Mark Gibbs
Izdavač i nakladnik: Zadruga Eneagram
Zagreb, Hrvatska, e-mail: [email protected] Za nakladnika: Marina Kralik
Prijevod originala: Th e Virgin and the Priest: Th e Making of the Messiah, Mark Gibbs, objavljeno na www.thevirginandthepriest.com
Prijevod na hrvatski jezik © Zadruga Eneagram Lektura i korektura: Judita Uremović
Grafi čko oblikovanje: Kristina Džepina-Bajić Tisak i uvez: Denona d.o.o., Zagreb
Tiskano u lipnju 2011. ISBN 978-953-99715-8-6
Dijelovi ove knjige u hrvatskome prijevodu smiju se reproducirati u digitalnom, tiskanom, fotokopiranom ili kakvom drugom obliku u opsegu jednoga poglavlja, za edukativne, znanstvene, polemičke i bibliografske svrhe. Zloupotrebe u svrhu vrijeđanja vjerskih, spolnih, etničkih ili rasnih uvjerenja i osjećaja podliježu odgovarajućim zakonskim propisima.
Za engleski izvornik ©Mark Gibbs. Izdavač nije bio u mogućnosti stupiti u kontakt s autorom ovoga djela, budući da je vjerojatno riječ o pseudonimu. Izdavač priznaje retroaktivno sva prava autoru ili nositelju autorskih prava na engleskom jeziku za knjigu “Th e Virgin and the Priest”, prema važećim propisima o zaštiti autorskih prava u Republici Hrvatskoj.
Mark Gibbs
Djevica i svećenik
Zadruga Eneagram Zagreb, 2011.
Sadržaj
Predgovor autora ... 7
Uvod ... 11
1. Krv prije svega je najvažnija... 19
2. Obitelj novog Abrahama ... 33
3. Zaharija i Marija ... 53
4. Anđeo Gospodnji ... 83
5. Kraljotvorci ...101
6. Braća suparnici ...119
7. Svitci s Mrtvoga mora ...131
8. Mesijanski konfl ikt i njegovo nasljeđe ...169
Zaključak ...227
Likovni prilozi ... Popis literature ...231
Predgovor autora
U zadnjih stotinjak godina, broj onih koji redovno idu u crkvu i prisustvuju obre-dima bilježi u razvijenom svijetu silaznu putanju. Vrlo je vjerojatno da će se ta tendencija nastaviti i dalje. U prošlosti, u crkvu su išli gotovo svi. No danas, bez obzira na to vjeruju li u Boga ili ne, većina ljudi smatra da vjerske organizacije kaskaju za vremenom.
Podizanje razine obrazovanja nakon Drugog svjetskog rata povećalo je i intelek-tualne zahtjeve. Većina ljudi danas će prihvatiti da je nešto “istina” samo ako se to može razumski objasniti ili ako se na koji drugi način podudara s njihovim iskustvom. Apsolutne “istine” moraju biti u skladu sa stvarnošću. Ne stvarnošću u smislu percepcije, već sa stvarnošću koja je za sve ista. Doktrine koje ustrajava-ju na vjeri u iracionalno i nepoznato više nisu masovno privlačne, zato što prema toj logici nisu ni istinite.
U prošlosti je Crkva mogla povući neka od svojih pogrešnih učenja, primjerice, da Sunce kruži oko Zemlje, jer su ona bila sekundarne važnosti za središnju te-ologiju. U suvremeno doba, budući da se neugodna iznenađenja mogu pojaviti češće i redovitije, Crkva je usvojila stanovište da su vjera i znanost uzajamno neuskladive. Dakle, svi pokušaji da se to dvoje pomiri su besplodni.
Ideja da bi u svijetu mogli postojati proturječni zakoni, nije impresionirala Einsteina koji je izrekao onu čuvenu rečenicu: “Bog se ne kocka s univerzumom.” Njegov komentar kako će “znanost omogućiti sigurniji pristup k Bogu nego re-ligija”, odražava rašireno mišljenje da su vjerske institucije paralizirane porivom za samoočuvanjem i oklijevanjem da priznaju pogreške. Za većinu ljudi danas, Crkva nije prepustila znanosti samo tumačenje fi zičkoga svijeta, nego i onoga nevidljivoga, sa svime što iz toga proizlazi.
Unatoč skepticizmu koji u javnosti vlada prema kršćanskoj Crkvi, neupit-na je povijesneupit-na činjenica da je zapadneupit-na civilizacija baštinica judeokršćanstva. Prevladavajuća kultura zasnovana je u biti na složenoj sintezi hebrajizma i he-lenizma, no katalizator toga bila su zbivanja u životu jednog čovjeka – Isusa. Mi jednostavno ne možemo razumjeti suvremeni svijet ako prvo ne razumijemo našu judeokršćansku prošlost.
Svjetski uspjeh fi lmova poput, primjerice, Pasije i Da Vincijeva koda, pokazuje kako želja da se dozna što se to dogodilo prije dvije tisuće godina, nimalo nije splasnula. No, s koje god točke gledišta se Isusa prikazivalo, mi i dalje ne znamo
Žarišna točka “izvornoga” kršćanstva za tradicionaliste je Krist, uskrsli Bog. “Krist” transcendira ljudske atribute, tako da je u toj velikoj shemi stvari povije-sni čovjek Isus manje važan. Na drugome kraju tog spektra, liberalni akademici navode pomanjkanje bilo kakve dokumentacije kojom bi se dokazalo bilo što o Isusu, a budući da su pravi znanstvenici oni će se dati voditi samo “činjenicama”. Smisleno shvatiti Isusa, dakle, nije lako. Izgleda kao da je on bio odbačen od onih “zaduženih za religiju”, gotovo kao kakav običan čovjek koji je imao bogo-hulni umišljaj vlastite veličine. No, danas kada se njega smatra Bogom, odnosno osobom koju se smije odrediti samo na vrlo ograničenoj osnovi od tek nekoliko proznih narativa, danas je Isusa nemoguće legitimno promatrati kao ljudsko biće s normalnim fi zičkim, psihičkim, emocionalnim i intelektualnim potrebama. Knjiga “Djevica i svećenik” ne bavi se pitanjem Isusova bračnog status, niti time je li imao djece. Istraživati mogućnost prosljeđivanja krvne linije a da se prije toga nije utvrdilo tko su Isusovi roditelji, ne znači samo trčanje pred rudo nego i dodatno povećanje zbunjenosti oko njegova statusa. Isusovo “božanstvo” bilo je temelj kršćanske teologije još od vremena prvih crkvenih koncila, a jednako tako i danas ono uvjetuje percepciju Isusa u javnosti. S tog razloga, Isusovi predci, prije negoli njegovi potomci, moraju biti početna točka u svakom istraživanju njegova života.
Protestantske crkve službeno ne ustrajavaju toliko čvrsto na doktrini o djevičan-skom rođenju kao što to čine Rimokatolička i pravoslavne Crkve. Marijino ču-desno začeće, međutim, prihvaća kao istinito većina protestanata i velik dio opće populacije. Čak i oni koji ne vjeruju uskaču u isto kolo kada se počne približavati Božić. Tko bi im to zamjerio? To je predivna priča. Mlada djevica začela je di-jete na čudesan način. Rodila je jedinorođenoga Sina Božjeg u skromnoj štalici. Mudraci su došli izdaleka donijeti darove novorođenome kralju.
Riječ “čudo”, međutim, legitimno se može upotrijebiti pri opisu događaja za koje nema racionalnog, odnosno znanstvenog objašnjenja, a aspolutni princip – koji prethodi nastanku svih oblika života i po kojemu svi oblici života nastaju – jest odnos ili uzajamno djelovanje između suprotnosti muško/žensko ili pozitivno/ negativno. Pa tako bez obzira na ma koje teološke tvrdnje, ako je Isus postojao onda je on morao imati i svoje biološke roditelje. Njegovo rođenje, stoga, nije bilo čudo. Štoviše, ako bi se identifi ciralo Isusova oca, to bi moglo pomoći da se objasne i neki drugi drugi aspekti njegova života, i unijelo bi dozu vrlo potrebnog realiteta u proučavanje kršćanskih ishodišta.
Kako bi zaštitili ranu Crkvu, pisci evanđelja namjerno su prepravili tumačenja o Isusovom rođenju kako bi zbunili neupućene i sakrili istinu od onih za koje su
mislili da je neće moći prihvatiti. Da bi to postigli, upotrijebili su drevni “mesi-janski” pisarski kôd koji je pripadao jednoj ezoterijskoj struji judaizma. Poslije, kako se Crkva razvijala među nežidovskim narodima, nepoznavanje toga kôda pokazalo se katastrofalnim. Stoljeća bespredmetnih i nepotrebnih teoloških do-kazivanja ubrzala su podjele u društvu, što je dovelo do stoljetnih krvoprolića, progona i stradavanja nezamislivih razmjera. U tumačenju tog mesijanskog kôda, knjiga Djevica i svećenik ne ide toliko za činjenicama, budući da njih uglavnom niti nema. Priču koju se ovdje iznosi bilo bi teško dokazati danas na sudu: nema iskaza pod zakletvom, nema svjedoka-očevidaca, nema potvrde očinstva prema DNA testovima. Argumentacija je vođena razumom, u okviru koherentne i kon-zistentne logike, zasnovana na židovskim tradicijama biblijskih pisaca. Dokazi u prilog te priče predočeni su iz apokrifnih evanđelja, iz spisa ranocrkvenih otaca te iz Kurana. Šifrirane likovne poruke iz renesansnih remek-djela, koje su tako dugo bile izvor nedoumice za “stručnjake” a za široku javnost izvor dezorijentaci-je, ovdje su odgonetnute, kako bi se pokazalo da je znanje o Isusovom biološkom ocu bilo ključno za jednu važnu i utjecajnu subverzivnu predaju.
To, što ime Isusova oca nikada nije bila javno otkriveno, potvrđuje da je postojala kontrolirana i široka zavjera šutnje od strane onih koji su to znali, kako izvan tako i unutar Crkve. Onima koji su tu šutnju provodili, pomagala je i u tome ih poticala zagušljiva moć unaprijed danih zamisli, koja je išla ruku pod ruku s najvećom propagandnom kampanjom u povijesti svijeta, emitiranom neumorno i neprestano sedamnaest stoljeća. I posve slično današnjim marketinškim pro-mocijama, i ta je poruka bila lažna i prividna, smišljena samo zato da bi poslužila preodjevenim interesima. Duboko u sebi to smo znali, no ipak smo kupovali taj proizvod.
