~ 1 ~ Knjigoteka
Monica McCarty
Rendžer
Treći roman iz serije čuvari visočja
S engleskoga prevela ZRINKA BUDAK
~ 2 ~ Knjigoteka
Knjigu posvećujem Andrei i Annelise koje uvijek imaju spreman šampanjac, pom pom loptice, ili mudre riječi. Drugim
riječima: one su barmen, navijačica i Obi Wan Kenobi spojeni u tijela dvije fantastične agentice. Hvala Vam za sve.
~ 3 ~ Knjigoteka
ZAHVALE
osebno se zahvaljujem čitavom timu u Ballantineu bez čije pomoći
P
tijekom svakog koraka - od grafičkog oblikovanja do uredničkih poslova, produkcije i marketinga - ova knjiga ne bi bila moguća. O tome je svemu vodila, naravno, računa moja fantastična urednica Kate Collins čiji su entuzijazam i promišljene primjedbe neprocjenjivi. Možete li vjerovati da je u tri godine izašlo šest knjiga?
Za razliku od uobičajenog vjerovanja, pisanje nije samotni pothvat. Jako sam sretna što imam divnu skupinu kolega pisaca na koje se mogu osloniti kad treba razraditi zamisli, smisliti rješenje nekog problema u zapletu ili oživotvoriti likove. Od dnevnih telefonskih poziva (tu ističem Jami Alden) do grupnih druženja za ručkom i e-mailova (tu ističem Bellu Andre, Veronicu Wolff, Barbaru Feethy, Carol Culver, Penelope Williamson, Tracy Grant i Anne Hearn) - ne znam što bih bez vas. Moja sreća što sam naišla na takve divne kolege pisce dosegla je neslućene granice. Catherine Coulter nije samo jedna od najboljih spisateljica ljubavnih romana svih vremena, nego je i fantastična domaćica. Hvala ti za nevjerojatno ukusnu hranu, predivan pogled i sjajno društvo - tvoji ručkovi su najbolji! Kad imam potrebu skočiti preko velike bare, točno znam koga ću nazvati kolegicu “Onicu” Veroniku kojoj poručujem da jedva čekam “Mommy Abandonment Tour 2010”: Jenkiji se vraćaju (i našu šansu da se iskupimo na pub-kvizu). Što se tiče poslovne strane pisanja i izdavačke djelatnosti; jako je zabavno bilo učiti od najboljih, iz udruge RWA: Barbare Samuel i Christy Ridgeway - već se radujem sljedećoj godini!
Zahvaljujem i Emily i Estelli iz tvrtke Wax Creative ne samo na predivnim internetskim stranicama, već i na praćenju najnovijih i najvažnijih novosti i osvježavanju stranica tako da ja to ne moram.
I konačno, zahvaljujem Daveu, mojem vječnom izvoru inspiracije (ozbiljno, ne smijem se... uistinu se radi o pretjerano oduševljenom smiješku praćenom zvučnom kulisom), Reidu i Maxine koji nikad ne propuste mogućnost da promoviraju moje knjige vičući po knjižari: “Mama, imaju tvoju knjigu!”
~ 4 ~ Knjigoteka
ČUVAR! VISOČJA ZIMA
1307. - 1308.
S kraljem Robertom Bruceom:
Tor “Poglavar” MacLeod: ratnički vođa i vješt mačevalac Erik “Sokol” MacSorley: pomorac i plivač
Gregor “Strijela” MacGregor: strijelac
Eoin MacLean “Udarač”: strateg u “gusarskom” načinu ratovanja Ewen “Lovac” Lamont: tragač i lovac na ljude
Lachlan “Zmija” MacRuairi: prikradanje, infiltracija i izvlačenje Magnus “Svetac” MacKay: vodič po planinama i kovač oružja William “Templar” Gordon: alkemija i eksplozivi
Robert “Pljačkaš” Boyd: tjelesna snaga i borba prsa o prsa Alex “Zmaj” Seton: bodež i borba izbliza
S Englezima:
Arthur “Rendžer” Campbell: praćenje i izviđanje
~ 5 ~ Knjigoteka
PREDGOVOR
Ljeto Gospodnje tisuću tristo sedmo.
atna se sreća promijenila, no Robert Bruce još je daleko od konačne
R
pobjede u pohodu na škotsko prijestolje. Dok Engleska vrije u košmaru nakon smrti njegovog najvećeg neprijatelja, kralja Edwarda I., Bruce se okreće istrebljenju unutrašnjih neprijatelja. Mnogi mu se sunarodnjacijos protive, ponajviše Comynovi, MacDowellovi, grof od Rossa i MacDougallovi.
Uz pomoć svoje tajne družine elitnih ratnika poznatih kao Čuvari Visočja, Bruce nastavlja revolucionarnu strategiju “gusarskog” ratovanja, šireći strah i uništavajući zemlje svojih neprijatelja nemilosrdnošću koja će se pamtiti generacijama.
Prije marša na sjever u Visočje, porazio je MacDowellove u Gallowayu. Sklopivši privremeno primirje s Rossom i MacDougallovima, Bruce napada Comynove u Inverlochyju, Urquhartu, Invernessu i Nairnu.
No baš kad se činilo da je nadomak pobjedi, Bruce se razboli od neke nepoznate bolesti koja je budućeg kralja dovela do samog ruba smrti. Neprijatelj tada podiže glavu, a Bruceovi su ljudi prisiljeni u neizvjesnosti pričekati kraj zime.
Prije godinu dana, kad se sve činilo izgubljenim, a Bruce morao pobjeći iz svoje kraljevine, okrenuo se ratnicima Čuvara Visočja da mu pomognu da preživi. A sada, kako bi porazio moćne plemiće koji mu stoje na putu, trebat će ih više nego ikad.
~ 6 ~ Knjigoteka
PROLOG
Crkva sv. Ivana, Ayr, Škotska, 20. travnja 1307.
rthur Campbell nije bio ondje - ili barem nije trebao biti. Ispričao je
A
kralju Robertu Bruceu o srebrnjacima koji su noćas u crkvi promijenili vlasnika, na putu prema sjeveru u engleski garnizon u dvorcu Bothwell. Njegov dio misije bio je završen.
Bruceovi su ljudi bili skriveni u šumarku ni pedeset metara odavde, čekajući da se pojave konjanici. Arthur nije trebao biti ondje. Zapravo, on nije smio biti ondje. Bilo je previše bitno zaštititi njegov identitet. Nakon što se više od dvije godine pretvarao da je vitez lojalan kralju Edwardu, previše je toga uložio da bi sve riskirao zbog “zle slutnje”. Nije se brinuo samo zato što će Englezima morati objasniti zašto je ovdje. Ako ga otkriju ljudi kralja Roberta, pomislit će da je on točno ono što se čini da jest: neprijatelj.
Samo šačica ljudi znala je kome je Arthur zapravo odan. Njegov život ovisio je o tome.
A ipak, evo ga ovdje, krije se u sjeni šumovitog brežuljka pod crkvom, zato što se ne može otresti slutnje da će nešto poći po zlu. Previše se godina oslanjao na te slutnje da bi ih sad počeo ignorirati.
Crkveno zvono razbije mrkli mrak. Večernja misa. Sad je vrijeme. Ukipio se, osluškujući znakove nadolazećih konjanika. Istraživši područje, znao je da su Bruceovi ljudi raspoređeni u šumarku duž prilaznog puta crkvi. S tog su položaja mogli dobro vidjeti ako tko dolazi, a bili su i dovoljno daleko da pobjegnu ako stanovnici crkve - koja je služila kao improvizirana bolnica engleskih vojnika budu upozoreni na napad.
Morao je priznati da Sv. Ivan nije bilo idealno mjesto za napad. Ako ranjeni engleski vojnici nisu bili dovoljna prijetnja, Bruceove bi ljude trebao zabrinuti garnizon vojnika smješten u osamstotinjak metara udaljenom dvorcu Ayr.
Ali, morali su djelovati u skladu s obavještajnim podatcima koje su skupili. Arthur je saznao da će večeras u crkvi srebrnjaci promijeniti vlasnika, ali ne kojim će putem krenuti. Kako su iz grada Bothwella
~ 7 ~ Knjigoteka
vodila barem četiri moguća puta, nije točno znao koji će od njih odabrati konjanici.
U ovom slučaju nagrada je bila vrijedna rizika. Srebrnjaci - vjerojatno se radilo o čak pedeset funta - namijenjeni plaćama vojnika engleskog garnizona u dvorcu Bothwell, mogli bi mjesecima hraniti četiristo Bruceovih ratnika koji se skrivaju u šumama Gallowaya.
Štoviše, otimanjem tog novca ne bi se samo Bruce okoristio, nego bi se time naškodilo Englezima, a to je točno bila i namjera tih iznenadnih napada. Brzi, žestoki napadi trebali su uznemiriti neprijatelja, poremetiti komunikaciju, poništiti prednost brojčane nadmoći, oružja i oklopa, i najviše od svega, utjerati im strah u kosti. Drugim riječima, borit će se onako kako su se uvijek borili: kao pravi Highlanderi.
I plan je uspijevao. Engleske kukavice nisu rado putovale u malim skupinama bez zaštite vojske, ali Bruce i njegovi ljudi zadavali su im toliko nevolja da je neprijatelj bio prisiljen pribjeći taktici skrivanja kako bi pokušali prokrijumčariti srebro pomoću nekoliko kurira i svećenika.
Odjednom se Arthur ukipi. Iako se nije začuo nikakav zvuk, osjetio je da netko dolazi. Pogled mu skrene na cestu i on pomno promotri mrak. Ništa. Nikakav znak nadolazećih konjanika. Ali nakostriješile su mu se dlake na potiljku, a instinkt ga je upozorio na nečiji dolazak.
A zatim je čuo zvuk. Tihi, ali nepogrešivi zvuk šuškanja zgaženog lišća iz pozadine.
Iz pozadine.
Arthur opsuje. Glasnici su stizali putem koji je vodio s plaže, a ne iz sela. Bruceovi ljudi će ih primijetiti, ali napad će biti znatno bliže crkvi nego što su željeli. Bili su uvježbani da očekuju neočekivano, ali ovo će biti gusto... jako gusto.
