C I P — KaTanorH3ćmHJa y nyôjiHKauHJH ÖHÖJiHOTCKa MaTHue cpncKe, HOBH Ca«
1 Foucault 0>YKO, MHiiie^
üpeflaBauba : (KpaxaK caAP»caj) : 1970—1982 / Minnen Oyico ; npeBejia OpHAa OHJIHIIOBHÎÎ. — HOBH Ca« : EpaTCTBO - JCAHHCTBO, 1990
(BeorpaA : KyjiTypa). — 143 crp. ; 17 cm. — (BHÖJiHOTeKa CBCTOBH)
npeBOfl «ejia: Résumé des cours / Michel Foucault.
I S B N 86-7047-082-9 a) <E>Hjio3o4'HJa
MIŠEL FUKO
PREDAVANJA
(kratak sadržaj)1970—1982
prevela Frida Filipović
Naslov originala: Michel Foucault Résumé des cours 1970—1982
VVODNA NAPOMENA
Profesorski kolegijum Koleža de Frans* odlučio je na svojoj sednici, 30. novembra 1969. da katedru
Isto-rije filozofske misli, kojom je rukovodio Žan Ipolit, pretvori u katedru Istorije sistema mišljenja.
Za njenog šefa, 12. aprila 1970. bio je imenovan Mišel Fuko. Uvodno predavanje održao je 2. decembra iste godine, a nastavu je držao sve do svoje smrti, 25. juna 1984. godine.
Ovo je skraćeni sadržaj njegovih predavanja, koji je on sam redigovao za Godišnjak Koleža de Frans. Iz tog četrnaestogodišnjeg perioda, tokom kojeg je Mišel Fuko bio profesor na Koležu de Frans, nedostaju tri školske godine: 1976—1977, kada nije predavao, i po-slednje dve godine njegovog života (1982—1983, 1983— —1984), kada mu zdravstveno stanje nije više dozvolja valo da svoja predavanja dotera za štampu.
* Collège de France, vanuniverzitetska
visokoobrazov-na ustanova, osnovavisokoobrazov-na u Parizu 1529, koja se otad održala bez prekida, sve do danas. U njoj drže predavanja naj-ugledniji stručnjaci svih naučnih grana. — Prim. prcv.
ŽELJA ZA ZNANJEM
Ove godine bavićemo se serijom analiza, kojima ćemo pokušati da, deo po deo, konstituišemo jednu morfologiju želje za znanjem. Ta će tema želje za zna njem ponekad biti ugrađena u određena istorijska is traživanja, a ponekad će biti obrađivana sama za sebe i u njenim teorijskim implikacijama.
Nastojaćemo da odredimo njeno mesto i da defi-nišemo njenu ulogu u jednoj istoriji sistema mišlje nja; da se bar provizorno opredelimo za neki početni model analize i da proverimo njegovu delotvornost na nekoliko primera.
1) Neka ranija istraživanja su omogućila da sagle damo jednu neobičnu ravan među onima koje omogu ćavaju analizu sistema mišljenja: to je ravan diskur
zivnih praksi. Reč je o jednoj sistematičnosti koja nije
ni logičke ni lingvističke prirode. Diskurzivne prakse se karakterišu izdvajanjem jednog polja objekta, dé finisanjem jedne zakonite perspektive za predmet sa znanja, utvrđivanjem oblika za razradu koncepta i te orija. Svaka od njih, dakle, pretpostavlja niz propisa
po kojima se vrše isključivanja i izbori.
Međutim, taj skup pravilnosti ne koincidira s in dividualnim radovima; čak i ako se putem njih mani-festuje, čak i ako im se događa da se po prvi put na-goveste u nekome od njih, one ih uveliko prevazilaze i često znatan deo njih obuhvataju kao jednu grupu. Ali te pravilnosti, isto tako, ne koincidiraju obavezno s onim što se obično naziva naukom ili disciplinom, mada se njihova ograničenja ponekad mogu i poduda riti; češće se događa da izvesna diskurzivna praksa obuhvata razne discipline ili nauke, ili da proluzl kroz
nekoliko njih i grupiše u ponekad neočigledno jedin stvo nekoliko njihovih oblasti.
Diskurzivne prakse nisu naprosto načini proizvod nje diskursa. One se uobličavaju na tehničkim skupo vima, u institucijama, u shemama ponašanja, u tipo vima prenosa i difuzije, u pedagoškim oblicima koji ih u isto vreme nameću i održavaju.
One, najzad, imaju i specifične načine preobraža-vanja. Ti se preobražaji ne mogu svesti na neko indi vidualno i precizno otkriće; a ipak se ne mogu svesti ni na neku globalnu promenu mentaliteta, kolektivnog stava ili stanja duha. Preobražaj jedne diskurzivne prakse vezan je za jedan, često veoma složen kompleks promena, do kojih može doći bilo izvan nje (u obli cima proizvodnje, u društvenim odnosima, u politič kim institucijama), bilo u njoj (u tehnikama određi vanja objekata, u preciziranju i prilagođavanju kon cepata, u skupu informacija), bilo mimo nje ( u dru gim diskurzivnim praksama). I nije vezan za nju na način nekog prostog rezultata, nego izvesnog efekta ko ji poseduje u isti mah i svoju sopstvenu autonomiju i skup preciznih funkcija u odnosu na ono što ga od ređuje.
Ti principi isključivanja i izbora, čije je prisustvo mnogostruko, čija delotvornost se ostvaruje u prak sama i čiji su preobražaji relativno autonomni — ti
principi ne upućuju na neki predmet saznanja (isto-rijski ili transcendentalan) koji bi ih uzastopno izmiš ljao ili utemeljivao na nekom prvobitnom nivou; oni pre označavaju jednu želju za znanjem, anonimnu i
polimorfnu, podložnu redovnim preobražajima i obu hvaćenu jednom odredljivom igrom zavisnosti.
Empirijske studije, koje se odnose na psihopatolo giju, na kliničku medicinu, na prirodopis, itd. omogu ćile su da se izdvoji jedan nivo diskurzivnih praksi.
Inventar opštih svojstava tih praksi i metoda pogod nih za njihovu analizu napravljen je pod imenom ar heologije. Istraživanja preduzeta povodom želje za zna njem trebalo bi, sad, toj celini da mogu dati neko teorijsko opravdanje. Zasad možemo, na vrlo uopšten način, ukazati u kojim će ona pravcima morati da se kreće: u pravcu razlikovanja između znanja i sazna nja; razlikovanja između te volje za znanjem i volje za istinom; i pozicije jednog ili više objekata u odno su na tu volju.
2) Do sada je razrađen mali broj konceptualnih instrumenata za analizu želje za znanjem. Najčešće se koriste dosta zastareli pojmovi. »Antropološki« ili psi hološki pojmovi: radoznalost, potreba za ovladava njem ili usvajanjem putem saznanja, strah pred nepo znatim, reakcije na pretnje nerazabranog. Istorijska opšta mesta, kao duh epohe, njena osećajnost, vrste njenih interesovanja, njeno shvatanje sveta, njen si stem vrednosti, njene suštinske potrebe. Filozofske te me, poput one izvesnog horizonta racionalnosti koji se objašnjava vremenom. Ništa, najzad, ne dozvoljava na du da bi, još veoma rudimentarne, psihoanalitičke raz rade o pozicijama subjekta i objekta, u želji za zna njem mogle da budu, takve kakve jesu, unete u polje istorijskih proučavanja. Treba, svakako, priznati da će instrumenti koji će omogućiti analizu volje za znanjem morati da budu konstituisani i definisani, redom, pre ma potrebama i mogućnostima koje će iskrsavati u konkretnim studijama.
Istorija filozofije nudi modele te želje za znanjem čija analiza može da omogući početnu orijentaciju. Me đu onima koji će zaista morati da budu proučeni i pro vereni (Platon, Spinoza, Sopenhauer, Aristotel, Niče) prvo smo se, ove godine, bavili poslednjom dvojicom, u onoj meri u kojoj predstavljaju dva krajnja i su protna oblika.
— Aristotelovski model bio je analiziran uglavnom na osnovu tekstova Metafizike, Nikomahove etike i De
anima. On je razmatran na nivou osećaja. Tako smo
utvrdili:
— vezu između osećaja i zadovoljstva; nezavisnost te veze u odnosu na životnu korisnost koju može da sadrži osećaj;
— direktnu proporciju između intenziteta zado voljstva i količine saznanja pruženog osećajem;
— inkompatibilnost između istine zadovoljstva i zablude osećaja.
Vizuelna percepcija, kao osećaj na daljinu mno gih objekata, datih istovremeno, koji nisu u neposred nom odnosu s korisnošću tela, manifestuje se u zadovo ljenju koje sa sobom nosi vezu između saznanja, za dovoljstva i istine. Isti taj odnos se nalazi, transpono-van u drugu krajnost, u sreći teorijskog posmatranja. Želja za znanjem, koju prvi redovi Metafizike postav ljaju u isti mah kao univerzalnu i kao prirodnu, za snovana je na toj prvobitnoj pripadnosti koju ispolja-va već sam osećaj, I on je taj koji obezbeđuje stalan prelaz sa te prve vrste saznanja na ono, konačno, koje se formuliše u filozofiju. Želja za znanjem kod Aristo tela pretpostavlja i transponuje prethodni odnos iz među saznanja, zadovoljstva i istine.
