Gradovi i Bogatstvo Naroda

270 

Full text

(1)

1

Gradovi i bogatstvo naroda

Gradovi8.indd 1

(2)

Gradovi8.indd 2

(3)

3

Gradovi

i bogatstvo naroda

Zakonitosti ekonomskog života

JANE JACOBS

Metropress

Zagreb, lipanj 2007.

Gradovi8.indd 3

(4)

Gradovi i bogatstvo naroda: principi ekonomskog razvoja Jane Jacobs

Nakladnik: Metropress d. o. o. Zagreb Za nakladnika: Ratko Bošković, direktor

Naslov izvornika:

Cities And the Wealth of Nations: Principles of Economic Life

Copyright © 1984. by Jane Jacobs

Th is translation published by arrangement with Random House, an imprint of Random House Publishing Group, a division of

Random House, Inc.

Prijevod s engleskoga: Ratko Bošković Lektura i korektura: Jadranka Bošković, prof.

Dizajn sloga: Stanislav Vidmar

Tisak i uvez: Feroproms Zagreb

CIP

Gradovi8.indd 4

(5)

5

Jasonu Epsteinu

koji je knjigu čekao strpljivo i u dobrom

raspoloženju, dajući mi vrijedne savjete

Gradovi8.indd 5

(6)

Gradovi8.indd 6

(7)

7

SADRŽAJ

1. Obećanje ludom radovanje. . . .9

2. Povratak u stvarnost . . . .35

3. Gradske regije. . . .53

4. Opskrbne regije. . . .67

5. Napuštene regije. . . .81

6. ‘Očišćene’ regije . . . .89

7. Regije s transplantiranom ekonomijom. . . 103

8. Kapital za regije bez gradova . . . 115

9. Zaobiđeni krajevi . . . 135

10. Nerazvijeni gradovi trebaju jedni druge . 147 11. Lažne povratne informacije gradovima . . 169

12. Transakcije koje vode u propast . . . 195

13. Neprilika . . . 219 14. Lutanje . . . 237 Zahvala . . . 251 Bilješke . . . 253 Kazalo . . . 271 Gradovi8.indd 7 Gradovi8.indd 7 28.5.2007 10:54:2328.5.2007 10:54:23

(8)

Gradovi8.indd 8

(9)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 9

PRVO POGLAVLJE

OBEĆANJE

LUDOM

RADOVANJE

Recepti za stvaranje blagostanja • Izbezumljeno vrijeme propalih razvojnih shema • Na jednoj strani ekonomska razočaranja i debakli, na drugoj zapanjujući gospodarski

uspjesi • Užasne posljedice neutemeljenih obećanja • Zagonetka stagflacije • Klackalica inflacije

i nezaposlenosti

N

eko vrijeme, negdje sredinom 20. stoljeća, činilo se da je divlja, neukrotiva, otužna ekonomska znanost rodila ono što smo svi željeli: upute kako postići ili održati prosperitet.

Ekonomisti i vladari koje su ekonomisti savjetovali domislili su se tolikim idejama za oslobađanje nacionalnih i međunarodnog gospo-darstva od nevolja i katastrofa, i te su zamisli bile tako okružene aurom razumnosti, predvidivosti i upućene statističke analize, da su vlade uzele zdravo za gotovo da one samo moraju posložiti volju, stručnost i kapital pa će ekonomski život ostvariti sve njihove želje i namjere.

Obuzet tom zabludom, Mao Ce-Tung izdao je nalog da kinesko gos-podarstvo učini Veliki skok naprijed. Hruščov je, za posjeta Ujedinjenim narodima, lupao cipelom po govornici i najavio da će do 1975. sovjetsko gospodarstvo prestići američko, a nakon toga će nastaviti “gaziti” Zapad.

U Sjedinjenim Državama, predsjednici Kennedy i Johnson sa svo-jim savjetnicima nisu samo smatrali, kao i većina Amerikanaca, da su visoka produktivnost i ekonomska nadmoć njihove zemlje zajamčeni za mnoge godine daleko u budućnost, nego su bili uvjereni da će po-rezne mjere, kojima su se koristili da bi fi no ugodili ekonomiju, elimi-nirati čak i njezina blaga kolebanja, pa nikad više neće biti depresija, a uskoro ni recesija.

Britanci su konstruirali, ili su barem mislili da konstruiraju, pros-peritetno i napredno društvo blagostanja sa zaposlenjem i dostojnim

Gradovi8.indd 9

(10)

životnim standardom za sve, koji se neprekidno poboljšavao, po uzo-ru na skandinavski model. Europska ekonomska zajednica, oblikujući se kao kontinentalno objedinjeno američko gospodarstvo, donosila je dobrobit svojim prvotnim zemljama članicama. Šest ili sedam zemalja Južne Amerike poduzelo je prve korake da taj model presadi na svoj kontinent. Siromašne zemlje s ruba Europe predosjetile su da ih čeka sjajan prosperitet kada na njih dođe red da se pridruže Europskoj za-jednici i sudjeluju u podjeli njezinih golemih, objedinjenih i neuništi-vo bogatih tržišta.

Sporazumi iz Bretton Woodsa iz 1944., s kojima su vrijednosti ka-nadske i većine valuta zemalja Zapadne Europe čvrsto, kao za stijenu, vezane za američki dolar, kao i sovjetske tehnike upravljanja novcem, s valutama sovjetskog bloka jednako čvrsto vezanima za rublju, isticani su kao dokaz da je plivanje tečajeva među zemljama trgovačkim par-tnerima – tako bolno za zemlje dužnice, tako uznemirujuće za multi-nacionalne korporacije i turističku industriju – samo poglavlje iz pri-mitivne prošlosti.

Narodi i vladari zaostalih zemalja, uključujući i one koje su se tek iz-borile za neovisnost od kolonijalnih vlasti ili su se još mučile da to posti-gnu, očekivali su da će razvojni obrasci, koje su konstruirali stručnjaci, i njima donijeti napredak i blagostanje. Ta očekivanja dijelile su s njima i države koje su razvojne planove fi nancirale kreditima i darovima.

Tako su ekonomisti, državni dužnosnici, bankari te novinski ured-nici i same pojmove “nerazvijenih” i “najsiromašnijih zemalja” izbacili iz svoga rječnika i zamijenili ih sa “zemljama u razvoju” i “slabije raz-vijenim zemljama u razvoju”.

Recepti za postizavanje svega toga – stvaranje blagostanja tamo gdje ga nije bilo i njegovo održavanje tamo gdje je postojalo – razliko-vali su se pod utjecajem različitih ideologija, ali manje nego što bi se moglo pretpostaviti.

Primjerice, kad su se američke i sovjetske vlade natjecale za naklo-nost siromašnih zemalja nudeći im ekonomsku pomoć, to nadmeta-nje nije dolazilo u različitim oblicima pomaganja. Umjesto toga, dvije su se velesile borile da isporuče manje-više iste brane, ceste, tvornice umjetnih gnojiva i sustave za navodnjavanje.

Gospodarske programe koje je usvojila poljska vlada fi nancirali su većinom njemački i američki bankari. Ti bankari nisu odobravali što

Gradovi8.indd 10

(11)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 11

je komunistička država vlasnica sve imovine, kao vjerojatno ni osta-le poljske aranžmane. Unatoč tome, predodžbe Poljaka o tome kako se neko gospodarstvo širi i razvija, što mu je pritom potrebno i kako će osigurati novac za otplatu razvojnih kredita, bili su i kapitalističkim bankarima vrlo bliski, konvencionalni i logični.

U teoriji, sve je bilo tako logično. U stvarnosti, tako je malo poteza djelovalo na način na koji je trebalo.

Poslije svega, našli smo se u izbezumljenom vremenu propalih ra-zvojnih shema. Rezultati su se kretali od očiglednih katastrofa, kao u Poljskoj, Iranu, Urugvaju, Argentini, Brazilu, Meksiku, Turskoj i ve-ćem dijelu Afrike, do običnih razočaranja, kao u Irskoj, Kanadi, na jugu Italije, u Jugoslaviji, na Kubi i u Indiji - da spomenemo samo neke primjere u svakoj od tih dviju skupina.

Nakon ekspresne, katastrofalne propasti Velikog skoka, Kina je iskušavala najprije jednu pa zatim drugu strategiju za izlazak iz siro-maštva i nerazvijenosti. Svaka je strategija pritom kovana u zvijezde kao revolucionarna, a završavala je konfuzijom i uzajamnim optuživa-njima.

Sovjetski Savez, daleko od toga da je demonstrirao superiornost svojega planiranja i postignuća, nastavljao je postojati nesposoban da sam sebe makar i prehrani, kao što ni na drugim područjima nije us-pijevao proizvoditi kako bi u dovoljnim količinama i raznolikosti op-skrbio vlastito stanovništvo i poduzeća.

Doista, kao gospodarstvo Sovjetski Savez počeo je sablasno podsjeća-ti na kolonijalnu zemlju. Sve jače ovisio je o izvozu sirovina u razvijenije zemlje i o uvozu profi njenijih industrijskih proizvoda, uključujući čak i strojeve koji su mu bili potrebni da bi svoje prirodne izvore mogao crpiti za izvoz. Gospodarski kolonijalizam sigurno nije bio cilj svih onih peto-godišnjih planova ili petoljetki, no svejedno je tako ispalo.

Velika Britanija najprije je svoje nazadovanje i raspadanje poku-šavala zaustaviti mjerama jačanja potražnje, ali bez uspjeha. Tada se pridružila Europskoj ekonomskoj zajednici, opet uzaludno. Potom se prebacila na mjere jačanja ponude, ponovno uzalud. Ma što Engleska pokušavala, nastavljala je padati u neumoljivo nazadovanje, prilično nalik na druge nestale, mitske imperije iz daleke prošlosti u kojoj ljudi nisu raspolagali ekonomskim teorijama i naputcima koji bi im mogli poslužiti kao vodič.

Gradovi8.indd 11

(12)

U Sjedinjenim Državama dogodilo se nešto dotad nezamislivo. Proizvodno gospodarstvo zemlje postupno je, ali uporno, doživljavalo eroziju, a preostala industrija klizila je u tehnološku zaostalost u odno-su na industriju Japana i življega dijela Europe.

