Prvi kontakt
sa
ljudima u krizi i
duhovnoj urgentnosti
Prirucnik za ljude i o ljudima
koji su iskusili razne vrste psiholoskih,
emocionalnih i duhovnih kriza, procesa
duhovnosti, duhovnih hitnosti,
kao i za one koji se o njima brinu
Courtenay Young
Naslov orginala:
First Contacts
With
People In
Emergencies
A Handbook about and for People
Experiencing Various Sorts of
Psychological, Emotional
& Spiritual Crisis,
Spiritual Emergence Processes,
Spiritual Emergencies,
and also for their Carers
By
Courtenay Young
Sadržaj:
Prvo poglavlje Vrste krize ... 5 Hitne situacije...6Identifikovanje osobe u krizi...8
Moguće indikacije ili simptomi osobe u duhovnoj krizi ili u psihičkom problemu ...10
Kriza ili urgentnost...16
Uspostavljanje i održavanje kontakta...17
Šta raditi na početku?...19
Formiranje krizne grupe...26
Formiranje zajednice oko osobe koja je u krizi...28
Neke strategije...30
„ZEN“prostor... ...31
Drugo poglavlje Duhovna urgentnost i pojava duhovne urgentnosti...33
Kriterijumi za pomoć pri definisanju pojave duhovnosti, uslovi pod kojima može biti odgovarajuće da se radi sa nekim ko je u procesu pojave duhovnosti...36
Simptomi ili tipovi procesa pojave duhovnosti i duhovne urgentnosti ...38
Otvaranje prema životnim mitovima ili arhetipovima...38
Šamansko putovanje ili kriza...38
Iskustva bliska smrti...39
Komunikacija sa duhovnim vodičima ili kanalisanje...39
Epizode zajedničke svesti ili vrhunska iskustva...39
Pojava karmičkih veza ili sećanja na prošle živote...40
Fizičko otvaranje ili buđenja ekstarsenzornih percepcija...40
Iskustvo bliskih susreta sa NLO-ima...41
Psihološko obnavljanje kroz povratak u centar...42
Posedovanje (zaposednutost)...42
Sinteze forme...42
Zavisnost od droge ili alkohola...43
Društvene snage...43
Psihotičke epizode...44
Bolesti i nesrećni slučajevi...44
Religiozna iskustva ili preobraćenja...44
Ritual inicijacije...45
Kulturni šok...45
Izgaranje (sagorevanje)...45
Ostali krizni događaji...45
Normalnost...46
Dodaci...46
Okruženje...47
Treći deo
Neke vežbe samopomoći...56
Meditacija- telo koje me je dovelo ovamo:životne ...57
Meditacija: dvorac duha...59
VEŽBA:Ponovna izgradnja vaše aure...59
Dinamična meditacija...60
VEŽBA:Fantazije o smrti i kako vas one sprečavaju da živite...66
Silaženje u mrak...62
Osnovni duhovni principi...66
Četvrti deo Oporavak i integracija ...82
Kosmologija………..83
Ključna pitanja podrške...84
Neke opomene- Upozorenja...91
Kundalini...92
Psihijatrija...92
Holotropsko disanje...92
Alternativne terapije...93
Kultovi, sekte i revitalizirajući pokreti...94
Čuvanje ulaza...95 Opšte zdravlje...95 Duga...96 Transformacija i prosvetljenje...,,....99 Korisni citati...101
Prvo poglavlje
VRSTE
KRIZE
Kriza se definiše kao pojava:“...kada se osoba suoči sa preprekom za svoje ciljeve koja je, tokom određenog vremena, nesavladiva putem primjene (njenih) uobičajenih metoda za rešavanje problema. Slijedi period dezorganizacije, period uznemirenosti tokom kojeg se dešavaju mnogi pokušaju rešavanja krize koji se prekidaju.“
Kaplan: pristup mentalnom zdravlju zajednice
U vrste krize ubrajamo:
• Smrt roditelja, djeteta ili bliskog člana porodice, duboku žalost
• Iznenadan gubitak: posla, doma, uloge, statusa, finansija, braka/ veze, integriteta, slike u sopstvenim očima, slike u očima drugih.
• Ozbiljni fizički problemi; operacije, hronične bolesti, nesposobnost
• Ozbiljne promene u mentalnoj/emocionalnoj stabilnosti: depresija, shizofrenija,dvopolnost, poremećaj karaktera, epizodne psihoze, granični slučajevi, prikrivena sjećanja.
• Uznemirenost usled očekivanja: adolescencije, menopauze , penzionisanja
• Incidenti i katastrofe: ljudi koji se suočavaju sa katastrofama uglavnom primaju savjete.
• Fizičko nasilje: silovanje, nasilje,obmanjivanje, vraćanje sjećanja na ; • Zloupotreba supstanci: droge, alkohol, cigarete, ostale supstance • Pokušaji samoubistva ili samopovrijeđivanja
• Društveni nemiri; ekonomska depresija, rat, nemiri • Viša sila; požar, poplava, zemljotres, oluja, glad, kuga
• Kriza u porodici, zlostavljanje djece, smrt u porodici, razvod, prekid međusobne zavisnosti.
• Faktori promjena stanja; preseljenje i nova beba i...
• Egzistencijalna kriza-gubitak osjećaja za sebe, pravo postojanja, ili duhovna ugroženost
Upamtite: „blaga“ kriza je vjerovatno suštinska za bilo koju formu glavne emocionalne, psihološke i promjene u duhovnom razvoju. Ona nam može pomoći da se podignemo iznad koloseka u koji smo se uvalili i inspirisati nas da odrastemo.
Najkorisnija stvar koja se može dogoditi jeste da se kriza identifikuje što je prije moguće. Ovo omogućava da naše „ krizne strategije“ stupe na scenu i na taj način je manje vjerovatno da će se efekti krize usložnjavati; mogu biti identifikovani i mobilisani odgovarajući sistemi za podršku. Sistemi normalne podrške su onda spremni za aktivaciju.
Sve ove stvari se mogu desiti bilo kome od nas: i mnogi od njih će se desiti na jedan ili na drugi način. Život je u suštini težak. Ponekad ćemo se suočiti sa jednim od njih, ili sa nekim od njih, prilično dobro, ali onda će nešto doći, očigledno neočekivano, i baciće nas potpuno izvan naše baze: naš svijet će se promijeniti. Ništa više neće biti isto. Da li mi radimo kao Grupa (Biblija) i samo oplakujemo svoje muke, ili ćemo se suočiti sa izazovom, pogledati gdje smo mi tu i odrasti?
HITNE
SITUACIJE
Postoje određene stvari sa kojima se vi, ili bilo ko drugi bez vrlo specijalizovane obuke, ne
možete , ne bi trebali ili ne bi smeli baviti.
To su stvarne HITNE situacije i one uključuju;
• PREDOZIRANJE DROGAMA ili MEDIKAMENTIMA • FIZIČKO NASILJE
• UNIŠTAVANJE IMOVINE
• SAMO-IZAZVANE POVREDE ili POKUŠAJ SAMOUBISTVA
ODMAH neko treba da nazove policiju, ambulatu ili doktora. To su prave osobe za bavljenje
hitnim situacijama. Ne pokušavajte da nadomjestite njihovu obučenost i isksutvo. Nije od značaja da li je u pitanju samo minorni incident, samo nazovite. Osobe koje su uključene u hitnu situaciju vjerovatno će biti nepredvidljive i mogu ponoviti ovo ponašanje (ponovljeni pokušaj) istog trenutka, ili čim vi okrenete leđa.
Vi i dalje možete pomoći osobi u stanju opasnosti pošto će reakcija hitnih servisa često biti ograničena na hitne slučajeve. Vi možete pomoći tako što ćete dati precizan opis situacije; odlazak sa osobom u bolnicu ili policijsku stanicu; koristiti mogućnost pristupa mobilnom telefonu ili kreditnoj kartici ili biti pristutan kao advokat. Takođe, vjerovatno će od vas biti potrebna naknadna njega, u velikom obimu. Pozivanjem Hithe pomoći ne znači da ste se vi predali po pitanju moguće pomoći, ili da će vas izdvojiti iz mreže za pomoć. U stvari, kao član porodice, ili prijatelj, vi ćete vjerovatno biti nezamjenljivi.
Vaša odluka da nazovete hitnu pomoć osigurava pristup pravim obučenim sobama u pravo vrijeme, osobama koje imaju vještine i svijest za bavljenje sa ovim veoma posebnim i potencijalno opasnim situacijama.
U HITNOJ SITUACIJI :
• Ne ostavljajte osobu samu, ako je moguće, čak ni za trenutak. Pokušajte da obezbijedite da i druge osobe budu prisutne i da vrše obilazak u svakom trenutku. • Postoji veoma visoka mogućnost da će se nezgodna situacija ponoviti ili pogoršati u
bliskoj budućnosti. To je ono zbog čega se i zove hitna situacija. Shodno tome, pozovite čim prije bude moguće.
• Apsolutno je na vama odgovornost da obezbijedite da Hitna pomoć bude pozvana. Ne pretpostavljajte da će neko drugi pozvati. Djelujete upravo sada.
• Čak i ako osoba u krizi moli i preklinje da to ne radite, koliko god to bilo teško, pozovite. Dio njihove krize može biti i u tome da oni ne shvataju u potpunosti da je u pitanju kriza, što predstavlja veoma opasnu situaciju; može se ponoviti u bilo kom momentu, uprkos njihovim uvjeravanjima. Pozovite.
• Ako niste sigurni da li je u pitanju bilo koja od pomenutih pojava, ipak pozovite. Hitne službe više vole da vi pogriješite i da se ispostavi da nije riječ o hitnoj situaciji, nego da ne pozovete a da se ispostavi da jeste hitna situacija. Pozovite.
