Sadržaj
V. RAZRED
Bilopavlović, Tito
Paunaš
Dahl, Roald
Charlie i tvornica čokolade
Gavran, Miro
Zaljubljen do ušiju
Svašta u mojoj glavi
Hitrec, Hrvoje
Eko Eko
Krilić, Zlatko
Početak plovidbe
Kušan,Ivan
Uzbuna na Zelenom Vrhu
Koko u Parizu
Lagerlof, Selma
Legende o Kristu
Matošec, Milivoj
Strah u Ulici lipa
Tiki traži neznanca
Mornar, Ferenc
Junaci Pavlove ulice
Pavličić, Pavao
Trojica u Trnju
Puškin, Aleksandar Sergejevič
Bajka o ribaru i ribici
Twain, Mark
Pustolovine Huckleberry ja Finna
Pustolovine Toma Sawyera
Verne, Jules
V.
razred
BILOPAVLOVIĆ TITO: "Paunaš"
0 piscu
Tilo Bilopavlović rođen je 1940. u Novoj Gradiški, gdje je završio osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu završio je u Novskoj, a studij prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. U književnosti se javlja već od 1959. godine. Poznat je kao majstor kratke priče. Piše poeziju i prozu i kako je najednom mjestu rečeno karakterizira ga stanovita profinjenost kratkih lirskih tvorbi, svijet djetinjstva transponiran u sfere ozbiljne doživljajnosti...
Najznačajnija Bilopavlovićeva djela za djecu i mladež zbirke su pripovjedaka Paunaš i Filipini iza ugla, zbirka pjesama Kutija za velike i male igračke te roman Otmica Labinjanki.
Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, gdje uređuje dječji nisopis Smib.
Bilopavlović piše i za odrasle, uz zbirke kratkih priča Stid i Škola za sjećanje rado je čitan njegov roman Ciao, slinavci.
Sadržaj
Uvodna priča Vagabundi nagovješćuje buduće burne događaje u životu sitnog, pristojnog i urednog, ali nadasve znatiželjnog dječaka Ivana. Otac je kupio kuću na drugom kraju grada. Ivan sjedi u kočiji zajedno s ocem i kočijašem i pažljivo motri grad. Kupljena kuća je blizu ciglane, koja sa svojim raznim pogonima i golemim dvorišnim prostorom predstavlja pravo carstvo za djecu iz tog dijela grada. Tu će Ivan po prvi put susresti vagabunde (kako ih je krstio otac) - gru-picu odrpanih dječaka Ivanova uzrasta. Videći ih onako prljave, drske, podrugljive i bučne, silno se uplašio da će ga svakodnevno zadirkivati i mučiti, no uskoro se pokazalo da su Ćoro, Godra, Dorić, Mokro i ostali vagabundi (ili ciglari kako ih nazivaju skupine iz drugih dijelova grada) zapravo izvrsni prijatelji i Ivan će postati ravnopravan član družine i zajedno s njima plandovati i gospodariti pro-storima ciglaru; i oko ciglane.
U sljedećoj priči Kradljivac doživjet će prve velike neugodnosti u školi kada je »zdipio« nalivpero djevojčici iz razreda i time nanio roditeljima, posebno majci, veliku sramotu i poniženje. Uskoro će shvatiti da i odrasli kradu, čak i onda kada im se prethodno pruži gostoprimstvo i zaštita. Njemu je, naime, otac jednog od njegovih prijatelja, kojega je Ivan mrtva pijana s ulice dovukao u njihovu drvarnicu da se otrijezni i naspava, ukrao lijepu sjekiricu (očev poklon) i dao je svome sinu. Kada se sutradan Ivanov siromašni prijatelj pohvalio pred njim divnim darom koji je dobio od oca, bila je to lijepa sjekirica s urezanim šarama, Ivan je prešutio otkuda ocu ta sjekirica. U sebi je zaključio: Eto i ja sam nešto poklonio Dušku. I pri duši mu je bilo lakše zbog one krađe u školi.
U dirljivoj priči Paunaš našeg junaka napali su dječaci iz drugog dijela grada i htjeli mu oteti praćku. Praćka je bila njegova omiljena igračka a on jedan od najboljih strijelaca, osim toga, lijepa djevojčica Anica, u koju je bio zaljubljen, rekla je da ne da praćku i to mu je dalo dodatnu snagu.
Borio se i tukao s dječacima, ali praćku mu nisu oteli. Sav izubijan, poderan i srdit vraćao se kući. Usput je gonjen slijepom i nepromišljenom lovačkom strašću pogodio iz praćke goluba na krovu mesnice. Bio je to prekrasan bijeli golub, paunaš, crvenkastih očiju i pernatim gaćama na troprstim nogama. Kod kuće je već imao jednog goluba; volio je te ptice i iskreno mu je bilo žao što je ovoga pogodio. Pažljivo ga je odnio kući, pridružio ga svom golubu ne bi li ga lakše izliječio, no ranjeni je golub uginuo. Sav potresen odnio ga je u voćnjak zakopati. Ni u školu nije išao. Naišla je Anica i užasnuta shvatila daje ubio lijepog goluba. Ti si ga ubio... Ti nisi dobar, nisi! bile su njene riječi. I pobjegla je ostavivši ga samog. Tuga za golubom uvećana je za još jednu tugu.
U priči Vilina kosa i benzinsko bure Ivan je razapet između dva vrlo važna događaja u kojima je glavni sudionik: ugodna je Badnja večer, u toplini roditeljskog doma s ocem kiti božično drvce diveći se ukrasima, a posebno vilinoj kosi, koja ga podsjeća na uzbudljive bajke, a istodobno mora sa svojim društvom potpaliti veliku benzinsku bačvu napunjenu namočenim »karabitom« i tako velikim praskom posramiti suparničku družinu dječaka, Malčane. A baš je Ivan zadužen da potpali eksploziv. Jedva je dočekao da roditelji odu spavati. Izvukao se kroz prozor i pojurio prema bačvi. Nestrpljivo društvo već je pomislilo da ih je izdao i kad je Ivan sav sretan viknuo kako je stigao, bačva je eksplodirala strašnim praskom, jačim od bilo čijeg u gradu - netko je drugi potpalio bačvu. To mu je bila pouka da društvo u »klapi« ipak nije tako pouzdano kao društvo obiteljskog doma. A ne može se ni bez jednog ni bez drugog.
U priči Lov na srebrnog srndaća brižljiv i uvijek ozbiljan otac na dirljiv način uljuljkuje sina u istinitost bajkovite priče o postojanju nn iduća srebrnoga krzna, a u anegdotskoj priči Jahačeva slava Ivan po prvi put jaše na konju i završava na gomili stajskog gnoja.
U ona poslijeratna vremena djeca su često nalazila zaostalo oružje i nerijetko su stradavala. O tome govori Limenka limunade. Ciglari« su pronašli limenku i nisu mogli ocijeniti je li to limenka limunade, kakve je kao pomoć slala UNRRA (poslijeratna Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu) u krajeve opustošene ratom ili specijalna bomba kakvih otrovnih plinova. Odlučili su je staviti u Ljubavna priča Plave pletenice kao ledenice dočarava muke zaljubljenog dječaka koji se odjednom počinje čudno ponašati. Otuđio se od svog društva koje mu je značilo više nego išta na svijetu. Kao i sve velike ljubavi i ova završava katastrofalno. I dok zaljubljeni desetogodišnji Ivan cijele zimske praznike luta sa svojim saonicama očekujući da provoza naljepšu djevojčicu na svijetu, ona se istodobno sanjka baš s njegovim Ciglarcima.
Poslije ljubavnog neuspjeha zamrzio je sav ženski rod i čeznuo za povratkom u staro društvo, no to baš ne ide tako jednostavno. Zato se u priči Moji veličanstveni izumi pokušao proslaviti »epohalnim« izumima: sanjke na jedra i prve klizaljke u gradu, no izazvao je silan smijeh i podrugivanje odraslih. »Slavni« izumitelj nije se na to obazirao. Kad ga je njegov izum (specijalne klizaljke) doveo u životnu opasnost (propao je kroz led), spasila ga je upravo njegova klapa s ciglane i prijateljstvo je ponovo učvršćeno.
Još jedna neuspjela velika ljubav, ovaj put lijepa djevojčica Dunja, opisana je u priči Dramski prvak. Na školskoj priredbi, koju je cijeli razred uzbuđeno pripremao, sudjelovao je, naravno, i Ivan smatrajući se velikim talentom. Svoju je ulogu tako »maestralno« odigrao da je predstava prekinuta a gledateljstvo se valjalo od smijeha. No ovaj put se nije toliko razočarao u ljubavi uvjeravajući samoga sebe da Dunja baš i nije takva da bih se s njom držao za ruke do velike mature.
Priča Kad su puževi potpomagali nogomet govori, naravno, o nogometu. Pojava prave, gumene, lopte izazvala je pravo oduševljenje među dječacima s ciglane. Dotad su naganjali krpenjaču, a pravi majstor za izradu lopte od krpa i starih čarapa bio je dječak Tonković, ali ga zbog njegove mame, zvane Mona Liza iz Pariza, koja je sebe smatrala damom i nosila svilene prozirne čarape s crtom odostraga, nisu htjeli primiti u družinu. Prigoda za nabavu lopte ukazala se kad su saznali da se za trideset kilograma puževa u zadružnoj trgovini dobiva lopta. I dali su se u jurnjavu za puževima, no kao i obično, i ovaj veliki pothvat je propao. Kad su skupili, uz Tonkovićevu pomoć, dovoljnu količinu puževa i zauzvrat ga primili u družinu, ostala je još samo jedna lopta, ali vrata trgovine bila su zatvorena do idućeg dana. Ostavili su puževe pred trgovinom pokrivene
kartonskom kutijom, a idućeg jutra našli su ih kako plaze posvuda oko trgovine. Nogomet su nastavili igrati Tonkovićevim krpenjačama - ta primili su ga u družinu.