Velike tvornice, koje su nekoć predvodile svijet, koprcale su se u problemima. Stope rasta produktivnosti su izblijedjele. Proizvodnja oružja sve je češće bila prijeko potrebna da obrazovanim ljudima sa-čuva radna mjesta i da čitava područja zemlje, snažno ovisna o vojnoj industriji, spasi od ekonomskog sloma.

No nema sumnje, dok su nastajala ekonomska razočaranja i debakli, formirali su se i zapanjujući gospodarski uspjesi – najzapaženiji u Japa-nu i, među dotad zaostalim mjestima, u grupi malih zemalja skupno po-znatih kao Pacifi čki obod: u Hong Kongu, Singapuru, Tajvanu i Koreji. No uspjesi su se pokazali jednako zagonetnima kao i promašaji, budući da se sve mjere i politike, kao i njihove kombinacije, koje se uobičaje-no ističu kao zaslužne za te uspjehe, smjesta mogu povezati s istovrsnim mjerama i politikama iza kojih su negdje drugdje slijedili neuspjesi.

Uhvaćeni u toj intelektualnoj slijepoj ulici, ekonomisti su izlaz našli u otrcanim frazama o kulturalnim razlikama: Japanci su inteligentni, vole raditi i vješto se koriste konsenzusom; Kinezi (izvan Kine) čude-sno su uspješni trgovci, a članovi obitelji jedni drugima pomažu da prikupe kapital; Englezi su napustili etičnost rada; i tako dalje. No za rasvjetljavanje te vrste kvaliteta ne trebaju nam ekonomija i ekonomi-sti. Jednako dobro to mogu učiniti i pronicljiviji turiekonomi-sti.

Makroekonomija – ekonomija velikog mjerila – je grana znanosti kojoj je povjerena teorija i praksa razumijevanja i njegovanja nacional-nih i međunarodnog gospodarstva. No to je težak promašaj. Njezin je razmah bio posljedica sreće da joj se vjerovalo i da se naveliko postu-palo po njezinim naputcima.

O eksperimentima fi zike čestica ili pothvatima svemirskih istraži-vača mislimo da su izvanredno skupi, što oni i jesu. No ti troškovi ne mogu se ni usporediti s nepojmljivo golemim sredstvima koje su na ispitivanje makroekonomskih teorija uložile banke, industrijske grane, vlade i međunarodne institucije poput Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i Ujedinjenih naroda.

Niti jedna znanost ili disciplina, za koju se pretpostavlja da je znan-stvena, nikada nije bila tako velikodušno plaćana. I nikada

eksperi-Gradovi8.indd 12

(13)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 13

menti nisu za sobom ostavljali toliko olupina, neugodnih iznenađenja, uništenih nadanja i konfuzije, sve do točke na kojoj se ozbiljno name-će pitanje je li šteta uopname-će nadoknadiva; a ako jest, sigurno nije s još više istih nastojanja.

Promašaji nas mogu vratiti na pravi put ako poslušamo što nam ot-krivaju o stvarnosti. No prihvaćanje stvarnosti, najblaže rečeno, nika-da nije bilo jedna od vrlina teorija ekonomskog razvitka. Razmotrimo, na primjer, nevjerojatan primjer stvarnih učinaka pomoći u okviru Marshal lova plana te neopravdana očekivanja koja su stručnjaci za ra-zvoj iz njega izvukli.

Kao što svi znamo, ako neko gospodarstvo poharaju glad, epidemi-je, potresi, potresni valovi, poplave ili požari, pošteđena gospodarstva mogu pomoći ljudima i njihovim poduzećima da se ponovno usprave na noge. Upravo tako, američka pomoć prema Marshalovu planu pomo-gla je Europljanima da se poslije Drugog svjetskog rata, nakon razaranja koja su im nanijele bombe, tenkovi i topovi, stanu natrag na svoje noge.

Uništenje je bilo golemo pa su i obuhvat i razmjeri pomoći bili us-poredivi s razaranjima. Gospodarski oporavak trajao bi dulje i zahtije-vao bi znatno više napora da pošteđena Amerika nije poslala svoje lo-komotive, fl ote kamiona, električne generatore, tvornice cementa, mli-nove, gnojivo, traktore, alate, radiološku opremu, lijekove, udžbenike, telefonske centrale, hladnjake, bagere, cijevi, crpke, kablove, sjekače i još puno toga.

Čudesan uspjeh Marshalova plana, kako se njegovi učinci ponekad nazivaju, sastojao se u tome da je oprema pomogla ozdravljenju i ob-novi, a pomogla je tako dobro da je, u kombinaciji s vlastitom europ-skom proizvodnjom, izvukla kontinent iz ratnog pepela i smrti, brže i uspješnije nego što se očekivalo.

No tu moramo načas zastati i primijetiti da ozdravljenje organizma – uključujući organizme kao što su gospodarstva – nipošto nije isto što i metamorfoza organizma, njegova pretvorba u nešto posve druk-čije. Inače je ta razlika bila svakome posve jasna.

Na primjer, u vrijeme kad se San Francisco oporavljao od razornoga potresa i požara iz 1906., i zatim se nastavio izvanredno razvijati, nitko nije bio toliko zbunjen da bi predložio da Crveni križ treba ubuduće po-žuriti i ponuditi pomoć gradovima koji gospodarski nazaduju ili stagni-raju, uvjeren da će ih to navesti da napreduju kao San Francisco.

Gradovi8.indd 13

(14)

Stagnantne ili nazadujuće europske ekonomije Marshallov plan, dakako, nije preobrazio u gospodarstva koja se razvijaju, šire i sama stvaraju. Neke ekonomije koje su primile pomoć, poput nizozemske, zapadnonjemačke, u dijelovima Francuske i Italije, nastavile su se širiti i razvijati – kao i San Francisco nakon katastrofe. No ostale ništa ta-kvoga nisu postigle. Velika Britanija je primila opremu iz Marshallova plana, baš kao i Zapadna Njemačka, no ti darovi nisu naveli britansko gospodarstvo da se počne ponašati kao zapadnonjemačko.

Južna Italija primila je pomoć iz Marshallova plana, kao što ju je primila i sjeverna Italija, no učinci su bili zapanjujuće različiti. Sjever Italije, do tada najprosperitetniji i ekonomski najkreativniji dio zemlje, nastavio je napredovati, razvijati se i jačati. Južna Italija, koja je do tada bila uporno nazadna, siromašna i gospodarski ovisna, takva je i ostala.

U mjeri u kojoj je Marshallova pomoć (ili kasnije znatno veća po-moć sjeverne Italije) promijenila talijanski jug, darovi se nisu preto-čili u promjene. Gospodarstvo južne Italije nije se nastavilo granati i razvijati vlastitim sredstvima ili zahvaljujući vlastitoj energiji. Ljudi su je i dalje u velikom broju bili prisiljeni napuštati da bi posao i zaradu pronašli u gospodarstvima posve drukčije vrste, kakva su prevladavala u sjevernoj Italiji i udaljenijim krajevima.

Stvarnost je bila takva da ju je svatko mogao vidjeti. Pa ipak se Marshallov plan prizivao kao dokaz da pomoć može stagnantne eko-nomije preobraziti u razvojne. Obećavajući upravo to, nacionalne i međunarodne agencije za pomoć i razvoj zapanjujuće su se namnožile, opisujući svrhu svoga osnivanja zvučnim frazama poput “Marshallova plana za Treći svijet”, “Maloga Marshallova plana” ili programa “koji će postići isto ono što je učinio Marshallov plan”.

Užasne su posljedice tih neutemeljenih obećanja: bijesni, razočara-ni narodi u zemljama koje su ostale trome, nepokretne i siromašne i nakon što su im tako snažno probuđene nade; cinizam poreznih obve-znika (koji su fi nancirali pomoć) o smislu pomaganja drugima i, što je još gore, o kvalitetama ljudi koji su pomoć dobili; golemi, nepodmirivi dugovi koje su zaostale države preuzele pod djelovanjem iluzije da će njihov “razvoj” opravdati i moći podnijeti visoku cijenu; otplata du-gova koja proždire izvozne prihode, do te mjere da neke bezizgledno siromašne države ne rade ni za što osim za čast da su na desetljeće ili dva iz “nerazvijene” bile unaprijeđene u “zemlje u razvoju”;

međuna-Gradovi8.indd 14

(15)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 15

rodna bankarska družba koja slom pokušava odgoditi moratorijima na ionako neotplative zajmove, novim kreditima za otplatu kamata na neotplative kredite; i mnogi drugi oblici frenetičnog nastojanja da se stvari održe na okupu, što je dulje moguće, pomoću žice i konopca.

U međuvremenu, mnoge dotad napredne zemlje, među kojima i Sjedinjene Države, postale su žrtvom podmukle pojave nazvane stgfl acija, kombinacije rastuće nezaposlenosti i napuhanih cijena, infl a-cije.

Prema teoriji, stagfl acija ne bi smjela ni postojati, no ipak je posto-jala, a nitko nije znao kako se boriti protiv nje, osim da se poveća ne-zaposlenost ili ubrza infl acija.

Zagonetka stagfl acije nije samo uništila nadanja da je gospodar-skim životom, u već lijepo razvijenim zemljama, moguće glatko uprav-ljati. Ona je razorila same intelektualne temelje na kojima su počivale sve škole makroekonomskih teorija.

Realnost stagfl acije učinila je besmislenim dva stoljeća i više profi -njenog teoretskog promišljanja.

Rastuće cijene nisu nikakva tegoba kada se broj radnih mjesta brzo povećava, kada prihodi rastu brže od cijena, kada se blagostanje ljudi općenito povećava. To blagotvorno lice infl acije stoljećima je privlačilo ekonomiste i duga je tradicija nastojanja da se ono objasni.

Richard Cantillon, francuski ekonomist koji se 1680. rodio u Irskoj, o toj je temi 1730. napisao:

“Ako rast količine novca dolazi iz rudnika zlata ili srebra u Državi, vla-snici tih rudnika, poduzetnici, talioničari i rafi nerci, kao i svi ostali rad-nici, proporcionalno dobitku povećat će i svoje troškove. U svojim ku-ćanstvima trošit će više mesa, vina ili piva, naviknut će se da nose bolju odjeću, fi nije sukno, da im kuće budu opremljene boljim namještajem i probranim predmetima... Potražnja za mesom, vinom, vunom itd., bu-dući da je intenzivnija nego obično, sigurno će povećati njihove cijene. Te više cijene navest će poljodjelce da obrade više zemlje, kao bi sljede-će godine imali više tih proizvoda. Ti sljede-će farmeri profi tirati od tog pove-ćanja cijena i njihove će obitelji povećati potrošnju, kao i sve ostale.”