• Ako je u pitanju samo minorni incident u vidu jedne od četriri pomenute situacije, ipak pozovite. Ona se može ponoviti i biti gora sledeći put. Zovite sada!
IDENTIFIKOVANJE
OSOBE
U
KRIZI
Postoji niz indikacija koja vas mogu informisati da je neko u krizi ili stremi ka njoj. To su uglavnom emocionalni/psihološki aspekti. Možda neće biti posebno značajno ako je prisutan samo jedan tip ( pošto svi mi imamo čudne momente); međutim, više tipova ili indikacija koje su očigledne, ili koje mogu biti indikacija mjere ili dubine krize osobe.
• ZLOUPOTREBA DROGA ILI MEDIKAMENATA
• NEMOGUĆNOST ODRŽAVANJA KONTAKTA SA SVJESNOM REALNOŠĆU • NEDOSTATAK SVESNOSTI O & ODGOVORNOSTI ZA SOPSTVENI PROCES • NEOBIČNO ILI NEODGOVARAJUĆE PONAŠANJE
• NEDOSTATAK OZBILJNIH GRANICA ILI NEODGOVORNOST U ODNOSU NA DOGOVORE
• NEOBIČAN NIVO POTREBE ILI ZAHTJEVA
• NASTAVLJENA EMOCIONALNA KATARZA ILI NASTAVLJENO POVLAČENJE
• NEDOSTATAK KONTAKTA SA REALNOŠĆU • ZANEMARIVANJE BIĆA
( Za detaljnija objašnjenja ovoga pogledati naredne stranice)
Prvo pravilo koje je vezano za emocionalnu ili fitzičku krizu jeste da je osoba u krizi sve
manje u stanju da održava normalan emocionalni ili racionalni kontakt.
Drugo pravilo je da, ako se neko drugi suoči sa istim ili sa sličnim reakcijama na različite
situacije u vezi sa tom osobom, sve vaše reakcije su vjerovatno tačne i da je ta osoba u ili se približava krizi.
Tre
će pravilo je da, ako osoba upada u krizu i sve manje je u stanju da se bori, onda je
mnogo vjerovatnije da će se kriza pogoršati nego da će se poboljšati.
Četvrto pravilo je da osoba u krizi često osjeća da se na njene signale (ponekad nesvjesne,
često vapaji za pomoć) nije odgovoreno kako treba tako da ih ta osoba pretjerano ponavlja. Te osobe same nisu svjesne šta se dešava. One ne znaju kako da se izbore. One možda ne znaju kako da traže pomoć, direktno ili indirektno.
Shodno tome, pozivanje profesionalca da pomogne nije pokazatelj neuspjeha, ali je vjerovatno sredstvo za uspješnu intervenciju i korisnu posledicu. Nemoguće je pretjerano
periodom u psihijatrijskoj bolnici. Zakasnele intervencije možda rezultiraju time a onda se osoba u krizi mora oporavljati i od toga.
ZATO , MOLIMO DA UČINITE NEŠTO RANIJE A NE KASNIJE
MOGU
ĆE INDIKACIJE ILI SIMPTOMI OSOBE U DUHOVNOJ KRIZI
ILI U PSIHIČKOM PROBLEMU
Molimo da upamtite- sledeći primeri su samo primjeri. Ovo nije isključiva lista. Takođe, svako ko se ponaša na način iz bilo koje od ovih kategorija možda samo ima teške trenutke. Proverite. Samo pitajte. Mnogo puta ljudi će ceniti vaše obzire i brigu.
Često je osoba savršeno svesna onoga šta se dešava ili šta se upravo desilo i nalazi se na značajnom nivou kontrole tako da vam može dati jasan, adekvatan i zadovoljavajući odgovor. Ovo onda nije kriza. To podrazumijeva sasvim drugačiji osjećaj prema tome nego neke forme potvrđivanja, izbjegavanja, odbrane ili pokušaja zataškavanja krizne situacije.
1.
ZLOUPOTREBA DROGA ILI MEDIKAMENATA
Primeri ponašanja u ovoj kategoriji uključuju:
• Uzimanje (psihotropnih) medikamenata bez odgovarajuće zaštite ili nadzora, ili iznenadno i bez pune saglasnosti ljekara. Ovo čak može ukazivati na psihozu: na primjer, kada se uzima Litijum, Valijum, Anti-depresanti.
• Miješanje homeopatskih, biljnih i aternativnih ljekova i farmaceutskih medikamenata bez saglasnosti ili bez konsultacije sa kvalifikovanim stručnjakom ili doktorom. Ponekad se oni NE slažu dobro.
• Očigledna bezbrižnost u vezi uzimanja (ili neuzimanja) medikamenata, u vezi doza, ili kombinovanje medikamenata (kao što je pomenuto), posebno u kombinaciji sa nekim društveno odobrenijim drogama kao što je alkohol, što može omogućiti neke psihotropske meditacije.
• Pretjerana slabost na droge ili medikamnete ili ljekove ili alkohol –„overdose“ jeste klasični ekstremni slučaj a pijanstvo je takođe veoma čest primjer. Često pušenje ili zavisnost od duvana može biti indikativno za prikrivenu krizu: uzimanje pilula je drugi primjer.
2.
NEMOGU ĆNOST ODRŽAVANJA KONTAKTA SA SVESNOM REALNOŠĆU
U ove primjere ubrajamo:
• Izlazak iz prostora i nemogućnost vraćanja „ u prostor“ ili „ povratka na zemlju“ kada se to traži ili kada se toj osobi direktno obraća.
• Pojava iluzija, vizija, izmijenjenih stanja, kao na primjer, bez mnogo kontrole i bez stvarnog shvaćanja da su to iluzijska ili izmijenjena stanja.
• Ako se neko veoma ljuti ( ili plaši), ili ako njegove prikrivena ljutnje ( ili strah) od prošlih iskustava, koja nisu tretirana, budu pobuđeni sadašnjom situacijom, onda te osobe možda neće biti u stanju da vide da je njihova sadašnja ljutnja ( ili strah) neadekvatna u odnosu na sadašnju „grešku“ ( ili „prijetnju“).
• Veoma pretjerano stanovište, često u vezi značaja sebe samog, druge osobe ili drugih događaja, koje nosi malo veze sa viđenjima mnogih drugih ljudi oko njih. Ovi aspketi mogu uključiti iznenadno apsolutno neadekvatno „zaljubljivanje“, ili opsesiju sa nekim, pozitivnu ili negativnu, i napuštanje uobičajenog načina života bez imalo pripreme, kao što je slučaj sa učlanjenjem u „sektu“, fanatični klub navijača , ili ako osoba postane „lovac“.
• Klasična paranoja je jasan primjer kada osoba nije u stanju da ostvari „koncenzus o realnosti“ –ali se rijetko sreće. Ono što je mnogo uobičajenije jeste forma kontinualnog okrivljavanja ljudi i situacija drugih ljudi; kada je osoba konstatna žrtva; i kada se ove kritike održavaju uprkos razuvjeravanju ili dokazima koji govore suprotno; ili očigledna nesposobnost da se prihvati odgovornost za nečije sopstvene aktivnosti. Ovo se veže za...
3.NEDOSTATAK SVESNOSTI I ODGOVORNOST ZA NJIHOV SOPSTVENI PROCES
U primere ubrajamo:
• Konstantno okrivljivanje. Osoba ne može ili neće da prihvati odgovornost na svojoj strani. Ona uvijek krivi druge za grešku.
• Klasična izjava žrtve:“ to se meni dogodilo - i bilo je strašno. Onda se dogodilo meni i bilo je čak još gore.“ Ovo se često ponavlja bez određene vrste „prisvojne“ izjave: „Ja sam ovo uradio“ ili „onda sam ja napravio grešku“.
• Sindrom ponavljanja; „Šta god uradim, ovo se dešava.“ , „Ovo je četvrti put ovog mjeseca...“, „Niko nikada...“.
• Postoji značajna razlika između odgovornosti za, i odgovornosti prema (takođe pogledati nastavak teksta). Ljudi treba da budu odgovorni za njihove sopstvene aktivnosti i treba da budu odgovorni prema svakoj drugoj osobi.
• Očigledno totalna indiferentnost ( nezaintersovanost) prema efektima sopstvenih aktivnosti, ili neaktivnostima, prema drugim ljudima ili njihovim „normalnim „ odgovornostima prema prijateljima, porodici, obavezama itd.
4. NEOBI ČNO ILI NEADEKVATNO PONAŠANJE: Primeri neadekvatnog ponašanja ,
kao i u svim ovim klasifiakcijama, nisu značajni sami za sebe pošto se vrlo često dešavaju većini ljudi. Oni su značajni samo ako se nađu u vezi sa drugim primjerima. Svi mi imamo
svoje momente. U primjere ubrajamo:
• osoba otkriva duboko povjerljive ili intimne detalje tokom prvog upoznavanja ili u ne-intimnim situacijama.
• Osoba je spremna da se previše uključi, često u nečiji privatni život, kao i u relativno slučajna poznanstva.
• Osoba ima slabije ili jače emocionalne reakcije na situacije koje uključuju emocije kao što su ljutnja, tuga, entuzijazam, defanzivnost itd, gdje su emocije odgovarajuće ali njihov nivo nije, ili možda gdje vremenski interval pokazivanja nije adekvatan ( ili suviše kratak ili suviše dugačak)..
• Osoba ne radi (ili radi) nešto što ostatak grupe radi ( ili ne radi) bez obznanjivanja njezinih namjera, razloga ili bilo kojih drugih informacija o svom emocionalnom stanju, ili mjeri devijacije.
• Pretjerana ili produžena aktivnost osobe (spavanje, ispijanje alkohola, post, igranje, trošenje novca, meditiranje itd) sa ustezanjem ili odbijanjem da se zaustavi, i često i sa odbranom ili nemogućnošću objašnjenja zašto se suviše ustežu da prekinu.
