanju, čini se da su šefovi kompanija više skloni etici poslovanja i odgovornosti spram zajednice. U tom je smislu slučaj Starbucksa koji se našao u središtu antiglobalističkih optužbi doista tipičan. Starbucks je pokušao promijeniti vlastiti imidž prikazavši se »etički od-govornom« tvrtkom koja se naizgled više bavi dobrotvornim radom nego poslovanjem. (8) Na međunarodnim konferenci-jama tzv. neoliberali su uglavnom šutljivi i spremni na obra-nu. Nakon Svjetskog ekonomskog foruma 2005., Sir Digby Jones, generalni direktor Konfederacije britanske industri-je, bio je vrlo nezadovoljan obrambenim stavom svojih ko-lega, kazavši da je bio »zabrinut i frustriran zbog toga što se nisu veličali oni koji preuzimaju rizik u poslovanju i stvara-nju dobiti«, ali i nesretan jer su se poslovni ljudi zatvorili za one »koji žele da se biznis samome sebi ispričava«. (9) Ras-položenje onih koji zagovaraju poduzetništvo nije raspolo-ženje trijumfalizma, nego dezorijentacije.

Neoliberalizam će trijumfirati sve dok to bude u suprotnosti s padom i dezintegracijom ljevičarskih alternativa. Od 1980-tih godina politička klasa prihvatila je stav prema kojem će ekonomska stvarnost uvijek nadvladati političke ambicije.

Clintonova banalna izjava – »dovraga, to je ekonomija«3

stekla je status nepobitne političke istine. Političke stranke u vladi i izvan nje priklonile su se takvom pristupu i preuzele stav da je država preslaba institucija te da se ne može nositi s

3 Radi se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tije-Radi se o Clintonovoj izjavi za vrijeme predsjedničkih izbora tije-kom 1992. Frazu je skovao Clintonov vođa kampanje želeći naglasi-ti kako Clinton veći naglasak polaže na ekonomiju od Busha koji mu je tada bio protukandidat. Fraza se i dalje često koristi u američkom političkom životu, op. prev.

(24)

problemima u društvu. Takav gubitak vjere u učinkovitost dr-žave i vladine politike odražava generalno razočaranje u

po-litiku. Geslo tačerizma »Nema alternative« (NA)4 jako dobro

simbolizira duh osamdesetih. Ta izjava također omalovažava sposobnost politike za zamišljanje alternativa. Jer ako one do-ista ne postoje, onda politika više nema smisla. U najboljem slučaju, ona bi postala tek trivijalno bavljenje nekim manje važnim problemima na društvenoj margini.

Neki pristaše politike NA pokušali su svoj slučaj predstaviti kao da se radi o nekakvom prirodnom zakonu. Ostali svoju privrženost takvoj politici pravdaju materijalnom stvarnošću životnih uvjeta koja je dosegnula takav stupanj da za politič-ki život jednostavno više nema mjesta. Primjerice, često se govori kako je proces globalizacije umanjio sposobnost po-jedine države da stvari drži pod vlastitom kontrolom. Poli-tičari i vlade su se vrlo brzo prilagodili takvom razmišljanju. »Djelomice priznajući novonastale okolnosti, vlade u današ-njim demokratskim državama sklone su, čini se, igrati ovu igru odbacivanja odgovornosti, videći svoju vlastitu ulogu kao onog tko samo pomaže, umjesto da upravlja procesom«, kaže jedan komentator. (10) Takav novi oblik samoograniča-vanja jasno govori o perspektivi »Trećeg puta«. Zagovorni-ci »Trećeg puta« opravdavaju smanjenu političku ulogu koja je dodijeljena državi na temelju činjenice da nema alternati-ve globalizacijskoj dinamici. Oni smatraju da imperativ eko-nomskog natjecanja sve vlade prisiljava da usvoje sličnu po-litiku. Rezultat toga je da politike koje se provode više nisu rezultat informirane političke rasprave, nego mjere koje su

(25)

vladama prisilno nametnule globalne snage koje nitko nije u stanju kontrolirati.

Što zapravo znači NA? Čini se da se ovo geslo može shvati-ti na barem dva načina. U općenitom je smislu ono shvaćeno kao iskazivanje realnog stanja o odlučujućoj ulozi koju danas u svakidašnjem životu ima tržište. Iz te perspektive NA pred-stavlja tvrdnju da nema alternative kapitalizmu i djelovanju slo-bodnog tržišta, pa je djelokrug intervencije države stoga veoma malen. Bez obzira kakav bio temelj ove tvrdnje, vrijedi spome-nuti da se zagovornici takve politike u osamdesetima (ni Rea-gan ni Thatcher) zapravo nisu ponašali u skladu s takvim dik-tatima. Ni jedno od njih dvoje nije uspjelo ostvariti proklami-rane ambicije o »povlačenju države«. Uistinu, tijekom Reagan-Thacher razdoblja državni su rashodi postali sve veći. Čak su i ti najgorljiviji zagovornici NA politike vjerojatno uočili da je za ono što su nakanili provesti postojala i alternativa.

Drugi način na koji možemo razumjeti NA politiku sastoji se u tome da ona odražava iscrpljivanje političke imaginacije. Dru-gim riječima, nema alternative zato jer nam nijedna ne pada na pamet. Uzmimo na primjer kako je Sun, britanske dnevne

no-vine s najvećomnakladom, iskazao ovaj problem. Na početku

konvencije laburističke stranke 2003. godine, spomenuti je ta-bloid objavio veliki uvodni tekst u kojem je napao politiku Bla-irove vlade. No, ovaj napad završio je neočekivanom izjavom: »Unatoč tome, mi Blaira i dalje podržavamo«. Zbog čega? »Sve više izgleda da smo mu pružili potporu samo zato jer nije bilo alternative«, stoji u uvodniku s dozom rezignacije.