U kršćanske svete krave diralo se već više puta i prije, no nikad tako obuhvatno kao u knjizi Djevica i svećenik. Možda najvažnije od svega, bačeno je svjetlo na život sv. Ivana Krstitelja – jednu od najviše zanemarenih tema u novozavjetnim proučavanjima i u istraživanjima Svitaka s Mrtvoga mora – te na ulogu koju je on imao u tragičnom Isusovom životu. Sve usputne pogreške manje su važne i, nadamo se, periferne u odnosu na središnju tezu ove knjige. Za čitatelje koji su odrasli na zasadama tradicionalnog vjerskog naučavanja, knjiga Djevica i
sveće-nik bit će putovanje po neistraženim morima. Sretan put!
Uvod
Prije nego što dublje uđemo u priču o Isusu, potrebno je znati nešto o njezinoj pozadini. To znači, zahvatiti u temeljne elemente židovske povijesti – ako ni zbog čega, onda zato što je Isus tvrdio za sebe da je on ispunjenje te povijesti. Sljedećih nekoliko stranica trebalo bi pružiti općeniti pregled, no vrlo je preporučljivo pro-učiti i širu literaturu.
Među današnjim povjesničarima, arheolozima i bibličarima vode se mnoge ra-sprave oko povijesne pouzdanosti Staroga zavjeta. U Palestini staroga vijeka ta-kođer se vrlo mnogo raspravljalo o svetim tekstovima, ali ne kao danas u smislu razlučivanja činjenica od mitova i legendi. Rasprave su se vodile oko toga kako protumačiti pripovijesti na najispravniji način, da bi se otkrila “istina”. Na sve-topisamske tekstove gledalo se kao na vodiče k istini, a ne kao na istinu samu. Najvažnije skupine u židovskome društvu – farizeji, saduceji i eseni – a svi su oni bili Isusovi suvremenici – često su u jednim te istim spisima pronalazili različita značenja.
Načelno su svi bili sporazumni oko toga da knjige hebrejske Biblije sadrže pouz-dan i nadahnut zapis o Izraelu i o njegovu odnosu s Bogom. Nisu postojali arhivi ni išta slično za praćenje drevnih kronologija, pa su tako zapisivači prošlosti u prvi plan stavljali arhetipove umjesto pravih imena, lokaliteta i događaja. Povijest je započela s padom u grijeh. Adam i Eva, praroditelji odnosno prvi predci, prekršili su Božju zapovijed da “ne jedu ploda sa stabla”. Posljedica toga bila je da su oni i njihovi potomci bili protjerani iz Edenskoga vrta. Pisci Knjige Postanka opisali su događaje povezane s padom u pojmovima bliskim agrarno-me društvu: “stablo”, “biljka”, “vrt”, “plod”, “sjeagrarno-me”, i tako dalje. Ta poljodjelska metafora sustavno se ponavljala u knjigama Staroga i Novoga zavjeta, objašnja-vajući djelovanje providnosti u ljudskom životu. Za stare Židove, spasenje je bilo organski proces restauracije rajskoga vrta. Religija, stoga, nije bila stvar svijesti pojedinca, nego je bila pravo izraelskih obitelji koje se stječe rođenjem. Preduvjet tome nije bila ni vjera, ni djela, već krvno srodstvo, odnosno rodoslovlje. Povijest spasenja trebala je biti dovršena uspostavom globalne vladavine židov-skoga spasitelja/kralja, odnosno Mesije. O pojedinostima toga, kako će se mate-rijalizirati taj novi svjetski poredak, nije postojala nikakva konačna suglasnost, no općeprihvaćeno je bilo da će Mesija biti pobjedonosni kralj-ratnik, koji će vla-dati putem svojih predstavnika – židovskoga naroda. Nakon što bude oslobodio Izrael, Mesija će sebi podložiti i sve ostale narode. Kada se iskorijeni štovanje po-ganskih bogova, svijet će služiti jedino Jahvi, hebrejskome Bogu. U “bratstvu svih
ljudi” koje će iz toga uslijediti, mačevi će biti “prekovani u plugove”, a “lav i janje zajedno će pâsti”. Prema Knjizi Postanka, ljudi su bili toliko iskvareni da je Bog “požalio što je stvorio čovjeka” te je pustio Potop kao Sud, kako bi ih zbrisao s lica zemlje. Jedino je Noina obitelj bila pošteđena od utapljanja. Trebao je to biti nov početak za čovječanstvo, pa su nakon potopa oni koji su preživjeli dobili uputu “plodite se i množite”, istu onakvu kakva je bila dana Adamu i Evi. Međutim, ni to nije funkcioniralo. Biblijski tekst ne govori do kraja zašto, no slično poput Adama prije toga, i Noina “golotinja” podrazumijeva neki spolni prijestup koji je doveo do gubitka milosti.
Sljedeći Božji pokušaj da spasi čovječanstvo bio je u sklapanju jedinstvenog save-za s jednim jedinim čovjekom, od kojega će poteći isave-zabrani narod. Taj čovjek je bio Abraham, rodonačelnik hebrejske rase.
Židovi su bili i danas su jedini narod na svijetu koji posjeduje zapise o svom ge-nealoškom podrijetlu i izvodi to podrijetlo od jednog čovjeka. No, nisu svi koji su potekli od Abrahama bili Židovi – već samo oni koji su došli po jednoj poseb-noj krvposeb-noj liniji. To je apsolutno najvažniji element za razumijevanje starovjekog judaizma: sve se zasniva na podrijetlu i precima. Abrahamova prvorođenoga sina Išmaela Arapi smatraju svojim zajedničkim pretkom, no izabrana krvna linija prenosi se preko Izaka, Abrahamova drugorođenoga sina.
Izak je također imao dva sina, Ezava i Jakova, i tu je opet mlađi brat, Jakov, bio onaj preko koga se prenosi providonosna loza. Jakov, treća generacija patrijarha, utemeljitelj je izraelske nacije. “Izrael” doslovno znači “onaj koji se bori s Bogom”, a to je jednostavno bilo drugo ime za Jakova.
Jakov je imao dvanaest sinova, a ljubimac mu je bio Josip. Braća su mrzila Josipa poradi jednog njegovog sna, o tome kako će cijela obitelj jednoga dana pred njim prignuti koljeno. Zato su inscenirali otmicu i prodali ga trgovcima Išmailovcima, koji su ga odveli u Egipat. Ocu Jakovu braća su rekla da je Josip mrtav. U Egiptu, međutim, Josipova je zvijezda bila u usponu. Pošto je uspješno protumačio zna-čenje jednog faraonova sna, bio je imenovan za velikog vezira – nešto poput pre-mijera u državi.
Kad je u zemlji zavladala glad, Jakov se s obitelji preselio na jug prema Egiptu u potrazi za hranom. Nedugo potom, i na očevu golemu radost, Josip im je otkrio tko je on. Djeca Izraelova, sada ponovno ujedinjena, ostala su u Egiptu te su na kraju postali nacijom unutar nacije. Knjiga Izlaska govori kako su se “množili i jačali, te su napučili onu zemlju.” Faraon se počeo pribojavati njihove brojnosti i počeo je sumnjati u njihovu odanost, pa je u tome pronašao opravdanje da ih pri-sili na ropski fi zički rad. Unatoč teškomu životu, hebrejska populacija nastavila je
rasti i počelo je značiti prijetnju. I to takvu, da je faraon naredio da se svu mušku hebrejsku novorođenčad ima utopiti u Nilu. S tim događajem započela je priča o Mojsiju.
Jedna od faraonovih kćeri pronašla je Mojsija nizvodno na Nilu, u košarici od pruća. Uzela je dijete k sebi i podigla ga u kraljevskoj kući. No, već kad se činilo da će priča voditi k tome da Mojsije postane faronom, on je ubio nekog egipat-skog predradnika kojega je vidio kako zlostavlja hebrejske robove. U strahu od posljedica svojega nedjela, Mojsije je pobjegao u Midjansku pustinju i živio tamo nomadskim životom pastira.
Biblijska priča tumači dalje kako je u vrijeme tog izbjeglištva Bog uputio Mojsija da se vrati u Egipat te da skupa sa svojim starijim bratom Aronom oslobodi Izraelce i povede ih u Obećanu zemlju. Nakon mnogih kušnji i nevolja, braća su naposljetku uspjela i hebrejsko je pučanstvo bilo izbavljeno iz ropstva. Putovanje u Kanan, međutim, zakompliciralo se i oteglo pa je potrajalo čak četrdeset godi-na dok nisu stigli godi-na cilj.
U međuvremenu je Mojsije primio Deset zapovijedi, formulirao je službenu izra-elsku religiju i ustanovio svećeničku službu. Aron je bio prvi Veliki svećenik i svi budući svećenici potjecali su isključivo od Aronovih izravnih potomaka. Drugi, koji su pripadali plemenu Levija, jednoga između dvanaest Jakovljevih sinova, bili su određeni za niže svećenstvo, odgovorno za organiziranje svega što se tiče obrednih ceremonija. Svećenici i leviti živjeli su od davanja prikupljenih od osta-lih plemena te im je bilo zabranjeno posjedovati zemlju. Teoretski, budući da nisu morali raditi, svećenici i leviti posvetili su svoj život služenju zajednici. Mojsije nije doživio osvajanje Obećane zemlje, tako da je za vođu vojne kampanje bio imenovan Jošua. Njegova je vojska u relativno kratkom vremenu izvojevala niz zapanjujućih pobjeda nad neprijateljem. Palestinska zemlja bila je oduzeta Kanancima i podijeljena između dvanaest Izraelovih plemena. Taj poraz, među-tim, nije obuhvatio sav teritorij, odnosno ostalo je neosvojeno nekoliko enklava. Razdoblje nakon zaposjedanja i ponovnog naseljavanja bilo je obilježeno stal-nim ratovima s kananskim kraljevima i s vanjskim neprijateljima. Poznato kao doba “sudaca” – božanski nadahnutih vođa koji su bili proroci-ratnici i koji su se povremeno pojavljivali kako bi spriječili Hebreje da se asimiliraju sa stranim susjedima – to razdoblje formalno je završilo kada je Samuel pomazao Šaula za prvog kralja Izraela.
Nakon što je Šaul pao, umjesto njega za kralja je bio pomazan legendarni David, koga je naslijedio njegov sin Salomon koji je prema pričama izgradio prvi hram
u Jeruzalemu. Buduće generacije s nostalgijom će gledati na to doba, smatrajući ga zlatnim dobom Izraela. Ono, međutim, nije dugo trajalo.