• Suočavanje sa osjećajem konfuzije ili zabrinutosti kada je u kontaktu sa nekom osobom kada izgleda kao da je osoba preokupirana njihovim ponašanjem i da je ovaj osjećaj takođe prisutan i kod drugih u različitim situacijama sa tom istom osobom. • Odsustvo bilo kakvih emocija, afekta, ili osjećaja povlačenja od drugih ljudi ili života,
posebno ako razlog za ovo nije adekvatno obznanjen.
5.NEDOSTATAK ČVRSTIH GRANICA ILI ODGOVORNOSTI PREMA DOGOVORIMA
U primere ubrajamo:
a) osoba sve češće krši pravila, granice, ritmove, ograničenja ili sporazume. Ona može pokušavati da uključi druge u ovo, ili može biti sve češće nagla (plahovita), agresivna ili odbrambeno raspoložena kada su u pitanju njezina prava ili opravdanja.
b) One alternativno mogu biti veoma apologetični ili konstantno daju obećanja (da to nikada više neće uraditi) kojih se nikako ne drže.
c) Nevoljnost ili nemogućnost održavanja ili sklapanja dogovora tako da izgleda da nema rešenja osima ako neko (vi) ne bude morao da napravi kompromis oko njegove (vaše) sopstvene pozicije ili da napravi kompromis za tu osobu. (vi treba da imate dobar nivo objektivnosti za ovu kategoriju).
• Osjećaj da kada je neko sa tom osobom ona je rasijana ili nesuzdržana, neobuzdana ili pretjerano euforična ili hiper-manična, a to takođe i ostali osjećaju kada su sa tom osobom.
6.
NEOBI ČNI NIVOI POTREBA ILI ZAHTEVA
U ovu kategoriju uključujemo:
• Trošenje neumjereno dugog intervala vremena sa osobom ili poklanjanje previše pažnje toj osobi bez sticanja osjećaja rešenja sa ili zadovoljstva od strane te osobe. • Osoba koja kreira specijalne slučajeve za sebe u skoro svakim okolnostima. Ovome je
često pridružen pojačani osjećaj da su ona ili njezine potrebe te koje su značajne i da niko drugi nije stvarno važan (Sebičnost).
• Osjećaj potpune ispražnjenosti kad god je neko u bliskom kontaktu sa tom osobom a isti osjećaj imaju i drugi u različitim situacijama sa tom sobom.
• Osoba je sve više uključena u bjesomučne ili konstantne nivoe aktivnosti tokom vremena bez umanjenja i to obično u okviru određene sfere ili projekta, ali se totakođe može primijeniti i na rad. Ovo se ponekad zove“manic“.
• Osoba koja je zainteresovana za probe svih mogućih terapija; pokušavajući pristup zvani „smorgasbord“( pomalo od svega) i ali ipak izgledaju kao da se nikada ne vežu za jednu stvar ili da je adekvatno zadovoljna. Razlozi za njihovo nezadovoljstvo mogu biti značajni ili beznačajni.
7. KONTINUALNA – EMOCIONALNA KATARZA ili POVLA ČENJE Ponašanje u
ovoj kategoriji je stvarno značajno samo kada se primijeni prva riječ „Kontinualno“.
• Neko ko se uvali u emocionalno stanje-rana sjećanja i slično i počinje da plače, podaje se, ljuti se ili je u depresiji itd. A nakon toga izgleda kao da ne može izaći iz toga stanja ili zaustaviti taj koncept ponašanja. Dobro je kada to nestaje. Nije dobro kada osoba ne može prestati i početi drugačije ponašanje.
• Fino je kada je neka osoba povučena-pogotovo ako ona može reći da se osjeća pomalo povučena i možda može dati jasan i jednostavan razlog. To je moguće indikativno za nešto drugo ako osoba ostane povučena.
• Neko ko je izvan kontakta, možda samo odlutala u mislima, povučena u potpunosti ili nesposobna da sebe izrazi jasno i, Bog zna da se to ponekad dešava ili je neophodno i/ ili korisno. Ako ona ostane izvan kontakta, to može ukazati na problem.
8. NEDOSTAT AK STVARNOG KONTAKTA
Primjeri u ovoj grupi mogu uključiti ( takođe pogledati nastavak):
• Osoba koja izbjegava pitanja koja su očigledna za one oko nje i ipak odbija da odgovori na njihovu brigu ili pitanja.
• Osjećaj da ova osoba ne čini odgovarajući kontakt na dnevnoj osnovi, koja samo pravi gestove i stvarno ne postoji niko sa kim bi govorila o „realnim“ pitanjima.
• Redovnost stanja povučenosti tako da postoji eliminacija bilo kog nivoa kontinuiteta. • Neko ko konstantno skreće ka nekim nevezanim temama, ili ko priča o pitanjima na
• Neko ko konstantno priča sa jednog određenog stanovišta ( na primjer; sa stanovišta posla) , ili na jednom određenom nivou ( na primjer; na nivou društva) i izgleda kao da nikada nije u stanju da, ili nije voljna, priča o bilo čemu drugom ili na bilo kom drugom nivou.
• Osoba koja je veoma preokupirana sopstvenim mislima i emocijama i izgleda kao da za nju vi ili neko drugi stvarno ne postojite tako da ne postoji kontakt između vas.
9.
ZANEMARIVANJE SEBE
U primjere iz ove kategorije ubrajamo:
a) Osoba se ne kupa, ne spava, ne jede, nije čista, nema čistu odjeću u dužem vremenu uz izgled da će se to nastaviti
b) Sve intenzivnije povlačenje od svakodnevnih aktivnosti uz objašnjenje „ nisam raspoložen za to“ i uz česte izjave koje ukazuju na manjak sopstvene vrijednosti.
c) Pretjerana ili duža aktivnost u jednoj ograničenoj zoni sa ustezanjem ili odbijanjem prestanka a kada ta aktivnost izgleda štetna po tu osobu.
d) Osjećaj depresije ili tuge ili zanemarenosti koji se vidi kod te osobe a što primjećuju i druge osobe u različitim situacijama.
e) Sve veće praktikovanje povlačenja uz TV, meditaciju, učenje, slobodne aktivnosti, hobije ili droge poput alkohola, duvana ili sredstava za umirenje itd, gdje nivo upotrebe postaje očigledno štetan a osoba obećava da će to promijeniti ali ih ne ispunjava ili snažno odbacuje tvrdnje da postoji bilo kakav problem.
f) Neko ko radi previše naporno i sve češće biva iritiran ili eksplozivan i nesposoban da nađe izlaz iz svojih dilema-zanemarivanje potiče od toga da se posao po značaju stavlja ispred same osobe. Ovo je klasični sindrom izgaranja.
Sindromi izgaranja su; iscrpljenost u svakom momentu bez obzira koliko ste vremena proveli u krevetu; osjećaj izolovanosti od drugih ljudi do mjere kada osoba postaje usamljenik; nizak nivo vrednovanja sebe samog, nedjelotvornost bez obzira koliko se vremena provodi na poslu; osjećaj emocionalnog mrtvila ili zarobljenosti, hronične ili iznenadne provale bijesa; gubitak saosjećaja za probleme ljudi; povećanje sarkazma, cinizma ili opšteg ponižavanja; gubitak osjećaja za humor; manjak seksualne želje u vezi ali povećanje želje za usputnim seksom ili drugim vrstama zavisnog ponašanja; povećanje fizičkih problema uključujući bolove u leđima i srcu, glavobolje, ukočena leđa, hronični zamor, problemi sa adrenalinom ili štitnom žlijezdom, sindrom iritacije sindroma, post-virusne bolesti i ostale bolesti, ponekad i jake bolesti poput srčanog udara koji su u suštini zazvani stresom.
______________________
Ponovo se mora istaći da vi vjerovatno možete klasifikovati svakoga koga znate u jednu od ovih aktegorija u jednom ili u drugom momentu. Shodno tome, to može biti značajno smao kao indikator da je osoba u krizi pod sledećim setom okolnosti:
• ako vi (ili drugi) osjećate da se osoba može svrstati u više od jedne kategorije, ili
• ako izgleda da je ponašanje iz te kategorije prilično konstantna i da eskalira. UPOZORENJE-Imajte u vidu kulturološke razlike. Ono što je adekvatno u jednoj kulturi
često nije adekvatno u drugoj i slično. Mnoge kulture imaju određena pravila ponašanja i nepokoravanje tim pravilima može biti značajan indikator za pripadnika te kulture; dok u drugoj paralelnoj kulturi iz toga se nebi mogao izvući nikakav zaključak. Shodno tome, u multi-kulturalnom društvu, čiji su standardi na osnovu kojih donosite zaključke?.
KRIZA
ILI
URGENTNOST
Prije daljeg objašnjenja, neophodno je napraviti osnovnu distinkciju između urgentnosti i krize.
Emergentna situacija jeste ona koja bi trebala biti riješena u okviru 36 sati. To je situacija sa kojom bi osoba trebala samostalno da se nosi, ili pak da riješi problem tako što će ući u izvjestan sistem „normalne“ podrške.
Krizna situacija je ona koja se najčešće produžava i nakon 36 sati i nema tendenciju prestanka sve dok osoba ne počne da se nosi sa problemima jednako dobro, ili čak bolje nego ranije. U najvećem broju slučajeva obje situacije događaju se istovremeno. Aktuelna kriza može iznenada eskalirati u emergentnu situaciju.
Kriza se može desiti svakome i to u bilo koje vrijeme. Sve su prilike da ćemo ih imati nekoliko tokom životnog ciklusa. Te krize mogu biti viđene i doživljene kao nešto sasvim prirodno, neizbježno (kao sto su životne krize), kao nešto čemu smo sami doprinijeli (lične krize), kao nešto što treba prevazići (prirodne krize ili katastrofe), kao nešto iz čega možemo izvući pouku, i kao nešto što treba izdržati i pevazići. Stvari prerastaju u krize zato što naše „normalne“ tehnike preživljavanja više ne funkcionišu. Možemo preživjeti, ali isto tako, stvari možda više nece biti iste.