Samo se nadao da svećenik ne odluči izaći van i istražiti što se zbiva. Zadnje što mu je sada trebalo jest mrtav svećenik na duši ionako mu je duša već bila dovoljno crna.
Oslušnuo je pažljivije. Dva različita koraka. Jedan lagan, drugi težak. Jedna se grančica slomi, a zatim još jedna. Približavali su se.
Trenutak kasnije, prvi lik u ogrtaču se pojavi na vidiku na stazi pred njim. Visok i krupan, koračao je užurbano vijugavom stazom, razgrćući grane vojniku koji je kaskao za njim. Kad je prošao kraj njega, Arthur je uspio nazrijeti odsjaj čelika i šareni prsluk ispod teških nabora vune. Vitez.
~ 8 ~ Knjigoteka
Aha, to su oni.
Drugi se lik približi. Niži i tanji od prvog, znatno profinjenijeg koraka. Odmah ga odbacivši kao manju prijetnju, Arthur se okrene prvom liku, no nešto ga zaustavi. Izoštri pogled na drugi lik. Mrak i kapuljača skrivali su pojedinosti, ali nije se mogao riješiti osjećaja da nešto nije kako treba. Činilo se da taj vojnik klizi stazom pred njim. Nešto je nosio pod rukom. Izgledalo je poput košare...
Želudac mu se stisne. Dovraga. Nije to bio glasnik, nego neka cura. Cura koja je izabrala izuzetno pogrešan trenutak za izlazak u šumu.
Arthura nisu iznevjerila njegova čula. Noćas će se dogoditi neko zlo. Ako se cura ne makne odavde, nije sumnjao da će Bruceovi ljudi pogriješiti baš kao i on. Ali neće imati vremena ispraviti pogrešku. Oni će napasti čim im se ona i vitez koji je prati pojave na vidiku - a to će biti svakoga časa.
Postao je napet kad je prošla tik kraj njega ostavivši za sobom blagi miris ruža.
Okreni se, pozvao ju je u sebi. Kad je zastala i neznatno nagnula glavu u njegovu smjeru, pomislio je da je možda čula njegovu nijemu molbu. Ali otresla ju je i nastavila stazom, uputivši se ravno u smrtonosnu zamku.
Kriste. Kakva vražja zbrka. Ova misija upravo je otišla dovraga. Bruceovi će ljudi izgubiti element iznenađenja na koji su računali - i još će pritom ubiti neku ženu.
Ne bi se smio miješati. Ne bi smio riskirati da ga otkriju. Plan je bio ostati u sjeni. Djelovati iz pozadine. Ostati po strani. Učiniti sve što može da se ne oda.
Bruce računa na njega. Čuvene vještine izviđanja, kojima je zaslužio mjesto u elitnoj ratničkoj sili poznatoj pod imenom Čuvari Visočja, nikad nisu bile tako dragocjene kao sada. Arthurova sposobnost skrivanja u sjeni i prodiranja duboko u neprijateljske linije kako bi prikupio obavještajne podatke o terenu, putovima opskrbe te snazi i položaju neprijatelja, bili su čak i važniji od napada iznenađenja koji su postali zaštitni znak Bruceove ratne strategije.
Jedna cura nije bila vrijedna rizika.
Dovraga, on zapravo ni nije trebao biti ovdje. Pusti je.
Srce mu je počelo lupati kako se približavala. On se ne miješa. On ostaje u sjeni. To nije njegov problem.
~ 9 ~ Knjigoteka
Znoj mu je izbio na čelo ispod teškog čelika kacige. Imao je samo djelić sekunde za odluku...
Dovraga i bestraga.
Izašao je iz zaklona stabala. Toliko je dugo izigravao viteza da je izgleda sam počeo u to vjerovati. Bio je prokleta budala, ali nije mogao stajati po strani i dopustiti da nevina cura ode u smrt. Mora nešto učiniti. Možda bi ih mogao presresti prije nego što ih ugledaju. Možda. Ali nije točno znao gdje su raspoređeni svi Bruceovi ljudi.
Krišom se kretao kroz sjene, prilazeći joj od pozadi. Glatkim pokretom kliznuo je rukom oko njezine glave kako bi joj začepio usta prije nego što uspije vrisnuti. Drugom ju je zakvačio oko struka i snažno je povukao k sebi.
Malo previše snažno. Osjetio je svaku njezinu meku, ženstvenu oblinu pritisnutu o sebe - a pogotovo lijepo zaobljenu stražnjicu smještenu uz njegovo međunožje.
Ruže. Opet ih je namirisao. Ovoga puta jače. I zbog toga je bio čudno ošamućen. Refleksno je udahnuo i namirisao još nešto. Nešto toplo što je mirisalo na maslac i na još nešto - na jabuke. Pite, shvatio je. U njezinoj košari.
Počela se otimati pa se on probudio iz trenutka sanjarenja. - Neću ti nauditi, curo - prošaptao je.
Ali tijelo mu je odgovaralo na nju na način koji bi mogao protumačiti suprotno, zapalivši se poput šumskog požara na njezin pokret. Šokirala ga je svjesnost koja ga je preplavila. Imala je tanak struk, ali dobro je osjetio nepogrešivu težinu veoma punih, veoma bujnih dojki na svojoj ruci. Nalet vrućine jurnuo mu je prema međunožju.
Nije se mogao sjetiti kad je zadnji put bio sa ženom.
Baš je sad vraški zgodno vrijeme za takva razmišljanja, pomisli ironično.
Njezin pratitelj je zacijelo nešto čuo pa se okrenuo. - Milostiva? Vidjevši da ju je Arthur ščepao, posegne za mačem.
- Psst... - upozori ga tiho Arthur. Govorio je tiho iz dva razloga, da ga ne čuju i da zamaskira glas. - Želim vam pomoći. Morate se izgubiti odavde. On popusti stisak na njezinim ustima. - Pustit ću vas, ali nemojte vikati ako ne želite da navale na nas. Razumijete li?
Ona kimne pa je on polako pusti. ~ 10 ~ Knjigoteka
Ona se okrene prema njemu. Na mjesečini zaklonjenoj šumom, vidio je samo dva velika, okrugla oka koja su zurila u njega duboko ispod kapuljače njezina ogrtača.
- Da navale na nas? Tko ste vi?
Glas joj je bio tih i dražestan, srećom, nadao se, dovoljno nečujan. Ona prijeđe pogledom po njemu. Noćas se u akciju uputio s malo opreme, kao i uvijek kad je radio. Odjenuo je samo crnu, kratku žičanu košulju i podstavljene kožne hlače. Ali odjeća je bila elegantna, a prema njegovoj kacigi (koju je spustio da pokrije lice) i oružju bilo je jasno da je vitez. - Vi niste pobunjenik - primijeti ona, potvrđujući njegove sumnje u to koga simpatizira. Ona nije bila sklona Bruceu.
- Odgovori dami - reče njezin pratitelj - ili ćeš iskusiti vršak moga mača.
Arthur se odupre nagonu da prasne u smijeh. Taj vitez bio je slika i prilika sirove snage, a kretao se lakoćom tegljača. Ali svjestan situacije, Arthur mu nije želio dokazati koliko griješi. Morao ih je izbaviti odavde što brže i što tiše.
- Prijatelj, milostiva - reče. - Vitez u službi kralja Edwarda. Barem zasad.
Odjednom se ukipi. Nešto se promijenilo. Ne bi mogao opisati kako je to znao, osim što je osjetio neki nemir u pozadini svijesti i naslutio da se zrak promijenio.
Bruceovi ljudi dolaze. Otkrili su ih.
Opsovao je. Ovo nije dobro. Nema više vremena za nježno uvjeravanje. - Morate odmah otići - reče čeličnim glasom koji je davao do znanja da nema rasprave.
Uhvatio je tračak panike u njezinom pogledu. Očito je i ona naslutila opasnost.
Ali bilo je prekasno. Za sve njih.
On je snažno gurne iza najbližeg stabla, trenutak prije nego što je tihi fijuk strijele proparao noćni zrak. Strijela namijenjena djevojci zabila se uz tupi udarac u stablo, koje ju je zaštitilo, ali druga je pronašla cilj. Njezin pratitelj zastenje kad savršeno naciljana strijela probije njegovu žičanu košulju i smjesti mu se u želucu.
Arthur je jedva imao vremena reagirati. Okrene rame u posljednjem trenutku kad ga je strijela namijenjena njegovu srcu ubola u rame. Stisnuvši zube, zgrabi strijelu za držak i slomije. Nije imao dojam da je
~ 11 ~ Knjigoteka
vršak prodro jako duboko, ali nije sada želio riskirati i pokušati je izvaditi.
Bruceovi ljudi mislili su da je on jedan od glasnika. Bila je to razumljiva pogreška, ali zbog nje se našao u užasnoj situaciji u kojoj se morao boriti protiv svojih suboraca da bi se obranio, ili se razotkriti.
Još uvijek može pobjeći.
Možda će shvatiti da se radi o djevojci. Ali nije se uspio uvjeriti u to. Ako on pobjegne, ona će umrijeti.
Arthur je jedva imao vremena probaviti ovu pomisao kad nastane potpuni kaos. Bruceovi ljudi navališe na njih, izletjevši iz mraka kao demoni iz pakla. Damin stražar, koji je još posrtao ranjen strijelom, dobije kopljem u slabine i ratničkom sjekirom u glavu. Srušio se na tlo poput velikog hrasta, uz glasan, tupi udarac.
Arthur začuje prestravljeni krik iza sebe i predvidjevši što će se dogoditi, blokira djevojci put prije nego što je pojurila pomoći palom vojniku. Njemu više nije bilo pomoći.
Ahjedan od Bruceovih ljudi očito je uočio taj pokret.
Arthurov sljedeći potez bio je instinktivan. Sve se događalo prebrzo za bilo što drugo. Koplje propara zrak, poletjevši ravno prema njoj. Nije razmišljao, samo je reagirao. Ispruživši ruku gore, zgrabi koplje u letu tek metar od njezine glave. Brzim ga pokretom spusti na koljeno, prelomi na dva dijela te baci na tlo.