Najbolji način shvaćanja što NA zapravo znači nije izjava u kojoj se govori o logici globalnih tržišnih snaga, nego ona koja podjednako odražava i zagovara dominirajuću osjetljivost spram granica. Takva osjetljivost nipošto se ne može ograničiti

(26)

samo na rasprave o domašaju politike u sferi ekonomije. Čini se da raspravama o velikim svakodnevnim problemima do-minira oslabljena dogma o ograničenjima. Bilo da je riječ o ekonomiji, okolišu, zdravstvenoj skrbi, znanosti ili socijalnoj politici, uvijek se pretpostavlja da društvo više nije u stanju učiniti osobit napredak da bi poboljšalo životne uvjete. Če-sto se pretpostavlja kako bi svaki pokušaj promjene vrlo lako mogao situaciju učiniti još lošijom, budući da bi na vidjelo samo iznio nove probleme i povećao rizike za zdravlje, sigur-nost i okoliš.

Stav o tome da je nemoguće nadvladati »ekološku krizu« ili »krizu zajednice« konvencionalnim ekonomskim ili druš-tvenim politikama, posvuda je prisutan. Neprekidno nam se govori da ne postoji čudotvoran lijek kojim se može izliječi-ti neka bolest. A kad je riječ o katastrofi koju bi mogli prou-zročiti teroristički napadi, više nije pitanje hoće li do nje doći, nego kad će se ona dogoditi. Stalno nam se govori da su ljud-ske aktivnosti stvorile takvu situaciju koja je dovela u pita-nje i sam opstanak našeg planeta. Čini se kako je čovječan-stvo problem, a ne rješenje. Tvrdim da poanta takvog stava i teze da nema alternative i da u stvarnosti nije moguće rije-šiti većinu problema s kojima se suočava čovječanstvo nije zasnovana na prepoznavanju novih i nepremostivih nedaća, nego na novom obliku podcjenjivanja ljudskih sposobno-sti. Iako je ova predrasuda vrlo raširena, ne znači da je se ne može dovesti u pitanje.

Potaknuta konzervativizmom straha, politika NA pokreće uznemirujuće pesimističan stav o ljudskim granicama. Kao što ću pokazati u četvrtom poglavlju, posljednja dva desetljeća svjedoci smo radikalne reinterpretacije pojma osobnosti. Ovo se podudara s neprekidnim povećanjem opasnosti i problema

(27)

s kojima se ljudi danas susreću, usporedo s manjkom vjere i čovječanstvom koje će biti sposobno uhvatiti se ukoštac sa svim teškoćama na koje bi moglo naići na svom razvojnom putu. Takvo pesimistično shvaćanje pojedinca čini političku kritiku i njezino propitivanje posve neučinkovitima. Doista, ono što je danas drukčije nije broj problema s kojima se su-očavamo, niti razmjer opasnosti koja nam se približava, već je to duh fatalizma koji se javlja s njima. Glavno je postignu-će takvog fatalizma da ideja »ne: ako postignu-će se dogoditi, već kad će se dogoditi« postaje posve normalna. Imajući to na umu, uzimamo sa zebnjom izjavu kako se »ministarstva spremaju za epidemiju gripe za koju vjeruju da Britancima predstavlja veću prijetnju negoli teroristički napadi«. (11) Istog dana kad je izdano ovo priopćenje, također smo doznali da »svijet pred sobom ima tek deset godina vremena da izbjegne katastrofalne klimatske promjene«. (12) Kao što je u poznoj fazi elokventno napisala Susan Sontag, »činjenica da se čak i apokalipsa može doimati kao sastavni dio svakodnevnog horizonta očekivanja, u sebi sadrži besprizorno nasilje koje se vrši nad našim osje-ćajem stvarnosti, nad našom čovječnošću«. (13)

Kultura granice postala je evanđelje podjednako onima s lje-vice i desnice. Kritičari i zagovornici kapitalizma ujedinjeni su u stavu da ima vrlo malo prostora za učinkovito političko dje-lovanje. Rečeno nam je da ne postoji druga alternativa osim podčinjavanja društvenih ciljeva diktatima slobodnoga trži-šta ili da nema alternative osim smanjivanja trošenja resursa da bi se izbjegle klimatske promjene, ili da nema alternative reorganiziranju našeg načina života da bismo preživjeli prijet-nje terorizmom. Internalizacija različitih verzija priče o tome

da »nema alternative« rezultirala je sužavanjem prostora za politički život i dovela u pitanje relevantnost podjele na ljevicu i

(28)

desnicu. Kao što ću razmotriti u idućem poglavlju, ljevičarsko

i desničarsko prihvaćanje takve kulture granice i ograničenja dovelo je do situacije u kojoj je politika ostala bez teksta.

Ukoliko zaista nema alternative tržištu ili reduciranoj po-trošnji, onda također nema mjesta ni za politiku. Sama ideja o izostanku alternative podjednako implicira nedostatak izbo-ra kao i odsustvo sposobnosti čovječanstva da nešto promije-ni. Ta ideja predstavlja zahtjev za svršetkom političke diskusi-je i debate. U takvim okolnostima, politika postadiskusi-je tek prak-sa provođenja administrativnih, tehničkih ili upraviteljskih funkcija. Zbog toga termini poput »donje linije«, »predviđe-nih troškova«, »pružanja usluga«, »planiranja scenarija« ili »dodane vrijednosti« igraju tako važnu ulogu u suvremenom političkom vokabularu. Politička aktivnost više nema odliku nečeg dobrog, nego je ona »zasnovana na dokazima«; rijet-ko je usmjerava neki svjetonazor, već je izvedena iz »najbolje prakse« i dakako »usmjerena prema potrošaču«. Kolonizacija javnog diskursa upraviteljskim žargonom nije izravna poslje-dica neke nevidljive ruke neoliberalizma i njegovih pritisaka, nego političke iscrpljenosti društva. Kako kaže Watson, upra-viteljski žargon je oblik mehaniziranog diskursa koji »ukida potrebu za razmišljanjem«. (14) Zbog toga ga tako rado pri-hvaća i usvaja nemaštovita politička klasa.

