Naslov izvornika: Hopeless
Zahvale
Dok sam pisala svoja prva dva romana, nisam imala beta čitače, niti pomoć blogera (ne zato što ih nisam htjela, nego što nisam imala pojma). Nisam čak ni znala što je
ARC (Advance Reading Copy - nedorađeni otisak knjige koji se koristi za recenzije i
zadnje uređivanje).
Oh, da sam barem znala...
Hvala SVIM blogerima koji naporno rade kako bi s nama podijelili svoju ljubav prema čitanju. Ne jednom ste nama autorima spasili život, i zahvalni smo vam na svemu što činite.
Posebno hvala Maryse, Tammari Webber, Jenny i Gitte sa Totaliybookedblog.com, Tini Reber, Tracey Garvis-Graves, Abbi Glines, Karly Blakemore-Mowle, Autumn sa Autumnreview.com, Madison sa Madisonsays.com, Molly Harper sa Toughcriticbookre-views.com, Rebecci Donovan, Nicholi Chase, Angie Stanton, Sarah Ross, Liši Kane, Gloriji Green, Cheri Lambert, Trishi Rai, Katy Perez, Stepanie Cohen i Tony i Killian što su odvojile vremena i dale mi detaljne povratne informacije koje su mi izuzetno mnogo pomogle. Znam da sam vam dizala živce tijekom cijelog prosinca, pa vam hvala što ste se nosile sa mnogobrojnim “ažuriranim verzijama”.
I OMOJBOZE! Sarah Augustus Hansen, ne mogu ti dovoljno zahvaliti. Ne samo zato što si napravila najljepšu naslovnicu ikad, nego i zato što si mi udovoljila i napravila milijun izmjena, da bi na kraju ipak napravile ono što si ti prvo predložila. Tvoje je strpljenje bilo beskrajno. Zbog toga, Holder je tvoj. Okej.
Mom mužu koji inzistira da mora biti u Zahvalama za ovu knjigu jer mi je predložio onu jednu riječ koja mi je pomogla da dovršim onu jednu rečenicu u onom odlomku one scene. Bez te riječi (radilo se o hranama, ljudi) mislim da ova knjiga nikad ne bi ugledala svjetlo dana.
On je tražio da to napišem. No, na neki način ima pravo. Bez te jedne riječi koju je predložio, ova bi se knjiga sasvim dobro snašla. Ali bez njegove podrške, entuzijazma i ohrabrenja, nikad ne bih napisala niti jednu riječ.
Mojoj obitelji (najviše Lin, kojoj sam najviše potrebna). Ne sjećam se baš kako izgledate i jedva pamtim kako se zovete, ali sad kad sam dovršila knjigu kunem se da ću odgovarati na telefone, tekstualne poruke, da ću vas gledati u oči kad razgovaram s
vama (umjesto da zurim u daljinu, u zemlju fikcije), da ću ići u krevet prije četiri ujutro i da više nikad, ali baš nikad neću provjeravati mailove dok s vama pričam na telefon. Barem dok ne počnem pisati novu knjigu.
I mojoj trojici najboljih sinova na svijetu. Dovraga, kako mi nedostajete. I da, mama je upravo opsovala. Opet.
Za Vancea
Neki vam očevi daju život. Neki vam pokažu kako ga živjeti. Hvala ti što si mi pokazao kako živjeti moj.
Nedjelja, 28. listopada 2012.
19 sati i 29 minuta
Stojim i gledam dolje prema krevetu, zadržavajući dah u strahu od zvukova koji sve jače nadiru iz dubine moga grla.
Neću plakati. Neću plakati.
Polako se spuštam na koljena, stavljam ruke na rub kreveta i prstima prelazim preko žutih zvijezda koje su se prosule preko tamnoplave pozadine pokrivača. Buljim u zvijezde dok mi ne postanu nejasne zbog suza koje mi zamagljuju pogled.
Čvrsto zatvaram oči i zabijam glavu u krevet, grabeći pokrivač rukama. Ramena mi se počinju tresti dok jecaji koje sam pokušavala zadržati silovito probijaju iz mene. Jednim brzim pokretom ustajem, vrištim i mičem pokrivač s kreveta i bacam ga na drugi kraj sobe.
Čvrsto stišćem šake i mahnito tražim oko sebe još nešto što bih bacila. Grabim jastuke s kreveta i bacam ih na odraz djevojke u zrcalu koju više ne poznajem. Gledam kako djevojka iz zrcala zuri u mene, plačući kao neka jadnica. Bjesnim na slabost u njezinim suzama. Počinjemo trčati jedna prema drugoj, sve dok nam se šake ne sudare o staklo, razbijajući zrcalo. Gledam kako se raspada na tepih u milijun blještavih komadića.
Hvatam rubove komode i guram je u stranu, ispuštajući još jedan vrisak koji je predugo bio zatomljen. Kad se komoda zaustavila na leđima, grubim pokretom otvaram ladice i bacam njihov sadržaj naokolo po sobi, vitlajući, bacajući i udarajući sve pred sobom. Grabim prozirne plave panelne zavjese i povlačim ih silovito, sve dok vodilice ne puknu, a zavjese padnu na mene. Posežem za kutijama naslaganim u uglu sobe, visoko jedna na drugu i, ne znajući uopće što se u njima nalazi, uzimam gornju i bacam je u zid s onoliko snage koliko je ima u mojih metar i šezdeset centimetara.
“Mrzim te!” plačem. “Mrzim te, mrzim te, mrzim te!”
Bacam sve što pronalazim pred sobom, na sve drugo što pronalazim pred sobom. Svaki put kad otvorim usta da zavrištim, kušam sol od suza koje teku niz moje obraze.
micati. Trgam se i bacam i još malo vrištim, sve dok moji postupci prestanu biti promišljeni. Sada su samo reakcije.
“Prestani”, govori mi mirno na uho, ali ne želi me pustiti. Čujem ga, ali pravim se da ga ne čujem. Ili me jednostavno nije briga. Nastavljam se koprcati, no on pojačava stisak.
“Ne diraj me!” vičem iz svega glasa, grebući ga po rukama. Ni to ga ne zbunjuje.
Ne diraj me. Molim te, molim te, molim te.
Glasić mi odzvanja u glavi i odmah postajem mlitava u njegovu naručju. Što mi suze jače teku, sve sam slabija i puštam da me slabost obuzme. Ja sam sad samo spremnik za suze koje ne prestaju teći.
Slaba sam i dopuštam njemu da pobijedi.
Holder olabavi stisak i stavi ruke na moja ramena, zatim me okrene prema sebi. Ne mogu ga čak ni pogledati. Topim se na njegovim grudima od iscrpljenosti i poraza, hvatajući objema rukama povelik komad njegove košulje dok jecam, obraza pritisnutog na njegovo srce. On stavlja ruku na moj zatiljak i spušta usta na moje uho.
Subota, 25. kolovoza 2012.
23 sata i 50 minuta
Dva mjeseca ranije...
Vjerujem da je većina odluka koje sam donijela tijekom svojih sedamnaest godina bila mudra. Nadam se da se inteligencija može izvagati, te da će one inteligentne prevagnuti nad nekoliko mojih glupih odluka. Ako je tako, morat ću sutra donijeti hrpu mudrih odluka jer će krijumčarenje Graysona kroz prozor moje spavaće sobe treći put ovoga mjeseca jako prevagnuti na stranu glupih odluka. Ipak, jedini način da se točno izmjeri razina gluposti neke odluke jest vrijeme... pa pretpostavljam da ću pričekati i vidjeti hoće li me uhvatiti prije nego presudim je li odluka bila glupa.
Bez obzira na to kako stvari izgledaju, ja nisam drolja. Osim, naravno, ako je definicija drolje bazirana na činjenici da sam se mazila s mnogo ljudi, unatoč tome što me nisu privlačili. U tom slučaju moglo bi biti osnova za raspravu.
“Požuri”, čitam s Graysonovih usana. On stoji iza zatvorenog prozora, vidno uzrujan mojom sporošću.
Povlačim zasun i podižem prozor što sam tiše mogla. Karen je možda bila nekonvencionalni roditelj, ali kad se radilo o dečkima koji se u ponoć šuljaju kroz prozor spavaćih soba, bila je ona tipična, stroga majka.
“Tiho”, šapćem. Grayson se podiže na rukama, prebacuje jednu nogu preko ruba i zatim se penje u moju spavaću sobu. Pomaže to što su prozori na ovoj strani kuće jedva metar od zemlje; bilo je to gotovo kao da imam vlastita vrata. Zapravo, Six i ja smo vjerojatno koristile naše prozore za izlaz i ulaz u kuću češće nego prava vrata. Karen se na to navikla i nije više ni pitala zašto je moj prozor većinu vremena otvoren.
Prije no što navučem zavjesu, bacam pogled na prozor Sixine spavaće sobe. Maše mi jednom rukom dok drugu pruža Jaxonu koji se penje u njezinu sobu. Čim se uspeo na sigurno, Jaxon se okreće i gura glavu van kroz prozor. “Nađemo se kod tvog auta za jedan sat”, glasno šapće Graysonu. Zatvara Sixin prozor i navlači zavjese.
Six i ja bile smo nerazdvojne od prvog dana kad se prije četiri godine doselila u susjednu kuću. Prozori naših spavaćih soba gledali su jedan u drugi, što se pokazalo nevjerojatno praktičnim. Stvari su počele vrlo nevino. Kad nam je bilo četrnaest
godina, ja bih se po noći uvukla u njezinu sobu pa bismo ukrale sladoled iz zamrzivača i gledale filmove. Kad nam je bilo petnaest, počele smo krijumčariti dečke da s nama jedu sladoled i gledaju filmove. Kad smo navršile šesnaest, filmovi i sladoled pali su na drugo mjesto, a dečki su preuzeli vodstvo. Sada, sa sedamnaest, nismo se potrudile ni napuštati svoje spavaće sobe dok dečki ne bi otišli kući. A tada su prednost ponovno preuzeli sladoled i filmovi.