— U Veseloj nauci Niče definiše jedan sasvim dru gačiji skup odnosa:
— saznanje je jedan »izum« iza kojeg postoji nešto sasvim drugačije od njega: jedna igra nagona, impulsa, -želja, straha, želje za prisvajanjem. Saznanje uspeva da
se stvori na polju na kome se sve to sudara;
— ono se ne stvara kao posledica njihove harmo nije, njihove srećne ravnoteže, nego njihove mržnje, nji hovog sumnjivog i provizornog kompromisa, njihovog krhkog sporazuma koji su uvek spremni da iznevere;
ono nije neka permanentna sposobnost, ono je doga đaj, ili bar niz događaja;
— ono je uvek potčinjeno, zavisno, zainteresovano (ne za sebe, nego za ono što bi moglo da interesuje nugon ili nagone koji njime upravljaju);
— a ako se predstavlja kao saznanje o istini, to je zato što proizvodi istinu putem igre jedne prvobitne i uvek ponavljane falsifikacije koja postavlja razliko vanje istinitog i lažnog.
Zanimanje je, dakle, radikalno postavljeno pre sa znanja, koje ono sebi podređuje kao prosto oruđe; sa znanje odvojeno od zadovoljstva i sreće vezano je za borbu, za mržnju, za zlobu, koje se primenjuju pro
tiv njih samih, tako da se na kraju odriču sebe putem dodatne borbe, mržnje i zlobe; njegova prvobitna veza s istinom je prekinuta, budući da je istina u njemu samo jedna posledica — i to posledica jednog falsifi kata koji se naziva suprotnošću istinitog i lažnog. Taj model saznanja fundamentalno zainteresovanog, proiz vedenog kao događanje htenja, koji putem falsifikata određuje efekat istine, svakako je najdalji od postu lata klasične metafizike. A upravo je on, slobodno ko-rišćen, bio primenjivan u ovogodišnjim predavanjima povodom jednog niza primera:
3) Taj je niz primera bio uzet iz grčke istorije i arhaičnih grčkih institucija. Svi spadaju u oblast prav de. Radilo se u njima o praćenju evolucije koja se od vijala od V I I do V veka. Taj preobražaj se odnosi na administraciju pravde, na koncepciju pravde i na dru štvene reakcije na zločin.
Redom smo proučavali:
— praksu zakletve u sudskim sporovima i evolu ciju koja ide od zakletve-izazova parničara ko ji se izlažu osveti bogova — do potvrdne za kletve svedoka koji treba da potvrdi istinu, za to što ju je video i što joj je prisustvovao;
— traganje za pravom merom, ne samo u trgovač kim razmenama, nego i u društvenim odnosi ma unutar grada-polisa, putem institucije nov ca;
— traganje za jednim »nomosom«, pravednim za konom raspodele koji obezbeđuje poredak po lisa, čineći da u njemu vlada poredak koji je svetski poredak;
— rituale očišćenja posle ubistava.
Dodeljivanje pravde je tokom celog tog perioda bilo smatrano predmetom značajnih političkih borbi. One su, na kraju, dovele do jednog oblika pravde ve zanog za izvesno znanje, u kome je istina bila smatra na vidljivom, podložnom utvrđivanju i merenju, zako nima nalik na one koji upravljaju poretkom sveta, za konima čije otkrivanje već u suštini sadrži očišćava-juću vrednost. Ta vrsta potvrđivanja istine bila je
od-ređujuća u istoriji zapadnog znanja.
Opšti okvir seminara predstavljalo je, ove godine, proučavanje kaznenog sistema u Francuskoj u X I X veku. Ove godine, ono je obuhvatilo početke razvoja sudske psihijatrije u vreme Restauracije. Kao materi jal, velikim delom je korišćen tekst lekarsko-sudskih
ekspertiza koje su izvršili Eskirolovi* savremenici i učenici.
* Esquirol (Jean-Etienne-Dominique, 1772—1840) po znat franc, lekar za duševne bolesti. — Prim. prev. '
KAZNENE TEORIJE I INSTITUCIJE
Ovogodišnja predavanja trebalo je da posluže kao istorijska priprema za proučavanje kaznenih instituci ja (ili, opštije rečeno, društvenih kontrola i kaznenih sistema) u francuskom društvu X I X veka. Samo to proučavanje uključeno je u jedan širi projekat, nago-vešten prošle godine: u praćenje juridičko-političkih matrica koje su ih stvorile i koje ih podržavaju. Rad na hipoteza sastoji se u sledećem: odnosi vlasti (s bor bama kroz koje one prolaze ili institucijama koje ih podržavaju) ne igraju samo u pogledu znanja neku olakšavajuću ili otežavajuću ulogu; oni se ne zadovo ljavaju time da ga favorizuju ili podstiču, da ga izo-pačavaju ili ograničavaju; vlast i znanje nisu uzajam no povezani samo igrom interesa ili ideologija; pro blem, dakle, nije samo u tome da se odredi kako vlast sebi potčinjava znanje i kako ga stavlja u službu svo jih ciljeva, ili kako ga pritiskuje i nameće mu sadržaje i ideološka ograničenja. Nijedno se znanje ne uobli-čava bez nekog sistema komunikacije, registrovanja, akumulacije, pomeranja, koji je sam po sebi jedan ob lik vlasti i koji je u svom postojanju i svom funkcio-nisanju povezan s ostalim oblicima vlasti. Isto tako, nijedna se vlast ne vrši bez izvlačenja, prisvajanja, ras-podele ili zadržavanja nekog znanja. Na toj ravni, ne postoji saznanje s jedne, a društvo s druge strane, ili nauka s jedne, a država s druge, nego postoje funda mentalni oblici »vlasti-znanja«.
Prošle smo godine analizirali meru kao oblik »vla sti znanja« povezan sa konstitucijom grčkog polisa. Ove godine je na isti način proučavana istraga u nje nom odnosu prema formaciji srednjovekovne države;
sledeće godine razmotrićemo ispitivanje kao oblik vla-sti-znanja povezan sa sistemima kontrole, isključiva nja i kažnjavanja, koji su svojstveni industrijskim dru štvima. Šta je mera? Sredstvo da se utvrdi ili ponovo uspostavi poredak, i to pravedan poredak u borbi lju di ili elemenata; ali je ona i matrica matematičkog i fizičkog znanja. Šta je istraga? Sredstvo da se utvrde ili obnove činjenice, događaji, postupci, svojstva, prava; ali je ona i matrica empirijskih znanja i prirodnih na uka. Šta je ispitivanje? Sredstvo da se utvrdi ili ob
novi norma, pravilo, podela, kvalifikacija, isključenje; ali je ono i matrica svih psihologija, sociologija, psihi jatrija, psihoanaliza, ukratko onoga što se naziva hu manim naukama. Razume se, mera, istraga i ispitiva nje se često u naučnoj praksi primenjuju istovremeno,
naprosto kao metode ili strogo kontrolisani instrumen ti. Istina je, takođe, da su se oni na toj ravni i u toj ulozi odvojili od svog odnosa prema oblicima vlasti. Ali pre no što su se zajedno i tako prečišćeni pojavili unutar određenih epistemoloških oblasti, bili su po vezani s uspostavljanjem neke političke vlasti; bili su, u isti mah, njegova posledica i njegov instrument, pri čemu je mera odgovarala funkciji reda, istraga funk ciji centralizacije, a ispitivanje funkciji odabiranja i isključivanja.;
Predavanja su, dakle, u školskoj godini 1971/72. bila podeljena na dva delà.
Jedan je bio posvećen proučavanju istrage i nje
nog razvoja tokom Srednjeg veka. Naročitu smo paž nju posvetili uslovima njenog pojavljivanja u oblasti sudsko-kaznene prakse. Prelazu sa sistema osvete na sistem kažnjavanja; s prakse optuživanja na praksu ispitivanja; od štete koja izaziva spor do prekršaja koji određuje gonjenje; od odluke o dokazu do suđe nja na osnovu dokaza; od borbe koja označava pobed-nika i određuje ko je u pravu do konstatacije koja,
oslanjajući se na svedočenja, utvrđuje činjenicu. Svi su ti preobražaji vezani za stvaranje jedne države koja na sve striktniji način nastoji da konfiskuje admini straciju kaznenog pravosuđa; i to u onoj meri u ko joj su funkcije održavanja poretka koncentrisane u njenim rukama i u kojoj je fiskalizacija pravde putem plemstva uključila sudsku praksu u krupne tokove pre nošenja bogatstva. Sudski oblik istrage možda je bio preuzet od onog što se još moglo zadržati od oblika karolinške* administracije; ali mnogo je verovatnije preuzet iz eklezijastičkih obrazaca upravljanja i nad zora. U taj skup praksi spadaju: karakteristična pita nja istrage (ko je šta učinio? je li činjenica javno po znata? ko ju je video i ko o njoj može da svedoči? koje su indikacije, koji su dokazi? postoji li prizna nje?); faze istrage (ona koja utvrđuje činjenicu, ona koja određuje krivca, ona koja utvrđuje okolnosti či na); učesnici istrage (onaj koji je zahteva, onaj koji optužuje, onaj koji je video, onaj koji poriče ili pri znaje; onaj koji mora da sudi i da donese odluku). Taj sudski obrazac istrage počiva na celom jednom sistemu vlasti; sistem je taj koji određuje šta treba da se konstituiše kao znanje; kako se, od koga i pu tem koga ono izvlači; na koji se način pomera i pre nosi; u kom se trenutku akumulira i dovodi do pre sude ili do odluke.