iscrpljenost politike

Čini se da se politika vrti u praznom. Ona ima vrlo malo za-jedničkog sa strastima i sukobima koji su oblikovali ljudske že-lje i osjećaje tijekom protekla dva stože-ljeća. Više nema prostora za gorljive pristaše vjere u slobodno tržište, za zastupnike

(29)

tradicionalnih vrednota, kao ni za ustrajne zagovornike re-volucionarne transformacije društva. Velike teme iz prošlo-sti – vlasništvo i kontrola nad društvenim dobrima, proizvod-nja i dodjeljivanje resursa, odnos spram budućnosti, znanosti i eksperimenata – svedeni su na tek povremene zahtjeve za brigom o beskućnicima ili siromašnim umirovljenicima. Uža-rena rasprava se usredotočuje na teme koje proizlaze iz ma-šte političke klase koja je u sve većoj mjeri orijentirana isklju-čivo prema samoj sebi. Javne ličnosti suzdržavaju se od veli-kih ideja i zagovaraju niz mikropolitika. Lov na lisice, škol-ske večere, pobačaj, donošenje zakona, povećavanje školari-na školari-na sveučilištima ili osnivanje bolnica predstavljeni su kao ključna pitanja kojima se trebamo baviti na početku ovog sto-ljeća. Političke rasprave se najčešće pojavljuju niotkud, pa su komentatori i političari redovito nespremni. Istovremeno, ta-kva ključna pitanja odjednom nestaju iz političkog vidokru-ga. Prije nekoliko godina, Europska unija bila je vrlo škaklji-va tema u britanskoj politici. Tijekom izborne kampanje 2005. jednostavno je nestala s dnevnog reda.

Jedan od simptoma iscrpljenosti politike je i dezorijentacija vladajućih elita kojima očito nedostaje poziv ili usredotočenost na nešto. Umjesto da pokušaju potaknuti biračko tijelo, čini se da se vlade bave savjetovanjem stanovništva kako da se nosi s niskim očekivanjima. Kao što kaže jedan od vodećih britanskih teoretičara društva, »za razliku od njihovih prethodnika iz vre-mena razvitka nacije, globalne elite više nemaju nikakvu misi-ju komisi-ju bi trebale ispuniti; one ne osjećamisi-ju potrebu ili namjeru da propovijedaju i preobražavaju, da u ruci nose baklju mu-drosti, da prosvijetle, poduče i preobraze«. (15) Kad je toliko malo toga u igri, neslaganja oko političkih pitanja najčešće

(30)

imaju karakter prepirke, a ne istinske rasprave. Javne ličnosti žele žučljivom retorikom kompenzirati njihovo malodušno poziranje, tako da je, paradoksalno, jedna od posljedica pro-pasti smislenosti i istinskog razlikovanja onog bitnog upravo eskalacija mržnje i zlobnih kritika koje jedna frakcija upućuje drugoj. Takav trend pogotovo je bio vidljiv tijekom američke predsjedničke kampanje 2004. gdje su, iako se kandidati go-tovo ni po čemu nisu razlikovali, mnogi komentatori zapa-zili znatan borbeni gnjev i neprijateljstvo. (16)

Takav borbeni gnjev često se može pogrešno interpretira-ti kao simptom dubokih ideoloških razlika. »Intenzitet poli-tičke polarizacije koji danas pogađa naciju relativno je nova stvar«, kazala je Lillian Rubin sa sveučilišta Berkley. (17) No, kao što ću pokazati u idućem odlomku, ono što se čini poli-tičkom polarizacijom zapravo je simptom koji ukazuje na ne-dostatak jasne alternative. Identiteti ljudi, kao i njihovi život-ni stilovi, postali su politiziraživot-ni, što je jasno prema debatama koje se vode oko istospolnog braka, religije, pobačaja, posje-dovanja oružja i zaposlenih roditelja. Kako kaže jedan pro-nicljiv analitičar američkog društva, kampanja iz 2004. »oja-čala je ključnu strukturu dviju Amerika koje razdvaja pro-cijep između one religijske i sekularne, bračne i vanbračne,

naoružane i nenaoružane«.(18) Razlike u životnom stilu ne

dovode nužno i do sukoba. Međutim, kad se politiziraju, ta-kva pitanja imaju moć poticanja emocija i napetosti. Činje-nica da su takva privatna pitanja postala politizirana, ukazu-je da ukazu-je javna sfera postala depolitizirana.

Najozbiljniji teoretičari društva i te kako su svjesni svepro-žimajućeg osjećaja iscrpljenosti politike. Još 1997. politič-ki filozof s Oxforda Isaiah Berlin primijetio je da »prvi put nakon 1789., europska ljevica nema projekt«. Ovome bi se

(31)

moglo dodati da ga nema ni desnica. Iscrpljenost politike po-vezana je s raširenim pesimizmom spram procesa promjene. »Ideje koje su bile ispunjene nadom u oslobođenje, posvuda su izgubile svoj pozitivni naboj i značaj«, kaže Alain Tourai-ne, jedan od vodećih francuskih sociologa. (19) Dok posto-ji općeniti konsenzus o tome da politika propada, ne postoposto-ji svijest o tome zbog čega se takav proces počeo zbivati.

Umanjivanje značaja politike često se dovodi u vezu s ra-zličitim ekonomskim, strukturalnim i tehnološkim promje-nama kojima svjedočimo u zadnjih dvadeset ili trideset go-dina. Mnogi ugledni znanstvenici društvenih znanosti sma-traju da je proces globalizacije urušio tradicije i institucije na kojima se zasnivao moderni politički život.