Sukob između Ivanove klape i kozara Joška u priči Osvetnik u bijelom sedlu započeo je kada je kozar Joško, dječak njihovih godina, prekinuo večernju sjedeljku Ciglaraca hitnuvši cijelu cjelcatu ciglu u jarak pun vode među njih i nazvavši ih usput starim babama koje predu gluposti. S njim se u koštac uhvatio Ćoro, no borba je prekinuta i srditi Joško im je zaprijetio da će dobro zapamtiti osvetnika u bijelom sedlu. Ivan i Ćoro pratili su ga da otkriju o kakvom on to bijelom sedlu govori. I otkrili su što je bijelo sedlo - leđa svi-njareve koze. Nesretnoj su životinji na bokovima izrasle kvrge od Joškovih udaraca petama, a kad je Joško otkrio »špijune« nastala je jurnjava kroz grmlje, u kojoj su Ivan i Ćoro, nepripremljeni na susret s kozjim rogovima i svinjarevom batinom još i sretno prošli tek s bezbroj ogrebotina.
I još jedna ljubavna avantura u priči Veličanstvena Lili. Ovoga puta svi su dječaci zaljubljeni u lijepu djevojčicu Ljiljanu, zvanu Lili, kojoj su dodali još i zvučno prezime Verson, prema nazivu fotografske radnje »Foto Verson«, tako je njihova zvijezda postala Lili Verson. Ivan je, naravno, bio najuporniji u udvaranju. I dok je ona ponosno vozila gradom svoj mali bicikl, Ivan ju je posvuda pratio na očevu biciklu vozeći ispod »rame« glasno joj izjavljujući ljubav na radost prolaznika koje je to udvaranje zabavljalo. U toj »ljubavnoj« vožnji Lili je dospjela pod kotače jednog od nekoliko automobila u gradu i završila u bolnici. Na kraju Ivan sa strepnjom čeka pred bolničkom sobom s tri ukradena cvijeta i ne zna kako će se ponašati i što reći kad uđe k nastradaloj djevojčici: I ako uđem, hoću li naći neku prikladnu riječ ili ću zaplakati kao i svi momci koji su voljeli više nego što njihova mala, sasvim mala tijela mogu izdržati ?
Posljednja priča Tužaljka za dimnjakom dirljivo je i poetski obojeno sjećanje na davno djetinjstvo. Nakon dvadeset godina pripovjedač pohodi prostore svog djetinjstva; sve izgleda nekako drukčije, skučenije, manje, a nekad su prostori u ciglani i oko ciglane bili tako veliki i prostrani. Pada i posljednji simbol jednog uzbudljivog i lijepog, ponekad bolnog i tragičnog, ali nezaboravnog djetinjstva - veliki dimnjak. Minirali su ga stručnjaci jer će se tu graditi nešto novo. Pad dimnjaka konačni je nestanak jednog svijeta i kako pripovjedač kaže:
Ovdje treba zaklopiti knjigu i ne vraćati se više. Za novi dimnjak bit će potrebni novi dečki. Vrsta djela
Paunaš je zbirka pripovijedaka koje bismo, premda se to nigdje izrijekom ne spominje, mogli smatrati autobiografskom prozom. Tako bi gradić iz priča lako mogao biti Bilopavlovićeva rodna Nova Gradiška, a dječak Ivan, glavni lik i pripovjedač - sam autor.
Odnos autora i njegovih likova jedna je od trajnih zagonetki cjelokupnog pisanja. Nikad nitko neće moći dati točne odgovore na pitanje što se u stvarnosti dogodilo a što je pisac izmislio! (...) Bilopavlović je »Paunaša« pisao samo tridesetak godina kasnije, čak je i sam sudjelovao u mnogima od opisanih događaja, ali mi nikada nećemo saznati koji od njih su se zaista dogodili, a koji su plod piščeve mašte. (Alojz Majetić)
Kompozicija
Knjiga Paunaš sastoji se od šesnaest lirski intoniranih pripovjedaka od kojih prva predstavlja uvod (preseljenje u novi, nepoznati dio grada), a posljednja, nostalgijom ispunjena priča svojevrstan je epilog (zaključak) zbirke (rušenje dimnjaka u ciglani simboličan je rastanak sa svijetom djetinjstva). Između tih dviju priča nižu se događaji iz djetinjstva. Pripovjedač je osnovnoškolac koji se kao »gospodski sin« uklopio u skupinu domaće djece. Svaka od priča ima čvrstu kompoziciju (uvod, zaplet, vrhunac, rasplet), a često završavaju naglim obratom - poantom karakterističnom za crtice. Čitajući priče u nizu, zbirku možemo doživljavati i kao kraći roman s jedinstvenim mjestom i vremenom radnje i sa zajedničkim glavnim likom.
Tematsko-idejni sloj
Svaka od šesnaest pripovjedaka ima svoju temu, a sve zajedno predstavljaju opću temu - djetinjstvo. Kao i u djetinjstvu svakog maštovitog djeteta tako i u ovom pripovjedač razrađuje mnoštvo tema: dječje želje za društvom vršnjaka, škola, odnose prema roditeljima, ljubav na dječji način, opasne igre, smrt prijatelja, pušenje, sukobe s grubim pojedincima, ljubav prema životinjama, alkoholizam, krađa..., a nazire se i socijalna tema (siromaštvo djece s ciglane).
Iznoseći događaje iz djetinjstva, piščeva je namjera bila da nas podsjeti kako je svako djetinjstvo lijepo bez obzira na socijalni
položaj pojedinca uz uvjet da se pojedinac zna uklopiti u sredinu u kojoj živi, da je tolerantan prema drugima, ali i da čuva svoje dostojanstvo. Mali Ivan uspijeva u tome i zato će kasnije, kad odraste i svrati do stare ciglane, biti ispunjen nježnošću i nekom čudnom tugom što su sve te dječačke zgode sada prošlost i što se prostor ciglane sada čini tako stiješnjenim i malenim, a bio je nekada tako velik i širok kao beskrajna dječja želja za slobodom igre.
Za Bilopavlovića najveća vrijednost djetinjstva nije puka uzbudljivost malih i velikih, značajnih ili beznačajnih dječjih zgoda, već neposrednost doživljavanja i iskrena plemenitost osjećaja koja ih prati; ili kako će jedan Bilopavlovićev drug po peru zapisati:
S Bilopavlovićem ćemo proći kroz mnoga pa i najteža životna iskušenja. Od nezatomljene potrebe da se bude najhrabriji, najspretniji, najjači, najpametniji, jednom riječju, najbolji u svemu, preko osjećaja krivnje i straha, sve do neizmjerne ljubavi ili patnje; sve će to biti bilo u prvom planu bilo u osnovnoj podlozi svake od ovih priča. U središtu Bilopavlovićeva svijeta samo prividno su radnje. One su tu zbog toga što su ih pokrenuli određeni osjećaji ili su pak one prouzročile osjećaje. (Alojz Majetić)
Prostor i vrijeme
Radnja se odvija na periferiji malog ravničarskog grada kojeg još nije zahvatila puna urbanizacija pa se uz tipične gradske odrednice kao što su bolnica, postrojenja ciglane... susreću i elementi seoskog načina života. Prostor u kojem se odvija većina radnje kao stvorenje za dječje igre: ciglana sa svojim privlačnim i zabranjenim mjestima, bazen za glinu kao kupalište i plivalište, voćnjaci, šipražje, prostrane livade izvan grada.
Sve se odvija u godinama nakon Drugoga svjetskog rata kada su još uvijek stizali paketi UNRR-e i kad jUNRR-e općUNRR-e siromaštvo bilo toliko da su djUNRR-eca išla bosa i podUNRR-erana, a gumUNRR-ena lopta jUNRR-edva nUNRR-ešto veća od teniske predstavljala pravo bogatstvo.
Likovi
Dječak IVAN glavni je lik i ujedno pripovjedač. On je dječak u odrastanju. U prvoj priči još je »klinac« s bijelim dokoljenicama i u
mor-narskoj bluzi, u većini priča je desetogodišnjak a pri kraju zbirke učenik je petog razreda. Živi u dobro stojećoj obitelji, otac mu je veliki autoritet u svemu i češće ga spominje nego majku. Po odijevanju se razlikuje od druge djece s kojom se druži pa ga smatraju gospodičićem, mekušcem i zanovijetalom, ali im to ne zamjera jer i sam vidi da su siromašniji od njega. Silno se želi isticati i biti najbolji u svemu, učiniti nešto čime će zadiviti drugove, ali često zbog te svoje ambicije ispada smiješan. Ivan odrasta učeći o životu na vlastitoj koži i svaku nepromišljenost plaća grižnjom savjesti: Sutradan, na dan tragičnog roditeljskog sastanka, vraćao sam se iz škole kao istinski pokajnik. »Kako sam mogao učiniti takvu glupost?« govorio sam sebi u bradu. »Roditelji će
propasti u crnu zemlju od stida, izvući ću nekoliko očevih teških zaušnica, prijatelji će me izbjegavati i sav život nosit ću na sebi mrlju nepoštenja« (Kradljivac)
Sanjar je i zaljubljive prirode: Svake večeri prije sna ovako sam zamišljao zimske praznike: Ulice puste. Snijeg. Tu i tamo jave se praporci nebeskih saonica. Obasjan žutim uličnim svjetiljkama primičem se mjestu gdje stoji Dragica. Umotana u plavi šal. Recimo, idem ja od ciglane, a ona stoji na raskrižju kraj pekarnice. S rukom u ruci hodamo nečujno prema zgradi koja ima limenog pauna na krovu. Negdje sam pročitao da za ljubav nisu potrebne riječi. Ljubav! Kad god izgovorim tu riječ, usta mi se ispune nečim okruglim i toplim. I onaj mali »v« na kraju osjećam kao nešto, gotovo se ne usuđujem reći što, kao mali kratki dodir njezinih usana s mojim. (Plave pletenice kao ledenice) Međutim, Ivanove ljubavi u pravilu imaju gorak kraj, one su tek prvi susreti s jednom od vječnih ljudskih zagonetki. Ivan je plemenitiji i osjetljiviji od ostalih dječaka, posebno ima razumijevanja za slabije i prezrene; tako će u krevetu budan razmišljati o slabačkom Nikici koji se izlaže opasnosti kako bi »zaslužio« prijateljstvo i poštovanje: Te večeri spustila se rana jesenja kiša. (...) Šteta, mislio sam budan u krevetu, šteta što bljedunjavi Nikica neće izvršiti zadatak. Pristup u družinu bit će mu zauvijek zabranjen. Motat će se između nas i Rešetaraca sam samcat. Velike oči koje uzalud traže prijatelje u novom mjestu. Jače je zalila kiša, jače zašumjelo lišće. (Ulaz strogo zabranjen)
Od ostalih likova još se ističu Ćoro kao vođa grupe, dječak bez jednog oka i pokretač svih akcija. Tipičan je dječak iz predgrađa, okretan, otvoren, bez dlake na jeziku ali pošten i pravedan. Jedino je tvrdokoran kad treba primiti novajliju u društvo, naročito ako je taj novajlija fizički slabiji i lijepo odjeven.