Taj »inkvizitorski« obrazac, pomeran i postepeno menjan, predstavljaće, počev od X I V veka, jednu od obrazujućih instanci empirijskih nauka. Istraga, pove zana ili nepovezana s eksperimentisanjem ili sa puto vanjem, ali jako protivna autoritetu tradicije i odlu čivanju na osnovu simboličkog dokaza, biće primenji-vana u naučnoj praksi (magnetizmu, na primer, ili
pri-* Karolinžani — druga dinastija francuskih kraljeva
rodopisu), teoretizovana u metodološkoj misli (Bekon, taj administrator), transponovana u diskurzivne vrste (istraga kao oblik analize, nasuprot eseju, meditaciji, raspravi). Mi pripadamo jednoj inkvizitorskoj civiliza
ciji koja, služeći se sada već vekovima, sve složenijim oblicima, koji ipak svi proističu iz istog obrasca, prak-tikuje izvlačenje, pomeranje, prikupljanje znanja. In kvizicija je oblik vlasti-znanja bitan za naše društvo. Iskustvena istina je kći inkvizicije — političke, admi nistrativne, sudske moći da postavlja pitanja, da iz vlači odgovore, da prikuplja svedočanstva, da kontro-liše tvrđenja, da utvrđuje činjenice — kao što je isti nitost mera i srazmera bila kći Dike.*
Došao je veoma rano dan kada je empirizam za boravio i prekrio svoj početak. Pudenda origo.** On je suprotstavio spokojstvo istrage tiraniji Inkvizicije, ne-pristrasno saznanje strasti inkvizitorskog sistema: au ime iskustvenih istina zamerio mu je da u svojim mu čenjima porađa demone koje je navodno isterivao; ali inkvizicija je bila samo jedan od oblika — i dugo vre-me najusavršeniji — inkvizitorskog sistema koji je je dna od najznačajnijih juridičko-političkih matrica na šeg znanja.
Drugi deo predavanja bio je posvećen pojavi no vih oblika društvene kontrole u Francuskoj u X V I I veku. Masovna praksa zatvaranja, lišavanja slobode, razvoj policijskog aparata, nadzor nad stanovništvom, pripremili su konstituisanje jednog novog tipa vlasti — znanja, koji će dobiti oblik ispitivanja. Tokom škol ske godine 1972—73. bavićemo se proučavanjem tog novog tipa, funkcija i oblika koje je poprimio u X I X veku.
* Dike (grč. pravda), jedna od triju Hora (Eunomija,
Dike, Eirene), čuvarica pravde. — Prim. prev. ** Sramotno poreklo. — Prim. prev.
*
Na seminaru koji održavamo ponedeljkom prou čavali smo medicinsko-zakonske prakse i pojmove u
X I X veku. Zadržali smo se na jednom primeru radi
detaljne analize i u cilju docnijeg objavljivanja. Pjer Rlvjer, malo poznati ubica iz X I X veka, za davio je svoju majku, svog brata i svoju sestru. Na kon što je uhapšen, napisao je jednu predstavku koja je bila predata njegovim sudijama i lekarima zaduže nim za psihijatrijsku ekspertizu. Tu predstavku, koja je delimično bila objavljena 1936. u jednom medicin skom časopisu, pronašao je u celini Z. P. Peter, uz nje gov gotovo potpun dosje. Uz pomoć još nekoliko sa-radnika pripremili smo sve to za objavljivanje.
Među raspoloživim dosjeima sudske psihijatrije, ovaj je privukao našu pažnju iz nekoliko razloga: je dan je od njih, razume se, bilo postojanje predstavke koju je napisao ubica, mladi seljak iz Normandije, ko ga je njegova okolina, izgleda, smatrala gotovo imbe cilnim; zatim je to bio sadržaj te predstavke (prvi njen deo je posvećen krajnje brižljivom opisu svih su koba, dogovora, sporazuma, obećanja, raskida, koji su mogli da povezuju ili da posvađaju, porodice nje govog oca i njegove majke, počev od njihovog name-ravanog venčanja, što u celini predstavlja izvanredan dokumenat seljačke etnologije; u drugom delu svog teksta Pjer Rivjer objašnjava »uzroke« svog čina; tu su i relativno iscrpni iskazi svedoka, stanovnika istog zaseoka, koji su izneli svoje utiske o »nastranostima« Pjera Rivjera; zatim je tu niz psihijatrijskih stručnih mišljenja, od kojih svako predstavlja veoma određene nivoe medicinskog znanja; jedno od njih redigovao je seoski lekar, drugo lekar iz Kana, a tu su i mišljenja nekolicine velikih pariških psihijatara toga doba (Es-kirol, Orfila, itd.); konačno, za nas je bio zanimljiv i
datum tog događaja (bilo je to vreme početka krimi-nološke psihijatrije, velike javne rasprave između psi hijatara i pravnika povodom koncepta monomanije olakšavajućih okolnosti u sudskoj praksi, vreme objav ljivanja Lasenerovih (Lacénaire) memoara i pojave ve likog zločinca u književnosti).
KAZNENO DRUŠTVO
U kaznenom režimu klasičnog doba možemo da razaberemo četiri, često pomešana, velika oblika kaz nene taktike — četiri oblika koja imaju različito isto-rijsko poreklo, a od kojih je svaki, zavisno od društa va i epoha, imao ako ne isključivu, bar privilegovanu ulogu.
1 — Poslati u zatočenje, goniti, proterati van gra nica, zabraniti izvesna mesta, razoriti ognjište, izbri sati mesto rođenja, konfiskovati sva imanja i svu svo jinu.
2 — Organizovati obeštećenje, nametnuti neki ot kup, pretvoriti izazvanu štetu u dug koji se mora vra titi, pretvoriti delikt u finansijsku obavezu.
3 — Izložiti, obeležiti, povrediti, osakatiti, stvoriti ožiljak, utisnuti neki znak na lice ili na rame, namet nuti neko veštačko i vidljivo uniženje, mučiti, ukratko, ovladati telom i obeležiti ga znacima vlasti.
4 — Zatvoriti u tamnicu.
Hipotetično se, prema vrstama kažnjavanja koji ma su davala prednost, mogu razlikovati društva pro gonstva (grčko društvo), društva otkupljivanja (ger manska društva), društva obeležavanja (zapadna dru štva krajem Srednjeg veka) i društva koja zatvaraju, ko što je naše.
Naše — počev od kraja XVIII veka. Jer jedna je stvar izvesna: oduzimanje slobode, stavljanje u zatvor, nisu deo evropskog kaznenog sistema pre velikih re formi u godinama 1780—1820. Pravnici u XVIII veku bili su saglasni u jednome: »Zatvor se po našem gra đanskom pravu ne smatra kaznom . . . Mada su vlada ri, iz državnih razloga, ponekad skloni da odrede tu
kaznu, to su postupci autoriteta, a obična pravda se ne služi tom vrstom osuda« (Serpijon, Krivični zakon, 1767). Ali već se može reći da je takva upornost u od
ricanju svakog kaznenog svojstva zatvaranju znak
iz-vesne, sve veće nesigurnosti. U svakom slučaju, zatva ranja koja se praktikuju u XVII i XVIII veku ostaju na margini kaznenog sistema, mada su mu veoma bli ski i ne prestaju da mu se približavaju. Tako su po stojali:
— Zatvaranje-garancija, ono koje praktikuje prav da tokom istrage o nekom zločinu, zajmodavac do na plate duga, ili kraljevska vlast kada se boji nekog ne prijatelja. Manje je tu reč o kažnjavanju zbog neke krivice, već o obezbeđenju od bekstva neke osobe.
— Zatvaranje-zamena: ono koje se nameće neko me ko ne potpada pod krivični zakon (bilo zbog pri rode svojih krivica koje su samo moralne vrste, od nosno greške u ponašanju; bilo zbog neke statusne privilegije: crkveni sudovi, koji od 1629. više nemaju pravo da izriču kaznu zatvora u pravom smislu reči, mogu krivcu narediti da se povuče u neki manastir; kraljeva tajna naredba je često za privilegovanog sred stvo da izbegne krivično gonjenje; žene se šalju u kaz-nione zbog krivica koje će muškarci ispaštati robujući na galijama).
Treba napomenuti da (izuzev u ovom poslednjem slučaju) o tom zatvaranju-zameni uglavnom ne donose odluku sudske vlasti; da njegovo trajanje nije odre đeno jednom zauvek i da zavisi od jednog hipotetičnog cilja: popravke krivca. To je više ukoravanje, nego kazna.
Međutim, pedeset godina posle velikih tvoraca kla sičnog krivičnog prava (Serpijon, Žus, Mimpar de Vu-glan) zatvor je postao opšti oblik kažnjavanja.
Remiza je, 1831, u jednoj skupštinskoj debati, re kao: »Šta je kazneni sistem koji dopušta novi zakon?
To je lišavanje slobode, u svim njegovim oblicima. Uporedite četiri glavne kazne koje ostaju u krivičnom zakonu. Prinudni rad je oblik lišavanja slobode. Pro gonstvo je zatvor pod vedrim nebom. Zatvor, zatoče-nje, hapšezatoče-nje, samo su razna imena jedne iste kazne.« A Van Menen je, otvarajući drugi kongres za kazneno pravo u Brislu, podsetio na vreme svoje mladosti, kada je zemlja još bila sva posejana »točkovima za muče nje, vešalima i stubovima srama«, »grozno istegljenim kosturima«. Sve doprinosi utisku da je zatvor, ta para--penalna kazna, krajem XVIII veka ušao u krivično zakonodavstvo i u njemu veoma brzo zauzeo sav pro stor. 0 toj odmah uspeloj invaziji najočigledniji pri mer daje austrijski krivični zakon, usvojen u vreme Josifa I I .
Organizacija kažnjavanja zatvorom nije samo ne davno stvorena; ona je tajanstvena.
U samom trenutku kada je planirana bila je pred met žestokih kritika, formulisanih na osnovu funda mentalnih principa, ali i na osnovu svih disfunkcija koje je zatvor mogao uneti u kazneni sistem i u dru štvo uopšte.
1 — Zatvor sprečava sudsku vlast da kontroliše i da proverava primenu kazni. Zakon ne prodire u za tvore, govorio je Dekaz, 1818.
2 — Mešajući osuđenike, koji su u isti mah razli čiti i izolovani, zatvor predstavlja homogenu zajednicu zločinaca koji postaju solidarni dok izdržavaju kaznu, a ostaće to i napolju. Zatvor proizvodi pravu armiju unutrašnjih neprijatelja.