“Zbog svega toga, općenito ja smatram da povećanje količine nov-ca u Državi uzrokuje odgovarajući rast potrošnje, koja postupno uzro-kuje povećanje cijena.”

Gradovi8.indd 15

(16)

Premda dijelom zvuči starinski, to je razmišljanje sve prije nego za-starjelo. Cantillon je sebi postavio četiri krupna pitanja koja još od tog vremena, jednako kao i danas, muče ekonomiste: Što povećava gospo-darsku aktivnost? Što uzrokuje rast cijena? Postoji li među njima veza? Ako postoji, kako ta veza funkcionira?

Cantillonovi odgovori na ova pitanja potaknuli su nastanak eko-nomske teorije koja uzroke gospodarskog razvitka pronalazi u potra-žnji (engl. demand-sided), podrazumijevajući da potražnja za robom i uslugama utire put ekspanziji i prosperitetu gospodarstva, dok ponuda koja zadovoljava potražnju slijedi za njom.

Cantillon je pretpostavljao da i ulijevanje novca u privredu pojačava potražnju. Na stanoviti primitivni način, Cantillon je bio prvi keynesi-janski ekonomist – gotovo točno dva stoljeća ispred svoga vremena.

Pitanja obratna od Cantillonovih glase: Zašto se gospodarska aktiv-nost usporava? Zašto cijene padaju? Postoji li veza? Ako postoji, kako ona djeluje?

Većina ekonomista koja se pitala isto što i Cantillon postavljala je sebi i obratna pitanja. Neki su, poput Marxa, i počinjali s drugim sku-pom pitanja. No, tijekom stoljeća bilo koja od dviju grupa pitanja im-plicirala je i drugu grupu, zbog činjenice da se najčešće (kasnije ćemo vidjeti što znači to “najčešće”) čini da razina cijena i stopa nosti djeluju kao da sjede na klackalici, cijene na jednoj, a nezaposle-nost na suprotnoj strani.

U vrijeme gospodarske ekspanzije, poput razdoblja koje je prouča-vao Cantillon, cijene streme k povećanju, a nezaposlenost teži k sma-njivanju. U razdobljima recesije i depresije, cijene pokazuju sklonost padanju, a nezaposlenost rastu. Cijene gore, nezaposlenost dolje; Cije-ne dolje, Cije-nezaposlenost gore.

Stagfl acija ne poštuje ta pravila budući da istodobno donosi i rast cijena i rast nezaposlenosti, pa njihovo predočavanje klackalicom po-staje apsurdno. Da bismo opisali stagfl aciju, trebali bismo zamisliti da-sku klackalice, slomljenu u uporištu, kako se podiže istodobno na oba kraja, prkoseći zakonima mehanike i djelovanju sile gravitacije.

Čini se da stagfl acija, jednom kad se uvuče u gospodarstvo, djeluje unatoč povremenim kratkoročnim gibanjima kao na klackalici.

Na primjer, stagfl acija se u Sjedinjenim Državama prvi put počela statistički javljati 1967. i 1968. Nakon toga postepeno se pojačavala i

Gradovi8.indd 16

(17)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 17

u dobrim i u lošim razdobljima, oduzimajući zadovoljstvo dobrima, i čineći loša još gorima.

Grubo govoreći, u svakom novom periodu procvata i širenja, ne-zaposlenost se odbijala spustiti na razinu iz prethodnog razdoblja ek-spanzije. Tako je čvrsta stopa nezaposlenosti u zemlji, ona permanent-na i neumoljiva razipermanent-na, stalno pomalo rasla. A tijekom svake recesije nezaposlenost je pokazivala sklonost da bude ozbiljnija nego u pret-hodnoj krizi.

Ukratko, poslije sredine 60-ih Amerika je ustrajno stvarala sve veći broj radnika za koje njezina ekonomija nije imala posla.

Istodobno, infl acija se nije ponašala ništa manje čudno. U svakoj recesiji cijene su nastavljale rasti, umjesto da se smanjuju ili da ostaju iste. Brzina rasta gotovo da se nije smanjivala. Za svakoga oporavka stopa infl acije jurnula je uvis ranije nego nakon prethodne recesije, i također je pokazivala sklonost da raste brže no prije.

Ispod kratkoročnih geganja gospodarstva, nezaposlenost i cijene uporno su rasli zajedno. Samo u nekim godinama stopa infl acije bila je 10 posto ili više, no kako se infl acija akumulira, tako su cijene od 1967. do 1983. narasle gotovo za 200 posto, i još su nastavile rasti u 1983., kada je nezaposlenost poprimila alarmantnih 10 posto, pa i više, uzmu li se u obzir oni koji su u traženju posla bili toliko obeshrabreni da su posve odustali.

Visoka nezaposlenost i učestalost bankrota 1982. podsjetila je stari-je Amerikance na Veliku depresiju 30-ih godina. No za vristari-jeme Velike depresije nezaposlenost je rasla, a cijene su padale. U to je vrijeme do-bro poznata klackalica djelovala. U 80-im godinama događalo se nešto posve novo, nešto bez presedana u povijesti nacionalne ekonomije do 1967. A Sjedinjene Države nisu bile jedina žrtva stagfl acije.

Velika Britanija bila je u stagfl aciji još i dulje. Nekoliko godina na-kon što se pojavila u SAD, stagfl acija je osvanula i u Kanadi, a ušuljala se i u mnoga gospodarstva europskoga kontinenta. No čitav svijet nije bio zahvaćen stagfl acijom, barem ne još tada; dok su se Sjedinjene Dr-žave borile sa stagfl acijom, rast cijena u Švicarskoj i Japanu, na primjer, pokazivao je veselo lice koje je tako privlačilo Cantillona.

Tamo gdje je stagfl acija puštala korijenje, sve metode borbe vodile su samo do pogoršavanja nezaposlenosti, kao žrtve borbe protiv infl a-cije, ili do još veće infl acije kao žrtve borbe protiv nezaposlenosti.

Gradovi8.indd 17

(18)

U temeljima ove strašne nedoumice bila je strašna teoretska pra-znina. Koliko god preturali po knjigama ekonomskih teorija, u njima nećemo naći niti priznanje postojanja stagfl acije, a kamo li objašnjenje što ona znači ili naputak kako se protiv nje treba boriti.

Adam Smith, koji je objavljivao 45 godina nakon što je Cantillon predložio svoju teoriju ekspanzije utemeljene na potražnji, nije slijedio smjer Cantillonova razmišljanja. Smith je bio ekonomist ponude. To znači da je uzroke gospodarskog širenja vidio u bujanju proizvodnje i trgovine, pri čemu je rast potražnje bio usputna pojava i posljedica. Štoviše, za razliku od kasnijih ekonomista ponude, Smith nije povezi-vao rast cijena s padom nezaposlenosti i obrnuto, niti je o novcu raz-mišljao kao o sredstvu za suzbijanje ili poticanje proizvodnje.

Opći rast cijena Smith je pripisivao isključivo sklonosti vladara da dodavanjem neplemenitih metala kvare kovanice, osobito u vrijeme kad su trebali fi nancirati ratne pohode, ili naglom povećanju količi-ne zlata i srebra raspoloživog za plaćanje. Tako je razotkrio pojavu na koju danas mislimo kad kažemo da infl aciju uzrokuju vlasti “štampa-njem novca”.

Smith je te “nominalne” promjene cijena smatrao površnima u od-nosu na “stvarne” cijene dobara i usluga. Istinske cijene, kao i stvarno bogatstvo, on je povezivao s radom. Blagostanje, promatrano iz svih kutova i u svim svojim permutacijama, uključujući kapital, dolazi od muke i znoja, od čistoga rada koji se u njega ulaže, govorio je. Tako je rad, kao trošak svega, jedina stvarna cijena, “prava mjera razmjenjive vrijednosti robe”.

Dakako, priznavao je Smith, novčana je vrijednost rada promje-njiva, ovisno o potrebama proizvođača i trgovaca za radnicima. Tamo gdje je stalna potražnja za radnicima velika, a nezaposlenost je mala, nadnice rastu unatoč nastojanjima poslodavaca da ih zadrže nisko. I obrnuto, gdje postoji višak radnika – visoka nezaposlenost – nadnice padaju.

No Smith se trudio dokazati da to nije uzrok općega rasta cijena. Poskupljenja je smatrao nacionalnom pojavom, dok su promjene nad-nica bile lokalne i s vlastitim uzrokom. Kao primjer navodio je visoke nadnice u Engleskoj, a niske u Škotskoj, premda su oba područja pri-padala istoj državi, Ujedinjenom Kraljevstvu, i jednako su bila podlož-na općem rastu cijepodlož-na.

Gradovi8.indd 18

(19)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 19

Zaključimo: Smith ne samo da nije ponudio objašnjenje za uzaja-mno djelovanje opće razine cijene i nezaposlenosti nego je tvrdio da veza među njima ne postoji.

Unatoč tomu, dovoljno je smanjiti težinu Smithovu ustrajanju da je cijena rada lokalna pojava i dobili smo teoriju po kojoj infl aciju uzro-kuje rast nadnica. Jer, ako je točno da svi troškovi proistječu iz troška rada, i ako je također istina, a sasvim sigurno jest, da nadnice teže k rastu kad se nezaposlenost smanjuje, tada se ovaj slijed razmišljanja čini teoretski moguć: prvo, velika potražnja za radnicima; zatim nad-nice rastu; tako se svi troškovi povećavaju; dakle, sve cijene rastu.

To se također čini, barem teoretski, vjerodostojnim objašnjenjem za suprotno kretanje drugog kraja klackalice: mala potreba za radnici-ma; nadnice padaju; troškovi se smanjuju; dakle, cijene padaju.

Teorija utemeljena na radu ima privlačnu jednostavnost i vjerojat-no je zbog toga stekla trajnu popularvjerojat-nost. No ona je previše jedvjerojat-nostav- jednostav-na. Ostavlja previše toga neobjašnjeno. Najvažnije je da ne govori ništa o tome zašto bi potražnja za radnicima uopće trebala fl uktuirati.

