BAŠTINA SJEVEROISTOČNE BOSNE
BROJ 7, 2014.
ČASOPIS ZA BAŠTINU, KULTURNO-HISTORIJSKO I PRIRODNO
NASLIJEĐE
Northeast Bosnia's Heritage Number 7, 2014.
Heritage magazine, Culture-historical and natural heritage Glavni i odgovorni urednik:
prof. dr. sc. Edin Mutapčić Urednik u redakciji: mr. sc. Rusmir Djedović
Članovi redakcije:
Benjamin Bajrektarević, prof., direktor Zavoda; prof. dr. sc. Amira Turbić-Hadžagić; prof. dr. sc. Ivan Balta; Samir Halilović, prof.; prof . dr. sc. Adnan Tufekčić; prof. dr. sc. Izet Šabotić;
doc. dr. sc. Omer Hamzić; prof. dr. sc. Avdul Adrović; Munisa Kovačević, prof.; mr. Semir Hadžimusić (sekretar)
Obrada:
Emil Mujkić, bachelor historije Izdavač:
JU Zavod za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona
Za izdavača:
Benjamin Bajrektarević, direktor Zavoda Naslovna strana:
Vila Solvay u Lukavcu, nacionalni spomenik BiH ISSN 1986-6895
SADRŽAJ
PROŠLOST
Ago Mujkanović, prof.
Novootkriveni stećci u naselju Oraš Planje kod Tešnja ... 9
Fahir Sukanović, prof., Nasiha Mujčinović, prof.
Osnivanje i razvoj osnovne škole u Humcima ... 17
Mr. Jasmin Jajčević
Opismenjavanje u Tuzli u periodu 1945. – 1953. godine ... 27
Mr. sc. Rusmir Djedović
Olovo krajem 19. stoljeća (urbano-geografske karakteristike) ... 39
Mr. sc. Rusmir Djedović, Samid Latifović, bachelor geografije
Historijsko-geografske karakteristike naselja Humci krajem
19. stoljeća ... 59
Mr. Semir Hadžimusić
Stećci na području općine Lukavac ... 69
TRADICIJA
Prof. dr. Edhem Muftić
Aspekti i refleksije zavičaja ... 81
Edina Halilović-Šarić, ing. hem. teh.
Tradicionalna bosanska hrana ... 87
Kim Burton, doktorant na Royal Holloway University of London
Local music from the world or world music from the local;
a Bosnian popular music and its significance at home and abroad ... 97
Prof. dr. Mirsad Kunić, Mehmedalija Taletović, bachelor bosanskog jezika i
književnosti
Usmene predaje na području naselja Velino Selo ... 119
Dr. sc. Jusuf Omerović, Munir Kahrimanović, prof.
NASLIJEĐE – BAŠTINA
Ekrem Sakić, prof.
Hanovi u Kikačima ... 139
Elvir Selimović, prof.
Upotreba kulturno-historijskog naslijeđa u nastavi historije –
multiperspektivni pristup ... 155
Kimeta Buševac, prof.
Jezik dnevnika Ahmeda Hamdi Aliefendića (1905. – 1930.)... 181
Majda Šutić, Elvedin Kovačević
Razgovor sa Rahmanom Šabanovićem – prilog usmenoj historiji
Lukavca u Drugom svjetskom ratu ... 193
Meksida Kahrimanović, prof., Mujo Čavalić
Čelićka čaršija ... 197
Prof. dr. Nusret Mujagić
Kule sjeveroistočne Bosne kao specifičan oblik stanovanja
i graditeljski podsticaj ... 205
PRIRODNO NASLIJEĐE
Aljoša Avdić, prof.
Prirodno-geografske odlike naselja Prokosovići ... 221
Dr. sc. Jasmina Kamberović
Kopovska jezera Tuzlanskog kantona ... 237
Mensur Zukić, prof.
Osobenosti spoljašnje morfologije mozga kod deverike
(Abramis brama) iz akumulacije Modrac ... 251
Mensur Zukić, prof.
Zaštita lokacija od biološkog značaja na području općine Srebrenik... 261
PORODICE I LIKOVI ZAVIČAJA
Munisa Kovačević, prof.
Nuraga Softić – majstor umjetničke fotografije (1931. – 2015. god.) ... 275
Nusret Duranović, dipl. ing. maš.
AKTIVNOSTI ZAVODA
Mr. sc. Almira Bećirović
Rad Zavoda na istraživačko-izdavačkom projektu Srebrenica
do 2014. godine ... 295
Emil Mujkić, bachelor historije
Naučni skup Historija države i prava BiH – izazovi i perspektive
(povodom pedeset godina naučnog i publicističkog rada prof. dr.
Mustafe Imamovića) ... 309
Mr. Semir Hadžimusić
Kuća sjeveroistočne Bosne (izložba u Srebreniku i Tešnju) ... 313
PRIKAZI – OSVRTI – RECENZIJE
Anđelina Sulejmanović, prof.
Monumenta Srebrenica – istraživanja, dokumenti, svjedočenja, knjiga III,
Srebrenica kroz minula stoljeća ... 319
Elvir Selimović, prof.
Osmansko osvajanje Bosanske kraljevine. Zbornik radova ... 325
Emil Mujkić, bachelor historije
Stanovništvo Tuholja – historijska građa, knjiga I, Sakib Softić ... 331
Munisa Kovačević, prof.
Prikaz zbornika radova o vakufima ... 335
Mr. Semir Hadžimusić
Saradnici broja 7 časopisa Baština sjeveroistočne Bosne
1. Mr. Kim Burton, doktorant na Royal Holloway University of London 2. Mr. sc. Rusmir Djedović, Zavod, Tuzla
3. Prof. dr. Mirsad Kunić, Filozofski fakultet Univerziteta u Tuzli 4. Prof. dr. Nusret Mujagić, Fakultet za upravu Univerziteta u Sarajevu 5. Prof. dr. Edhem Muftić, Lukavac
6. Dr. sc. Jusuf Omerović, Srednja škola Sapna
7. Dr. sc. Jasmina Kamberović, Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli 8. Munisa Kovačević, prof., Zavod, Tuzla
9. Mr. sc. Almira Bećirović, O. Š. „Brčanska Malta“ Tuzla 10. Emil Mujkić, bachelor historije, Zavod, Tuzla
11. Samid Latifović, bachelor geografije, Zavod, Tuzla 12. Mr. Semir Hadžimusić, vanjski saradnik Zavoda, Lukavac 13. Mr. Jasmin Jajčević, Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla 14. Ekrem Sakić, prof., O. Š. „Tojšići“ Kalesija
15. Elvir Selimović, prof.
16. Ago Mujkanović, prof., vanjski saradnik Zavoda, Tešanj 17. Kimeta Buševac, prof., Prva osnovna škola Srebrenik 18. Meksida Kahrimanović, prof., Čelić
19. Mujo Čavalić, Čelić
20. Edina Halilović-Šarić, ing. hem. teh., vanjski saradnik Zavoda, Živinice 21. Munir Kahrimanović, prof., Sapna
22. Fahir Sukanović, prof., O. Š. „Humci“ Čelić 23. Nasiha Mujčinović, prof., O. Š. „Humci“ Čelić 24. Aljoša Avdić, prof., Prokosovići – Lukavac 25. Nusret Duranović, dipl. ing. maš., Tuzla 26. Mensur Zukić, prof. biologije, Srebrenik 27. Anđelina Sulejmanović, prof., O. Š. „Jala“ Tuzla
28. Mehmedalija Taletović, bachelor bosanskog jezika i književnosti 29. Majda Šutić, apsolvent historije, Lukavac
10
Ago MUJKANOVIĆ, prof.
NOVOOTKRIVENI STEĆCI U NASELJU ORAŠ PLANJE KOD TEŠNJA
Sažetak:
Srednjovjekovno naslijeđe tešanjskog kraja, stećci, kamenovi, mramori, naselja i drugi materijalni ostaci gotovosu neistraženi. Nasljeđe je samo djelimično evidentirano u arheološkoj, a manje u drugoj naučnoj i stručnoj literaturi. Do sada nije bilo većih pokušaja naučnog vrednovanja nasljeđa tešanjskog kraja, niti njegovog turističkog vrednovanja i prezentovanja široj javnosti. Danas je većina stećaka izložena propadanju, a sve češće i nesavjesnom postupanju, pa čak i namjernom uništavanju, kao i svojatanju od strane pojedinaca ili grupa. Cilj rada je prezentovanje novootkrivene nekropole stećaka u naselju Oraš Planje koje je do sada u literaturi malo poznato po srednjovjekovnom nasljeđu, s osvrtom na smjernice za zaštitu stećaka.
Izrada rada sastojala se od terenskih istraživanja, analize pisanih izvora i stručne literature. Kao rezultat autorovog istraživanja evidentirano je 46 novih stećaka kao i arheološki nalaz – alatka čiju tačnu namjenu još nismo uspjeli utvrditi. Ovo nasljeđe je potrebno zaštititi pravno i tehnički, a potrebno je podići i javnu svijest o njegovom značaju. Na osnovu dosadašnjih istraživanja ustanovili smo da je tešanjski kraj izuzetno bogat nasljeđem iz perioda srednjovjekovne bosanske države. Potrebno je nastaviti s istraživanjem te baštine, pojačati mjere zaštite od lokalnog prema višim nivoima vlasti, ali i prezentovanjem nasljeđa široj javnosti kroz turističku ponudu općine Tešanj.