Six je mijenjala dečke kao ja omiljenu vrstu sladoleda. Upravo sada, njezin sladoled mjeseca bio je Jaxon. Moj je bio Rocky Road1. Grayson i Jaxon su najbolji
prijatelji, a to je razlog zašto smo se Grayson i ja uopće spetljali. Kad Sixin sladoled mjeseca ima zgodnog najboljeg prijatelja, ona ga usmjeri prema meni. Grayson je definitivno zgodan. Mora se priznati da ima odlično tijelo, savršenu, razbarušenu kosu, prodorne tamne oči... sve što treba. Većina bi se cura koje poznajem osjećala počašćenima kad bi se samo našle u istoj prostoriji s njim.
Šteta što se ja tako ne osjećam.
Zatvaram zavjese i okrećem se da bih ugledala Graysona nekoliko centimetara od svog lica, spremnog da počne predstava. Stavlja ruke na moje obraze i upućuje mi onaj svoj osmijeh od kojeg padaju gaćice. “Hej, ljepotice.” Ne daje mi priliku da mu odgovorim prije no što mu usne pozdrave moje, traljavo se predstavivši. Nastavlja me ljubiti dok skida cipele. Izuva ih bez napora dok oboje hodamo prema mom krevetu, a usta su nam još uvijek spojena. Lakoća kojom on radi oba posla istovremeno je zadivljujuća i uznemirujuća. Polako me gura na krevet. “Jesu li vrata zaključana?”
“Idi još jednom provjeriti”, kažem. Na brzinu me poljubi prije nego skokne uvjeriti se da su vrata zaključana. Preživjela sam trinaest godina s Karen, a da nikada nisam bila u kazni; ne bih joj sada željela dati razloga da me počne kažnjavati. Navršit ću osamnaest za tjedan dana, no sumnjam da će čak i tada promijeniti stil roditeljstva, sve dok živim pod njezinim krovom.
To ne znači da je njezin stil roditeljstva loš. On je samo... vrlo kontradiktoran. Cijelog mog života bila je stroga. Nikad nismo imale pristup internetu, nismo imale mobitele, pa čak ni televizor jer je vjerovala da je tehnologija izvor svih zala na svijetu. S druge strane, bila je iznimno blaga. Dopuštala mi je izlaziti sa Six kad god sam poželjela, a nije mi ni određivala dokad se moram vratiti kući. Ja ionako nikad nisam pretjerivala, pa mi je možda i bilo propisano, no ja toga jednostavno nisam bila svjesna. Nije se zabrinjavala ni zbog psovki, ali ja sam ionako rijetko psovala. Čak mi je dozvoljavala da ponekad popijem malo vina za večerom. Razgovarala je sa mnom više kao da sam joj prijateljica nego kći (iako me usvojila kad mi je bilo pet godina) i na neki način me navela da budem (gotovo) sasvim iskrena prema njoj u vezi
sa svime što mi se događalo u životu.
Nije s njom bilo kompromisa. Ona je bila ili iznimno blaga ili iznimno stroga. Kao da je konzervativni liberal. Ili liberalni konzervativac. Što god da je bila, bilo ju je teško shvatiti, zato sam se odavno prestala truditi.
Jedina stvar oko koje smo se ikada svađale bilo je pitanje državnih škola. Školovala me kod kuće cijelog mog života (državne škole bile su još jedan izvor zla), a ja sam je preklinjala da me upiše otkad mi je Six stavila bubu u uho. Slala sam molbe na fakultete i imala dojam da su mi šanse za upis bolje ako u molbi navedem nekoliko izvanškolskih aktivnosti. Nakon što smo je Six i ja mjesecima svakodnevno moljakale, Karen je konačno popustila i dopustila mi da se upišem u školu u završnoj godini. Mogla sam skupiti dovoljno bodova za maturu samo na temelju svog školovanja kod kuće, ali jedan mali dio mene uvijek je želio iskusiti kako je to živjeti poput normalnog tinejdžera.
Naravno, da sam bila znala da će Six otići na razmjenu u inozemstvo istoga tjedna kad smo zajedno trebale krenuti u četvrti razred srednje škole, nikada mi ne bi pala na pamet zamisao da idem u državnu školu. Ali bila sam neoprostivo tvrdoglava i radije bih se vilicom ubola u dlan nego izvijestila Karen da sam se predomislila.
Pokušavala sam ne razmišljati o tome da Six neće biti uz mene ove godine. Znala sam koliko želi otići na tu razmjenu, ali sebični dio mene stvarno se nadao da joj to neće uspjeti. Užasavala me pomisao da moram proći kroz ona vrata bez nje. No shvaćala sam da je naše razdvajanje neizbježno i da ću jednom ipak biti prisiljena suočiti se sa stvarnim svijetom u kome žive i drugi ljudi osim Six i Karen.
Moj nedostatak pristupa stvarnom svijetu u potpunosti su zamijenile knjige, a ne može biti zdravo živjeti u svijetu u kojem su oni dugo i sretno živjeli. Čitanje me također upoznalo s (možda previše dramatično opisanim) užasima srednje škole i prvih dana u školi i klišeja i zlih cura. Nije pomagalo ni to što je Six tvrdila da već imam određeni ugled samo zato što se družim s njom. Six nije imala sklonost celibatu, a izgleda da neki dečki s kojima sam se mazila nisu imali veliku sklonost diskreciji. Kombinacija ovih dviju činjenica mogla bi moj prvi dan škole učiniti prilično zanimljivim.
Ali nije me bilo briga. Nisam se upisala da bih našla prijatelje ili bilo koga zadivila, i toliko dugo dok moj neopravdani ugled ne bude kvario dostizanje mog krajnjeg cilja, bit će meni sasvim dobro.
Barem se nadam.
Grayson se vraća do kreveta nakon što se uvjerio da su vrata zaključana i upućuje mi zavodljiv osmijeh. “Što kažeš na malo striptiza?” Zanjiše bokovima i
podiže košulju nekoliko centimetara, otkrivajući svoje teško zarađene trbušne mišiće. Počela sam primjećivati da ih pokazuje kad god uhvati priliku. Bio je on jedan tipični, umišljeni, zločesti dečko.
Nasmijem se kad zakovitla košulju iznad glave i baci je na mene, a zatim se opet spušta na mene. Provlači mi svoju ruku ispod vrata i ponovno približi moja usta k sebi.
Prvi se put Grayson ušuljao u moju sobu prije malo više od mjesec dana, a od samog mi je početka jasno dao do znanja da ga hodanje ne zanima. Ja sam njemu jasno dala do znanja da on mene ne zanima, pa smo se tako odmah složili. Naravno, on će biti jedan od nekolicine ljudi koje poznajem u školi, pa se brinem da bi to moglo pokvariti ono dobro što imamo - a to je bilo apsolutno ništa.
Nalazi se u mojoj sobi manje od tri minute i već su mu ruke ispod moje bluze. Mislim da mogu slobodno reći da on nije tu radi poticajnog razgovora. Njegove su se usne preselile s mojih na moj vrat pa iskorištavam trenutak predaha da duboko udahnem i pokušam nešto osjetiti.
Bilo što.
Usmjeravam pogled prema plastičnim zvjezdicama koje svijetle u mraku, zalijepljene na strop, ne sasvim svjesna da su njegove usne našle put prema mojim grudima. Ima ih sedamdeset i šest. Mislim na zvjezdice. Znam to zato što sam posljednjih tjedana imala puno prilika izbrojiti ih dok sam se nalazila u istom ovom položaju. Grayson ne opaža da ja ležim ne reagirajući ni na što, dok istražuje moje lice i vrat, ponekad i moje grudi svojim znatiželjnim, pretjerano uzbuđenim usnama.
Zašto mu, ako mi to nije fora, dopuštam da to radi?
Nikad nisam osjećala nikakvu emotivnu povezanost ni s jednim dečkom s kojim sam se mazila. Ili bolje rečeno, koji su se mazili sa mnom. Bilo je to nažalost u velikoj mjeri jednostrano. Samo je jednom dečku uspjelo jednom izazvati u meni nešto slično tjelesnoj ili emotivnoj reakciji, ali na kraju se pokazalo da sam se samo zavaravala. Ime mu je bilo Matt i počeli smo hodati manje od mjesec dana nakon što sam dopustila da me zavede njegovo neobično ponašanje i način razmišljanja. Poput onoga da je flaširanu vodu pio samo sa slamkom. Ili način na koji bi mu se nosnice raširile neposredno prije no što bi se sagnuo da me poljubi. Ili način na koji mi je rekao “Volim te”, samo tri tjedna nakon što smo objavili da hodamo.
Da, ovo zadnje bilo je presudno. Pa-pa, Matty, mali moj.
Six i ja smo puno puta analizirale moj nedostatak tjelesne reakcije na dečke. Neko je vrijeme sumnjala da bih ja mogla biti gej. Nakon vrlo kratkog i nespretnog
“testiranja teorije” poljupcem, kad nam je bilo šesnaest, obje smo zaključile da to nije slučaj. Nije bila stvar u tome da ja nisam uživala u maženju s dečkima. Jesam, inače to ne bih radila. Ali ja jednostavno nisam uživala u tome iz istih razloga kao druge cure. Nikad me nitko nije oborio s nogu. Nisam osjećala leptiriće u trbuhu. Zapravo, cijela zamisao da bi me netko mogao oboriti s nogu bila mi je strana. Stvarni razlog zašto sam ja uživala u maženju s dečkima bio je jednostavno taj što bih od toga potpuno i ugodno otupjela. Bile su to situacije poput ove s Graysonom, kad je mom mozgu bilo divno jednostavno se isključiti. On bi naprosto prestao raditi i meni se taj osjećaj sviđao.