(20) Kompjuterizacija, razvoj Interneta, ulaganje u sektor razvoja, smanjivanje tradicionalne manufakturne industrije, nastanak novih oblika potrošnje – sve je to navedeno kao ra-zlog za činjenicu da živimo u politički drukčijem svijetu. (21) Neki smatraju da je politiku preplavila ekonomska i društve-na promjedruštve-na društve-na širokoj razini. (22)

Nema sumnje da je u proteklim desetljećima društveni i ekonomski život pretrpio velike promjene. Međutim, nije baš jasno zašto bi korisni izumi poput Interneta ili povećanja glo-balne migracije trebali dovesti do gubitka političke imagina-cije. Očigledna suspenzija političkog života u većoj je mje-ri rezultat gubitka vjere u učinkovitost ljudskog djelovanja nego moći nepremostivih ekonomskih ili društvenih sna-ga. Sama činjenica da upiremo prstom u globalizaciju kao da ona ima neku božansku moć da o svemu odlučuje, sama je po sebi simptom manjka vjere u spremnost društva da se nosi s promjenama. Zamisao o tome da globalizacija pokreće snage koje čovječanstvo više nije u stanju nadzirati, dovodi u

(32)

iskušenje izbjegavanje odgovornosti kad je riječ o donošenju teških odluka i njihovom provođenju.

Raspad politike odražava se na različite intelektualne stru-je kostru-je u većoj mstru-jeri potiče konzervativizam straha nego tri-jumf neoliberalizma. Tijekom 1980-tih oduševljenost nače-lima slobodnog tržišta nije se mogla održati zbog ekonom-ske stagnacije. Ideje i argumente Hayeka i Friedmana ubrzo su zasjenila dva usporedna kulturalna odgovora: neokonzer-vativizam i postmodernizam. Pozdravljajući marginalizaciju radikalnih kritičara tržišta, neokonzervativci su se zaokupili onim što su smatrali opasnošću pretjeranog individualizma i sloma zajednice i tradicije. Takva je pozicija promjenu (pa čak i onu kakvu su predviđali Reagan i Thatcher) doživljavala kao nešto proturječno, pa čak i neprijateljsko. Iz te perspekti-ve ponovno izgrađivanje, obnavljanje i očuvanje društperspekti-venog tkiva koje su poremetile promjene tržišnih snaga u osamde-setima, postalo je jedan od glavnih društvenih zadataka.

Postmoderni senzibilitet na isti je način u dubinskom smislu razočaran posljedicama promjene, ali je svjestan da je nemo-guće vratiti tradiciju kakva je postojala u prošlosti. Međutim, i on također odbacuje svaki pokušaj promjene trenutnih okol-nosti na temelju toga što bi svako zadiranje u njih vjerojat-no još više pogoršalo situaciju. Nasuprot njegovom neokon-zervativističkom rođaku, on nije zagovarao nikakvu pozitiv-nu ideju, bivajući neprijateljski raspoložen spram moderne i umanjujući »prometejsku« narav svakog takvog »humanistič-kog« projekta. Sama ideja politike je proglašena pukim mi-tom, a ideali razuma i napretka odbačeni su kao fikcija koju je stvorilo društvo. Takva mučna i nihilistička perspektiva lju-dima savjetuje da se pomire sa životom kakav jest. Ona je naj-sustavniji izraz onoga što osjeća konzervativizam straha.

(33)

Konzervativizam straha postiže uspjeh zagovarajući stav o upropaštenom ljudskom potencijalu. Oni koji veličaju do-brobit koju nam donose znanost i tehnologija, često biva-ju izvrgnuti kritici zbog njihova »neodgovorna« nedostat-ka skrbi za planetarni ekosustav. Potvrda superiornosti ljud-skog uma nad životinjskim instinktom izlaže se riziku da je se podvrgne oštroj kritici i proglasi »uzdizanjem jedne vr-ste«. Ocrnjivanje čovječanstva i odricanje od humanističkog svjetonazora koji je u presudnoj mjeri utjecao na razvoj mo-derne civilizacije, skriva se iza gubitka suvremene političke imaginacije. Ono stvara prostor unutar kojeg se može poja-viti politika straha.

U ovoj knjizi želim pokazati kako je glavni čimbenik koji oblikuje suvremeni politički život uloga ljudske djelatnosti koja je namjerno umanjena. Kultura ograničavanja pripisuje vrlo skromnu ulogu aktivnoj ljudskoj djelatnosti. Oni koji danas omalovažavaju trijumf sebičnog egoizma nad solidarnošću, previđaju činjenicu da raspad starih oblika solidarnosti (sin-dikati, lokalne zajednice, masovne političke stranke i politič-ke udruge) nije doveo do nastanka dinamičnog individualiz-ma. Jedan od najustrajnijih mitova današnjeg doba je onaj koji kaže da suvremena kultura veliča i potvrđuje moćan osjećaj individualnosti. To nema nikakve veze s istinom. Iako politič-ki vođe i oni koji oblikuju javno mnijenje kurtoazno i neiskre-no naglašavaju važneiskre-nost pojedinca, na »neobuzdan individua-lizam« iz osamdesetih uglavnom se gleda s prezirom. Doista, hedonističke i gramzljive vrednote osamdesetih okrivljene su za mnoge probleme s kojima se danas suočavamo.

Obnova politike ne ovisi o otkrivanju pametnih ideja ili o novim dosjetkama smislenim da bi se povećalo sudjelova-nje u njoj. Ona ovisi o povratku našeg povjerenja u ljudske

(34)

potencijale obračunavanjem s kulturom granice. Nadam se da će jasnijim razumijevanjem pitanja o kojima se ovdje radi biti moguće ocrtati humanističku perspektivu budućnosti. Da bi se to moglo napraviti, potrebno je priznati kako se u današ-njem predpolitičkom svijetu crta koja nas razdvaja ne može shvatiti na temelju tradicionalnih kategorija ljevice i desnice. Ključno pitanje trenutno glasi gdje stojimo u odnosu na ulogu koju ljudi imaju u svijetu kojeg stvaraju. Oblikuje li naš stav spram budućnosti i ulozi ljudi u javnoj sferi osjećaj ograni-čenosti čovječanstva ili pak njegov potencijal? Način na koji doživljavamo ovo pitanje odredit će sudbinu politike, odno-sno je li ona doista važna, kao što će i izbor kojeg ćemo na-praviti imati važne posljedice. Nedvojbeno će u budućnosti postojati važni argumenti o političkim vrednotama koje su povezane s onim što ćemo odabrati. Ali u ovom trenutku ra-zlike koje igraju ulogu u većoj su mjeri skromne, pa možda čak i daleko važnije. One se odnose na to hoćemo li iskoristiti svoju mogućnost izbora i pokušati postati gospodari situacije u kojoj se nalazimo. Pukim razumijevanjem takvih temeljnih pitanja nećemo promijeniti svijet, ali nam to može pomoći da potaknemo dijalog o tome kako treba odgovoriti na sna-ge koje nas žele otuđiti od naše vlastite čovječnosti.

primjer američke iznimnosti?