Emergentnom situacijom smatramo onu u kojoj postoji opasan rizik po život, ili rizik da stvari više nikada neće biti kao prije.
Poželjno je u krizoj situaciji potražiti pomoć, prventsveno zbog toga što nije lako izboriti se sa krizom samostalno. U emergentnim situacijama ljudima je neosporno potreban neki vid specijalizovane pomoći. Ovo je još jedna distinkcija između emergentne situacije i krize. Treba imati na umu da je još jedan dobar indikator krize i podatak da li osoba i u kojoj mjeri može zadržati razuman i racionalan odnos sa drugim ljudima. Ukoliko ne može, sa sigurnošću se radi o osobi koja je upala u krizu. U emergentnim situacijama, osoba često nije sposobna da pomogne sama sebi, a u isto vrijeme može biti mentalno nedostupna za druge ljude, pri čemu se javlja nemogućnost ostvarenja adekvatnog kontakta.
Sve ovo, vodi nas u sledeći dio priče koji bismo mogli nazvati dijagnostičkim.
USPOSTAVLJANJE
I ODR
Ž
AVANJE
KONTAKTA
Situacije koje uključuju neosporan manjak kontakta su sledeće:• Osoba djeluje veoma udaljeno, odsutno, rasijano, kao da se bori sa svojim mislima, i niste sigurni da li je ono što izgovaraju zaista tako ili nije.
• Osoba djeluje apatično, ne drži se poente razgovora, sklona je pričanju dugih, komplikovanih priča sumnjivog značenja, konstantno mijenja subjekte priče, igra se sa riječima, tako da mi u suštini možemo dobiti samo neke naznake njihovog stanja ali ne i čistu, koherentnu sliku njih samih.
• Osoba tvrdi da je neko drugi ili da posjeduje specijalno znanje o tome šta neko drugi misli, ili da pak ima direktan i apsolutan kontakt sa nekim mističnim bićem. Ono što pravi razliku izmedju ovog stanja i stanja zdravog spiritualnog otkrivanja (koje se ponekad takođe dešava) jeste činjenica da su osobe u prvom slučaju u nemogućnosti da održe osjećaj povezanosti sa osobom koja se nalazi preko puta nje, a imaju osjećaj jake povezanosti sa svojim „specifičnim“ znanjem o nekome li nečemu.
• Osoba može biti veoma depresivna i sklona umanjivanju sopstvenog značaja, što se izražava rečenicama: „nije bitno“, „nije važno šta ja mislim“, koje mogu ići do te mjere da jednistavno pomislite da ste u kontaktu sa oklopom, ljušturom, a ne čovjekom. Možete uhvatiti sebe kako ih pokušavate ohrabriti i pokušati da razgovarate sa njima kad su u ovakvom stanju. To se takođe označava kao nedostatak komunikacije.
• Osoba je veoma ospesivna po pitanju pojedinih događaja, incidenata, tema i konstantno se vraća na subjekte i teme koji joj zaokupljuju pažnju, nezavisno od toga da li su te teme aktuelne u sadašnjosti, tako da je komunikacija sa osobama u ovom stanju prilično ograničena.
• Osoba sa kojom ste izražava emocije koje su validne, u skladu sa okolnostima, ali prenaglašene ili preumanjene (poricanje). Ove osobe svoj nivo emocija tumače kao „normalan“, što on u suštini nije.
• Osoba u izjavama djeluje koherentno, ali od momenta do momenta, dok već u sledećem trenutku može u potpunosti opovrgnuti sopstveno mišljenje, ili „zaboraviti“ da je nešto rekla, složiti se sa suprotnim mišljenjem, tako da tu nema kontunuiteta. Osobe u ranim stadijumima Alchajmerove bolesti pokazuju hronični porast ovog stanja. Kod ljudi u krizi, ovakve nekoherentnosti mišljenja javljalju se s vremena na vrijeme, dolaze i prolaze.
• Postoji kontakt jednim aspektom ličnosti, ali nema kontakta sa drugim ili bilo kojim preostalim aspektom. Djeluje kao da se dvije ličnosti nalaze u jedno te istom tijelu, što zapravo i može biti slučaj. Nekad se nedostatak kontakta uočava upravo između ova dva aspekta ličnosti. Vi možete biti u kontaktu sa oba, ali oni nisu u kontaktu jedan sa drugim.
• Postoji nedostatak kontakta po pitanju onoga što se smatra konsenzusom realnosti. Ono što te osobe kažu može zvučati divno, ali je poenta u toma da svijet ne funkcionise tako. Mogu se javiti grandiozne ideje poput toga da je Nelson Mendela
zainteresovan za njihove ideje „mirovnog plana“,da su mu upravo proslijedili fax sa tim idejama i da nestrpljivo čekaju odgovor. Usput, uradili su to preko vaše fax mašine i moraju sačekati u vašoj kancelariji dok odgovor ne stigne.
• Upravo su odlučili da naprave značajnu promjenu u životu: da se razvedu od partnera, napuste posao, prestanu sa korišćenjem medikamentozne terapije, uprkos tome što nemaju kontakt ni sa partnerom, ni sa šefom, kao i uprkos svemu što kaže njihov doktor koji „ne zna ništa“, „ne može da razumije“ i tome slično. Sve ovo je na bazi čitanja Tarot karata.
• Osobe mogu iznenada prekinuti sve odnose sa određenim članom porodice, prijateljem ili saradnikom. Medjutim, kontakt sa tom osobom za osobu u krizi može biti neophodan i esencijalan (bar u nekom trenutku), tako da se bar neka forma kontakta mora povratiti (razlozi mogu biti roditeljske, logističke ili finansijske prirode). Pobrinite se da se ne nađete izmedu dvije osobe u njihovoj specifičnoj kriznoj situaciji. Advokat ili pregovarač je bolja uloga, iako to od vas zahtijeva da budete u kontaktu sa konsenzusom realnosti, racionalnošću, i svjesnošću.
Kada jednom identifikujete osobu i potvrdite sumnju da se nalazi u krizi, treba pratiti sledeće korake.
Š
TA
RADITI
NA
PO
ČETKU?
Ukoliko se sa nekom osobom nađete u prethodno opisanim situacijama, a pri tom nemate nikakvu vrstu terapijskog ugovora sa njom i nedovoljno terapeutskog iskustva u ovom području, morate pozvati nekoga ko može pomoći u terapeutskom smislu. Ovo su prikladne akcije:
• Trebate ili morate obavijestiti: nekoga ko je u direktnom kontaktu sa osobom koja se nalazi u krizi (člana porodice, cimera), ukoliko je prikladno, nekoga iz radne organizacije (najbolje jednu osobu), nekoga ko ima iskustva u radu sa ljudima u krizi. Pretjeranim načinima ponašanja ljudi obično zahtijevaju dobijanje određenog odgovora, i nastaviće sa istim ponašanjem (možda čak i gorim) sve dok isti ne dobiju. Prikladan odgovor često mogu dobiti jedino od ljudi koji posjeduju određene vještine i koji su obučeni za pruzanje intervencija u kriznim situacijama.
• Što prije osobi damo prikladan odgovor, brže i bolje će doći do razrješenja, na olakšanje svih uključenih. Ovo se prije svega odnosi na objelodanjivanje prethodnih mentalnih bolesti, slomova, psihoza, psihijatrijskih tretmana, i na pitanje da li je osoba koristila psihijatrijske ljekove. Nekad ljudi poriču da im se kriza zaista dešava i žele je „isključiti“. Blaga eskalacija njihove situacije može izazvati krizu, ali osoba svojim karakternim obrascima nastoji to da porekne i negira. Osoba mora što prije biti suočena sa ovim aspektom svoje ličnosti i tada će biti u mogućnosti da prihvati svoju krizu. Adekvatan odgovor osobi u krizi, jeste upoznati je sa osobom koja posjeduje vještine i znanje po pitanju kriza. To može biti skoro svako, a zavisi od karakteristika same krize. Ponekad, osoba u krizi nije dovoljno jaka da bi pogla sama sebi, te je zato najbitnije da bude otvorena prema drugima koji će joj pomoći da pronađe adekvatnu pomoć. Traženje pomoći je esencijalno. Dobijanje prave pomoći je poželjno.
• Suprotstavite im se pažljivo, pogotovo ukoliko ste u poziciji autoriteta i odgovornosti, ukoliko sa osobom u krizi imate poseban odnos i pokušajte da od osobe dobijete što više detaljnih informacija, pa ih zatim provjerite. Dobra i tačna informacija je od vitalnog značaja u ovoj fazi. Može vam pomoći da utvrdite ko vrši uspješnu intervenciju, kada, kako i gdje. Postavljaju se pitanja: Da li će to biti psihijatar, socijalni radnik, savjetnik, sveštenik ili neko drugi? Da li je za osobe u krizi bolje da ostanu gdje jesu ili treba da budu na nekom drugom mjestu? Koje izvore i izbore imaju (novac, kreditne kartice, dostupno sklonište, lične stvari, karte, podršku, prijatelje, porodicu i sl)? Može biti neophodno da postavite konkretna pitanja o prethodno navedenim stvarima, kao i o istoriji njihove krize, pogotovo ukoliko ima naznaka da se ustvari radi o emergentnoj situaciji, prije nego o krizi. Naznake o njihovoj ličnoj istoriji, tretmanu, ostećenjima mogu biti oprezno izvučene iz same osobe ili dobijene od drugih ljudi. Pitajte osobu, a potom i druge ljude da li su ispričane informacije u skladu, da biste utvrdili da li su priče komplementarne a samim tim i istinite.