Anica je također djevojčica iz predgrađa. Uvijek se mota oko društva s ciglane, ali je ne smatraju svojim članom. Toleriraju njezinu prisutnost. Vrlo je osjetljiva na nepravdu, radoznala, često pro-turiječi muškim članovima smatrajući ih glupim i pregrubim. Odala ih je kad su pušili svjesna da je to za njih štetno.
MOKRO (Mokricki), GODRA, (Drago) i DORIĆ (Ćorin brat) i ostali članovi družine ravnopravno
sudjeluju u svim akcijama, po karakterima su međusobno slični, oni su tipični dječaci s periferije grada.
Jezik i stil
Jezik svih pripovjedaka je vrlo lijep, slikovit i djeluje svježe i neposredno; pojedini opisni dijelovi ili proživljavanja pripovjedača napisani su lirski zanesenim govorom karakterističnim za pjesme u prozi. Stavljajući se u ulogu desetogodišnjeg dječaka i pripovijedajući u 1. licu (ja-oblik), Bilopavlović se (posebno u dijalozima i meta-forici začinjenim humorom) služi stilskim postupcima primjerenim dječjem doživljaju svijeta, što ovoj prozi daje posebnu draž.
Stilske karakteristike su jednostavnost, neposrednost i realističnost (vjerodostojnost) u opisima likova ili detalja u prirodi te humorističan pristup u dočaravanju pojedinih zgoda ili izgleda nekog lika, a posebnu ljepotu tekstu daju već spomenuti pjesnički elementi.
Čitajući djelo obrati pozornost na:
• prilagođavanje »gospodičića« Ivana na društvo s ciglane
• izgled i ponašanje »vagabunda«
• odnos između Ivana i njegova oca
• Ivanove »velike« ljubavi
• lik malog Nikice
• prostore u kojima se odvija radnja pripovijedaka
• humoristične elemente u pričama
• ljepotu jezika i stila
Dahl, Roald
Charlie i tvornica čokolade
0 piscu
Roald Dahl rođen je 1916. godine u Walesu od roditelja Norvežana. Imao je vrlo uzbudljiv život: u mladosti je radio u Africi kao djelatnik naftne kompanije, u Drugom svjetskom ratu bio je dobrovoljac u britanskom ratnom zrakoplovstvu, srušio se sa svojim zrakoplovom u Libijsku pustinju i jedva izvukao živu glavu uz osam operacija. Već prema njegovoj prvoj knjizi Walt Disney želio je snimiti animirani film o gremlinima (zlim duhovima koji kvare avionske motore). Dahl je napisao mnoštvo knjiga za djecu koje su prodane u milijunima primjeraka i u više navrata ekranizirane (samo Charlie i tvornica čokolade prodan je u 13 milijuna primjeraka i dva puta prenesen na filmsko platno). Dahl je jedan od najpopularnijih dječjih pisaca, ali i često osporavan zbog svog često grubog i pomalo ciničnog humora. Od Dahlovih knjiga u Hrvatskoj su prevedeni romani Vještice, Matilda i Charlie i tvornica čokolade. Roald Dahl umro je 1990.
Sadržaj
Mali Charlie Bucket živio je u maloj drvenoj kući na rubu velegrada. S njim je živjelo šestoro odraslih: dvije bake, dva djeda, majka i otac. U obitelji je vladalo veliko siromaštvo jer samo je Charliejev otac radio, a uskoro je i on izgubio taj loš posao te je uspio naći samo još lošiji - posao čistača snijega. Jedini krevet u kući koriste bake i djedovi a niti jedno od njih nije dvadeset godina izlazilo iz kreveta. Nadomak Charlijeve kuće nalazila se je najveća tvornica čokolade na svijetu. Charlie koji je jako volio čokoladu usporavao je hod prolazeći pored ulaza u tvornicu kako bi što duže uživao u njenom mirisu. Vlasnik tvornice, Willy Wonka, kojega su svi smatrali najboljim sla-stičarom i čokoladarom na svijetu, zatvorio je jednoga dana tvornicu i otpustio sve radnike uvrijeđen što su njegovi konkurenti krali tajne proizvodnje njegovih slastica šaljući svoje špijune da se kod njega zaposle. Ali nakon nekog vremena ponovno je počeo izlaziti dim iz tvorničkog dimnjaka, a tvornica je počela proizvoditi sve fan-tastičnije i ukusnije čokolade i bombone. Međutim vrata tvornice ostala su zatvorena, nije bio zaposlen niti jedan radnik, a gospodina Wonku nitko nije susreo. Trajalo je to deset godina.
Onda je jednoga dana objavljeno u novinama daje Willy Wonka u pet svojih čokoladica stavio karte od zlatnog papira, a pet sretnika koji ih nađu moći će posjetiti tvornicu čokolade i dobit će doživotne zalihe čokolade za sebe i članove svojih obitelji. Charlie je zaista jako želio posjetiti Wonkinu tvornicu čokolade, ali znao je da su za to slabe mogućnosti; dobivao je samo jednu čokoladicu godišnje i šanse da dobije zlatnu karticu bile su nikakve.
Bila je zima i Charlie i njegova obitelj su se smrzavali, njihova trošna kućica propuštala je vjetar i hladnoću na sve strane. Otac je dobio otkaz jer je tvornica zubne paste otišla u stečaj. Zarađivao je čisteći snijeg po ulicama. Obitelj je počela doslovno gladovati. Charlie je bio mršav poput kostura.
Za rođendan je dobio, po običaju, jednu Wonkinu čokoladicu. Iako se potajno ipak malo nadao, u njoj nije bila zlatna ulaznica za Wonkinu tvornicu čokolade.
Uskoro su izvučena četiri dobitnika zlatnih ulaznica: debeli dječak August Gloop, koji neprestano samo jede, Veruca Salt, razmažena bogata djevojčica koja uvijek dobije sve što poželi, Violeta Beauregarde, djevojčica koja neprestano žvače žvaku i Mike Telkač, dječak koji stalno gleda televiziju. Svima njima roditelji su pokupovali brdo čokoladica i tako im povećali šanse za dobivanje nagrade.
Charlijev djed Joe dao je Charliju svu svoju ušteđevinu od šest pe-nija da kupi još jednu čokoladicu. Djed i Charlie su je zajedno otvorili, no nisu dobili zlatnu ulaznicu. Ipak, bili su sretni jer su uživali u čokoladici.
Jednog dana na povratku iz škole Charlie je pronašao kovanicu od pedeset penija; bio je neopisivo sretan! Bio je već danima neopisivo gladan i želio je nešto pojesti. Odlučio je da će si kupiti jednu Wonkinu čokoladicu, a ostatak dati majci. Kupio je i pojeo jednu čokoladicu odmah u dućanu. Onda je kupio još jednu i dogodilo se čudo: u njoj je bila zlatna ulaznica!
Na ulaznici je pisalo da treba doći 1.veljače u pratnji jednog člana obitelji u deset sati ujutro ispred Wonkine tvornice čokolade.
Odlučili su da će sa Charlijem ići djed Joe. Charlie i djed bili su vrlo uzbuđeni i sretni. Ispred tvornice dočekao ih je Willy Wonka. Vodio ih je svojoj čudesnoj tvornici; bila je ogromna i vrlo lijepa, ugodna i topla. Čokolada je tekla u potocima, prerađivala se u vodopadima, postojale su zasebne prostorije za proizvodnju svake vrste slastica. Saznali su tko radi u tvornici; bili su to Oompa Loompasi, maleni patuljci iz daleke zemlje gdje su se mogli hraniti samo neukusnim gusjenicama. Willy Wonka je čitavo pleme Oompa Loompa-sa doveo u svoju tvornicu da rade, a oni su bili presretni jer su mogli jesti zrna kakaovca do mile volje. Bili su veseli i stalno su se smijali i pjevali pjesmice koje su sami smišljali.