Pogled mi je usredotočen na sedamnaest zvjezdica u gornjem desnom kvadrantu mog stropa, no iznenada se vraćam u stvarnost. Graysonove su ruke krenule niže nego što sam im ranije dopuštala i brzo postajem svjesna činjenice da mi je otkopčao traperice te da njegovi prsti napreduju dolje, oko pamučnog ruba mojih gaćica.
“Nemoj, Graysone”, šapćem, odgurnuvši mu ruku.
Povlači ruku i zastenje, zatim utisne čelo u moj jastuk. “Ma daj, Sky.” Glasno mi diše u vrat. Premješta težinu na desnu ruku i gleda dolje u mene, pokušavajući me privoljeti osmijehom.
Jesam li već spomenula da sam otporna na njegov osmijeh od kojeg padaju gaćice?
“Koliko još dugo misliš ovako?” Klizi rukom preko mog trbuha i kreće ponovno vršcima prstiju u moje traperice.
Koža mi se ježi. “Kako to misliš, ovako?” Pokušavam se opustiti pod njim.
Upire se rukama i gleda dolje u mene, kao da ni o čemu nemam pojma. “Tako što se pokušavaš furati na ‘finu curicu’. Nije više fora, Sky. Hajde, daj da to konačno obavimo.”
Ovo me podsjeća na činjenicu da, usprkos uvriježenom mišljenju, ja nisam drolja. Nikad nisam spavala ni s jednim dečkom s kojim sam se mazila, uključujući i trenutno nadurenog Graysona. Svjesna sam da bi mi nedostatak seksualne reakcije na emocionalnoj razini vjerojatno olakšao ševu s nasumičnim tipovima. No, jednako sam tako svjesna da bi to možda trebao biti pravi razlog zašto se ne bih trebala upuštati u seks. Znam da jednom, kad prijeđem granicu, glasine više neće biti glasine. One će postati činjenice. Posljednje što želim jest potvrditi ono što se o meni govori. Vjerojatno mogu pripisati svojih zamalo osamnaest godina djevičanstva čistoj tvrdoglavosti.
Prvi put u ovih deset minuta koliko je on ovdje, osjećam kako se iz njega širi miris alkohola. “Pijan si”, odguravam se rukama od njegovih prsa. “Rekla sam ti već
da mi ne dolaziš pijan.” Otkotrlja se od mene i ja ustajem, zakopčavam hlače i povlačim bluzu natrag na mjesto. Laknulo mi je što je pijan. Više sam nego spremna izbaciti ga van.
Sjeda na rub kreveta i grabi me za struk, vukući me prema sebi. Ovija ruke oko mene i pritišće glavu na moj trbuh. “Žao mi je” kaže. “Stvar je u tome da te toliko želim da ne mogu podnijeti da dolazim ovamo ako mi ne budeš dala.” Spušta ruke ponovno i prima me za guzove, zatim pritišće usne na moju kožu, na mjestu gdje se susreću bluza i traperice.
“Onda više nemoj dolaziti ovamo.” Kolutam očima, skrećem pogled s njega i krećem prema prozoru. Razmičem zavjese. Jaxon već pokušava sići sa Sixina prozora. Nekako smo obje uspjele zbiti jednosatni posjet u deset minuta. Pogledam prema Six i ona me značajno pogleda, poručujući mi da je “vrijeme za novi okus”.
Ona skoči za Jaxonom kroz prozor i dođe do mene. “I Grayson je pijan?”
Kimam glavom. “Sad je stvarno pretjerao.” Okrećem se i vidim Graysona kako leži na leđima na mom krevetu, nesvjestan činjenice da više nije dobrodošao. Hodam do kreveta i kupim njegovu košulju, bacajući mu je u lice. “Odlazi”, kažem mu. Pogleda gore prema meni i podiže obrvu, zatim nevoljko sklizne s kreveta kad uvidi da se ne šalim. Ponovno obuva cipele, dureći se poput četverogodišnjaka. Koraknem u stranu da ga pustim van.
Six čeka dok se Grayson ne izgubi s prozora, zatim se penje unutra, kad jedan od momaka promrmlja riječ “drolje”. Ušavši unutra, Six zakoluta očima i okrene se kako bi gurnula glavu van.
“Smiješno je kako smo proglašene droljama zato što se vi niste poševili. Šupci.” Zatvara prozor i dolazi do kreveta, pada na njega i prekriži ruke iza glave. “Odsvirao još jedan.”
Smijem se, ali mi smijeh naglo prekida glasno lupanje po vratima moje sobe. Odmah ih krećem otključati, zatim se odmičem, pripremajući se za Karenin silovit ulaz. Njezini majčinski instinkti nisu me iznevjerili. Mahnito gleda okolo po sobi dok ne ugleda Six na krevetu.
“K vragu”, izusti, okrećući se da bi me pogledala u oči. Stavlja ruke na bokove i mršti se. “Mogla bih se zakleti da sam čula dečke.”
Hodam do kreveta trudeći se sakriti paniku koja mi kola tijelom. “I sad si razočarana zato što...” Stvarno ne razumijem kako može ponekad tako reagirati. Kao što sam već ranije rekla... kontradiktorno.
put u životu. Mala, moraš se malo više potruditi da zezneš stvar.”
Izdišem od olakšanja shvaćajući da se ona samo šali. Skoro se osjećam krivom što zapravo nije posumnjala da su joj drpali kćer prije pet minuta baš u ovoj sobi. Srce mi lupa tako nevjerojatno glasno da se bojim da bi ga ona mogla čuti.
“Karen?” kaže Six koja nam se nalazi iza leđa. “Ako te to tješi, dva su se dobra komada upravo mazila s nama, ali izbacile smo ih van trenutak prije no što si ti ušla u sobu jer su bili pijani.”
Razjapim čeljust i okrećem se da prostrijelim Six pogledom, koji bi joj trebao dati do znanja da njezin sarkazam uopće nije smiješan iako je istinit.
Karen se nasmije. “Dobro, možda ćete sutra navečer uspjeti naći kakve zgodne
trijezne dečke.”
Mislim da se više nisam trebala zabrinjavati oko toga hoće li Karen čuti otkucaje moga srca, zato što je ono stalo na mjestu.
“Trijezne dečke, ha? Mislim da bih to mogla srediti”, kaže Six, namignuvši mi. “Hoćeš li prespavati ovdje?” upita Karen Six dok se vraća prema vratima spavaće sobe.
Six sliježe ramenima. “Mislim da ćemo večeras ostati kod mene. Ovo mi je zadnji tjedan u vlastitom krevetu u sljedećih šest mjeseci. Osim toga, imam film s Channingom Tatumom.”
Pogledam u Karen i vidim da će sad početi.
“Nemoj, mama.” Krećem prema njoj, ali vidim kako joj oči postaju zamagljene. “Ne, ne, ne.” Ali kad stignem do nje, već je prekasno. Ona rida. Ako postoji jedna stvar koju ne podnosim, to je plač. Ne zato jer me rastužuje već zato što me strahovito iritira. I još k tome, neugodan je.
“Još samo jednom”, kaže i juri prema Six. Već ju je danas zagrlila najmanje deset puta. Kao da je tužnija od mene što Six odlazi za nekoliko dana. Six uvažava njezin zahtjev za jedanaestim zagrljajem i namigne mi preko Karenina ramena. Praktički ih moram silom razdvajati, samo kako bi Karen konačno izašla iz moje sobe.
Ona kreće prema vratima i okreće se još jednom, posljednji put. “Nadam se da ćeš si naći kakvog dobrog talijanskog komada”, govori gledajući Six.
“Nadam se da ću si naći više od jednog”, odgovori Six mrtva-hladna.
Kad se vrata zatvore za Karen, okrećem se i skačem na krevet, zatim udaram Six u ruku. “Baš si drolja”, kažem joj. “Ovo uopće nije bilo smiješno. Mislila sam da me uhvatila.”
Ona se smije, hvata me za ruku, a zatim ustaje. “Dođi. Imam Rocky Road.” Ne treba me dvaput pozvati.
Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.
7 sati i 15 minuta
Razmišljala sam hoću li jutros na trčanje ili ne, ali sam na kraju ipak ostala spavati. Trčim svakog dana osim nedjelje, ali mi se činilo pogrešno ustati danas tako rano. Prvi dan u školi je ionako dovoljno mučenje pa sam odlučila da ću trčati poslije škole.
Srećom, već oko godinu dana imam svoj auto pa dolazak u školu na vrijeme ovisi samo o meni. Ne samo da sam došla na vrijeme, već sam uranila četrdeset pet minuta. Moj je auto tek treći na parkiralištu; barem sam uhvatila dobro mjesto za parking.
Višak vremena do početka nastave iskorištavam da pogledam kako izgleda igralište za tjelesni, koje se nalazi odmah pokraj parkinga. Uspijem li se ubaciti u atletsku ekipu, bilo bi pametno provjeriti kamo trebam ići. Uostalom, neću valjda sjediti pola sata u autu i odbrojavati minute.
Kad stignem na atletsku stazu, tamo je već jedan tip koji trči ukrug, pa presiječem prema tribinama. Sjedam na sam vrh i upijam atmosferu mog novog okoliša. Odozgo se vidi cijela škola koja se prostire preda mnom. Ne izgleda ni približno tako velika i zastrašujuća kao što sam zamišljala. Six mi je rukom nacrtala kartu i čak upisala nekoliko oznaka na njoj pa vadim papir iz ruksaka i gledam ga prvi put. Mislim da se pokušavala iskupiti zato što je imala grižnju savjesti jer me napustila.
Pogledam prema školi pa natrag u kartu. Prilično je jednostavno. Učionice u zgradi desno. Blagovaonica lijevo. Igralište i atletska staza iza dvorane za tjelesni. Na karti je bio i dugačak popis sa savjetima pa ih krenem proučavati.