Američkom čitatelju koji je iskusio polariziranu atmosferu predsjedničkih izbora iz 2004. moglo bi se učiniti da je politika u SAD-u još uvijek živa i zdrava. Taj dojam stalno potkrepljuju mediji neprestano tvrdeći kako je biračko tijelo duboko podi-jeljeno te da je i samo društvo polarizirano na one savezne dr-žave koje su za demokrate i one koje su za republikance. Oštre

(35)

riječi koje je jedna strana upućivala drugoj mogle bi navesti na pomisao da se politika u Americi uopće ne osjeća iscrpljenom. Kako bismo mogli protumačiti tu očiglednu anomaliju?

Zagonetno je da takve intenzivne emocije potiče izborno nadmetanje u kojem su političke i ideološke razlike između dvojice vodećih kandidata vrlo slabe. I Bush i Kerry zalaga-li su se za smanjivanje deficita budžeta na pola. Kerry je na-glasio da će u slučaju pobjede zadržati većinu poreznih olak-šica koje je donio Bush, osim onih koje se odnose na ljude s visokim plaćama. Obojica su obećali da će u slučaju pobjede energično voditi rat protiv terorizma. Unatoč svemu, oni su bili iznenađujuće slični čak i kad je riječ o istospolnom braku. Tjedan dana prije izbora Bush je naglasio da se ne slaže s re-publikanskom nacionalnom platformom koja se suprotstav-lja vezi ljudi istoga spola. Rekao je da se ne slaže s presudom

parnice Roe protiv Wadea u kojoj je Vrhovni sud 1973.donio

odluku o dekriminalizaciji pobačaja, ali je više puta ponovio kako Amerika još nije spremna za zabranu pobačaja. Iako je Kerry rekao da se slaže s odlukom nakon parnice, o svojem za-govaranju prava na pobačaj govorio je takvim glasom i intona-cijom da se postavljalo pitanje koliko je pritom bio iskren. Ne-prestano je naglašavao svoju pripadnost katoličkoj vjeri kako bi naglasio da je osobno protiv pobačaja, ali da također sma-tra kako njegova religijska uvjerenja ne smiju utjecati na do-nošenje političkih odluka. Kerryjev odgovor na pitanja o Me-dicareu5, zdravstvenoj skrbi i socijalnom osiguranju bio je taj

da je »moj drugi kandidat znatno lošiji od mene«. (23)

5 Medicare je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvoji-Medicare je sustav zdravstvenog osiguranja kojeg je 1965. usvoji-la američka vusvoji-lada, a koji obuhvaća osobe starije od 65 godina i one koje zadovoljavaju određene kriterije za dobivanje zdravstvene skr-bi, op. prev.

(36)

Paradoksalno, unatoč polariziranoj retorici političkih elita, iscrpljenost politike čak je u većoj mjeri prisutna u SAD-u negoli u većini drugih zemalja na Zapadu. U javnoj sferi po-navlja se implicitna pretpostavka kako je politika besmisle-na. Zbog čega? Zato što se pretpostavlja da se velika većina američkih glasača ne može maknuti sa svojih pozicija. Tvr-di se da postoje dvije Amerike – jedna crvena, a druga pla-va – te da o izborima odlučuje mali postotak kolebljivih gla-sača. U mjesecima koji su prethodili izborima, stručnjaci su tvrdili da je biračko tijelo bilo toliko polarizirano da se sve-ga 2-3% glasača nije opredijelilo. (24)

Ako postoje dvije Amerike, onda nije politika ono što ih raz-dvaja. Mit o polariziranoj Americi dosta dobro je potkrije-pljen dokazima. (25) Znakovit postotak biračkog tijela smatra da je umjeren, a ne liberalan ili konzervativan, a još više ljudi se smatra nezavisnima, ukoliko bi morali reći jesu li republi-kanci ili demokrati. (26) Iako su mnogi Bushevi pristaše bili oduševljeni nakon izbora, a Kerryjevi razočarani, postojeću podjelu je produbilo usvajanje različitih životnih stilova.

Upravo su životni stil i identitet ono što se uzima u obzir, a ne politika. Uzmimo za primjer svjetonazor osobe koja se deklarira kao liberalna i koja je zaista zabrinuta zbog »njih«. Ona zapaža razliku između sebe i svojih »konzervativnih pri-jatelja« na ovaj način:

»S jednim parom to je bila prava šala. Prema obostranom dogovoru, nisam forsirala apstraktnu umjetnost, odvodila ih u eksperimentalno kazalište ili ih vodila u ono što nazivaju »eklektičnim« restoranima. Oni više vole čistu klasičnu glaz-bu, klasike poput Shakespearea, pouzdanu kvalitetu odrezaka, krumpira i vina s kontroliranim porijeklom.« (27)

(37)

Različit odnos spram hrane i glazbe govori o različitim ka-rakterima. Smatra se da »polovica stanovništva želi sigurnost po svaku cijenu, a znakovita manjina prezire takvu sigurnost kao neznanje, zadrtost i okrutnost«. (28) U ovom suprotstav-ljanju »dviju moralnosti« zanimljivo je da se tu radi samo o stavovima i odlikama karaktera. Ovdje nema ni traga ikakvim bitnim političkim razlikama koje bi bile presudne.