Kada su došli do čokoladne rijeke koja se nalazila ispod vodopada, August Gloop nije mogao odoljeti; došao je do ruba rijeke i stao halapljivo jesti čokoladu. Uskoro je upao u čokoladnu rijeku i skoro se utopio. Zatim gaje velika cijev za preradu čokolade povukla i August Gloop je krenuo kroz cijevi u prostoriju za preradu čokolade. Kada su došli u prostoriju za proizvodnju žvake, Willy Wonka im je pokazivao novu žvaku koju je tek izumio, ali još nije puštena u prodaju jer nije usavršena. Pohlepna i nestrpljiva Violeta Beauregarde je, unatoč upozorenjima, isprobala žvaku i napuhnula se poput balona i poprimila ljubičastu boju. Uskoro su stigli u prostoriju u kojoj vje-verice ljušte orahe za pravljenje čokoladnih slastica s orasima. Razmažena Veruca rekla je roditeljima: Ja želim takvu dresiranu vjevericu! Kada joj je Willy Wonka rekao da vjeverice nisu na prodaju, nadurila se i otvorila staklena vrata iza kojih su bile vjeverice. Vjeverice su nahrupile na nju i stale provjeravati je li šuplja kao što provjeravaju orahe. Odbacile su ju poput šupljeg oraha u cijev za otpatke. Kada su došli u čokoladnu televizijsku dvoranu, Willy Wonka im je pokazivao svoj novi izum: čokoladnu televiziju. Bila je to televizija putem koje bi se mogle slati čokoladice poput televizijske slike. Mike Telkač je bio lud za televizijom i odmah je želio biti poslan putem čokoladne televizije, iako mu je Willy Wonka govorio da izum još nije usavršen i neka to ne čini. Mike je svejedno to učinio i postao malen, malen poput ljudi na televizijskoj slici; tako malen da stane na dlai^. Na kraju su ostali samo Charlie i djed Joe. Willy Wonka im je rekao da je s ostalom djecom sve u redu, da im se ništa strašno nije dogodilo. Objasnio im je daje on to sve organizirao ustvari da bi našao svog nasljednika, već je star i netko će jednoga dana naslijediti njegovu tvocnicu. Willy je želio da to bude neko dijete koje će on
naučiti tajnama zanata. Izabrao je Charliea. Čitava Charlieva obitelj će se preseliti u tvornicu čokolade; više im nikada neće biti hladno i nikada neće biti gladni. Charlievoj sreći nije bilo kraja!
Vrsta djela
njemu mnoga obilježja bajke i još više odlika suvremene književnosti. Ima u knjizi mnogo toga nestvarnog i fantastičnog, a baš kao u pravoj dobroj bajci dobrota i skromnost bit će nagrađeni, a ljudske mane i zloća ismijane.
Tematsko-idejni sloj
Charlie i tvornica čokolade nije smo zabavan roman, on je i naglašeno poučno, didaktično štivo, zapravo radi se o ismijavanju i osudi »smrtnih grijeha« suvremenoga odgoja. U središtu priče nalazi se siromašan dječak Charlie Bucket i njegova obitelj. Nasuprot njemu, ostala djeca u romanu, njih četvero, utjelovljuju najgore dječje mane: August Gloop je grozno proždrljiv i debeo; neprestano se prežde-rava i uživa u obilnim količinama hrane. Na kraju se zamalo utopio u čokoladi. Veruca Salt je nevjerojatno bogata i razmažena djevojčica kojoj roditelji ispunjavaju baš sve njezine želje i hirove. Mike Telkač samo i neprestano gleda televiziju. Nasuprot toj djeci koja žive u izobilju, koja su razmažena, samoživa i bezobzirna imamo siromašnog, strpljivog, pristojnog i pametnog dječaka Charliea, čija obitelj jedva da ima što jesti, a ponekad čak ni to.
Tijekom razgledavanja tvornice čokolade - zbog udovoljavanja svojoj ovisnosti - svako od te djece upada u grdnu nepriliku, u postupak koji se može nazvati čistilištem. Nakon što budu propušteni kroz njega, njihov se lik mijenja. August Gloop: Prije je bio debeo! A sad je tanak kao slamka! Violeta Beauregarde, velika žvakačica žva-kaćih guma: Čini se da su je napokon uspjeli de-šokirati. Kako dobro izgleda! Mnogo bolje nego prije! Ali u licu je ljubičasta!. Mike Telkač visok je tri metra i tanak kao trlica! Veruca Salt i njezini roditelji naprosto su pokriveni smećem! Ali svojim ovisničkim postupcima ovo četvero djece sami sebe isključuju iz natjecanja, a da toga nisu
ni svjesni. A svrha natjecanja, kako gaje zamislio i provodio g. Won-ka, jest izbor njegova nasljednika.
Ovaj roman, kao i svaka prava bajka, nosi poruku da se dobrota i skromnost uvijek isplate i rezultiraju životnim zadovoljstvom i srećom. Također skreće pozornost i na neke suvremene društvene probleme: velike imovinske razlike, gramzivost, probleme s prehranom, prekomjerno i zatupljujuće gledanje televizije. Kao svaka prava bajka, i ova ima sretan kraj kojim sugestivno prenosi čitatelju poruku da i u suvremenom svijetu trebamo u nešto čvrsto vjerovati i držati se prastarih i temeljnih ljudske vrijednosti.
Prostor i vrijeme
Kao i u svakoj bajci, vrijeme i prostor ostali su u dobroj mjeri neodređeni. Elementi realističnog i svagdašnjeg prostora (Charliejev dom) miješaju se s fantastičnim (tvornica čokolade), a sama radnja smještena je u neku neodređenu suvremenost, u doba nakon što je televizija postala sveprisutna i počela negativno utjecati na djecu.
Kompozicija
Roman je ispripovijedan u 3. licu, a podijeljen je na 30 poglavlja koja imaju naslove. Naslovi točno sažimaju događaje koji se u poglavlju opisuju. Događaji se nižu prema redoslijedu zbivanja, osim kada djedica Joe priča o Willyju Wonki i kada Wonka priča kako je otkrio Oompa Loompase. Tekst prate i otkvačene ilustracije Dahlova stalnog ilustratora Quentinea Blakea, koje vrlo brzo počinjemo doživljavati kao sastavan i neizostavan dio romana.
Likovi
CHARLIE BUCKET glavni junak ove knjige, koji nas pri predstavljanju pristojno, ljubazno i srdačno
pozdravlja: Dobar dan! Dobar dan! I još jednom, dobar dan!. Osim što je ovakav, kako je tu gore spomenuto - pristojan, ljubazan, srdačan - kakve još osobine ima? Pošten je, plemenit, uljudan, pametan, oštrouman, požrtvovan, pažljiv, obazriv, velikodušan, pun razumijevanja. Možda je takav dobar zato
što ne gleda televiziju? Charlie voli svoje ukućane i poštuje stanovit red u obitelji, raspored sati života u obitelji: Uvečer, nakon što bi pokušao svoju vodenastu juhu od kupusa, Charlie je uvijek odlazio u sobu svojih dvaju djedica i dviju bakica da sluša njihove priče i da im zatim zaželi laku noć
Charlie nema velikih prohtjeva. Onako neishranjen očajnički je želio nešto nasitljivije i hranjivije nego što su zelje i juha od zelja. Ono za čim je žudio više od ičega drugog bila je... ČOKOLADA. A novca za kupnju skupe čokolade u toj siromašnoj obitelji nema. Ste-deći cijelu godinu, roditelji svojemu sinu tek za rođendan mogu priuštiti jednu jedinu štangicu čokolade. Da bi ta neutažena želja Charlieu bila čisto mučenje, krive se dvije stvari: Na putu u školu svakoga jutra Charlie je mogao vidjeti velike čokolade visoko naslagane u izlozima... i često bi tijekom dana gledao drugu djecu kako iz džepa vade štangice sočne čokolade i kako ih pohlepno žvaču. To je, dakako, bilo čisto mučenje. No ono što ga je satiralo, mučilo ga više od ičega drugog, bilo je to što je u blizini, nadomak kuće u kojoj je stanovao bila GOLEMA TVORNICA ČOKOLADE!
Svakoga dana na putu u školu i natrag, Charlie je morao proći baš pokraj vrata te tvornice. Svaki put kada bi prolazio pokraj, usporio bi hod, podigao bi nos u zrak i duboko udisao divni miris čokolade. O, kako je on volio taj miris! I kako je, oh, želio ući u tvornicu i vidjeti kako je u njoj!
Za svoj rođendan Charlie dobiva jednu jedinu štangicu čokolade: Charlie je gledao u svoju štangicu čokolade. Prstima je polako prelazio gore-dolje po njoj, stežući ju s ljubavlju, a blistavi je papir lagano i resko pucketao u tišini sobe. - Ne smiješ biti previše razočaran, dragi, ako ispod omota ne nađeš ono što tražiš. Uistinu ne možeš očekivati da ćeš imati takvu sreću - razumno ga majka priprema. Ta zbilja, od onih silnih milijuna čokolada on je dobio samo jednu. Bilo bi prenaivno očekivati da baš u njoj bude zlatna ulaznica. I nije bila. Nakon što je otvorio omot Charlie je podigao pogled. Četiri ljubazna staračka lica napeto su ga promatrala iz kreveta. On im se nasmiješio jedva primjetnim tužnim osmijehom, zatim slegnuo ramenima, uzeo čokoladu, pružio ju majci i rekao: - Mama, uzmi malo. Podijelit ćemo je. Hoću da svatko kuša komadić.
Poštenje Charliejevo vidi se u zgodi kad on slučajno pronađe novčić u snijegu. Bila je to kovanica od pedeset penija! Brzo je pogledao oko sebe. Je li ju netko upravo izgubio? Ne - to je bilo nemoguće
zato što je jednim dijelom bila ukopana u zemlju. Pa kad se uvjeri da nitko od prolaznika ne traži ikakav izgubljeni novac pita se: Jesu li onda tih pedeset penija njegovi ? Smije li ih uzeti ? (...) To je za njega u tom trenutku značilo samo jedno, samo jedno - HRANU!