• Nikad ne koristi zahod kraj laboratorija. Nikad. Baš nikad.
• Ruksak uvijek nosi preko ramena. Nikad na leđima, jer je to jadno. • Uvijek provjeri datum valjanosti na mlijeku.
• Sprijatelji se s domarom Stewartom. Bit će ti korisno.
• Kantina. Izbjegavaj je pod svaku cijenu, ali kad bude ružno vrijeme, samo se pravi da imaš sve pod kontrolom kad uđeš u nju. Lako namirišu strah.
nikad u oči. On voli srednjoškolke, ne moram ti više govoriti. Ili, još bolje, sjedni u prvu klupu i imat ćeš peticu bez problema.
Popis se nastavljao, ali ne mogu ga više proučavati. Zapinjem na onom “lako
namirišu strah”. U ovakvim trenutcima želim imati mobitel da mogu nazvati Six
istoga trena i zahtijevati objašnjenje. Savijam papir i vraćam ga u torbu, zatim usmjeravam pažnju na usamljenog trkača. Sjedi na stazi leđima okrenut meni i rasteže se. Ne znam je li učenik ili profesor tjelesnog, ali da Grayson vidi ovog tipa bez majice, vjerojatno ne bi tako samouvjereno pokazivao svoje trbušne mišiće svima naokolo.
Tip ustaje i kreće prema tribinama, ni jednom me ne pogledavši. Izlazi kroz vrata i kreće do jednog od parkiranih automobila. Otvara vrata i uzima majicu s prednjeg sjedišta, zatim je prevlači preko glave. Uskače u auto i odlazi, baš u trenutku kad se parkiralište počelo puniti. Konačno se počinje popunjavati.
O, Bože.
Uzimam svoj ruksak i namjerno provlačim obje ruke kroz naramenice, zatim se spuštam stubama koje vode ravno u pakao.
Zar sam rekla pakao? To je bila preblaga riječ. Državna škola je sve ono što sam se bojala da će biti, i još gore. Na nastavi nije tako strašno, ali morala sam (iz obične nužde ili nepoznavanja) ići u zahod kraj laboratorija i, premda sam preživjela, to će zauvijek ostaviti traga na mojoj duši. Bilo bi dovoljno da mi je Six napisala jednostavno, dodatno objašnjenje, da se ta prostorija koristi više kao bordel nego zahod.
Četvrti je sat i dosad sam već čula skoro svaku curu kraj koje sam prošla u hodniku kako, ne baš suptilno, šapće riječi “kurva” i “drolja”. Kad već govorim o ne-baš-suptilnim stvarima, upravo je iz mog ormarića ispala hrpa novčanica od jednog dolara, zajedno s porukom, što je dobar pokazatelj da mi nisu poželjeli srdačnu dobrodošlicu. Poruku je potpisao ravnatelj, ali u to mi je teško povjerovati jer je “nam je” bilo napisano kao jedna riječ, a na njoj je pisalo “Žao nanije što se s
ormarićem ne zadužuje i šipka, kurvo.”
Zurim u poruku u ruci, sa smiješkom, čvrsto stisnutih usnica, sramotno prihvaćajući svoju samonametnutu sudbinu koja će me pratiti sljedeća dva semestra. Najozbiljnije sam mislila da se ljudi tako ponašaju samo u knjigama, ali sad mogu
osobno posvjedočiti da idioti stvarno postoje. Također se nadam da će većina podvala koje mi budu priredili, biti poput ove aluzije na striptizetu, koju upravo proživljavam. Kakav moraš biti idiot da trošiš novac na vrijeđanje drugih? Vjerojatno vrlo bogat idiot. Ili vrlo bogati idioti.
Sigurna sam da grupica cura koje su mi se smijale iza leđa, oskudno, ali vrlo skupo odjevenih, očekuje da bacim svoje stvari i pobjegnem uplakana u najbrži zahod.
Ali njihova su očekivanja problematična iz tri razloga. 1. Ja ne plačem. Nikad.
2. Bila sam u tom zahodu i ni pod koju cijenu više ne ulazim u njega. 3. Volim novac. Tko bježi od novca?
Spuštam ruksak na pod kraj svog ormarića i skupljam novac. Na podu ima najmanje dvadeset novčanica od jednog dolara, a više od deset još nije ispalo iz ormarića. Mijenjam knjige i zatvaram ormarić, zatim stavljam ruksak na leđa, preko oba ramena, i nasmiješim se.
“Recite svojim taticama da im zahvaljujem.” Prolazim kraj grupice cura (koje se više ne smijulje) i ignoriram njihove prodorne poglede.
Vrijeme je ručku, a s obzirom na količinu kiše koja je preplavila dvorište, jasno mi je da se karma osvećuje usranim vremenom. Kome se osvećuje još mi uvijek nije jasno.
Ja to mogu.
Stavljam ruke na vrata kantine i otvaram ih, napola očekujući da će me dočekati plamenovi i miris sumpora. Ulazim kroz vrata, ali ne dočekuju me vatra i sumpor. Dočekuje me jaka buka kakvoj moje uši još nikada nisu bile izložene. Čini mi se da baš svaka osoba u ovoj kantini pokušava nadglasati baš svaku drugu osobu u kantini. Upravo sam se upisala u školu u kojoj svi misle da su bolji od drugih.
Trudim se glumiti samopouzdanje, pokušavajući ne privlačiti ničiju pozornost. Dečki, grupice, otpadnici ili Grayson. Do pola reda za hranu uspijevam ostati netaknutom, kad me netko uhvati pod ruku i povuče k sebi.
“Čekao sam te”, kaže on. Nisam ga uspjela dobro ni pogledati, a već me vuče preko cijele kantine, vijugajući između stolova. Pobunila bih se zbog toga što me iznenada prekinuo u onome što radim, ali ovo je najuzbudljivija stvar koja mi se
dogodila cijelog dana. Sad me više ne drži pod rukom, već me hvata za dlan i povlači me brže za sobom. Prestajem se odupirati i puštam da nas voda nosi.
Koliko uspijevam vidjeti, gledajući mu u leđa, čini mi se da ima stila, iako je vrlo čudan. Odjenuo je flanelsku košulju obrubljenu istom nijansom ružičaste boje, u kojoj su mu i cipele. Hlače su mu crne i uske i izgledao bi u njima odlično... kad bi bio žensko. A ovako samo naglašavaju njegovu mršavost. Tamnosmeđa kosa podšišana mu je kratko sa strane, a malo je duža na vrhu. Njegove oči... bulje u mene. U tom mi trenutku postaje jasno da smo stali i da me više ne drži za ruku.
“Evo nama babilonske kurve.” Ceri mi se. Nježni izraz lica u potpunoj je suprotnosti s riječima koje su upravo izašle iz njegovih usta. Sjeda za stol i mahne rukom, kao da mi želi poručiti da učinim isto. Pred njim su dva pladnja, a on je samo jedan. Gurne jedan od pladnjeva s hranom prema praznom mjestu preda mnom. “Sjedi. Moramo dogovoriti savezništvo.”
Ja ne sjedam. Nekoliko sekunda nisam učinila ništa, osim što sam razmišljala o situaciji u kojoj sam se našla. Nemam pojma tko je ovaj klinac, a ipak se ponaša kao da me je očekivao. Ne bih zanemarila ni činjenicu da me upravo nazvao kurvom. Izgleda da mi je upravo kupio... ručak? Pogledam ga iskosa, pokušavajući shvatiti i u tom mi trenutku za oko zapne ruksak na stolcu kraj njega.
“Voliš čitati?” Pitam ga, pokazujući prstom na knjigu koja mu viri iz ruksaka. To nije udžbenik. To je prava knjiga. Nešto za što sam mislila da više ne postoji u generaciji internetskih prijatelja. Posegnem preko stola za knjigom iz ruksaka i sjednem nasuprot njemu. “Koji je to žanr? Samo mi nemoj reći da je znanstvena fantastika.”
On se nasloni na svoj stolac i naceri se, kao da je upravo nešto osvojio. K vragu, možda i jest. Pa ipak sam sjela za njegov stol.
“Zar je važno kojeg je knjiga žanra ako je dobra?” kaže.
Listam stranice, ali ne mogu otkriti je li riječ o ljubavnoj priči. Luda sam za ljubićima, a s obzirom na to kako tip koji sjedi nasuprot meni izgleda, moguće je da je i on.
“Je li onda?” pitam ga, nastavljajući listati. “Dobra?”
“Jest. Uzmi je. Baš sam je sad pročitao za vrijeme informatike.”
Pogledam ga i vidim da još uvijek sjaji zbog svoje pobjede. Stavljam knjigu u ruksak, zatim se naginjem naprijed i pregledavam svoj pladanj. Prva stvar koju radim jest provjeriti datum na mlijeku. Dobar je.
prsa u salati.
“Onda jedi tako da izbjegavaš meso”, odgovara.
Uzimam vilicu i nabadam komad piletine, a zatim ga prinosim ustima. “Imaš sreće što nisam vegetarijanka.”
On se smije, zatim podiže vilicu i počinje jesti.
“Protiv koga dogovaramo savezništvo?” Zanima me zašto je baš mene odabrao. Ogledava se oko sebe i podiže ruku u zrak, pokazujući svuda oko sebe. “Idiota. Praznoglavih sportaša. Fanatika. Kučki.” Spušta ruku i primjećujem da su mu nokti lakirani crnom bojom. Uočava da mu promatram nokte, spusti pogled na njih i namršti se. “Odabrao sam crnu jer najbolje opisuje kako se danas osjećam. Ako pristaneš pridružiti se mojoj borbi, možda pređem na neku veseliju boju. Možda žutu.”