Čuo je zapanjeni uzdah, ali nije se usudio skrenuti pogled s dvadesetak ljudi koji su jurili prema njemu. - Skloni se iza vražjeg stabla - poviče ljutito, prije nego što se okrenuo blokirati mač koji se pojavio s desne strane. Čovjek mu je ostavio prostor za protuudarac, ali Arthur ga nije iskoristio.
Opsuje, obranivši se od još jednog. Koga vraga sada učiniti? Otkriti se? Hoće li mu povjerovati? Mogao bi se izvući odavde, ali morao je voditi računa o djevojci...
Trenutak kasnije ta odluka više nije bila njegova.
Zagrmi muški glas iz šume: - Stanite! - Ratnici su djelovali zbunjeno, no istog časa učine što je došljak zatražio i stanu ukopani na mjestu. Trenutak kasnije, poznati lik izađe iz sjene. - Rendžeru, koga vraga radiš ovdje?
Odmahnuvši glavom u nevjerici, Arthur istupi kako bi pozdravio ratnika u crnom koji je izašao iza stabla. Gregor MacGregor. To je
~ 12 ~ Knjigoteka
svakako objasnilo savršeno naciljane strijele koje je ranije primijetio. MacGregor je bio najbolji strijelac u Visočju, dokazujući da mu je Bruce s razlogom nadjenuo nadimak “Strijela” kako bi zaštitio njegov identitet jednog od članova Čuvara Visočja.
Arthur nije bio siguran treba li biti zahvalan što vidi svog bivšeg neprijatelja koji mu je postao partner u Čuvarima Visočja te ga je time nevoljko morao smatrati i prijateljem. No sve se to promijenilo kad je Arthur prije godinu i pol bio prisiljen napustiti Čuvare Visočja. Tada nitko od njegovih suboraca uključujući i MacGregora - nije znao istinu. Kad su čuli da se priključio neprijatelju, smatrali su ga izdajnikom. A iako su na kraju saznali istinu, njegova ih je uloga udaljila.
Pozdrave se rukujući se nadlakticama, a unatoč početnom oklijevanju, Arthur shvati kako se cereka ispod kacige. Kvragu, uistinu mu je bilo drago što ga vidi. - Vidim da ti još nitko nije nagrdio tu tvoju lijepu facu - reče, znajući koliko MacGregoru ide na živce njegova čuvena naočitost.
MacGregor se nasmije. - Trude se, trude. Vraški mi te drago vidjeti. Ali, što radiš ovdje? Imaš sreće što sam vidio kako si uhvatio ono koplje.
Arthur je jednom spasio MacGregorov život bas na taj način. Nije to bilo tako teško kao što izgleda - ako uspiješ pobijediti strah. No većini to nije uspijevalo.
- Oprosti zbog strijele - reče MacGregor, pokazavši na Arthurovo lijevo rame gdje je krv curila iz mjesta oko slomljene strijele koja je još uvijek virila dva centimetra iz njegove ruke.
Arthur slegne ramenima. - Nije to ništa. - Doživio je on i gore. - Kapetane, vi poznajete ovog izdajnika? - upita jedan od ratnika. - Aha - reče MacGregor prije nego što ga je Arthur uspio upozoriti. - Ali on nije izdajnik. On je jedan od naših.
Dovraga. Cura. Zaboravio je na djevojku. Svaka nada da možda nije čula što je MacGregor rekao, ili shvatila što to znači, propala je kad Arthur začuje glasno udisanje zraka.
I MacGregor je to čuo. On posegne za svojim lukom, ali Arthur odmahne glavom.
- Sigurno je - reče. - Sad možeš izaći, curo.
- Curo? - MacGregor opsuje u bradu. - Dakle o tome se radi. Žena izađe iz zaklona stabla. Kad Arthur ispruži ruku prema njoj da je primi za njezinu, ona se ukoči kao da ju njegov dodir vrijeđa. Aha, čula je sve.
~ 13 ~ Knjigoteka
Kapuljača joj je u općoj gužvi skliznula s glave i otkrila duge, svjetlucave kovrče zlatno-smeđe kose, koja joj je padala niz leđa u gustim, teškim valovima. Zapanjila ga je i šokirala njezina istinska ljepota koja se činila tako nevjerojatnom u ovom kaosu. A kad je srebrna mjesečina obasjala njezino lice, Arthur ostane bez daha.
Kriste, kako je lijepa. Sitnim srcolikim licem dominirale su velike oči s gustim trepavicama. Nos joj je bio malen i tek neznatno prćast, brada šiljata, a obrve nježno zakrivljene. Usne su joj bile savršeno oblikovan ružičasti luk, a njezina koža... koža joj je bila glatka i baršunasta kao najfinija krema. Imala je dražesni, ranjivi izgled male, mekane životinjice - mačkice ili zeca, možda.
Ovaj nevini dašak ženstvenosti nije bio ono što je očekivao i činio se sasvim neprimjerenim usred ratnog vihora.
Mogao je samo šokirano zuriti i šutjeti kad MacGregor - gad jedan - istupi naprijed, skine kacigu, koja mu je pokrivala nos i galantno se nakloni.
- Ispričavam se, milostiva - reče uz smiješak koji je rastapao pola ženskih srdaca u Visočju - ona druga polovica ga još nije vidjela. - Očekivali smo nekog drugog.
Arthur je čuo djevojčin predvidljivi uzdah kad je ugledala lice čovjeka koji se smatrao najnaočitijim u Visočju. No brzo se pribere i, na njegovo iznenađenje, činila se nevjerojatno lucidnom. Većina žena dosad bi već nesuvislo brbljala. - Očito. Zar Kralj Kapuljača sada ratuje sa ženama? - upita, nazvavši odbjeglog kralja pogrdnim imenom koje su rabili Englezi. Zatim pogleda u crkvu pred njima. - Ili samo sa svećenicima?
Za nekog okruženog neprijateljima, pokazala se nevjerojatno neustrašivom. Da je nije odao profinjeni ogrtač obrubljen krznom hermelina, prepoznao bi da se radi o plemkinji već iz njezina ponosnog držanja.
MacGregor se trzne. - Kao što sam rekao, bila je to pogreška. Kralj Robert ratuje samo s onima koji niječu njegovo pravo na ono što mu pripada po pravdi Boga.
Ona ispusti neki zvuk koji je jasno davao do znanja da se ne slaže s tom primjedbom. - Ako smo završili, ja sam krenula po svećenika. - Pogled joj skrene na poginulog stražara. - Prekasno je za mojeg čovjeka, ali možda još može dati oprost onima koji ga čekaju u zamku.
~ 14 ~ Knjigoteka
Posljednja pomast, shvati Arthur. Vjerojatno je čekaju oni ranjeni prošlog tjedna u bitci kod Glen Troola.
Iako mu je kaciga zaklanjala lice, govorio je tiho kako se ne bi još razotkrio. Već je ionako ugrozio svoj tajni identitet, a nije joj želio pružiti nikakvu šansu da ga identificira.
Ona je zasigurno bila u rodu s jednim od plemića koji su pozvani u Ayr u lov na Brucea. Pobrinut će se da se drži daleko od dvorca - jako daleko. - Kako se zovete, milostiva? I zašto putujete s tako jadnom stražom?
Ona se ukoči, pogledavši ga s visoka preko svog nosića. Kako je nos bio malo prćast, trebala je izgledati smiješno, ali uspjela je iznenađujuće učinkovito izraziti svoj prezir. - Odlazak po svećenika obično nije opasan zadatak - vjerujem da to i špijun može posvjedočiti.
Arthurovo se čelo smrkne. Toliko o tome kako mu je zahvalna. Možda ju je trebao prepustiti sudbini.
MacGregor istupi. - Dugujete ovom čovjeku svoj život, milostiva. Da se nije umiješao - on kimne prema njezinom mrtvom stražaru - oboje biste bili mrtvi.
Ona razrogači oči, a sitni bijeli zubi zagrizu meki jastučić njezine donje usne. Arthur osjeti još jedan nedobrodošli pritisak ispod pojasa.
- Žao mi je - reče tiho, okrenuvši mu se. - Hvala vam.
Zahvalnost predivne žene imala je učinka. Pritisak u međunožju još se malo pojača od melodiozne hrapavosti u njezinom glasu koja ga natjera da pomisli na postelje, gola tijela i tihe uzdahe zadovoljstva.
Vaše rame... - ona ga nesigurno pogleda. - Je li jako ranjeno?
Prije nego što je uspio odgovoriti, začuje neku buku. Pogleda kroz drveće prema crkvi, primijetivši znakove pokreta.
Dovraga. Izgleda da su zvukovi borbe uzbunili ljude u crkvi. - Morate ići - reče MacGregoru. - Dolaze.
MacGregor se previše puta uvjerio u Arthurove vještine da bi oklijevao te zato dade znak svojim ljudima za pokret. Jednako brzo kao što su došli, Bruceovi ratnici nestanu u mraku među stablima.
- Sljedeći put - reče MacGregor, prije nego što krene za njima.
Arthur ga pogleda s razumijevanjem. Noćas neće biti srebrnjaka. Za nekoliko trenutaka crkva će vrvjeti od ljudi i svijetliti kao svjetionik, upozoravajući na opasnost svakoga tko se uputio prema njoj.
~ 15 ~ Knjigoteka
Zbog jedne cure, Bruce neće dobiti srebrnjake nužne za opskrbu svojih ljudi. Do neke druge prilike, morat će se osloniti na ono što uspiju uloviti i pokupiti u selu.
- I vi biste trebali ići - reče djevojka ukočeno. On je oklijevao, no činilo se da se ona smekšala. - Bit ću ja dobro. Idite. - Zastane. - I hvala vam.
Oči im se sretnu u mraku. Iako je znao da je to smiješno, na trenutak se osjećao razotkriveno.
Ali ona ga nije mogla vidjeti. Sa spuštenom kacigom, jedini otvori u čeliku bila su dva uska proreza za oči i male rupice za disanje.
