HIV / AIDS
Udruga Roma Zagreba i Zagreba
č
ke županije
SADRŽAJ
ŠTO JE HIV/AIDS? ... 2
DESET OSNOVNIH ČINJENICA O HIV – BOLESTI ... 2
TRI OSNOVNE ČINJENICE O ZAŠTITI OD HIV-a ... 3
KOJIM SE PUTEM VIRUS HIV-a NE PRENOSI? ... 3
VISOKO RIZIČNE SKUPINE ... 5
HIV-INFEKCIJA I SINDROM STEČENE IMUNODEFICIJENCIJE (AIDS).. 5
TIJEK HIV-INFEKCIJE ... 6 LIJEČENJE ... 8 STIGMA I DISKRIMINACIJA …... 9 PORIJEKLO HIV-a ... 13 POVIJEST HIV/AIDS-a ... 14 UNAIDS ... 16
HRVATSKI NACIONALNI PROGRAM ZA PREVENCIJU HIV/AIDS-a 2011.-2015. ... 17
NACIONALNI SAVJETNIK ZA HIV/AIDS I LJUDSKA PRAVA ... 18
EPIDEMIOLOGIJA HIV INFEKCIJE I AIDS-a U SVIJETU ... 19
EPIDEMIOLOGIJA HIV INFEKCIJE I AIDS-a U HRVATSKOJ ... 21
Što je HIV/AIDS?
AIDS je kratica za sindrom stečenog nedostatka imuniteta (engl. – acquired immunodeficiency syndrome). Francuski naziv za istu bolest je SIDA. Uzrokovan je humanim imunodeficijencijskim virusom (HIV).
Deset osnovnih
č
injenica o HIV – bolesti
1. HIV-bolest je dugotrajna zaraza koja počinje ulaskom virusa humane imunodeficijencije (HIV) u krvotok. Tijekom vremena dolazi do postupnog uništavanja imunološkog sustava zaraženog organizma i pojave različitih bolesti.
2. AIDS se javlja u uznapredovaloj i
kasnoj fazi HIV-bolesti.
3. AIDS je uzrokovan HIV-om. 4. HIV-bolest je zarazna bolest.
5. HIV za sada ne možemo iskorijeniti iz tijela. Djelotvornog cjepiva za sada nema.
6. Od trenutka zaraze HIVom do nastupa AIDS-a u neliječene osobe prođe u prosjeku 10 godina.
7. Vrlo djelotvorno antiretrovirusno liječenje (HAART od engl. – highly active antiretroviral treatment) suzbija umnožavanje HIV-a u organizmu, oporavlja oštećeni imunitet, sprečava pojavu bolesti koje označavaju pojavu AIDS-a i znatno produžuje život.
8. HIV se najčešće prenosi:
• spolnim odnosom sa zaraženom osobom,
• zajedničkim korištenjem igala i šprica pri uzimanju droge,
• sa zaražene trudnice na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja.
9. Osoba zaražena HIVom obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema simptome.
Tri osnovne
č
injenice o zaštiti od HIV-a
1. Nemojte imati spolni odnosbez prezervativa (osim u obostrano vjernom odnosu). 2. Nemojte koristiti drogu ubrizgavajući je iglom i
špricom (ili, ako se ne možete odviknuti od droge, nikada nemojte upotrebljevati igle i šprice te pribor za pripremu i uzimanje droge koji su
koristile druge osobe.
3. Zaštitom sebe, štitite i svog partnera. Solidarnošću s oboljelima od HIV-a također se štitimo od HIV-a.
Kojim se putem virus HIV-a ne prenosi?
• uobičajeni kontakti: rukovanje, grljenje, poljubac u obraz i sl.;
• kontakt s predmetima - u javnim telefonskim govornicama, autobusu i vlaku,
novcem, itd.;
• uporaba javnih zahoda, bazena, tuševa, sauna; • kašljanje, kihanje, kontakt kože sa suzama ili slinom;
• intimni kontakt: milovanje, ljubljenje, peting; • liječenje u bolnicama, ambulantama i kod stomatologa, ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere;
• pružanje prve pomoći, ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere; • masaže, fizioterapija, frizerski i kozmetički tretman, bušenje ušiju, ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere;
• davanje krvi i drugih organa;
• ogrebotine i ugrizi domaćih životinja (pas, mačka); • ubodi insekata;
• skrb za zaražene HIV-om i oboljele od AIDS-a, ako se primjenjuju uobičajeni higijenski standardi.
Visoko rizi
č
na ponašanja
• Promiskuitetno ponašanje – česta promjena spolnih partnera (homo- i heteroseksualnih);
• parenteralno (intravenozno, i.v.) uzimanje droge i dijeljenje pribora za ubrizgavanje s drugim osobama;
• višekratno primanje transfuzije krvi i drugih krvnih pripravaka (prije obveznog uvođenja testiranja krvnih pripravaka); • ulazak u spolni odnos s osobama visoko rizičnih ponašanja.
HIV-infekcija i sindrom ste
č
ene imunodeficijencije
(AIDS)
HIV-infekcija je kronična infekcija virusom humane imunodeficijencije (HIV, od engl. Human Immunodeficiency Virus) koja započinje ulaskom HIV-a u krvotok, a traje doživotno.
Pojmom HIV-bolest (hrv. kopnica) označavamo sve stadije zarazne bolesti koja je posljedica infekcije HIV-om, a koja u konačnici završava sindromom
stečenog gubitka imuniteta, odnosno AIDS-om (od engl. Acquired
Immunodeficiency Syndrom). Ona može dovesti do smrtnog ishoda ako se ne dijagnosticira i ne liječi, dok se uz liječenje i poštivanje nekih specifičnih ograničenja može ostvariti normalna kvaliteta života i doživjeti duboka starost. Početak HIV- bolesti očituje se u većine
oboljelih akutnom HIV- infekcijom (akutni retrovirusni sindrom) koja nakon nekoliko tjedana prelazi u asimptomatsku fazu HIV-
infekcije. Ona u prosjeku traje od 7-10 godina, za koje vrijeme inficirana osoba nema simptoma bolesti i izgleda potpuno zdrava. Nakon tog perioda latencije razvija se simptomatska
infekcija, najprije rana, a potom i uznapredovala i kasna simptomatska faza HIV- bolesti, koja u neliječenih osoba redovito završava smrću.
Naziv AIDS se pri tome ne odnosi na cijeli tijek HIV- infekcije i ne označava sve stadije HIV- bolesti, već samo na uznapredovalu fazu.