Charlie nije pohlepan ni proždrljiv ni nezasitan: Našavši tu kovanicu od pedeset penija, nije ju cijelu potrošio; priuštio sije samo dvije čokoladice za manju svotu, a ostatak velikodušno odlučio odnijeti obitelji da kupi hranu. Kad u drugoj od tih dviju čokoladica nađe zlatnu ulaznicu, svoju sreću ne zadržava samoživo samo za sebe, nego i drugima omogućava da budu sretni skupa s njim pa juri doma razveseliti i roditelje i bake i djedove.
Cijela ta Charliejeva obitelj, njih sedmero, živi u maloj drvenoj kući na rubu velegrada. Riječ kuća čini se čak prejakom za taj kućerak, straćaru sklepanu od dotrajalih dasaka, drvenjaru gdje lje-ti nije bilo loše, ali zimi, ledeni propuh svu noć je strujio po podu i bilo je strašno, u kojoj su bile samo dvije sobe i samo jedan krevet. Njega su ostavili za četvoro djedica i bakica jer su oni bili tako stari i umorni. Oni su bili tako umorni da se nikad nisu dizali iz kreveta. Zamislite samo tu
postelju, u kojoj su stalno dva para bakica i djedica.
DJEDICA JOE, najstariji od četvoro djedova i baka, (imao je devedeset šest godina), a to znači da je
bio upravo toliko star koliko netko može biti. Bio je krhak i slab i preko dana govorio vrlo malo, no u jednom trenutku djedica Joe iznenada se mijenja. Kad Charlie nađe zlatnu ulaznicu i dojuri s njom doma sav izvan sebe od veselja te je pokaže svima: Tada je, vrlo polako, sa sporim i zadivljenim osmijehom na licu, djedica Joe podigao glavu i pogledao ravno u Charlieja. Obrazi su mu se zarumenjeli, oči raširile, blistajući od radosti, a u središtu svakog oka, baš u samom središtu, u zjenici, lagano je titrala iskrica silnog uzbuđenja. Zatim je starac duboko udahnuo i onda, iznenada, bez ikakva upozorenja, kao da je nešto eksplodiralo u njemu, ispružio je ruke u vis i viknuo: - Huraaaaaaaaaa! - ... fantastičnim skokom taj starac od devedeset šest i pol godina, koji u posljednjih dvadeset godina nije ustao iz kreveta, našao se na podu i u pidžami počeo plesati pobjednički ples. Njegova slabost iščezava, a on se pretvara u mladenački čila i živahna svata. Poticaj mu daju sreća što je voljeni unuk usrećen, i kasniji zadatak da svojeg unuka Charlieja prati prigodom razgleda tvornice čokolade, što sve zorno pokazuje kako tjelesna slabost može biti posljedica osjećaja nepotre
bnosti, nekorisnosti i suvišnosti. Kad čovjek osjeti da je nekomu ili nečemu potreban, kada pred sobom vidi neki zadatak, kada sudjeluje u tuđoj sreći i veselju, to ga oživi, razjača, potakne njegovu snagu.
GOSPODIN BUCKET i GOSPOĐA BUCKET, otac su i majka maloga dječaka Charlieja. Od svih sedmero
stanovnika njihove drvenjare, jedini je g. Bucket zaposlen: u tvornici paste za zube po cio dan sjedi na klupi i zavrće kapice na napunjene tube zubopaste. Posao je jadno plaćen, zato zarađuje puno premalo za sve ono što je potrebno tako brojnoj obitelji. Čak ni za ono osnovno - za hranu. Hrane se jednolično, samo zeljem i krumpirom, a i to u nedostatnim količinama. G. i gđa. Bucket često se samoprijegorno odriču svojega dijela obroka da bi ga ustupili sinu.
A tek kada g. Bucket ostane bez posla! Tvornicu su zatvorili, ljude otpustili. Kako bi bar nešto zaradio, g. Bucket počne zgrtati snijeg po gradu. Ali za to dobiva još manje novca, tako da se i jede još manje.
AUGUST GLOOP, prvi nalaznik zlatne ulaznice za tvornicu čokolade, proždrljivi dječak,
otjelovljenost proždrljivosti. Opisan je kao devetogodišnji dječak, strahovito debeo tako da je izgledao kao da ga je napumpala snažna pumpa. Velike mlohave naslage sala stršile su sa svake strane njegova tijela, a lice mu je bilo nalik na kuglu od tijesta sa dva mala pohlepna, kao ribiz crna oka, koja su iz nje škiljila u svijet. (...) On jede toliko čokolade na dan daje bilo gotovo nemoguće da ne nađe ulaznicu. Jedenje je njegov hobi, znate - govori njegova nesimpatična majka. - To je jedino što ga zanima.
VERUCA SALT, nalaznica druge zlatne ulaznice, djevojčica koju su razmazili njezini nepametni
roditelji, naviknuvši ju da uvijek dobije baš sve što poželi. Njezin otac, tvorničar kikirikija, pokupuje stotinu tisuća čokolada, prekine proizvodnju u svojoj tvornici i sve svoje radnice zaposli na traženju ulaznice u tim čokoladama, sve zato da bi zadovoljio bezobrazan i samoživ prohtjev svoje razmažene kćeri. S obzirom na ogromnu količinu čokolada, taj je posao potrajao. A Ve-rucin otac pripovijeda: Ali prošla su tri dana a nismo imali sreće. O, to je bilo strašno! Moja mala Veruca bila je svakog dana sve ljuća, svaki put kad bih došao kući, viknula bi na mene: - Gdje je moja zla-tna ulaznica? Hoću svoju zlatnu ulaznicu! -1 satima bi ležala na podu, udarajući nogama i urlajući na najnepodnošljiviji način.
Njezina majka, gospođa Salt, bila je doduše profesorica zemljopisa, ali ne zna gdje je zemlja Loomposlandija.
GOSPOĐICA VIOLETA BEAUREGARDE, djevojčica koja povazdan žvače žvaku, sretna je nalaznica
treće zlatne ulaznice. Kada se to pročulo, sjatili su se novinari. A ta slavna djevojčica stajala je na stolcu u dnevnoj sobi i kao luda mahala zlatnom ulaznicom svom dužinom ruke, kao da doziva
taksi. Odgovarala je vrlo brzo i glasno svima, ali nije bilo lako čuti sve što govori zato što je istodobno divljački žvakala komad gume žvakalice. - Ja sam, naravno, ljubitelj zvake - vikala je, - ali kada sam čula za te ulaznice gospodina Wonke, ostavila sam žvake i bacila se na čokolade, nadajući se da ću imati sreće. Sada sam se, naravno, vratila žvakama. Obožavam žvaku. Ne mogu bez nje. Žvačem ju cijeli dan osim za vrijeme ručka, kada ju na nekoliko trenutaka izvadim iz usta i zalijepim iza uha da mi bude na sigurnom... Moja majka kaže da to ne pristaje damama i da je ružno vidjeti djevojku kojoj se čeljusti neprestano miču gore-dolje, ali ja se s tim ne slažem. I tko je uopće ona da me kritizira, jer ako mene pitate, mogu vam reći da se i njezine čeljusti miču gore-dolje, gotovo koliko i moje, samo zato što se na mene dere stalno, povazdan. Kao i mnogi koji ne rade ništa korisno, Violeta pokušava postići nešto beskorisno i besmisleno: svjetski rekord u trajanju žvakanja JEDNE kaugume. U njoj ima i zlobe i bezobzirnosti: Prije nego što sam počela žvakati za svjetski rekord, običavala sam mijenjati žvaku jedanput na dan. Činila sam to u našem dizalu. Zašto u dizalu? Zato što sam voljela bljutavi komadić koji sam već ižvakala zalijepiti na kontrolne gumbe. Onomu ili onoj koji bi poslije mene ušli i pritisnuli gumb moja stara žvaka zalijepila bi se na vrhove prstiju. Ha-ha!
MIKE TELKAČ, nalaznik četvrte nagradne ulaznice, devetogodišnji je dječak koji samo gleda
televiziju. Kada su novinari nagrnuli u stan Telkačevih, usred toga sveopćeg uzbuđenja činilo se da se mladi Mike Telkač strahovito ljuti na sve to. - Budale, zar ne vidite da gledam televiziju! - rekao je srdito. - Nemojte mi smetati! - (...)... sjedio je ispred golemog TV-prijamnika, očiju prikovanih za ekran, i gledao (a što drugo nego nekakvu glupost!) film u kojem je jedna gangsterska banda u drugu gangstersku bandu pucala iz strojnica. Mike Telkač je sam imao ništa manje nego osamnaest dječjih revolvera različitih veličina, koji su visjeli za opasačem oko njegova tijela... - Tišina! - viknuo je kada ga je netko pokušao nešto upitati. - Jesam li vam rekao da me ne ometate! Ova emisija je apsolutno sjajna! Fantastična je! Gledam ju svaki dan. Gledam sve emisije svaki dan.
Tijekom razgledavanja tvornice čokolade - zbog neodupiranja svojoj ovisnosti - svako od te djece upada u grdnu nepriliku, u pos
tupak koji se može nazvati čistilištem. Nakon što budu propušteni kroz njega, njihov se lik mijenja. August Gloop: Prije je bio debeo! A sad je tanak kao slamka! Violeta Beauregarde, velika žvakačica žva-kaćih guma: Čini se da su je napokon uspjeli de-šokirati. Kako dobro izgleda! Mnogo bolje nego prije!... Ali u licu je ljubičasta! - Ah, ovaj, tu se više ništa ne može. Mike Telkač visok je tri metra i tanak kao trlica! Veruca Salt i njezini roditelji naprosto su pokriveni smećem! Ali svojim ovisničkim postupcima ovo četvero djece sami sebe isključuju iz natjecanja, a da toga nisu ni svjesni. A svrha natjecanja, kako ga je zamislio i provodio g. Wonka, jest izbor svojega nasljednika, za vlasnika tvornice čokolade, najbolje na svijetu.