Ipak, osjetio je nešto čudno. Da nije znao da je to nemoguće, rekao bi da je to bila povezanost. Ali on nije bio povezan sa strankinjama. Dovraga, on nije bio povezan ni s kime. Tako je bilo jednostavnije.
Želio je nešto reći - iako neka ga vrag nosi ako je znao što - ali nije imao priliku. Ispred crkve pojave se baklje. Svećenik i nekoliko ranjenih engleskih vojnika krenuli su prema njemu.
- Molim - reče i klizne u sjenu kamo je pripadao. Utvara. Čovjek koji ne postoji. Baš kako je to želio.
Njezin jecaj olakšanja kad se bacila svećeniku u zagrljaj pratio ga je u tami.
Znao je da bi trebao požaliti ovo što se večeras dogodilo. Spašavajući njezin život, žrtvovao je ne samo srebro, nego i svoj tajni identitet. Ali nije požalio. Bit će još srebrnjaka. A njihovi se putovi više neće sresti - on će se pobrinuti za to.
Njegova je tajna sigurna.
~ 16 ~ Knjigoteka
1. POGLAVLJE
Dvorac Dunstaffnage, Argyll, Škotska, 24, svibnja, 1308.
ože, molim te da umre. Molim te da tome konačno dođe kraj. Anna
B
MacDougall odloži košaru i klekne kraj očevih nogu, moleći se za vijesti koje će okončati rat koji je obilježio svaki dan njezina života. Doslovno.
Anna je rođena na monumentalan dan škotske povijesti: devetnaestog ožujka, godine gospodnje tisuću dvjesto osamdeset šeste. Točno na onaj dan kad je kralj Alexander III. ignorirao savjete svojih ljudi i pojurio jedne olujne noći u Kinghorn u grofoviji Fife kako bi proveo noć sa svojom mladom nevjestom i putem se poskliznuo na nekoj litici i pao ravno u smrt. Kraljeva požuda ostavila je njegovu zemlju bez neposrednog nasljednika na prijestolje, što je dovelo do dvadestdvogodišnjeg rata i razdora oko toga kome pripada pravo na njegovu krunu.
U jednom je trenutku bilo četrnaest natjecatelja za prijestolje, ali prava se bitka zapravo vodila između Balliol-Comynovh i Bruceovih. Kad je Robert Bruce prije dvije godine preuzeo stvar u svoje ruke i ubio glavnog konkurenta Johna “Crvenog” Comyna - bratića svoga oca - od MacDougallovih je stvorio krvne neprijatelje. Samo se njihove rođake MacDonaldove preziralo kao Roberta Brucea. Bruceova su djela natjerala MacDougallove na neugodno savezništvo s Engleskom.
Čak je i Edward Plantagenet bio bolji od Brucea na prijestolju.
A ona se sada molila za Bruceovu smrt. Otkad je stigla vijest da se razbolio od nepoznate bolesti usred pohoda na sjever, molila se da ga bolest svlada. Da priroda sama eliminira njihovog neprijatelja. Naravno, bio je strašan grijeh moliti se za nečiju smrt. Bilo čiju smrt. Čak i za ubojicu i zlikovca poput Roberta Brucea. Opatice u crkvi bile bi užasnute.
Ali nije marila za to. Nije marila za to ako bi to završilo ovaj krvavi, strašni rat. Rat koji je već odnio život njezina brata i zaručnika, a već je narušio zdravlje ne samo njezinog starog djeda, Alexandera MacDougalla, lorda od Argylla, nego i njegova sina - njezina oca, Johna MacDougalla, lorda od Lorne.
~ 17 ~ Knjigoteka
Njezin se otac tek jedva oporavio od nedavnih napadaja boli u prsima. Nije znala koliko još može izdržati. Bruceovi nedavni uspjesi samo su pogoršali njegovo stanje. Njezin je otac mrzio gubiti.
Bilo je teško povjerovati da je prije samo malo više od godine dana “Kralj Kapuljača” bio u bijegu samo sa šačicom pristaša i da se njegova borba činila gotovo izgubljenom. Ali odbjegli kralj se vratio i, zahvaljujući ponajviše smrti Edwarda I. od Engleske, ponovno krenuo u pohod na škotsko prijestolje.
I tako, bio to grijeh ih ne, molila se za smrt njihova neprijatelja. Drage bi volje izdržala pokoru za svoje grješne misli ako bi time zaštitila svoga oca i klan od čovjeka koji ih želi uništiti.
Uostalom, kao što su joj opatice bile rekle bezbroj puta, ionako joj sudbina nije namijenila život časne sestre. Ona je previše pjevala. Previše se smijala. I najvažnije, nije bila odana Bogu koliko svojoj obitelji.
Anna se zagleda u očevo lice, tražeći neku reakciju dok je otvarao pismo i čitao ga. Bio je tako uzrujan da je zaboravio pozvati pisara da mu ga pročita. Imala je sreće da je bio sam u solaru1 jer je upravo završio
sastanak sa svojini ljudima. Njezina je majka, koja je obično nervozno bdjela uz njega, otišla u vrt nadgledati branje ljekovitog bilja za novu tinkturu koju je svećenik preporučio za čišćenje očevih pluća.
Odmah je znala da vijesti nisu dobre. Opasno crvenilo preplavilo je njegovo izborano lice, oči su mu sjale kao da ima groznicu, a usta su mu se skupila u tanku bijelu crtu. Bio je to pogled koji je tjerao strah u kosti najokorjelijim ratnicima, ali kod Anne bi izazvao samo zabrinutost. Ona je znala da se ispod te maske opakog ratnika skriva nježan otac.
Anna stisne naslon fotelje u obliku prijestolja, na kojoj je sjedio, tako snažno da su joj se rezbarije urezale u dlan. - Što je, oče? Što se dogodilo?
On podigne pogled. Ona se uplaši vidjevši kako otac postaje sve ljući. Očev bijes uvijek je bio zastrašujuć prizor - dostojan zloglasnog bijesa kraljeva Engleske iz roda Plantagenetovih - a još je postao gori nakon što se razbolio. Bijes je zadnji put uzrokovao bol u ruci i prsima. Bila je to strahovita bol od koje bi ostao bez daha i na kraju završio skoro dva mjeseca u postelji.
Otac bijesno zgužva pergament. - Buchan je pobjegao. Comynovi su poraženi.
1Privatna ili gornja prostorija u srednjevjekovnoj engleskoj kući ili dvorcu.
~ 18 ~ Knjigoteka
Ona zatrepće. Trebalo joj je vremena da shvati što je rekao jer se to činilo nemogućim. John Comyn, grof od Buchana - rođak Johna Comyna, umorenog lorda od Badenocha - bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Škotskoj.
- Ali, kako? - upita. - Bruce je bio nadomak smrti.
Njezin je otac uvijek poticao svoju djecu da postavljaju pitanja. Nije odobravao neobrazovanost, čak i kad su u pitanju žene i zato je inzistirao da sve njegove kćeri budu obrazovane u samostanu. Ali vidjevši kako mu se lice zapalilo, a tijelo ukočilo od bijesa, skoro je požalila što ga je to pitala.
- Čak i s bolesničke postelje ta kulja uspijeva napraviti čudo - reče s gađenjem. - Narod ga već smatra nekakvim junakom, kao da je on uskrsnuće Arthura i Camelota. Buchan je imao gada u šaci kraj Inveruriea, ali njegovi su ljudi posustali kad su vidjeli prokletog Brucea na čelu vojske. - On udari šakom u stol kraj sebe i prolije vino iz pekara. - Comynovi su se razbježali kao prave kukavice vidjevši bolesnika kojeg nose u bitku. Pobjegli su od vražjeg bogalja!
Lice mu je postalo tako crveno da su mu iskočile žile na čelu. Grlo joj se stisne od straha. Ne zato što se bojala njegovog bijesa, nego zato što se bojala za njegovo zdravlje. Pokušala je otjerati suze koje su joj navrle na oči. Njezin strahovito ponosni otac protumačit će njezine suze kao znak da ga smatra slabim. On je bio moćan ratnik, a ne čovjek kojega je trebalo tetošiti.
Ali ovaj ga je rat ubijao uporno poput sporog otrova. Kad bi mu barem pomogla da prebrodi te nevolje s Bruceom, sve bi bilo dobro. Zašto taj lažni kralj jednostavno ne podlegne bolesti kao što bi trebao. Sve bi ovo završilo.
Mora ga umiriti. Umjesto suza i molbi, primi ga za ruku i natjera se vragolasto osmjehnuti. Bolje ti je da te Majka ne čuje kako ovako govoriš u mome društvu. Znaš da te već krivi za moj “nedamski” rječnik. - Na trenutak se uplašila da njezine riječi nisu prodrle do njega, ali polako se izmaglica bijesa počne razilaziti. Kad ju je konačno pogledao kao da je uistinu vidi, ona nevino doda: - Možda bih je mogla pozvati?
On na to prasne u smijeh, prigušen težinom u plućima. - Da se nisi usudila. Natjerat će me da popijem još jedan od onih odvratnih napitaka. Znam da mi tvoja majka želi dobro, ali izludjela bi sveca tom svojom brigom. - On odmahne glavom i pogleda je s ljubavlju i razumijevanjem za ono što je učinila. - Znaš, nemaš se čega bojati. Ja sam sasvim zdrav. -
~ 19 ~ Knjigoteka
Pogleda je ispod oka. - Ali ti si mudra cura, Annie dušo. Više si mi nalik od drugih. Zar ti to stalno ne govorim?
Anna se rastapala od zadovoljstva zbog očeva komplimenta. - Da, oče.
On nastavi kao da ona nije odgovorila. - Od onog dana kad si se dogegala u moj solar sišući palac, bacila pogled na zemljovid bojišnice i rasporedila naše vojnike u savršen položaj za napad.
Ona se nasmije. Nije se sjećala toga dana, ali čula je tu priču bezbroj puta. - Mislila sam da su izrezbareni likovi igračke - reče.
- Ah, ali tvoj instinkt bio je čist. - Otac uzdahne. - Ali bojim se da ovoga puta neće biti tako jednostavno. Buchan piše da će pobjeći u Englesku. Sad kad su Comynovi poraženi, uzurpator će se okrenuti na nas.