HIV- bolest onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava - prirodne obrane organizma od infekcije. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se sve teže brani od raznih infekcija, ali i drugih bolesti, prvenstveno malignih. Najbitniji funkcionalni poremećaj u HIV- infekciji je smanjenje broja CD4 limfocita u perifernoj krvi. Limfociti CD4 su vrsta limfocita koji su ključni u proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcije, a HIV naseljava i uništava ove stanice. Raspon CD4 limfocita je 500-1500 po mm3 krvi u zdravih osoba. Kada broj CD4 limfocita u osobe zaražene HIV-om padne ispod 200/mm3, tada govorimo o AIDS-u. Za oboljele od AIDS-a osobito su opasne infekcije, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen i ne može se boriti protiv određenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba.
Osobe kojima je dijagnosticirana HIV-infekcija se još nazivaju i
"HIV-pozitivne", što znači da učinjene
pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1 (HIV-1) virusa koji je najčešći u
Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2) virusa. Oba tipa virusa mogu uzrokovati HIV bolest.
Akutna HIV-infekcija može, ali ne mora nužno napredovati preko simptomatske HIV-infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. U većine liječenih osoba zaraženih HIV-om nikad se ne razvije AIDS.
Tijek HIV-infekcije
Nakon ulaska HIV-a u organizam i inkubacije koja traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci, razvit će se u organizmu kronična HIV-infekcija koja se u svih zaraženih osoba ne ponaša podjednako. Dugi niz godina HIVinfekcija može egzistirati bez vidljivih simptoma bolesti pa zaražena osoba ne mora ni biti svjesna svoje infekcije. Ipak, klinički tijek u osobe zaražene HIV-om možemo podijeliti u tri osnovna stadija.
1. Akutna HIV-infekcija (akutni retrovirusni sindrom) – razvija se nekoliko tjedana nakon infekcije HIV-om, najčešće se očituje kao blaga virusna bolest i prolazi nezapaženo, uobičajeno traje 2-3 tjedna.
Na početku, kada se zaraze HIV-om, mnogi ljudi ne razvijaju simptome. Vrijeme koje prođe izmedu zaraze i pojave simptoma izrazito varira. Neki bolesnici, međutim već nakon mjesec ili dva razviju simptome nalik na prehladu. Oni imaju vrućicu, glavobolju,
malaksalost i povećane regionalne limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju unutar mjesec dana i obično se pripisuju nekoj drugoj virusnoj bolesti.
Tijekom ovog razdoblja osoba je zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo aktivno umnaža, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV-a najbolje se vidi u opadanju broja CD4 stanica. Virus uništava ove stanice bez nekih vidljivih kliničkih simptoma.
2. Asimptomatska HIV-infekcija – period latencije (mirovanja) koji traje nekoliko godina (obično 7-10 godina), najčešće nema simptoma bolesti. 3. Simptomatska HIV-bolest:
a) rana – broj CD4-limfocita progresivno pada sve dok ne dosegne 200 i manje kada bolest prelazi u iduću fazu, uobičajeni su opći simptomi vrućica, gubitak apetita, gubitak tjelesne težine, malaksalost, proljev;
b) uznapredovala – broj CD4-limfocita manji je od 200, dolazi do razvoja i održavanja navedenih općih simptoma uz razvoj karakterističnih, tzv.
oportunističkih infekcija i bolesti, tumora, sindroma propadanja i demencije; c) kasna – broj CD4-limfocita manji je od 50/mL, javljaju se za ovaj stupanj imunodeficijencije karakteristične životno ugrožavajuće bolesti, što u
neliječenih bolesnika dovodi do smrtnog ishoda.
Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode jest oticanje
limfnih čvorova koje traje duže od 3 mjeseca. Sljedeći znakovi i simptomi mogu upozoravati na HIV infekciju: brz gubitak težine, suhi kašalj, ponavljane vrućice i noćno preznojavanje, dugotrajan, neobjašnjiv umor, povećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu, proljev koji traje duže od tjedan dana, bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ždrijela, upala pluća, gubitak pamćenja, depresija i/ili drugi neurološki poremećaji.
Svaki od ovih simptoma može se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo serološke pretrage za dokaz protutijela na HIV (anti-HIV protutijela) mogu ukazati na zaraženost osobe HIV-om i dokazati da su ovi simptomi povezani sa HIV-bolešću.
Lije
č
enje
Iako za sada nije moguće iskorijeniti HIV virus iz tijela niti postoji cjepivo, brojni su lijekovi razvijeni u svrhu borbe protiv HIV-bolesti. Oni se zovu antiretrovirusni lijekovi (ARL), a djeluju na HIV tako što sprečavaju njegovo razmnožavanje u različitim fazama prirodnog ciklusa virusa. Kako bi terapija bilo što učinkovitija, ovi lijekovi primjenjuju se u kombinaciji, najčešće tri ili više lijekova zajedno. Time se u velikog broja liječenih osoba postiže dugotrajna supresija HIV-a što dovodi do oporavka imunološkog sustava - porasta broja CD4 limfocita i smanjenja broja virusnih kopija u krvi. Zbog svog dobrog učinka u liječenju HIV-bolesti, ova kombinirana antiretrovirusna terapija naziva se HAART (od engl. Highly Active Antiretroviral Therapy). S obzirom na koju fazu prirodnog ciklusa HIV-a djeluju, ARL se dijele u skupine:
1) Inhibitori reverzne transkriptaze (IRT) – koji mogu biti: a) nukleozidni IRT (zidovudin, lamivudin, abakavir)
b) nenukleozidni IRT (nevirapin, efavirenz) c) nukleotidni IRT (tenofovir)
2) Inhibitori proteaze (IP) – lopinavir, atazanavir, darunavir
3) Inhibitori fuzije (IF) – novija skupina lijekova, prvi u primjeni T-20. Liječenje se obično započinje kombinacijom tri
ili četiri lijeka iz različitih skupina, odnosno različitog mehanizma djelovanja, kako bi se postigao što bolji uspjeh u dugotrajnoj supresiji HIV-a. Ukoliko dođe do dobrog kliničkog i laboratorijskog odgovora na liječenje (oporavak bolesnika, pad broja virusnih kopija u krvi, porast broja CD4 limfocita u krvi) liječenje se
nastavlja dugotrajnom (doživotnom) primjenom iste kombinacije lijekova. Ako bolesnik redovito uzima lijekove, liječenje je dugoročno vrlo uspješno.
Primjenom HAART-a znatno se povećalo preživljavanje osoba s
HIV-infekcijom, što im omogućava da uz redovito liječenje nastave sa uobičajenim životnim aktivnostima, doprinoseći time poboljšanju kvalitete njihova života. Liječenje HIV-bolesti u Hrvatskoj u potpunosti financira HZZO.