3 — Dajući osuđenima sklonište, hranu, odelo, a često i posao, zatvor osuđenicima nudi sudbinu pone kad bolju od sudbine radnika. On ne samo da ne može da odvrati od delinkvencije, nego privlači k njoj.
4 — Iz zatvora izlaze ljudi koje njihove navike i beščašće kojim su obeleženi zauvek osuđuju na kri minal.
Zatvor je, dakle, odmah optužen kao instrument koji na marginama pravde proizvodi one koje će ta pravda poslati, ili ponovo poslati u zatvor. Zatvorski krug je jasno optuživan, već između 1815. i 1830. Na te kritike davana su redom tri odgovora:
— Pronaći neku alternativu za zatvor koja bi sa čuvala samo njegove pozitivne efekte (segregaciju zlo činaca, njihovo stavljanje van prometa u odnosu na društvo), a otklonila njegove opasne posledice (njiho vo vraćanje u promet). Zato se ponovo usvaja stari sistem izgnanstva u Australiju, koji su Englezi preki nuli tokom Rata za Nezavisnost, a obnovili posle 1790. Velike diskusije oko Botani Beja* vođene su u Fran cuskoj između 1824. i 1830. U stvari, deportacija-kolo nizacija nikada neće zameniti kaznu zatvora; ona će u vreme velikih kolonijalnih osvajanja odigrati slože nu ulogu u kontrolisanim kretanjima delinkvencije. Ceo jedan skup koji čine grupe više ili manje dobro
voljnih kolonista, kolonijalne vojne jedinice, afrički bataljoni, legija stranaca, Kajena,* funkcionisaće to kom XIX veka u korelaciji s kazneno-popravnim si stemom, koji će, u suštini, ostati zatvorski.
— Reformisati unutrašnji sistem zatvora, tako da on prestane da proizvodi tu armiju unutrašnjih opa
snosti. Taj je cilj širom Evrope bio označen terminom «reforma kazneno-pravnog sistema«. Njegovim se ori-jentacionim hronološkim momentima mogu smatrati,
* Botani-Bej — morska uvala kraj Sidneja, koju je
moreplovac Kuk otkrio 1770, a koju su 1787. Englezi odre dili kao mesto deportacije za kažnjenike. — Prim. prev.
* Kajena, gl. grad franc, jugozapadne pokrajine
Gi-jane; u njemu se nalazio čuveni kažnjenički logor. — Prim, prev.
s jedne strane, Žilijasova (Julius) Predavanja o zatvo
rima (»Lecons sur les prisons«), 1830. i, s druge stra
ne, Briselski kongres 1847. Ta reforma obuhvata tri glavna aspekta: potpunu ili delimičnu izolaciju kaž-njenika u zatvorima (diskusije o sistemima Oberna**' i Pensilvanije), moralizaciju osuđenih pomoću rada, obrazovanja, religije, nagrada, smanjenja kazni; razvoj para-kaznenih institucija za prevenciju, popravak ili kontrolu. Međutim, sve te reforme, koje su bile preki nute revolucijama 1848. ni malo nisu izmenile loše funkcionisanje zatvora, na koje je bilo ukazano u pret hodnom periodu.
— I konačno, dati zatvorskom krugu neki antro pološka status: zameniti stari projekat Žilijisa i Šarla Lika (osnivanje neke »nauke o zatvorima«, kadre da ustanovi arhitektonske, administrativne, pedagoške principe jedne »popravne« institucije), jednom »nau kom o zločincima«, koja bi ih okarakterisala u njiho voj specifičnosti i definisala načine društvenog reago-vanja na njihov slučaj. Klasa delinkvenata, kojoj je za tvorski krug davao bar deo njene autonomije i osigu ravao u isti mah i njenu izolaciju i njeno zatvaranje, dobila bi onda vid psihosociološke devijacije. Ta bi devijacija spadala u jedan »naučni« diskurs (u koji će se ubaciti psihopatološke, psihijatrijske, psihoana litičke i sociološke analize); devijacija povodom koje će se postaviti pitanje da li zatvor stvarno predstavlja neki odgovor ili neki primerni postupak.
Ono što se početkom X I X veka i drugim rečima zameralo zatvoru (da stvara delinkventnu »marginu« u stanovništvu) sada se smatra nečim neizbežnim. Za tvor se ne prihvata samo kao činjenica, nego se kon-stituiše kao primordijalna datost. Efekat
»delinkven-** Obern, čuvena kazneno-popravna institucija u SAD,
cije« koju proizvodi zatvor postaje problem delinkven cije na koji zatvor mora dati primeran odgovor To
je kriminološki obrt zatvorskog kruga.
Postavlja se pitanje kako je takav obrt bio moguć; kako su ranije razotkriveni i kritikovani efekti mogli, na kraju krajeva, da se prihvate kao fundamentalne datosti za naučnu analizu kriminala; kako je bilo mo guće da zatvor — nova, neučvršćena, kritici podložna i kritikovana institucija — prodre u jedno institucio nalno područje do takve dubine da se mehanizam nje govih dejstava mogao ukazati kao neka antropološka konstanta; šta je konačno opravdanje postojanja za tvora; kojoj je on funkcionalnoj potrebi odgovarao.
Utoliko je nužnije da se to pitanje postavi i, pogo tovo, utoliko teže da se na njega odgovori što nije ja sna »ideološka« geneza institucije. Moglo bi se stvarno pomisliti da je zatvor zaista bio, i to vrlo rano, na padnut zbog svojih praktičnih posledica; ali da je bio tako čvrsto vezan za novu kazneno-popravnu teoriju (onu na čijoj je osnovi razrađen zakon X I X veka), da ga je trebalo sa njom prihvatiti; ili da bi trebalo iz osnova preispitati tu teoriju, ako bismo hteli da o s tvarimo neku radikalnu kritiku zatvora.
Međutim, s tog stanovišta, ispitivanje kaznenih teorija druge polovine X V I I I veka daje dosta iznena đujuće rezultate. Ni jedan od velikih reformatora, bilo da su to teoretičari, kao Bekarija,* pravnici, kao
Ser-* Beccaria (Cesare de, 1738—1794), ital. ekonomista i
kriminalista, autor »Rasprave o prestupima i kaznama«, či j i su principi obnovili i ublažili krivično pravo. — Prim, prev.
** Servan (Joseph, 1737—1807), franc, advokat i pub
van ** zakonodavci, kao Le Peletje de Sen-Faržo,*** ili i jedno i drugo, kao Briso,**** ne predlažu zatvor kao univerzalnu ili čak veliku kaznu. Uglavnom, u svim tim razradama zločinac je definisan kao neprijatelj društva. U tome reformatori preuzimaju i transformi-šu ono što je bilo rezultat cele jedne političke i insti tucionalne revolucije, započete u Srednjem veku: a to je da se rešavanje spora zameni javnim gonjenjem. Kraljev opunomoćenik označava svojom intervencijom prestup, ne samo kao povredu neke ličnosti ili nekog privatnog interesa, nego kao atentat na kraljev suve renitet, Komentarišući engleske zakone Blekstoun ka že da kraljev opunomoćenik, državni tužilac, brani is tovremeno kraljev suverenitet i interese društva. Uk ratko, reformatori su najčešće, počev od Bekarije, na stojali da definišu pojam zločina, ulogu državnog tu žilaštva i nužnost kazne jedino na osnovu interesa dru štva ili same potrebe da se ono odbrani. Prestupnik pre svega šteti društvu; kršeći društveni ugovor on se u njemu pretvara u unutrašnjeg neprijatelja. Iz tog opšteg principa proističe izvestan broj posledica:
1 — Svako će društvo prema svojim potrebama morati da uobliči razmere kazni. Budući da kazna ne proističe iz samog prestupa, nego iz štete pričinjene društvu, ili iz opasnosti kojoj ga je izložio, društvo će morati da bude utoliko zaštićenije, moraće da se po kaže utoliko strožije ukoliko je slabije. Ne postoji, prema tome, neki univerzalni model kazneno-poprav-nog sistema, a kazne su u suštini relativne.
*** Le Pelletier de Saint-Fargeau (Louis-Michel, 1760—
—1793) političar, predsednik Konstituante, član Konventa. Ubio ga je jedan roajalista, pošto je glasao za smrt Luja X V I . — Prim. prev.
**** Brissot (Jacques-Pierre, 1754—1793), franc, novi
nar i član Konventa, jedan od vođa Žirondinaca. Pogub ljen 1793. — Prim. prev.
2 — Kada bi kazna bila ispaštanje, ne bi, dakle, bilo loše ni da bude prejaka; bilo bi u svakom slučaju teško utvrditi neku pravednu srazmeru između nje i zločina. Ali ako se radi o zaštiti društva, ona se može izračunati tako da tačno ispunjava tu funkciju: izvan toga, svaka dodatna strogost postaje zloupotreba vla sti. Pravednost kazne sastoji se u njenoj ekonomiji.
3 — Uloga kazne je potpuno okrenuta ka spoljaš-njosti i ka budućnosti: ona treba da spreči ponavlja nje zločina. U krajnjoj liniji, neki zločin za koji bi se izvesno znalo da je poslednji ne bi morao biti kaž njen. Treba, dakle, krivcu oduzeti svaku mogućnost da bude i dalje opasan, a nevine odvratiti od svakog sličnog prestupa. Pri tome izvesnost kazne, njeno svoj stvo neizbežnosti, više nego svaka strogost, predstav lja njenu delotvornost.
Međutim, na osnovu takvih principa nije moguće zaključiti šta će stvarno da se dogodi u kaznenoj prak si; to jest univerzalizaciji zatvora kao opšteg oblika kazne. Videli smo, naprotiv, da su se pojavili veoma različiti modeli kažnjavanja.