Odmahujem glavom. “Mrzim žutu. Ostani pri crnoj, iste je boje kao i tvoje srce.” On se nasmije. To je pravi, iskreni smijeh koji me natjera na smiješak. Sviđa mi se... ovaj klinac kome ne znam ni ime.
“Kako se zoveš?” upitam ga.
“Breckin. A ti si Sky. Barem se nadam da jesi. Vjerojatno sam trebao provjeriti tvoj identitet prije no što sam ti otkrio sve pojedinosti mog opakog, sadističkog plana da naše savezništvo od samo dvije osobe preuzme školu.”
“Ja jesam Sky. I nemoj se brinuti, s obzirom na to da mi zapravo još nisi otkrio nikakve pojedinosti svoga zločestog plana. I jako me zanima kako znaš tko sam ja. Ja poznajem četvoricu ili petoricu iz ove škole i mazila sam se s njima. Ti nisi jedan od njih, dakle, o čemu se radi?”
U djeliću sekunde ugledam u njegovom pogledu nešto slično sažaljenju. Ima sreće da je to bilo samo u djeliću sekunde.
Breckin slegne ramenima. “Ja sam ovdje novi. Ako to već nisi shvatila po mojem izuzetnom smislu za modu, mislim da ti mogu reći da sam...” nagne se naprijed i stavi ruku preko usta da mi da do znanja da je riječ o tajni. “Mormon”, šapne.
Smijem se. “A ja sam mislila da ćeš mi reći da si gej.”
“Da, i to”, reče trznuvši rukom. Sklapa ruke pod bradu i naginje se naprijed nekoliko centimetara. “A sad ozbiljno, Sky. Primijetio sam te danas na satu i očito je da si i ti nova ovdje. I nakon što sam prije četvrtog sata vidio kako iz tvog ormarića ispada lova za striptizete, a zatim vidio da na to uopće nisi reagirala, znao sam da smo stvoreni jedno za drugo. Također, sinulo mije, ako se udružimo, mogli bismo uspješno spriječiti dva nepotrebna tinejdžerska samoubojstva ove godine. Dakle, što kažeš?
Želiš li mi biti najboljija prijateljica na cijelomu svijetu?”
Nasmijem se. Kako se ne nasmijati na to? “Svakako. Ali ako knjiga ne bude valjala, možda se predomislim.”
Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.
15 sati i 55 minuta
Ispalo je da je Breckin danas spasio stvar... i da je stvarno mormon. Imamo puno toga zajedničkog, a još više neobičnog, pa mi je bio još zanimljiviji. I on je usvojen kao i ja, ali u prisnim je odnosima sa svojom pravom obitelji. Breckin ima dva brata koja nisu usvojena, i koja nisu gej, pa njegovi roditelji pretpostavljaju da njegov gejizam (on to tako kaže, ne ja) ima veze s činjenicom da ne dijeli istu krv kao i oni. Kaže da se oni nadaju da će to izblijedjeti do mature, bude li se više molio, ali on kaže da će tek tada procvasti.
Sanja da jednog dana postane velika zvijezda na Broadwayu, ali kaže da nema talenta za pjevanje i glumu, pa je svoje snove, umjesto toga, srozao na ekonomiju. Rekla sam mu da bih željela studirati kreativno pisanje i sjediti po cijele dane u trenirci za jogu, ne radeći ništa osim pišući knjige i jedući sladoled. Pitao me u kojem bih žanru željela pisati pa sam mu odgovorila “Zar je važno kojeg je knjiga žanra ako je dobra?” Mislim da nam je moj komentar zapečatio sudbinu.
Sada sam na putu kući i odlučujem hoću li ići do Six i ispričati joj gorko-slatke događaje prvoga dana ili ću otići u dućan, kako bih si osigurala dnevnu dozu kofeina potrebnu prije trčanja.
Kofein pobjeđuje, unatoč činjenici da ipak volim Six malo više od njega.
Moj minimalni doprinos kućanstvu je tjedno kupovanje hrane. Sve je u našoj kući bez šećera, bez ugljikohidrata i bez okusa, zahvaljujući Kareninom nekonvencionalnom veganskom načinu života, stoga ja zapravo volim ići kupovati hranu. Zgrabim paket od šest limenki gaziranog soka i najveću vrećicu malih Snickers čokoladica veličine jednog zalogaja koju sam pronašla i ubacim ih u kolica. Većina tinejdžera po skrovištima drži zalihe cigareta i trave - ja držim zalihe slatkiša.
Kad stignem do blagajne, prepoznajem curu koja naplaćuje, kao jednu od onih na drugom satu engleskog. Prilično sam sigurna da se zove Shayna, ali joj na oznaci s imenom piše Shayla. Shayna/Shayla je baš onakva kakva bih ja željela biti. Visoka, bujna i kose plave poput sunca. Potrudim li se, mogla bih se protegnuti do metar i šezdeset, ali mojoj ravnoj smeđoj kosi treba šišanje, a možda bi joj čak trebali pramenovi. A bilo bi ih vraški teško održavati s obzirom na količinu kose koju imam. Seže mi otprilike petnaestak centimetara ispod ramena, ali većinu je vremena držim
podignutu, zbog vlažnog južnjačkog vremena.
“Zar ti nisi sa mnom na prirodnim znanostima?” pita me Shayna/ /Shayla. “Na engleskom”, ispravim je.
Pogleda me svisoka. “Pa govorila sam engleski”, kaže mi braneći se. “Pitala sam te jesi li sa mnom na prirodnim znanostima?”
Joj, majko mila. Možda ne bi bilo dobro da sam baš takva plavuša.
“Ne”, kažem joj. “Htjela sam ti reći da ne idem s tobom na prirodne znanosti nego idemo zajedno na engleski
Pogleda me na trenutak zbunjeno, zatim se nasmije. “Aha”. Na licu joj se vidi da je shvatila. Baci pogled na zaslon pred sobom i pročita sumu koju trebam platiti. Gurnem ruku u stražnji džep i vadim kreditnu karticu, nadajući se da ću požuriti stvar i izbjeći ono za što se bojim da bi se moglo pretvoriti u ne baš bajan razgovor.
“O, Bože dragi”, šapne. “Gle tko se vratio.”
Pogledam je i vidim da bulji u nekoga tko stoji iza mene u drugom redu za blagajnu.
Ne, odmah ću se ispraviti. Ona slini za nekim tko stoji iza mene, u drugom redu za blagajnu.
“Bok, Holdere”, kaže ona zavodljivim glasom i zabljesne ga širokim osmijehom.
Zar je ona upravo zatreperila okicama? Je. Prilično sam sigurna da je upravo
zatreperila okicama. Iskreno sam mislila da to rade samo u crtićima.
Okrenem se na trenutak da bih vidjela tko je taj Holder, kojem je uspjelo u sekundi izbrisati ono malo samopoštovanja koje je Shayna/ /Shayla možda jednom imala. Tip je pogleda i kimne da joj da do znanja da zna tko je ona, ali učini to tako da je očito koliko je nezainteresiran.
“Bok...” Škilji prema oznaci s imenom. “Shayla.” Ponovno okreće pozornost na svog blagajnika.
Zar je on ignorira? Jedna od najzgodnijih cura mu se praktički nudi, a on se ponaša kao da mu to ide na živce? Zar je on uopće ljudsko biće? Dečki ne bi trebali ovako reagirati.
Ona frkne nosom. “Zovem se Shayna”, kaže, ljutita što joj ne zna ime. Okrećem leđa Shayni i provlačim kreditnu karticu.
“Oprosti”, kaže joj. “Ali ti znaš da na oznaci piše Shayla?”
skuplja obrve kao da duboko razmišlja. Sumnjam da je sposobna tako duboko razmišljati.
“Kad si se vratio?” pita Holdera, potpuno me ignorirajući. Upravo sam provukla karticu i skoro sam sigurna da bi sad ona trebala nešto uraditi, ali ona ima previše posla s planiranjem udaje za ovog tipa, da bi se sjetila da ima kupca.
“Prošlog tjedna”, kaže odrješito.
“Hoće li te pustiti natrag u školu?” pita ga. S mjesta gdje stojim, čujem ga kako uzdiše.
“Nije važno”, odgovara ravnodušno. “Ne vraćam se natrag.”
Zbog njegove posljednje izjave Shayna/Shayla odmah ustukne. Zakoluta očima i ponovno usmjerava pažnju na mene. “Šteta što uz ovakvo tijelo nema barem malo pameti”, šapne.
Ne propuštam primijetiti koliko je ova njezina izjava ironična.
Kad konačno krene otkucavati brojeve na kasi, da završi s naplatom, koristim priliku da pogledam iza sebe. Znatiželja me tjera da još jednom pogledam tipa kojem dugonoga plavuša, izgleda, ide na živce. On gleda u svoj novčanik i smije se nečemu što je blagajnik rekao. Čim ga pogledam, istog trenutka shvatim tri stvari:
1. Ima nevjerojatno savršene bijele zube, skrivene iza tog zavodljivo zločestog smiješka.
2. Jamice mu se stvaraju na mjestima između krajeva usana i obraza kad se nasmije. 3. Prilično sam sigurna da sam se zacrvenjela.
Ili da osjećam leptiriće u trbuhu.
Ili da sam možda navukla kakav želučani virus.
Osjećaj je tako stran; nisam sigurna o čemu se radi. Ne mogu reći što je to toliko drugačije u vezi s njim, što bi potaklo moju prvu normalnu biološku reakciju na drugo ljudsko biće. U svakom slučaju, nisam sigurna da sam ikada u životu vidjela nekoga poput njega. Predivan je. Ne onako kao zgodni dečkići. Ili kao frajerčine. On je savršena mješavina i jednog i drugog. Nije previsok, ali nikako nije prenizak. Nije pregrub, nije prefin. Na sebi ima traperice i bijelu majicu kratkih rukava, ništa posebno. Kosa mu izgleda kao da se danas uopće nije počešljao i vjerojatno bi joj trebalo pošteno šišanje, baš kao i mojoj. Sprijeda je dugačka točno toliko da je mora skloniti s očiju da bi me pogledao i otkrio kako buljim u njega.