U tijeku su i istraživanja na razvoju cjepiva protiv HIV-a, što će doprinijeti boljoj i učinkovitijoj prevenciji ove bolesti, osobito u zemljama s visokom stopom prevalencije HIV-infekcije kao što su neke zemlje Azije i Afrike.
Stigma i diskriminacija
Važna je i opasna veza između stigmatizacije i diskriminacije ljudi koji žive s HIV/AIDS-om i onih pod povećanim rizikom od oboljevanja, kršenja njihovih ljudskih prava i širenja epidemije. Lišavaju ih prava na obrazovanje, prava na zdravstvenu njegu, na rad, na slobodu kretanja i
putovanja i prava na dostojanstven život.
Uzrokuju razvode, poniženja, izopćenja iz obitelji i zajednice, otkaze s posla, napuštanje obrazovnih ustanova i siromaštvo. Stigmatizacija i diskriminacija osoba koje žive s HIV/AIDS-om nastaju zbog straha od bolesti, nedostatka znanja i zabluda o načinima prijenosa HIV-a, te zbog predrasuda o skupinama koje se nalaze pod povećanim rizikom od oboljevanja. Upoznavanje javnosti s načinima prijenosa HIV-a i metodama prevencije jedan je od najučinkovitijih načina borbe protiv stigme i diskriminacije.
Stigma i diskriminacija u vezi s HIV/AIDS-om su najveće smetnje prevenciji širenja virusa te osiguravanju adekvatne njege, podrške i liječenja. Stigma i diskriminacija u vezi s HIV/AIDS-om su univerzalne i događaju se u svim zemljama i regijama u svijetu. Izazivaju ih pojave kao što su nedostatak razumijevanja bolesti, mitovi o prijenosu virusa, društveni strahovi u vezi sa seksualnošću, neodgovorno medijsko praćenje epidemije, činjenica da je AIDS neizlječiv, strahovi povezani sa smrću, strahovi od droge itd.
Navedena stigma i diskriminacija nisu novi fenomeni, stalni su pratitelji te epidemije od njenog samog početka.
Danas je također poznato da postoje tri faze
epidemije HIV/AIDS-a u pojedinom društvu. Prva je faza infekcije HIV-om. Virus ulazi u zajednicu tiho i neprimjetno. Sljedeća je epidemija
HIV/AIDS- a kada osobe obolijevaju. Konačno, treća je epidemija stigme, diskriminacije,
Stigmu možemo definirati kao pojavu koja značajno diskreditira pojedinca u očima drugih ljudi. Posljedice stigme također značajno djeluju na način na koji pojedinci doživljavaju sami sebe. Važno je naglasiti da je stigmatizacija proces te ju stoga treba definirati kao proces dezevaluacije, a ne kao statički fenomen. Stigmatizacija je uvijek ukorijenjena u sistemu negativnih stavova koji inače postoje u pojedinim zajednicama i kulturama, te se odvija u kontekstu
povezivanja ljudi s HIV/AIDS-om s društveno stigmatiziranim ponašanjima u vezi sa seksualnošću, uzimanjem droge ili prodajom seksualnih usluga. To je međusobno podržavajući proces koji se temelji na ranijim negativnim mislima, ali ih također međusobno potkrepljuje. Tako je primjerice poznato da se
HIV/AIDS kao i druge spolno prenosive bolesti često percipira kao bolest nekih 'drugih' ljudi, počevši od pripadnika gej (eng. gay) zajednice. Snažno se
povezuje sa subsaharskom Afrikom, te još specifičnije s tzv. "afričkom seksualnošću". U tom slučaju rasizam i ksenofobija su ti koji oblikuju
dominantne slike i kulturne konstrukcije kojom obiluju takvi stavovi, ali oni također služe i njihovoj daljnjoj reprodukciji.
Stigma je razarajući osjećaj na individualnoj razini jer vodi k osjećajima srama, krivnje i izolacije. Također, takvi negativni stavovi dovode do toga da drugi svojim propustima ili djelima uzrokuju i pojačavaju patnje stigmatiziranih skupina zalažući se za to da im se uskrate pojedine usluge kao što su pravo na liječenje ili školovanje. Takvi postupci predstavljaju diskriminaciju i vode kršenju ljudskih prava.
Diskriminacija nastaje kada se pojedinu osobu zbog stvarne ili percipirane pripadnosti određenoj skupini (npr. seksualnoj manjini) stavlja u nejednak i nepovoljan položaj u odnosu na druge. Budući da stigmu gotovo uvijek prati diskriminacija, osobe s HIV/AIDS-om onemogućene su u ostvarivanju svojih ljudskih prava i temeljnih sloboda koje proizlaze iz vrijednosti ljudskog dostojanstva i jednakosti.
Stigma je povezana s odnosima moći i dominacije u pojedinom društvu te producira i reproducira odnose zasnovane na moći. Drugim riječima stigma stvara društvenu nejednakost, a društvena nejednakost pojačava stigmu.
Posljedice stigme i diskriminacije ne vode samo kršenju ljudskih prava osoba s HIV/AIDS-om već negativno utječu i na epidemiju te bolesti, na individualnoj, obiteljskoj i društvenoj razini.
Najteže posljedice stigme i diskriminacije očituju se, pored njihovog razarajućeg utjecaja na pojedinca, i na:
1. Efikasnost preventivnih programa, čije učinke umanjuju na način da kreiraju strah od utvrđivanja vlastitog HIV statusa. Ljudi se boje otići na testiranje, ponajprije zbog straha od reakcije njihove okoline na moguć pozitivan rezultat (primjer pozitivne nediskriminirajuće prakse - 30% ljudi u Australiji zna svoj HIV status, dok ih se u Hrvatskoj testiralo manje od 1%).
2. Strah od stigmatizacije sprječava ljude da se koriste kondomima i na taj način štite od prijenosa virusa. To je posebice tipično za žene koje uglavnom ne
inzistiraju na zaštiti, bojeći se da bi ih partneri i okolina mogli smatrati promiskuitetnima ili već zaraženima.
3. Stigma i diskriminacija kreiraju lažan osjećaj sigurnosti koji nadalje smanjuje efikasnost prevencije. Naime stigma i diskriminacija temelje se na postojećim obrascima predrasuda i društvene isključenosti. Kada vezuju HIV uz pojedine društvene skupine, pripadnici diskriminirajućih skupina njeguju ideju da sami nisu pod rizikom, što nadalje može voditi rizičnom ponašanju.