• Otkrijte još informacija od osoba koje okružuju osobu u krizi, kao i od nje same, i pokušajte da stvorite širu sliku. Raspitajte se o njima kod njihovih cimera, saradnika i ostalih u radnoj grupi. Uvijek je značajno sakupiti dodatne inforamacije u čudnim situacijama. Nekad morate sjesti sa osobom koja je u krizi- oni moraju biti prisutni i vidjeti da radite za njih. Osoba u krizi često je očajna i teško joj je da govori sama o sebi. Sve što osoba u krizi kaže je vjerovatno prilično relevantno, ali zbog njihovog
preuveličanog emocionalnog stanja može biti nepotpuno, ili čak po malo rastrzano. Pomoći ćete im u sticanju povjerenja ukoliko ih pažljivo slušate. Kada neobavezno govorite osoba se često opusti i manje je oprezna i stegnuta, nego kada je ispitujete, pa ima osjećaj da mora da se brani.
• Sada obavite poziv! Kratko nakon što ste u okviru razumnog vremenskog perioda sakupili neophodne informacije, vrijeme ja da obavite poziv, ili pozive. Pokušavate da nađete specijalizovanu osobu koja bi mogla pomoći osobi u krizi. Vi niste specijalizovani, nemate odgovarajuće resurse za pružanje pomoći. Specijalizovani ljudi su negdje u okolini, i vaš zadatak je da ih pronađete i obezbijedite osobi u krizi adekvatnu pomoć. U ovim trenutcima trebaće vam neko da sjedi sa osobom u krizi , zato što je teško pričati o nekome pred tom osobom. Možda ćete morati obaviti više poziva. Budite precizni i jasni što je više moguće. Zapisujte šta vam osoba koju ste pozvali govori, njihov broj i sl. Uvijek upitajte osobu sa kojom razgovarate da slučajno nema ideju ko bi još bio referentan za pružanje pomoći o ovakvim situacijama. Pokušajte da uskladite ideju vremena, dostupnosti, plaćanja i sl. Nemojte se dovoditi u situaciju dugog čekanja, dovedite nekog odmah, što je prije moguće. To je kriza i vi obavljate poziv za nekoga ko je u krizi. Time ne postajete odgovorni za spasavanje njihovo života, niti duše. Ne trebate izlagati sebe ničemu za šta niste pripremljeni i u stanju da uradite, bez treće osobe. Osobe koje zovete su profesionalci i sa sobom nose određenu dozu autoriteta i odgovornosti.
• Dajte osobi u krizi povratnu informaciju. Objasnite osobi u krizi šta se dešava, šta ste uradili i šta eventualno može da se desi. To znači da ste iskreni sa tom osobom koliko je to u datoj situaciji moguće. Ne treba da opravdavate svoje postupke, ali fraze kao što su: „Mislim da u ovom trenutku prolaziš kroz krizu i da bi bilo dobro da ti potražimo stručnu pomoć, te sam s toga to i uradio“. Osoba može reagovati riječima: „To je Ok. Donio si odluku za koju, na osnovu okolnosti, misliš da je ispravna i to je u redu“. Naravno, postoje razlike u mišljenje, koje će se već uobličiti. Podijelite neophodne podatke sa osobama koje su uključene u situaciju. Nekim ljudima je dovoljno da znaju da ste pozvali nekoga i da taj neko dolazi da pomogne. Drugima će trebati detaljnije i određenije informacije. Ne obavezujte sebe na pouzdanost, vi niste profesionalac. Ovo se ne odnosi na vas. Morate osobi dovesti profesionalnu pomoć. Oni moraju biti upućeni i sve datelje i dobiti sve informacije.
• Održavajte kontakt sa osobom u krizi. Osoba u krizi će povremeno ulaziti i izlaziti iz kontakta sa vama, a isto tako će biti i sa kontaktom konsenzusa realnosti. Ovo je normalno ponašanje za nekoga ko se nalazi u krizi. Obratite pažnju kada ta promjena nastaje i šta je okidač iste. Pobrinite sa da ostanete u kontaktu sa osobom, i održavate kontakt sa njom, iako ona nije u potpunom kontaktu sa vama. Pobrinite se, da ako morate negdje otići, sa osobom u krizi ostavite drugu osobu koja će preuzeti vašu ulogu. Prije nego što odete, zapišite toj osobi potrebne informacije.
• Kreirajte što opušteniju situaciju. Odbijte bilo kakvu paniku. Uklonite iz prostorije djecu i anksiozne osobe. Neobavezno razgovarajte. Zatražite nekome da napravi čaj za sve. Djelujte normalno. Ne možete ništa uraditi dok čekate. Zapamtite da često vaš strah ili anksioznost mogu dovesti do eskalacije situacije. Osoba u krizi će to osjetiti i vrlo vjerovatno na to i reagovati. Zato, mirno sačekajte onoga koga ste pozvali da dođe, i postarajte se da osoba u krizi ne ide nigdje sama. Uvijek idite sa njima.
• Skoro uvijek je djelotvorno bilježiti bitne stavke. Kao prvo, ovo vam pomaže da stvari održavate razumnim i jasnim. Kao drugo, ovo će vam pomoći da ne previdite ili zaboravite neke stvari. Treće: možda ćete biti u situaciji da ove napravite nekom drugom, pa će vam iste pomoći u tome. Četvrto: možete imati izvjestan stepen odgovornosti, bilo prema drugima, ili iz poštovanja prema osobi u krizi, a bilješke vam mogu pokazati kako da uvježbate tu odgovornost. Peto: možda ćete morati da zabilježite situaciju. Šesto: bilješke vam omogućavaju pregled i reviziju situacije, pogotovo ako ste napravili grešku iz koje nešto želite da naučite.
Dovo đenje osobe u krizi do tačke uspešne intervencije
Ukoliko niste obavezani, ili ne možete obavezati sebe da nastavite proces sa osobom u krizi, dovedite nekoga ko je na to spreman. Možda se upravo spremate za praznično putovanje, imate djecu koju treba pokupiti iz škole, imate poslovnu prezntaciju i tome slično. U tom slučaju pozovite nekoga, bilo koga, a onda idite i radite ono što treba. Objasnite šta se dogodilo, onome ko preuzima vašu ulogu dajte ovaj priručnik (ukoliko je prikladno) i postarajte se da adekvatno prenesete problem.
Možete pitati osobu u krizi koga bi voljela da vidi, ko da dođe, s kim da bude i da se dogovara. Neke osobe možda već imaju terapeuta, ili bar afinitet da budu sa nekim u toj situaciji.
Objasnite im zašto morate otići i da ćete se možda/ vjerovatno vratiti kasnije. Tako ćete biti slobodniji, imati više vremena i prostora, i moći ćete da se vratite kasnije i pomognete bez ikakvog konflikta. Osoba u krizi bi trebala da bude u stanju da ovo razumije. Budite jasni u vezi svojih standarda i nemojte obećavati ništa što sa sigurnošću ne možete ispuniti.
Razmotrite da se zahvalite osobi na privilegiji da budete dio procesa u kojoj se njoj pomaže.
OSNOVNI KORACI I CILJEVI ZA RAZREŠENJE KRIZE
• Zaslužite povjerenje osobe u krizi kao i ostalih osoba koje se tu nalaze. • Jasno definišite problem.
• Šta je već učinjeno od strane osobe, drugih, teraputa? • Fokusirajte se na različite percepcije realnosti. • Kakva je osobina lična percepcija i dinamika?
• Šta su mogući ciljevi tretmana, ili ciljevi koji se lagano mogu postići?
Adekvatne akcije
Cilj ove knjižice jeste pokušaj pronalaženja prikladnog seta odgovora što je prije mogucć, za nekoga ko se nalazi u stanju psihološke, emocionalne, ili duhovne krize. Krajnji cilj jeste pomoći osobi da povrati normalno funkcionisanje do onog nivoa koji je postojao prije krize ili čak i boljeg, i to što je prije moguće.
Dakle, kao što smo spomenuli, ukoliko je neko identifikovan kao osoba u krizi, treba se kontaktirati sa nekim ko ima iskustva u ovom područjuu rada, ko će doći, pomoći u pristupu situaciji na brz i diskretan način. Ovo je esencijalno.
Ukoliko ne postoji mogućnost da obučena osoba dođe do osobe u krizi, alternativna prikladna akcija odnosi se na pomoć osobi da formira oko sebe tzv „kriznu grupu“. Gurpe za pomoć u krizi takđe djeluju i preko telefona, i mogu biti prikladne u ovakvim slučajevima. Takozvane
prikladne akcije prvenstveno se odnose na podržavajući odnos osobe u krizi i kreiranju takve atmosfere oko njih. Ukoliko ih vi vidite kao disfunkcionalne, to im neće pomoći. Ukoliko možete da se prisjetite situacija u kojima ste i sami bili u krizi, i onda pokušate saosjećati sa njima imajući u vidu njihovu perspektivu, možete biti od veće koristi. Moći ćete im pružiti pomoć samo ako budete u ulozi nekoga ko podržava njihov „proces“, a ne ukoliko im govorite da su u krivu i šta bi bilo ispravno učiniti. Ovo nikada nisu polarizovane situacije koje se mogu podijeliti na dobre- loše, ispravne- neispravne. Nasuprot tome, ovo je rad orijentisan na proces i stvaranje pomaka. Kako možemo pomoći osobi da dođe u jedno blago bolje stanje?
Ne tvrdimo da, u određenim situacijama, ne možete pomoći osobi da kognitivno bolje obrade svoju situaciju, ako je to ono što im treba, niti je sporno pitanje pružanja pomoći korak po korak i asistencije ovim osobama u pranalaženju boljeg načina rađenja stvari, ukoliko je to ono što bi oni voljeli da rade, ili trebaju da rade. Takođe, mogu postojati različiti sistemi mišljenja ili jasno definisanih perspektiva koje mogu biti prikladne za razmatranje i stvaranje uvida u to da li su te perspektive komplementarne osobama ili ne. Povremeno, osobi može biti od pomoći ako sama sebe identifikuje kategorijom alkoholičara, zavisne ličnosti, ili zavisnika, a veoma rijetko joj može biti od pomoći ako to uradite vi.