— Jedan pripada obeščašćenju, osramoćenju, to jest posledicama javnog mnenja. Obeščašćenje je sa vršena kazna, pošto predstavlja neposrednu i sponta nu reakciju samog društva. Ono je u svakom društvu drukčije; stepenovano je prema štetnosti svakog zlo čina; može da bude opozvano javnom rehabilitacijom; i najzad, ono pogađa jedino krivca. To je, dakle, ka zna koja se prilagođava zločinu, bez potrebe da prođe kroz neki zakon, bez potrebe da se primeni neki sud, bez opasnosti da bude zloupotrebljena od strane neke političke vlasti. Ona tačno odgovara principima kaz-neno-popravnog sistema. »Trijumf je dobrog zakono davstva kada je javno mnenje dovoljno jako da sâmo kažnjava prestupe... Srećan je narod u kome oseća-nje časti može da bude jedini zakon. Njemu gotovo i
ne treba zakonodavstvo. Lišavanje časti — to je nje gov krivični zakon.«
— Drugi model, korišćen u projektima reformi, bio je model odmazde. Namećući prestupniku kaznu iste vrste i iste težine kakve je bio zločin, izvesno se dolazi do jednog u isti mah stepenovanog i tačno sraz-mernog kazneno-popravnog sistema. Kazna poprima oblik protunapada. Ako je ovaj brz i neizbežan, on gotovo automatski poništava prednosti koje je očeki vao prestupnik, čineći zločin uzaludnim. Dobit od pre stupa je brutalno svedena na nulu. Model odmazde svakako nije bio ponuđen u nekom detaljnom obliku, ali on je često omogućavao da se odrede vrste kazne. Bekarija, na primer, kaže: »napadi na ličnosti moraju se kažnjavati telesnim kaznama«; »lične uvrede časti moraju se kažnjavati novčano«. Taj model nalazimo i u obliku izvesne »moralne odmazde«: ne kažnjavati zločin uzvraćanjem njegovih posledica, nego vraćajući se ka njegovim počecima i porocima koji su ga pro-uzrokovali. Le Peletje de Sen-Faržo predlagao je Na rodnoj skupštini (21. maja 1791): »fizički bol da bi se kaznili zločini čiji je princip surovost; težak rad da bi se kaznili zločini čiji je princip besposličenje; obeš-čašćenje da bi se kaznili zločini inspirisani »podlom i nedostojnom dušom«.
— Najzad, treći je model osude na robiju u korist društva. Takva kazna može da bude gradirana po in tenzitetu i trajanju prema šteti učinjenoj zajednici. Ona se povezuje s prestupom posredstvom tog povre-denog interesa. Bekarija kaže o lopovima: »Privreme no robovanje stavlja rad i ličnost krivca u službu dru štva da bi to njegovo stanje potpune zavisnosti obešte tilo društvo za nepravedan despotizam koji je krivac izvršio kršeći društveni ugovor«. Briso kaže: »Čime za-meniti smrtnu kaznu? Ropstvom koje krivca onemo gućava da nanosi štetu društvu; radom koji ga čini
ko-risnim; dugim i stalnim bolom, što će uplašiti one koji bi bili u iskušenju da ga podražavaju«.
Razume se, u svim tim projektima zatvor često predstavlja samo jednu od mogućih kazni: bilo kao prisilan rad, bilo kao kazna odmazde za one koji su povredili tuđu slobodu. Ali on nema značaj opšteg ob lika kažnjavanja delinkventa.
Tek će u prvim godinama X I X veka teoretičari pripisivati zatvoru tu ulogu: »Utamničenje je preva-shodna kazna u civilizovanim društvima. Njena je ten dencija moralna, kada je praćena obaveznim radom.« (P. Rosi, 1829). Ali u to će vreme zatvor već postojati kao glavni instrument kazneno-popravnog sistema. Za tvor kao mesto za popravak, — to je novo tumačenje jedne zatvorske prakse koja se bila stvarno proširila ti prethodnim godinama.
Zatvorska praksa nije dakle bila prvobitno uklju čena u kaznenu teoriju. Ona je rođena izvan nje i for mirala se iz drugih razloga. Nametnula se, na neki na čin, izvana kaznenoj teoriji, koja će, naknadno, biti prinuđena da je opravda, što će, na primer, učiniti Livingston, 1829, govoreći da zatvorska kazna ima če-tvorostruku prednost, jer se može podeliti na onoliko stepena koliko ih ima u težini prestupa; zatim, spre čava njegovo ponavljanje; što omogućava popravlja nje; što je dovoljno blaga, da porotnici ne oklevaju da je primene i da se narod ne buni protiv zakona.
Da bismo sagledali stvarno funkcionisanje zatvo ra, pod njegovom prividnom disfunkcijom, i njegov duboki uspeh pod prividnim neuspesima, treba svaka ko da se setimo onih parapenalnih kontrolnih instanci koje su ga uključivale, kao što smo videli, u X V I I , a naročito u XVIII veku.
U tim instancama zatvor igra ulogu koja sadrži tri različita svojstva:
— On interveniše u prostornom raspoređivanju pojedinaca privremenim zatvaranjem prosjaka i skit nica. Propisi ih (krajem XVII i u X V I I I veku) svaka ko osuđuju na galije, bar u slučaju recidiva. Ali za tvaranje, zapravo, ostaje najčešća kazna. Ako ih, me đutim, zatvaraju, to se manje čini da bi ostali tamo gde su zatvoreni, nego da bi bili iseljeni: da bi im se zabranio boravak u gradovima, da bi bili vraćeni na selo, ili da ne bi više lutali u određenoj oblasti i bili prinuđeni da odu tamo gde im se može dati posao. To je u najmanju ruku negativan način da se kontro-liše njihovo boravište u okvirima potreba i mogućno sti poljoprivredne ili manufakturne proizvodnje, jedan način delovanja na kretanje stanovništva, koji u isti mah vodi računa o potrebama proizvodnje i o tržištu rada.
— Zatvaranje interveniše i na nivou ponašanja po jedinaca. Ono na jednom unutar-penalnom nivou kaž njava načine života, vrste političkih diskursa, proje kata ili političkih intencija, seksualnih ponašanja, po-ricanja autoriteta, prkošenja javnom mišljenju, nasi lja, itd. — ukratko, ono interveniše ređe u ime zakona, a češće u ime reda i pravilnosti. Predmet zatvaranja je ono što je nepravilno, nemirno, opasno i sramotno. Dok kazneno-popravni sistem kažnjava prestup, zatva ranje kažnjava nered.
— Najzad, ako je tačno da je zatvaranje u ruka ma političke vlasti, da potpuno ili delimično izmiče kontroli regulisane pravde (u Francuskoj, o njemu go tovo uvek odlučuje kralj, odlučuju ministri, intendan ti, zastupnici vlasti), ono nije ni izdaleka instrument samovolje i apsolutizma. Proučavanje tajnih kraljevih naredbi za hapšenje (njihovo funkcionisanje, kao i nji hove motivacije) razotkriva da su u ogromnoj većini
bile izdavane na traženje očeva, sitnog plemstva, lo kalnih, verskih ili profesionalnih zajednica, protiv po jedinaca koji ih sramote ili izazivaju nered. Naređe nje o hapšenju penje se odozgo na više (u obliku za-hteva), pre no što će ponovo sići niz lestvicu vlasti, u obliku naređenja koje nosi kraljevski pečat. Ono je instrument lokalne i, tako reći, kapilarne kontrole.
Ista bi se vrsta analize mogla primeniti na dru štva koja nalazimo u Engleskoj, počev od kraja XVII veka. Često izazivana »disidentima«, ona nastoje da op tuže, da isključe, da podvrgnu kažnjavanju pojedince zbog nedoličnih ponašanja, nerada (odbijanja da rade), svakodnevnih izgreda. Između tog oblika kontrole i onog koji se obezbeđuje tajnim naređenjem o hapše nju razlike su svakako ogromne. Dovoljne bi bile i sledeće: engleska društva (bar u prvoj polovini XVII veka) nezavisna su od svakog državnog aparata: šta više, dosta popularna po svom sastavu, ona uglavnom napadaju nemoralnost moćnih i bogatih. Konačno, i strogost koju ispoljavaju prema sopstvenim pripadni cima je, bez sumnje, takođe način da ih sačuvaju od padanja pod udar krajnje strogog kaznenog sudstva (englesko kazneno zakonodavstvo, ta »krvava zbrka«, sadržavalo je više slučajeva podložnih smrtnoj kazni od bilo kog drugog evropskog zakonika). U Francu skoj su, nasuprot tome, oblici kontrole bili jako po vezani s državnim aparatom koji je organizovao prvu veliku evropsku policiju, onu koja je posle poslužila kao uzor za policiju u Austriji Josipa I I , a zatim i u Engleskoj. Kad je reč o Engleskoj, treba upravo imati na umu da su se u prvim godinama X V I I I veka (na ročito posle Gordonovih buna* i u trenutku velikih na rodnih pokreta, gotovo istovremenih s Francuskom re volucijom) pojavila nova moralizatorska društva,
mno-* Gordon Riots — zakon donet 1715. g. o zabrani
go aristokratskija po sastavu (neka od njih s vojnom opremom), koja su zahtevala intervenciju kraljevske vlasti, ustanovljenje novog zakonodavstva i organizo-vanje policije. U središtu tog procesa nalazi se delo i ličnost Kehuna (Colquhoun).