4. Strah od diskriminacije sprječava ljude u traženju liječenja od HIV/AIDS- a i drugih medicinskih usluga. U svim dijelovima svijeta postoji diskriminacija ljudi unutar zdravstvenog sustava. Poseban oblik straha od diskriminacije u okviru zdravstvenog sustava očituje se strahom da će informacija procuriti u javnost. Prema podacima istraživanja “HIV/AIDS related stigma and
discrimination in Croatia“ u Hrvatskoj je diskriminaciju u zdravstvenom sustavu doživjelo 49% osoba koje žive s HIV-om, a kada su otkrili svoj HIV status zdravstvenom djelatniku tada ih je diskriminaciju doživjelo 72%
Kako možete pomoći
Dan posvećen problemu
HIV/AIDS-a je 1. prosinca. Toga dana se nizom akcija i medijskim događanjima diljem svijeta
nastoji podići svijesnost o
problematici HIV/AIDS-a, čime se nastoji smanjiti broj
novooboljelih i poboljšati zdravlje i kvaliteta života onih koji žive s HIV/AIDS-om.
Ljudi koji žive s HIV/AIDS-om, oni koji su iskusili gubitak bliskih osoba uslijed te bolesti ili jednostavno oni koji vjeruju da se ovaj svijet može i treba
promijeniti svakim danom postaju sve organiziraniji. Njihov rad i glas bitni su u borbi protiv te bolesti. No, potrebna je i politička volja na globalnoj i lokalnoj razini kako bi se nove naraštaje odgajalo i obrazovalo u skladu sa znanstvenim činjenicama i načelima ljudskih prava.
Ostvarivanje jednakih prava za sve - bez obzira na osobine i stil života - uz znanstveni napredak te novosti u znanju i tehnologiji zahtijeva i političku predanost problemu i aktivno uključivanje društva.
U borbi protiv stigme i diskriminacije i vi možete pomoći. Kako? • Recite prijateljima što ste pročitali u ovoj knjižici.
• Ako poznajete nekoga tko rabi diskriminirajuće i pogrdne pojmove, savjetujte mu alternativne pojmove koji ne vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.
• Ako u vašoj okolini, u susjedstvu ili na radnom mjestu, ima netko koga okolina osuđuje i odbacuje, pomognite mu da se osjeća prihvaćenim.
• Ako primijetite da se netko tko živi ili radi u vašoj blizini osjeća neugodno zbog onoga što jest ili što misli, pružite mu podršku te zajednički jačajte svijest kod drugih.
Porijeklo HIV-a
Teorija o lovcima
Teorija koja je za sada još uvijek
najprihvaćenija je da je virus potekao iz životinjskog carstva (rezus majmuni, čimpanze i tzv. čađavi mangabiji).Virus
poznat kao Simian Immunodeficiency Virus – SIV (virus imunodeficijencije kod majmuna) postoji kod tih vrsta majmuna, no gdje su oni dobili taj virus još nije razjašnjeno.
Otvoreno je i pitanje kako je taj virus prešao s majmuna na ljude. Postoje
pretpostavke o lovcima koji su jeli zaraženo majmunsko meso, ili koje su napali i ozlijedili zaraženi majmuni, no taj scenario nije dokazan.
Ono što je pouzdano potvrđeno jest da postoje velike sličnosti između SIV-a i HIV-a. Oba su lentivirusi (retrovirusi koji izazivaju bolesti karakteristične po tome što dugo mogu izostati simptomi infekcije), a potvrđeno je i da su oba oblika HIV virusa, HIV-1 i HIV-2, gotovo identični SIV-u. HIV-1 je vrlo sličan SIV-u nađenom kod čimpanzi, a HIV-2 odgovara obliku SIV-a nađenom kod tzv. čađavih mangabi majmuna.
Teorija o zaraženom cjepivu
Postoji i pretpostavka da su dijelovi životinjskih organizama miješani s krvnim proizvodima i zatim upotrebljavani za proizvodnju cjepiva. Postavljena je
hipoteza da su organi majmuna miješani s cjepivom protiv dječje paralize koje je davano tisućama ljudi u Kongu tijekom 1950-ih godina, ali ova je teorija u
najvećoj mjeri osporena kada su istraživači uspjeli doći do nekih od ostataka spornog cjepiva i istražiti njegove komponente, pri čemu nisu nađeni tragovi životinjskih organa.
Teorija kalkulacije
Nova teorija o porijeklu HIV-a nastala je početkom 2000-te godine, kada je tim znanstvenika izračunao stopu mutacije virusa. Utvrdili su koliko bi se godina trebalo vratiti u prošlost da bi svi danas postojeći podtipovi HIV virusa imali zajedničkog pretka, otkrivši da virus potječe iz 1930. godine.
Ako je HIV porijeklom iz Afrike, neodgovoreno pitanje je kako je prešao preko Atlantskog oceana u SAD i ostatak svijeta? Moguće je i da je HIV nastao
paralelno u Africi i SAD-u, ako se uzme u obzir da je američki i europski oblik HIV-1, dok u Africi također dominira HIV-1 ali drugi podtipovi virusa.
Kakvo god bilo porijeklo HIV virusa, što se možda nikada neće pouzdano utvrditi, njegovo postojanje danas utječe na živote velikog broja ljudi.
Povijest HIV/AIDS-a
'Pacijent nula' (eng. patient zero )Prvi je zabilježeni slučaj HIV infekcije u svijetu otkriven u SAD-u 1981. godine. U literaturi o HIV/AIDS-u taj se slučaj navodi kao ''pacijent nula'' (eng. patient zero, termin koji označava prvu zabilježenu osobu koja ima simptome bolesti), stjuart Gaetan Dugas preminuo od AIDS-a 1984. godine. Ranih 80-tih godina većina identificiranih HIV slučajeva u SAD-u su bili muškarci homoseksualne spolne orijentacije. Istražujući seksualnu prošlost Gaetana Dugasa, većina tih slučajeva ukazivala je na neposredan kontakt s njime, ukazujući kako se virus brzo širi za vrlo kratko vrijeme.
Rano širenje HIV/AIDS-a krvnim proizvodima Krvni su proizvodi u prošlosti imali značajnu ulogu u širenju virusa, jer se skeniranje donirane krvi na viruse sustavno primjenjuje tek od ranih 80-tih godina prošlog stoljeća. Od 60-tih godina u Americi i drugim zemljama potreba za
transfuzijama krvi je uvelike prerasla količinu rezervi, te se za donacije krvi počeo nuditi novac. To je privuklo mnogobrojne nove donatore, od kojih su neki bili intravenozni korisnici droge te oni koji su imali mnogobrojne seksualne partnere. Među njima bile su i osobe zaražene HIV-om, a najveći broj njih nije znao da je HIV-pozitivan. Zaražena krv također je i prodavana te distribuirana po cijelom svijetu, a neke od skupina koje su bile najviše pogođene ovim putem širenja virusa bile su osobe oboljele od hemofilije.