Ključne riječi
: Oraš Planje, Kamen, novootriveni stećci, sarkofag, sljemenjak, srednjovijekovno nasljeđe, tešanjski kraj, mjere zaštite, turistička valorizacija.Stećci, srednjovjekovni nadgrobni spomenici koji se u ogromnom broju javljaju na čitavom području Bosne i Hercegovine, kao i u pojedinim krajevima Hrvatske (naročito u Dalmaciji) te Crne Gore i Srbije, predstavljaju jedan od najtipičnijih primjera materijalne i duhovne kulture bosanskog srednjovijekovlja. Njihova pojava seže od kraja XII vijeka, ali svoj puni razvoj doživljavaju u toku XIV i XV vijeka, u vrijeme razvijenih feudalnih odnosa na ovome tlu. Na širem tešanjskom području nekropole stećaka danas su rijetka pojava. Zbog toga su lokaliteti sa sačuvanim stećcima na ovom području utoliko interesantniji. Na području općine Tešanj do danas je ustanovljeno više lokaliteta sa stećcima u naseljima od kojih su najznačajniji oni u naseljima: Bobare, Vukovo, Logobare, Kalošević, Kraševo, Medakovo, Mrkotić, Piljužići, Oraš Planje, Šije i Trepče.
11 U srednjem vijeku ovo područje se nalazilo u sklopu župe Usore i predstavljalo je manju upravnu jedinicu distrikta grada Tešnja.1 Jedna od glavnih karakteristika je situiranost izvan glavnih komunikacijskih pravaca, što je u prošlosti predstavljalo, a i danas predstavlja značajan činilac razvoja. Ovakav položaj je, svakako uslovio i relativno mali broj pisanih izvora koji se odnose na istraživano područje
.
Već od ranije je poznata činjenica da je okolina Tešnja (župa Usora) u srednjem vijeku bila naseljena bogumilima, o čemu, između ostalog, svjedoče i njihovi nadgrobni spomenici stećci. Iako historijski podaci koji govore o tešanjskom kraju nisu brojni, potvrdu o postojanju veće koncentracije stanovništva u srednjem vijeku potvrđuju materijalni ostaci sa više desetina lokaliteta. Znamo da je stećaka u prošlosti bilo znatno više, ali ih je do danas sačuvano vrlo malo. Engleski historičar i putopisac Arthur J. Evans je 1875. godine proputovao kroz Bosnu i Hercegovinu, i o tome napisao svoj veliki putopis, u kojem je prvi opisao stećke iz tešanjskog kraja sa nekropole Bajina glava u selu Vukovo.2 Za njega su ti spomenici bili misteriozno kamenje koji su prema njegovom mišljenju imali molitvenu namjenu.3
Srednjovjekovni lokalitet sa stećcima u narodu poznat kao Kamen nalazi se u naselju Oraš Planje, koje je od centra Tešnja udaljeno oko 6 km zračne linije, u pravcu zapada. Ovo naselje nalazi se neposredno u blizini entitetske linije, a između naselja Džimilić Planje sa juga, Mrkotića sa sjeverozapada, Jelaha na sjeveru i Jevadžija na sjeveroistoku. Prvi pisani spomen ovog naselja imamo iz 1570. godine, zatim iz 1604. godine, u opširnom popisu Bosanskog sandžaka.4 Ovo selo u tadašnjoj tešanjskoj nahiji Gazi Husrev-beg je otkupio od izvijesnog Ahmeda vojvode5 kojem je selo do tada pripadalo.6 U svim osmanskim dokumentima ovo naselje se spominje kao Plane, dok se u prvom austougarskom popisu iz 1879. godine, ovo naselje spominje pod nazivom Orašje.7
Još od prije je bilo poznato da u naselju Oraš Planje postoje stećci. Naime, istaknuta arheologinja i historičarka Nada Miletić evidentirala je u ovom naselju obližnji lokalitet Brusovi koji je evidentiran i u Arheološkom leksikonu BiH u skolopu regije 8, pod rednim brojem 13. Ona navodi da se na ovom lokalitetu nalazi devet amorfnih blokova, koji su
1 Pavo Anđelić, O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi, Institut za istoriju, god. XIII, br. 13., Sarajevo 1977., str. 21.
2 Šefik Bešlagić, Stećci – Kultura i umjetnost, Sarajevo 1982., str. 12.
3 Artur Dž. Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875., Sarajevo 1965., str. 139-140. 4 Amina Kupusović, Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, Sarajevo 2000., str. 343-344. 5 Miroslav Niškanović, Porijeklo stanovništva tešanjskog kraja, Glasnik zemaljskog muzeja BiH, n.s. 41/42., Srajevo 1987., str. 6.
6 Adem Handžić, Dokument o prvom službenom popisu Gazi Husrev begova vakufa iz 1604.godine, Anali Gazi Husrev begove biblioteke, knjiga XV-XVI, Sarajevo 1990., str. 14.
7 Haupt-Uebersicht der politischen Eintheilung von Bosnien und der Herzegovina (Glavni pregled političkog
12 oštećeni. Također, navodi da ih je na ovom lokalitetu bilo više, ali su uništeni. Ovu nekropolu je datirala u kasni srednji vijek.8 Nažalost, danas je ova nekropola u potpunosti uništena prilikom izgradnje jedne porodične kuće Unkić.
Na osnovu autorovih terenskih istraživanja evidentirano je 46 novih stećaka na području Oraš Planja. Ova novootkrivena srednjovjekovna nekropola predstavlja do sada najbrojniju nekropolu na području općine Tešanj pa i šire. Lokalitet na kojem se nalaze 42 stećka smješten je na uzvišenju s lijeve strane puta, ako dolazimo iz pravca Jelaha i Potočana, nedaleko od novoizgrađene džamije. Ovaj lokalitet u narodu je poznat kao Kamen, dok je u savremenim kartama ovaj lokalitet zabilježen pod nazivom Huskića
kamen. Na ovoj nekropoli preovladavaju sarkofazi (sanduci), koji su većim dijelom
oštećeni usljed atmosferskog djelovanja, a neki od njih imaju amorfan oblik.
Svi stećci su bez ukrasa i orjentisani su u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Za sada nije moguće tačno datirati period u kom su ovi stećci nastali. Također su primjetni i ostaci sljemenjaka, kao i sferolita koji su najvjerovatnije pronalaženi u obližnjoj rijeci Usori. Većina stećaka je utonula u zemlju i obrasla mahovinom. Na osnovu rasporeda stećaka i vidljivih većih i obrađenih kamenih fragmenata, može se ustanoviti da je na ovom lokalitetu bilo daleko više stećaka, ali su vremenom uništeni ili su utonuli pod zemlju. Njiva na kojoj se nalazi ova nekropola (k.č. 131/2) danas se nalazi u vlasništvu Sulejmana Hadžića. Nekoliko desetina metara od ove nekropole na sjevernu stranu, nalazi se jedan veći sljemenjak (sl. 1. – stećak br. 23) koji je pomjeren iz svog prvobitnog položaja (sl. 4.). Vjerovatno je i ovaj sljemenjak pripadao nekada većoj nekropoli Kamen. Sljemenjak se nalazi na njivi (k. č. 133/2) ispred kuće Smajić Mehmeda, u čijem je vlasništvu i njiva na kojoj se nalazi ovaj stećak.
13
Sl. 1. Raspored stećaka i nekropola
Sl. 2. Nekropola Kamen
14 Oko stotinjak metara od ove nekropole ispred kuće Ferida Ćorića (k.č. 71/3), nalazi se jedan veći sarkofag koji je djelimično oštećen (sl. 5. i sl. 1. – stećak br. 24). Ovaj stećak je po svojoj obradi i kvalitetu najbolje obrađen. Uz ovaj stećak nalaze se i veći fragmenti jednog uništenog stećka. Tokom svoje terenske posjete 5. marta 2015. godine, autor ovog rada je pored ovog stećka pronašao alatku čija tačna namjena još nije utvrđena (sl. 6.). O nalazištu je obaviješten direktor tešanjskog muzeja Ernad Prnjavorac, koji je ovaj nalaz i preuzeo od porodice Ćorić, tokom njegove posjete ovom lokalitetu 7. marta 2015. godine. Alatku je pronašao sadašnji vlasnik parcele baš uz ovaj stećak, tokom raščišćavanja terena. Stećak se nalazi u neposrednoj blizini nekadašnje nekropole Brusovi. Od ovih 46 stećaka, uspio sam utvrditi dimenzije njih 25, dok su ostali svojim većim dijelom utonuli u zemlju te nije bilo moguće utvrditi dimenzije preostalog 21 stećka na ovoj nekropoli. Potrebno je naglasiti da visina stećaka predstavlja samo nadzemni dio. Dimenzije ovih stećaka prema šemi na sl. 1. su:
Stećak 1 – 177x100x75 cm Stećak 14 – 110x90x20 cm Stećak 2 – 180x86x30 cm Stećak 15 – 116x90x20 cm Stećak 3– 186x100x10 cm Stećak 16 – 110x90x20 cm Stećak 4 – 110x90x40 cm Stećak 17 – 97x63x15 cm Stećak 5 – 188x180x15cm Stećak 18 – 160x100x20 cm Stećak 6 – 110x100x25 cm Stećak 19 – 163x120x30 cm Stećak 7 – 116x90x44 cm Stećak 20 – 84x53x15 cm Stećak 8 – 140x148x100 cm Stećak 21 – 97x63x15 cm Stećak 9 – 140x120x15 cm Stećak 22 – 170x100x90 cm Stećak 10 – 130x90x20 cm Stećak 23 – 120x100x90 cm Stećak 11 – 187x97x25 cm Stećak 24 – 150x130x50 cm Stećak 12 – 95x70x26 cm Stećak 25 – 120x100x30 cm Stećak 13 – 104x94x20 cm
15 Stotinjak metara u pravcu Potočana sa desne strane puta nalazi se još jedan usamljeni stećak, ispred kuće Hasana Sarajlića (k.č. 69/1). Stećak je u obliku sanduka i na njemu su primjetna velika oštećenja (sl. 7.). Nekih par stotina metara na istočnu stranu od nekropole Kamen nalazi se uz samu ivicu njivskog puta jedan usamljeni sljemenjak (sl. 8.). Na osnovu predaje mještana Oraš Planja i okolnih mjesta, ovuda je prolazio stari srednjovjekovni put. Ova njiva koja se također naziva Kamen (k.č. 471/1) nalazi se u vlasništvu Ifete Talo.