Nakon Salomonove smrti izbio je građanski rat koji je dotad jedinstvenu naciju podijelio u dva suprotstavljena kraljevstva, sjeverno Kraljevstvo Izraela i južno Jude. Južno Kraljevstvo bilo je dom plemena Jude i Benjamina, a sjeverno je obu-hvaćalo preostalih deset plemena. Svećenici i leviti većinom su ostali na jugu, jer je tamo bio smješten Jeruzalem. Biblija bilježi da su sjevernjaci čas zapadali u idolopoklonstvo, čas se iz njega izvlačili te da su gradili vlastita kultna središta, suparnička Jeruzalemu, a što je naposljetku i dovelo do njihova uništenja. Krajnje je teško odrediti nadnevke za ma koju od ovih pojava jer jedva da postoje ikakvi dokazi koji bi potvrdili bilo povijesnost tih događaja, bilo osobe koje su u njima spomenute. Štoviše, biblijska kronologija slijedi stanovitu ezoterijsku nu-merologiju, pa su tako važnija razdoblja često zabilježena kao četrdeset godina, ili umnožak od četrdeset, ili kao sedam godina, odnosno umnožak od sedam, i tome slično. Sve to pokazuje da pisci nikada niti nisu namjeravali sastavljati povijesne ljetopise. Detalji u pripovijesti bili su posebno konstruirani kako bi se uskladili s temeljnim principima, što je onda dokazivalo božansku povezanost. Zbog brojnije populacije i plodnije zemlje, Izrael je uvijek bio bogatiji nego Juda na jugu i predstavljao je neodoljivu metu za svako carstvo u ekspanziji. Uspon Asirskoga Carstva u 8. st. pr. n.e. značio je katastrofu za Sjeverno Kraljevstvo. Asirski arhvi koji su došli do nas podupiru mnoga biblijska izvješća. Do 720. godine pr. n.e. Asirci nisu samo upali i osvojili Izrael, nego su i deportirali sve stanovništvo te su dovukli naseljenike iz drugih dijelova Carstva da zaposjednu zemlju.
Što se potom događalo s izgubljenim sjevernim plemenima, ostat će sve do danas izvorom beskrajnih spekulacija. No, od tada pa nadalje, barem kad je riječ o bi-blijskim pisarima, jedini “pravi” Izraelci bili su na jugu, a većina njih pripadala je plemenu Judinom. Nimalo, stoga, ne iznenađuje što Biblija prorokuje da će Juda vladati nad ostalim Izraelovim plemenima i da će Mesija doći iz roda Judina. Ustvari, Stari zavjet toliko zastupa Judinu stranu, da je zasigurno bio sastavljan i uređivan tek nakon izgnanstva sjevernih plemena.
Sto godina poslije, kada je Babilon svladao Asiriju i postao vodećom silom u tom području, vojska kralja Nabukodonosora umarširala je u Judeju i započela opsadu Jeruzalema, što je opisano u Bibliji i u babilonskim zapisima. Godine 597. pr. n.e. Jeruzalem je pao i pobjednici su uzeli uobičajeni ratni plijen. Još bitnije je, međutim, bilo to da su svećenici, aristokracija i zanatlije bili zarobljeni i prognani u Babilon.
U desetljeću koje je uslijedilo, preostalo stanovništvo bunilo se protiv Nabukodonosora, ali sve je bilo uzalud. Godine 587. pr. n.e. Babilon je opet na-pao na Jeruzalem, i taj put grad je bio potpuno opustošen, a Hram ostavljen u ruševinama. Gradovi na periferiji također su bili uništeni. Većina stanovništva pobjegla je u Egipat, ostavivši Judeju faktički nenastanjenom. Sidkija, zadnji ju-dejski kralj, bio je oslijepljen, bačen u lance i odveden u Babilon, nakon što su mu sinovi bili javno pogubljeni pred njegovim očima.
Sudbina hebrejske religije sada je bila u rukama babilonskih izbjeglica. Da su se oni tada integrirali u lokalnu kulturu, to bi vjerojatno značilo kraj judaizma. No, tijek povijesti dramatično se okrenuo 539. godine kada je perzijski kralj Kir na-pao i osvojio Babilon. On je izdao kraljevski nalog kojim se dopuštalo povratak židovskih prognanika i obnova jeruzalemskoga Hrama.
Je li Kir bio potaknut altruizmom ili pragmatizmom, svejedno je, jer domovinski povratak u Palestinu nipošto nije tekao brzo. Prema izvješćima, bila su tri velika vala povratnika, koji su trajali nekoliko generacija, a vrhunac je bio 458. g. pr. n.e. kada je Ezra pisar (koji je ujedno bio i svećenik) stigao u Jeruzalem oboružan punomoći što ju je potpisao Darije, kralj Perzije. Nisu, međutim, svi Židovi imali želju vratiti se, i dobar dio njih odlučio je ostati u Babilonu.
Vremenom je bio podignut novi Hram i palestinski Židovi imali su sada svoju poluneovisnu domovinu. Davidovska monarhija, međutim, nije bila ponovno uspostavljena, a novom vladajućom klasom de facto je postalo svećenstvo. U to doba bili su položeni temelji onoga što je kasnije postalo poznato kao judaizam Drugog hrama.
Aleksandar Veliki porazio je Perzijsko Carstvo u 4. st. pr.n.e., a godine 332. pr.n.e. židovska država postala je dijelom helenističkoga svijeta i dobila je ime Judeja. Nakon otprilike stotinu i pedeset godina grčke vladavine, židovski otpor protiv helenizacije buknuo je u otvoreni rat. Kada se prašina konačno slegla, uslijedi-lo je razdoblje relativne neovisnosti koje je potrajauslijedi-lo jedno stoljeće, a završiuslijedi-lo je 63. godine pr.n.e. dolaskom rimske vojske pod zapovjedništvom vojskovođe Pompeja
Nakon tri desetljeća rimske uprave i niza namjesnika, car August postavio je go-dine 37. pr. n.e Heroda Velikoga za potkralja Judeje. Budući da je Herod bio obraćenik na judaizam, većina naroda nije ga prihvaćala kao legitimnog kralja, no on se unatoč tome upustio u opsežan projekt rekonstrukcije jeruzalemskoga Hrama, učinivši od njega vjerojatno najveličanstveniju građevinu u ondašnjem svijetu. Isus se rodio tijekom posljednjih godina Herodove vladavine.
Židovsko je društvo sa svojim najbitnijim vjerovanjima preživjelo ovu nevjero-jatnu povijest zato što je čuvalo svoje pisane i usmene tradicije, odnosno posje-dovalo zabilježene riječi svojih proroka. U globalu, njihove povijesne tragedije nisu vodile niti u cinizam a niti u usvajanje religija njihovih gospodara, kako to obično biva kod naroda pod stranom vladavinom. Po tome su Židovi oduvijek bili fascinantni nežidovima. No, iako je židovska ideja o svjetskom mesijanskom kraljevstvu bila dobro poznata na Bliskom istoku i šire, to ih nije činilo omilje-nima među susjedima. Za većinu nežidova, judaistička etika rasne i religijske se-paracije značila je da oni nežidove smatraju nižima od sebe, čak i nižom vrstom ljudskih bića uopće.
Mesijanska očekivanja bila su na svom usijanom vrhuncu tijekom ranog rimskog razdoblja. Rekonstruirani Hram postao je jednim od čuda svijeta i bogati Židovi iz dijaspore (Židovi koji su živjeli izvan Palestine) neprestano su hodočastili u Jeruzalem. Hebrejska Biblija bila je prevedena na grčki jezik i kružila je posvuda među dijasporom koja je govorila grčkim jezikom, a koje je prema procjenama bilo barem dvaput više od dva milijuna stalno naseljenih u Palestini. Pripadnici drugih naroda, na koje je snažan dojam ostavljao moral i etika sinagoge, u sve većem su broju prelazili na judaizam. No, godine 70.-e Hram je bio razoren i svećenstvo potpuno zbrisano. Nijedna ustanova više nikad nije bila ponovno uspostavljena.
Izraelska nacija pojavila se ponovno tek 1948. godine, i mogla bi se opisati kao protektorat novoga Rima – Sjedinjenih Američkih Država, s njihovim carem/ predsjednikom, senatom, orlom na zastavi, te glavnim gradom u kojemu zgrade državnih insitucija slijede grčko-rimski stil i ukrašene su poganskim bogovima i božicama. Uspješna židovska dijaspora naselila se u tom novom Rimu. I baš kao i nekad, ponovno uspostavljen Izrael okružen je neprijateljskim susjedima i živi u mentalitetu opsadnog stanja.
Premda je cijelo židovsko proroštvo bilo posvećeno dolasku Mesije, o tom dola-sku nema nikakvih čvrstih i pouzdanih pojedinosti. Dobar dio Pisma, međutim, bio je sastavljen tako da udovolji kriterijima skrivene mesijanske formule, od-nosno kôda, najbitnijeg za očuvanje nebeskih tajni. Razumijevanje tog mesijan-skoga kôda bilo je prvo što se tražilo od pisara staroga doba. No, u ključnom tre-nutku prije dvije tisuće godina, nije se slijedilo taj kôd. Starozavjetno proroštvo pretkazalo je Židovima blistavu budućnost u nadolazećoj mesijanskoj eri: “Tko god ih vidi znat će da su oni narod blagoslovljen od Boga.” U stvarnosti, Židovi su pretrpjeli devetnaest stoljeća egzila i progona koji su kulminirali u nacistič-kom genocidu.
U međuvremenu je kršćanstvo – religija nežidovskih naroda – prisvojilo sebi pravo na židovskoga Mesiju. Pa iako je Novi zavjet zabilježio neznanje, predra-sude i nepravde gotovo do parodije, Crkva je proglasila da je mesijansko proroš-tvo ispunjeno. Nove i revolucionarne teologije razvile su se da bi objasnile zašto Mesija nije ponovno uspostavio Edenski vrt, zašto nema mira na zemlji, i zašto mačevi nisu prekovani u plugove. Nepotrebno je i reći, ništa od toga nije bilo židovsko tumačenje.
Posve neočekivano, otkriveni su Svitci s Mrtvoga mora u isto vrijeme kada je i Izrael dobio svoju državu. Pronađeno je mnogo židovskih rukopisa, sakrivenih u pećinama u pustinji, koji se mahom bave posebice mesijanskim proročanstvom, i koji danas čine posljednji nastavak hebrejske Biblije. Najzad je moguće prijeći preko tog mosta koji povezuje Stari i Novi zavjet. Vratimo se, dakle, u Palestinu prvoga stoljeća, otkrijmo tajne mesijanskoga kôda i iznađimo što se tamo doista događalo.