Ono što je na prekretnici veka izmenilo kazneno--popravni sistem bilo je prilagođavanje pravosuđa me hanizmu nadzora i kontrole, i njihova zajednička in tegracija su centralizovani državni aparat; ali ta je iz-mena izazvana i osnivanjem i razvojem cele serije (pa-rapenalnih, a ponekad i nepenalnih) institucija koje služe kao oslonac, isturene pozicije ili redukovani ob lici, glavnom državnom aparatu. Jedan opšti sistem nadzora-zatvaranja prožima celo društvo, poprimaju ći oblike koji se kreću od velikih zatvora, izgrađenih po modelu Panoptikona, pa do zaštitnih patronažnih društava, koja često nalaze svoja polja rada ne samo kod delinkvenata, nego kod napuštene dece, siročadi, šegrta, đaka, radnika, itd. Na jednom mestu svojih
Predavanja o zatvorima, Žilijis (Julius) je suprotstavio
civilizacije predstave (civilizacije žrtve i rituala u ko jima svima treba ponuditi prizor jednog jedinstvenog događaja i u kojima je glavni arhitektonski oblik po-zorište) civilizacijama nadzora (u kojima treba neko licini obezbediti neprekidnu kontrolu nad većinom; privilegovani arhitektonski oblik: zatvor). I dodao je da je evropsko društvo, koje je religiju zamenilo dr žavom, pružilo prvi primer jedne civilizacije nadzora.
Dvadeseti vek je utemeljio doba Panoptizma.
*
Kojim je potrebama odgovarao taj preobražaj? Verovatno novim oblicima i jednoj novoj igri u praksi nezakonitosti. A naročito novim opasnostima.
Primer Francuske revolucije (ali isto tako i mno gih drugih pokreta u dvema poslednjim decenijama XVIII veka) dokazuje da je politički aparat jedne na cije izložen udaru narodnih pobuna. Neka znatnija bu na, revolt protiv poreza i dažbina, odbijanje vojne oba veze, ne spadaju više u one lokalne i ograničene po krete koji mogu zaista da (i fizički) ugroze predstav nika političke vlasti, ali ostavljaju van svog domašaja njene strukture i njenu raspodelu. Oni mogu da dove du u pitanje i posredovanje i vršenje političke vlasti. Ali s druge strane, i možda pre svega, razvoj industri je stavlja proizvodni aparat u neposrednu i masovnu vezu sa onima koji treba da obezbede njeno funkcio-nisanje. Male zanatske jedinice, manufakture sa neve likom i relativno jednostavnom opremom, trgovine s ograničenim robnim sadržajem, koji snabdevaju lo kalna tržišta, nisu pružali mnogo mogućnosti za pljač kanje ili za globalna razaranja. Ali mašinizam, orga nizacija velikih fabrika, sa velikim zalihama sirovina, mondijalizacija tržišta i pojava velikih centara pre-raspodele roba čine bogatstva dostupnim za neprekid ne napade. A ti napadi ne dolaze spolja, od onih raz-baštinjenih ili onih neintegrisanih koji su, pod prnja ma prosjaka ili skitnice, zadavali toliki strah u X V I I I veku, nego — na neki način — dolaze iznutra, upravo od strane onih koji moraju tim bogatstvom da mani-pulišu da bi ga učinili produktivnim. Počev od svako dnevne pljačke u stovarištima proizvoda, pa do velikih kolektivnih provala mašinista, bogatstvo uloženo u pro izvodni aparat izloženo je stalnoj opasnosti. Za ovo mogu da posluže kao primer mnogobrojne mere, pred-uzimane krajem X V I I I i početkom X I X veka, u cilju zaštite londonskih luka, dokova i skladišta, da bi se rasturile mreže preprodavača i kupaca ukradene robe.
Na selu, prividno obrnuta situacija proizvodi iste efekte. Usitnjavanje zemljišnog poseda, manje-više 38
potpun nestanak zajedničkih pašnjaka, korišćenje do tad neobrađivanih utrina, učvršćuju prisvajanje zem lje i čine seosko društvo netolerantnim prema čitavom nizu sitnih nezakonitosti koje su se — milom ili silom — morale trpeti u vreme velikih, nedovoljno korišće-nih poseda. Nestale su one margine na kojima su mo gli da opstanu najsiromašniji i najpokretniji, koristeći toleranciju, nebrigu, zaboravljene propise ili stavlja nje drugih pred gotov čin. Učvršćivanje vlasničkih od nosa, ili, bolje rečeno, novi status zemljišnog poseda i njegovo novo korišćenje pretvaraju mnoge uobiča jene nezakonitosti u prestup. Otud više politički nego ekonomski značaj seoskih delikata u Francuskoj za vreme Direktoara i Konzulata (delikata koji se nado-vezuju, bilo na borbe u obliku građanskog rata, bilo na otpor prema regrutaciji); otud i značaj otpora na koji u Evropi nailaze razni šumski zakonici početkom X I X veka.
Ali možda je najznačajniji oblik nove nezakonito sti u nečem drugom. On se ne tiče toliko korpusa pro izvodnog aparata ili zemljišnog poseda koliko samog tela radnika i načina na koji je prilagođavano proiz vodnim aparatima. Nedovoljne plate, dekvalifikacija rada putem mašine, preterana dužina radnog vremena, mnogobrojnost regionalnih ili lokalnih kriza, zabrana udruživanja, mehanizam zaduživanja, sve to navodi radnike na ponašanja kao što su odsustvovanja sa po sla, prekidi »ugovora o zaposlenju«, česte seobe, »ne uredan« život. Problem se, onda, sastoji u vezivanju radnika za proizvodni aparat, u njihovom nastanjiva nju ili preseljavanju tamo gde su mu potrebni, njiho vom potčinjavanju njegovom ritmu, nametanju stal nosti ili regularnosti koji on zahteva, ukratko, njiho vom konstituisanju kao radne snage. Otud i određeno zakonodavstvo koje predviđa nove prekršaje (obave zna radna knjižica, zakon o točenju alkohola, zabrana
lutrije); otud i čitav niz mera koje, mada i nisu apso lutno prisilne, stvaraju podelu između dobrog i lošeg radnika i nastoje da ohrabre izvesna standardna po našanja (ulaganja u štednu kasu, sklapanje braka, docnije i život u radničkim naseljima); otud i pojava organizacija s ciljem kontrole i pritiska (filantropska udruženja, patronati); otud, najzad, cela jedna kam panja radničke moralizacije. Ta kampanja naziva ono što želi da ukloni »razuzdanošću«, »rasipništvom«, a ono što želi da utvrdi »regularnošću« : jedno koncen-trisano, vredno radničko telo, prilagođeno vremenu proizvodnje, koje u poslu daje tačno zahtevanu snagu. Ona u delinkventnosti razotkriva neizbežnu posledicu neregularnosti, dajući tako efektu marginalizacije ko ji stvaraju kontrolni mehanizmi status psihološke i moralne posledice.
*
Na osnovu toga možemo izvesti nekoliko zaklju čaka.
1 — Oblici kazneno-popravnog sistema koji se po javljuju između 1760. i 1840. nisu vezani za neku ob novu moralne percepcije. Priroda zakonom određenih prestupa nije se, u suštini, uopšte promenila (može se, međutim, zabeležiti postepeni ili iznenadni nesta nak verskih delikata, kao i pojava izvesnih delikata ekonomske ili profesionalne prirode); ako je kazneni režim znatno ublažen, sami prestupi su ostali gotovo identični. Ono što je pokrenulo veliku promenu u toj epohi bio je problem tela i materijalnosti, tj. jedno fizičko pitanje: novi oblik materijalnosti koji je po primio proizvodni aparat, nova vrsta kontakta između tog aparata i onog koji ga je stavljao u funkciju; novi
zahtevi nametnuti pojedincima kao proizvodnim sna gama. Istorija kazneno-popravnog sistema početkom
XIX veka u suštini ne spada u neku istoriju moralnih ideja: ona je jedno poglavlje u istoriji tela. Ili, druk
čije rečeno, ako razmatramo moralne ideje polazeći od kaznene prakse i kaznenih institucija otkrivamo da je evolucija morala, pre svega, istorija tela. Na os novu toga možemo razumeti:
— da je zatvor postao opšti oblik kažnjavanja i da je zamenio mučenje. Telo više ne mora da bude obeleženo; ono mora da bude vaspitavano, prevaspita-vano; njegovo vreme mora da bude izmereno i u pu noj meri iskorišćeno; njegove snage moraju biti ne prekidno posvećene radu. Zatvor kao oblik kazneno--popravnog sistema odgovara nadnici kao obliku rada;
— da je medicina, kao nauka o normalnosti tela, zauzela centralno mesto u kaznenoj praksi (cilj kazne mora da bude izlečenje).
2 — Preobražaj kazneno-popravnog sistema ne spa da samo u istoriju tela, on je, bolje rečeno, deo istori-je odnosa između političke vlasti i tela. Prinuda nad telima, nadzor nad njima, njihovo potčinjavanje, na čin na koji se ta vlast vrši nad njima posredno ili ne posredno, način na koji ih savladava, fiksira i koristi, sadržani su u principu promené koju proučavamo. Trebalo bi napisati jednu »Fiziku« vlasti i pokazati ko liko je bila menjana u odnosu na njene ranije oblike, početkom X I X veka, uporedo s razvojem državnih struktura.
Tu je, pre svega, jedna nova optika: uopšteni i stalni nadzorni organ; sve mora da bude posmatrano, viđeno, saopšteno; tu je, zatim, organizacija policije, institucija jednog sistema arhiva (sa individualnim kartonima), zavođenje izvesnog panoptizma.
Zatim je tu i jedna nova mehanika: izolacija i gru-pisanje pojedinaca; lokalizacija tela; optimalno
koriš-ćenje snaga; kontrola i povećanje učinka; ukratko, utvrđivanje cele jedne discipline života, vremena, ener gija.
Tu je i jedna nova psihologija: određivanje normi, isključivanje onog što tim normama ne odgovara, me hanizam njihovog obnavljanja popravnim intervenci jama, koje su na neki dvosmislen način lekovite i kaz nene.