Osim navedenih materijalnih ostataka u vidu stećaka ovo naselje posjeduje i neke interesantne toponime poput toponima Zborišta9 nedaleko od nekropole Kamen u pravcu Potočana. Ovaj toponim je bez sumnje nastao kao odraz društvenog života na ovom prostoru. Zatim toponim Mešćema koja je označavala osmansku sudnicu, odnosno kadijsku rezidenciju u određenom mjestu. Sve navedeno svjedoči da se i u srednjem vijeku na ovom prostoru odvijao aktivan društveni život.
Sl. 7. Oštećeni stećak ispred kuće Sarajlića Sl. 8. Usamljeni sljemenak
Stećci u Oraš Planjama predstavljaju materijalna svjedočanstva srednjovjekovne starosti tog naselja. Opisane srednjovjekovne nekropole i stećci u Oraš Planjama zaslužuju, svakako, detaljnije istraživanje, posebno zbog činjenice da su do sada bili nepoznati, a koje sam označio kao nekropolu Kamen, te još 4 stećka koji se nalaze nedaleko od ove nekropole. U ovom trenutku svi stećci su ugroženi širenjem naselja i prijeti im potpuno uništenje. Kako je vidljivo, svih devet stećaka sa nekropole Brusovi su uništeni. Slična sudbina sustiže i nadgrobnike na lokalitetu Kamen. Ukoliko se ne poduzmu odgovarajuće mjere zaštite, oni će relativno brzo u potpunosti nestati.
16
Literatura:
1. Adem Handz ic , Dokument o prvom službenom popisu Gazi Husrev begova vakufa iz
1604.godine, Anali Gazi Husrev begove biblioteke, knjiga XV-XVI, Sarajevo 1990.
2. Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II, Sarajevo 1988.
3. Artur Dz . Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu u vrijeme pobune 1875., Sarajevo 1965. 4. Haupt-Uebersicht der politischen Eintheilung von Bosnien und der Herzegovina
(Glavni pregled političkog razdielenja Bosne i Hercegovine), Amtliche Ausgabe
(Sluz beno izdanje), Sarajevo 1880.
5. Amina Kupusovic , Opširni popis Bosanskog sandžaka iz 1604. godine, sv. III, Sarajevo 2000.
6. Miroslav Nis kanovic , Porijeklo stanovništva tešanjskog kraja, Glasnik zemaljskog muzeja BiH, n.s. 41/42, Srajevo 1987.
7. Pavo Anđelic , O usorskim vojvodama i političkom statusu Usore u srednjem vijeku, Prilozi, Institut za istoriju, god. XIII, br. 13., Sarajevo 1977.
8. S efik Bes lagic , Stećci centralne Bosne, (Srednjovjekovni nadgrobni spomenici Bosne
i Hercegovine), Sarajevo 1967.
9. S efik Bes lagic , Stećci. Kataloško-topografski pregled, Veselin Masles a, Biblioteka Kulturnonasljeđe, Sarajevo 1971.
18
Fahir SUKANOVIĆ, prof.
Nasiha MUJČINOVIĆ, prof.
OSNIVANJE I RAZVOJ OSNOVNE ŠKOLE U HUMCIMA
Uvod
Govoriti, a pogotovo pisati o osnivanju i razvoju škole u Humcima je veoma teško i nezahvalno. To iz razloga što iako je Osnovna škola u Humcima osnovana relativno kasno (tek nakon drugog svjetskog rata ), ali i zbog uništene i tokom rata 1992. - 1995. godine odnesene dokumentacije pa nam nisu bila dostupna originalna i kvalitetne dokumenta iz ove oblasti. Ipak, zaslugom i angažmanom ljudi koji su samoinicijativno bilježili i zapisivali neke događaje tokom i iz tog perioda može se steći jedna relativno jasna slika o osnivanju i razvoju osnovne škole u ovom mjestu sa područja opštine Čelić.
Naseljeno mjesto Humci
Ovakvo kasno osnivanje i formiranje osnovne škole na ovom planinskom prostoru ima svoje razloge u samoj geografskoj i komunikacijskoj poziciji odnosno izoliranosti Humaca kao naseljenog mjesta na planini Majevici i na samom rubu opštine Lopare kojoj je u to vrijeme pripadalo. Humci su selo sa 2000 – 2500 stanovnika i sa oko 400 – 500 domaćinstava koje se sastojalo od naseljenih mjesta: Humci (Donja mahala i Gornja mahala), Sitari sa bošnjačkim stanovništvom, te Miladića i Brezja sa srpskim stanovništvom. Ova naselja su bila organizirana kao tri mjesne zajednice: Humci (Donji Humci, Gornji Humci, Sitari ), Brezje i Miladići.
Gledano geografski, Humci se nalaze u jednoj kotlini u samom središtu planine Majevice i sa svih strana je okruženo vrhovima ove planine kao što su: Begova voda, Plane, Žunovo, Nišan, Stublić itd., tako da su kroz svoju historiju bili prilično izolovani u svim aspektima, a posebno komunikacijski. Sve do 1992. godine putna povezanost ovog mjesta sa svijetom išla je relacijom: Humci – Čelić – Brčko u dužini od 35 kilometara, ili Humci – Čelić – Lopare – Tuzla u dužini od 70 kilometara, tako da se za Humce moglo kazati da su „slijepo crijevo“ u kome se završavao „slijepi put“. Tek 1992. godine izgrađen je i otvoren put Humci – Jasenica – Previle – Tuzla u dužini od 35 kilometara, što je napokon riješilo pitanje komunikacijske izoliranosti ovog mjesta i cijelog kraja.
19
Naziv mjesta Humci
Nažalost o ovome nismo pronašli pisane tragove ali se na osnovu usmenih predanja mogu formulirati bar tri pogleda na nastanak i porijeklo imena Humci kao naseljenog mjesta:
1. Naziv Humci su dobili po doseljenicima iz Hercegovine iz mjesta Humac ispod planine Hum;
2. Po porodici Humc evic c iji potomci i danas z ive u zaseoku Sitari, a doselili su se iz Crne Gore i vjerovatno na ovom prostoru formirali naselje;
3. Po mnogobrojnim i raznim vrstama humki (uzvis enja) koje se mogu pronac i i vidjeti na raznim lokalitetima a posebno na mjestima pored kojih su prolazili stari rimski, turski ili austrougarski putevi;
Period od 1945. godine
Prema usmenom predanju prvi pismeni čovjek iz Humaca je bio Šerif Šerifović. On je bio prvi dućandžija u selu i njemu je većina humčana u vrijeme kada je živio donosila poštu i druga dokumenta koja je trebalo pročitati ili napisati. Bio je samouk. Osim njega kao pismeni samouki humčani spominju se još i ovi:
1. Emin S erifovic – radio kao duc andz ija 2. Ago Muratovic – radio kao duc andz ija 3. Bas o (Alija) Muratovic – radio kao trgovac
4. Tanjic Alija – radio kao duc andz ija (Gornji Humci)
5. Jusic (Ibrahim) C erim – kasnije zavrs io Medresu u Tuzli i radio kao imam na ovom podruc ju
Prvi polaznici škole iz Humaca
I prije nego što je osnovana škola u Humcima bilo je slučajeva, mada pojedinačnih, da su neku ljudi slali svoju djecu da pohađaju osnovnu školu u neka druga mjesta gdje su škole već postojale. Obzirom da je Šibošnica koja je udaljena pet kilometara od Humaca bila najbliža nekoliko učenika je pohađalo ovu školu:
1. Adil (Emin) S erifovic – zavrs io je dva razreda s to je bilko dovoljno za opismenjavanje; znao je c itati i pisati; bio je priuc en stolar;
2. Galib (Ago) Muratovic – zavrs io je zajedno sa Adilom S erifovic em dva razreda i nauc io je c itati i pisati.Kasnije se dos kolovao,z ivio je u Brc kom i radio kao mehanic ar;
20 3. S evko (Meho) Ahmetovic – zajedno sa Adilom i Galibom zavrs io dva razreda i
nauc io c itati i pisati Z ivi u C elic u i bavi se poljoprivredom.
Ovi polaznici osnovne škole su III i IV razred završili u Humcima sa generacijom koja je ove razrede pohađala školske 1948/49 godine. Osim njih Ahmet (Rašid) Bašić je pohađao i završio četiri razreda osnovne škole u Rahiću, da bi kasnije završio Medresu u Brčkom i radio je kao imam u Humcima, Ratkovićima, Ograđenovcu kod Rahića i Brčkom.
Vjerska pouka u mektebu
Jedan od oblika i načina podučavanja u Humcima prije osnivanja škole bila je i mektebska pouka, koja je osim čitanja i učenja Kurana pružala i mogućnost i učenja arapskog pisma. Iako to učenje i opismenjavanje nije bilo na maternjem jeziku bio je to svakako određeni napredak obzirom da je najveći broj ljudi u to vrijeme u ovom mjestu bio nepismen.
Organizovanje vjerske pouke u Humcima počelo je 1942. godine pod rukovodstvom, u organizaciji i realizaciji ef. Mularifa Bašića koji je radio kao imam – vjerski službenik. Zgrada mekteba se nalazila u prostoru starog mezarja (groblje) pored puta za Bašiće i Latifoviće.