Adolph Reed Jr. sa sveučilišta New School navodi primjer kolegice s jednog od američkih elitnih sveučilišta koja se na-kon izbora 2004. požalila da u zemlji postoje milijuni ljudi »koji naprosto nisu poput nas«. »Shvatio sam da za moju ko-legicu njezina pripadnost demokratima označava nešto egzi-stencijalno, izjavu o tome kakva je neka osoba, te da njoj šire-nje političke baze u svrhu pobjede na izborima ili naglog zao-kreta u terminima političke debate uopće nije od primarnog značenja ». (29) Reed ima pravo ukazujući na tendenciju da se nečiji politički identitet prije svega tretira kao stvar nečijeg vlastitog definiranja koje govori o nečijoj osobnosti.

Dakako, kad se isprepletu individualni identitet i političke sklonosti, argumenti i rasprava mogu postati nabijeni osob-nim emocijama. Kritike i argumenti se doživljavaju kao da oni predstavljaju izjave o osobi i njezinom životnom stilu. Do naelektrizirane atmosfere tijekom izborne kampanje 2004. nije došlo zbog političke polarizacije, nego zbog rasprava o životnom stilu.

Da stvari budu još i gore, često se kaže kako je identitet onih koji pripadaju u ta dva tabora nepromjenljiv te da oni nasta-njuju dvije različite sfere stvarnosti. Takav je argument upo-trijebljen u izvješću Pristaše Busha i Kerryja žive u dva

(38)

Maryland. Prema tom izvješću, pristaše Busha žive u svijetu uvjeravanja, dok njihovi protivnici žive u stvarnom svijetu. (30) Politički stavovi ljudi u sve većoj mjeri svode se na nji-hov karakter. Njinji-hovo podizanje obitelji, njinji-hova psihologija i karakter postali su povezani s političkim ishodom. George Lakoff je utjecajan zastupnik takvog pristupa. On je biračko tijelo SAD-a podijelio na dvije grupe – oni koji su skloni obi-telji kojom dominira strogi otac i oni koji su skloni obiobi-telji u kojoj postoji jedan roditelj koji prehranjuje djecu. Konzerva-tivci se obraćaju ovim prvima. Njihove »stroge konzervativ-ne vrednote motiviraju ih za koga da glasuju na izborima«. (31) Nasuprot tome, progresivne ljude pokreće »svjetonazor obitelji kao hraniteljice« i potiču ih vrijednosti »suosjećanja i odgovornosti«. (32) Laskanje ovim potonjima jedna je od osobina Lakoffova projekta u kojem se ponašanje na izbori-ma tuizbori-mači kao stvar osobnosti, a ne političkog izbora.

Poanta Lakoffove popularne psihologije jest da su osobnost i identitet ljudi nepromjenjive životne činjenice koje određu-ju kako će oni glasovati. Autoritarni, očinski tipovi glasaodređu-ju za konzervativce, a suosjećajni za ljevičare. Lakoff odbacuje ide-ju da lide-judi glasuide-ju u ime svojeg vlastitog interesa. Jer kako bi inače po drugi put izabrali Busha? Umjesto toga oni »glasu-ju za svoj identitet i za svoje vrednote«. Drugim riječima, oni »biraju svoj identitet na temelju onoga kakvi su i sami, kakve vrijednosti zastupaju i koga ili što poštuju«. (33)

Međutim, identitet ljudi nije fiksiran i nipošto nije svediv na jednostavnu podjelu roditeljskih tipova s političkim sklo-nostima koja ne uzima u obzir fluidan i nepredvidljiv na-čin na koji se ljudi bave javnim pitanjima. Ukoliko identitet i postane važan čimbenik koji utječe na izborne glasove, on

(39)

je manje povezan s očinskim autoritetom nego s iscrpljeno-šću političkog života. Onda kad, kao što sam već spomenuo, kandidati vrlo nalikuju jedni drugima, političari pokušavaju politizirati životni stil i osobni život ljudi. Većina problema-tičnih tema koje dijele američko biračko tijelo na pola – oruž-je, istospolni brakovi, pobačaj, vjeronauk u školama – izrav-no se nameću kao pitanja o nečijem identitetu. Kad pitanja postanu suviše osobna, rasprava se polarizira. Zbog toga u Americi osjećaj političke statičnosti može postojati uspore-do s usijanom raspravom.

Promjena i mogućnost utjecanja na svjetonazor ljudi odba-cuju se kad ideja »politike izbora« utre put »politici identite-ta«. Takav je stav najočitije izražen u široko prihvaćenoj pret-postavci kako je politički identitet 97% biračkog tijela fiksan te da se neće promijeniti kampanjom i raspravama. Taj trend podržava zamrzavanje javnog identiteta ljudi. Njih se treti-ra kao da su njihov životni stil i vrijednosti u jednakoj mjeri dio njihove individualnosti kao i boja kože ili kose. Tenden-ciju naturaliziranja tog identiteta raspiruju političke elite koje mu se obraćaju da bi konsolidirale biračko tijelo.

U jednoj važnoj studiji o ovoj temi kaže se da ovdje imamo posla s polariziranom elitom, a ne s polariziranim biračkim tijelom. Morris Fiorina sa sveučilišta Stanford smatra da »po-litičke elite (stručnjaci, aktivisti, dužnosnici) dijele zajednič-ki interes za podjelom zemlje oko pitanja kao što su pobačaj i prava homoseksualaca«. (34) Međutim, natjecanje unutar ove oligarhije ne bi trebalo shvatiti kao simptom aktivne po-litičke kulture, nego kao simptom političkog neangažiranja, što ću pokazati u narednom poglavlju.

(40)

Bilješke

1 Powell (2000), str. 53.

2 v. ‘Tessa Jowell warns Labour: stop talking bollocks - it scares voters’, u: Scotsman, 24 prosinac 2004.

3 Hardt and Negri (2000), str. xii-xiii. 4 Richards (2000), str. 30.

5 O’Hara (2005), str. 117. 6 Anderson (2000), str. 17.

7 Francis Fukuyama (1989), ‘The End of History’, The National Interest, no. 16.

8 ‘Starbucks to boost fair-trade image’, the Telegraph, 1. veljače 2005. 9 ‘CBI chief claims Davos hijacked by NGOs’, the Guardian, 31. siječnja

2005.

10 Mair (2000), str. 2.

11 ‘Flu feared more than terrorist attack’, the Guardian, 24. siječnja 2005.