WILLY VVONKA, vlasnik tvornice čokolade, najveći izumitelj i proizvođač čokolade koji je ikada
postojao. Čarobnjak za čokoladu! Kako izgleda? Kako li je to bio nevjerojatno malen čovjek! Na glavi je imao crni cilindar. Hlače su mu bile zagasito zelene. Rukavice su mu bile bisernosive. U jednoj ruci držao je štap za šetnju sa zlatnim vrhom.
Lice mu je pokrivala mala, uredna, šiljasta, crna - kozja bradica. Njegove oči - oči su čudesno sjajne. Reklo bi se da sve vrijeme svjetlucaju i namiguju. Čitavo mu je lice zapravo bilo ozareno radošću i smijehom. On je ceremonijalmajstor predstave koja se zove »razgledavanje tvornice«. Na prvu pomisao nešto tako suhoparno kao razgledavanje tvornice pod njegovim se vođenjem pretvara u vrhunsku predstavu. Današnji televizijski voditelji doimaju se poput jadnih nevježa, usporedi li ih se s gospodinom Wonkom, s njegovom vještinom, s poznavanjem najmanjih podrobnosti onoga o čemu govori, s njegovim temperamentom, s njegovom živošću i živahnošću. Frckav lik, kao iskrica frca ovamo-onamo, lijevo-desno, juri u svim smjerovima: Tako brz i bistar i pun života! Neprestano je pravio brze, oštre, male pokrete glavom, mičući je amo-tamo, i sve promatrao onim svojim sjajnim, svjetlucavim očima. Po brzini pokreta bio je nalik na vjevericu, na brzu, spretnu, staru vjevericu iz parka. Kad ne bi bilo dječaka imenom Charlie, koji je izrijekom proglašen glavnim likom, bio bi to Willy Wonka: premda se pojavljuje tek na 60. stranici, od tada pa sve do kraja
knjige njegov lik nedvojbeno upravlja zbivanjima, vodi radnju, usmjerava kretanja i razmišljanja, i potiče, i ograničava, nagrađuje i kažnjava.
OOMPA LOOMPASI - čovječuljci - koji nisu bili veći od lutaka srednje veličine... Bilo ih je tamo
cijelo pleme, cijeli narod, koji je Willy Won
ka prokrijumčario iz njihove postojbine Loomposlandije u svoju tvornicu čokolade, da bi u njoj radili, radili, radili... Primamio ih, podmitivši ih stalnim hranjenjem zrncima kakaovca koja oni obožavaju. Neprekidno marljivo rade u proizvodnji slatkiša, naprave ali baš sve što im naredi gospodin Wonka, grohotom se smiju, pjevaju ironične pjesmice, i čini se da im nije loše.
Jezik i stil
Jezik djela je vrlo slikovit, pun maštovitih i začuđujućih opisa i naziva slastica. Pripovijedanje je tečno, a dijalozi dinamični i duhoviti. Posebno su duhovite pjesme rugalice kojima Oompa Loompasi ispraćaju svako dijete koje »ispadne iz igre«. Sto reći na početak zajedljive pjesme o Augustu Gloopu?
- August Gloop! August Gloop! Proždrljiuac taj debel i tup! Koliko ćemo puštat to zvjere Da jede, njupa, guta i ždere Sve što poželi u doba svako. Sto mu gromova! Ne može tako! Sve dok na svijetu bude taj gad,
U to smo posve sigurni sad Nikome nikad nimalo sreće Ni zadovoljstva pružiti neće.
Dahlov je humor rugalački, ponekad čak i grub, ali uvijek urnebesno smiješan, no za mnoge bismo užitke čitanja bili uskraćeni da knjigu nismo dobili u izvrsnom prijevodu pjesnika Luke Paljetka.
Čitajući djelo obrati pozornost na:
• miješanje realistične proze i bajke
• maštovit i fantastičan opis tvornice čokolade
• Oompa Loompase kao moderne patuljke
• duhovitu karakterizaciju likova
• odnos djeda i unuka
• obilježja Dahlova humora
Gavran, Miro
0 piscu
Miro Gavran, suvremeni hrvatski književnik, rođenje 1961. u Gornjoj Trnavi pokraj Nove Gradiške. Srednju školu završio je u Novoj Gradiški, a u Zagrebu je diplomirao dramaturgiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Piše drame, romane, filmske scenarije i knjige za mlade. Najizvođeniji je hrvatski dramatičar u proteklih petnaest godina. Drame su mu prevedene na dvadesetak jezika i često izvođene izvan granica Hrvatske. Važniji kazališni komadi su mu: Sve o ženama, Muž moje žene, Noć bogova, Kreontova Antigona, Zaboravi Hollywood, Traži se novi suprug, Pacijent doktora Freuda. 2003. godine u Slovačkoj pokrenut je festival Gavranfest na kome se izvode samo njegove drame, pa je jedan od rijetkih europskih živućih pisaca koji imaju svoj festival.
Objavio je šest romana: Zaboravljeni sin, Kako smo lomili noge, Klara, Margita, Judita, Krstitelj.
Gavran je i plodan dječji pisac i objavio je sljedeće knjige za djecu: Svašta u mojoj glavi, Oproštajno pismo, Kako je tata osvojio mamu, Zaljubljen do ušiju, Sretni dani, Pokušaj zaboraviti i Igrokazi s glavom i repom.
Napisao je i scenarij za film Djed i baka se rastaju.
Sadržaj
Mario ide u peti razred i živi u Novoj Gradiški. Odličan je i marljiv učenik i ima puno prijatelja. Živi s roditeljima i sestrom Anitom, učenicom trećeg razreda gimnazije, a stariji brat Ivica studira strojarstvo u Zagrebu. Marijevi roditelji ne slažu se baš najbolje: mama nije zadovoljna životom u provinciji, ona bi više voljela živjeti u velikom gradu poput Zagreba; tata ponekad vara mamu s drugim ženama, a mama onda utjehu traži u alkoholu. Tako je bilo i tog rujanskog dana kad se Mario vratio iz škole. Mama se napila i zaspala, nije bilo
ručka, a tata je očajan sjedio u dnevnom boravku. Anita i Ivica već su se pomirili s činjenicom da im je majka alkoholičarka. Jedino je tata to teško prihvaćao. Molio je djecu da pomognu mami, ali ni sam
nije znao kako. i
Idućih dana mama sve češće zaviruje u čašicu, supružničke svađe su učestale i više se ne zna stoje uzrok, a što posljedica, tj. pije li mama zato što je tata vara ili tata traži utjehu u drugim ženama zato što doma ima ženu koja pije. Roditelji su počeli razmišljati o
rasta-vi. Mario to više nije mogao samo bespomoćno gledati, odlučio je nešto poduzeti. Samo nije točno znao što. Otišao je kod bake, koja živi nedaleko od njih, ispričao joj što se događa i zamolio je da onaj razgovara s roditeljima. Baka je znala kakve probleme imaju njezin
sin i snaha, ali je smatrala da se ona ne smije u to miješati te da je ionako ne bi poslušali. Predložila je Mariju da on popriča s njima.
Rekla je da su oni jako ponosni na njega, da ga jako vole i da je on jedina osoba na svijetu koju bi poslušali. Prihvatio je bakin savjet i već sutradan ozbiljno porazgovarao s roditeljima. Potaknuo ih je da otvoreno govore i da budu iskreni jedno prema drugome. Roditelji
su odlučili pokušati spasiti svoj brak, jer se vole i vole svoju djecu.
Tata je obećao da više neće ni pogledati neku drugu, samo ako mama prestane piti, a mama je obećala da više neće ni primirisati alkohol. Donijeli su i odluku da se presele u Zagreb i tamo započnu novi život.
Tako su se krajem studenoga preselili u Zagreb. Mama je dobilaposao u jednoj knjižnici, a tata se zaposlio u Ministarstvu obrane.
Roditelji su se zaista držali svojih obećanja, i svima je krenulo nabolje, svima osim, kako je Mario vjerovao, njemu. On je krenuo u novu školu, stekao nove prijatelje i naizgled se brzo snašao u velikom gradu. No, nakon Nove godine dogodilo mu se nešto što nije očekivao. Sve češće je počeo pogledavati jednu djevojčicu iz razreda. Sjedila je u klupi do njegove, imala kratku crnu kosu, velike oči i prćast nos. Zvala se Lana. Uskoro više nije mogao odvojiti pogleda od nje. Shvatio je da se prvi puta u životu zaljubio.
Prijatelj Pavo pokušao mu je otvoriti oči; rekao mu je da Lana već ima dečka, da hoda s Grgom. Maria je to jako rastužilo. Lana ima dečka, i to baš onog nesimpatičnog Grgu, štrebera i ulizicu. Nije mu više bilo ni do čega. Jednog
dana poslije nastave nije otišao kući, nego u grad. Šetao je Cvjetnim trgom i razmišljao o svojim ljubavnim jadima. Bio je nesretno zaljubljen. Mislio je samo na nju, djevojčicu koja mu ne uzvraća ljubav, na djevojčicu koja voli drugog. Proveo je čitav vikend tužan u svojoj sobi. Zaključio je da sve to nema smisla i da će je prestati voljeti. No, kad je u ponedjeljak došao u školu, shvatio je da to ne ide tako lako.
Čim ju je ugledao, srce mu je ponovno počelo lupati sto na sat.