Polaznici mektebske pouke između ostalih bili su: 1. BES IC (MEHO) HAMDIJA
2. C ELIKOVIC (IBRO) FATIMA 3. S ERIFOVIC (EMIN) KADA 4. S ERIFOVIC (NEDZ IB) C AZIM 5. S ERIFOVIC (OMO) OMER 6. MUJC INOVIC (EMIN) ĐULA 7. S ERIFOVIC (RIFWR) AZEMA 8. EMINOVIC (BEGO) MEVLUDIN 9. ZUKANOVIC (EMIN) HAMID 10. MEDIC (AHMET)AHMO 11. MEDIC (NEDZ IB) EMIN
12. SELIMOVIC (MUHAMED) S EVKO – MRKONJA 13. FEJZIC (MUHAREM) MUJO
14. MUJKIC (SALIH) AHMET
15. TALETOVIC (MUHAREM) HALIL 16. LATIFOVIC (ALIJA) BEKRIJA 17. LATIFOVIC (ALIJA) AHMET 18. DURAKOVIC (HAZIZ) HAZIM
21 19. TANJIC (ALIJA) SULEJMAN
Tečaj za opismenjavanje
Osim mektebske nastave u zgradi mekteba (smještena u prostoru mezarja i nažalost porušena) se od 1943. godine osniva i organizira tečaj za opismenjavanje omladine. Ovaj tečaj su pohađali polaznici koji su po godinama prevazišli mektebsku nastavu, i ovaj tečaj nije bio obavezan.
Tečaj je vodio, organizirao i realizirao Zekerija Livadić iz Vražića po zaninmanju vjerski službenik – imam. Učilo se čitanje, pisanje i račun, a tečaj su između ostalih pohađali:
1. BES IC (BEC O) MUJO 2. KADRIC (HASAN) EMIN 3. KADRIC (HASAN) MEHO 4. MUJC INOVIC (MEHO) RAS ID 5. MUJKIC (SALIH) HAMZA 6. C ELIKOVIC (IBRO) HAS IM 7. DURAKOVIC (HAZIZ) NAZIL 8. S ERIFOVIC (IBRO) HAMID 9. S ERIFOVIC (MUSTAFA) NAZIF 10. BAS IC (AHMO) JUKO
Osim uloge opismenjavanja na maternjem jezikutečaj je posredno odigrao još jednu značajnu ulogu jer je omogućio da kroz tzv. krađu, obzirom da je radio u popodnevnim satima, da djeca koja su ujutro dolazila u mekteb te sadržaje prepišu i uvježbaju pa je i na taj način određen broj djece naučio čitati i pisati.
Osnivanje škole u Humcima
Prva školska zgrada u Humcima bila je kuća Alije Muratovića zvanog Karo u kojoj je tada na spratu živio njegov sin Bašo Muratović, koji će kasnije postati trgovac. Škola je otvorena u prizemlju navedene kuće. Kasnije je na tom mjestu kuću imao Muharem Jusić – Bekrija u zaseoku Gaj (ta je kuća srušena 2008. godine i na toj lokaciji je kuću napravio Muharemov sin Mirsad Jusić koji radi kao automehaničar u auto servisu „Jusić“ u Humcima). Škola je počela sa radom u aprilu 1946. godine. Za sada nepoznatog datuma u aprilu 1946. godine Emin Šerifović je u mekteb doveo učiteljicu Sadiku Poparu koja je tog dana kao prva učiteljica u prvoj školi u Humcima sve polaznike tadašnje vjeske pouke upisala u prvi razred osnovne škole za školsku 1945/1946 godinu. Obzirom da su
22 upisana djeca već imala određena predznanja iz čitanja i pisanja stečena na vjerskoj pouci i kroz tzv. „krađu“ onoga što su učila na tečaju za opismenjavanje u mektebu, svi upisani polaznici ovog razreda su do kraja te školske godine uspješno završili prvi (I) razred. Polaznici ovog prvog razreda novoformirane škole za školsku 1945/46 godinu osim polaznika mekteba bili su i drugi polaznici među kojima su:
1. BAS IC (AHMO) MEHO 2. BAS IC (JUKO) KADEMLIJA 3. BAS IC (SAFER) BEGO 4. SUKANOVIC (BAJRO) HANA 5. BAS IC (MEHMED) HANA 6. MURATOVIC (AGO) DZ EMILA 7. DURAKOVIC (HAZIZ) HAZIM 8. SUKANOVIC (LEJLIJA) SULEJMAN 9. FEJZIC (KASIM) HAJRO
10. DUGALIC (SALKO) FAIK 11. HODZ IC (OSMO) SADIK 12. POBRIC (HASAN) ZAIM 13. DERVIS EVIC (HAJRAN) SEFIJA 14. TANJIC (ALIJA) SULEJMAN 15. BLAGOJEVIC (Z IVKO) VLADO 16. BLAGOJEVIC (Z IVKO) BOGOSAV 17. ĐOKIC (Z IVKO) MILAN
18. ĐOKIC (MILAN) MILORAD 19. ILIC (JOVICA) ANA
20. SIMEUNOVIC (DUS AN) JOKA 21. ĐOKIC (Z IVKO) MILO
22. MITROVIC (MILOS ) JOVAN
Ovom popisu polaznika prvog razreda treba dodati i prije navedene polaznike vjerske pouke u mektebu jer je školske 1945/46. godine upisan samo jedan prvi razred a bilo je po sjećanju i kazivanju svjedoka i polaznika preko 30 učenika.
Naredne školske 1946/47. godine ovi učenici su polaznici drugog (II) razreda, a nova generacija učenika se upisuje u prvi (I) razred. Sa početkom ove školske godine (1946/47) u Humce na službu dolazi i novi učitelj Hamdija Odobašić iz Tuzle, koji na ovaj posao dolazi po „partijskom zadatku“. Ovaj učitelj vodi oba ova razreda, i to prvi razreda do podne (prva smjena) i drugi razred poslije podne (druga smjena), školske 1946/47. godine.
23 Naredne školske godine, 1947/48. u Humcima školu vodi učitelj Hamdija Odobašić koji u toj školskoj godini vodi sva tri razreda, i to novoupisani prvi,drugi i treći razred i vodi ih do kraja te školske godine.
Naredne 1948/49. školske godine umjesto Hamdije Odobašića posao učitelja u Humcima preuzima učitelj Salih Žunić iz Tuzle. On te školske godine već vodi dvije kombinacije razreda i to I-III i II-IV. Učitelj Salih Žunić radi do kraja te školske godine i izvodi prvu generaciju učenika škole u Humcima sa završena četiri (4) razreda.
Školske 1949/50. godine upisuje se ponovo jedno odjeljenje prvog razreda, ali isto tako i završava druga četverorazredna generacija škole u Humcima koju vodi i izvodi učiteljica Beba (prezime nepoznato)
Treba naglasiti da je prva generacija prvog (I) razreda školske 1945/46. godine nastavu pohađala u kući Alije Muratovića, dok se u narednim školskim godinama : 1946/47; 1947/48; 1948/49 nastava odvijala u zgradi mekteba.
Četverorazredna škola u Humcima
Obzirom na vjerovatno povećanje broja polaznika škole u Humcima i na činjenicu da su osim prve za ostale školske godine prve četverorazredne generacije nastava organizovana u mektebu , javila se potreba da se u ovom mjestu izgradi zgrada četverorazredne škole.Ista je sagrađena školske 1949/50 godine.
Gradnja zgrade počela je 1949 godine, a zavrešena je i otvorena u proljeće 1950 godine. Izgrađena je dobrovoljnim radom mještana Humaca i bila je u građevinskom smislu vrlo kvalitetna obzirom da je pripadala u tzv. seoske škole, i vjerovatno područna škola škoile u Šibošnici (škola u Šibošnici je vjerovatno već bila osmorazredna). Vrijeme u kojem je građena je u Humcima bilo sa ekonomskog aspekta veoma teško jer je 1949. godina u tadašnjoj Jugoslaviji bila „gladna godina“. Školska zgrada je bila jednospratnica i imala je četiri učionice i četiri stana za učitelje. U toku svog dvadesetpetogodišnjeg rada u njoj su radili mnogobrojni učitelji među kojima su:
1. RAJKA CVJETINOVIC 2. RATKO
3. NEĐO KNEZ EVIC 4. BRANKA KNEZ EVIC 5. ISMET ASIFIC 6. ARIFA HASIFIC 7. MITAR FILIPOVIC 8. MILANKA FILIPOVIC 9. MEHMEDALIJA MES IC 10. JOVO ILIC
24 11. DRAGOSLAV
12. RODOLJUB
13. DRAGAN MIS KOVIC 14. ARIFA MIS KOVIC 15. DRAGO PAJKANOVIC 16. TOMO DELIC
17. PANTELIJA STEVIC 18. MILICA STEVIC 19. JOVO DAVIDOVIC
Od četverorazredne do osmorazredne škole u Humcima
Potrebno je napomenuti da već u ovom periodu kad u Humcima nema osmorazredne škole (1950 – 1975) ima učenika koji pohađaju i završavaju osmorazrednu osnovniu školu. Tako naprimjer Eminović Muharem, Čakarić Sulejman, Latifović Ahmet iz Humaca i Mihajlović Vlado iz Miladića školske 1953/54. godine upisuju peti (V) razred tzv. male gimnazije u Koraju, a školske 1954/55. upisuju i šesti (VI) razrediste gimnazije. Poslije toga istu napuštaju osim Čakaraić Sulejmana (ratno siroče koje je prihvatio i odhranio Šerifović Emin) koji naredne dvije školske godine 1955/56. i 1956/57. završava i sedmi (VII) odnosni i osmi (VIII) razred ove gimnazije.