Panoptizam, disciplina i normalizacija shematski karakterišu to novo ovladavanje telima koje je usta novljeno u XIX veku. A psihološki subjekt, kakav se
pojavljuje u to vreme (ponuđen jednom mogućem sa znanju, sposoban da uči, da se formira i disciplinuje, a eventualno podložan i patološkim skretanjima i nor-malizatorskim intervencijama) samo je naličje tog pro cesa potčinjavanja. Psihološki subjekt se rađa na tač-ki susreta vlasti i tela: to je efekat izvesne »političke fizike«.
3 — U toj »fizici« delinkvencija igra značajnu ulo gu. Ali treba da se razumemo oko termina delinkven cije. Ne radi se o delinkventima, nekoj vrsti psihološ kih i društvenih mutanata, koji bi bili predmet kaz nene represije. Pod terminom delinkvencije treba pod-razumevati dvojni sistem kažnjavanje-delinkvent. Kaznena institucija, sa zatvorom u svom središtu, pro izvodi jednu kategoriju pojedinaca koji sa njom tvore krug: zatvor ne popravlja; on ponovo neprekidno po ziva iste ljude; on malo po malo stvara jednu margi-nalizovanu populaciju koja služi za vršenje pritiska na »nepravilnosti« ili »nezakonitosti« koje se ne mogu trpeti. I ona vrši taj pritisak na nezakonitosti posred stvom delinkvencije na tri načina: navodeći malo po malo nepravilnost ili nezakonitost na prestup, zahva ljujući čitavom nizu isključenja i parapenalnih sank cija (mehanizam koji se može nazvati: »nedisciplina vodi na gubilište«); integrišući delinkvente u svoje
sop-stvene instrumente nadzora nad nezakonitošću (regru-tovanjem provokatora, potkazivača, policajaca; meha nizam koji se može nazvati: »svaki lopov može postati Vidok«*); kanališući prestupe delinkvenata ka onim delovima stanovništva koje najviše treba nadzirati (princip: »siromaha je uvek lakše pokrasti, nego boga taša«).
Ako se, dakle, vratimo na početno pitanje: čemu ta čudna institucija zatvora, otkud taj izbor jednog kažnjavanja, čije je loše funkcionisanje bilo odmah utvrđeno? — treba, možda, odgovor na njega potra žiti na ovoj strani: zatvor ima prednost da proizvodi delinkvenciju, instrument nadzora i pritiska nad ne zakonitošću, što nije nevažan faktor u vršenju vlasti nad telima i što predstavlja element one fizike vlasti koja je podstakla psihologiju subjekta.
Seminar je ove godine bio posvećen pripremama za objavljivanje dosjea o slučaju Pjera Rivjera.
* Vidocq (1775—1857), čuveni francuski avanturista.
Bio je šef policije, pre no što je postao zločinac i osuđen na robiju. Napisao je »Memoare«. — Prim. prev.
PSIHIJATRIJSKA VLAST/MOĆ
Postoji, bez sumnje, izvesna istorijska korelacija između dve činjenice: pre X V I I I veka ludilo nije bilo sistematski internirano; i bilo je u suštini smatrano nekim oblikom zablude ili iluzije. Još se početkom klasičnog doba smatralo da ludilo pripada svetskim iluzijama, himerama: ono je moglo da živi među nji ma i nije trebalo da bude od njih odvajano, izuzev kad je poprimalo ekstremne i opasne oblike. Razum ljivo je da u tim uslovima prevashodno mesto u kome je ludilo moglo i moralo da se ispolji u svojoj istini nije mogao biti veštački prostor bolnice. Terapeutska mesta, koja su bila priznata, nalazila su se, pre svega, u prirodi; ona je posedovala moć da razbije zablude, da rasturi himere. Lekari su, prema tome, rado prepi sivali putovanje, odmor, povlačenje, raskid sa veštač-kim i zaludnim gradsveštač-kim svetom. Eskirol se, možda, još sećao toga kad je, projektujući planove psihijatrij ske bolnice, preporučivao da svako njeno dvorište ot vara širok vidik na neki vrt. Drugo po redu korišćeno terapeutsko mesto bilo je pozorište, tj. suprotnost pri rode: bolesniku je prikazivana komedija njegovog lu dila, ono je iznošeno na pozornicu, za trenutak mu je pridavana fiktivna stvarnost, pomoću dekora i kosti ma nastojalo se da deluje istinito, ali se to činilo na takav način da se zabluda, uhvaćena u tu klopku, na kraju jasno ukaže pred očima onog ko je bio njena žrtva. Ni ta tehnika nije još bila potpuno nestala u X I X veku; Eskirol je, na primer, savetovao da se iz mišljaju suđenja melanholicima, kako bi se podstakla njihova energija i borbenost.
Praksa zatvaranja početkom X I X veka koincidira s trenutkom kada je ludilo počelo manje da se shvata
u odnosu na zabludu, a više u odnosu prema pravil nom i normalnom ponašanju; kada više nema vid poremećenog rasuđivanja, nego poremećaja u načinu delovanja, htenja, osećanja strasti, donošenja, odluka i slobodnog ponašanja; ukratko, trenutak kada se ono više ne ucrtava na osovini istina-zabluda-svest, nego na osovini strast-volja-sloboda; trenutak Hofbauera i Eskirola. »Postoje duševni bolesnici čije je ludilo jed va vidljivo; nema ih kod kojih strasti, moralni, afekti, nisu poremećeni, izopačeni ili uništeni... Opadanje delirij uma je siguran znak izlečenja jedino kada se bolesnici vraćaju svojim prvobitnim afektima.«. Kakav
je zapravo proces izlečenja? Je li to onaj pokret ko jim se uklanja zabluda i ponovo ukazuje istina? Nije, nego je to »vraćanje moralnih afekata u njihove prave granice, želja da se ponovo vide svoji prijatelji, svoja deca, suze osećajnosti, potreba za poveravanjem, tež nja za vraćanjem u porodicu, za obnavljanjem svojih navika.«
Kakva onda može da bude uloga duševne bolnice u tom vraćanju regularnih ponašanja? Razume se, ona će najpre imati funkciju koja se pridavala bolnicama krajem X V I I I veka: da omogući otkrivanje istine o mentalnoj bolesti, da ukloni sve što bi je u bolesni kovoj sredini moglo prikriti, pomešati, dati joj varlji ve oblike, održavati je i obnavljati. Ali bolnica, čiji je model stvorio Eskirol, više je mesto suočavanja, nego razotkrivanja: ludilo, poremećena volja, izopačena strast, mora u njoj da se sretne sa ispravnom voljom i sa ortodoksnim strastima. Njihovo suočenje, njihov neizbeženi i zapravo poželjni sudar imaće dvojako dej-stvo: bolesna volja, koja je lako mogla ostati nezapa žena, jer se nije izražavala ni u kakvom delirijumu, obelodaniće svoju bolest otporom koji će pružiti is pravnoj volji lekara; s druge strane, borba koja nasta je na toj osnovi moraće, bude li dobro vođena, dovesti
do pobede ispravne volje, do podvrgavanja, do odusta janja od poremećene volje. To je dakle jedan proces suprotstavljanja, borbe i prevladavanja. »Treba prime-njivati jedan uznemirujući metod, razbiti grč pomoću grča.,. Treba potčiniti celokupni karakter izvesnih bolesnika, savladati njihove pretenzije, ukrotiti njiho vu srdžbu, slomiti njihov ponos, dok druge treba pod-staći i ohrabriti.«
Tako se uspostavlja veoma neobična funkcija psi hijatrijske bolnice u X I X veku; mesto za dijagnosti ku i klasifikaciju, botanički prostor u kome su vrste bolesti raspoređene u zatvorene parcele, tako da sve podseća na neki veliki povrtnjak; ali to je i zatvoren prostor za izvesno suočavanje, mesto dvoboja, insti tucionalno polje na kome se radi o pobedi i pokora vanju. Veliki lekar duševnog azila — bilo da je to Le re, šarko* ili Krepelen — u isti mah je onaj koji može izreći istinu o bolesti, zahvaljujući svom znanju o njoj, i onaj koji može da proizvede bolest onakvu kakva jeste i da je u stvarnosti pokori putem moći koju njegova volja ima nad samim bolesnikom. Sve tehnike i procedure korišćene u duševnim bolnicama X I X veka — izolacija, privatno ili javno ispitivanje, lečenja putem kazne kao što su tuševi, moralni raz govori (pohvale ili ukori), stroga disciplina, obavezni rad, nagrade, posebna pažnja lekara prema izvesnim bolesnicima, pokorni, vlasnički, prisni, ponekad rop ski odnosi koji su vezivali bolesnika za lekara — sve je to imalo funkciju da od lekarske ličnosti stvori »gospodara ludila«: onog koji je razotkriva onakvu ka kva jeste (kada se skriva, kada ostaje pritajena i tiha) i onog koji njom gospodari, koji je smiruje i poništa va, pošto ju je znalački izazvao.
* Charcot (Jean Martin, 1835—1893), franc, lekar, po znat (kao i druga citirana dvojica) po svojim radovima o nervnim bolestima. — Prim. prev.
Recimo ukratko: u pasterovskoj bolnici postepeno je nestajala funkcija »proizvođenja istine« o bolesti. Lekar proizvođač istine nestaje u jednoj strukturi sa znanja. Nasuprot tome, u bolnici Eskirola ili Šarkoa funkcija »proizvođenja istine« se preuveličava, uznosi, oko ličnosti lekara. I to u jednoj igri u kojoj se radi o nadmoći lekara. Šarko, čudotvorac histerije, bez sumnje je najsimboličnija ličnost te vrste funkcioni ranja.