12 BBC News Online, 24. siječnja 2005. 13 Sontag (1991), str. 178-9.

14 Watson (2004), str. 8. 15 Bauman (2003), str. 20.

16 v. npr. Peter Berkowitz, ‘Enlightenment Rightly Understood’, Policy

Review, br.128, 2004, str. 1.

17 Lillian Rubin, ‘Why Don’t They Listen to Us? Speaking to the Wor-king Class’, Dissent Magazine, zima 2005. str. 12.

18 Stan Greenberg, cit. u: Alexander (2005), str. 19. 19 Touraine (2003), str. 310.

20 V. Bauman (1998), Beck (2000), Giddens (1999). 21 Bauman (2003), str. 22.

22 Touraine (2003), str. 298. 23 v. Reed Jr (2005).

24 v. http://pollingreport.com, ‘The Latest Trial Heats: Bush/Kerry/Nader’, kolovoz 2004.

(41)

26 v. istraživanje u Minnesoti citirano u Minneapoliskom Star Tribune, 18. rujna 2004.

27 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices: One Country, Two Mo-ralities’, AlterNet, objavljeno 5. studenog 2004.

28 Jeannette Batz Cooperman, ‘Personal Voices’. 29 Reed Jr. (2005), str. 13.

30 v. Steven Kull, The Separate Realities of Bush and Kerry Supporters (The University of Maryland: The PIPA/Knowledgc Networks Poll), 21. listopada 2004. Ovu ideju detaljnije razvija John W. Dean, biv-ši predsjednikov savjetnik u: ‘Understanding the 2004 Presidential Election’, Common Dreams News Center, 13. travnja 2003.

31 Tako smatra Don Hazen, urednik AlterNeta, u svom uvodu u: Lako-ff (2004), str. xiii.

32 Lakoff (2004), str. 11-12. 33 Lakoff (2004), str. 19, 39.

34 Cit. prema: kolumna Jonathana Altera u Newsweeku, 15. studeni 2004.

(42)
(43)

Dezangažiranje i njegovo poricanje

Politika i političari imaju problema s imidžom. U današnje vrijeme nesklono politici, način na koji se može pobijediti na izborima jest inzistiranje na svemu osim na tome da ste profe-sionalan političar. Ronald Reagan pokazao je da pomaže ako ste poznati glumac. Izbor Arnolda Schwarzeneggera za gu-vernera Kalifornije pokazao je da čak ne morate biti ni osobi-to dobar glumac da biste došli na visok dužnosnički položaj. Medijski tajkun Silvio Berlusconi postao je talijanski pred-sjednik igrajući na antipolitičku kartu, isto kao i bivši hrvač-ki prvak Jesse Ventura koji je postao guverner Minnesote. U Velikoj Britaniji malo skromniji, ali ipak značajan uspjeh po-stigao je Robert Kilroy-Silk, bivša televizijska zvijezda, koji je postao zastupnik u Europskom parlamentu, iako je, dakako, prije toga bio zastupnik laburista. U azijskim zemljama po-put Indije ili Filipina uobičajeno je da se televizijske zvijez-de biraju za dužnosnike na nacionalnoj i lokalnoj razini, što ukazuje na činjenicu da je antipolitičko raspoloženje posta-lo gposta-lobalnim fenomenom.

Neprestano omalovažavanje i podcjenjivanje političara unu-tar popularne kulture i u medijima govori nam da ne svjedo-čimo samo o iscrpljenosti politike, nego i o usponu cinizma, pa čak i neprijateljstvu spram nje. Neki komentatori, aktivi-sti i prosvjednici čak veličaju takvo novo antipolitičko ras-položenje kao zdravu reakciju na korupciju i cinizam tradi-cionalne politike. Oni smanjivanje utjecaja vlade, parlamen-ta i parlamenparlamen-tarnih stranaka na narod smatraju dokazom da

(44)

su ljudi postali sve manje podložni i više kritički raspolože-ni. Oni sa simpatijama gledaju na gubitak prestiža političara srednje struje, čime se rađa nada za nastanak neformalnijih novih društvenih pokreta i kampanja za one skupine koje su marginalizirane. Autor ključne studije o gubitku povjerenja u politiku tvrdi da takav trend može »predstavljati pokretač-ku snagu demokratskog razvoja«. (1) Jedan drugi autor uz-diže proces dezangažiranja označavajući ga kao pokret »pro-tiv pokoravanja« i tvrdeći da ljudi sada »vrše daleko izravni-ji pritisak koristeći mehanizme koizravni-ji se nalaze izvan uobiča-jenih političkih procesa«. (2)

Zapravo, potvrđivanje antipolitike u praksi govori o dubo-kom pesimizmu spram budućnosti. Ono predstavlja novi oblik podložnosti. Dok su se ljudi u prošlosti pokoravali hi-jerarhijskom autoritetu, danas ih se ohrabruje da se pokore sudbini. Dezangažiranje dopušta drugima da određuju vašu sudbinu. Antipolitika nije, kao što se to ponekad čini, odba-civanje programa pojedinih stranaka ili političara, nego izraz dubljeg uvjerenja da je politika kao takva nepotrebna. Sama ideja da bi bilo tko mogao postići neki pozitivan rezultat po-litičkim djelovanjem često se odbacuje kao naivna ili arogan-tna. No oni koji u odbacivanju politike uočavaju neku vrstu radikalnog imperativa, zanemaruju činjenicu da je naličje antipolitike prihvaćanje svijeta takvog kakav on jest. »Politi-ka znači poricanje sudbine«, smatra austrijski politolog An-dreas Schadler. (3) Ili, kazano drugim riječima, antipolitika predstavlja prepuštanje sudbini.