Budite veoma oprezni ovdje: većina ovih ponovnih procjena zavisi od novih perspektiva koje daju širu sliku situacije osobe u krizi. Iako ovo može predstavljati formu reedukacije kako za osobu u krizi tako i za osobe oko nje, postarajte se da ne namećete osobama u krizi neke nove perspektive, koje su, uzgred, sličnije vama nego što su relevantne za konkretnu osobu. Ovo je posebno važno u situacijama kada se dvije osobe ne slažu oko toga da li se osoba nalazi u duhovnoj krizi, ili pak u emergentnoj krizi. Naglašava se i značaj kulturnih razlika, koje takođe utiču na proces.
Doktori i psihijatri duhovnu krizu smatraju kategorijom DSM IV.
Ono što prati cjelokupan proces jeste različit set ideja koji može pomoći u promjeni nekih fiksiranih ili konzervativnih stavova koji nisu od pomoći osobi u krizi.
Veoma često krizna stanja mogu biti poziv za pomoć. Jedan od najboljih odgovora u ovoj
situaciji jeste reagovati na bazične potrebe prije nego na simptome krize.Veoma često možemo biti od pomoći samo ukoliko uz pomoć prethodnog iskustva i vježbe identifikujemo
bazične potrebe osobe. Da biste obezbijedili uspješnu identifikaciju, savjetovanje ili psihoterapija se smatra esencijalnim rekvizitom.
Timski rad je od kljčnog značaja u bilo kojoj formi krizne intervencije. Može biti da je za
osobu u krizi od bitnog značaja da i ubuduće ostanete u kontaktu sa njom, ali naravno uz prikladnu potporu i podršku par drugih ljudi. Malo je vjerovatno da ćete vi kao individua uspjeti da obezbijedite sve što je potrebno da se osoba u krizi vrati u okvire prethodnog funkcionisanja i prebrodi određenu krizu. Kako bilo, timski rad veoma je značajan, i ako ste dio nečije krize, trebaćete potražiti pomoć od spolja da biste uspjeli da se adekvatno organizujete. Krizne situacije nekada mogu trajati 36-72 sata bez prestanka. Koliko dugo možete ostati budni?
Postoje tako đe i neka organska stanja , kao što je određeni deficit minerala, upotreba droga,
kao i određeni tipovi epilepsije koja mogu dati psihijatrijske simptome ili ekstreman emocionalni distres. Iako je veoma važno napraviti razliku između organskih (medicinskih) i psiholoskih situacija, simptoma emocionalne ili duhovne krize, određen nivo medicinske i psihijatrijske procjene igra veoma važnu ulogu u otkrivanju najadekvatnijeg odgovora. Osoba obučena za rad u kriznim situacijama najčešće će znati kada da potraži medicinsku dijagnostiku i u kom trenutku, kao i to da li je medicinski tretman primjenjivan na datoj osobi prije. Prevaziđite svoje predrasude o medicinskoj i psihijatrijskoj profesiji: one obuhvataju mnogo veoma ljubaznih, posvećenih, i ljudi punih znanja. Takođe, imaju pristup izvorima.
Kontaktirajte nekoga . Ukoliko se pojavi pitanje „da li kontaktirati nekoga? Da li pozvati
psihijatra, psihoterapeuta? „ uvijek se postarajte da to zaista i učinite. Sama misao o tome upućuje na to da se kriza pojačava i da vi počinjete da je prepoznajete, ili misao može biti produkt vaše unutrasnje mudrosti ili intuitivan rad na rješenju problema sa kojim vaš kognitivni um ima problema da se izbori. Kontakt koji tražite može vam pomoći u vidu supervizije, podrške i savjeta kako da postupite razumno i adekvatno u datoj situaciji.
Ovakve situacije se prije poboljšanja pogoršaju. Povremeno, intervencija ili prikladna
akcija može zaista pomoći osobi i suzbiti krizu, biti im znak da smo ih shvatili ozbiljno i da zbog toga nema potrebe za razvijanjem dublje krize da bi dobili pažnju i potrebnu pomoć. Međutim, ako zakasnimo sa adekvatnom akcijom, situacija će se najčešće pogoršati i koštati osobu mnogo skuplje u emocionalnom, vremenskom, a i finansijskom pogledu. Nekad,
naprikladnija akcija jeste ne raditi ništa, ali i ova akcija mora biti specificirana, i upotrebljena tek nakon što su sve ostale mogućnosti odbačene.
Uvijek informi š ite osobu o tome š ta se de š ava : zašto ste odlučili da primjenite ovaj
postupak i šta očekujete da se desi sledeće- čak i ako im se to ne sviđa. Nema potrebe da ih tretirate sa manje ljudskosti samo zato što su u krizi. Krize obično uključuju i nivo paranoje koja može biti pogoršana šaputanjem u prisustvu osobe u krizi, kao i iznenadnom pojavom nepoznatih ljudi. Ukoliko je potrebno, pozovite se na „na vlasti, pravila, procedure“ kao opravdanje za pozivanje nekog drugog, čak i ako se osoba u krizi tome opire. To im takođe daje mogućnost da kažu „Ne“ i predlože neku drugu prikladnu alternativu.
Uvijek imajte nekog ko če ostati sa osobom u krizi. Nije poželjno ostavljati osobu u krizi
samu, čak ni na minut. Uvijek imajte nekog drugog prisutnog, ili ako ne prisutnog, onda pripravnog, da se može pojaviti nakon telefonskog poziva u svako doba. Osoba u krizi može napraviti iznenadne i čudne stvari bez prethodnog upozorenja. Nažalost, ova činjenica se najčešće uči iz iskustva. Vrata kupatila uvijek trebaju biti otvorena. Osobi se treba omogućiti privatnost, ali isto tako moraju biti dostupne. U kupatilo postoji dosta stvai koje bi osoba u krizi mogla zloupotrebiti i naškoditi sebi.
Budite jasni i direktni . Potrebno je da budete čvrsti, usredsređeni na činjenice i kažete stvari
onako kako one stoje.“ Ovo se dešava: to i to se desilo, i veoma je važno da ti (osoba u krizi) ostaneš ovdje dok se te i te stvari dese. Ovo izgleda kao kriza i ja sam preuzeo potrebne mjere. Takođe sam pozvao policiju/ambulantu/psihoterapeuta ili šta god. Možda griješim, ali smatram da je to najbolji način da budemo sigurni.“
Poku š ajte da sara đujete sa procesom kroz koji osoba prolazi. Pokušajte da razgovarate sa
osobom njenim jezikom, i njenim terminima. Pokušajte da ih uvijerite da ste iskreno na njihovoj strani i da radite za njihovo dobro. Ukoliko postoji sukob interesa onda možete zauzeti drugačiju ulogu i podržavati ih i dalje na neki način, a istovremeno ostati dosledan svojim interesima. Saradnja sa procesom kroz koji osoba prolazi je dubok i iskren pokušaj pomćci osobi da ne ispašta zbog svoje krizne situacije, koja može biti značajna tačka njihovih života ukoliko se doživi sa poštovanjem od strane drugih i protumači kao šansa.
Krizne sit uacije kroz koje prolaze drugi utica će i na vaše emocionalno stanje. Ovakav
uticaj je takođe indikator krize. Vi pratite i motrite na svoje emocionalne reakcije cijelo vrijeme. Kako bilo, kada se situacija smiri, odvojite malo vremena za sebe, istuširajte se, popričajte sa prijateljem ili se isplačite, naljutite se i uradite sve što vam je u tom trenutku potrebno. Niko drugi to neće uraditi za vas. Obavite ovo prije nego što se prihvatite nečeg značajnijeg.
Koristite liberalno tehnike „pročišćivanja“. Istuširajte se, upalite svijeću, bavite se baštom (biljke su dobre). Prošetajte plažom ili uz rijeku ako ste u mogućnosti. Sunce, vjetar i kiša su zaista dobri pročišćujući agensi. Pogledajte smiješan film. Nađite osobu od podrške. Vrištite, vičite, smijte se, plačite, meditirajte i radite sve što djeluje na vas kao umirujući faktor.
FORMIRANJE KRIZNE GRUPE
Komponente krizne grupe
Postoje 4 osnovne komponente krizne grupe koje su uzajamno iskuljučive i ne miješaju se jadna sa drugom.
Prijatelj ili saradnik. Osoba u krizi treba dodatnu pomoć ili podršku. Ta pomoć ili podrška
može biti pružana u okviru različitih vremenskih nivoa: to može biti 24 časa na dan, a ponekad trideseto minutni razgovor par puta na dan. Osoba koja ima ovu ulogu nije terapeut, njena uloga je da bude prijatelj. Njihova pomoć treba da dolazi iz srca, da bude čista i jednostavna. Ova osoba može pospješiti terapeutski rad, ali samo ako osobu u krizi usmjerava na pozitivne snage. Ova osoba ima ulogu privrženosti, a ne vještina.
Facilitator ili terapeut. Ova uloga takođe može biti pozitivna, ali ova osoba je obavezna da
kod osobe u krizi izazove stavove i podstakne proces. Veoma je teško, a u u ekstremnim slučajevima čak i nemoguće istovremeno pružati podršku i izazivati promjene i proces. Mnogo je lakše razdvojiti ove dvije uloge. Facilitator ima uvid u proces osobe u krizi i na taj način može direktno pomoći kriznoj grupi. Ova uloga zahtijeva određen stepen vježbe i iskustva. Naravno, ovo je takođe demokratski proces. Osoba u krizi mora se složiti sa ovim
procesom i donijeti odluku da li ce učestvovati u radu ili ne. Prve dvije uloge koncentrisane su oko osobe u krizi i njene dinamike.