1. Krvno prije svega je najvažnija
Današnjim je zapadnjacima nemoguće do kraja razumjeti koliko se suvremeni život razlikuje od života Židova u Palestini u prvome stoljeću. U zapadnoj je civilizaciji razvoj prava, politike i religije učinio pojedinca glavnom društvenom jedinkom. Jedno je sigurno: na čovjeka se više ne gleda kao na predstavnika svete krvne linije predaka, ustanovljene od Boga, a upravo tako se na Židova-pojedinca gledalo u društvu staroga Izraela. Većina ljudi danas ne zna ništa o svojim pred-cima više od tri ili četiri generacije unatrag i svatko je slobodan zasnovati obitelj po vlastitom izboru.
U snažnom kontrastu s time, društveni poredak judaizma u vrijeme Drugog hra-ma isticao se rigidnim patrijarhalnim kastinskim sustavom u kojemu je, više nego u ma kojoj drugoj civilizaciji u povijesti svijeta, održavanje čistoće obiteljske loze bila najvažnija dužnost svakoga člana zajednice i kamen temeljac te kulture. Da bi se osigurala dobrobit nacije u cjelini, čistokrvni Židov bio je obvezan pridrža-vati se propisa o sklapanju braka, propisa koji su se prenosili pisanom tradicijom putem Tore – prvih pet knjiga Staroga zavjeta, a to su Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Ponovljeni zakon i Brojevi.
Prema tradiciji, Toru je napisao Mojsije. U modernoj tekstualnoj kritici, među-tim, prevladava suglasnost da je Tora bila sastavljena i uređena nekoliko stoljeća poslije Mojsija te da su to učinili brojni pisari tijekom nekoliko generacija. No, bez obzira na to tko je i kada pisao te tekstove, kao glavni uzrok nesreća kod Izraelaca bili su u njima prepoznati seksualni kontakti s ne-Izraelcima, odnosno s poganima. Tu se aktivnost nije smatralo odgovornom samo za kvarenje rasne čistoće zajednice nego i za uvođenje štovanja stranih poganskih bogova, što se smatralo duboko uvredljivim prema Jahvi. Sukladno tome, sva seksualna pitanja u izraelskome društvu bila su strogo kodifi cirana Mojsijevim zakonom: spolovi su bili strogo odvojeni, a seksualni kontakt s poganima bio je anatemiziran. Mojsijevska se religija do Isusova doba razvila u velebni kult Jeruzalemskoga hra-ma. Strogo uzevši, prihvaćanje obraćenika iz redova pogana značilo je da pojam “Židova” – nadimak koji potječe od naziva “Juda”, imena dominantnoga plemena u eri poslije egzila - više nije bio rasna klasifi kacija. Većina je, unatoč tome, sma-trala da će konačno spasenje Židova, obećano u nadolazećoj mesijanoj eri, doći prvo k izraelskim obiteljima neokaljane obiteljske loze. Obraćenicima iz pogan-stva, ili onima miješane krvi, bilo je, stoga, službeno zabranjeno sklapati bračne veze s izraelskim obiteljima čistoga podrijetla.
Kastinski sustav
U takvoj legalističkoj strukturi, plemensko je stanovništvo bilo podijeljeno u tri kaste čistoga krvnoga podrijetla – svećenike, koji su potekli od Arona, zatim le-vite, koji su bili pripadnici Levijeva plemena, te treću skupinu koja se sastojala od legitimnih Izraelaca iz ostalih dvanaest plemena. Četvrta društvena kasta bila je, pak, za one koji su bili svrstani među osobe nečiste krvi – nezakoniti Izraelci rođeni iz seksualnih odnosa zabranjenih Zakonom.
Rezultat je bio nacija defi nirana rodoslovljem i opsjednuta podrijetlom. Prije no što bi tko priznao koga drugoga za svog sunarodnjaka, morao je znati njegov pedigre, a važnost kaste rasla je ovisno o bliskosti s Hramom. Četiri klase na koje je bilo podijeljeno društvo bile su, prema tome, sljedeće:
Svećenici
Legenda kaže da je svećenička služba bila rezultat bratske suradnje između Mojsija i Arona, koga je Mojsije pomazao za prvoga izraelskoga velikoga sveće-nika u Sinajskoj pustinji. Nakon toga, svećenička služba bila je strogo ograničena na Aronove sinove i njihove potomke.
Svećenici su se, u doba Drugoga hrama, smjeli ženiti samo s kćerima drugih sve-ćenika (to je bio najpoželjniji izbor), s kćerima levita ili čistokrvnih Izraelaca. Do prvoga stoljeća bilo je, procjenjuje se, oko 7200 svećenika, za koje se smatralo da potječu izravno od Arona. Današnja prezimena Cohen, Cahn, Kohn, dolaze od hebrejskoga Kohen što znači svećenik premda nije svatko tko danas nosi neko od tih prezimena nužno i potomak tog svećeničkog klana.
Središnja uloga svećenstva u judaističkome Drugome hramu bila je uspostavlje-na sredinom petoga stoljeća pr. n. e., posredovanjem svećenika pozuspostavlje-natoga kao pisar Ezra, koji je odredio da je buduće nacionalne katastrofe najbolje spriječiti tako da se strogo primjenjuje Mojsijev zakon. To se posebice odnosilo na nasljed-nu službu svećenika čija je sklonost prema uzimanju poganskih žena i konkubina bila proglašena najbitnijim faktorom u izazivanju suda Božjega nad Njegovim narodom.
Ezra je, stoga, uveo politiku kojom se od svih svećenika zahtijevalo da donesu rodoslovne liste kako bi dokazali čistoću svojega podrijetla. Ako koji svećenik ne bi udovoljio tim oštrim kriterijima, izgubio bi sva prava na svećeničku službu, ne samo on nego i svi njegovi potomci. U Starome je zavjetu navedeno nekoliko rodoslovnih lista za svećenike, a u Jeruzalemskome hramu postojao je arhiv u ko-jemu su se čuvali zapisi o svećeničkim obiteljima. Pišući oko 100. godine, židov-ski je povjesničar Josip Flavije, i sâm sin svećenika, nabrojao nekoliko generacija
svojih predaka kako bi čitatelja uvjerio u svoju vjerodostojnost: “Iznio sam rodo-slovlja svoje obitelji koja sam našao zapisana u javnim spisima, i tako raskrstio s onima koji su me htjeli oklevetati.”1
Josip objašnjava kako je svećenička kasta zapravo bila izraelska aristokracija: “(...) Kao što u svih ostalih naroda postoji nešto što je temelj plemenitoga roda, tako je kod nas pripadnost svećenstvu pokazatelj slave te porodice.”2 Veliki
sveće-nik nije bio samo najistaknutiji pripadsveće-nik svećenstva nego je u vremenima kada nije bilo kralja bio i prva osoba u zemlji te stvarni teokratski vladar. Njegove dužnosti bile su uglavnom ceremonijalne, no prava važnost velikoga svećenika bila je uloga vodeće ličnosti i simbola židovske nacije. Do vremena Isusove jav-ne službe, politička moć velikoga svećenika bila je bitno oslabljena djelovanjem Heroda Velikoga te dvama desetljećima izravne rimske vlasti.
Ispod velikoga svećenika bili su glavni svećenici, različito rangirani prema odgo-vornostima. Glavni svećenici nadgledali su upravljanje Hramom što je obuhva-ćalo fi nancije, sigurnost te nadgledanje dnevnih i tjednih ceremonijalnih obreda što su ih obavljali obični svećenici, koji su činili najveći dio svećenstva.
Postojala su dvadeset i četiri svećenička klana koji su redom služili po jedan tje-dan u Hramu i obavljali poslove oko liturgije. To je značilo da su obični svećenici provodili samo dva tjedna godišnje služeći u Hramu, a ostatak vremena živjeli su po cijeloj Judeji i Galileji kao stočari, trgovci, zemljoposjednici, obrtnici, itd. Leviti su u teoriji bili potomci Levija, od koga je također potjecao i Aron, te su tako bili usko povezani sa svećenstvom. Sačinjavali su niži kler i bili su slično svećenicima podijeljeni u dvadeset i četiri turnusa, redom po rodovima i po-rodicama, a svaka je po jedan tjedan služila u Hramu. Leviti su bili i pjevači i glazbenici, a službu su pohađali dnevno te su obavljali nužne kućanske poslove u Hramu. Bilo je otprilike 10 000 levita u vrijeme Isusa. Mnogi koji danas nose prezime Levy ili Levi pripadaju među potomke levitskoga plemena.
Čistokrvni Izraelci
Laička populacija sastojala se ponajviše od pripadnika plemena Jude i Benjamina. Među njih se ubrajao i ostatak iz sjevernih plemena koja su izbjegla i raspršila se nakon asirske invazije 722. pr. n. e. Čistoća podrijetla, za što je bilo potrebno izra-diti rodoslovlje, bila je ključna za svakoga tko je htio dobiti bilo kakav društveni položaj od povjerenja ili na vlasti. Kćeri čistokrvnih Izraelaca također su trebale dokazati neoskvrnuto podrijetlo kako bi se udale u svećeničke obitelji, a upravo tome su se roditelji često i nadali.
1 Josip Flavije, Vita (Βίος), 1:6. 2 Isto, 1:1.
Izraelci nečistoga roda
Ljudi čiji su očevi bili nepoznati, siročad bez dokumenta o rođenju, djeca iz pre-ljubničkih ili incestuoznih veza, prozeliti iz redova pogana, robovi i slobodnjaci koji su se obratili na judaizam – sve njih smatralo se nezakonitima. Službeno, nit-ko tnit-ko je bio nečiste krvi nije smio obnašati javnu službu, a bilo mu je uskraćeno i puno sudjelovanje u hramskim ceremonijama. U stvarnosti, mnogi ljudi pripa-dali su sivoj zoni između čistih i nečistih. Nemali broj njih bili su djeca priležnica i robinjica – žena koje su držali bogatiji Izraelci, svećenici te laici koji su si to mogli priuštiti. Jasno, bio je razvijen i prikladan sustav koji je nezakonite Izraelce rangirao hijerarhijski i uvodio razliku između različitih stupnjeva nečistoće. Na toj ljestvici nečistoće najmanje nevrijedna bila su nezakonita djeca svećeni-ka rođena od nekog svećenisvećeni-ka i priležnice, odnosno žene nečistoga podrijetla. Sinovima iz takvih sveza bilo je zabranjeno postati svećenicima i ženiti se sa sve-ćeničkim kćerima, no smjeli su se ženiti u bilo koji drugi dio izraelskog društva. Na najnižoj ljestvici bili su mamzerim, odnosno kopilad. Postojalo je neslaganje oko toga kako odrediti mamzera, no jednom kada je netko bio poznat kao takav, njemu je bilo zatvoreno pravo sudjelovanja u javnome životu i sklapanje braka u zajednici čistokrvnih. Potomci mamzera bili su na taj način isključeni jednom za svagda.