Na nas? Ona grčevito gutne. Preplavi je strava. - Ali što je s primirjem?
Prije nekoliko mjeseci, kad je Bruce krenuo u pohod na sjever, nakratko je s kopna i s mora priprijetio stanovnicima Argylla. Njezin otac, bolestan i brojčano slab, pristao je na primirje - kao i grof od Rossa s njihove sjeverne strane. Ona se nadala da će to primirje značiti kraj ratovanja.
- Primirje ističe na kolovoške ide2 i već sljedećeg dana možemo
očekivati zlikovca na svojim vratima. Otjerao je MacDowellove iz Gallowaya, a sad kad su Comynovi izbjegli... - Njezin se otac namršti s gađenjem.
Osjetivši da se ponovno ljuti, ona ga podsjeti. - Grof od Buchana nikad nije bio dobar ratni zapovjednik. Ti si to mnogo puta rekao. Kralj Kapuljača ne bi imao toliko sreće protiv tebe, a zato je, bez sumnje, i tražio primirje. Još se on dobro sjeća Dal Righa.
Njezin otac dotakne veliki srebrni broš koji je nosio oko vrata. Veliki, ovalni kristal, okružen sitnim biserima, bio je talisman, podsjetnik na to kako je zamalo uhvatio odbjeglog kralja. Imali su Brucea u šaci - doslovno - jer taj broš mu je otpao s vrata u bitci.
Vidjela je po naznaci smiješka na njegovim usnama da mu je drago zbog njezinih riječi. - Imaš pravo, ali naša prethodna pobjeda ga ovoga puta neće zaustaviti. Sad mu samo mi stojimo na putu do krune.
2
Prema nekim izvorima kolovoške ide su 15. kolovoza, a prema drugima 13. Autorica knjige referira se na prvi datum.
~ 20 ~ Knjigoteka
- A što je s grofom od Rossa? - upita ona. - On će se sigurno boriti na našoj strani.
Usne njezina oca se stisnu. - Na Rossa se ne može računati. On neće biti voljan ostaviti svoje zemlje nezaštićenima. Ali ja ću ga pokušati uvjeriti da moramo udružiti snage i pobijediti Kralja Kapuljaču jednom za svagda.
U držanju njezina oca nije bilo ništa prijekornog, ali Anna unatoč tome osjeti tračak grizodušja. Možda bi Rossa bilo lakše uvjeriti da je prošle godine prihvatila prosidbu njegova sina Hugha.
- Pozvat ću svoje barune i vitezove te poslati glasnika Edwardu sa zahtjevom za pomoć. On svome ocu nije ni do koljena, ali možda će ga poraz Comynovih konačno natjerati da spozna kako je nužno poslati više ljudi na sjever.
Ali u očevom glasu nije bilo previše nade. Anna je znala, kao i on, da se ne može očekivati velika pomoć od Edwarda II. Novi engleski kralj imao je previše svojih problema da bi se brinuo za Škotsku. Iako su engleski vojnici još uvijek stacionirani u većini ključnih dvoraca diljem Škotske - pogotovo uzduž granice - Edward je opozvao mnoge od svojih zapovjednika, uključujući i Aymera de Valencea, novog grofa od Pembroka.
Ona se ugrize za usnu. - Što ako pomoć ne stigne?
Trebala je znati da ne mora pitati oca hoće li se podrediti Bruceu. On bi radije da svi poginu prije nego što bi kleknuo pred Bruceom. “Pobjeda ili smrt.” Otac je živio u skladu s motom MacDougallovih.
Unatoč toplini u solaru, ona zadrhti.
- Onda ću sam pobijediti to kopile. Skoro sam ga imao kod Dal Righa - skoro sam ga ubio u toj bitci. Ovoga puta kanim završiti taj posao. - Otac opasno zaškilji. - Do kraja ljeta, glava Roberta Brucea bit će nabijena na kolac na mojim vratima i lešinari će mu kljucati oči.
Anna je ignorirala tračak neugode. Mrzila je kad je otac tako govorio. Zvučao je okrutno i nemilosrdno, a ne kao otac kojeg je obožavala.
Ona ga pogleda, vidjevši čvrstu odlučnost na njegovu licu obraslom sijedom bradom, i nije ni trenutak posumnjala u njega. Njezin otac bio je jedan od najvećih ratnika i vojnih zapovjednika u Škotskoj. Sudbina možda nije bila na njegovoj strani, ali John od Lorne će je zaustaviti.
Možda je kraj rata ipak na vidiku. Nesigurnost, smrt, uništenje, izdaja - svemu će tome doći kraj. Tog otrova, koji polako ubija njezina
~ 21 ~ Knjigoteka
oca, neće više biti. Njezina obitelj bit će sigurna. Ona će se udati, imat će vlastiti dom i djecu. Sve će biti blaženo normalno.
Nije si smjela dopustiti razmišljanje o suprotnom. Ali ponekad se osjećala kao da pokušava zaustaviti vodopad sitom ili kao da pliva protiv vrtloga koji ih je sve odlučio povući na dno: njezine roditelje, njezine sestre i braću, njezine male nećake i nećakinje.
Ne može dopustiti da se to dogodi. Pod svaku cijenu mora zaštititi svoju obitelj. - Kako ja mogu pomoći?
Njezin se otac nasmiješi i nježno je uštipne za obraz. - Annie, ti si dobra cura, dušo. Što kažeš na posjet mom rođaku Biskupu?
Ona kimne i ustane.
- I, Anna - zastane, zadovoljno se nasmiješivši kad je podigla košaru. - Ne zaboravi pite. - Nasmije se. - Znaš koliko ih on voli.
* * *
U blizini Inveruriea, Aberdeenshire
Pun je mjesec visio nad drevnim kamenim spomenikom, no prozirni oblaci dima s obližnjih lomača davali su svjetlu sablasni sjaj. Okus pobjede bio je gorak na Arthurovu jeziku i palio mu je grlo. Bila je skoro ponoć, ali udaljeni zvuci terevenke i neobuzdanog uništavanja još su ispunjavali noćni zrak natopljen dimom. Bruce je doslovno shvatio lekcije Williama Wallacea i palio zemlju, ne ostavljajući za sobom ništa što bi njegovim neprijateljima moglo koristiti. Comyn je istjeran iz Škotske, ali lov na Buchana potrajat će još neko vrijeme.
Osamljeni komad granita na čistini pokazivao je prema nebesima pod nekim kutem koji je očito imao neku svrhu. Ali koja je to bila svrha mogao je samo nagađati. Previše je godina prošlo i zaboravljena je namjena mističnog kamenja koje su postavili druidi. A kako je obično bilo na osamljenim mjestima, sada je služilo samo kao praktično mjesto za sastanke.
Arthur je promatrao čistinu iz sjene drveća koje ga je okruživalo i nekarakteristično nestrpljivo čekao da se pojave ti ljudi. Nadao se da je ovo konačno kraj obmane. Bilo mu je dosta života u laži. Nakon godina pretvaranja, ponekad se bilo teško sjetiti na čijoj je zapravo strani.
~ 22 ~ Knjigoteka
Osim s druge strane bojišnice, sada će prvi put u skoro dvije i pol godine vidjeti čovjeka za kojeg se bori - od dana kad je bio prisiljen napustiti obuku kao član Čuvara Visočja i “pridružiti” se neprijatelju. Činjenica da kralj riskira sastanak s njim osobno, potakla ga je da pomisli da su njegovi špijunski dani okončani.
Arthur je dobro obavio svoj zadatak, prikupio ključne informacije prije bitke kod Inveruriea koje su omogućile Bruceu i njegovim ljudima da poraze grofa od Buchana i pošalju ga u Englesku podvijena repa. Sad kad su Comynovi poraženi, Arthur se nadao da će zauzeti svoje mjesto među ostalim pripadnicima Čuvara Visočja - oni su bili najbolji od najboljih, elitna družina ratnika koje je osobno izabrao Bruce zbog njihovih vještina u svakom obliku ratovanja.
Ukipio se i pogledao udesno kroz prored u stablima.
Tihi zvuk nekog zeca ili vjeverice bio je prvi znak njihova dolaska. Od ostalih se isticao po tome što je mogao uočiti najsitnije pojedinosti i opažao je najsuptilnije znakove. Sasvim nečujno, presjekao je dijagonalno stazom između stabla i prišao im s leđa.
Kad je potvrdio njihov identitet, identificirao se hukom sove. Trojica muškaraca se okrenu, isuču mačeve, očito zapanjeni.
Prvi se pribrao njegov brat Neil. - Tako mi božjih kostiju, još je bolje nego što sam mislio! Još smo barem pedeset koraka od čistine. - On se okrene i naceri se visokom čovjeku opaka izgleda koji je stajao kraj njega. - Duguješ mi šiling.
Tor MacLeod, zapovjednik Čuvara Visočja, zgađeno puhne i promrmlja nekoliko ružnih psovki.
Neil ga je ignorirao i prišao Arthuru da ga pozdravi, ne krijući svoje zadovoljstvo. - Postao si još bolji, brate. - Na Arthurov upitni pogled prema MacLeodu, Neil objasni: - Kladio sam se s tim tvrdoglavim barbarom da ćeš nas otkriti prije nego što stignemo na čistinu - bez obzira na to koliko budemo tihi. Upravo si mu povrijedio taj njegov čelični higlanderski ponos.
Arthur se morao suzdržati da se ne nasmiješi. Tor MacLeod bio je najveći ratnik u Visočju i Zapadnom Otočju; njegov se ponos nije vrijeđao. Ali očito je Arthur impresionirao svoga kapetana - i svoga brata. Neil - Arthurov najstariji brat, bio je skoro dvadeset četiri godine stariji od njega i na više načina bio mu je poput oca. Iako je sada Arthur bio viši od svoga brata za petnaestak centimetara, uvijek će se ugledati u
~ 23 ~ Knjigoteka
njega. Ako se za nekoga moglo reći da je odgovoran za to kakvim je čovjekom postao Arthur, to je bio Neil. Izvadio je Arthura iz blata kad je bio mali više puta nego što se Arthur mogao sjetiti, u vrijeme kad su njegova ostala braća pokušavala od njega napraviti ratnika. Neil je bio taj koji je ohrabrivao Arthura da brusi svoje vještine, a ne da ih skriva. Da bude ponosan na sposobnosti zbog kojih je svima drugima u obitelji bilo neugodno.