Takođe treba napomenuti da prije izgradnje i otvaranja osmorazredne škole u Humcima (1975) je bilo pojedinačnih slučajeva da učenici iz Humaca nastavljaju školovanje od V – VIII razreda u Šibošnici, gdje je već bila u funkciji osmorazredna škola a među njima su i: MUJKIĆ HAŠIM, BAŠIĆ NEVRES, POBRIĆ MEHMED, SUKANOVIĆ RAMIZ, ŠERIFOVIĆ RIZAH, TANJIĆ RIZAH.
Od 1970. godine u prostorijama „čitaonice“ koja je u stvari bila seoska kafana omogućava se za učenike iz Humaca pohađanje petog (V) razreda, koji je pohađala većina učenika koja je završila četvrzi (IV) razred dok je nastavak školovanja do osmog (VIII) razredamorao biti nastavljen u školi u Šibošnici na „dobrovoljnoj osnovi“.
Školske 1970/71. godine na toj lokaciji je organizovana prva generacija petog (V) razreda kojeg su između ostalih pohađali: SUKANOVIĆ (MUHAREM) HARIZ, KADRIĆ (MEHO) MEHMED, JUSIĆ (ALIJA) BEGO, LATIFOVIĆ (HAMDIJA) NIHADA, KADRIĆ (EMIN) SEAD.
Školske 1971/72. godine organizuje se pohađanje druge generacije petog (V) razreda u prostorijama „čitaonice“ koji između ostalih pohađaju: KADRIĆ (MEHO) VEHID, FEJZIĆ KANETA, MALIKIĆ (OSMO9 RAŠID, ŠERIFOVIĆ (HAMZA) AHMET, MUJKIĆ (HAMZA) ELFEZA, POBRIĆ (MURADIF) SENAHID, FEJZIĆ IBRAHIM, TANJIĆ ŠEVALIJA, ILIĆ RUŽICA I ILIĆ DRAGAN iz Miladića i RIKIĆ JUKA iz Brezja.
25 Treća generacija petog razreda u Humcima se upisuje 1972/73. školske godine koju između ostalih pohađaju: KADRIĆ (HAKIJA) VEHBIJA, BAŠIĆ (RAŠID) ZIJAD, KADRIĆ (EMIN) MIRSAD, MEHMEDOVIĆ (MEŠA) OSMAN.
Školske 1973/74. godine prestaje sa radom ovo odjeljenj petog razreda u Humcima, pa nema upisa u isti ni školske 1974/75. godine, ali već te 1975. godine gradi se i otvara zgrada omogodišnje osmorazredne škole u Humcima.
Osmorazredna škola u Humcima
Zgrada osmorazredne osnovne škole u Humcima izgrađena je na parceli „Brana“ koja je bila u vlasništvu Lejlije Sukanovića i Beće Mujčinovića.
Škola je otvorena 25. 12. 1975. godine, a privilegiju da je simbolično otvori imao je „prvi“ i – kako Humčani kažu – „pravi“ učitelj koji je radio u Humcima Hamdija Odobašić, koji je u to vrijeme radio kao profesor i direktor Srednje medicinske škole u Tuzli. Bila je to savremena zgrada sa osam učionica, četiri kabineta, fiskulturna sala, svlačionice i kupatila za učenike sa riješenim pitanjem snabdijevanja vodom. Isti dan je otvoren i novoizgrađeni vodovod, a u njegovoj gradnji kao i u gradnji same škole posebno značajno mjesto na angažmanu oko istog zauzimaju tadašnji aktivisti mjesne zajednice Humci Mevludin – Hajrudin Mehmedović i Halil Taletović. Škola je bila opremljena parnim grijanjem, savremenim namještaje i nastavnim sredstvima i učilima.
Dakle, školske 1975/76. godine učenici od I do IV razreda iz stare četverorazredne školske zgrade prelaze u novoizgrađenu osmorazrednu, V; VI; VII i VIII razredi se formiraju od učenika koji su bili prestali pohađati školu poslije četvrtog razreda, kao i od učenika koji su ove razrede već pohađali u školi u Šibošnici.
Interesantno je za primijetiti i napomenuti da je škola u Humcima od 1975. do 1992. godine, iako je bila osmorazredna i sa dovoljnim brojem odjeljenja (3 – 4 po razredu) i učenika (450 – 500) ova škola cijelo to vrijeme ne stiče status samostalne škole nego radi kao područno odjeljenje škole u Šibošnici.
Najveći broj rukovodnog osoblja, učitelja i nastavnika ove škole u periodu od 1975. – 1992. godine je bio srpske nacionalnosti (preko 90 %) mada je sastav stanovništva i djece koja su pohađala nastavu bio dominantno bošnjački (preko 90%).
Svoje radno mjesto u ovoj školi kao njeni bivši učenici nisu mogli dobiti ni prvi nastavnici iz Humaca, Hasan Medić (1988) i Fahir Sukanović (1989), koji su navedenih godina diplomirali tehnički odgoj na Višoj pedagoškoj školi, danas Filozofski fakultet u Tuzli.
26
Samostalnost škole u Humcima
Rat u Bosni i Hercegovini koji počinje nakon proglašenja njene nezavisnosti i priznanja njene samostalnosti i priznanja od strane Evropske Unije i Ujedinjenih Nacija uzrokovao je da Osnovna škola „Krsto Bjeletić Krcun“ u Šibošnici, 15. maja 1992. godine prestane sa radom, čime je sa radom prestalo i područno odjeljenje ove škole u Humcima. Obzirom da se zgrada do tada centralne škole u Šibošnici nalazila između linija sukoba (srpske snage su uspostavile liniju na Piperima i Lukavici, a bošnjačke i hrvatske na Drijenči, Nahviocima i Miladićima), a zbog potrebe odgoja i obrazovanja djece u ratnim uslovima donosi se odluka o osnivanju osnovne osmorazredne škole u Humcima. Naime, zbog ratnih dejstava djeca humačkog i izbjeglog nahviočkog i šibošničkog područja uopšte nisu pohađali nastavu u školskoj 1992/93. godini.
Javna ustanova Osnovna škola „Humci“ u Humcima osnovana je odlukom Skupštine opštine Čelić broj 01 – 120 - /93 od 13. 03. 1993. godine. Bio je to vrlo značajan akt i značajan događaj za ovu školu kao i cijelo ovo područje opštine Čelić, jer nakon skoro 50 godina ona dobija pravni osnov da radi kao samostalna ustanova.
Školske 1993/94. godine Osnovna škola „Humci“ još uvijek koristi pečat i dokumente osnovne škole u Breškama kod Tuzle.
Odlukom Višeg suda u Tuzli od 17.06.1994. godine škola je zvanično registrovana kao pravni subjekt i stekla sva zakonom predviđena prava za odgoj i obrazovanje učenika. Prvi direktor novoformirane škole, JU OŠ „Humci“ u Humcima bio je rahmetli Mensur Islamović.
Danas škola nosi naziv JU OŠ „Humci“ Humci i čine je centralna škola u Humcima (devetorazredna), područno devetorazredno odjeljenje ove škole u Šibošnici, područno odjeljenje u Drijenči (četverorazredno) i područno odjeljenje u Lukavici (četverorazredno).
28
Mr. Jasmin JAJČEVIĆ
OPISMENJAVANJE U TUZLI U PERIODU 1945. – 1953. GODINE
Abstrakt
Opismenjavanje u Tuzli nakon Drugog svjetskog rata shvaćeno je kao jedan od uslova uspješnog razvoja narodnooslobodilačke borbe i revolucije. U ovom radu donose se podaci o opismenjavanju stanovništva u Tuzli u periodu 1945. - 1953. godine, tj. u periodu obnove i prvog petogodišnjeg plana, zaključno sa popisom stanovništva iz 1953. godine. Bosna i Hercegovina, a i sama Tuzla, je u periodu postratne Jugoslavije bila suočena sa ogromnim razmjerama nepismenog stanovništva. Nepismenost je naročito bila izražena kod žena. Najbolji i najekonomičniji, a ujedno i najsvrsishodniji način opismenjavanja stanovništva u Tuzli vršen je putem analbafetskih tečajeva, koji su u početku vršeni na oslobođenoj teritoriji, a od jeseni 1944. godine u gradovima, preduzećima i fabrikama. Proces opismenjavanja u Tuzli u ovom radu predstavljen je prema intezitetu djelovanja te objašenjen u dva ciklusa. Prvi ciklus obuhvata period od jeseni 1944. do prvog popisa stanovništva 1948. godine i drugi od 1948. do 1953. godine.
Ključne riječi:
Bosna i Hercegovina, Tuzla, Solina, Tuzlanski srez, prosvjeta, opismenjavanje, analfabetski tečajevi, pismenost, narodno prosvjećivanje, kultura, školstvo.Prosvjetna politika Kraljevine Jugoslavije dovela je do toga da je 1941. godine u Bosni i Hercegovini bilo nepismeno oko 75% stanovništva. Ovu nepovoljnu sliku još više će pogoršati Drugi svjetski rat, tako da je Bosna i Hercegovina poslije završetka rata bila suočena sa ogromnim razmjerama nepismenog stanovništva.10 Ništa bolja situacija nije bila ni na području sjeveroistočne Bosne. Obrazovanje je bila privilegija samo malog broja stanovništva i to uglavnom onih iz bogatijih porodica.11 Još u toku Drugog svjetskog rata na ovom području škole je pohađalo svega 19.000 učenika, a na 6.000 stanovnika dolazio je samo jedan učitelj. Nepismenost je naročito bila izražena kod žena12, a o tome
10 Informativni priručnik o Bosni i Hercegovini, Ured za informisanje pri Predsjedništvu vlade Narodne
Republike Bosne i Hercegovine, br. 7-8, Sarajevo 1951, 19.