Toga dana na satu razrednika Lana je sve učenike u razredu obavijestila da se osniva novinarska družina i da svi zainteresirani mogu doći na prvi sastanak. Mario baš nije bio zainteresiran za novinarstvo, ali kad je vidio da se Grga prijavio i on je digao ruku; nije želio da na tim sastancima Lana bude s Grgom bez njegova nadzora. Na sastanku novinarske družine dobio je zadatak da za prvi broj školskoga lista Iskra intervjuira čuvara zoološkog vrta, radilo se na-ime o prilogu o neobičnim zanimanjima. Marljivo se pripremio za taj intervju i savjesno ga obavio. Međutim, baš onoga dana kada je na sastanku novinarske družine trebao predstaviti svoj uradak probudio se u strašnoj vrućici i nije mogao u školu. Bio je bolestan dva tjedna, a kada se vratio u školu, Lana je bila toliko ljuta da s njim nije progovorila ni riječi. Smatrala ga je nesavjesnim i neodgovornim jer svoj novinarski zadatak nije obavio na vrijeme i tako ugrozio objav-ljivanje lista. Mario se osjećao kao da je nevidljiv. Bio je zaista nesretan.
Prijatelj Pavo predložio mu je da postane frajer, da skupi što više jedinica i neopravdanih sati, da tako zadivi Lanu. Rekao mu je da će na taj način sigurno privući na sebe njezinu pozornost. Mario je to proveo u djelo. Počeo je skupljati jedinice i neopravdane sate, uopće nije učio i počeo je bježati s nastave. Osim stoje dobio puno loših ocjena, postao je zloban prema Grgi, Laninom dečku. Jednom mu je za vrijeme užine sasuo kineski papar u čaj, od čega je Grga kašljao skoro cijeli dan. Bio je uvjeren da sve što čini, čini u ime ljubavi, da su samo istinski zaljubljeni spremni na takva djela i da će ga zbog toga Lana zavoljeti.
Jednoga dana razrednik je nazvao njegovu mamu i ispričao joj što se zbiva s Marijem. Roditelji su bili jako ljuti, zabranili su mu gledanje televizije i sve izlaske. Tako nije smio ni na Sljeme s razredom. Čitav vikend bio je očajan, zamišljao je Lanu kako šeće po Sljemenu s Grgom. Odlučio joj je napisati oproštajno pismo i otići iz Zagreba, grada koji mu je donio toliko nesreće. Uzeo je sestri nešto novaca iz ladice i umjesto u školu otišao na vlak za Novu Gradišku. Nije imao kamo nego k baki. Baka je bila iznenađena što ga vidi, a on joj je slagao da su ga roditelji poslali k njoj jer u Zagrebu vlada nekakva epidemija, čak i nemaju nastave. Povjerovala mu je i bila sretna što je s njom. Nekoliko dana je uživao u slobodi i bakinoj kuhinji, a onda su se pojavili zabrinuti roditelji. Ispričali su baki kako su se strašno zabrinuli, čak su i policiji prijavili njegov nestanak, a onda se na vratima njihova stana pojavila Lana sa svojim ocem. Pokazala im je Ma-rijevo pismo, i tako su iz njegova pisma saznali da je kod bake. I Lana je njemu poslala pismo. Drhtavim rukama preuzeo je od oca pismo i otrčao u dvorište da ga pročita. Lana mu je pisala da i ona njega voli od prvog dana kad su se vidjeli i da joj Grga uopće nije dečko, već samo prijatelj. Napisala mu je i da bi htjela biti njegova djevojka, ali samo ako ispravi sve jedinice i prestane bježati s nastave. Marijevoj sreći nije bilo kraja! Bio je najsretniji na svijetu! Jedva je čekao da se vrati u Zagreb. Kad se vratio u Zagreb, vrlo je brzo, za dva tjedna, ispravio sve jedinice. Za to vrijeme Lana s njim nije progovorila ni riječi. Tek kad je ispravio zadnju jedinicu, prišla mu je i čestitala. Postala je njegova djevojka i bili su jako zaljubljeni i sretni.
Vrsta djela
Zaljubljen do ušiju roman je o ljubavi, ljubavnim jadima i svemu onome što ljudi čine zbog ljubavi. Riječ je dakle o ljubavnom romanu prilagođenom mladom čitatelju i njegovim iskustvenim mogućnostima, tj. o pravom »dječjem ljubicu«. Tematika je u svakom slučaju bliska i zanimljiva mladim čitateljima i oni se lako mogu poistovjetiti s glavnim junacima.
Tematsko-idejni sloj
Kao što je već rečeno, tema ovog romana je ljubav. U prvom planu je Mariova ljubav prema djevojčici Lani. No, kroz knjigu pratimo i krize i obnovu ljubavi između mame i tate. Ova druga priča je priča o jednoj zreloj ljubavi, o njenim usponima i padovima. Tako u romanu imamo zapravo dvije ljubavne priče.
sam da su obični slabići i kukavice i da se meni tako nešto nikada neće dogojditi. A dogodilo se kad sam se najmanje nadao. Na sličan način »zaglavio« je i moj tata u braku s mojom mamom. Pričao mi jednom. I on je mislio da je cijepljen na ljubav, pa ga je mama »iznenadila« kao Lana mene.
Kroz priču o ljubavi mame i tate saznajemo da se ljubav treba graditi, da prema voljenoj osobi treba biti pažljiv i nesebičan, jer samo tako će ljubav opstati i preživjeti sve kušnje.
Ljudi su ponekad spremni činiti gluposti i zaista loše stvari zbog ljubavi. Mama je pila, tata je imao ljubavnice, a Mario skupljao jedinice i neopravdane sate u školi. Svi ti samouništavajući postupci bili su posljedica nesporazuma, smetnji u komunikaciji, reakcija junaka na osjećaj da su nevoljeni i odbačeni. Tek mnogo, mnogo kasnije, kaže Mario, shvatit ću da zaljubljeni postaju neoprezni, ranjivi i najopasniji upravo za sebe.
Pouka ove priče je i da je iskrenost u ljubavi najvažnija. Ljubav traži nesebičnost i kompromise, jer sreća u ljubavi izvire iz sreće voljene osobe. Kad su mama i tata iskreno porazgovarali o svemu, riješili su sve probleme. Kad su Lana i Mario iskreno priznali jedno drugom što osjećaju, također su riješili svoj problem i postali sretni.
Ljubav nas čini ponekad tužnima, nesretnima, ali nas čini i sretnima i daje smisao i novi poticaj našim životima. Ovo je priča o jednoj prvoj ljubavi u svoj njenoj posebnosti i ljepoti.
U romanu ima i socijalnih motiva pa tako možemo pratiti kako bračna kriza roditelja utječe na njihovu djecu, kako djeca doživljavaju takvu situaciju i na koji se način nose s njom. Također možemo uočiti i neke razlike između života u provinciji i velegradu, prednosti i mane jednog i drugog načina života, te kako se osjeća dijete kada se preseli iz male sredine u veliki grad.
Prostor i vrijeme
Radnja romana zbiva se u Novoj Gradiški i Zagrebu. Spominje se i Cernik, mjesto pored Nove Gradiške gdje živi Mariova baka. Pobliže su označena neka mjesta u Zagrebu; gimnazija u zgradi današnjeg Muzeja Mimara koju pohađa Marijeva sestra, knjižnica u Folnego-vićevom naselju, gdje radi mama, Ministarstvo obrane gdje radi tata, Cvjetni trg, Sljeme, Kinoteka, Zoološki vrt, Botanički vrt.
Spominja-nje realnih i konkretnih mjesta daje vjerodostojnost priči, pogotovo ako poznajemo te dijelove Zagreba.
Radnja je smještena u godine Domovinskog rata (Negdje oko trinaest sati polazi vlak za Novu Gradišku. Kupit ću si kartu i nešto hrane. Putovanje traje pet i pol sati otkako su Okučani okupirani, i stara pruga presječena.), a njeno trajanje obuhvaća razdoblje od početka školske godine do proljeća. Na početku svoje priče Mario kaže: Bilo je to sredinom rujna, prošle godine. Ja sam tek dva tjedna išao u peti razred i još sam se navikavao na nove prijatelje.
Prije nego je Lani napisao oproštajno pismo, kad je njegov razred bez njega išao na izlet na Sljeme, Mario kaže: Kad je osvanula ona subota, meni se srce slomilo. Dan je bio sunčan, predivan. Prvi pravi proljetni dan ove godine. Kao stvoren za izlet i za šetnju zaljubljenih po šumskim proplancima.
Prema navedenom citatu možemo zaključiti da radnja završava u proljeće.
Kompozicija
Roman je ispripovijedan u prvom licu a pripovjedač je dječak Mario. U uvodnom poglavlju on nam priča o ljubavi i o tome kako se osjeća, a zatim nas pričom vraća u prošlost, u događaje koji su prethodili njegovoj prvoj ljubavi.
Roman je podijeljen na trideset poglavlja, o kojih svako poglavlje ima svoj naslov i na neki je način zaokružena kompozicijska cjelina, što nam čitanje čini lakšim. Posljednje poglavlje nosi naslov Jesi li ti zaljubljen(a) do ušiju (test dubine ljubavnog jada) i zapravo ne pripada samom romanu, već je riječ o testu, nalik na različite slične ljubavne testove u popularnim časopisima. Kada riješi test, čitatelj će saznati je li istinski zaljubljen ili o ljubavi pojma nema. Test je duhovita dosjetka, koja nas, u slučaju da nismo osvojili dovoljno bodova da uđemo u kategoriju zaljubljenih, upućuje da još jedanput pomno pročitamo roman.
Sam roman obiluje događajima, fabula je bogata i vješto sklopljena. U uvodu djelu upoznajemo glavnog junaka i članove njegove obitelji. Zaplet počinje preseljenjem u Zagreb, odnosno u trenutku kada Mario shvati da je zaljubljen.