Širenje HIV/AIDS-a intravenoznim uzimanje droga
Intravenozno uzimanje droga bilo je i još je uvijek jedan od najzastupljenijih načina prenošenja HIV-a. Od 70-ih godina prošlog stoljeća ovakav način uzimanja droga postaje sve rašireniji, te je razmjena zaraženih igala i ostale opreme bila vrlo česta.
Kratki pregled povijesti svjetske epidemije AIDS-a Povijest HIV-a i AIDS-a izvan Afrike
počinje 5. lipnja 1981. godine, prvim zabilježenim slučajem HIV infekcije u Los Angelesu, SAD. U nekoliko je velikih gradova SAD-a do kraja 1981. godine prijavljen veći broj neobičnih infekcija koje su uništavale imuni sistem inficiranih. Kako su te infekcije primjećene uglavnom kod muškaraca homoseksualne spolne orijentacije, nazvane su GRID (Gay Releted Immune Deficiency tj. deficit imunološkog sustava kod muškaraca homoseksualne spolne orijentacije).
Novi su slučajevi zaraze ubrzano otkrivani, rastao je i broj prijavljenih infekcija kod osoba heteroseksualne spolne orijentacije. Već 1982. godine u SAD-u je zvanično objavljena epidemija, definirana kao AIDS, a postojeći dokazi su upućivali na to da se prenosi seksualnim putem.
HIV virus kao takav nije bio identificiran do 1983. godine, a u početku je bio nazivan LAV ili HTLV-III. Od 1986. godine virus je poznat kao virus humane imunodeficijencije (HIV). Prvi je otkriveni oblik virusa HIV-1, a 1986. godine otkriven je i HIV-2 oblik te je moguće da će se pronaći i drugi oblici HIV virusa. Prvi testovi za otkrivanje inficiranosti razvijeni su 1985. godine, a 1987. godine pojavio se i prvi od ljekova za HIV antiretrovirusnu terapiju.
Na svjetskom sastanaku ministara zdravstva u prosincu 1988. godine proglašen je Svjetski dan borbe protiv AIDS-a (WAD - World AIDS DAIDS-ay), 1. prosinAIDS-ac. NAIDS-aglAIDS-ašenAIDS-a je hitna potreba javne potpore razvoju programa u prevenciji širenja zaraze i osiguravanju obrazovanja o HIV/AIDS-u, te nužnost podizanja svijesti o problemima vezanim za HIV/AIDS. Crvena vrpca (eng. red ribbon) je međunarodni simbol svijesti o AIDS-u.
UNAIDS
Tematska skupina Ujedinjenih naroda je osnovana 2001. godine, a čine ju
predstavnici SZO-a, UNHCR-a, UNICEF-a, IOM-UNICEF-a, Svjetske banke i UNDP-a. Glavna područja djelovanja UNAIDS-a:
• Pružanje podrške i pomoći nacionalnim tijelima • Kontrola i praćenje (Monitoring & Evaluation)
• Ljudska prava
• Unaprjeđenje ljudskih potencijala i kapaciteta organizacija • Promotivne aktivnosti
• UN Cares (za zaposlenike UN-a i članove njihovih obitelji)
• Centar znanja-WHO Collaborative centre on 2nd Generation HIV Surveillance
• Sub- regionalna suradnja
UNAIDS zastupa slijedeća ljudska prava koja su relevantna za HIV/AIDS: • pravo na život
• pravo na život bez diskriminacije i jednakost pred zakonom • pravo na zdravstvenu zaštitu
• pravo na socijalnu sigurnost
• pravo na privatnost, brak i obiteljski život
• pravo na zaštitu od okrutnog, nehumanog i degradirajućeg postupanja
Zaključak je UNAIDS-a kako je strah od prenošenja zaraze zbog nepoznavanja načina širenja HIV-a najčešći razlog diskriminatornog postupanja prema
Hrvatski nacionalni program za prevenciju
HIV/AIDS-a 2011. – 2015.
Iako se Republika Hrvatska za sada može smatrati državom s niskom prevalencijom
HIV/AIDS-a, postoji mnogo čimbenika koji omogućuju širenje virusa. Program zdravstvene zaštite od AIDS-a u Republici Hrvatskoj postoji od 1993. godine i temelji se na Programu
suzbijanja i sprečavanja AIDS-a u Republici Hrvatskoj koji je
izrađen 1986. godine.
Obzirom na nove spoznaje o strategiji prevencije HIV/AIDS-a i na temelju Deklaracije o Obvezama prema HIV/AIDS-u (engl. Declaration of Commitment on HIV/AIDS) koju je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda u lipnju 2001. godine, izrađen je prvi Hrvatski nacionalni program prevencije
HIV/AIDS-a 2005.-2010.
Donošenjem Političke deklaracije o HIV/AIDS-u 2006. godine, države članice UN-a obvezale su se na drastično povećanje obima postojećih nacionalnih odgovora na HIV/AIDS. Potpisivanjem političke deklaracije, države su se obvezale da će omogućiti opći pristup (engleski Universal Access) prevenciji, liječenju, njezi i podršci svima onima koji su u potrebi. Deklaracija iz Dublina o partnerstvu u borbi protiv HIV/AIDS-a u Europi i središnjoj Aziji (2004.), Deklaracija iz Vilniusa o Mjerama za jačanja odgovora na HIV/AIDS-a u Europskoj uniji te u susjednim državama (2004.), Deklaracija iz Bremena o odgovornosti partnerstva – Zajedno protiv HIV/AIDS-a (2007.) i mnoge druge aktivnosti Europske unije na ovom području dodatno su ojačale obveze država usmjerene na suzbijanje HIV infekcije.
Postizanje zacrtanih ciljeva općeg pristupa HIV/AIDS-u u Hrvatskoj prati se i vrednuje kroz izvještaje prema Deklaraciji o obvezama u svezi HIV/AIDS-a i Milenijskim ciljevima razvoja.
Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2011. – 2015.
naglašava kako je od iznimnog značaja poštivanje i promicanje ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om. Osobe koje žive s HIV-om imaju pravo na
privatnost, normalno školovanje, zdravstvenu skrb, rad, stanovanje i
važnošću prevladavanja predrasuda, neznanja i sprečavanja diskriminacije u suzbijanju HIV/AIDS-a. Posebna odgovornost svih radnika u javnim službama, osobito u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim i ustanovama socijalne skrbi, je na području uklanjanja predrasuda i suzbijanja straha prema osobama koji žive s HIV-om. Istaknuto je kako se javno-zdravstvene mjere u pogledu zdravstvene skrbi, športa, zaposlenja, obrazovanja, socijalne skrbi, stanovanja i drugih
društvenih aktivnosti moraju temeljiti na znanstvenim spoznajama o prenošenju HIV-a, a ne na pretpostavkama, spekulacijama i strahu.