To je središnji problem kojega su, od Cantillona nadalje, pokušavali riješiti svi ozbiljni teoretičari odnosa infl acije i nezaposlenosti. Klju-čan je dio koji nedostaje. Ako je potražnja za radnicima ona sila koja uzrokuje kretanje klackalice, tada smo suočeni sa silom koja dolazi ni otkuda. Osim ako i rastu ili padu potražnje za radnicima ne otkrijemo uzrok.

Jednako kao i teorija utemeljena na nadnicama, ili ponekad pove-zane s njom, javljaju se i druge različite teorije kako rast troškova poti-če infl aciju: troškovi rastu, cijene rastu, prema tome i nadnice moraju rasti, zato troškovi još više porastu, onda i cijene još više narastu, to izazove novi rast nadnica, i tako dalje. I premda se ovo čini uvjerljivim objašnjenjem zašto infl acija raste u obliku spirale, ono pati od iste kob-ne jednostavnosti kao i kob-neukrašena teorija koja kreće od cijekob-ne rada.

John Stuart Mill predložio je 1844. godine da je ključna sila koja pokreće klackalicu, uključujući i potražnju za radnicima, ekspanzija ili kontrakcija kredita koju proizvođačima odobravaju kreditori. Mill je bio ekonomist ponude. Njegove ideje o kreditima bile su komple-mentarne razmišljanjima Davida Ricarda u Engleskoj i Jeana Baptistea Sayja u Francuskoj, dvojice najutjecajnijih ekonomista s početka 19. stoljeća.

Gradovi8.indd 19

(20)

Ricardo i Say dokazivali su ne samo da proizvodnja prethodi gos-podarskoj ekspanziji nego da ne postoji praktični limit sposobnosti naroda da se učinkovito koristi kapitalom.

Mill je zagovarao tezu da rast bez dodatnog fi nanciranja ima gra-nicu. Ako se obrtni kapital koji stoji na raspolaganju poduzetnicima smanjuje, istaknuo je Mill, tada se i proizvodnja mora sažimati, redu-cirajući time i potražnju za radnicima i, posljedično, smanjujući po-trošnju i općenito potražnju, skupa s cijenama.

Ekspanzija kredita proizvođačima imala bi suprotan učinak.

Mill je, poput Cantillona, a za razliku od Adama Smitha, naglaša-vao poticajan učinak povećanja novca u optjecaju (u obliku zajmova), no kako je bio ekonomist ponude, način poticanja do kojeg je došao bio je drukčiji od Cantillonova.

Karla Marxa, čija su se djela o ekonomiji dijelom preklapala s Mil-lovima, razbjesnili su radovi Ricarda i Sayja, kao i Milla, kad su posri-jedi bile njihove ideje o kreditima. Kakvi šarlatani! Kakve bijedne krea-ture! Kakve li samo obmane šire! Marx je bio ekonomist potražnje...

Potražnja, koju je defi nirao kao potrebe ljudi, u svojoj biti je be-skonačna, tvrdio je, a gospodarske aktivnosti limitira upravo njezino bezrazložno ograničavanje. Sa svojim pričama o nepostojanju priro-đenog limita korištenju kapitala, Ricardo i Say su sve shvatili naopa-ko, baš kao i Mill. Nisu proizvođači ti kojima treba novac da bi širili gospodarske aktivnosti, nego je to narod. Nedostatak novca u rukama potrošača, i onih koji to žele biti, a ne u rukama proizvođača, sažima i potkopava gospodarstvo.

A budući da profi t dolazi iz prodajne cijene robe i usluga, dokazivao je Marx, radnici koji rade za plaću i koji proizvode ta dobra i usluge, ne mogu, u cjelini, kupiti sve što proizvedu. To neizbježno dovodi do pre-velike proizvodnje, tvrdio je on, koju slijedi slom i cijena i zaposlenosti.

Ugrađena nepodudarnost između nadnica i cijena, koja stvara jaz u potražnji, mislio je Marx, dovodi do povremenih cikličnih kriza neza-poslenosti i do sloma cijena, te neizbježno i brzo dovodi do nesavladive krize kapitalizma, nakon koje će doći socijalizam. Jaz u potražnji socija-lizam će popuniti tako što će eliminirati privatno stjecanje profi ta.

Marxovu tezu nije bilo lako braniti budući da profi ti ne iščezavaju iz gospodarskog života, čega je i on sam bio potpuno svjestan. I profi ti se dijelom troše na kupnju potrošnih dobara i usluga, osobito

luksu-Gradovi8.indd 20

(21)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 21

znih, kako je uočio. Dijelom se koriste i za nabavu kapitalnih dobara, poput strojeva, za kupnju brodova, za isušivanje i krčenje zemljišta, da ne nabrajamo dalje.

Ulaganje profi ta jednako povećava potražnju kao što je povećava tro-šenje plaća. Zašto se onda uopće taj kobni jaz u potražnji pojavljuje?

Problem je, kako je zaključio Marx, većinom bio u proporcijama, u odnosu dijela cijene koji je uziman za profi t prema dijelu cijene koji je služio za isplatu nadnica. Marx je dokazivao da se kapital s vremenom neizostavno koncentrira u rukama sve manjeg broja ljudi i da mono-polizacija kapitala omogućava kapitalistima da uzimaju sve veći dio zarade, a namještenicima prepuštaju sve manji. Radnici su u kapitaliz-mu zato osuđeni da budu sve jače eksploatirani i sve siromašniji.

Prekomjerni profi ti ne bi se koristili produktivno, kako bi Ricardo i Say htjeli da ljudi vjeruju; točnije, rekao je Marx, oni se i ne bi mogli koristiti učinkovito, uzme li se u obzir siromašenje kupaca, radnika.

Iz mnogih razloga – nastanka novih poduzeća koji su činili protute-žu okrupnjavanju starijih, političke akcije, mukotrpne, ali uspješne bor-be sindikata, pritiska na rast nadnica u dobrim vremenima, koji je uočio Adam Smith – drama sve siromašnijih radnika u razvijenim kapitalistič-kim zemljama Europe i Amerike nije se rasplela kako je predviđao Marx. Unatoč tomu, zanemare li se načas njegovi zaključci kako i zašto nastaje manjak potražnje, već i sama Marxova zamisao o tom manjku vodi do elegantnog teoretskog objašnjenja klackalice cijena i nezaposlenosti.

Ako je istina da praznina u potražnji pritišće cijene nadolje i po-većava nezaposlenost, što zvuči kao razumna pretpostavka, onda i obrnuto mora biti također istinito (kao što je to bio dokazivao Can-tillon): pojačana potražnja morala bi snižavati nezaposlenost i tiskati cijene naviše. Nadalje, ako neučinkovito korišten kapital može dovesti do jaza u potražnji, besposlen novac ne mora nužno pripadati samo nezajažljivim profi terima, kao što je to tvrdio Marx. Mogla bi to biti i štednja koju su prikupili radnici koji nisu osiromašili, a mogla bi to biti i štednja i namještenika i vlasnika tvrtki.

S tim modifi kacijama Marxova nauka dolazimo do keynesijanske teorije klackalice.

John Maynard Keynes, najutjecajniji ekonomist 20. stoljeća, rasuđi-vao je da gospodarstva prolaze kroz razdoblja u kojima investicije sla-be, pa čak postaju i neisplative, a štednja se unatoč tome nakuplja. Ljudi

Gradovi8.indd 21

(22)

se klone trošenja i preferiraju štednju, a ušteda ne potiče potražnju za kapitalnim i ostalim dobrima. Manjak potražnje vodi u smanjenu pro-izvodnju kapitalne opreme, u nezaposlenost, u smanjenu potražnju za potrošnim robama. Nezaposlenost se povećava, cijene padaju, smanjuje se i iščezava dobit, javljaju se bankroti, propada otplata dugova, gube se hipotekarni zalozi. I sama štednja iščezava u takvom slijedu događanja pa sustav gubi i životnu sposobnost da zaustavi i obrne propadanje.

Keynes je, oblikujući svoju teoriju, pokušavao doprijeti do objašnje-nja i uzroka Velike depresije iz 30-ih godina, nastojeći shvatiti kako se protiv nje može boriti i u budućnosti je spriječiti ili ublažiti.

Obrazlagao je da bi nacionalna vlada mogla uskočiti u procijep povećavajući vlastita ulaganja iznad i preko onoga što prikuplja kroz poreze. Zato je preporučio fi nanciranje kroz proračunski defi cit, ne da bi vlast zadovoljila svoje potrebe (koji bi, prema Adamu Smithu, kao i prema teoriji štampanja novca, odmah prouzročili infl aciju), nego da bi se izašlo ususret potrebama gospodarstva.

Ukratko, vlada bi mogla promišljeno ispraviti nedostatak potra-žnje, koji se nije u stanju sam popraviti. U dobrim vremenima, pojaš-njavao je Keynes, vlasti bi se mogle vratiti uravnoteženom proračunu.

Keynes je, dakako, vrlo dobro shvaćao da povećane potrebe zahtije-vaju i ulaganje više kapitala kako bi se povećana potražnja zadovoljila. Kao ekonomist potražnje, međutim, on je smatrao da potražnja utire put, a ponuda je slijedi. To je jedan od razloga da su vlade, koje su pri-hvaćale keynesijansko fi nanciranje defi citom, bile sklone programima trošenja i shemama prelijevanja dohotka, koji su novac stavljali u ruke potrošača.

Keynesovi sljedbenici, među kojima su neki u svoje vrijeme postali savjetnici predsjednicima i premijerima, a mnogi su posvuda po za-padnom svijetu postali državni namještenici, nastojali su upotrebljava-ti keynesijanske fi skalne alate odgovorno i precizno, koliko je to mo-guće u političkoj žurbi. Željeli su održati nisku razinu nezaposlenosti, a pritom izbjeći pretjeranu potražnju – da previše novca trči za prema-lo robe – što bi doveprema-lo do infl atornog rasta cijena. Cilj im je bio, ukrat-ko, držati klackalicu u ravnoteži.