Čuvar. Uloga ove osobe jeste štiti proces osobe u krizi i da se postara da on protekne
neometano. Ova osoba kreira siguran prostor. Ovo takođe može biti i administrator koji će upravljati finansijama osobe, ili osoba koja će organizovati kretanje. Informacije koje dolaze od spolja filtrira osoba sa ovom ulogom i tako prerađene ih prenosi osobi u krizi. Ovo je veoma teška uloga.
Osoba koja podr ž ava proces . To je osoba koja podupire proces, koja pruža podršku
davaocima podrške, koja radi sa ostatkom familije na kreiranju drugačije i prigodnije sredine u koju će se osoba u krizi uključiti. Ovo je veoma važna uloga budući da se davaoci podrške takođe tokom cijelog procesa mogu iscrpiti do te mjere da im samima postaje potrebna pomoć.
Takođe, djelotvornim nalazimo i vođenje dnevnika tokom krizne situacije u koje osoba u krizi treba da zabilježi svoje snove, događaje, impresije, osjećanja, trenutke uznemirenosti, ljekove itd.
FORMIRANJE ZAJEDNICE OKO OSOBE KOJA JE U KRIZI
Ponekad je takođe nemoguće raditi sa nekom osobom samo kao terapeut. Osoba zahtijeva ili iskazuje svoje potrebe za širom „zajednicom“ u kojoj bi iskazala krizu. Kao primjer mogli bi navesti osobu koja i dalje živi u kući u kojoj je imala emocionalni raskid. U ovoj instanci, vjerovatno ostajanje u kući – okruženju u kojem je došlo do krize, možda neće biti najbolja solucija; ove osobe možda trebaju neko vrijeme i prostor izvan kuće da bi se otkrilo šta su njihovi sledeći koraci; i dalje to treba da bude ralativno siguran prostor. Jedan klijent sa kojim sam radio putem telefonskih konsultacijama u ovakvoj situaciji „sjetio se“ da rođaci koji žive u obližnjem gradu imaju slobodnu sobu u svom stanu. Ja sam je ohrabrio da ostvari tu ideju i sugerisao joj da rođaku objasni neke stvari o kojima smo pričali, i to bi trebao da bude kontekst njezinog stanja i podrška za tu osobu koja je u krizi. Ja sam tu osobu takođe ohrabrio
da iskoristi ovu priliku da sprovede i drugu ideju koju su imali: odlazak na časove umjetnosti; ideja koju su njezini roditelji odbacivali. Osjećao sam dodatnu podršku koju bi ona mogla ostvariti u toj situaciji i nove ljude koje bi mogla upoznati, uz proširivanje njezinih granica i uz „novi početak“ kao i lična interesovanja, što se sve potvrdilo kao potpora za te osobe. U stvari ja sam je ohrabrivao da kreira zajednicu oko sebe i svoje krizne situacije; zajednicu koja je bolje podržava.
U drugoj instanci, član naše proširene Findhorn zajednice je ušao u krizu dok je živio na Zapadnoj obali Škotske. U ovoj instanci, on je osjećao da mu treba više podrške i mnogo bliži „porodični“ osjećaj u cilju izlaska iz krize; ovo je bilo nakon što sam ponovo razgovarao sa njim telefonom. Stoga smo se mi složili da on treba da dođe u Findhorn zajednicu i pošto je bio veoma kolebljiv i skoro ograničen, u ovoj instanci, ja sam zapravo otišao kolima u Škotsku da ga sretnem na feribotu i da ga vratim u zajednicu gdje smo mi „samovoljno uzimali“ prazne bungalove i uspostavljali dnevna dežurstva sa onim ljudima koje je on određivao, i koji su bili saglasni da pomognu. Za tri nedjelje smo svi mi radili sa ovom osobom pošto je on dublje upao u krizu; najcrnje strahove i najmračnije momente. Mi smo sve zapisivali u neku vrstu dnevnika sve šta smo radili, šta smo uočili i osjećali dok smo bili sa tom osobom, kakva god uloga bila, njegovatelj, terapeut, osoba za podršku, drug i slično. Ovo se pretvorilo u pravljenje bistorije krize ove osobe koja bi kasnije bila od velike koristi u njenom integrativnom procesu. Niko nije bio preopterećen; niko nije bio pod stresom a ipak je postojao kontinuitet i zajednica koji su omogućavali dubok rad koji sam ja već obavljao u mojim 20-tim godinama kao psihoterapeut. U jednom aspektu ovog posebnog rada sa osobom, ona je pomenula da je brinula da ne pravi previše buke pošto je, iako je bungalov bio relativno skrovit , smatrala da će zbunjivati ljude oko nje pa je stoga išala u bešumne prostorije studija i tamo je istraživala zvukove koje je planirala da pravi. Otkriće njezinog glasa je takođe omogućilo da se vrati na mjesto gdje gdje bi se njezina staložena ličnost mogla pojaviti i gdje bi počela da biva prepoznata u punoj mjeri.
Postoje drugi načini u kojima neko može razmatrati kreiranje zajednice oko osobe koja je u krizi. Ponekad su tu podrška i personal ali nema razumijevanja. Shodno tome, ovdje je bio zadatak da se edukuju ljudi oko njih u vezi koncepta rada tokom krize i procesa rada na njihovom ohrabrivanju na prihvatanju neke od ovih uloga i ograničenja. Ovo okupljanje oko zajedničkog cilja sa edukativnim inputom bilo je dovoljno da se kreira vrsta zajednice oko ljudi koji su u krizi da bi se oni osjećali da su u kontaktu i da je podrška koju primaju korisna i konstruktivna; i sa tim u vezi, imamo i stremljenje ka samo-usmjerenim strategijama i procesima. Ove osobe su bile u stanju da se sa krizom uspješno izbore.
Ja, još jednom, ističem da, je kada se radi sa osobom u krizi , zaista bitno da se sasluša njezina priča i pozadina te priče. Ako akteri izvještavaju, ili je rečeno da su proveli tri sata sa osobom A u ( recimo) kuhinji ili grnčarskoj sobi imamo: prvo , „Hej, to je dobro! Mora da
ste stvarno uživali sa njima“ . i drugo pitanje je „ Šta si dobio što si bio sa njima?. Šta je
aspekt njihovog procesa koji su sproveli tamo i što ih je zadržalo tamo? Ovo je često značajan materijal.
U kontekstu zajednice, takođe je moguće saznati od osobe A ono šta je njeno trosatno iskustvo sa osobom koja je u krizi ( Uloga čuvara). Ovo može biti veoma korisno ako dio „ kreiranja njihove zajednice“ u budućnosti može uključiti osobu A u jednoj ili drugoj ulozi. Može biti neophodno ohrabriti osobu u krizi ( Uloga terapeuta) da sazna od osobe A da li će ponovo ići zajedno; ili je obeshrabriti od ponovnog odlaska ka osobi A, ako se pročuje da je uloga Čuvara negativna.
Možda je moguće dobiti „nešto“ što su one dobile od osobe A, ili od osobe B u budućnosti; ili na neki drugi odgovarajući način; i stoga se konstantno vraćamo u terapeutska istraživanja stanja osobe; šta ta osoba treba i kako bi to mogla ostvariti.
Ponekad, mada prilično rijetko, osoba u krizi nije u stanju da se bavi sa produženjima i opsežnijim komponentama sa kojima se suočila tokom krize. One su umjesto toga željele da se izbave iz krize i da obnove elemente koji su ranije postojali. U situaciji kada neko nikada kompletno ne vrati sat unazad, ovdje bi uloga terapeuta bila da podrži njihov proces i možda da im pomogne da obnove veze koje su raskinuli, bilo da se radi o vezama prije krize ili koje su možda doprinijele krizi, ili ono što je bilo prekinuto ili poremećeno ekstremima krize. Ponekad je potreban rad sa drugima.
Na kraju, kao što sam podsjetio na seminaru u vezi ove teme, ponekad je terapeutski, jedan-na–jedan, intimni, nepristrasni i pouzdani prostor koji može postojati u terapeutskoj sobi ono što je stvarno neophodno za pomoć ljudima u krizi. Ovaj aspekt je ponovo uzet u poglavlju o „Zen prostoru“ koje slijedi kasnije. Ali , to pomaže u potvrđivanju teze koja kaže da se neka startegija ne uklapa uopšte.
NEKE STRATEGIJE
Postoje različite strategije koje su ponekad korisne za umanjenje nepredviđenih okolnosti i pomoći nekome ko je u krizi:
• Pokušajte da uključite pogled na svijet osobe u bilo koji koncept. Njihov jezik,
strahovi, vrijednosti, percepcije sebe samih i drugih čine njihov svijet. Ako možete komunicirati sa njima po ovim pitanjima – ili na njihovom maternjem jeziku- to stvarno može pomoći. Kriza često povećava rigidnost stava osobe i njezino otuđenje. • Probajte da ponovo uspostavite okvir. Ako im možete pomoći da prilagode svoje
percepcije u nešto što je više u liniji sa prevlađujućom realnosti, onda one mogu bolje kontaktirati sa vama, drugima i samim sobom.
• Prihvatite njihovu defanzivnost & inkorporirajte odbojnost u bilo koju intervenciju. Vi intervenišete, na neki način, u njihovim procesima. One mogu postati
defanzivne. Izbjegavajte naprasita parničenja. Pokušajte da držite sebe (barem u najmanjoj mjeri) na njihovoj strani a ne protiv njih.
• „Iluzija o alternativama“. –to je tamo gdje vi nudite prividni izbor ali i oni
uključuju promjene. „Da li želite da idete u bolnicu mojim kolima ili ambulatnim? je pomalo naivno ali često ima efekat.
• Pregovarajte o promjenama. Pogledajte da li možete ponuditi „manje- više fer
razmjenu“ ili dobiti dozvole od obje strane. Njihove strategije ne rade. Vaša možda, ali oni ea znaju to. Dajte im ponudu koja izgleda privlačno –bolje nego ultimatum. „Ti uradi ovo a onda ćemo uraditi ovo“.