Prozeliti su bili najbrojnija skupina nezakonitih. Herod Veliki, iz miješane semit-ske rase Idumejaca (*potomci Edoma, prim. prev.), bio je najčuveniji, odnosno najzloglasniji prozelit. Herodovo kraljevanje i njegovu dinastiju većina čistokrv-nih Židova smatrala je nezakonitom zahtijevajući da kralj bude izravan poto-mak kralja Davida. Poput mnogih konvertita, Herodov tip judaizma nije bio ni fundamentalistički ni farizejski iako je uvažavao utjecaj koji su farizeji imali nad narodom i nije ih nastojao iskorijeniti iz javnoga života.
Građanska prava bila su zanijekana svakome čije je podrijetlo bilo imalo sumnji-vo. A da bi taj kodeks čistoće nametnuli društvu, farizeji su se postavili za samo-imenovanu “policiju za krvno srodstvo”. Nitko tko je imao ikakav viši položaj u javnosti nije mogao izbjeći istragu oko obiteljske pozadine. U jednoj su takvoj, po zlu poznatoj, prigodi farizeji neuspješno pokušali maknuti velikoga svećenika na temelju toga što je njegova majka nekoć bila u ratnom zarobljeništvu te je stoga potencijalno bila “onečišćena”, dakle nepodobna da bude legitimna žena i majka.3
3 Josip Flavije, Antiquitates Judaeorum(Ἰουδαϊκὴ ἀρχαιολογία), 13:288 str. i dalje. Farizeji su za-htijevali odstupanje s vlasti Ivana Hirkana (134.-104. pr. n. e.) i njegova sina Aleksandra Janeja (103.–76. pr. n. e.) zato što je njegova majka bila zarobljena u ratu protiv Grka, pa stoga nije mogla biti zakonitom ženom velikog svećenika. Josip tu optužbu odbacuje kao neosnovanu.
Svećenstvo je strogo nametnulo uredbu koja zabranjuje osobi nelegitimnoga sta-tusa sklapanje braka unutar svećeničkih obitelji, a takvu dozvolu uskraćivalo je čak i nelegitimnim sinovima svećenika. Kandidati za svećeničku službu morali su ispred Sanhedrina, židovskoga vrhovnoga suda, dokazati čistoću podrijetla po krvnoj liniji s navršenih dvadeset godina kako bi mogli biti zaređeni. Takva po-litika bila je u izravnoj opreci prema tradicijama pisara koji su priznavali iznim-ke te time omogućavali nelegitimnim sinovima svećenika ulazak u svećenički stalež.
Samarijanci
Iako su Samarijanci uporno tvrdili da su potekli od židovskih patrijarha, toj tvrd-nji protivili su se Židovi koji su se najstrože pridržavali Zakona. Unatoč tome što su se i oni strogo pridržavali Mojsijevog zakona, Samarijanci su bili svrstani u miješanu rasu i isključeni iz pripadnosti izraelskoj zajednici. Bilo je to ponajviše zbog njihova navodnog idolopokloničkog štovanja na brdu Gerizim, na kojemu su bili podigli svoju paralelnu verziju Hrama, a koji su Židovi razorili tijekom prvoga stoljeća n. e. Posljedica je bila da su Samarijanci bili izopćena kasta, pa tako Židovu nije bilo dopušteno ući u brak sa Samarijankama.
Židovsko neprijateljstvo prema Samarijancima vjerojatno je bilo na vrhuncu u Isusovo doba. Herod Veliki uzeo je za ženu Samarijanku te je, otvoreno prkoseći farizejima, dopustio Samarijancima pristup u unutrašnje dvorište Hrama, no ta je privilegija bila povučena odmah nakon njegove smrti. Josip Flavije bilježi da su u vrijeme uprave rimskoga namjesnika Koponija (6.-9. godine) Samarijanci oskvr-nuli Hram tako što su tijekom noći razasuli ljudske kosti po svetištu.4 Nikakvo
objašnjenje nije navedeno za razloge u pozadini te akcije, no to je rezultiralo obnovom njihova izopćeničkoga statusa.
Iako Novi zavjet ilustrira židovsku antipatiju prema Samarijancima, vidljivo je da Isus nije gajio prema njima jednaku odbojnost. Na putu između Galileje i Samarije on je, prema izvješćima, izliječio deset gubavaca, no samo jedan od njih, i to Samarijanac, rekao mu je hvala.
“Isus ga zapita: ‘Zar se nisu izliječila desetorica? Gdje su još devetorica? Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga tuđina!’ I reče mu: ‘Ustani i hajde, tvoja te vjera ozdravila!”’
Luka 17:17-19
Ivanovo evanđelje daje naslutiti da su mnogi Samarijanci vjerovali u Isusa. Jednom je prilikom Isus čak bio i optužen da je Samarijanac, što se on nije ni potrudio 4 Isto, 18:29-30.
zanijekati. Ipak, kada je susreo Samarijanku na zdencu, Isus joj je izričito rekao da “spasenje dolazi od Židova”. Dakle, kao palestinski Židov prvoga stoljeća, Isus je vjerovao u koncept “izabranog naroda”. U skladu s time, na Samarijance je gle-dao kao na “strance”, diskvalifi cirane njihovim podrijetlom. No, ni sam Isus nije mogao izbjeći tome da bude stigmatiziran statusom prema svom rođenju. Model Samarijanca kao parije upotrijebljen je u poznatoj paraboli o dobrom Samarijancu da bi se pokazalo kako je izraelski kastinski sustav kovao urotu pro-tiv Isusa, te su stoga samo oni izvan sustava priznavali njegov mesijanski status: “Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema prema Jerihonu, zapade među razboj-nike koji ga svuku i još k tome izrane, ostave napol mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kada dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede ga u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.’ Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?’ Odgovori mu: ‘Onaj koji mu iskaza milosrđe.’ A Isus mu reče: ‘Idi pa i ti čini tako!”’
Luka 10:30-37
Cilj Isusovih parabola nije bio poučiti nekoj višoj etici i moralu, kako se obično misli. Njegovo javno djelovanje imalo je jednu poruku i jedno žarište: kraljevstvo Božje. Sve drugo bilo je od drugorazredne važnosti. Iako je značenje “kraljevstva Božjeg” još bilo okruženo nejasnoćama, ono je ponajprije značilo prihvaćanje Isusa kao židovskoga Mesije. A to je bila i nakana u pozadini parabole o dobrome Samarijancu. Upućena zakonodavcu (što je bila titula za pisara), parabola je bila oštra osuda kastinskoga sustava i nije imala nikakvu namjeru biti propovijed o milosrđu. Zakonodavac mora priznati Isusa kao Mesiju i mora iskoristiti svoj privilegiran položaj kako bi i druge tome poučio. U kraljevstvu Božjem, rang Mesije transcendirao je sva kastinska obilježja.
Dakle, neidentifi cirana žrtva na cesti predstavljala je Isusa. Odbijajući mu pomo-ći, svećenik i levit odbacili su ga kao Mesiju iako su, kao vođe Izraela, trebali biti prvi koji će ga prepoznati. Opravdanje za takav svoj postupak imali su u Isusovu društvenom rangu. Njega se smatralo nečistim, stoga su čistokrvni svećenik i levit prešli su na drugu stranu ceste kako bi izbjegli onečišćenje. Nasuprot tome, Samarijančev pozitivan odgovor na ranjena čovjeka značio je da samo oni koji su na sličan način odstranjeni zbog svog kastinskoga statusa mogu spremno pri-hvatiti Isusa.
Isusov otac
Isusov društveni status ovisio je o identitetu njegovih roditelja. Za Mariju se zna da je njegova majka, no, iako novozavjetna proučavanja otkrivaju povijesnoga Isusa već više od dvije tisuće godina, još nema nikakvih otkrića po pitanju njego-ve očinske linije. Ime Isusova oca ostaje nepoznato te ga je – namjerno i smišlje-no – nemoguće doznati.
Kada je riječ o tumačenju starih tekstova, profesionalni akademici, koji čitaju te tekstove na originalnim jezicima, opravdano mogu očekivati stanovita nužna ra-zilaženja. Pristup biblijskih učenjaka, međutim, općenito je uvjetovan tradicijom straha i krajnjeg opreza koja seže unazad gotovo dvije tisuće godina. U prošlosti, “otpadnici” od pravovjerja bili bi mučeni, zatvarani ili ubijeni. Danas, kada uče-njaci prijeđu tu nevidljivu crtu, gube zaposlenje. Stoga je malo “stručnjaka” koji su voljni razotkrivati u javnosti omiljene popularne mitove, a većina njih brzo će se ograditi od onih koji to učine. I kao što je božićna priča najomiljeniji mit svih vremena, tako i ime Isusova oca ostaje najveća misterija svih vremena.
Klasičan slučaj po tom pitanju dogodio se prije dvadesetak godina, kada je Jane Schaberg na katoličkom sveučilištu u Detroitu objavila rad Th e Illegitimacy of Jesus. Knjiga je prouzročila pravu buru suprotstavljanja krajem ‘80.-ih godina.
Autorica je bila zatrpana pismima punima mržnje, uznemirujućim telefonskim pozivima i zahtjevima za njezinom ostavkom. Čak su joj zapalili i automobil koji je izgorio do pepela. U međuvremenu su njezini akademski starješine sve brže-bolje zataškali . I sve to zato što se Schaberg usudila sugerirati kako pripovijest o najranijem Isusovom djetinjstvu u Matejevom i Lukinom evanđelju implicira da je Isus bio nezakonito dijete. Još preciznije, da je Marija začela Isusa nakon što je bila ili silovana ili zavedena od strane nepoznate osobe. Schaberg danas otvoreno priznaje kako je podcijenila negativnu reakciju koju će njezina teza pro-izvesti među kolegama katolicima. Možda je, kao zakleta feministkinja, Schaberg po naravi naginjala tome da promatra Mariju kao zlostavljanu žrtvu koja živi u grubome društvu kojim dominiraju muškarci. No, čak i da je uspjela dokazati da Isus nije bio čudesno začet, ona ipak nije pronašla ključeve za identitet njegova biološkoga oca.