Do tog uznošenja dolazi, međutim, u jednom vre menu u kome lekarska moć nalazi svoja jemstva i svo ja opravdanja u preimućstvima saznanja: lekar je kompetentan, lekar poznaje bolesti i bolesnike. On poseduje jedno naučno znanje iste vrste kao i ono hemičara ili biologa: to ga ovlašćuje da interveniše i da odlučuje. Moć koju duševna bolnica daje psihi jatru moraće, dakle, da se opravda (i u isto vreme krije kao prvobitna nadmoć) proizvodeći fenomene pri-merene medicinskoj nauci. To objašnjava zašto su teh nika hipnoze i sugestije, problem simuliranja, dife rencijalna dijagnostika između organske i psihološke bolesti, tako dugi niz godina (bar od 1860. do 1890.) bili u središtu psihijatrijske teorije i prakse. Tačka savršenstva, isuviše čudesnog savršenstva, bila je do stignuta kada su bolesnici iz Sarkoovog odeljenja po čeli, na zahtev medicinske vlasti-znanja, da reprodu-kuju jednu simptomatologiju, normiranu epilepsijom, to jest takvu koja može da bude tumačena, sagleda vana i prepoznavana u terminima organske bolesti.
podeljuju i jedna na drugu tačno, nadograđuju dve funkcije duševne bolnice (provera i proizvodnja istine, s jedne strane; utvrđivanje i upoznavanje fenomena, s druge strane). Moć lekara dozvoljava mu da odsad proizvodi stvarnost jedne mentalne bolesti, čije je svojstvo da reprodukuje fenomene potpuno dostupne To je odlučujuća epizoda ponovo
ras-saznanju. Histerična osoba bila je savršeni bolesnik, jer je davala mogućnost prepoznavanja: ona je sama određivala dejstva lekarske moći u oblicima koje je lekar mogao opisati u jednom naučno prihvatljivom diskursu. Što se tiče odnosa moći koji je omogućavao celu tu operaciju, kako bi on mogao da bude sagledan u svojoj odlučujućoj ulozi, kad su ga bolesnici — što je vrhunska vrlina histerije, besprimerna poslušnost, prava epistemološka svetinja — preuzimali na sebe i prihvatali odgovornost za njega: on se u simptomato-logiji pojavljivao kao morbidna podložnost sugestiji. Sve se otad odvijalo u prozirnosti saznanja, između znajućeg subjekta i poznatog objekta.
*
Postavili smo hipotezu: kriza je bila otvorena i tek nagovešteno doba antipsihijatrije započelo onda kada se posumnjalo, a uskoro i utvrdilo da je Šarko stvarno proizvodio histeričnu krizu koju je opisivao. Tu imamo, otprilike, ekvivalent onog Pasterovog otkri ća, da lekar prenosi bolesti koje je trebalo da suzbija.
Bilo kako bilo, izgleda da su svi veliki potresi koji su uzdrmali psihijatriju od kraja X I X veka, u suštini, doveli u pitanje moć lekara: njegovu moć i njegovo delovanje na bolesnika još više, nego njegovo znanje i istinitost onog što je govorio o bolesti. Tačnije reče-np, ono što je, počev od Bernhejma, pa do Leinga ili Bazalje, bilo u pitanju, to je način na koji je lekareva moć bila implicirana u istinitosti onog što je govorio i, obrnuto, način na koji je ta istinitost mogla da bude i'abrikovana i kompromitovana putem njegove moći. Kuper je rekao: »Suština našeg problema je u nasilju«; a Bazalja: »Karakteristika tih institucija (škole, fabri ke, bolnice) je stroga podvojenost između onih koji
raspolažu vlašću i onih koji njom ne raspolažu.« Sve velike reforme, ne samo u psihijatrijskoj praksi nego i u psihijatrijskoj misli, događaju se oko tog odnosa moći; sve one predstavljaju pokušaje da se taj odnos pomeri, prikrije, ukloni, poništi. Celokupna savremena psihijatrija je u suštini prožeta antipsihijatrijom, ako pod tim podrazumevamo sve što ponovo dovodi u pi tanje ulogu psihijatra, nekada zaduženog da proizvede istinu o bolesti u bolničkom prostoru.
Mogli bismo, dakle, da govorimo o
antipsihijatri-jama koje su prošle kroz istoriju moderne psihijatrije.
Ali, možda bi bilo bolje brižljivo razabrati dva proce sa, koji su savršeno različiti, s istorijskog, epistemolo škog i političkog gledišta.
Postojao je, najpre, pokret »depsihijatrizacije«. On se pojavljuje odmah posle Šarkoa. I tada se ne radi toliko o poništavanju moći lekara, koliko o nje nom pomeranju u ime jednog egzaktnijeg znanja, o tome da se ona drukčije primeni, u drukčijim mera-ma. Da se mentalna medicina depsihijatrizuje, kako bi se u njenoj pravoj delotvornosti uspostavila lekarska moć, koju je Šarkova neopreznost (ili njegovo nezna nje) navela da na pogrešan način proizvodi bolesti, dakle da stvara lažne bolesti.
1) Jedan početni oblik depsihijatrizacije počinje s Babinskim, u kome ona nalazi svog kritičkog heroja. Umesto da se nastoji teatralno proizvesti istina o bo lesti bolje je nastojati da se ona svede na svoju strikt nu realnost, koja je često samo pitijatizam, podobnost za teatralizovanje. Posle toga, odnos dominacije leka ra nad bolesnikom, ne samo da neće ništa izgubiti od svoje strgosti, nego će se njegova strogost preneti na
svođenje bolesti na njen striktni minimum: na nužne
i dovoljne znake da bi mogla biti dijagnosticirana kao mentalna bolest i na neophodne tehničke postupke da bi te manifestacije nestale.
Radi se, na neki način, o pasterizaciji psihijatrij ske bolnice, o tome da se u duševnoj bolnici postigne isti efekat pojednostavljenja koji je Paster nametnuo drugim bolnicama: da se neposredno povežu dijagno stika i terapeutika, saznanje o prirodi bolesti i suzbi janje njenih manifestacija. Momenat provere, onaj u kome se bolest ispoljava u svojoj istini i dolazi do svog potpunog ostvarenja, taj momenat ne treba više da bude deo procesa lečenja. Bolnica može da postane jedno tiho mesto, gde se oblik lekarske moći održava u svom najstriktnijem vidu, pritom, ona ne mora da se susretne i da se suoči sa samim ludilom. Nazovimo taj »aseptični« i asimptomatični oblik depsihijatriza cije »psihijatrijom sa nultom proizvodnjom«. Njena su dva najznačajnija oblika psiho-hirurgija i farma kološka psihijatrija.
2) Kod drugog oblika depsihijatrizacije, potpuno suprotnog od prethodnog, radi se o tome da se koliko je god to moguće pojača proizvodnja ludila u njegovoj istini, ali da pritom odnosi moći između lekara i bo lesnika budu precizno uključeni u tu proizvodnju, da joj ostanu primereni, da ne dopuste da ih ona nadvla da, i da mogu da zadrže kontrolu nad njom. Glavni uslov za održanje te »depsihijatrizovane« lekarske mo ći sastoji se u isključivanju svih dejstava svojstvenih bolničkom prostoru. Treba, pre svega, izbeći zamku u koju je bio upao Šarko sa svojim mađioničarskim podvizima; treba sprečiti da se bolnička disciplina ne naruga lekarskom autoritetu i da se, u toj sredini ko lektivnog saučesništva i nejasnih znanja, suverena na uka lekara ne zaplete u mehanizme koje je nehotice proizvela. Otud pravilo suočavanja u dvoje; otud pra vilo slobodnog dogovora između lekara i bolesnika — pravilo ograničavanja svih dejstava tog odnosa isklju čivo na nivo diskursa (»ja od tebe tražim samo jedno, a to je da kažeš, ali da zaista kažeš sve što ti prolazi
kroz glavu«); pravilo diskurzivne slobode (»nećeš više moći da se pohvališ da obmanjuješ svog lekara, bu dući da više nećeš odgovarati na postavljena pitanja; reći ćeš što ti padne na pamet, a nećeš čak morati ni da me pitaš šta ja o tome mislim; ako budeš hteo da me prevariš kršeći to pravilo, ja neću stvarno biti pre varen; ti ćeš sâm upasti u zamku, pošto si poremetio proizvodnju istine i povećao iznos koji mi duguješ za nekoliko vizita); pravilo divana koje priznaje stvar nost samo efektima postignutim u tom povlašćenom prostoru, tokom tog pojedinog časa u kome deluje moć lekara — moć koja se ne može steći nikakvim povratnim dejstvom; budući da lekar ostaje potpuno povučen u tišinu i nevidljivost.
Psihoanaliza se istorijski može dešifrovati kao drugi veliki oblik depsihijatrizacije, izazvane šarkoov-skim traumatizmom: to je povlačenje van bolničkog prostora, da bi se izbrisala paradoksalna dejstva psi hijatrijske nadmoći; ali to je i rekonstrukcija lekar ske moći, proizvođača istine, u jednom prostoru po dešenom tako da ta proizvodnja uvek ostane primere-na toj moći. Pojam transfera kao procesa bitnog za lečenje je jedan način konceptualnog promišljanja tog izjednačavanja u obliku saznanja; isplata u novcu, mo netarni vid transfera, predstavlja jedan način da on bude zajamčen u stvarnosti: jedan način sprečavanja da proizvodnja istine ne postane neka protiv-moć, ko ja hvata u zamku, poništava i preokreće u svoju ko rist moć lekara.
Antipsihijatrija je usmerena protiv ta dva velika oblika depsihijatrizacije, jer su oba konzervatori mo ći: prvi zato što poništava proizvodnju istine, drugi zato što pokušava da izjednači proizvodnju istine i medicinsku moć. U njima se više radi o sistematskom razaranju bolničkog prostora internim radom, nego o povlačenju iz tog prostora; i radi se više o prenošenju