Dugovao je bratu više nego što mu se ikada može odužiti. Ali nikad se neće prestati truditi.
MacLeod mu priđe da ga pozdravi, primi ga za ruku i nadlakticu na isti način na koji je to brat učinio. - Nisam ti imao prilike zahvaliti za sve što si učinio - reče. Izraz lica bio mu je nekako čudno žestok. - Da ti nisi intervenirao, moja žena... - On ušuti. - Dužan sam ti.
Arthur kimne. Prije dvije godine, neposredno prije nego što je Bruce krenuo u bitku za krunu, Arthur je spriječio da MacLeodova žena bude ubijena. Bio je na pravom mjestu u pravo vrijeme. Tek malo prije toga “izbačen” iz družine.
- Čuo sam da imamo razloga za čestitke, Poglavaru - reče Arthur, obrativši mu se ratničkim imenom koje su rabili da zaštite njegov identitet.
Bila je to rijetka prilika kad se na kamenom licu Čuvara Visočja pojavio osmijeh. - Aha - reče. - Imam kćer. Beatrix, dobila je ime po svojoj teti.
Neil se nasmije. - Mislim da se tjedan dana nije usudio uzeti je u naručje, bojao se da će ju slomiti.
Tor se namršti, no nije se usprotivio.
Priđe im treći čovjek. Iako niži od ostale dvojice, ipak je izgledao impresivno. Širokih ramena, s debelim, teškim mišićima ratnika unatoč nedavnoj bolesti koja mu je narušila zdravlje, nosio je puni žicani oklop i zlatni prsluk s izvezenim crvenim razjarenim lavom ispod tamnog ogrtača. Čak i da mu oštre crte lica i tamna šiljata brada nisu bile vidljive ispod čelične kacige, Arthur bi ga prepoznao prema veličanstvenoj auri koja ga je okruživala.
On klekne i pogne glavu pred kraljem Robertom Bruceom. - Gospodaru - reče.
Kralj pozdravi njegov iskaz vjernosti kimanjem. - Ustani, sire Arthure. - On mu priđe i zatrese mu podlakticu. - Da bih ti mogao
~ 24 ~ Knjigoteka
zahvaliti na službi koju si nam učinio kod Inveruriea. Bez tvojih informacija, ne bismo odmah mogli krenuti u protunapad. Imao si pravo. Buchan i njegove snage bili su slabo pripremljeni i razbili smo ih u trenu.
Arthur promotri kralja i uoči sivilo na njegovu licu i bore od napetosti. MacLeod je nečujno prišao i stao kraj kralja, suptilno ga pridržavajući, ali Arthur je bio iznenađen što kralj uopće hoda. Pretpostavljao je da nedaleko čekaju ljudi koji će ga odnijeti do logora. - Jeste li dobro, gospodaru?
Bruce kimne. - Naša pobjeda protiv Comyna bila je znatno bolji lijek od svih tinktura koje su mi pripremili svećenici. Mnogo mi je bole.
- Kralj je inzistirao da ti osobno zahvali - reče MacLeod kojem se u glasu čuo tračak prijekora.
No činilo se da kralju to ne smeta. - Tvoj me brat i Poglavar tetoše kao dvije stare babe.
MacLeod povede kralja do jednog kamena kako bi sjeo i reče nimalo pokajnički: - To mi je posao.
Izgledalo je da će se kralj usprotiviti, no shvatio je kako od toga nema vajde te se okrenuo Arthuru. - Zato smo ovdje - reče. - Imam novi posao za tebe.
To je to. To je trenutak koji je čekao. Želite da se ponovno priključim Čuvarima - završi Arthur.
Nastane neugodna tišina.
Kralj se namršti; očito to nije bilo ono što je kanio reći. - Ne, još ne. Tvoje su se vještine tijekom rada za drugu stranu pokazale predragocjene. Ali skrenuta nam je pozornost na jednu novu priliku.
Novu priliku. Neće se vratiti u Čuvare Visočja. Ako je uopće bio razočaran kraljevom viješću, Arthur to nije pokazao.
Bolje mu je da ostane sam. Ionako mu nikad nije bilo ugodno u skupinama. Volio je slobodu da sam donosi svoje odluke. Da svoje postupke ne mora nikome objašnjavati. Kao vitez u kućanstvu svoga brata Dugalda, mogao je dolaziti i odlaziti kako ga je volja.
Kao što je to bio slučaj s mnogim obiteljima u Škotskoj, Campbellove je razdvojio rat. Arthurova braća Neil, Donald i Duncan bili su Bruceovi pristaše, a Dugald i Gillespie udružili su se s grofom od Rossa i Engleskom.
Razdor u njegovoj obitelji omogućio mu je mnogo lakši pristup neprijateljskom logoru.
~ 25 ~ Knjigoteka
- Kakva prilika? - upita.
- Prilika da se infiltriraš u samo srce neprijatelja. Infiltrira. To je značilo da se približi. A Arthur je to želio izbjeći.
Zato se nikad nije priklonio nekom plemiću kao većina vitezova. - Ja bolje radim sam, gospodaru. - Izvana. Gdje se može utopiti i ostati u pozadini. Gdje može biti neprimijećen.
Neil, koji ga je dobro poznavao, nasmiješi se. - Mislim da ti ovoga puta neće smetati.
Arthur naglo pogleda brata. Zadovoljstvo koje mu je pročitao na licu, protumačilo mu je kraljevu nakanu.
- Lorn? - Ta jedna riječ odjeknula je snagom kovačeva čekića. Neil kimne, a osmijeh pun iščekivanja raširi mu usta. - To je prilika na koju smo čekali.
MacLeod objasni. - John od Lorne pozvao je k sebi sve svoje barune i vitezove. Tvoja braća će se odazvati. Pridruži im se. Otkrij što MacDougallovi planiraju, koliko ljudi imaju i tko će im se pridružiti. Njihovi glasnici uspijevaju se provući kraj mojih ljudi i ja želim da ih ti zaustaviš. Želimo ih držati u izolaciji koliko je to moguće, sve dok ne istekne primirje. Sokola sam zadužio da motri morske putove, ali tebe trebam na kopnu.
Arthur je dobro poznavao to kopno. Argyll je bila zemlja Campbellovih. On je rođen u Innis Chonnelu, dvorcu usred Loch Awea, i živio je ondje dok ga MacDougallovi nisu ukrali.
Arthura preplavi nalet čistog iščekivanja. Ovo je bilo ono što je tako dugo čekao. Četrnaest godina, zapravo. Od trenutka kad je John od Lorne izdajnički probo njegova oca pred njegovim očima. Arthur to nije predvidio. Tada su ga prvi i jedini put izdala njegova čula.
Čak i da ga Neil to nije zamolio, čak da mu Bruce nije ponudio zemlje i obećao bogatu nevjestu, bude li se borio na njegovoj strani, Arthur bi se priključio Bruceu samo zato da dobije priliku uništiti Johna od Lorne i MacDougallove.
Oko za oko, bio je princip koji su poštovali Highlanderi. On neće iznevjeriti svoga brata onako kako je iznevjerio svoga oca.
Pogrešno protumačivši njegovu šutnju kao protivljenje, MacLeod nastavi: - S obzirom na to kako ti dobro poznaješ taj teren, nema prikladnijeg čovjeka za taj posao. Prethodne si dvije godine uspostavljao veze i glumio odanost baš radi ovakvog tipa misije. Lornu se možda ne
~ 26 ~ Knjigoteka
sviđa da mu se Campbellovi motaju u blizini, ali kako je Edward prekinuo svađu i tvoj brat Dugald se prije nekog vremena pomirio s njim, on nema razloga pomisliti da ti nisi onaj za kojega se izdaješ.
- Dovraga, Lornov se stric bori na našoj strani - doda Bruce, govoreći o Duncanu MacDougallu od Dunolliea. - Poznate su njemu podijeljene obitelji.
- Brate, John od Lorne ne zna što si ti vidio - reče tiho Neil, prisjetivši se činjenice da je Arthur svjedočio smrti njihova oca.
- Radi ono što radiš uvijek. Pritaji se i promatraj. Za nekog tako krupnog - reče osmjehnuvši se bratu s ljubavlju i prisjetivši se da to nije uvijek bilo tako - zadivljujuće si vješt u tome da te ne opaze. Kloni se Lornu s puta. I pazi, isprva bi mogao biti sumnjičav pa mu ne okreći leđa.
Znao je on to bolje od svih. Arthura nije trebalo uvjeravati. Svaki otpor koji je možda imao na pomisao o infiltriranju u kućanstvo neprijatelja, nestao je na spomen Lorna.
- Onda? - upita Bruce.
Arthur ga pogleda u oči, a spori, opaki smiješak raširi mu se licem. - Kako brzo smijem krenuti?
Svjedočit će on uništenju Johna od Lorne i uživati u svakom vražjem trenutku.
Ništa mu neće stati na put.
~ 27 ~ Knjigoteka
2. POGLAVLJE
Dvorac Dunstaffnage, Argyll, Škotska, 11. lipnja, 1308.
anje od tri tjedna nakon sastanka s kraljem kraj kamenog spomenika,
M
Arthur Campbell se nalazio ondje. U utrobi zvijeri, u lavljem brlogu, u đavoljoj jazbini: u dvorcu Dunstaffnage, zastrašujućem uporištu klana MacDougall.
Čekajući na svoj red pred podijem u Velikoj vijećnici s ostalim vitezovima i vojnicima koji su se odazvali pozivu, Arthur se trudio ne misliti na važnost onoga što predstoji. Sada je došao trenutak kad će John od Lorne obratiti pozornost na njega.
Pregledao je prostoriju uobičajeno pozorno, zapamtivši sve potencijalne ulaze i izlaze, mada nije vjerojatno da će morati pobjeći. Sazna li Lorn što on smjera, Arthur će morati učiniti nemoguće da se izvuče odatle živ. Ali slušati instinkt, bila mu je i navika, a bilo je bolje biti pripremljen. Na sve.