11 Denis Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike u sjeveroistočnoj Bosni (1945-1953.), „Stav“, časopis za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, Godina III, br. 8-9, Tuzla, decembar 2004., 83. (dalje: D. Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike).
12 Enver Lihić, „Ka potpunoj pismenosti“, Kultura u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini 1945 – 1975. (dalje: Kultura u SR BiH), Sarajevo 1976, 107; Marko Beroš, „Društveno-ekonomske osnove razvoja kulture u Bosni i Hercegovini, Kultura u SR BiH, 25.; Azem Kožar, Kultura i umjetnost u narodnooslobodilačkoj borbi
29 najbolje govori podatak da je nepismenost ženske populacije u Bosni i Hercegovini 1939. godine iznosila 87,65%, dok je postotak nepismenosti kod muške populacije bio manji u odnosu na žensku populaciju i iznosio je 56,46%. Nepismenost je posebno bila izražena na selu, prije svega zbog nepostojanja škola, ali i zbog patrijarhalnih odnosa i interesa vlasti.13
Masovno narodno prosvjećivanje shvaćeno je kao jedan od uslova uspješnog razvoja narodnooslobodilačke borbe i revolucije. U osnovi su postojala dva pravca djelovanja, a to je bilo: masovno opismenjavanje stanovništva i obnavljanje i razvoj redovnog obrazovanja.14 Masovno opismenjavanje stanovništva vršeno je putem analfabetskih tečajeva, koji su vršeni na oslobođenoj teritoriji, a od jeseni 1944. godine u gradovima, fabrikama i preduzećima.15
Oslobođenjem Tuzle, ona je osim administrativnog centra postala i kulturni centar i počelo se organizovano raditi na prosvjetno-kulturnom polju. Glavni zadaci nove vlasti iz oblasti prosvjete i kulture bili su: likvidacija nepismenosti, podizanje i obnavljanje porušenih škola, osposobljavanje kadra za rukovođenje analfabetskim tečajevima i osposobljavanje kadra za škole. U tim poslovima značajnu pomoć pružale su partijske i masovne organizacije kao što su: Narodni front, Antifašistički front žena, koji su objašnjavali u početku najaktuelnije osnovne pojave iz higijene, čuvanja zdravlja, poslova u domaćinstvu, načinu življenja i obradi zemlje.16
Završetkom rata, prilazi se sistematskom rješavanju problema iz oblasti obrazovanja, sa posebnom pažnjom na likvidaciju nepismenosti. Pored masovnih organizacija, u toku ljeta 1945. godine formiraju se i mjesni kulturno-prosvjetni odbori, sa zadatkom da provedu aktivnost na eliminaciji nepismenosti. Važnu podršku ovom procesu pružit će i Zemaljska komisija za likvidaciju nepismenosti obrazovana pri Ministarstvu za prosvjetu Narodne Republike Bosne i Hercegovine. Osnovna zadaća komisije, kao centralnog organa kojeg su sačinjavali predstavnici Ministarstva za prosvjetu, masovnih organizacija i kulturno-prosvjetnih društava, bila je da objedini njihov rad te da preko svojih članova pruži direktnu pomoć tečajevima na terenu i
na području istočne Bosne, (prvi put objavljeno u „Zbornik radova XXXIV kongresa Saveza udruženja folkorista Jugoslavije, Tuzla 1987, 327 – 340), Bosna i Hercegovina u 19. i 20. stoljeću, Studije i članci, Tuzla 2010, 405-406. (dalje: A. Kožar, Kultura i umjetnost u NOB-i).
13 Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: A BiH), fond Ministarstvo prosvjete Bosne i Hercegovine (dalje: MP BiH),
dokument 257/51, Likvidacija nepismenosti i kulturno masovni rad, Materijal sa konferencije, Sarajevo 1951.
14 Muhamed Nuhić, „Kulturno-prosvjetna i informativno-propagandna aktivnost u Tuzli 1944. – 1945. godine“, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Narodnooslobodilački rat i revolucija (oktobar 1943. – maj 1945), Knjiga 3, Tuzla 1987, 1020-1021. (dalje: M. Nuhić, Kulturno-prosvjetna i informativno-propagandna aktivnost u Tuzli 1944-1945. godine).
15 A. Kožar, Kultura i umjetnost u NOB-i, 406.
16 Nizara Mušović-Tadić, Narodno prosvjećivanje u sjeveroistočnoj Bosni u toku NOR-a, Glasnik arhiva i društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, XXIX/1989, Sarajevo 1989, 129.
30 sreskim komisijama za likvidaciju nepismenosti.17 Izrazito visok procenat nepismenosti i nedostatak stručnih kadrova, naročito učitelja, usporavao je tempo obnove zemlje.18
U gradu Tuzli i Srezu tuzlanskom 1945. godine radilo je 37 analfabetskih tečajeva sa ukupno 1.720 nepismenih. Osim toga 23 tečaja zavšila su rad i u njima je naučilo čitati i pisati 238 polaznika. Na terenu je radilo još 8 kvalifikovanih rukovodioca analfabetskih tečajeva, dok su ostale tečajeve vodili učitelji i nastavnici srednjih škola.19 U Tuzli je također 1945. godine održan jedan Obrazovni kurs u kome je završilo 30 polaznika, jedan Učiteljski kurs u kome je završilo 39 polaznika i tri tečaja za rukovodioce analfabetskih tečajeva na kojima je završilo 47 tečajaca. Iste godine u Tuzli počeo je da se održava i drugi Učiteljski tečaj na kojem je pohađalo 40 kandidata. Nastavnici na Učiteljskom tečaju bili su profesori gimnazije i nastavnik Učiteljske škole Nikica Čubelić.20
Za uspostavljanje novog obrazovnog sistema veliki iskorak napravljen je i sa usvajanjem zakona o sedmogodišnjem školovanju, čime je ustanovljeno obavezno sedmogodišnje obrazovanje za mlade od sedam do četrnaest godina.21 Zapaženi rezultati u opismenjavanju primjećuju se naročito od školske 1946/1947. godine, kada je u okrugu tuzlanskom opismenjeno 45.760 lica od čega je 27.353 otpadalo na žene.22 Do kraja mjeseca februara 1946. godine u Tuzli je bilo 34 analfabetska tečaja sa 807 polaznika. U toku mjeseca marta 1946. godine povećao se broj tečajeva na 5, tako da je krajem marta u Tuzli bilo 39 tečajeva sa 913 polaznika. Rad je završilo 11 tečajeva sa 247 polaznika sa prosječnom ocjenom – vrlodobar.23
U Tuzli je 1946. godine izvršen popis nepismenih, a njihov broj je iznosio 2.626. Preko ljeta bilo je održano 50 predavanja za radnike o značaju pismenosti. Organizovan je tečaj za rukovodioce među namještenicima rudnika Kreka. Tečaj su završili 17 polaznika, a pored toga na drugom tečaju bilo je osposobljeno 9 omladinaca i 14 žena. Osiguran je i kredit za 1.000 bukvara, a od sindikata je bilo zatraženo da izrade table. Također, bila je osnovana sekcija pri mjesnom kulturno-prosvjetnom odboru za
17 A BiH, MP BiH, dokument 1001/48., Progledalo je još sto dvadeset hiljada ljudi.
18 Rosa Cvijanović (priredila), Narodna vlada Narodne Republike Bosne i Hercegovine 1945 – 1948., Zapisnici, Sarajevo 1985.
19 Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: A TK), fond Okružni narodni odbor Tuzla (dalje: OKNOT), Prosvjetno odjeljenje, K-77, br. 4394/45, dok. 11856/1, Prosvjetne prilike okruga tuzlanskog, Tuzla, 23. maj 1945. 20 A TK, OKNOT, Prosvjetno odjeljenje, K-77, br. 4394/45, dok. 11856/4, Prosvjetne prilike okruga tuzlanskog, Tuzla, 23. maj 1945.
21 D. Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike, 84.; Denis Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna (Odjeci i posljedice sukoba KPJ – Informbiro 1948. – 1953), Tuzla 2005., 67. (dalje: D. Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna).
22 A BiH, MP BiH, dok. 1001/48, Osvrta na zimsku kampanju narodnog prosvjećivanja. 23 Front slobode, br. 60, Godina IV, Tuzla, 14. april 1946. godine, 6.
31 likvidaciju nepismenosti. Ovom kampanjom bilo je predviđeno opismenjavanje oko 1.500 osoba, od čega 1.000 radnika i 500 ostalih građana.24
Tokom 1947. godine u Tuzli je radilo 37 analfabetskih tečajeva, kojima je bilo obuhvaćeno preko 40% nepismenih lica.25 U 1947. godini izvršen je prijem i raspodjela bukavara za odrasle na području Tuzlanskog sreza. Tuzlanski srez je od strane Ministarstva za prosvjetu Narodne Republike BiH primio 11.200 komada bukvara i to 2.500 komada ćirilicom i 8.700 komada latinicom. Ovi bukvari su bili podjeljeni mjesnim područjima, a služili su za opismenjavanje stanovništva tokom održavanja tečajeva.26
Pitanje prosvjete bilo je ozbiljno tretirano i u Petogodišnjem planu, koji je predviđao ne samo ubrzani ekonomski razvoj, već i potpunu likvidaciju nepismenosti ljudi i žena ispod 45 godina starosti, do 1951. godine.27 Međutim, masovnije opismenjavanje bilo je nemoguće bez paralelnog educiranja nastavnog osoblja. To i jeste razlog formiranja Učiteljske škole u Tuzli 1948. godine, kao i otvaranja učiteljskih tečajeva na kojima su se po skraćenom programu obučavali nastavnici za osnovne škole. Najbolji učitelji angažovani su kao rukovodioci kurseva za rukovodioce tečajeva.28
Za pravilno sagledavanje društvenih promjena, posebno kada je u pitanju opismenjavanje u Tuzli u periodu 1945. - 1953. godine, neophodno je analizirati i stanje pismenosti po nacionalnoj pripadnosti i stanje po školskoj spremi i polu prema podacima popisa stanosništva iz 1948. i 1953. godine.29
24 A TK, fond Sreski narodni odbor Tuzla (dalje: SNOT), Prosvjetno odjeljenje, K-93, br. 60435/46, Zapisnik
konferencije od 20. oktobra 1946. godine, Tuzla, 30. oktobar 1946.