Ta se strategija njima činila tako jasnom, konstruktivnom i isprav-nom, da su keynesijanci uglavnom razmišljali kako će razraditi takti-ku: upravljanje porezima, upravljanje kamatom, veličinom i prirodom

Gradovi8.indd 22

(23)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 23

državnih programa potrošnje, sastavljanje nacionalnih budžeta, izbor načina fi nanciranja proračuna te dobro tempiranje bilo koje odabrane intervencije.

Tako su se keynesijanci usredotočili na stvaranje znanosti fi skalnih intervencija – prave znanosti, poput kemije ili fi zike, u kojima svatko može biti siguran da će precizni i mjerljivi zahvati dovesti do predvid-ljivih i mjerpredvid-ljivih rezultata.

Do 1960-ih keynesijancima se činilo da u rukama drže instrumente koji su istodobno i vodič za intervenciju, i tablica za predviđanje uči-naka. Ti instrumenti postali su poznati kao Phillipsove krivulje, u znak priznanja njihovu izumitelju A. W. H. Phillipsu, inženjeru elektroteh-nike s Novoga Zelanda, koji je postao student, a kasnije i profesor na Londonskoj visokoj školi ekonomije.

Kao student ekonomije, u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata, Phillips je naučio izrađivati ekonomske modele, kao što su to tada činili svi ozbiljni studenti ekonomije, a čine to i danas. Mo-deli su vježbe na papiru – danas u obliku kompjutorskih ispisa – koje bi trebale matematički pokazati kako se neko gospodarstvo ponaša ako se njegove različite varijable promijene. Ili ne promijene.

Proučavajući Keynesovo glavno djelo, “Opću teoriju zaposlenosti, kamate i novca”, Phillips je izradio matematički model keynesijanske ekonomije i zapanjio se kako on jako nalikuje opisu nekog hidraulič-nog stroja. Prionuo je poslu i načinio stvarni model od cijevi, pumpi i ventila. Kad bi se u jednom dijelu stroja povećao pritisak, otvarao bi se niz ventila na drugom kraju.

Phillipsova je igračka na britanskim, američkim i australskim sveu-čilištima kao nastavno sredstvo postigla stanoviti uspjeh (kupila ju je i kompanija Ford), no Phillips je proizvodnju povjerio jednoj britanskoj tvornici plastike, a sam se vratio matematičkoj analizi.

Velika Britanija je sjajan izvor podataka, a među arhivskim blagom koje su istraživači 40-ih i 50-ih godina iskopavali i sastavljali bila je i tablica promjena cijena u Engleskoj od 1858. do 1914., kao i tablica kretanja proizvodnje.

Uspoređujući 1954. te dvije tablice, Phillips je otkrio da je proizvod-nja rasla u vrijeme kad su rasle i cijene, a smanjivala se kad su i cijene padale. Bila je to dobro poznata vaga. No Phillips je taj odnos razradio korak dalje. Pomake klackalice kvantifi cirao je otkrivajući precizno – u

Gradovi8.indd 23

(24)

postotcima rasta ili pada cijena i proizvodnje – na kojoj visini su krajevi klackalice stajali svake godine i uspoređivao stope postotnih promjena. Otkrio je da stalno iznova stanovita stopa promjene na jednom kraju poluge odgovara određenoj stopi promjene na drugom kraju.

Nekoliko godina kasnije na isti je način usporedio stope nezaposle-nosti među britanskim radništvom organiziranim u sindikate tijekom prve polovice 20. stoljeća i stope promjene plaća članova sindikata u istom razdoblju. U 1958. sažeo je svoje pronalaske na grafi konu (koji više liči na položenu crtu nego na krivulju). Grafi kon ili krivulja, čini-lo se, pokazuje da je svakoj stopi povećanja plaća precizno pridružena određena stopa nezaposlenosti.

Phillips je sam zanijekao da njegova krivulja donosi teoriju infl aci-je. U vrijeme kad je izradio graf vjerovao je da njegovo otkriće u naj-boljem slučaju razrađuje nešto što već svi ionako znaju. No ekonomi-sti, koji su od upravljanja kaotičnim, tajanstvenim, nepredvidivim po-našanjem stvarnoga svijeta željeli načiniti znanost, prigrlili su krivulju s bezgraničnim profesionalnim povjerenjem i radošću.

Određena stopa infl acije, činilo se, korespondira s određenom sto-pom nezaposlenosti. To se logično moglo uzeti i kao naputak vladama: ako hoće u svojoj zemlji postići određenu promjenu stope nezaposle-nosti, najvjerojatnije sniziti je, novu željenu stopu mogu dosegnuti tako da unaprijed aranžiraju zadanu stopu infl acije. To se može postići poreznom intervencijom, odnosno poigravanjem s poreznim i kamat-nim stopama, te programima ulaganja.

I obratno, ako bi vlada htjela postići određenu stopu infl acije, naj-vjerojatnije nižu, i to može postići fi skalnim manipulacijama. Cijena izražena u broju radnih mjesta bila bi predvidiva i moglo bi se ocijeni-ti je li prihvatljiva ili ne, te da li je upravo ona planirana.

Vrlo brzo ekonomisti su posvuda crtali i razrađivali svoje vlastite Phillipsove krivulje, a na ekonomskim fakultetima širom zapadnoga svijeta studente su podučavali kako će ih konstruirati i upotrebljavati. Prvi grafi kon koji je prikazivao podatke za Sjedinjene Države izrađen je 1960., a jedan od njegova dva autora bio je Paul A. Samuelson, vo-deći američki autor ekonomskih udžbenika i kasnije dobitnik Nobelo-ve nagrade za ekonomiju.

U Americi se smatralo da stopa nezaposlenosti između tri i četiri posto predstavlja punu zaposlenost, budući da tu malu skupinu čine

Gradovi8.indd 24

(25)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 25

osobe koje mijenjaju posao ili upravo, po prvi put, ulaze na tržište rada. U Švicarskoj se punom zaposlenošću smatrala stopa od jedan ili manje posto: različite nacionalne običaje ili očekivanja te vrste treba-lo je uzeti u obzir prilikom izrade Phillipsovih krivulja specifi čnih za svaku zemlju.

U SAD je cilj bio zadržati nezaposlenost na razini od, ili ispod, četi-ri posto. Povijesno gledano, činilo se da je toj stopi pčeti-ridružena infl acija manja od tri posto na godinu. Upravo su to bile veličine koje su se tra-žile da bi vaga stajala u ravnotežnom položaju.

U 1964. nezaposlenost je previše skočila, na 5,2 posto. Čemu briga? Infl acija je dosegnula 1,3 posto, što se moglo smatrati preniskim. Tre-balo je samo dovesti klackalicu u bolju ravnotežu mjerama za koje se moglo računati da će za malo povisiti infl aciju. Bilo je to upravo ono fi no podešavanje koje je navelo predsjednike Kennedyja i Johnsona da zamisle kao zemlja ulazi u novo razdoblje u kojem su poslovni ciklusi demistifi cirani i u kojem ne treba strahovati od bilo koje stope.

No do 1967. infl acija baš i nije donosila dovoljno smanjivanje neza-poslenosti i od tog trenutka nadalje postajalo je sve jasnije da te dvije pojave uopće nisu obrnuto proporcionalne.

Nagovještaj neposlušnog ponašanja gospodarstva i Phillipsovih kri-vulja u prvom je trenutku odbačen kao privremeno odstupanje od pra-vila, a svakih nekoliko godina ekonomisti su se hvatali za novu slamku različitih izvanrednih okolnosti zbog kojih su se odstupanja pojavila. Omiljeno objašnjenje najprije je bilo nedovoljna naplata poreza za fi -nanciranje rata u Vijetnamu, a kasnije rast cijene naft e.

No već 1971. rijetki su keynesijanci počeli sumnjati da je njihova vjera u krivulje promašena. Do 1975., kad je nezaposlenost u Sjedinje-nim Državama dosegnula 8,5 posto, a infl acija stajala na 9,1 posto, ve-ćina keynesijanaca, uključujući Samuelsona, morala je zaključiti da su krivulje mačak u vreći, premda nisu znali zašto.

Napuštanje krivulja teško je palo keynesijanskim ekonomistima. Gubitak koji su pretrpjeli bio je veći od obična gubitka vjere u tehniku i instrumente: izgubili su pouzdanje u samu keynesijansku ekonomi-ju. Ako njezini naputci nisu polučivali ono za što je teorija tvrdila da bi morali, trebalo je posumnjati da se teoriji potkrala fundamentalna pogreška, ili je trebalo posumnjati da ekonomisti, koji su teoriju poku-šavali pretočiti u praksu, nisu teoriju dobro razumjeli.

Gradovi8.indd 25

(26)

I dok su se keynesijanci pali kao žrtve stagfl acije, zbunjenosti i spo-renja što je uopće Keynes htio reći, u prvi plan izbili su monetaristi.

Monetaristi su ekonomisti ponude. Pravi temelj njihova nauka na-lazi se ponajviše u teoriji uzroka Velike depresije Irvinga Fishera, pro-fesora ekonomije na sveučilištu Yale, premda su monetaristi postali poznati pod kolokvijalnim nazivom Čikaška škola, budući da su Fishe-rove ideje bile uvelike razrađene i dalje razvijene na Sveučilištu Chica-ga pod vodstvom Miltona Fridmana, koji je, kao i Samuelson, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju.

Osnovna Fisherova ideja bila je ista ona koju je promicao John Stu-art Mill gotovo stoljeće ranije i koju su potom bili preuzeli američki pučki i populistički ekonomski teoretičari i politički pokreti poput War Geenback Labor Party, utemeljene nakon civilnog rata, te Social Credita iz razdoblja depresije. Fisher je dokazivao da se uzrok Velike depresije skrivao u drastičnom sažimanju kredita do kojeg je došlo zbog panike među bankarima, koji su se, vrlo opravdano, prestrašili za solventnost svojih banaka.

Strah i njegove posljedice Fisher je pripisao činjenici da je banka-ma dopušteno da, posve legalno, odobravaju kredite u iznosu višestru-ko većem od njihova kapitala, odnosno nevišestru-kolivišestru-ko puta višem nego što iznose njihove pričuve u novcu i drugoj imovini, i koje, u krajnjem slučaju, podupiru državni vrijednosni papiri.

Depresija se mogla prevladati, obrazlagao je Fisher, ekspanzijom kredita proizvođačima, a način za sprečavanje sličnih slomova u bu-dućnosti bio bi da se stabilizira volumen bankovnih kredita, da se spri-ječe njegove divlje oscilacije.