Upijajući sve pojedinosti u sobi, morao je priznati da je impresioniran. Dvorac je bio jedan od najljepših koje je vidio u životu. Sagrađen prije osamdeset godina, Dunstaffnage bio je strateški smješten na malom rtu gdje se Firth od Lorna susreće s južnom obalom Loch Etivea i tako čuva ključni zapadni prilaz morem u Škotsku. Sagrađen na stijeni, masivni vapnom obloženi zidovi uzdizali su se više od petnaest metara nad zemljom, s okruglim kulama na tri od četiri ugla. Najveći od tih tornjeva, onaj kraj Velike vijećnice, služio je kao glavna kula dvorca i u njemu su bile smještene gospodareve privatne odaje.
U oblikovanju i arhitekturi dvorca ogledala se moć čovjeka koji ga je sagradio. U vrijeme gradnje pod norveškom vlašću, njegovom graditelju, Duncanu, sinu Dugaldovom, sinu moćnog Somerleda, dodijeljena je titula ri Innse Gall, kralj Otočja. Bila je to titula do koje su MacDougallovi još uvijek držali.
Dvorac je uistinu priličio nekom kralju. Velika vijećnica zauzimala je cijeli prvi kat istočnoga krila i bila je velika oko trideset puta deset metara. Strop s drvenim gredama bio je u najvišem dijelu visok barem petnaest metara. Raskošno rezbarena drvenarija, kakva bi priličila crkvi,
~ 28 ~ Knjigoteka
ukrašavala je istočni ulazni zid, dok su ostali zidovi bili ožbukani i ukrašeni šarenim zastavama i lijepim tapiserijama.
Veliki kamin na unutrašnjem dugom zidu dvorca pružao je toplinu, a dva dvostruka prozora na suprotnom vanjskom zidu propuštala su neobično mnogo prirodnog svjetla. Istesani drveni stolovi i klupe bili su poredani duž prostorije, a podij je podignut na kraju prostorije nasuprot ulazu. Na sredini masivnog drvenog stola, koji se protezao podijem, stajalo je veliko, drveno prijestolje.
Iako je na tom prijestolju još sjedio Alexander MacDougall, lord od Argylla, poglavar klana MacDougall nije bio taj koji je imao svu moć, nego hladnokrvni zlikovac, koji mu je sjedio s desna. Alexander MacDougall bio je starac - po Arthurovoj procjeni imao je barem sedamdeset godina; i on je davno prenio svoje ovlasti na svog najstarijeg sina i nasljednika, Johna, lorda od Lorne.
Od ubojstva svoga oca, Arthur nikada nije vidio njegova ubojicu tako izbliza, ali iznenadila ga je snažna mržnja koja ga je obuzela. Nije bio naviknut na takve žestoke emocije, no od nje ga je zapeklo u prsima.
Toliko je godina čekao ovaj trenutak da je pomislio da bi na kraju susret mogao završiti antiklimaksom. Ali nije. Ako ništa drugo, iznenadilo ga je kako jedva čeka da se to dogodi. Bilo bi lako - i vraški primamljivo - iznenaditi ga i ubosti ga bodežom u leđa. Ali za razliku od svog neprijatelja, on će ga ubiti licem u lice. Na bojišnici.
A ubijanje Lorna nije bilo dio njegove misije. Još nije.
Primijetio je da je njegov neprijatelj ostario. Sijede vlasi prošarale su mu tamnu kosu, a na obješenom licu vidjele su se bore. Arthur je čuo glasine o njegovoj bolesti i zapitao se ima li u njima istine. Ali oči su mu bile iste. Hladne i proračunate. Bile su to oči tiranina koji neće prezati ni pred čime da stigne do pobjede.
Uplašivši se da bi nešto mogao nesvjesno otkriti, ili da bi MacDougall nekako mogao naslutiti prijetnju, Arthur se prisili skrenuti pogled s podija.
Morao je biti oprezan. Prokleto oprezan da ništa ne oda. Otkriju li ga, Arthur je znao da je najbolje čemu se može nadati brza smrt. Najgora je bila spora smrt.
Ali nije bio pretjerano zabrinut. Ondje je bilo barem dvadesetak vitezova i pet puta više vojnika koji su se odazvali Lornovom pozivu. Neće ga primijetiti, Neil je imao pravo; on se vješto zna utopiti u pozadinu i ne privlačiti pozornost na sebe.
~ 29 ~ Knjigoteka
Iako je želio da to isto može reći za svoga brata. Trznuo se kad je Dugald prasnuo u glasan smijeh, mlatnuvši svog štitonošu nadlanicom u bradu. Krv mu je kapala s usne.
Arthur se sažali nad momkom jer je i sam u mladosti iskusio bratovu šaku, više puta nego što je mogao izbrojati. Ali sućut neće momku koristiti. Nikako neće, ako želi biti ratnik. Bio je to dio momkove obuke, s namjerom da ga očvrsne. Jednom će naučiti prestati reagirati. No duže će potrajati da prestane osjećati.
- Koja će to cura primijetiti balavca poput tebe kraj mene? - smijao se Dugald.
Štitonoša se zarumeni, a Arthur se još jače sažali nad njim. Dečko će biti jadan dok ne nauči kontrolirati osjećaje. Dugald ga neće prestati izazivati zbog te slabosti dok je ne izbije iz njega. Poput njihova oca, kako je bio ratnik - opaki ratnik samo mu je to bilo važno. Osim djevojaka.
Dugald je možda povremeno bio naporni hvalisavac, ali to nije bilo bez razloga. Iako ne toliko visok kao Arthur, njegov brat bio je snažne grade i neosporno, zastrašujući ratnik. Također, smatrali su ga najnaočitijim od šestorice braće i on je tu svoju ulogu prihvatio s užitkom.
- Nisam ni pomislio da će mene gledati - reče štitonoša kojem se crvenilo na licu izjednačilo s bojom kose. - Samo sam se pitao hoće li uistinu biti tako lijepe kao što se priča.
- Tko? - upita Arthur.
- Tako mi kostiju sv. Kolumba, braco. - Na trenutak, činilo se da Dugald želi mlatnuti i Arthura. Ali Arthur više nije bio momčić. On bi mu vratio. Iako je pažljivo skrivao svoje vještine - isprva zbog samoodržanja, a sada zato da ne rabi te vještine protiv svojih sunarodnjaka - zapitao se je li Dugald osjetio da se ravnoteža moći među njima promijenila. Gurnuo ga je, ali samo malo. - Gdje si se ti to skrivao? U pećini s Kraljem Kapuljačom? - Dugald se još glasnije nasmije, privukavši nekoliko pogleda. - Priča se da su Lornove kćeri rijetke ljepotice, pogotovo srednja, prelijepa lady Mary.
Arthur nije bio nimalo zaintrigiran. Priče o ljepoti plemkinja često su bile pretjerane. Uostalom, sumnjao je da bilo koja od njih može biti do koljena MacLeodovoj ženi. Christinu Fraser vidio je samo jednom, ali smatrao ju je najljepšom ženom na svijetu.
Još mu jedno lice bljesne pred očima - ali to je lice bilo više dražesno nego klasično lijepo - no odmah ga potisne namrštivši se. Bilo je čudno
~ 30 ~ Knjigoteka
kako je još razmišljao o onoj curi iz crkve, iako je prošlo više od godinu dana. Kralj je bio bijesan što je ostao bez srebrnjaka - pogotovo kad je saznao da ih je bilo dvostruko više nego što je mislio da će ih biti - ali razumio je zašto se Arthur umiješao.
- One imaju jednu fatalnu manu - istakne.
Štitonoša je izgledao zbunjeno, ali Dugald je shvatio. Brat se snuždi, a usta mu se ukrute u ravnu crtu. Njegov ambiciozni brat je možda prepoznao prednost svrstavanja na stranu Rossa i kralja Edwarda - i time nužno i na stranu MacDougallovih - ali ni Dugaldu se, kao i Arthuru, Lorn nije nimalo sviđao. - Da, tu imaš pravo, braco.
- Kakvu manu? - odvaži se upitati štitonoša. Momak je bio hrabar, pomisli Arthur, znajući što će uslijediti.
Dugald ponovno mlatne momka. - Tebi je bolje da se nadaš da je ta mana sljepoća, ako želiš da te bilo koja od tih cura primijeti.
Prošao je još jedan sat bratova glasnog razgovora prije nego što je došao red na njih. Konačno, Arthur krene za bratom prisegnuti vjernost MacDougallu. Kao glava obitelji, barem što se ticalo Engleske i grofa od Rossa (njegova tri starija brata proglašena su pobunjenicima), Dugald je govorio u ime svih njih. Alexander MacDougallje obavio formalnosti, ali Arthur je naslutio Lornovo trenutno zanimanje.
- Sir Dugald od Torsa... - zamišljeno utihne Lorn. - Jedan od sinova Colina Mora - reče, pogledavši ga dugim mirnim pogledom. - No nije najstariji sin.
Njegov naprasiti, brzopleti brat odgovori iznenađujuće smireno. - Ne, gospodine lorde. Moja tri starija brata bore se s pobunjenicima. - Kao što je to Lorn dobro znao. - I s vašim stricem - doda Dugald s točno pravom mjerom sarkazma.
Lorn stisne usne. Očito mu se nije svidjelo što ga je podsjetio na njegovog rođaka izdajicu. - Sjećam se tvog brata Neila - reče, pogledavši ga ravno u oči. - Dobro se borio u bitci kod Red Forda.
Red Ford. To je bila bitka između MacDougallovih i Campbellovih za njihovu zemlju u Loch Aweu. Bitka u kojoj je njegov otac hladnokrvno umoren. A ubio ga je Lorn.
Lorn ga je - kopile jedno - provocirao. Dugald je to znao. Arthur je to znao. Ali Dugald nije vidio ono što je on vidio. Veliki Colin Mor Cambell umro je kao ratnik na bojišnici, ali samo je Arthur vidio izdajnički način
~ 31 ~ Knjigoteka
na koji je ubijen. No bila bi to njegova riječ protiv Lornove. Neil je imao pravo što ga je zaštitio. Nikad mu ne bi povjerovali.