U normalnim bih okolnostima skrenula pogled čim bi me netko pogledao ravno u oči, ali u njegovoj reakciji, kad me pogledao, bilo je nešto čudno, što me natjeralo da mi se pogled prilijepi za njega. Smiješak mu istog trenutka nestaje i on isturi bradu. Pogled mu postaje upitan i on polako odmahne glavom, u nevjerici ili... gađenju? Ne mogu sa sigurnošću tvrditi o čemu se radi, ali to sasvim sigurno nije reakcija zadovoljstva. Osvrćem se oko sebe, nadajući se da ja nisam uzrok njegovu nezadovoljstvu. Kad ga ponovno pogledam, on još uvijek bulji.
U mene.
Uznemirim se, blago rečeno, pa se brzo ponovno okrenećem prema Shayli. Ili Shayni. Ili kako se k vragu već zove. Moram se sabrati. Nekako, u samo šezdeset sekundi, ovaj me tip uspio očarati, a potom me na smrt preplašiti. Ta kontradiktorna reakcija nije dobra za moje tijelo koje vapi za kofeinom. Bilo bi mi puno draže da me gledao s istom ravnodušnošću s kojom je gledao Shaynu/Shaylu, nego da me opet onako pogleda. Uzimam račun od kako-se-ono-zove i strpam ga u džep.
“Hej.” Glas mu je dubok i zahtjevan i zbog njega istog časa prestajem disati. Ne znam obraća li se kako-se-ono-zove ili meni, pa provlačim ruke kroz ručke vrećica s namirnicama, nadajući se da ću stići do auta prije nego što plati račun.
“Mislim da tebi govori”, kaže ona. Grabim zadnju vrećicu i ignoriram je, hodajući prema izlazu što brže mogu.
Kad stignem do auta, glasno izdišem dok otvaram stražnja vrata i trpam vrećice unutra. Koji je meni vrag? Zgodan tip mi pokušava privući pozornost, a ja bježim? Nije mi neugodno u muškom društvu. Zapravo sam čak previše samouvjerena. Jedini put u životu, kad sam možda stvarno osjetila da postoji mogućnost privlačnosti prema nekome, ja bježim.
Six će me ubiti.
Ali taj pogled. Bilo je nešto jako uznemirujuće u načinu na koji me pogledao. Bilo je to neugodno, posramljujuće, a na neki način istovremeno i laskavo. Nisam uopće navikla na ovakve svoje reakcije, a pogotovo ne na više njih istovremeno.
“Hej.”
Ukipim se na mjestu. Njegov je poziv sada bez sumnje upućen meni.
Još uvijek ne mogu razaznati radi li se o leptirićima u trbuhu ili želučanom virusu, ali u svakom slučaju mi nije drago što se njegov glas probija do dna mog želuca. Ukočim se i polako se okrećem, odjednom svjesna da nisam ni približno toliko samouvjerena koliko me moja prošlost navela da vjerujem.
poželim da je vrijeme još uvijek usrano i kišovito jer on u tom slučaju ne bi sada stajao ovdje. Gleda me u oči, a prezirni pogled sad je zamijenio iskrivljeni smiješak koji mi se čini pomalo izvještačenim. Kad ga bolje pogledam, jasno mi je da uzrok mojih trenutnih želučanih problema uopće nije virus.
On je uzrok.
Sve u vezi s njim, od njegove razbarušene tamne kose, jasnih plavih očiju do te ...jamice, i do njegovih čvrstih ruku prema kojima se jednostavno želim pružiti i dodirnuti ih.
Dodirnuti? Zar stvarno, Sky? Daj se saberi.
Sve u vezi s njim uzrokuje mi kolaps pluća i ubrzani rad srca. Imam osjećaj da će mi, ako mi se nasmiješi onako kako mi se Grayson pokušava nasmiješiti, gaćice u rekordnom vremenu pasti na pod.
Čim prestanem zuriti u njegovo tijelo, dovoljno dugo da se ponovno pogledamo u oči, on si prestane čvrsto stiskati vrat i prebaci vrećice u lijevu ruku.
“Ja sam Holder”, kaže i pruži mi ruku.
Pogledam dolje prema njegovoj ruci, zatim se odmaknem korak unazad, ne rukujući se s njim.
Cijela je ova situacija previše nezgrapna da bih imala povjerenja u njegovo nevino predstavljanje. Možda bi da me nije probadao tim svojim žestokim pogledom u trgovini, sad bila osjetljivija na njegovu tjelesnu savršenost.
“Što želiš od mene?” Trudim se gledati ga sumnjičavo, a ne sa strahom.
Jamica se ponovno pojavljuje dok se smiješi i odmahuje glavom pa opet skreće pogled. “Hm”, kaže, nervozno zamuckujući, a to nimalo ne dolikuje njegovoj samouvjerenoj osobnosti. Pogledom kruži po parkiralištu pa to izgleda kao da vreba priliku za bijeg i on uzdahne prije no što me ponovno pogleda. Njegove oprečne reakcije sasvim me zbunjuju. Čini mi se da mu se u jednom trenutku gadi moja prisutnost, a u drugom skoro nasrće na mene. Smatram da obično vrlo dobro procjenjujem tko je kakav, ali kad bih morala donijeti zaključak o Holderu, uzevši u obzir samo ove zadnje dvije minute, zaključila bih da pati od poremećaja podvojene osobnosti. Uznemirujuće su mi te njegove nagle promjene raspoloženja, od opuštenosti do živčanosti.
“Ovo možda zvuči jadno”, kaže. “Ali stvarno si mi odnekud poznata. Smijem li te pitati kako se zoveš?”
Razočaranje nastupi istoga časa kada krene s uletom. On je jedan od onih. Znate. Nevjerojatno predivnih tipova koji mogu imati svaku, kad god požele i gdje god to
požele, i toga su svjesni. Onih koji se samo moraju zločesto nasmiješiti curama, ili bljesnuti jamicama na obrazima i pitati curu kako se zove, a ona se odmah rastopi i pada na koljena pred njima. Onih frajera koji subote navečer provode penjući se kroz prozore.
Jako sam razočarana. Zakolutam očima i povlačim ruku unazad, otvarajući vrata svog auta. “Imam dečka”, lažem mu. Okrećem se, otvaram vrata dokraja i ulazim unutra. Kad ispružim ruku da bih zatvorila vrata, ona mi pružaju otpor i odbijaju se pomaknuti. Pogledam gore i vidim da je stavio ruku na vrata i drži ih otvorenima. U pogledu mu se vidi težak očaj zbog kojeg mi niz ruke krenu žmarci.
On me pogleda i meni krenu žmarci? Tko sam ja, dovraga? “Tvoje ime. To je sve što želim znati.”
Razmišljam trebam li mu objasniti da mu moje ime neće pomoći u namjeri da me uhodi. Vjerojatno sam jedina sedamnaestogodišnjakinja u Americi koje uopće nema nigdje na internetu. Još uvijek čvrsto držim kvaku i upućujem mu prodoran pogled upozorenja. “Hoćeš li, molim te”, kažem mu oštro, prostrijelivši pogledom ruku koja me sprječava da zatvorim vrata. Pogled mi skreće s njegovog dlana do tetovaže ispisane sitnim slovima preko podlaktice.
Bez nade
Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem u sebi. Očito da me danas karma odabrala za svoju žrtvu. Napokon sam upoznala jedinog dečka koji mi je privlačan, a taj je izbačen iz srednje škole i ima istetovirane riječi bez nade.
Sad sam već ljutita. Još jednom pokušavam zatvoriti vrata, ali on ne odustaje. “Tvoje ime. Molim te.”
Očajnički pogled u njegovim očima kad izgovara molim te izaziva u meni iznenađujuće samilosnu reakciju, sasvim promašenu.
“Sky”, kažem odjednom, osjećajući samilost za bol koja je očito skrivena iza tih njegovih plavih očiju. Zbog lakoće s kojom sam popustila njegovom zahtjevu, na temelju jednog njegovog pogleda, razočarana sam sama sobom. Puštam vrata i palim auto.
“Sky”, ponavlja si. Razmišlja o tome jednu sekundu, zatim odmahne glavom kao da sam pogrešno odgovorila na njegovo pitanje. “Jesi li sigurna?” Nagne glavu prema meni.
Jesam li sigurna? Zar on misli da sam ja Shayna/Shayla, pa ne znam ni kako se zovem? Zakolutam očima i pomičem se u sjedalu, izvlačeći osobnu iz džepa. Držim osobnu pred njegovim licem.
“Prilično sam sigurna da znam kako mi je ime.” Pokušam vratiti osobnu u džep, a on pusti vrata i zgrabi mi je iz ruke, približivši je očima da bi je proučio. Gleda je nekoliko sekundi, zatim preokrene u rukama i vrati mi je.
“Oprosti.” Odmakne se korak od auta. “Pogriješio sam.”
Izraz lica mu je sad ozbiljan i gleda me dok vraćam osobnu u džep. Zurim u njega jedan trenutak, čekajući da se još nešto dogodi, ali on samo pomiče bradu naprijed-natrag dok ja vežem pojas.
Zar će tako lako odustati od zamisli da me pozove van? Zar stvarno? Stavljam prste na kvaku, očekujući da će ponovno zadržati vrata i ispaliti još neki jadni ulet. Kad se to ne dogodi i on se odmakne još dalje, dok zatvaram vrata, obuzme me neki sablasan osjećaj. Ako me stvarno nije slijedio da bi me pozvao van, o kojem se vragu onda radi?