Nacionalni savjetnik za HIV/AIDS i ljudska prava
U Republici Hrvatskoj od 2007. godinedjeluje i Nacionalni savjetnik za ljudska prava osoba koje žive s HIV-om.
Njegovo djelovanje obuhvaća slijedeće: • Prati donošenje zakona, podzakonskih propisa, nacionalnih politika i programa te predlaže mjere za poboljšanje prava osoba koje žive s HIV-om kao i
ključnih populacija kojima prijeti viša razina rizika od zaražavanja HIV-om.
• Pomaže nacionalnim dionicima u reakciji na kršenje ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om.
• Sudjeluje u izgradnji i jačanju kapaciteta organizacija civilnog društva za aktivno zagovaranje za društvene promijenje namijenjene poboljšanju socijalnog položaja osoba koje žive s HIV-om.
• Prati razvoj međunarodnih standarda u zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om.
• Sudjeluje u izradi godišnjih izvještaja o stanju ljudskih prava osoba koje žive s HIV-om u Hrvatskoj.
Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u svijetu
HIV, virus koji uzrokuje AIDS, postao je jedan od najznačajnijih svjetskih zdravstvenih i razvojnih rizika. Prvi je slučaj otkriven 1981. godine, a današnji opći pregled HIV/AIDS-a u svijetu pokazuje slijedeće:
• Otprilike 34 millijuna ljudi trenutno živi s HIV-om, a 30 millijuna ljudi je od početka epidemije umrlo zbog uzroka povezanih s AIDS-om.
• Slučajevi zaraze HIV-om prijavljuju se u cijelom svijetu, no većina ljudi koji žive s HIV-om (97%) nalazi se u manje razvijenim zemljama, osobito u subsaharskoj Africi.
• Većina ljudi koji žive s HIV-om ili su u povećanom riziku od zaraze nema pristupa prevenciji, medicinskim uslugama i tretmanu.
• Još ne postoji lijek niti cjepivo za HIV/AIDS.
• HIV prvenstveno pogađa osobe u najproduktivnijem životnom razdoblju, a većina je novozaraženih u dobi ispod 25 godina.
• HIV ne pogađa samo zdravlje pojedinaca, on utječe i na obitelji, domaćinstva, zajednice, također i na razvoj i ekonomski rast nacija. Mnoge od zemalja najače pogođene epidemijom također pate i od drugih infektivnih zaraza, manjka hrane i ostalih značajnih problema.
• Unatoč navedenim izazovima, značajni su napori u cilju zaustavljanja i preveniranja širenja HIV-a učinjeni na globalnoj svjetskoj razini, osobito u prošlom desetljeću, i prisutni su znakovi koji ukazuju da epidemija možda jenjava. Broj novozaraženih HIV-om i broj smrti povezanih s AIDS-om opada, što doprinosi stabilizaciji epidemije. Dodatno, ukupan broj zaraženih osoba u nerazvijenim zemljama kojima je osiguran adekvatan medicinski tretman značajno je porastao, čak 20-orostruko od 2001. godine, dosegnuvši znamenku od 6.6 millijuna u 2010. godini.
Globalna HIV/AIDS situacija po procjenama UNAIDS-a:
• 34 millijuna ljudi trenutno živi s HIV-om, porast u odnosu na 28.6 millijuna u 2001., što je rezultat kombiniranog djelovanja novih zaraza, dužeg života zaraženih i općeg porasta svjetske populacije. • Razina prevalencije (postotak zaraženih osoba u dobi 15–49 godina) ujednačila se od 2001. godine i u 2010. iznosila je 0.8%.
• 1.8 millijuna ljudi umrlo je od AIDS-a u 2010., što je 21%-tno smanjenje od 2005. godine. Smrtnost je dijelom opala zahvaljujući porastu primjene
antiretroviralne terapije (ART). HIV je među vodećim uzrocima smrtnosti na svjetskoj razini, a prvi je uzrok smrtnosti u Africi.
• Broj novih HIV infekcija opao je za više od 20% od najvećeg u 1997., i smanjio se za 15% između 2001. i 2010. godine. Međutim, godišnje se još uvijek bilježi oko 2.7 millijuna novozaraženih, što je više od 7.000 novih HIV infekcija dnevno.
• Većina novih infekcija prenesena je heteroseksualnim spolnim kontaktom, uz dodatne faktore rizika za muškarce homoseksualne spolne orijentacije,
intravenozne korisnike droga i zaposlene u pružanju seksualnih usluga. • Iako su mogućnosti testiranja na HIV značajno porasla i proširile se, što omogućava većem broju ljudi da provjere svoj HIV status, većina zaraženih još uvijek nije svjesna da su HIV-pozitivni.
• HIV je uzrokovao novo širenje tuberkoloze (TB), osobito u Africi, a tuberkoloza je vodeći uzrok smrtnosti osoba zaraženih HIV-om u svijetu • Žene predstavljaju oko polovice osoba koje žive s HIV-om na svjetskoj razini, a više od polovice (59%) u subsaharskoj Africi.
• Mladi ljudi, u dobi od 15–24 godina, predstavljaju 42% osoba novozaraženih HIV-om među starijima od 15 godina
• Globalno, otprilike je 3.4 millijuna djece koja žive sHIV-om, oko 390.000 novih infekcija među djecom godišnje, te 250.000 umrle djece. U 2009. godini bilo je otprilike 16.6 millijuna AIDS siročadi, djece koja su izgubila jednog ili oba roditelja zbog HIV -a, od kojih većina živi u subsaharskoj Africi (89%). Globalni odgovor na HIV/AIDS
Međunarodni napori za suzbijanje HIV-a započeli su već u prvom desetljeću epidemije kreiranjem (1987.) i provođenjem globalnog programa Svjetske zdravstvene organizacije, WHO Global Programme on AIDS. UNAIDS je
oformljen 1996. godine kao koordinacijsko tijelo UN-a koje pomaže
usmjeravanju svjetske pažnje i napora na HIV/AIDS. Uloga vlada svjetskih zemalja te civilnog društva je od velikog značaja. Vremenom, financiranje tih napora je poraslo, te je pokrenuto više ključnih inicijativa na globalnoj i lokalnim razinama suzbijanja HIV zaraze i prevencije.
Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u
Hrvatskoj
Od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj, do kraja 2011. godine registrirano je ukupno 943 osoba kojima je
dijagnosticirana HIV infekcija (u 2010. 862 osobe), od kojih je 349 razvilo AIDS (u 2010. 325 osoba). U istom razdoblju od 943 osoba zaraženih HIV-om, njih 179 je umrlo.