Da bi se to postiglo, Fischer je predložio da vlada preuzme punu odgovornost za izdavanje svog novca potrebnog nacionalnom gospo-darstvu, umjesto da se oslanja na banke, da one kreiraju novac pozaj-mljujući ga povrh iznosa svojih rezervi.

Od banaka bi se tražilo, razmišljao je dalje Fisher, da za sve zajmo-ve drže pričuzajmo-ve u punom iznosu, i to u obzajmo-veznicama za koje bi jamčila vlada. U jednu ruku, to bi bankarima onemogućilo da napuhuju kre-dite preko iznosa koji bi odobrila vlada; u drugu ruku, sigurnost koju bi im pružale stopostotne pričuve učinila bi nepotrebnim da u strahu sažimaju kredite, a ne bi imali ni razloga da to čine iz hira. Jer, ako kredite ne bi odobravali u punom iznosu pričuva, ostali bi bez zarade.

Gradovi8.indd 26

(27)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 27

Ako bi potražnja za zajmovima bila mala, niža kamata djelovala bi kao automatski korektiv; ako bi potražnja bila velika, odgovor bi bio u povećanju kamata. Kamata, ili cijena novca, kretala bi se tako u skladu sa zakonom ponude i potražnje, ali ne i ukupna masa kredita.

Fisher je nadalje predložio da vlada treba preuzeti odgovornost za postepeno i postojano povećanje količine novca u optjecaju u zemlji, u unaprijed zadanom postotku izračunatom da održi ravnomjeran rast proizvodnje, ali ne više od toga, da bi se postigla stabilnost cijena i izbjegla infl acija.

Fisher je raspolagao uvjerljivim statističkim podacima koji su po-dupirali njegove argumente; u dobrim, jednako kao i u lošim vremeni-ma, bruto domaći proizvod Sjedinjenih Država bio je oko tri puta veći od ukupne količine novca u optjecaju, uvećane za neoročene depozite u bankama (novac na tekućim i poslovnim računima). Budući da de-poziti izravno ili neizravno vuku trag od kredita, Fisher je rekao kako brojke dokazuju da ukupni volumen zajmova određuje obujam gospo-darske aktivnosti, uključujući stopu nezaposlenosti.

Za razliku od Keynesovih naputaka, Fisherovi nisu bili prihvaćeni ni u Americi ni drugdje. Unatoč tomu, pod Friedmanovim vodstvom monetarizam je ostao živ kao intelektualna sila.

Iz mnogih tehničkih razloga teško je točno defi nirati što je to “no-vac”, i to je od Fisherova doba postajao sve veći problem.

Za suvremene monetariste, kao i za Fishera, novac su valuta i čeko-vi koji se aktivno koriste u komercijalnim transakcijama. No statistič-ko razdvajanje tog M-1 monetarnog agregata, kastatistič-ko se danas naziva, od štednih depozita i ostalih oblika novca, postaje tajanstvena speci-jalnost. Ona je od najveće važnosti za monetariste, budući da jezgra njihove teorije ostaje uputnost stalnog i ravnomjernog povećavanja količine novca.

“Kad novac i proizvodnja rastu istim tempom, potražnja i ponuda ostaju u ravnoteži, i cijene su u prosjeku stabilne”, sabrao je 1981. je-dan monetarist. Povremeno, iscjeliteljsko ubrizgavanje novca u gospo-darstvo, koje je preporučivao Keynes, za monetariste je anatema.

Nakon što je stagfl acija diskreditirala keynesijanizam, vlade Velike Britanije, Sjedinjenih Država, Čilea i mnogih drugih država obratile su se za savjet monetaristima. Oni su bili pripravni. Budući da je stagfl a-cija bila dvoglava aždaja, i melem koji su preporučili imao je dvije

oš-Gradovi8.indd 27

(28)

trice. Da bi se suzbila infl acija, prepisali su stiskanje novčane politike (više kamatne stope) i smanjivanje javne potrošnje, osobito potrošnje koja je trebala potaknuti potražnju, za razliku od potrošnje koja je po-ticala razvoj proizvodnje.

Za rješavanje problema nezaposlenosti, kojoj su uzrok pronalazili u nedovoljnom investiranju u proizvodnju, monetaristi su zagovarali snižavanje poreznih stopa. Smisao toga bio je u oslobađanju sredstava za privatne investicije, kao i jačanja poticaja za investiranje, tako što će porez odnositi manji dio dobitka. Budući da su niži porezi trebali potaknuti proizvodnju i zapošljavanje, pretpostavljalo se da će oni u javnu blagajnu donijeti više novaca nego viši porezi; još jedna krivulja, Laff erova, sugerirala je da taj napor ne može biti uzaludan.

Ali, avaj! Kad su ti naputci bili iskušani u praksi, visoka kamata na novčanu emisiju učinila je poduzetnicima posuđivanje neisplativim i mnoge je otjerala u bankrot ili je tome znatno pomogla. A dok se u stvarnosti proizvodnja urušavala, a nezaposlenost letjela u visine, sni-žene porezne stope nisu mogle dati željeni prihod pa su služile jedino tome da povećaju proračunske manjkove.

Ukratko, mjere sačinjene za borbu protiv infl acije pokazale su se katastrofalnima za proizvođače i njihovu radnu snagu, dok su mjere zamišljene da pomognu poduzetnicima povećavale rupu u državnoj blagajni. Dvoglava aždaja jednako je neumoljivo sasjekla monetaristič-ke recepte kao što je potkopala monetaristič-keynesijansmonetaristič-ke.

Na ovom mjestu čitatelj bi mogao zaključiti da su vladari marksi-stičkih gospodarstava imali puno razloga za likovanje nad promašaji-ma kapitalističke teorije. Ali ni oni nisu ipromašaji-mali razloga za slavlje. Sta-gfl acija je uništavala i njih. Bila je zaklonjena pretrpavanjem poduzeća radnicima koji su bili čisti višak i subvencioniranjem cijena koje su s vremena na vrijeme morale popustiti pod pritiskom infl acije.

Štoviše, mnoge marksističke zemlje postale su teško ovisne o ame-ričkim, japanskim i zapadnoeuropskim izvorima kapitala koji same nisu stvarale i koji, kako je vrijeme prolazilo, sve očiglednije nisu bile u stanju vraćati.

Nije čudo da teorije kojih sam se dotaknula nisu dale primjeren od-govor na stagfl aciju. Umjesto da objasne otkud ona dolazi i što se pro-tiv nje može poduzeti, od samog početka one su tvrdile da stagfl acija uopće ne može postojati!

Gradovi8.indd 28

(29)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 29

Gledajući unatrag sve do Cantillonova vremena, vidimo da je upra-vo to bila poruka. Rastuće cijene o kojima je Cantillon goupra-vorio bile su neraskidivo povezane s povećanjem gospodarske aktivnosti (smanjiva-njem nezaposlenosti) o kojoj je također govorio. Raskine li se ta veza, slijed njegova zaključivanja se raspada.

Isto se događa s teorijom nadnica. Prekine li se veza između rastu-ćih cijena i niskih stopa nezaposlenosti, ne ostaje ništa. Isto je s Millo-vim idejama o učincima kreditiranja, kao i s idejama kasnijih moneta-rista. Krediti proizvođačima, bez obzira da li se smanjuju ili povećava-ju, ne dopuštaju stagfl aciju budući da pokreću klackalicu. Prekine li se vaga, od tog rezoniranja ne ostaje ništa.

Marx, koji je pretpostavljao da nema ničeg zajedničkog s ekonomi-stima ponude svoga doba, zapravo je s njima dijelio sljedeće: i njegova je teorija također isključila mogućnost postojanja stagfl acije. Prevelika proizvodnja naposljetku dovodi istodobno do nezaposlenosti i sniža-vanja cijena, dokazivao je Marx svaki put iznova. Ukloni li se ta dvo-struka posljedica iz Marxova zaključivanja, i njegova se logika raspada. No i kad se ostavi na miru, stagfl acija ne može postojati.

Stagfl aciji nema mjesta ni u keynesijanskoj analizi: ona je nemoguća, kako to zavodljivo sugeriraju Phillipsove krivulje. Kad se želimo prosvi-jetliti glede stagfl acije, ekonomske ćemo teorije uzaludno prekopavati.

Arthur M. Okun, stručnjak za Phillipsove krivulje i koji je predsjed-niku Lyndonu Johnsonu služio kao ekonomski savjetnik, bio je među prvim keynesijancima koji su počeli sumnjati u Keynesovu znanost.

Nakon što se stagfl acija pojavila, napola ozbiljno, a napola podru-gljivo, Okun je predložio da se stope nezaposlenosti i infl acije objedi-ne u jedan pokazatelj stagfl acije, “indeks gospodarske objedi-neugode” (engl.

economic discomfort index). Bilo je to analogno “nepovoljnim

biome-teorološkim prilikama” o kojima izvješćuju vremenski prognostičari, slično “indeksu vremenske neugode”, koji u jedan pokazatelj zbraja podatke o vlažnosti zraka i temperature, kako bi pomogao ljudima da bolje razumiju zašto se u tmurnim ljetnim danima osjećaju tako loše.

Okun je isticao dvije stvari. Prvo, stagfl acija je ekonomski neugodna, rekao je, bez obzira kako je analitički raščlanjivali. To znači da neugoda, na primjer, pri infl aciji od 10 posto i nezaposlenosti od 6 posto neće biti ništa manja ako se infl acija smanji na 5, a nezaposlenost poveća na 11 posto: u oba slučaja spojeni pokazatelji daju neugodnih 16 bodova.

Gradovi8.indd 29

(30)

U stvarnosti, smatrao je Okun, komponenta nezaposlenosti dopri-nosi neugodi više nego komponenta infl acije, no poboljšavanje jednog pokazatelja na uštrb drugoga je uzaludno.

Drugo na što je Okun ukazivao bilo je političke prirode. Bez obzi-ra kako se indeks gospodarske neugode obzi-raščlanjivao, visoka stopa sta-gfl acije dovodi demokratske vlade u ozbiljne probleme pred njihovim biračima.

Okunova pronicljiva analogija zabavila je ekonomiste, ali oni je nisu shvatili ozbiljno. Zbrajanje krušaka i jabuka možda može poslu-žiti za političke ciljeve, no ekonomisti su pretpostavili da ekonomskoj analizi bolje služi njihovo odvajanje.