Standardni akademski tekst o toj temi je Rođenje Mesije (Birth of Messiah), Raymonda Browna. Premda sadrži mnoštvo vrijednih istraživanja, ta je knjiga ipak vrhunska učena afi rmacija starog poimanja kojega se još uvijek drže mnogi suvremeni učenjaci, a to je da su Matej i Luka promovirali doktrinu o djevičansko-me rođenju. I to unatoč todjevičansko-me što ideja djevičanskoga rođenja nema prethodnicu nigdje u židovskim Pismima, ni kanonskim ni ikojim drugim, te je posve strana i
judaističkoj misli i logici. Što je još važnije, koncept djevičanskoga rođenja negira podrijetlo po krvi kao osnovu rodoslovlja, na čemu se temeljio judaizam. Neobično je, doista, da su upravo Matej i Luka naveli jedina postojeća Isusova rodoslovlja. A već sâmo postojanje popisa predaka, koliko god on bio teološki prilagođen, moglo bi se uzeti kao dokaz da je Isus imao poznatoga oca.
Rodoslovlja
Očekivanje da Mesija ima doći iz roda Davidova, iz plemena Judina, značilo je da su bili vođeni vrlo strogi zapisi o Davidovoj porodici, vodećoj laičkoj lozi u Isusovo vrijeme. Matej i Luka tvrdili su da su i Josip i Marija bili davidovskoga podrijetla te da je Isus bio izravan potomak Davidov. No, imena spomenuta u ta dva popisa Isusovih predaka dramatično se razlikuju i nije uspio nijedan pokušaj da ih se nekako uskladi. Svako rodoslovlje bilo je sastavljeno tako da slijedi teo-loške nakane pisca, a ni jedan ni drugi popis imena ne čini se da bi bio povijesno točan. Zasebna rodoslovlja, međutim, morala su postojati već otprije i za Josipa i za Mariju. Ako su, dakle, ta dva evanđelja zasnovana svako na svojoj genealogiji, onda bi to trebalo objasniti i značajnu nepodudarnost između tamo navedenih imena predaka.
Autentična židovska rodoslovlja navodila su linije podrijetla po ocu, no Luka, čije je evanđelje “židovski” manje strogo nego Matejevo, uzima kao izvor za imena predaka Marijino rodoslovlje. Oba pisca ustraju u tvrdnji da Josip nije bio Isusov biološki otac, no identifi kacija oca očito nije bila moguća na otvoren način. Otac je zasigurno bio izvorom teških neugodnosti jer inače bi njegovo ime bilo upo-trijebljeno kako bi dalo vrijednost Isusovim kvalifi kacijama. Nema sumnje da su rani židovski kršćani imali razloga skrivati ga, no bila je to strategija koja je dugoročno škodila.
U Prvoj poslanici Timoteju, autor opominje protiv slušanja “bajki” i “bezbož-nih i smiješ“bezbož-nih mitova” poveza“bezbož-nih s Isusom, a koje su se proširile po poganskim crkvama izvan Palestine. U očitom napadu na pisce poput Mateja i Luke, on zahtijeva da se članovi crkve “ne bave mitovima i beskrajnim rodoslovljima jer to promiče razne spekulacije, umjesto vježbanja u pobožnosti koju se spoznaje vjerom”.5 Taj tip literature pobudio je veliko zanimanje među novoobraćenicima.
Očito su poganski novaci bili skloni tumačiti to štivo naivno i izvlačiti pogrešne zaključke. Ako su oni pogrešno pretpostavljali da Isus nije imao ljudskoga oca – da je njegovo rođenje bilo čudesno – onda je vjerovanje u njega postajalo odveć lagano. Prava vjera izvire iz “vježbanja pobožnosti”, a ne iz “budalastih mitova”. Jasno, bio je to argument koji je pao na gluhe uši.
5 1 Tim 1-4.
Djevičansko rođenje
Oni “upućeni”, iz užeg kruga, koji su ostali odanim sljedbenicima iako su im bile poznate činjenice, nisu imali odviše povjerenja u sposobnost onih izvana, “neu-pućenih”, da se postave na sličan način. Pavao je, na primjer, odlučio da je najbolji način izbjegavati uopće bilo kakvo spominjanje Isusova podrijetla po ocu. Znao je da takva strategija nikada neće uspjeti obratiti palestinske Židove, no oni i nisu bili njegova ciljana publika. Kako bilo, razorenje Jeruzalema godine 70.-e značilo je svršetak utjecaja palestinske Crkve na budući razvitak kršćanstva. Misionarsko je težište poslije toga bio poglavito na poganskim nacijama.
No, problematična tema o Isusovom ocu je ostala, i Rimska crkva trebala je to raspetljati. Nije mogla izravno tvrditi da je Isus bio Bog zato što se obraćao Bogu s Abba, odnosno “Oče”. Ovo se uzimalo za dokaz da je bio barem “Sin Božji”. No, ni to nije bilo dosta dobro. Pogani su bili navikli na legende o bogovima koji sila-ze s neba i oplođuju sila-zemaljske žene i već su imali dugu tradiciju štovanja “sinova božjih”. Postojala je opasnost da bi se Isusa moglo shvatiti samo kao još jednoga Zeusovog sina.
Nekakav ljudski otac, pak, proturječio bi Isusovom božanstvu. Još i gore, to je moglo značiti da je neudana Marija sudjelovala u kakvom preljubničkom seksu-alnom susretu da bi ga začela, što je bilo nezamislivo. Rješenje je bilo pretvoriti “bajke” i “mitove” u apsolutne istine. Marija je, bilo je odlučeno, začela dijete na čudesan način i rodila ga kao djevica. Ako, međutim, Isus nije imao ljudskoga oca, tko je onda on točno, ili što, bio?
Ironično, dinamika toga na koji je način Marija začela očuvavši svoje djevičan-stvo netaknutim, pružila je plodno tlo za sve vrste cerebralnih hipoteza intelektu-alcima koji su govorili grčkim jezikom. Nakon mnogih vatrenih rasprava, Crkva je konačno podigla visoko na svoj jarbol teološki koncept Trojstva. Isusa se više nije smjelo promatrati kao Židova u Palestini prvoga stoljeća. Istodobno Bog, Sin Božji i Duh Sveti, Isus je bio Gospodar univerzuma. Prvi i jedini na svijetu her-metički zapečaćen pojedinac: nastao spontano u utrobi svoje majke, bez spolnog općenja, bez prisutnosti sperme, kromosoma, DNA od ljudskoga oca, i lišen po-sebnog genetskog potpisa nasljedstva po ocu. Poganske legende o djevičanskom rođenju bile su jednostavno sotonske imitacije prave stvari. Đavao, dokazivalo se, uvijek unaprijed oponaša Boga kako bi zaveo neznalačke mase.
Sin Božji?
Židovi su, u međuvremenu, sve to već bili čuli. Aleksandar Veliki tvrdio je da je Sin Božji i premda su ga još i u ono doba mnogi Židovi štovali tako reći kao proroka,6 nije im se sviđalo tolerirati tu istu ideju za nekoga iz svojih redova.
Jahve nije oplođivao žene. On je bio čisti duh i odgovornost za ljudsku repro-dukciju dao je Adamu i Evi kada ih je zadužio da budu “plodni, napuče zemlju i sebi je podlože”.7 Preduvjet za taj proces stvaranja bio je da “dvoje postanu jedno
tijelo”, inače bi Adam bio suvišan. Budući da su najraniji kršćani bili Židovi, oni nisu ni vjerovali ni poučavali da je Marija začela dijete bez ljudskog spolnoga partnera.
S druge strane, jedan događaj tako golema značaja za judaizam i za cijeli svijet – žena koja je donijela na svijet dijete izravno od Boga – zacijelo bi neumorno i nedvosmisleno proklamirali oni koji bi za njega znali. To da Božji jedini Sin živi na zemlji imalo bi u to doba neizmjerne posljedice za sve živo. Njega bi se pratilo i slijedilo posvuda, dvadeset i četiri sata dnevno. Njegove riječi bile bi zakon; svaki slog odmah bi se bilježio, prepisivao i raspačavao brzo koliko god bi tehnologija dopuštala. Nijedan imperator, kralj ili svećenik ne bi mu se usudio proturječiti. Ljudsko društvo više nikad ne bi bilo kao prije.
No, istina je, za Isusova života nitko za njega nije znao kao za Sina Božjega. Da su znali, ne bi ga pustili da umre sam. Nijedan od njegovih učenika, čak ni od članova njegove obitelji (prema Marku, Mateju i Luki) nije bio prisutan na nje-govu javnom pogubljenju. Marija i njezina druga djeca su, prema izvješćima, čak nastojali “zaustaviti” Isusa kako bi ga spriječili da govori u javnosti.8 Dakle, ili je
njegova majka zaboravila na čudesnu narav njegova začeća ili u tome nije bilo ničega čudesnoga.
Ostali koji su po svoj prilici znali istinu o Isusovu božanskom statusu, učinili su malo ili ništa konstruktivno da bi mu pomogli dok je još bio živ. Takozvani “mu-draci” riješili su se svojih darova i pobrzali natrag kući da se više nikada ne po-jave, ostavljajući Mariju samu s djetetom na milost i nemilost Herodu. Josip nije imao ama baš nikakvu ulogu u u Isusovu odrastanju. Ivan Krstitelj nije postao njegovim učenikom, nego je držao svoju vlastitu odvojenu skupinu sljedbenika koji su činili suparničku sektu. Petar, navodno “stijena” na kojoj je Isus izgradio svoju Crkvu, zanijekao je da ga poznaje čim je zagustilo. Takva uznemirujuća informacija bila je uvrštena u evanđelja samo zato što je bila opće poznata te je se nije moglo izostaviti unatoč čudnim pitanjima koja je podizala.
6 Josip, Antiquitates, 11:8. 7 Knjiga Postanka 1:28. 8 Marko 3:21.
Ponajprije doktrina
Izostanak jasnih i izričitih izjava o Isusovim roditeljima omogućio je Crkvi da nametne svoje tumačenje biblijskih tekstova. Doktrinu o djevičanskome rođenju opravdalo se uglavnom unošenjem grčke riječi za “djevicu” u Matejeva i Lukina izvješća o Isusovom rođenju. Doslovno čitanje riječi “djevica” kakvo je usvojila Crkva bilo je, međutim, posve izvan konteksta. Sve židovske djevojke opisane su kao djevice prije stupanja u brak i nema ničega posebnoga niti izvanrednoga na što bi se mislilo upotrebom te riječi. Prigodno se, međutim, previdjelo da pisci evanđelja ne upotrebljavaju riječ “djevica” kako bi opisali Mariju nakon rođenja Isusa, a što je bio glavni smisao cijele doktrine.