Godišnja incidencija AIDS-a kreće se u vrijednostima manjim od 4 na milijun stanovnika, a incidencija HIV infekcije je oko 10-14 na milijun stanovnika. Te vrijednosti svrstavaju Hrvatsku u kategoriju zemalja s niskom učestalošću HIV/AIDS-a.
Broj novootkrivenih slučajeva HIV infekcije, AIDS-a i umrlih od HIV/AIDS-a u Republici Hrvatskoj po godinama, za razdoblje od 1985. do 2011. godine
Tijekom 25 godina od prvih zabilježenih slučajevaj, učestalost AIDS-a je podjednako niska a vidljiv je i lagani pad u trendu broja smrti od AIDS-a, između ostaloga zahvaljujući i poboljšanoj i u Hrvatskoj svim oboljelima dostupnoj terapiji. Vidljiv je lagani porast broja novootkrivenih slučajeva HIV
infekcije posljednjih nekoliko godina, što dijelom možemo objasniti stvarnim porastom broja zaražavanja, a dijelom intenziviranom traženju inficiranih kroz nekoliko ciljanih epidemioloških istraživanja i djelovanjem deset centara za dobrovoljno, besplatno i anonimno HIV savjetovanje i testiranje u Hrvatskoj. Četiri petine HIV/AIDS slučajeva čine muškarci (800 muškaraca i 143 žena). Najveći broj infekcija registrira se u dobnoj skupini od 25 do 49 godina.
Dobna raspodjela HIV/AIDS slučajeva u vrijeme dijagnosticiranja HIV infekcije, po spolu, u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1985. do 2011. godine
Prema vjerojatnom putu prijenosa, dominira spolni put prijenosa. Raspodjela oboljelih među svim HIV slučajevima pokazuje najveći udio infekcija nastalih homoseksualnim putem prijenosa (52,3%). Slijedi heteroseksualni put prijenosa (33,8%), 22,7% zaraženo je heteroseksualnim odnosom izvan trajne veze i 11,1% unutar trajne veze. Oko 7% zaraženih osoba infekciju je steklo dijeljenjem pribora za intravensko korištenje droga, čiji udio u strukturi
oboljelih je već godinama podjednako nizak. Prema podacima iz epidemioloških istraživanja, godišnjeg izvještaja laboratorija i Registra osoba liječenih zbog zlouporabe psihoaktivnih droga, prevalencija HIV infekcije u grupi opijatskih ovisnika je već dulji niz godina niskih vrijednosti i stabilnog trenda, manja od 1%, što je znatno više nego se procjenjuje za opću populaciju, ali ipak
zadovoljavajuće u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama. Mjere zdravstvenog odgoja u ovoj populaciji, uz savjetovališni rad i programe zamjene igala i šprica (programi smanjenja štete), kao i ukupna preventivna djelatnost koja se provodi prema Nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a i Nacionalnom programu suzbijanja ovisnosti, doprinijeli su ovako povoljnoj
epidemiološkoj situaciji u ovoj grupi. Ostali načini prijenosa (primanje zaražene krvi ili krvnih preparata, prijenos s majke na dijete) čine manje od 5% od
ukupnog broja registriranih slučajeva zaraze HIV-om. U 3,8% slučajeva nije bilo moguće saznati put prijenosa.
Od 76 slučaja dijagnosticirane HIV infekcije u 2011. godini, u 48 slučaja
vjerojatni put prijenosa bio je homoseksualni odnos (u 2010. godini 56 od 68), u 23 slučaja heteroseksualni odnos (u 2010. godini 9 od 68), u 3 slučaja dijeljenje pribora za intravensko korištenje droga, u jednom slučaju put prijenosa bio je od zaražene majke na dijete, te u jednom slučaju nije bilo moguće doznati put prijenosa.
Raspodjela zaraženih HIV-om (od 1985. do 2011. godine) prema vjerojatnom putu prijenosa HIV infekcije
* Heteroseksualni kontakt sa osobom koja je u povećanom riziku za HIV infekciju (populacije s rizičnim ponašanjima za HIV)
** Heteroseksualni kontakt sa stalnim partnerom/icom koji je zaražen HIV-om
Napomena: podaci uključuju osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija bez obzira na status AIDS dijagnoze.
Redovito praćenje proširenosti HIV infekcije među stanovništvom putem godišnjih zbirnih anonimnih podataka iz svih laboratorija u Hrvatskoj pokazuje niske opće postotke. U 2011. godini ukupno je testirano 292.864 osoba (uzoraka krvi) od čega je registrirano 161 HIV pozitivnih nalaza ili 0.06% (u 2010:
293.443 testiranja od čega 148 HIV pozitivnih nalaza ili 0,05%). Među dobrovoljnim davaocima krvi (263.724) registrirane su dvije HIV pozitivne osobe ili 0,001% (u 2010. godini 257.928 testiranih, niti jedna HIV pozitivna
osoba). Od ukupno 266 testiranih intravenskih korisnika opojnih sredstava, registriran je jedan HIV pozitivan nalaz (u 2010. godini 237 testiranih, niti jedan HIV pozitivni nalaz). Ti laboratorijski podaci mogu uključiti višekratno
testiranje jedne osobe ili testiranje osoba koje su od prije poznate kao HIV pozitivne.
Centri za savjetovanje i testiranje na HIV
U Hrvatskoj od 2003. godine djeluje 10 Centara za anonimno i besplatno HIV savjetovanje i testiranje koji su do kraja 2010. godine pružili 27.379
individualnih savjetovanja za 15.045 korisnika, a 14.642 osoba testirano je na HIV (u tom razdoblju utvrđeno je 119 pozitivnih nalaza). U 2011. godini u centrima je pruženo 5.155 individualnih savjetovanja za 2.735 korisnika, a 2.630 osoba se testiralo na HIV (utvrđeno je 25 pozitivnih nalaza).
Rad centara temelji se na preventivnim aktivnostima koje kroz informiranje i savjetovanje imaju za cilj smanjenje rizičnih ponašanja u cijeloj populaciji kao i u populaciji s rizičnim ponašanjima za zarazu HIV-om. Dobrovoljno HIV testiranje i savjetovanje omogućuje rano otkrivanje HIV infekcije, što omogućava pravovremeno liječenje i skrb za oboljele i sprečava nehotično širenje infekcije.