25 Front slobode, br. 102, Godina V, Tuzla, 2. februar 1947. godine, 4.
26 A TK, SNOT, Prosvjetno odjeljenje, K-93, br. 30552/47, Prijem i raspodjela bukavara za odrasle, Tuzla, 22. decembar 1947.
27 A BiH, MP BiH, dok. 1001/48. 28 Isto.
29 Prema prvom poslijeratnom popisu stanovništva iz 1948. godine u Tuzli je živjelo 27.394 stanovnika sa ukupno 6.757 domaćinastava. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku, Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, Knjiga X, Domaćinstva, Beograd 1956., 23. Od ovog broja (27.394) stanovnika, stanovnika muškog pola bilo je 13.156, a ženskog 14.238. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku i evidenciju, Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, Knjiga I, Stanovništvo po polu i domaćinstvu, Beograd 1951, 76 i 350. Prema popisu stanovništva iz 1953. godine u Tuzli je živjelo 31.397 stanovnika, od toga je bilo 15.491 muškog i 15.906 ženskog stanovništva, sa ukupno 8.332 domaćinstva. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku, Popis stanovništva 1953. godine, Knjiga XIV, Osnovni podaci o stanovništvu, Podaci za naselja prema upravnoj podjeli u 1953. godini, Beograd 1958, 466; Međutim, prema prvim rezultatima popisa od 31. marta 1953. godine u Tuzli je bilo 31.227 stanovnika, od toga 15.494 muškog i 15.733 ženskog stanovništva, sa ukupno 8.459 domaćinstava. Od ovog broja stalnog stanovništva privremeno je ilo odstutno 618, a pored stalnog prisutnog privremeno prisutnih stanovnika u vrijeme popisa bilo je 1.598 stanovnika. (Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku i evidenciju, Prvi rezultati popisa od 31. marta 1953. godine, Serija B – 1, Statistički bilten, br. 17, Godina IV, Beograd, jul 1953, 14 i 22.). Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistiku, Popis stanovništva 1953. godine, Knjiga XVI, Domaćinstva i porodice, Rezultati potpune obrade i po uzroku, Beograd 1962, 238.
32 Pismenost stanovništva po narodnosti u Tuzli prema popisu od 15. marta 1948. godine prikazana je u sljedećoj tabeli.30
G
rad
Pismenost stanovništva po narodnosti u Tuzli po popisu od 15. marta 1948. godine
Pismenost lica starijih od devet godina po narodnosti
Ukupno Srbi Hrvati
Neopred-jeljeni Ostali Jugosloveni Ostali Sv eg a Pis m eni N episme ni Sv eg a Pis m eni N episme ni Sv eg a Pis m eni N episme ni Sv eg a Pis m eni N episme ni Sv eg a Pis m eni N episme ni Sv eg a Pis m eni N episme ni Tu zl a 20.834 15.464 5.370 4.034 3.711 323 6.049 4.514 1.535 10.124 6.650 3.474 239 233 6 388 356 32
Iz ove tabele da se primjetiti da je najviše pismenih i nepismenih stanovnika bilo onih koji su se izjasnili kao „neopredjeljeni“, gdje su između ostalog spadali Bošnjaci, zbog nacionalnog nepriznavanja. Po zvaničnom popisu stanovništva od 1948. godine, pismenost stanovništva u Tuzli iznosila je 25,8%.31 Izuzetno je bio veliki broj bez školske spreme, što je bilo u uskoj vezi sa privrednim i društvenim prilikama.
Borba protiv nepismenosti naročito dobiva na intenzitetu od 1948/1949. godine, kada se formiraju brojni analfabetski tečajevi. Prema izvještaju o prosvjećivanju za mjesec novembar 1949. godine u Tuzlanskoj oblasti radilo je 1.012 analfabetskih tečajeva u koje je obuhvaćeno 20.406 polaznika.32 Prioritet u opismenjavanju imali su industrijski radnici, u prvom redu rudari drvne i građevinske industrije, članovi seljačkih
30 Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Zavod za statistiku i evidenciju, Statistički godišnjak 1945.-1953., Sarajevo 1954, 58 – 59.
31 Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistku, Konačni rezultati popisa
stanovništva od 15. marta 1948. godine, Knjiga V, Stanovništvo po pismenosti, Beograd 1955, 31. (dalje: Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, Knjiga V, Stanovništvo po pismenosti). Prema ovom popisu, stanovništvo Tuzle po školskoj spremi izgledalo je ovako: bez školske spreme je bilo 15.023, a od toga muškog stanovništva je bilo 5.762, dok je ženskog 9.261, sa osnovnom školom je bilo 7.818 stanovnika od toga muškog 4.575 i ženskog 3.243, sa nižom srednjom školom je bilo 3.338, od toga muškog 2.024 i ženskog 1.314 te sa višom srednjom školom 1.026 stanovnika, od toga muškog 633 i ženskog stanovništva 393. Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine, Knjiga V, Stanovništvo po pismenosti, 116.
32 U ovaj izvještaj nisu uključeni podaci iz svih srezova Tuzlanske oblasti, bez podataka bilo je iz srezova Bosanski Šamac, Kladanj, Srebrenica, Odžak i grad Bijeljina. A TK, fond Oblasni narodni odbor Tuzla (dalje: OBNOT), K-57, br. 3496/49, Izvještaj o prosvjećivanju u Tuzlanskoj oblasti za mjesec novembar 1949.
33 radnih zadruga, omladina od 15 do 25 godina i građani ispod 45 godina starosti. Znači, glavni cilj vlasti bio je da obrazuje one kategorije stanovništva koje su imale ključnu ulogu u realizaciji petogodišnjeg plana.33
Kada je u pitanju narodno prosvjećivanje u gradu Tuzli, početak 1949. godine obilježen je sa učvršćivanjem rada već postojećih tečajeva, kojih je u to vrijeme bilo 94. Od tih 94 analfabetska tečaja rad je završilo svega 66, a ostalo se rasulo. Od 1.621 nepismenih, koliko je obuhvaćeno ovim tečajevima, opismenjeno je svega 1.200. Stanje je bilo bolje kod produžnih tečaja i tečaja osnovnih znanja. Od 7 produžnih tečajeva svih sedam ih je završilo, a od 20 tečaja osnovnih znanja zavšilo je rad 17 tečaja. Razlog za slab uspjeh u kampanji likvidacije nepismenosti nije ležao samo u nedovoljnom radu komisije za likvidaciju nepismenosti, nego najviše u tome što je Povjereništvo za prosvjetu ostalo bez svog referenta za narodno prosvjećivanje na duže vrijeme. Prema planu nove kampanje za narodno prosvjećivanje trebalo je da se otvori 70 analfabetskih tečajeva, koji bi obuhvatili 1.400 nepismenih.34 Također, prema ovoj kampanji narodnog prosvjećivanja, pored analfabetskih tečajeva, radili su i produžni tečajevi i tečajevi osnovnih znanja. Radilo je 16 produžnih tečajeva, a na njima je bilo 350 polaznika, dok je od 12 tečajeva osnovnih znanja, završilo 262 polaznika, od čega 145 radnika.35
Među svim analfabetskim tečajevima koji su radili na području grada Tuzle u 1949. godini najmasovniji i najokupljeniji tečaj bio je u selu Solini sa 111 polaznika. Tečaj je radio u dvije smjene. Jedan od najboljih tečajaca bio je 50-togodišnji zemljoradnik Mehmed Jahić koji je tom prilikom rekao: „Osjećam se najsrećniji kada pomislim da ću za
kratko vrijeme progledati očima“.36
Iako je u Tuzlanskoj oblasti opismenjen veliki broj radnika, prema podacima iz avgusta 1952. godine, u Tuzlanskom industrijskom bazenu bilo je oko 10% nepismenih radnika i 11,44% polupismenih radnika. Očigledno da su tečajevi osnovnih znanja i produžni tečajevi bili nedovoljni da pruže kompletniju naobrazbu, s obzirom da je kvalitet tih kurseva bio na niskoj razini. Mnogi tečajevi nisu imali ni elementarnih preduslova za obrazovni proces, jer su organi vlasti i preduzeća imali prilično nemaran odnos prema ovom pitanju.37 Od 1951. godine se u nekim većim kolektivima osnivaju početni prosvjetni tečajevi, u trajanju od 6 mjeseci i osnovni prosvjetni tečajevi u trajanju od 9 mjeseci, ali su se i oni pokazali kao nepotpuno rješenje, kada je u pitanju osnovno
33 A BiH, MP BiH, dok. 1001/48.
34 A TK, fond Gradski narodni odbor Tuzla (dalje: GNOT), Povjereništvo za prosvjetu i kulturu, K-47, F-1,
Izvještaj o radu Gradskog saveza kulturno-prosvjetnih društava u 1949. godini.
35 A TK, GNOT, Povjereništvo za prosvjetu i kulturu, K-47, F-1, Izvještaj o radu Povjereništva za prosvjetu i
kulturu u protekloj godini dana.