Markovo evanđelje koje se obično navodi kao najstarije, ne bilježi ništa o okolno-stima Isusova rođenja. Autor ne pridaje nikakve posebne počasti Mariji, a Josipa se čak i ne spominje. Marko bilježi jedan incident, kada su susjedi izrekli vrlo neortodoksnu rodoslovnu frazu “sin Marijin” da bi opisali Isusa, što je bila go-tovo uvreda u društvu gdje se identifi kaciju po materinoj liniji koristilo samo za nekoga čiji je otac ili bio nepoznat ili ga se nije smjelo spomenuti.
“Zar nije ovo tesar, sin Marijin, a brat Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov? Zar mu sestre nisu ovdje među nama?”
Marko 6:3
Zamisao da je Isusov otac bio nepoznat među svojim sugrađanima, nije uvjer-ljiva. Primjedbe susjeda jednostavno su odraz javnog govorkanja da Isusov otac nije i otac ostale Marijine djece. Ljudi koji žive u usko povezanim sredinama, kakva je bila Palestina u prvome stoljeću, općenito se hrane skandalima te vrste. Realno, razlog njihovog “uvredljivog napada” na Isusa bio je povezan s njegovim statusom u zajednici, a taj je status dolazio iz toga tko su mu roditelji, a ne iz posla koji je radio.
Evanđelje po Ivanu ne spominje nikakve pojedinosti o Isusovom rođenju, a čuve-ni uvod o logosu to posve zaobilazi. Pavao piše samo da je Isus “rođen po tijelu”9,
iz čega ne proizlazi ništa o nekoj nadnaravnoj intervenciji ili čemu sličnom. Nakon ratifi kacije Nicejskog vjerovanja 323. godine, službena pozicija Crkve bila je da je istina potpisana, zapečačena i isporučena. Premda su mnogi novo-obraćenici bili nepismeni, ipak ih je trebalo zaštititi od manipulacija bezobzirnih heretika koji su mogli iskoristiti očita proturječja u Novome zavjetu. Crkva je, stoga, zabranila čitanje i raspačavanje Svetoga pisma svima osim onima koji su bili službenici Crkve. Čak je i svećenicima nižega ranga bio ograničen pristup mnogim tekstovima.
Danas kada najšira publika ima nesmetan pristup Pismima, priče o Isusovom rođenju iz Mateja i Luke vjerojatno su dva najčitanija odlomka cijele Biblije. Iz njih se razvio kolosalni fenomen Božića, pa čak i kada ljudi znaju malo ili ništa o Starome zavjetu, a tek malo više od ništa o Isusovu životu, u najmanju ruku znat će nešto o njegovom rođenju. Popularna interpretacija božićne priče i danas počiva na onom istom, tobože doslovnom, čitanju te pripovijesti, izoliranom od bilo kakvih povijesnih, sektaških ili književnih utjecaja, čitanju kakvo je uvjeto-vala rana Crkva.
Matej i Luka – židovski pisari
Izvješća Mateja i Luke o Isusovom rođenju upućuju na stare židovske tekstove, stoga se oni u tom smislu kreću u okvirima židovske tradicije. Obojica, očito, podrazumijevaju da su okolnosti Isusova rođenja pokazale da je on Mesija. No, ako on nije bio dijete iz normalne bračne veze izraelskoga para, onda podrazu-mijevaju i to da u nekim posebnim slučajevima može i nezakonito spolno sjedi-njenje uroditi potomstvom prema božanskoj promisli.
To, međutim, nipošto nije bila glavna struja židovske fi lozofi je. Seksualni odnosi izvan okvira određenih Zakonom mogli su biti opasni po život za Židove u doba Drugoga hrama i krajnje isključivi prema samome djetetu. Biblija, pak, sadrži brojne priče o seksualnim zapletima i vrludanjima. Zavodništvo i izdaja motivi su koji se neprestano pojavljuju u životima židovskih junaka, pa čak i kada je sa-držaj dobrim dijelom mitologiziran, većina tih priča ima uvjerljive protagoniste i zaplete i često oslikava glavne likove bez laskanja. Te nedopuštene seksualne aktivnosti zbunjuju moderne čitatelje Biblije, no specijalnost židovskih pisara upravo je i bila u tome da protumače i objasne pitanja koja nisu izravno po-krivena Mojsijevim zakonom. Izvanredne okolnosti Isusova rođenja silile su na objašnjenje zasnovano na tim izvanzakonitim presedanima iz Pisma. To je ključ za razumijevanje pripovijesti o Isusu novorođenčetu u Mateju i Luki.
Odgovorni za očuvanje književne baštine zajednice, pisari su uz to bili i čuvari važnog naslijeđa usmene tradicije, pomno čuvanih tajnih učenja, a poznavanje tih učenja doprinosilo je auri mudrosti i učenosti koja je pisare okruživala i da-vala im uzdignuto mjesto u društvu,10 i to ne samo u Palestini, nego i u velikoj
ži-dovskoj zajednici u dijaspori. Djela Josipa Flavija, Novi zavjet te Svitci s Mrtvoga mora pokazuju da pisari u prvome stoljeću nisu bili ograničeni ni na koju poseb-nu graposeb-nu judaizma.
Zapisivati usmena učenja bilo je zabranjeno i nije ih se smjelo objavljivati obič-nim ljudima kako ne bi bila zloupotrijebljena. Nakon razorenja Hrama, neke 10 Josip, Antiquitates, 20: 264.
usmene predaje ipak su bile zabilježene i sačuvane u rabinističkim spisima Mišne i Talmuda, koji datiraju između 150. i 450. godine. Najtajnija učenja nisu bila zapisana sve do ranog srednjovjekovlja, kada je bila kompilirana kabalistička literatura.
Svjedočenje o tome koliko je politika oprezne diskrecije prožimala najstariju ži-dovsku kršćansku literaturu, dolazi iz pisama Klementa Aleksandrijskoga (oko 150. – 250. g.), vodećeg apologeta i misionara među poganima. Klement piše nekom čovjeku po imenu Teodor i premda su od tog pisma ostali sačuvani samo dijelovi, u njima su osvijetljeni izvori Markova evanđelja.
Marko je, dakle, u vrijeme Petrova boravka u Rimu, napisao jedno izvješće o Gospodinovim djelima ne iznoseći, dakako, sve, ne dotičući se, štoviše, ni nekih tajnih djela, nego birajući ona za koja je smatrao da će biti najkorisnija za vjeru onih koje se poučava. Nije, međutim, objelodanio ono o čemu se ne treba go-voriti niti je zapisao hijerofantska učenja Gospodinova. U kratkom tekstu pod naslovom Tajne vjere koje ne treba svima otkriti, Klement izlaže tu tradiciju:
“Mudri ne izgovaraju glasno ono što su razmatrali na vijećanju. No, ‘ono što ste čuli na uho šapatom’, govori Gospodin, ‘proglasite na vrhovima kuća’, čime ih poziva da prime tajne predaje prave spoznaje i prošire ih na visokom i na otvorenom; te da ih mi, onako kako smo čuli šapatom na uho, isporučimo onima kojima su potrebna, ali ne upuštajući se u to da svima bez razlike priopćavamo ono što im je bilo rečeno u parabolama.” Jedna od najvažnijih dužnosti pisara bila je sastaviti autorizirana rodoslovlja ka-kva se zahtijevalo od kandidata za javne službe. Pravnici onoga doba bili su na-viknuti na kamufl iranje rubnih istina i prilagođavanje informacija kako bi zado-voljili svoje klijente. Kao visoko obrazovani pisari, iako iz različitih škola, Matej i Luka napisali su Isusova rodoslovlja u prvom redu za klijente koji su bili upoznati s ezoteričkom metodom egzegeze Svetog pisma. Bilo je malo vjerojatno da bi poganski čitatelji i neupućeni Židovi mogli dokučiti dublje značenje ugrađeno u tim pripovijestima.
Kreativni pisari, za razliku od prepisivača, morali su zadovoljiti čitateljevu dušu. To je značilo oblikovati tekst prema određenim konvencijama. Slično svetoj arhi-tekturi, religiozno nadahnuti rukopisi bili su konstruirani na principu simetrije. Tekst je zahtijevao fi nu unutarnju harmoniju, komplementarnu njegovoj vidljivoj vanjskoj strukturi, inače bi zvučao tek kao puko nabrajanje imena. Šifra, simbol i skrivene aluzije bile su literarne tehnike koje su služile da bi se očuvala svetost glavnih istina i da bi ih se zaštitilo od onih koji ne pripadaju u zajednicu. Dobra kompozicija bila je kudikamo više od zbroja njezinih dijelova.
Crkva se, s druge strane, brinula ponajprije da sadržaj nekog teksta ne bi zapri-jetio teološkim crkvenim potpornjima. Vjerovalo se, ispravno ili ne, da su četiri evanđelja koja su bila izabrana za uvrštenje u Novi zavjet ispunjavala tu potrebu bolje od svih drugih. Svako evanđelje imalo je drugačiji naglasak, no Crkva je htjela da njihova privlačnost dolazi jedino iz fundamentalističkog čitanja pro-znoga teksta. Donekle je to i uspjelo, pruživši tako masama religiozni impuls. No, time što se naglasak stavljao samo na vanjske elemente pripovijesti, bile su zanemarene njezine fi ne unutrašnje kvalitete. Dosljedno tome, poluistina je po-stala temeljem kršćanske vjere: vjerovanje, a ne razumijevanje, tradicionalna je poruka Crkve.
Većina ljudi danas čita Pisma na isti način kao što čitaju biografi ju ili reportažu. Čak i kada se svetu literaturu općenito cijeni i uvažava, čitatelji obično ne znaju ništa o smislu na koji je smjerao autor. Nigdje to nije istina više nego kod uvod-nih poglavlja Matejeva i Lukina evanđelja.