Za HIV testiranje nije potrebna liječnička uputnica, i u potpunosti je besplatno. Anonimnost je osigurana označavanjem uzoraka šifrom, bez osobnih podataka. Strategija prevencije
U Republici Hrvatskoj kontinuirano se provode mjere praćenja, sprečavanja, suzbijanja i liječenja HIV infekcije i AIDS-a prema Programu mjera zdravstvene zaštite, Hrvatskom Nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a 2011-2015 i posebnim programima(program rada centara za dobrovoljno, anonimno i besplatno savjetovanje i testiranje na HIV, program poboljšanja praćenja HIV infekcije tj. provođenje druge generacije praćenja HIV infekcije i AIDS-a koja uključuje i nadzor nad ostalim spolno prenosivim bolestima, te istraživanja proširenosti HIV-a i rizičnih ponašanja u skupinama s povećanim rizikom). Cilj je ovih aktivnosti koje se kontinuirano i sustavno provode i nadalje održati povoljnu epidemiološku situaciju, te još više unaprijediti skrb za zaražene osobe i osobe u povećanom riziku za infekciju.
CENTRI ZA ANONIMNO I BESPLATNO HIV SAVJETOVANJE I TESTIRANJE U HRVATSKOJ
Preuzeto s web stranica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, www.hzjz.hr, ožujak 2013.
ZAGREB
Hrvatski zavod za javno zdravstvo
Rockefellerova 7, Zagreb
Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti - Savjetovalište za HIV/AIDS
Rockefellerova 12, Zagreb
Radno vrijeme: utorkom i četvrtkom od 16.00 do 19.00 sati i svaka druga subota (parni datumi) od 10.00 do 12.00 sati
Telefon: 01/ 48 63 319 (u vrijeme rada savjetovališta)
Info telefon (od ponedjeljka do petka): 01/ 46 83 005 ili 01/ 46 83 004
Referentni centar za HIV i AIDS Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi
Klinika za infektivne bolesti «Dr. Fran Mihaljević», Mirogojska 8, Zagreb Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 15.30 do 18.30 sati
Telefon: 01/ 46 78 243
Zatvorska bolnica u Zagrebu, Svetošimunska 107, Zagreb Telefon: 01/ 23 83 800
Osoba za kontakt: Blaženka Retkovec, dr. med. DUBROVNIK
Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije
Adresa: Dr. Ante Šercera 4a
Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati Telefon: 020/ 341 -000
Osoba za kontakt: Mato Lakić, dr. med.
KORČULA
Zavod za javno zdravstvo Dubrovačko-neretvanske županije
Adresa: Plokata bb, Korčula
Radno vrijeme: četvrtkom od 11 do 13 sati Telefon: 020/715-020 i 099/772-0026
OSIJEK
Zavod za javno zdravstvo Osječko-baranjske županije
Adresa: Franje Krežme 1
Radno vrijeme: utorkom i četvrtkom od 15 do 18 sati. Telefon: 031/ 225 711
Osoba za kontakt: Karlo Kožul, dr. med. PULA
Zavod za javno zdravstvo Istarske županije
Adresa: Nazorova 23
Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 15 do 17 sati i prva subota u mjesecu od 8 do 12 sati
Telefon: 052/ 529 017 i 052/ 529 046
Osoba za kontakt: Vlasta Skopljak, dr. med.
ROVINJ
Zavod za javno zdravstvo Istarske županije
Telefon: 052/ 841 656 RIJEKA
Nastavni zavod za javno zdravstvo Primorsko-goranske županije
Adresa: Epidemiološki odjel, Krešimirova 52a, Rijeka
Radno vrijeme: ponedjeljkom od 13 do 15 sati i srijedom do 13 do 16 sati Telefon: 051/ 358 798
Osoba za kontakt: Đana Pahor, dr. med.
Udruga Hepatos RIJEKA, u suradnji s ZZJZ PGZ Adresa: Blaža Polića 2/III, Rijeka
Radno vrijeme: četvrtkom od 13 do 15 sati Telefon: 051/311-190; 091/4008-111 SLAVONSKI BROD
Zavod za javno zdravstvo Brodsko-posavske županije
Adresa: V. Nazora 2a
Radno vrijeme: utorkom i četvrtkom od 15 do 17 sati, subotom od 10 do 12 sati. Telefon: 035/ 447 228
SPLIT
Zavod za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije
Adresa: Služba za epidemiologiju, Ambulanta za AIDS, Vukovarska 46 Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati
Telefon: 021/ 401 114; 021/ 401 154
Osoba za kontakt: Zorana Klišmanić, dr. med.
Udruga HELP
Adresa: Mihovilova širina 1, Split
Radno vrijeme: ponedjeljak i četvrtak od 15 do 17 sati Telefon: 021/ 346 664
ZADAR
Zavod za javno zdravstvo Zadar
Adresa: Kolovare 2
Radno vrijeme: od ponedjeljka do petka od 9 do 11 sati Telefon: 023/ 300 841
Osoba za kontakt: Alan Medić, dr. med.
Adresa: Ulica Don Ive Prodana 12 (prostor Crvenog križa) Radno vrijeme: ponedjeljkom i srijedom od 16 do 18 sati Telefon: 023/ 318 152
Pitanja vezana uz savjetovanje i HIV testiranje možete slati na e-mail: hiv.savjet@hzjz.hr.
Pripremila: Renata Đonđ Perković, prof. Recenzija: Josip Begovac, prof. dr. sc.
Izdavač: UDRUGA ROMA ZAGREBA I ZAGREBAČKE ŽUPANIJE
Čemernička 17, 10000 Zagreb
tel./fax: 01/ 245-2554, mob. 099/ 245-2554 e-mail: umrh@zg.t-com.hr
web: www.umrh.hr Tisak: Zagreb, 2013.
Literatura: 1. Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u Hrvatskoj, Služba za epidemiologiju zaraznih bolesti, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, 2012.
2. Ljudska prava: sad više nego ikad, UNAIDS Hrvatska, Zagreb, 2012.
3. Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2011. – 2015., Republika Hrvatska, Zagreb, 2011.
4. The Global HIV-AIDS Epidemic Facts Sheet, UNAIDS, 2011. 5. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska
prava u 2010. godini, UNAIDS / UNDP Hrvatska, Zagreb, 2011. 6. HIV/AIDS related stigma and discrimination in Croatia, S.Belak
Kovacevic et al., IDS 2010 - XVIII International AIDS Conference: Abstract no. WEPE0661
7. HIV AIDS, Hrvatski crveni križ, Zagreb, 2007.
8. HIV/AIDS, stigma i diskriminacija, USAID, AIHA, ŠNZ Andrija Štampar, Zagreb, 2004.
9. AIDS/HIV - bolest, Beus L, Begovac J., Zagreb, 1996. 10. AIDS/SIDA, Grupa autora, Zagreb, 1990.
11. AIDS priručnik bolesti, www.plivazdravlje.hr
Napomena: Priručnik je izrađen i tiskan u sklopu provedbe projekta 'Znanjem za zdravlje – ZZZ' donacijom Grada Zagreba, Gradskog ureda za