36 Među ostalim polaznicima tečaja naročito se ističu Zlata Srabović, Makbula Jahić, Ramiza Petrovac, Fatima Hodžić i Emin Salkanović. Ovi tečajci su dosad prešli i temeljito naučili 12 slova. Front slobode, br. 193, Godina VII, Tuzla, 18. januar 1949. godina, 3.
34 školsko obrazovanje.38 To i jeste razlog što se od školske 1951/1952. godine prišlo ukidanju tečajeva, umjesto kojih su se otvarale dvogodišnje osnovne škole za radnike.39 Prema izvještaju od 1952. godine na području Tuzlanskog sreza završilo je sa radom 21 analfabetski tečaj. Broj polaznika koji su uspješno završili tečajeve je 508, od toga 109 muških i 399 ženskih polaznika.
Pored ovih tečajeva radilo je i 8 produžnih tečajeva. Na ovim produžnim tečajevima uspješno su završili 151 polaznik, a od toga 54 muških i 97 ženskih polaznika. Također, radilo je i 7 tečajeva osnovnog znanja. Na njima je uspješno završilo 121 polaznik, od čega 90 muških i 31 ženski polaznik. Radila su i dva početna prosvjetna tečajeva i 11 osnovno - prosvjetnih tečajeva. Na početnim prosvjetnim tečajevima završilo je 33 polaznika od toga 29 muških i 4 ženska polaznika, dok je kod osnovno-prosvjetnih tečajeva uspješno završilo 234 polaznika.40
U narednoj tabeli donose se podaci o stanju pismenosti u Tuzli prema popisu od 31. marta 1953. godine.41
Gr
ad
Starije stanovništvo od 10 godina
U
kupn
o
Prema
pismenosti Prema školskoj spremi
Či ta i pi še N ep ism en Be z šk olske spre m e O sno vn a ško la N iž a sr ed. šk. z a op š. o br az . N iž e st ru čn e ško le Sr edn ja šk. z a op ć. o br z. Sr edn je st ru čn e ško le Fa kul te ti i vi so ok e ško le N ep oz na to T uz la Sv eg a Muš ki Ženski Muš ki Žensk i Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski Muš ki Ženski 23.788 11.615 12.173 10.535 8.210 1.080 3.963 2.888 6.463 4.870 3.924 942 739 1.913 657 353 122 441 211 206 37 --- ---
Prema ovom popisu, pismenost muškog stanovništva je bio daleko veći od ženskog, što dovoljno pokazuju podaci u tabeli. Prema ovim podacima od ukupno 11.615 stanovnika muškog pola, 10.535 je znalo da čita i piše, a nepismeno je bilo 1.080, dok je
38 D. Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna, 69. 39 D. Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike, 85.
40 A TK, SNOT, Odjeljenje za prosvjetu i kulturu, K-93, br. 8761/52, Izvještaj o završenim tečajevima u 1952.
godini, Tuzla, 14. maj 1952.
41 Federativna Narodna Republika Jugoslavija, Savezni zavod za statistika, Popis stanovništva 1953. godine,
35 od ukupno 12.173 stanovnika ženskog pola 8.210 znalo da čita i piše, a nepismeno je bilo 3.963. Ovi podaci nam govore da su žene imale neravnopravan i određen položaj u odnosu na muškarce. Nakon rata vlast je nastojala da omogući ženama pravo na ostvarivanje političkih prava, prava na rad, prava na školovanje, zaštitu materinstva, a veoma aktivnu ulogu u promociji ženskih prava i osmišljavanju aktivnosti žena imao je Antifašistički front žena (AFŽ).42
Kada su u pitanju školske prilike, nakon oslobođenja Tuzle započelo se organizovano raditi na rješavanju prosvjetnih prilika. Trebalo je pristupiti opismenjavanju stanovništva koje je preraslo za redovno školovanje, a takvih je bilo mnogo. Već u februaru 1945. godine u oslobođenom pojasu Tuzle radilo je 11 osnovnih škola sa 2.221 učenikom. Osim opismenjavanja stanovništva kroz analfabetske tečajeve, intenzivno se radilo na tome da se uključi što veći broj djece u redovno školovanje.43
Za razliku od tečajeva, otvaranjem dvogodišnjih osnovnih škola, sticalo se trajnije i kvalitetnije znanje. Decembra 1949. godine, uvodi se sistem obaveznog osmogodišnjeg obrazovanja, koji je u bitnom mijenjao dotadašnji školski sistem.44 Primarni zadatak u sjeveroistočnoj Bosni, a i u samoj Tuzli bilo je pitanje obuhvata djece osnovnim školovanjem.
U narednoj tabeli donosi se podaci o osnovnim, produžnim i osmogodišnjim školama od I – IV razreda na prostoru Tuzle po školskim godinama za period 1946. - 1953. godine.45
Grad Školska godina Škole Odjeljenja Učenici Nastavnici
Svega Ženski Svega Ženski
Tu zl a 1946/1947. 5 46 2.902 1.252 29 22 1947/1948. 7 63 3.688 1.627 44 28 1948/1949. 8 64 3.467 1.547 46 26 1949/1950. 10 67 3.622 1.738 45 31 1950/1951. 11 65 3.574 1.664 52 38 1951/1952. 9 64 3.130 1.484 59 44 1952/1953. 9 66 2.959 1.421 60 46
Prema podacima iz tabele vidi se da se broj škola i odjeljenja iz godine u godinu povećavao. Najmanje škola, pet, bilo je školske 1946/1947. godine sa ukupno 2.902
42 Promjena položaja žene nakon 1945. godine predstavlja proces političke i kulturne emancipacije te postupne integracije žene u društvu. Više o položaju žena nakon Drugog svjetskog rata vidi: D. Bećirović, Informbiro i sjeveroistočna Bosna, 74 – 85; Senija Milišić, O pitanju emancipacije muslimanske žene u Bosni i Hercegovini, Prilozi Instituta za istoriju, br. 28, Sarajevo 1999, 225-241.
43 Senaid Hadžić, Sead Selimović, Društveni razvoj sjeveroistočne Bosne od 1945. do 1952. godine, Zbornik radova Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, br. 6, Tuzla 2005, 85.
44 Istorija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, Knjiga 2, Sarajevo 1990., 78. (dalje: Istorija SK BiH). 45 Statistički godišnjak 1945.-1953., 475-481.
36 učenika i 29 nastavnika. Najveći broj škola, jedanaest, bilo je školske 1950/1951. godine, a najveći broj odjeljenja, 67, bilo je školske 1949/1950. godine. Podaci nam govore da je školstvo u Tuzli sve više napredovalo iz godine u godinu, a samim tim bio je osposobljen i veliki broj učenika, a i nastavnika koji su igrali važnu ulogu u poslijeratnom opismenjavanju i školovanju, kako djece, tako i odraslih osoba koje su bile nepismene.
U Tuzlanskoj oblasti ja na kraju 1948/1949. školske godine, radilo 359 osnovnih škola sa 77.619 učenika, izvan škole je ostalo oko 30.000 djece od 7 do 14 godina, koja nisu bila obuhvaćena osnovnim školovanjem. Glavni razlozi nemogućnosti obuhvatanja ovako velikog broja djece ležali su u malom broju škola i učiteljskog kadra.46 Tokom 1950. godine pristupilo se izgradnji velikog broja škola, s ciljem proširenja mreže osnovnih škola na području sjeveroistočne Bosne.47 U vezi s tim, udvostručena su i finansijska sredstva u budžetu Oblasnog narodnog odbora za prosvjetu i kulturu, sa 13 miliona u 1949. godini na 26 miliona dinara u 1950. godini.48 Pored osnovnih škola, od 1949. godine pažnja je sve više bila usmjerena na razvoj srednjoškolskog obrazovanja. Na početku 1950. godine u srednjim školama na području Tuzlanske oblasti znanje je sticalo oko 8.754 učenika. Tokom školske 1948/1949. godine u Tuzlanskoj oblasti bilo je otvoreno sedam novih srednjih škola, to su između ostalog bile niže gimnazije. Na području Tuzlanske oblasti bilo je 16 gimnazija, od čega su tri bile u Tuzli. Izgradnja srednjih škola nastavljena je i u narednim godinama, što je doprinijelo značajnom povećanju učenika i školskog prostora.49
Sve ove naznake govore da je u Bosni i Hercegovini, a i u Tuzli, nakon Drugog svjetskog rata došlo do cjelokupnog preobražaja u prosvjeti. U prosvjeti se nastojala suzbiti nepismenost otvaranjem brojnih analfabetskih tečajeva. Razvija se školstvo, osnovno, srednje i visoko, a formiraju se i univerziteti.
Zaključak
Završetkom Drugog svjetskog rata dolazi do cjelokupnog i istinskog preobražaja ne samo u kulturi, nego i u svim vidovima društvenog života. Najvažnija promjena se ogledala u činjenici da je kultura shvaćena kao sastavni dio društvenog života uopšte, a posebno kao sastavni dio čovjekovog života. Od 1945. godine prilazi se sistematskom rješavanju problema u oblasti obrazovanja, gdje je pažnja usmjerena na likvidaciju nepismenosti. Masovno narodno prosvjećivanje shvaćeno je kao jedan od uslova uspješnog razvoja narodnooslobodilačke borbe i revolucije. U osnovi su postojala dva pravca djelovanja, a to je bilo: masovno opismenjavanje stanovništva i obnavljanje i
46 Front slobode, br. 233, Godina VII, Tuzla, 5. septembar 1949. godine, 2. 47 D. Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike, 85.
48 Front slobode, br. 271, Godina VIII, Tuzla, 24. avgust 1950. godine, 2. 49 D. Bećirović, Prosvjetne i kulturne prilike, 85.