Provlači ruku kroz kosu i nešto mumlja sebi u bradu, ali ja ga ne mogu čuti jer je prozor zatvoren. Ubacujem u rikverc i ne skrećem pogled s njega dok izlazim iz parkirališta. On se ne miče i cijelo vrijeme dok odlazim bulji u mene. Kad krenem u suprotnom smjeru, namjestim retrovizor da bih ga posljednji put pogledala prije nego što izađem s parkirališta. Gledam kako se okreće i odlazi, rukom odalamivši po haubi jednog auta.
Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.
16 sati i 47 minuta
Nakon što sam raspremila kupljene namirnice, grabim punu šaku čokolade iz svog skrovišta i guram je u džep, zatim ispužem kroz prozor. Podižem Sixin prozor i uvlačim se unutra. Skoro je četiri sata popodne i ona spava, pa na prstima prilazim njezinoj strani kreveta i kleknem. Nanijela je masku na lice, a njena tamnoplava kosa prilijepljena joj je za obraz, zahvaljujući količini sline koju proizvodi dok spava. Nagnem se prema njezinom licu najbliže što mogu i zavrištim njezino ime.
“SIX! PROBUDI SE!”
Ona se tržne tako silovito da nemam vremena skloniti joj se s puta. Lakat, koji joj je dosad visio, udari me u oko i ja padnem na leđa. Istog časa pokrivam bolno oko rukom i ispružim se na podu njezine spavaće sobe. Pogledam je zdravim okom, a ona sjedi na krevetu, drži se za glavu, mršteći se na mene. “Ti si takva kučka”, zastenje. Baca pokrivač sa sebe i ustaje s kreveta te se uputi ravno u kupaonicu.
“Mislim da si mi napravila šljivu na oku”, cvilim.
Ona ostavlja vrata kupaonice otvorenima i sjeda na zahod. “Dobro. Zaslužila si to.” Uzima toaletni papir i nogom zatvara vrata kupaonice. “Bolje ti je da mi imaš nešto važno reći kad si me morala probuditi. Cijelu sam noć bila budna i pakirala se.”
Six nikad nije bila jutarnji tip, ali sve mi se čini da također nije ni popodnevni. Zapravo, ona nije ni noćni tip. Kad bih trebala pogađati koji joj je najdraži dio dana, vjerojatno bi to bio onaj dio dok spava, valjda se zato tako mrzi buditi.
Sixin smisao za humor i njezina iskrenost znatno pridonose činjenici da se tako dobro slažemo. Živahne, izvještačene cure strahovito mi idu na jetra. Mislim da Six nikad ne rabi riječ živahan. Da ima još i crnu odjeću, bila bi tipična namrgođena tinejdžerica. A izvještačena? Ne može biti iskrenija nego što jest, željeli vi to ili ne. Ništa kod Six nije lažno, osim njezina imena.
Kad joj je bilo četrnaest godina, roditelji su joj rekli da se sele u Teksas iz Mainea, a ona se na to pobunila tako što je odbila odazivati se na svoje ime. Pravo joj je ime Seven Marie, ali je odlučila odazivati se na Six, kako bi prkosila roditeljima koji su je prisilili na selidbu. Oni je još uvijek zovu Seven, ali svi ostali je zovu Six. To samo pokazuje da je tvrdoglava koliko i ja, a to je jedan od mnogih razloga zašto
smo nas dvije najbolje prijateljice.
“Mislim da će ti biti drago što sam te probudila”. Dižem se s poda na njezin krevet. “Danas se dogodilo nešto monumentalno.”
Six otvara vrata kupaonice i vraća se prema krevetu. Legne kraj mene i pokriva se preko glave. Otkotrlja se od mene i namješta si jastuk dok ne pronađe udoban položaj. “Daj da pogađam... Karen je nabavila kablovsku?”
Okrećem se na stranu i privijam se uz nju, zagrlivši je. Stavljam glavu na njezin jastuk i grlim je. “Probaj ponovno.”
“Upoznala si danas nekog u školi i sad si trudna i udaješ se, a ja ti ne mogu biti kuma na vjenčanju zato što ću se nalaziti na vražjem drugom kraju svijeta?”
“Blizu si, ali netočno.” Prstima bubnjam po njezinom ramenu. “Onda što je?” pita me iživcirano.
Okrećem se na leđa i glasno uzdišem. “Vidjela sam jednog tipa u trgovini nakon škole i, majko moja, Six. Bio je predivan. Zastrašujući, ali predivan.”
Six se istoga časa okrene prema meni, uspjevši me laktom pogoditi ravno u isto oko u koje me već bubnula prije nekoliko minuta. “Što?” kaže glasno, zanemarujući činjenicu da se držim za oko i ponovno stenjem. Sjeda na krevet i miče mi ruku s lica. “Što?” opet viče. “Ozbiljno?”
Ostajem ležati i trudim se potisnuti bol iz oka koje mi strahovito bridi. “Znam. Čim sam ga pogledala, kao da mi se cijelo tijelo rastopilo. Bio je... mrak.”
“Jesi li razgovarala s njim? Je li ti dao broj telefona? Je li te pozvao van?”
Nikad nisam vidjela Six ovako uzbuđenu. Malo se previše napalila pa nisam sigurna da mi se to baš sviđa.
“Isuse, Six. Daj se smiri.”
Pogleda me svisoka i namršti se. “Sky, ja se već četiri godine brinem za tebe, misleći da se to nikad neće dogoditi. Bilo bi mi sasvim u redu da si gej. Bilo bi mi sasvim u redu da ti se sviđaju samo mršavi, niski, štreberski tipovi. Bilo bi mi sasvim u redu da te privlače samo stvarno stari, naborani muškarci, s još naboranijim penisima. Ali nije mi bilo u redu to što sam mislila da nikada nećeš biti u stanju osjetiti požudu.” Pada ponovno na krevet, smiješeći se. “Požuda je najbolji od svih smrtnih grijeha.”
Smijem se i odmahujem glavom. “Oprosti, molim te, ali požuda je sranje. Mislim da joj ti svih ovih godina daješ previše značaja. Ja ipak glasam za proždrljivost.” Izrekavši to, izvlačim komad čokolade iz džepa i ubacujem ga u usta.
“Da čujem pojedinosti”, kaže.
Pridižem se na krevetu i naslanjam se na uzglavlje. “Ne znam kako to opisati. Kad sam ga ugledala, nisam ga željela prestati gledati. Mogla bih u njega buljiti cijeli dan. Ali tad je on mene pogledao i ja sam se izbezumila. Gledao me kao da je ljutit što sam ga uopće primijetila. Onda me pratio do auta i zahtijevao da mu kažem kako se zovem, a izgledalo je kao da se zbog toga ljuti na mene. Kao da sam mu neka smetnja. U jednom sam mu trenu željela polizati jamice na obrazima, a u drugom sam željela
pobjeći od njega glavom bez obzira.”
“Pratio te? Do tvog auta?” pita me skeptično. Potvrđujem i do najsitnije joj pojedinosti opisujem svoj put do trgovine, sve do točke kad je udario šakom u susjedni auto.
“Bože, to je tako bizarno”, kaže mi kad sam završila. “Jesi li sigurna da ti se nije upucavao? Nije probao doći do tvog broja? Mislim, Sky, vidjela sam kakva si s dečkima. Ti znaš dobro glumiti, čak i kad ništa ne osjećaš. Znam da dobro znaš procijeniti dečke, ali mislim da ti je, zbog činjenice da te taj zapravo privlači, možda zatajila intuicija. Što kažeš na to?”
Sliježem ramenima. Možda je ona u pravu. Možda sam ga krivo pročitala i možda ga je moja negativna reakcija natjerala da odustane od zamisli da me pozove van. “Moguće. Ali što god da je bilo, brzo se pokvarilo. On je izbačen iz škole, ćudljiv je, ima tešku narav... on je samo... on je beznadan. Ne znam koji je moj tip dečka, ali znam da mi se ne bi svidjelo da je to Holder.”
Six me grabi za obraze, stišće ih i okreće mi lice k sebi. “Jesi li ti to sad upravo rekla Holder?” pita me, a njezina savršeno počupana obrva podigne se od čuđenja.
Usne su mi prignječene jer me ona stišće za obraze, pa umjesto da joj odgovorim, samo kimnem.
“Dean Holder? Neuredna smeđa kosa? Sanjive plave oči? Ćud kao da je izašao
iz filma Klub boraca?”
Sliježem ramenima. “Žvuži kao on”, kažem, a riječi mi se jedva mogu prepoznati, zahvaljujući tome što mi još uvijek stišće obraze. Pušta mi lice i ja ponavljam ono što sam rekla. “Zvuči kao on.” Stavljam ruku na lice i masiram si obraze. “Poznaješ ga?”
Ona ustaje i diže ruke u zrak. “Zašto, Sky? Od svih tipova koji bi te mogli privlačiti, zašto to k vragu mora biti Dean Holder?”
Izgleda mi razočarano. Zašto izgleda tako razočarano? Nikad je nisam čula da spominje Holdera, što znači da nikad nije hodala s njim. Zašto mi se onda čini da je ova priča od uzbudljive prerasla u... vrlo, vrlo lošu?
“Hoću čuti sve pojedinosti”, kažem.
Okreće glavu i spušta noge s kreveta. Odlazi do ormara i uzima traperice iz kutije pa ih navlači preko gaćica. “On je kreten, Sky. Prije je išao u našu školu, ali su ga poslali u popravni dom čim je prošle godine počela nastava. Ne poznajem ga baš dobro, ali znam dovoljno o njemu da sam sigurna da nije dobar materijal za dečka.”
Njezin opis Holdera me ne iznenađuje. Rado bih da mogu reći da nisam razočarana, ali ne mogu.
“Otkad je bilo tko materijal za dečka?” Mislim da Six nikad nije imala dečka dulje od jedne noći.