Međutim, pretpostavimo da Okunovu analogiju još malo produ-bimo. Meteorolozi izvješćuju o indeksu neugode, umjesto da se zado-volje samo iznošenjem njegovih odvojenih komponenti, jer žele bolje prikazati stanje vremena. Jednako tako možemo stagfl aciju smatrati koherentnim stanjem gospodarstva samim po sebi, stanjem kad je sve skupo i nema posla.

Razmislimo li malo o tome, smjesta ćemo shvatiti da to stanje nije ni nenormalno niti bez presedana. Prije će biti da su to normalne i uobičajene okolnosti koje možemo naći širom svijeta u siromašnim i zaostalim zemljama. Ta je situacija nenormalna samo u gospodarstvi-ma koja se razvijaju i šire, ili su to postizavala u nedavnoj prošlosti. To su ujedno i ekonomije koje su odnjegovale, kao i toliko toga drugoga, ekonomske učenjake i mislioce, od Cantillona sve do Miltona Fried-mana i Arthura Okuna.

Nerijetko propuštamo uočiti koliko su cijene u siromašnim, zaosta-lim, dugo godina stagnantnim ekonomijama silovito infl atorne budući da nama te cijene izgledaju niske.

Kad sam 1974. posjetila Portugal, cijene na ribarnici u Lisabonu, cijene zidnih pločica u trgovini građevnim materijalom, autobusne karte, ručka u restoranu (osim u restoranima namijenjenim turistima), činile su mi se bagatelnima. No Portugalcima su te cijene bile visoke. Oprema za dom i sitan luksuz za kućanstvo, koji su ljudi osrednjih mogućnosti u Sjedinjenim Državama i Kanadi uzimali zdravo za goto-vo, bili su u Portugalu nedohvatni svima osim rijetkim bogatunima.

Posao – ne dobar posao, nego bilo kakav posao – bilo je većini Por-tugalaca vrlo teško naći, a to nije bilo neko izvanredno ili povremeno

Gradovi8.indd 30

(31)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 31

stanje. Bila je to redovna situacija. Zato su mnogi Portugalci desetljeći-ma i generacijadesetljeći-ma emigrirali iz svoje zemlje. Ukratko, stanje skupoće i visoke nezaposlenosti bilo je tamo uobičajeno.

No Portugalcu prosječnih platežnih mogućnosti, koji bi nekako us-pio skucati novac za put u Madras, tamošnje bi se cijene činile baga-telnima; Indijcima, međutim, one nipošto nisu bile bagatelne. Stanje visokih cijena i rijetkih mogućnosti za zapošljavanje bilo je u Indiji još gore nego u Portugalu, ali uobičajeno.

Kad je Adam Smith upozoravao na višak radne snage u Škotskoj i istodobno zabilježio da u Škotskoj vlada skupoća, zapravo je uočio da je u Škotskoj stagfl acija normalna pojava.

Stagfl acija ni u Sjedinjenim Državama nije bez presedana ili neuo-bičajena, kako bismo mogli pretpostaviti. Dovoljno je baciti pogled na gospodarski život u siromašnim zabačenim krajevima raštrkanima po Appalachianskom gorju, ili na život u nekim drugim siromašnim i ne-razvijenim džepovima po zemlji, da bi se shvatilo da su visoke cijene i mršave mogućnosti zapošljavanja na tim mjestima već dugo redovna pojava.

U siromašnim dijelovima Kanade kao što je Brunswick cijene traj-no i neobuzdatraj-no premašuju mogućtraj-nosti statraj-novništva, a permanenttraj-no je visoka i nezaposlenost. Tek nedavno počele su te dvije napasti pri-tiskati čitavu zemlju shvaćenu kao statistička cjelina. To je ono što je abnormalno u Kanadi, baš kao i u Sjedinjenim Državama.

U Velikoj Britaniji cijene se Englezima čine katastrofalno visokima, onima koji rade jednako kao i onima koje netko drugi uzdržava. No za posjetitelje iz trenutno razvijenijih gospodarstava s druge strane Ka-nala, odmor i šoping u Britaniji činio se jeft inim, baš kao što se meni jefi nim činio Portugal.

Pokušajmo taj fenomen sagledati i iz drugog kuta: engleski pisac i prevoditelj koji je živio u Nizozemskoj žalio se da, kad o složenoj poli-tičkoj situaciji u Nizozemskoj napiše članak za londonske novine, do-bije honorar od 95 fl orina, dok mu puno manje zahtjevan članak na nizozemskom, “napisan za nizozemske novine s nakladom upola ma-njom od londonskih novina, donese 225 fl orina”.

Da je Adam Smith tada još bio živ, mogao bi usporediti Englesku i Nizozemsku, baš kao što je uspoređivao Englesku i Škotsku, samo što bi u toj usporedbi sada Engleska bila na mjestu Škotske.

Gradovi8.indd 31

(32)

U nedavnoj prošlosti promatrač je mogao ustanoviti da su u siro-mašnim džepovima Sjedinjenih Država samo rijetka domaćinstva mo-gla priskrbiti kuću koja je u zemlji u cjelini imala najčešću, srednju ci-jenu. No, u zemlji promatranoj kao statistička cjelina, domaćinstvo s dohotkom blizu mediana moglo si je priuštiti kuću po srednjoj cijeni, i to je razlog zašto je Amerika, u cijelosti, bila zemlja kućevlasnika. Me-đutim, do 1981. srednja cijena kuća zahtijevala je dohodak kojim se moglo pohvaliti samo 10 posto svih obitelji. Prilike normalne samo u siromašnim dijelovima zemlje, postale su normalne u čitavoj državi.

Postoji razlika između biti terminalno bolestan i biti mrtav, kao što postoji između stagfl acije koja se tek javlja i dugotrajne, naizgled per-manentne stagfl acije. Zbilja krepano gospodarstvo već je zapalo u tako drastično i ukorijenjeno stanje visokih cijena i visoke nezaposlenosti da je proces dospjevanja dotle gotov i posve okončan. Ekonomija u kojoj su cijene i nezaposlenost tek počeli zajednički rast još nije mrtva; no sa-svim sigurno će biti, ne poduzme li se ništa da se taj proces zaokrene.

Ne vidim drugi način za razumijevanje stagfl acije osim kao nor-malne posljedice ekonomske stagnacije, jednako kao što su zaostalost i niska produktivnost ostale normalne konzekvence stagnacije.

Ako sam u pravu, pojava stagfl acije u nekadašnjim gospodarstvima u razvoju i širenju zapanjujuća je u svojim implikacijama i zloslutno-sti. Nije posrijedi samo to da se infl acija dovede pod kontrolu skupa s ublažavanjem nezaposlenosti svladavanjem infl acije, ili obrnuto. To je stanje samo po sebi, autonoman proces klizanja u potpunu ekonom-sku propast.

U posljednje vrijeme neki monetaristi pokušali su objasniti razočara-vajuće učinke svojih melema proglašavajući da postoji “visoka prirodna stopa nezaposlenosti”. Ako neko gospodarstvo razvije visoku prirodnu stopu, zaključivali su oni, i ako je potom stopa potisnuta ispod te pri-rodne, nezaposlenost još uvijek može ostati visoka, i opet je prati infl aci-ja kao posljedica toga da je nezaposlenost “neprirodno” smanjena.

To mučno nastojanje da se dokaže da vaga još djeluje, može samo odražavati visoke prirodne aspiracije teoretičara da spase svoje teorije, ali je i način da se kaže da se nešto dogodilo krivoga što teorije nisu uzele u obzir. Promatrajući gospodarsko propadanje Britanije Keynes mračno je komentirao da ekonomija vjerojatno može razviti neke strukturalne probleme koji nisu dohvatni njegovoj terapiji - drugim

ri-Gradovi8.indd 32

(33)

O b e ć anj e lu d om r a d ov anj e 33

ječima, stvari mogu krenuti pogrešnim putem, za što njegove teorije ne mogu biti odgovorne.

Rasprava o strukturalnim nedostacima ili trajno visokim stopama nezaposlenosti samo nas vraća drugim putem na zagonetku različi-tih učinaka Marshallova plana pomoći u različitim ekonomijama i na promašaje tako brojnih, pomno obrazloženih i obilato fi nanciranih ra-zvojnih shema.

Mi jednostavno ne razumijemo kako se katalizira razvitak u zaosta-lim ekonomijama, i ne znamo kako spriječiti razvijena gospodarstva da se i sama ne otkližu u nerazvijenost. To su dva lica iste misterije.

No jedno shvaćamo, budući da nam je razvoj događaja time natr-ljao nos: bilo bi brzopleto pretpostaviti da makroekonomija kakva po-stoji danas sadrži korisne naputke. Nekoliko stoljeća dubokog, inge-nioznog razmišljanja, o tome kako se ponuda i potražnja naganjaju u krug jedna drugoj grizući rep, nije nam otkrilo gotovo ništa o tome kako blagostanje nastaje i propada.

Moramo pronaći realističnije i plodonosnije pravce promatranja i razmišljanja od onih koje smo do sada koristili. Biranje među različi-tim postojećim školama mišljenja je uzaludno. Moramo se osloniti na vlastite snage.

Naglasci iz ovog poglavlja:

• Stagfl aciju možemo smatrati koherentnim stanjem gospodarstva sa-mim po sebi, stanjem kad je sve skupo i nema posla.

• Teorije velikih ekonomista pokazuju da ne razumijemo kako se ka-talizira razvitak u zaostalim ekonomijama.

• Makroekonomija kakva postoji danas ne sadrži korisne naputke jer ne otkriva gotovo ništa o tome kako blagostanje nastaje i propada.

Gradovi8.indd 33

(34)

Gradovi8.indd 34

(35)

Pov r at a k u s t v ar n o s t 35

DRUGO POGLAVLJE

POVRATAK

U

STVARNOST

Narodi nisu ekonomske cjeline • Jedinstvena povijest gradića Bardoua kao primjera pasivne ekonomije • Sljepilo za

svako-dnevnu, običnu stvarnost • Gorki opis sahrane u Okrugu Pickens • Gradovi koji nadomještaju uvoz • Funkcije

gradskih ekonomija • Pet specifičnih oblika rasta • Nesretne posljedice zaokupljenosti nacionalnim

gospodarstvima

K

ad neki tehnološki pothvat, poput projektiranja mašine ili grad-nje kuće, zapadne u poteškoće, primjerena reakcija mogla bi biti “vratiti se za crtaći stol”. To znači da bi pothvat u biti, po svojoj kon-cepciji, mogao biti dobar, ali mu nedostaje pažljivija razrada.