Antipolitika nije toliko poriv za smanjivanjem moći koli-ko gesta rezignacije. Takvo gledište implicitno dovodi u pi-tanje uvjerenje kako se ljudi i zajednica koju tvore mogu na

(45)

smislen način organizirati da bi postigli neki određeni cilj. To je stav koji umanjuje značaj ljudskog djelovanja i perspekti-vu napretka. Antipolitika je naprosto stav koji cinizmu i ne-povjerenju dodjeljuje intelektualni sadržaj.

problem odustajanja od političkog angažiranja Političari su shvatili kako su njihove političke, ideološke i mo-ralne veze s biračkim tijelom veoma krhke. Tradicionalni oblici stranačke politike, političke vrednote i identiteti imali su malo utjecaja na očigledno posve razočaranu javnost. Sve manje i manje ljudi izlazi na izbore, a još ih je manje zainteresirano za priključivanje aktivnostima neke stranke. U Velikoj Brita-niji, broj članova glavnih političkih stranaka se od 1980. pre-polovio. Tijekom istog tog razdoblja, članstvo u strankama u Francuskoj se smanjilo za dvije trećine, a u Italiji za 51%. U usporedbi s time, statistike u Njemačkoj izgledaju dobro: cje-lokupno članstvo opalo je samo za 9%, vjerojatno zbog prilje-va novih članoprilje-va s istoka zemlje. (4)

Opadanje broja članova stranaka podudara se sa širim odu-stajanjem od angažiranja u političkom životu. Danas se ideali-zam i nada vrlo rijetko polažu u uvjerenje da će se one ostva-riti političkom promjenom, a pojedinci rijetko svoj identitet ostvaruju kroz neki oblik političkog angažmana. Prije tride-set godina netko se mogao prepoznati u liku laburistice čiji je svjetonazor oblikovala vjera u socijalističku budućnost te koja se družila sa zajednicom ljudi koja je dijelila ista uvjerenja. Na isti način, mnogim članovima konzervativne stranke doista je značilo to što pripadaju torijevcima. To je bio bitan oblik samoidentificiranja koje je uključivalo aktivno sudjelovanje

(46)

u društvenim odnosima. Danas se pitanje za koga glasujete smatra gotovo beznačajnim, a vlastiti identitet se daleko više shvaća kao pitanje životnog stila pojedinca, kulturalnih na-vika i osobnog iskustva.

Nepovjerenje naroda u vlast potvrđuje sve veće otuđenje lju-di od izbornog sustava. Glasačka apatija iz Amerike se pro-širila i na novu Europu gdje značajan postotak biračkog tije-la smatra kako je iztije-lazak na biralište gubitak vremena. Nizak postotak birača utječe na autoritet vlade koja je vrlo osjetlji-va na gubitak temelja vlastite legitimnosti. Umjesto da zna-če promjenu političkog mandata, svaki izbori potencijalno prijete da postanu sramotni podsjetnik na to u kakvoj poli-tičkoj pustoši danas živimo. Za takvo dubinsko raspadanje javnog angažmana u političkom životu SAD-a, apatija je na-prosto preblaga riječ. U gotovo svim predsjedničkim izbori-ma nakon 1960., postotak birača je postupno opadao – od 62,5% a izborima 1960. do 50,1% 1988. godine. Tijekom iz-bora 1996., samo je 49% osoba s biračkog popisa odlučilo glasovati, što je najmanji izlazak na izbore još od 1924. Ova-kav obrazac nastavljen je i na izborima 2000., na koje je izaš-la tek polovica svih upisanih u biračke popise. Otuđenje jav-nosti od političkih procesa napose je upadljivo u kontekstu izbora 2000. Za razliku od izbora iz 1996., gdje je rezultat bio poznat već znatno ranije, izborna bitka iz 2000. bila je tako ti-jesna kako nije bila desetljećima. No, broj Amerikanaca koji su glasovali bio je otprilike isti kao i 1996. Prema podacima Povjerenstva za nadziranje izbora, kumulativni učinak gla-sačke apstinencije tijekom posljednjih trideset godina je u tome da »danas 25 milijuna Amerikanaca koji su nekad gla-sovali, sada to više ne čine«. Broj glasača na predsjedničkim

(47)

izborima se čini još i velik u usporedbi s izborima za kandi-date za Zastupnički dom koji su tijekom devedesetih iznosi-li svega 35% biračkog tijela.

Nakon događaja 11. rujna 2001. medijski stručnjaci pretpo-stavljali su da će taj tragičan događaj, kao i patriotski osjećaj koji se razvio zbog njega, povećati sudjelovanje u politici. Me-đutim, ubrzo je postalo jasno da čak ni tako velika tragedi-ja nije mogla prekinuti s postojećim obrascem dezangažira-nja od politike. Na prvih 18 istraživadezangažira-nja prije 5. srpdezangažira-nja 2002. nije »samo došlo do slabog odaziva, nego do rekordno malog odaziva, s tek 8% demokrata i 7% posto republikanaca koji su izašli na izbore«. (5) Opadanje broja glasača se zaustavilo tek u studenom 2004. na predsjedničkim izborima. Izlazak na birališta povećao se za 6,4% u odnosu spram 2000. Među-tim, treba istaknuti da je 78 milijuna Amerikanaca koji imaju pravo glasa ostalo kod kuće, a samo 30,8% birača s pravom glasa biralo pobjednika, predsjednika Busha. (6)

Europski komentatori ne bi smjeli biti samozadovoljni zbog pasivnosti američkog biračkog tijela. U Britaniji činjenice go-vore same za sebe; dovoljno je prisjetiti se da je 1997. za nove laburiste glasovalo tek 31% birača. Izlazak na birališta na tim izborima bio je najniži u posljednjih osamdeset godina. Čak i napumpana kampanja u javnosti u vezi prijenosa ovlasti u Škotskoj i Walesu nije uspjela potaknuti zanimanje javnosti. Broj glasača u tim »povijesnim« izborima 1999. svjedoči o tome da je javnost smatrala prijenos ovlasti još jednim laž-nim, uprizorenim događajem. Glasovalo je samo 46% birač-kog tijela u Walesu, dok je u Škotskoj uspješno vođena medij-ska kampanja s ciljem velikog odaziva birača rezultirala s 59%, što je manje od dvije trećine. Istog dana birališta u Engleskoj

Figure

Updating...

References

Updating...

Related subjects :