Pogleda me, zatim sliježe ramenima. “Imaš pravo.” Navlači bluzu preko glave i kreće prema umivaoniku u kupaonici. Uzima četkicu za zube i istiskuje na nju pastu, a zatim se vraća u spavaću sobu, četkajući zube.
“Zašto su ga poslali u popravni?” pitam je, ali nisam sigurna da stvarno želim čuti odgovor.
Six vadi četkicu iz usta. “Poslali su ga zbog zločina iz mržnje... pretukao je nekog gej dečka iz škole. Mislim da je razlog taj što mu je to bio već treći takav prijestup.” Vrati četkicu za zube u usta i kreće prema umivaoniku ispljunuti slinu.
Zločin iz mržnje? Stvarno? Osjetim kako mi se steže želudac, ali ovaj put zbog lošeg razloga.
Six se vraća u spavaću sobu nakon što je svezala kosu u rep. “To je sranje”, kaže, prebirući po svom nakitu. “Što ako ovo bude jedini put da si se napalila na nekog dečka i to više nikad ne doživiš?”
Lice mi se grči od njezinog izbora riječi. “Six, nisam se napalila na njega.”
Ona maše rukom po zraku. “Napalila si se. Privukao te. To je sve isto”, kaže nonšalantno, vraćajući se do kreveta. Stavlja jednu naušnicu u krilo, a drugu prinosi uhu. “Mislim da bismo trebale biti zadovoljne što nisi sasvim u komi.” Six me pogleda poprijeko i nagne se iznad mene. “Koji ti se vrag dogodio s okom?”
Smijem se i otkotrljam se s kreveta na sigurno. “Ti si mi se dogodila”. Krećem prema prozoru. “Moram razbistriti glavu. Idem na trčanje. Ideš sa mnom?”
Ona se namršti. “Idem... ne idem. Želim ti dobru zabavu.” Prebacujem jednu nogu preko prozora, a ona me zazove. “Moraš mi poslije ispričati sve o svom prvom danu škole. Imam jedan dar za tebe. Doći ću večeras k tebi.”
Ponedjeljak, 27. kolovoza 2012.
17 sati i 25 minuta
Bole me pluća; tijelo mi je otupjelo još u ulici Aspen. Disanje mi je od kontroliranog udisaja i izdisaja postalo nekontrolirano uzdisanje i dahtanje. Ovo je trenutak kad obično najviše uživam u trčanju. Kad je svaki djelić mog tijela usmjeren u kretanje naprijed i kad se predano usmjeravam samo na svoj sljedeći korak i ni na što drugo.
Moj sljedeći korak. Ništa drugo.
Nikad nisam tako daleko trčala. Obično stanem kad stignem do mjesta za koje znam da se nalazi dva i pol kilometra od starta, nekoliko ulica ranije, ali ovaj put ne stajem. Unatoč poznatom, očajnom stanju u kojem mi je trenutno tijelo, još uvijek ne mogu sasvim isključiti mozak. Nastavljam trčati u nadi da ću doći do te točke, ali trebat će mi puno dulje nego obično. Jedina stvar koja me natjerala da stanem je činjenica da će i povratak biti dulji, a potrošila sam skoro svu vodu.
Stajem na rub pločnika i naslanjam se na poštanski sandučić otvarajući bocu s pićem. Brišem znoj sa čela stražnjim dijelom ruke i prinosim bocu ustima, uspijevajući popiti onih nekoliko preostalih kapi. Već sam ispraznila bocu vode na ovom teksaškom suncu. U tišini se prekoravam jer sam odlučila preskočiti jutarnje trčanje. Teško podnosim vrućinu.
Brinući se za hidraciju svog tijela, odlučujem se vratiti hodajući umjesto trčeći. Ne mislim da bi iscrpljivanje do krajnje točke baš razveselilo Karen. Ona je već živčana zato što sama idem na trčanje.
Vraćam se hodajući, kad iza leđa začujem poznati glas kako mi se obraća. “Hej, ti.”
Kao da mi srce već ne kuca dovoljno brzo, okrećem se polako i vidim da Holder bulji u mene, smješkajući se, a jamice mu se pojavljuju kraj uglova usta. Kosa mu je mokra od znoja i očito je da je i on također trčao.
Dvaput trepnem, napola vjerujući da se radi o fatamorgani koju vidim zato što sam iscrpljena. Instinkt mi govori da pobjegnem i počnem vrištati, ali tijelo mi samo želi biti u njegovim sjajnim, znojnim rukama.
Tijelo mi je prokleti izdajnik.
Srećom, nisam se još oporavila od istezanja s kojim sam upravo završila, pa on neće moći zaključiti da je za moje ubrzano disanje većinom zaslužno to što ga ponovno vidim.
“Bok”, kažem mu, ne dolazeći do daha. Trudim se iz sve snage gledati ga u lice, ali nekako ne mogu spriječiti da mi pogled ne krene ispod njegova vrata. Umjesto toga, gledam u svoja stopala, izbjegavajući činjenicu da na sebi ima samo kratke hlače i tenisice. Pogled na to kako mu hlačice vise na bokovima dovoljan je da zaboravim baš svaku lošu stvar koju sam danas saznala o njemu.
“Ti trčiš?” pita me, naslonivši lakat na poštanski sandučić.
Kimam. “Inače trčim ujutro. Zaboravila sam kako je obično vruće popodne.” Pokušavam ga ponovno pogledati, zaklanjajući rukom oči od sunca koje blješti oko njegove glave kao aureola.
Kako je to ironično.
Ispruži ruku i ja se trznem prije no što shvatim da mi samo želi dodati bocu vode. Način na koji mu se usne spajaju u pokušaju da se osmjehne, govori mi da očito primjećuje koliko sam živčana u njegovoj blizini.
“Popij malo.” Nudi mi polupraznu bocu. “Čini mi se da si iscrpljena.”
Inače ne bih uzela vodu od stranca. Pogotovo ne bih uzela vodu od onih za koje znam da nisu dobri za mene, ali žedna sam. Tako sam grozno žedna.
Uzimam mu bocu iz ruke i naginjem glavu, iskapivši tri velika gutljaja. Umirem od želje da popijem sve dokraja, ali ne mogu ga ipak lišiti svih zaliha. “Hvala”, kažem i vraćam mu bocu. Brišem usta rukom i gledam iza sebe u pločnik. “Dobro, imam još oko dva i pol kilometra, pa bolje da krenem.”
“Možda ipak još oko četiri”, kaže, gledajući moj trbuh. Stavlja usta na bocu, ne brišući prethodno grlo i ne skidajući pogled s mene, dok naginje glavu i pije ono vode što je preostalo. Ne mogu si pomoći da ne gledam kako stavlja usta na bocu koju su upravo dodirivala moja usta. Mi se praktički ljubimo.
Odmahujem glavom. “Ha?” Nisam sigurna jesam li rekla nešto naglas ili nisam. Malo sam previše zaokupljena promatranjem kako mu se znoj cijedi niz prsa.
“Rekao sam da mislim da ima još četiri kilometra. Živiš na Conroeu, a do tamo ima oko tri kilometra. To je ukupno skoro osam kilometara.” Kaže, a zvuči kao da je zadivljen.
“Aha.”
Ne objašnjava mi kako. Ne skidam pogled s njega i šutim, čekajući nekakvo objašnjenje.
On shvaća da nisam zadovoljna s njegovim “aha” pa uzdahne. “Linden Sky Daviš, rođena 29. rujna. Ulica Conroe, broj 1455. 160 centimetara. Davatelj organa.”
Odmičem se korak, dok mi se pred očima odjednom odigrava scena mog skorašnjeg umorstva od ruku mog predivnog uhode. Pitam se bih li trebala prestati zaklanjati oči od sunca, da ga bolje pogledam za slučaj da mu uspijem pobjeći kad me krene ubijati? Možda ću morati opisati njegove crte lice crtaču foto-robota u policiji.
“Tvoja osobna”, objašnjava kad uoči mješavinu strave i zbunjenosti na mom licu. “Pokazala si mi danas svoju osobnu. U trgovini.”
Ipak, njegovo objašnjenje me ne smiruje. “Pogledao si je na dvije sekunde.” Sliježe ramenima. “Imam dobro pamćenje.”
“Uhodiš me”, kažem mrtva-hladna.
On se nasmije. “Ja tebe uhodim? Pa ti stojiš ispred moje kuće.” Pokazuje iza ramena na kuću iza sebe.
To je njegova kuća? Ovo ne može biti slučajnost. Ispravlja se i prstom pokaže na natpis na sandučiću. Holderovi.
Osjećam da mi je krv jurnula u obraze, ali nema veze. Nakon popodnevnog trčanja na teksaškoj vrućini uz ograničenu količinu vode, sigurna sam da mi se cijelo tijelo zarumenjelo. Trudim se ne gledati prema njegovoj kući, ali znatiželja mi je slaba strana. To je skromna kuća, ništa raskošno. Dobro se uklapa u ovaj kvart u kojem živi srednja klasa. A isto tako i auto na prilaznom putu. Pitam se je li to njegov auto. Uspjela sam zaključiti iz razgovora s kako-se-ono-zove iz trgovine, da je otprilike mojih godina, pa znam da sigurno živi s roditeljima. Ali kako to da ga nikad prije nisam vidjela? Kako je moguće da sam živjela manje od pet kilometara od jedinog dečka na svijetu koji je sposoban pretvoriti me u hrpu frustriranog crvenjenja?
Nakašljem se. “Pa, hvala na vodi.” Ne pada mi na pamet ništa drugo, osim želje da pobjegnem od ove neugodnosti. Mahnem mu kratko i krenem hodati.
“Čekaj malo”, poviče za mnom. Ne usporavam, pa me on pretekne i okrene se, trčeći natraške prema suncu. “Daj da ti napunim bocu.” Poseže za mojom bocom i uzima mi je iz lijeve ruke, očešavši mi pritom rukom trbuh. Ja se ponovno ukipim.