Tako su također reagirali ekonomisti i vlade kad su se njihova eko-nomska očekivanja urušila. Stalno su se iznova vraćali na ono za što su mislili da već znaju, pokušavajući svoje alate iskoristiti na bolji način, miješajući iste stare koncepte u nove kombinacije i permutacije, pro-puštajući ih kroz računala i zakonodavni proces.

Suočeni, međutim, s toliko neugodnih iznenađenja koja su iskrsnu-la u toliko različitih okolnosti i pod tako brojnim različitim režimima, morali bismo posumnjati da su pogrešne i neke temeljne pretpostavke, najvjerojatnije one koje se u tolikoj mjeri uzimaju zdravo za gotovo da su izbjegle skepticizmu i otkrivanju.

Makroekonomska teorija doista sadrži jednu takvu pretpostavku: to je zamisao da su nacionalne ekonomije cjeline istaknute i korisne za razumijevanje kako ekonomski život funkcionira i kakve bi mogle biti njegove strukture. Drugim riječima, da upravo nacionalne ekonomije, a ne neki drugi entiteti, osiguravaju temeljne podatke za makroeko-nomsku analizu.

Ta pretpostavka stara je oko četiri stoljeća i stiže nam iz starih mer-kantilističkih ekonomista zaokupljenih sukobima europskih sila oko

Gradovi8.indd 35

(36)

trgovine i prirodnog blaga u razdoblju u kojem su Portugalci, Španjol-ci, Francuzi, Englezi i Nizozemci otkrivali i osvajali Novi svijet, kopna i mora koja su ležala uzduž trgovačkih ruta oko Afrike do Indije i da-lje. Rani merkantilisti pretpostavljali su da je rivalitet naroda, koji se pred njima razvijao, upravo onaj pravi ključ za razumijevanje toga što je bogatstvo i kako ono nastaje, kako se održava, a kako gubi.

Prema teorijama koje su zagovarali, bogatstvo je bilo sadržano u zlatu, a zlato se gomila kad neka zemlja i narod uspijevaju prodati više robe nego što je kupuju (otud tom razmišljanju i naziv merkantilizam), a u tom procesu povećava se nacionalno bogatstvo.

Naravno, čim se bogatstvo tako defi nira, nacionalna gospodarstva automatski postaju istaknute jedinice ekonomskog života. No sama je zamisao tautologija, ponavljanje druge ideje, u ovom slučaju predodž-be o nacionalnom blagu. Cantillonovo razmišljanje predstavljalo je rani pokušaj prevladavanja ovog pojednostavljenog izjednačavanja bo-gatstva sa zlatom, no njegovu vezu s merkantilističkom misli možemo vidjeti i u ulomku koji sam prije citirala, “ako povećanje količine nov-ca u optjenov-caju dolazi iz rudnika zlata i srebra u državi...”

Kako već i treba, Adam Smith, u svojem velikom djelu iz 1776. “Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda” (An Inquiry into the

Na-ture and Causes of the Wealth of Nations) redefi nirao je bogatstvo kao

proizvodnju (ponudu) za potrebe potrošnje (potražnje), a izvorišta mu nije tražio u rudnicima zlata i srebra, nego u kapitalu i radnoj snazi, jed-nako kao i u domaćoj i međunarodnoj ili imperijalnoj trgovini.

Smith je doveo u pitanje i odbacio mnoge ranije prihvaćene zamisli i u svakoj temi koju je razmatrao, bez obzira da li je odbacivao, prihva-ćao ili otkrivao nove spoznaje, pomno nas vodi kroz svoja zapažanja i zaključke.

No Smith je propustio dovesti u pitanje sve ono što je do njega doš-lo kao gotova stvar. Na primjer, bez komentara prihvatio je merkantili-stičku tautologiju da su narodi sveobuhvatni entiteti dovoljni za razu-mijevanje gospodarskog života. Prema onome što se može zaključiti iz njegova pisanja, on se o tom pitanju nije dvoumio, nego ga je u toj mjeri uzeo zdravo za gotovo da ga je koristio kao polaznu točku. To nije izriči-to istaknuizriči-to samo u naslovu njegova djela, nego i u prvoj rečenici:

Godišnji radni napor svakog naroda je fond koji ga izvorno opskrbljuje svim potrepštinama i blagodatima života koji on godišnje konzumira, i

Gradovi8.indd 36

(37)

Pov r at a k u s t v ar n o s t 37 koji se uvijek sastoji od neposredne proizvodnje tog rada ili od onoga što se s tom proizvodnjom kupuje od drugih naroda.

Ukratko, Smith je započeo s onim što danas poznajemo kao bruto na-cionalni proizvod i nastavio se kretati s tog polazišta.

U dva stoljeća protekla otkako je Smith objavljivao svoje radove, većina onoga što je napisao je proširena, razrađena i modifi cirana. No zamisao koja nikad nije dovedena u pitanje bila je ista ona koju je Smi-th propustio preispitati: stara merkantilistička tautologija da su narodi glavne cjeline za razumijevanje složenosti gospodarskog života. Sve do danas ta se ideja nastavila uzimati kao aksiom.

Kako čudno! Sasvim sigurno niti jedna druga skupina znanstveni-ka ili profesora u modernom svijetu nije, znanstveni-kao ekonomisti, tako dugo vremensko razdoblje ostala tako lakovjerna u pogledu ispravnosti naj-tvorbenije i najuvaženije pretpostavke o sadržaju njihove discipline.

Istini za volju, Marx je svoju ekonomsku analizu više temeljio na klasnoj strukturi nego na narodima, predviđajući da će država išče-znuti kad klasa ostvari svoja prava. No u praksi je prevladavajuća pret-postavka asimilirala marksističku ekonomiju.

Vladari komunističkih i socijalističkih država više su no itko pola-gali vjeru u narod kao cjelinu prikladnu za analizu ekonomskog života i njegove budućnosti, kao i u državu kao idealan instrument za obliko-vanje ekonomije. Anarhisti, dakako, osporavaju valjanost države, no to ekonomskoj analizi slabo vrijedi budući da su anarhisti (jednako kao i čisti ili apstraktni marksistički teoretičari) zaokupljeni svojim koncep-cijama kako bi ekonomski život trebao djelovati, a ne žele znati kako on doista funkcionira i unaprijed ga odbacuju kao takvog.

Narodi su politički i vojni entiteti, kao što su to i blokovi naroda. No odatle ne slijedi automatski da su oni također i temeljne, istaknute cjeline ekonomskog života ili da su posebno prikladni za rješavanje za-gonetki ekonomske strukture, razloga za uspon i nestajanje bogatstva.

Doista, neuspjesi nacionalnih vlada i blokova naroda da prisili eko-nomski život da ispuni njihova nastojanja ukazuje na neku vrstu nji-hove bitne nevažnosti. I pokušaj da se kao zajednički ekonomski na-zivnik gledaju toliko različite cjeline kao, na primjer, Singapur i Sjedi-njene Države, Ekvador i Sovjetski Savez, Nizozemska i Kanada, vrijeđa zdrav razum.

Gradovi8.indd 37

(38)

Jedino što je svima njima zajedničko jest politička činjenica suvere-niteta.

Jednom kad uklonimo zaslijepljujuću merkantilističku tautologiju i pokušamo na ekonomski život pogledati kao na samostalnu cjelinu, a ne kao tvorevinu ovisnu o politici, ne možemo previdjeti da većinu nacija čini nakupina gospodarstava koja se međusobno jako razlikuju, poput bogatih i siromašnih regija unutar iste nacije.

Ne možemo previdjeti, također, da su među različitim tipovima gospodarstava gradovi jedinstveni po svojoj sposobnosti da oblikuju i preoblikuju ekonomije ostalih naselja, uključujući čak i ona koja su od njih zemljopisno udaljena.

Kao jednostavni i dražesni primjer zamislite obrate sudbine koji mogu zadesiti ekonomiju samo jednog gradića, u ovom slučaju male-ne nakupimale-ne kamenih kuća koja se uzdiže visoko u planinama Ceve-nnes na jugu središnje Francuske, u jednom od najsiromašnijih kra-jeva te zemlje. Taj gradić, Bardou, dospio je u jutarnje novine u mom Torontu jer je zbog svojega šarma postao neka vrsta utopijske, mitske Shangri-Le, utočišta za pisce, glazbenike, umjetnike i zanatlije koji bje-že iz gradova Europe, Amerike i Kanade u potrazi za jeft inim i mirnim mjestom u kojem bi mogli stvarati svoja djela.

Bardou ima dugu prošlost o kojoj se ponešto i zna. Prije nekih dvi-je tisuće godina, kad dvi-je stara Galija postala provincija Rima, mdvi-jesto dvi-je s imperijalnom ekonomijom bilo povezano cestama koje su završava-le u obližnjim rudnicima željeza. No željezo koje se ondje kopalo nije odmah tamo bilo oblikovano u mačeve, koplja, sječiva, šarke, plugove, obruče kotača i mnoge druge predmete koji su se u to doba izrađivali od željeza, a ne zna se ni kamo je odvoženo na preradu. Logična su pretpostavka kovačnice u Nimesu, jako starom gradu koji je već u pred-rimska vremena postao glavnim gradom toga dijela Galije. A možda je otpremano i u Lugdunum, današnji Lyon, tradicionalno središte pre-rade metala i sabirno mjesto rimskog cestovnog sustava u Galiji...

No bez obzira na to gdje se nalazilo njegovo tržište, potražnja za že-ljezom je bila tako snažna da je opravdavala gradnju rudničkih cesta, izrađenih tako solidno da - premda ih nitko nije održavao ni poprav-ljao punih 15 stoljeća i više - još uvijek služe kao veličanstvene plani-narske staze. I rudnici i ceste napušteni su kad je ekonomski život u tom dijelu Galije zamro, vjerojatno u četvrtom stoljeću.

Gradovi8.indd 38

Figure

Updating...

References

Updating...

Related subjects :