Oba ta pisca opsežno su koristila Markovo evanđelje kako bi sastavili svoje mno-go duže verzije, no obojica su uvrstili Isusove izreke koje se ne nalaze u Marku i za koje se vjeruje da potječu iz izgubljene zbirke naučavanja poznate, spretnosti radi, pod oznakom “Q”.11 Značenje toga jest da oni nisu posuđivali jedan od
dru-goga te da nijedan od njih nije znao za izvješće onog drugog. Njihovi narativi o djetetu Isusu i rodoslovne liste iz korijena se razlikuju zato što potječu iz nezavi-snih izvora. Jedino što im je očigledno zajedničko jest potvrda da Josip nije bio Isusov otac. No, budući da prihvaćaju da je Isusovo podrijetlo bilo odlučujući čimbenik u učvršćenju njegova mesijanskoga statusa, središnja je komponenta njihovih uvodnih poglavlja upravo ta posredna identifi kacija njegova oca. Valja ponoviti još jednom – svaki palestinski Židov pripadao je nekoj društvenoj kasti. Isus nije bio nikakva iznimka. Njegova izjava: “žetva je velika, no poslenika je malo”, bila je tipična poljoprivredna metafora kako bi se požalio na pomanj-kanje ljudi koje je njegova služba privukla. Bilo bi naivno zamišljati da, u druš-tvu opsjednutom krvnim srodstvom, razlog zbog kojega je Isus bio odbačen od Židova nije imao ništa s njegovim statusom po rođenju. Matej i Luka napisali su kako “nema ništa skriveno što se neće otkriti, i ništa tajno što se neće doznati”.12
Prošlo je dvije tisuće godina – vrijeme je da doznamo istinu i neka iverje pada gdje stigne.
11 Od njemačkog “Quelle” što znači “izvor”. Taj naziv su znanstvenici dali nekom hipotetskom izgubljenom tekstu, koji su upotrebljavali Matej i Luka, a koji bi trebao sadržavati zbirku Isusovih izreka.
12 Matej 10:26, Luka 12:2
2. Obitelj novog Abrahama
Ne zna se točno točno tko je bio autor Lukina evanđelja niti gdje je ono bilo napi-sano, no povijesna istraživanja kažu da je to Evanđelje bilo sastavljeno manje-više tijekom zadnja tri desetljeća prvoga stoljeća naše ere. Pisano sofi sticiranim lite-rarnim stilom grčkoga jezika, to Evanđelje za uzor ima jezični stil upotrijebljen u djelu Septuaginta, prijevodu hebrejskoga Petoknjižja na grčki jezik, što pokazuje da je autor bio visoko obrazovan. Septuagintu se tijekom antike promatralo sa strahopoštovanjem i općenito je bilo prihvaćeno da je ona božanski nadahnuta.1
Stoga i Luka upotrebljava isti način izražavanja kako bi pokazao da njegovo izvje-šće o Isusovu životu odražava jednako tako božanski modus operandi.
Znatni dio sadržaja jedinstven je za Luku i taj materijal čini okosnicu njegova Evanđelja. Osobito je koristan u pripovijestima o djetetu Isusu i Ivanu Krstitelju te u rasvjetljavanju “istine” o Isusovim roditeljima.
U predgovoru svog Evanđelja, i bez namjere da ikoga poimence opovrgava, Luka sugerira da je upravo on najvjerodostojniji kroničar događaja.2 Bio bi
oz-biljan promašaj, međutim, očekivati apsolutnu povijesnu preciznost. Lukini su izvori, kako za Evanđelje tako i za Djela apostolska, imali biti kombinacija či-njenica, spekulacije, proglasa i konstrukcije, a povijesnost imena i događaja bila je uvijek od drugorazredne važnosti naspram shematizacije koju on primjenjuje da bi predstavio svoju temu. Uz to, Luka je pisao na način tipičan za religiozno motivirane tekstove toga vremena – tako da novopridošlice i oni nižega ranga u sekti ne budu neugodno iznenađeni njegovim sadržajem. Očito je bio pristalica gledišta kako gole i tvrde činjenice ne pridobivaju pristaše za neku stvar toliko uspješno kao dramatski momenti, tako da je i njegov rukopis bio sastavljen u skladu s time.
Na primjer, Luka je trebao pokazati da je Isusovo mjesto rođenja bilo Betlehem u Judeji, zato što je postojalo jedno proročanstvo u Starome zavjetu koje su rani
1 “Septuaginta” znači “sedamdeset” i obično se skraćeno piše LXX. Taj naziv potječe iz predaje da su 72 židovska učenjaka u Aleksandriji prevela Toru na grčki jezik u vrijeme vladara iz dinastije Ptolemejevića. Općenito se smatra da je prijevod bio dovršavan u fazama, između 3. i 1. stoljeća pr. n. e. Pisci Novoga zavjeta uzimaju svoje navode iz Septuaginte.
2 Luka 1:1-4: “Budući da su mnogi pokušali sastaviti pripovijest o događajima što su se dogodili među nama, kako su nam ih predali oni koji su od početka bili očevici i sluge Riječi, učini se i meni dobro, pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu, preuzvišeni Teofi le, da se osvjedočiš o istinitosti onoga o čemu si čuo.” (prim. prev. U citatima stihova i odlomaka iz Svetog pisma upotrijebili smo standardni prijevod Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti, Zagreb 1994., ali smo na mjestima koja se u engleskom tekstu u ovoj knjizi razlikuju od hrvatskoga KS prijevoda ostavili engleske formulacije.).
kršćani tumačili u značenju da će se Mesija ondje roditi.3 Problem je bio taj što je
bilo dobro poznato da je Isus odrastao u Galileji. Lukino rješenje bilo je stvoriti priču s nemogućim činjenicama.
“U ono vrijeme iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučan-stva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bija-še trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše.”
Luka 2:1-5
Netom prije toga Luka kaže da se Isus rodio “u dane Heroda, kralja Judeje”. Herod je umro godine 4. pr. n. e. Navodno putovanje iz Galileje u Betlehem bilo je od-govor na popis stanovništva koji je raspisao rimski imperator August. Taj popis, međutim, povjesničarima je poznat da se dogodio 6. - 7. godine n. e., više od deset godina nakon Herodove smrti. A da bi priča bila još složenija, popis se odnosio samo na Judeju, a ne i na Galileju. Još je čudnije da bi Rimljani zahtijevali od ljudi da putuju u mjesta odakle su potekli kako bi se registrirali u svrhu poreza. Nije zabilježen nijedan takav zahtjev ni za koji porezni popis stanovništva u cijeloj povijesti Rimskoga Carstva. Ne treba ni reći da Lukina namjera nije bila zavarati čitatelja koliko je bila ostaviti dojam da je Isus taj Mesija iz proročanstva.
Svaka religija ima svoje misterije i tajne, i kršćanstvo se u tome nimalo ne razli-kuje od drugih: dapače, kršćanstvo ima tajni više od većine ostalih religija. To je bila vrlo osjetljiva materija koju se ni slučajno nije smjelo otkriti kako ne bi bila pogrešno shvaćena ili, još gore, kako ne bi pala u ruke neprijatelja Crkve. Tek kada je neki novi član već bitno ojačao u vjeri i zadobio povjerenje ostalih, bio mu je dopušten pristup u pomno čuvane tajne te skupine. Obično je to bio spor i oprezan proces jer su oni višega ranga crpili svoj status, bogatstvo i uvažavanje od nižih redova tako što su manipulirali tim skrivenim “istinama”. A ono što rana Crkva nikada nije htjela da izađe u javnost, bila je istina o Isusovom podrijetlu. Pa ipak je ta informacija, koja je mogla umanjiti njezin kredibilitet i biti izazov njezinom autoritetu, upravo ono što je Luka otkrivao.
3 Mihej 5:2: “A ti, Betleheme Efrato, najmanji među klanovima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom i čiji su korijeni iz davnina, od dana pradavnih.” Većina Židova razumjela je to tako da će budući kralj potjecati od Davida, a Betlehem je tu jednostavno značio rodno mjesto Davidovo. Nije značilo da se i Mesija mora tamo roditi.
Sveta rođenja
Lukino cijelo prvo poglavlje posvećeno je kompleksnoj teološkoj racionalizaciji Isusova začeća. I nije slučajno što to izvješće započinje identifi kacijom roditelja Ivana Krstitelja.
“U vrijeme Heroda, kralja judejskoga, bio neki svećenik iz razreda Abijina, imenom Zaharija. Imao je ženu iz Aronova roda, ime joj je bilo Elizabeta.”
Luka 1:5
Nakon toga slijedila su dva odvojena navještenja od anđela Gabrijela: prvo je sve-čano oglasilo rođenje Ivana Krstitelja, a drugo Isusa. Pojedinosti te dvije priče o rođenju bile su isprepletene i brižno konstruirane, a išle su mnogo dalje od onoga što bi bilo nužno za jednostavnu uputu čitatelju kako je Ivan bio preteča Isusa. Mnogi biblijski komentatori primjećuju kako su Lukine pripovijesti o rođenju i djetinjstvu načinjene po uzoru na legende o rođenju židovskih junaka u prošlo-sti, a uvod o Ivanovim roditeljima jasno je na to ukazivao. Zaharija i Elizabeta predstavljaju povratak Abrahama, prvog hebrejskog patrijarha, i njegove žene Sare. Luka je glavne elemente priče o Abrahamovoj obitelji, onako kako je ona zabilježena u Postanku, prekopirao i umetnuo u živote Zaharije i Elizabete. Oba bračna para bili su već postariji; Abraham i Zaharija “hodili su besprijekorni”; Sara je bila “neplodna”, a Elizabeta “nerotkinja”; Bog je rekao Abrahamu da će mu žena roditi sina i odmah je djetetu dao i ime: anđeo Gabrijel prenio je istu poruku Zahariji i također dao ime njegovom sinu; obojica su odgovorili nevjeri-com [tablica 2].
Navještenja, “poodmakla dob” i motivi “neplodnosti” čine dijelove izvješća o ro-đenju i u slučaju Izaka, Samsona i Samuela. Znanstvenici se slažu u stajalištu da je Luka uzeo te karakterizacije i fabule iz hebrejske Biblije kako bi pokazao da je Božja providnost sada prešla iz ere staroga Izraela u novu, Isusovu eru. Pobliža analiza teksta, međutim, otkriva da su najave rođenja i priče o djetinjstvu u kru-gu Zaharijine obitelji bile integrirane u jednu priču smišljenu posebno zato da bi se ponovila dinamika Abrahamove obitelji. Dakle, ta “nova era” ne simbolizira raskid s prošlošću, nego znači povratak u ranija vremena. Luka, kao antički po-vjesničar, vjeruje da je tijek povijesti spasenja ciklički, a ne linearan.
Važnost obiteljskih zapleta u starozavjetnim pričama bila je općenito odviše za-nemarena, uglavnom zbog predrasuda klerika i učenjaka koji su na Isusa gledali kao na posebnu pojavu – bez obzira na to je li ga se shvaćalo kao Sina Božjega, kao lutajućeg svetog čovjeka, kao političkog revolucionara, putujućeg propovjednika