- Pretpostavljam da si bio premlad - reče nehajno Lorn.
Dugald kimne. - Bio sam tada štitonoša u postrojbi MacNabovih. Bilo je jasno što je implicirao. Podsjetnik na Dugaldovu vezu s MacDougallovim najbližim saveznicima i susjednim klanom bio je dovoljan. Činilo se da je Lorn zadovoljan i Arthur se opusti.
Najteži dio je bio gotov. Prošli su inicijalnu kontrolu i prihvaćeni su u društvo. Bude li malo sreće, Lorn ga više neće primjećivati.
Spremali su se otići, kad se širom otvore vrata i prostorijom se začuje smijeh.
Djevojački smijeh. Vedar i pun jednostavne radosti. Takav smijeh već dugo nije čuo pa ga je ispunio nekom čudnom čežnjom.
On pogleda preko ramena, ali kako je gomila vojnika ispunila dvoranu, nije mogao vidjeti izvor toga smijeha.
Odjednom se gomila razdvoji kao Crveno more, stvorivši prolaz usred prostorije. Glasni, živahni žamor muških glasova pretvori se u zapanjenu tišinu.
Trenutak kasnije, dvije djevojke dotrče do podija. Prva je bila jedno od najljepših stvorenja koje je vidio u životu - plavokosa konkurentica MacLeodovoj ženi. Mali dijadem od zlata i svijetloplavi veo, koji je nosila na glavi, nisu u potpunosti sakrili buntovnu masu bijelo-plavih kovrča koje su joj se spuštale niz leđa.
Svijetle kože, savršenih crta lica i jasnih plavih očiju, izgledala je kao anđeo.
Čuo je kako je njegov brat usisao zrak i promrmljao nešto između molitve i psovke. Arthur ga je u potpunosti razumio.
Ali njegovu je pozornost privukla druga djevojka. Bilo je nešto u njoj...
Ona se opet nasmije, zabacivši glavu te pokazavši zlatnosmeđu kosu ispod svijetloružičastog vela. Pogled mu padne na njezino lice. Obrazi su joj bili ružičasti od hladnoće, a velike tamnoplave oči sjajne od smijeha. Je li on ikad u životu bio tako sretan zbog bilo čega? Tako slobodan.
Trebao mu je samo trenutak da je prepozna. Želudac mu se stisne. Dragi Bože, to ne može biti! Ali to je bila ona. Djevojka iz one crkve.
~ 32 ~ Knjigoteka
Čuo je Lorna kako kaže: - Mary, Anna, vratile ste se.
Arthur se mogao zakleti da se u glasu tog bezdušnog gada čulo iskreno oduševljenje.
Obje djevojke potrče naprijed, ali Arthur je vidio samo jednu. Zagrhla je Lorna oko vrata i glasno ga poljubila u obraz.
- Oče! - reče uzbuđeno.
Otac. Arthur se osjećao kao da mu je netko upravo zario bodež u utrobu.
On je spasio Lornovu kćer. Da to nije bila takva katastrofa, nasmijao bi se na gorku ironiju.
Ako ga ona prepozna, do večeri će mu glava visjeti iznad kapije dvorca. Nije ga brinula smrt. Ali neuspjeh jest.
Pokušao je rukom pokazati bratu da odu, želeći se što prije izgubiti odavde. Ali činilo se da je Dugald u transu. Zurio je u lady Mary MacDougall kao da je upravo sišla s oblaka.
Arthur skrene pogled s djevojaka, ali krajičkom oka opazio je kako se druga djevojka trznula. Izgledalo je da se prvi put osvrnula po prostoriji i shvatila kolike su oči uperene u njih.
Ona se ugrize za usnu. Bila je to nevina, erotična gesta koja bi ga vjerojatno uzbudila prije nego što je shvatio da se radi o Lornovoj kćeri. No ipak, on popravi svoj mač - onaj čelični.
- Nešto smo prekinule. - Ona se okrene drugoj djevojci, najvjerojatnije svojoj sestri. - Dođi, Mary, kasnije ćemo ocu ispričati o svome putovanju.
Lorn odmahne glavom. - Ne, nema potrebe. Mi smo ovdje skoro gotovi.
Arthur se ukipi, a srce mu je divljački lupalo dok je djevojčin pogled klizio preko skupine vojnika, a zatim se - dovraga - vratio na njega.
Instinktivno stisne držak svoga mača. Hladan znoj curio mu je niz kralježnicu.
Ovoga puta nije nosio kacigu koja bi mu sakrila lice, i osjetio je punu snagu njezina ispitivačkog pogleda. Ukipio se kad joj se obrve malo namršte.
Dugo, onoliko koliko najduže treba srcu da otkuca, čekao je da ga raskrinka. Da njezin glas zazvoni riječima koje će ga osuditi na smrt... i na neuspjeh.
~ 33 ~ Knjigoteka
Ali ona se samo još jače namrštila.
A zatim, u jednom neopreznom trenutku, znao je što treba učiniti. Mora biti siguran.
Polako podigne pogled prema njoj.
Nije se pomaknuo. Nije disao. Nije ni trepnuo kad su im se pogledi prvi put nesmetano susreli. Zureći u njezine oči, tamne i duboke, i plave kao more, osjećao se kao da se utapa. Izgubljen, iako samo na tren.
Kad je šokirano uzdahnula, znao je da je sve gotovo.
No zatim brzo spusti pogled, a obrazi joj se nježno zarumene.
Arthur zamalo uzdahne od olakšanja. Djevojka ga nije prepoznala. Jednostavno ju je bilo sram što ju je uhvatio kako zuri u njega.
No njegovo je olakšanje bilo kratkoga vijeka. Djevojka ga možda nije raskrinkala kao špijuna, ali je nehotice učinila baš ono što se nadao izbjeći: privukla je pozornost svoga oca na njega.
- Koji si ti brat? - upita Lorn. U tamnim sitnim očima vidjelo mu se da nije ništa propustio.
Dugald odgovori za njega. - Moj najmlađi. Sir Arthur, gospodine lorde. Kraj njega je moj brat sir Gillespie.
Obojica muškaraca kimnu, ali Lorn je bio usredotočen na njega - kao pseto na masnu kost. - Sir Arthur... - promrmlja, kao da se pokušava sjetiti tog imena. - Tebe je vitezom proglasio osobno naš kralj.
Arthur prvi put pogleda svog neprijatelja u oči, ne odajući ničime mržnju koja se skrivala u njemu. - Da, gospodaru, kralj Edward me proglasio vitezom nakon Methvena.
- De Valence - Pembroke - te izuzetno cijeni.
Arthur se nakloni kao da mu je drago zbog pohvale, iako mu nije bilo nimalo drago, znajući da je pohvala engleskog zapovjednika bila na štetu njegovih prijatelja. On je učinio sve što je mogao da izbjegne borbu s Bruceovim ljudima, ali ponekad je to bilo neizbježno. Kako bi ostao živ i kako se ne bi razotkrio, nije imao drugog izbora nego braniti se - a ponekad i do smrti. Bio je to dio misije o kojem nije želio razmišljati, ali ipak ga je bio jako dobro svjestan.
Lorn se dugo zapilji u njega prije nego što konačno skrene pogled. Sljedeća skupina muškaraca priđe naprijed i Dugald ih odvede od podija. Ali Arthur je cijelo vrijeme osjećao težinu pogleda na svojim
~ 34 ~ Knjigoteka
leđima. Djevojčinog, pomislio je, a ne Lornovog. Ali nijedan taj pogled nije bio dobar za njegovu misiju.
U jedno je bio siguran: mora se kloniti te djevojke.
Anna MacDougall. Usta mu se ukrute od gađenja. Ništa ne ubije neželjenu požudu kao spoznaja da je žena koja mu je zapalila krv kći čovjeka koji mu je ubio oca.
~ 35 ~ Knjigoteka
3. POGLAVLJE
nna nije pazila kamo hoda. Kad se vratila u dvorac, jedva se imala
A
vremena okupati i preodjenuti za gozbu. Gozba je bila njezina zamisao. Trebala je iskazati dobrodošlicu barunima, vitezovima i vojnicima koji su odgovorili na očev poziv u Dunstaffnage.
Kako se rat približavao kućnom pragu, nekima bi se slavlje činilo neumjesnim - kao, na primjer, njezinom bratu Alanu - ali Anna je znala kako je važno, barem na jednu noć, zaboraviti na strašnu sudbinu. Podsjetiti se za što se bore. Osjećati se normalno, barem na kratko - ili onako koliko može biti normalno usred rata.
Na sreću, njezin se otac složio i smatrao je gozbu dobrom zamisli. Pretpostavila je također, da otac jedva čeka pokazati svojim ljudima da se sasvim oporavio od bolesti. Bez obzira na razlog, Anna je bila jako uzbuđena. Bit će na gozbi dekadentno mnogo hrane i pića, glazbe, seannachie3 će počastiti okupljene pričom o povijesti klana... a bit će i
plesa. Plesa! Kako je to bilo davno kad je zadnji put plesala.
Ona i njezine sestre provele su sate odlučujući što odjenuti, planirajući svaku pojedinost.
A sad je kasnila.
Iako joj nije bilo žao. Bethina nova bebica bila je preslatka, a Anna je znala koliko njezina prijateljica, koja je nedavno postala udovicom, treba pomoć. Sažalila se nad djetetom koje nikada neće upoznati svoga oca. Srce joj se slamalo jer je bilo toliko mnogo takve djece. To je bio još jedan razlog zašto je jedva čekala da ovaj prokleti rat završi.
Začula je prve akorde harfe i promrmljala si u bradu jednu od očevih najdražih psovki. Utrčavši sa svjetla u mračno predvorje Vijećnice, naletjela je glavom ravno u zid.
Ili je barem mislila da je to zid dok nije ispružio ruke i uhvatio ju da ne padne unatrag. Spasivši je tako, pretpostavila je, od teškog pada na stražnjicu.
3Galski pripovjedač u Škotskom Visočju ili Irskoj.
~ 36 ~ Knjigoteka