• Odložite konačnu odluku. Sve što izgleda konačno izgleda kao kraj...nečega. Ljudi
su veoma uplašeni od krajeva-smrti, rastava, izolovanja, napuštanja, odlaska. Proces će se svakako nastaviti.
• Fokusirajte se na njihove procese. Imperativ je da za uspješan ishod, osobe koje su
uključene u krizu budu u stanju da vide svoj udio u sopstvenom procesu. Fokusiranjem na njihove ukupne ili dublje procese, srednji padovi i usponi ili simptomi mogu biti lakše prevladani.
• Ako uspijeva, primijenite - pod uslovom da to ne znači laganje ili zloupotrebu.
Taktike kao što su: odvlačenje pažnje nečim trivijalnim ako prijeti da dođe do eskalacije; Pojava zbunjenosti-igranje na želju osobe da bude shvaćena; ponovno uokvirivanje kriznog ponašanja u pozitivnijem svijetlu što može pomoći u eliminaciji određenog stida; ograničena meditacija; Dajte im kontrolu ( ali možda ne i izbor); paradoksalna intervencija; Krađa stanja osobe-umjesto njih razbijte stolicu, uradite to; Pažljiva primjena humora; itd –humor može biti upotrebljen –uz oprez.
• Alternativne strategije mogu biti bolje –ne samo za njih. Oni možda imaju
unutrašnju mudrost-dođite do nje. Slušajte sopstvenu intuiciju. Provjerite to ako je moguće. Zašto o tome još nije bilo govpora, i zašto? Šta je „preostalo polje“?.
„ZEN“ PROSTOR
Ponekad je, ili često, neophodno dozvoliti nekoj osobi da bude u „Zen“ prostoru. Ove osobe mogu željeti to, ili zahtijevati to, ili pitati za to-na neki način. To je apsolutno u redu ako rade tako. I postoje upravo normalni štitnici koji trebaju biti uzeti da bi se obezbijedilo da oni ne zloupotrebe prostor, ili da ne postupe loše sa sobom u tom prostoru. Pod „Zen“ prostorom, mi podrazumijevamo volonterski, jedinstveni i posebno dizajniran ekvivalent svetilišni, utočišni prostor, ili nešto između. „Zen“ prostor je tiho, sigurno mjesto gdje osoba koja je u krizi prosto ode da „boravi tamo“.
Kada neko prolazi kroz neke duboke i snažne traumatske promjene, postoji niz faktora koji trebaju biti razmotreni sa stanovišta onoga što ta osoba osjeća. Razmatrajte metamorfozu gusjenice u leptira. Da bi gusjenice ovo uradile, apsolutno trebaju čauru. Ovo nije samo nepotreban izum; priroda ne radi na taj način. Slično kao što Džon, ili Meri, imaju transformaciju na sopstveni način u nešto novo, duhovnije, potencijalnije, i što trebaju imati nešto u vidu sigurnog mjesta, čaure, da bi ovo izveli.
Ako su postojala traumatska iskustva; (Kundalini, Life-Death Rebirth, itd) onda je potrebno prilično vremena da bi se upravo iskusili efekti „ promjena“ uz pomoć ovog procesa. Kako je to biti u novom tijelu? Koje efekte na mene imaju sve ove promjene? Ko sam ja sada? Šta ću raditi sledeće?
„Zen „ prostor treba da bude udoban i miran. Trebalo bi da bude jasno pravilo u vezi ulaska, ili neulaska, drugih osoba. Niko ne bi trebao da ima mogućnost da uđe u njihovo sopstveno skrovište, niti da uđe bez posebne dozvole, osim u određenim nepredviđenim okolnostima. Možda bi trebao postojati set dnevnih intervala kada se „Zen“ prostor raspušta i kada ima slobodniji ulaz i kada se komunikacija obnavlja. Ove stvari moraju biti pažljivo dogovorene, izgrađene ili „ udešene“ sve dok su dobre. Samo saznanje da takav prostor postoji pomaže osobi u krizi da prevaziđe neke druge „ loše“ trenutke.
Kontakti sa prirodom mogu biti izuzetni: baraka u šumi. Mogućnost bojenja, crtanja i pisanja može biti značajan, što znači da ove mogućnosti trebaju biti pružene. Neki ljudi
vole sopstvenu muziku: ostali vole nametnutu tišinu bez bilo kakvog dostupnog aspekta odvačenja pažnje. TV i radio vjerovatno nisu dobra ideja. Knjige mogu biti dobre ( vidjeti Listu za čitanje). Jednostavna hrana i piće trebaju biti obezbijeđeni od strane njegovatelja u redovnim intervalima a mogu biti i ostavljani na nekom mjestu u određeno vrijeme, uz zaključak da ako nisu konzumirani nakon x sati, to predstavlja upozorenje za njegovatelje. Mogućnost da se ustane u toku noći i da se slika, piše ili slično bez uznemiravanja nekoga drugog, skoro beskrajno, i sve u sopstvenom ritmu, često se cijeni od strane korisnika „Zen“ prostora. Ovo je veoma ljekovito. Terapeutski kontakt u četiri oka sa nekim ko je potpuno neuključen i apsolutno neutralan, u prostoriji koja nema drugih veza, takođe može biti forma „ zen prostora“.
Drugo poglavlje
Duhovna urgentnost i pojava duhovne urgentnosti
Postoji mnogo materijala danas o tome kako da se identifijkuje osoba koja se nalazi u duhovnoj krizi. Šta je definicija procesa pojave duhovnosti i šta pojava duhovnosti u stvari jeste, pojava duhovnosti, formiranje krizne grupe, psihoduhovni rad procesno orijentisan i korisne strategije u radu sa pojavom duhovnosti i td.
Za potrebe ove knjige mi koristimo terminologiju „pojave duhovnosti“, „duhovna urgentnost“ koji se odnose na iznenadnu pojavu ili nevoljnu promenu u osnovnom sistemu verovanja jedne osobe kao i u njihovim duhovnim aktivnostima i psihičkom ponašanju što se obično događa odmah nakon krize ili neke psihotičke epizode ili nekog neuobičajenog ponašanja. Međutim ovaj iznenadni prelaz takođe se može videti obično retrospekctivno kao deo dugoročnog razvojnog procesa koji je u većoj meri bio nesvestan i neprepoznat do tog trenutka. Na taj način osoba je ne pripremljena na to a često bude i ne prihvaćena.
Grof (Stan&Christina Grof:The Stormy Search for self, 1992) definise različitih broj manifestacije pojave duhovnosti a njihov zajednički sadržalac, svih kriza transformacije je manifestacija različitih aspekata psihe koja je bila prethodno nesvesna. U ovom smislu ovo se takođe može videti kao savršeno normalan psiho-duhovni aspekt ljudskog razvoja. Mnogo se više piše o tome sada. Jung je govorio o ovim procesima pojavljivanja novog duha kao moralna obaveza da se proživi i izrazi ono što neko nauči kad dođe u kontakt sa drugim aspektima samog sebe. Džozef Kembel i knjige kao što su „Gvozdeni Džon“, Žene koje trče sa vukovima“ pomažu da se utvrdi duhovni put. Pitanje koje se često postavlja je kakva je razlika između pojave duhovnosti i psihotične epizode (psihotičnog napada). Deo problema u razlikovanju ovih termina je uglavnom kulturološki. Živimo u materijalnom svetu i medicinski orijentisanoj kulturi tako da je veoma teško da se izađe iz ovim načina razmišljanja i parametara koji obično zaslepljuju i na neki način ograničavaju. Kada to učinimo dobrovoljno ili ne nemamo pozitivne utiske ili podršku da nastavimo naše putovanje niti bilo koju rutu ili mampu za naše procese. Tako da dobijamo normalno „negativne slike“ ljudi u krizama kao da su bolesni, mentalno bolesni, ludi i ovo „normalno“ znači da mi treba da odvojimo nas od njih i da ih izvojimo od nas ili čak da se zaštitimo od njih. U ovom vremenu možemo takođe da pomislimo da treba njih da zaštitimo od nas.
Sama sugestija da bi možda mogli ove procese da prihvatimo na mnogo pozitivniji način je već radikalna čak i da takav pristup nismo počeli da primenjujemo. Ovakav pristup da bi ljudima u krizi trebalo da priđemo a ne da ih odbacimo i da bi čak možda mogli i nešto da naučimo od njih je viđeno od strane uglednih profesionalaca kao potpuna ludost.
Ako neko nešto zapravo i učini povodom toga postoji optužba da radi ne profesionalno da bi se obezbedilo da se taj neko ko izlazi iz profesionalnog okruzenja vrati u okvire normale. Možda mi treba da uđemo u ove zone i da im priđemo da pružimo ruku da bismo razumeli gde su ta mesta kako ona izgledaju, koja pravila postoje da bismo mogli bolje da im pomognemo. Neke druge kulture idu dotle da izdignu one među njima koji imaju takva duhovna iskustva do nivoa da postaju njihovi šamani, duhovnici, sveštenici, vizionari, vođe čak i gurui. Dok u zapadnoj kulturi obično diskriminišu one koji imaju takva iskustva. Zapadna kultura ih leči lekovima ponekad im se oduzimaju ljudska prava, ponekad se zatvaraju u mentalne bolnice ili pod uticajem lekova ,elektrošokova , čak i hirirgije se menjaju dok se ne dovedu u stanje da se mogu vrateiti nazad u svakodnevni život.
Kako neko tretira svoju decu, siromašne, kriminalce ili mentalno obolele je obično pokazatelj koliko u tom društvu postoji empatije, osnovne ljudske dobrote i razumevanja. Različite kulture su naučile kroz vreme ili nikada nisu izgubile predanja koja su dobila da njihovo