Kao vrhunac radnje možemo odrediti trenutak u kojem Mario napiše Lani oproštajno pismo i odluči
otići iz Zagreba, a kao rasplet dolazak Marijevih roditelja po njega u Novu Gradišku i Lanino pismo iz kojeg saznaje da mu Lana uzvraća ljubav.
Likovi
MARIO je bistar, veseo i savjestan dječak. Njegova učiteljica govorila je za njega: Mario je najbolji učenik u mojoj
karijeri, sve zna i sve razumije, a uopće nije štreber. A Mario voli kad ga hvale, pa i u petom razredu želi biti odličan. Stoga je pristojan prema učiteljima, ali nitko ne bi mogao reći daje ulizica. Mario je i vrlo kolegijalan, njegovu domaću zadaću može prepisati tko god želi, a kad se piše kontrolni, od njegove klupe putuju papirići spasa.
Marija upoznajemo u kriznom razdoblju njegova života, u trenutcima njegove prve zaljubljenosti. U početku je mislio da se samo sla-bići zaljubljuju, a onda se i on zaljubio i osjetio se nesretnim i neshvaćenim od okoline. Zagreb za njega postaje grad u kojem ga nitko ne voli.
Mario je zapravo žrtva velikog ljubavnog nesporazuma, a povrijeđenost i osjećaj odbačenosti navode ga da posluša »savjet« prijatelja Pave: Zašto bi djevojka koja ima dečka odlikaša, ostavila tog dečka zbog drugog odlikaša? Ako poželi promjenu, poželjet će nekog potpuno drukčijeg. Shvaćaš?
Tako će Mario s Pavom osmisliti potpuno pogrešnu ljubavnu strategiju »što gore, to bolje«. Ako poželi da joj drugi dečko bude frajer s brdom jedinica, to ću biti ja. Potpuno naivna i kriva procjena, ali Mario će ustrajati u provedbi svoga plana: Cijeli razred stojeći je slušao tekst opomene koji je ravnatelj napisao meni u čast. Lana je izgledala iznenađena, vjerojatno zadivljena time što sam učinio.
Na kraju, nakon mnogo ljubavnih patnji Mario će doći do važne životne spoznaje da zaljubljeni postaju neoprezni, ranjivi i najopasniji upravo za sebe.
LANA je djevojčica kratke crne kose, velikih crnih očiju i prćastog nosića. Odlična je učenica i voljela bi se baviti
novinarstvom. Ima prijatelja Grgu, koji stanuje u njenoj ulici, pa često idu zajedno kući, zbog čega Mario pomisli daje on njezin dečko. Naljuti se na Marija kad pomisli da nije izvršio svoj zadatak u novinarskoj grupi; pomisli daje neodgovoran i da mu se ne može vjerovati. Ona kaže: ...Meni u onom trenutku nije bilo toliko stalo do onog intervjua, koliko sam željela znati da ti nije teško za mene učiniti nešto važno kao što je razgovor s čuvarom iz Zoološkog vrta. U stvari je i ona zaljubljena u Marija, ali mu to ne pokazuje do kraja knjige, kada mu napiše ljubavno pismo i prizna mu da ga voli. A ono najvažnije što ti želim reći je to da te ja volim od prvog dana kad si došao u naš razred. Lana je odgovorna i pametna djevojka, pa kada je saznala da je Mario pobjegao od kuće, zabrinula se i razgovarala sa svojim tatom o tome i otišla do Marijevih roditelja. Bez obzira što priznaje svoju ljubav, u pismu postavlja Mariju čvrste uvjete: Mada imaš osam jedinica i gomilu neopravdanih sati, ja te još uvijek volim. Ali ne želim s tobom ni razgovarati, niti biti tvoja djevojka sve dok ne ispraviš i posljednju jedinicu.
MAMA Na početku knjige je nesretna i frustrirana žena. Njen muž ponekad ima ljubavnice, pa ona traži spas u alkoholu.
Napije se, pa taj dan ne može ni otići na posao ni skuhati ručak. Njena obitelj je već navikla na to. Uvijek je sanjala da će živjeti u velikom gradu, no nakon završetka studija vratila se u Novu Gradišku, jer je njen muž htio živjeti u Slavoniji. Na neki se način žrtvovala za muža. Nakon preseljenja u Zagreb postaje sretnija, radi u knjižnici i uživa u tome što napokon može izlaziti u kazališta, kina, muzeje. Sretna je i stoje tata pristao na preseljenje u Zagreb, zbog njene sreće i sreće njihove djece.
TATA je na početku knjige dobar otac, ali ne i dobar muž. Ponekad vara svoju ženu, pa je ona zbog toga vrlo nesretna.
Ali njegovi izleti izvan braka postupci su nezadovoljnog i očajnog čovjeka i čim se pružila prigoda da se obiteljski život postavi na nove temelje, on se pokazao kao čovjek iskreno privržen svojoj ženi i obitelji. Zato se i odlučio na
preseljenje u Zagreb, gdje mogu početi ispočetka. Dobar je otac i iz Marijeva pripovijedanja saznajemo da puno priča s njim o mnogim temama.
BAKA je draga, mudra, brižna i vesela žena. Odlična je kuharica i Mario obožava njene specijalitete. Za Marijeve
roditelje kaže: Znam da se vole, samo jedno drugom prkose i tjeraju svoju volju mimo zdravog razuma i na račun svoje djece. Mario u njoj vidi neku vrstu utočišta i kada se osjeti bespomoćnim zbog roditeljskih svađa, njoj se obrati za
savjet, a kada osjeti potrebu pobjeći od svega, bježi k njoj, gdje mu je sve domaće, toplo, sigurno i drago. Baš kao u doba najranijeg djetinjstva; u vrijeme kada još nije poznavao veliki, hladni Zagreb i bol zbog neuzvraćene ljubavi.
Jezik i stil
Roman je pisan vrlo jednostavnim jezikom, a radnja se razvija uglavnom putem kratkih dijaloga. Rečenice su jednostavne, lišene svega suvišnog; opisi su vrlo rijetki, a pripovjedne dionice kratke. Pripovjedač je dječak, pa je stil dječje iskren, a razmišljanja pripovjedača jednostavna i u skladu s psihologijom »ljubavnog početnika«.
Čitajući cijelo obrati pozornost na: • dijaloge kao temeljnu pripovjednu tehniku
• kompoziciju romana (podjela na poglavlja i fabularni tijek)
• pripovijedanje u prvom licu
• portretiranje sporednih likova
• paralelne ljubavne priče
• usporedbu života u provinciji i velegradu
• utjecaj roditeljske bračne krize na djecu
Svašta u mojoj glavi
Sadržaj
Devetogodišnji Zvonimir živi u jednom slavonskom selu s roditeljima, ide u školu i zaljubljen je u djevojčicu
Dubravku. Dubravka je bolesna. Ima srčanu manu i nalazi se u bolnici u Zagrebu gdje čeka operaciju. Operacija je vrlo teška i skupa i ne zna se hoće li Dubravka uopće preživjeti. Dok sa strepnjom čeka kako će proteći Dubrav-kina operacija, Zvonimir odlučuje pisati memoare, kako bi od njihove prodaje kupio Dubravki sve lijekove koji će joj biti potrebni
poslije operacije. Osim toga, pisanjem memoara barem na trenutke zaboravlja tugu zbog Dubravke. Sjeća se događaja iz svog dječjeg života i priča nam o njima. Prvo čega se sjeća njegov je šesti rođendan, kada je prvi puta vidio pravu tortu. Upoznajemo članove njegove obitelji: mamu, tatu, strica, strinu, sestričnu Mirnu i bratića Slavka. Priča nam o svojim dječjim pustolovinama, o tome kako je sa bratićem Slavkom lovio žabe, kako su rado šetali po njivama, o tome kako je jednom dobio novi bicikl koji je mama uništila i bacila u potok kad je pao s njega i ozlijedio se. Zvonimirovi roditelji su učitelji i oni žive u jednom malom stanu u samoj školi.
Neko vrijeme je u selu svako malo izbio neki požar. U takvim prigodama uvijek bi u pomoć priskočio hrabri čika Branko i ugasio vatru. Ljudi su ga počeli zvati Branko Vatrogasac. No jednom su mještani slučajno otkrili da susjed Branko zapravo sam podmeće požare. Bio je piroman koji je volio ispasti heroj. Kad je otkriveno njegovo pravo lice, Branko Vatrogasac od srama se zapalio u vlastitoj štali.
Kad su se pojavili prvi televizori, Zvonimirov gaje otac silno želio kupiti. Uz puno muke, odricanja i prodavši neke stvari iz kuće, tata i mama skupili su dovoljno da kupe televizor. Bio je to prvi televizor u selu, pa su svi mještani dolazili svaku večer k njima kako bi gledali TV Ispočetka je roditeljima to godilo, uživali su u društvu. Ali uskoro se
tata počeo žaliti da mu je kuća poput gostionice i da nikad nema mira. Nisu mogli susjedima tek tako reći neka više ne dolaze, nisu se htjeli nikome zamjeriti. Stoga su izmislili da se televizor pokvario. Ali ljudi su i dalje dolazili svaku večer. Tata je bio jako nervozan. Onda je općina kupila televizor za društveni dom, pa su svi odlazili tamo gledati televiziju i obitelj je konačno mogla odahnuti.
Zvonimir se zaljubio u Dubravku kad ju je prvi puta vidio. Ona se s majkom doselila u njihovo selo prije dvije godine. Otac joj je bio u zatvoru u Lepoglavi jer je u svađi nesretnim slučajem ubio jednog čovjeka. Dubravka i njena mama bile su siromašne i živjele su vrlo skromno u maloj, staroj kućici. Zvonimir je pokušavao na razne načine Dubravki dati do znanja da je voli. Saznao je da voli životinje, pa je uhvatio žabu i zatvorio je u limenku. Poklonio joj je tu limenku i rekao joj neka je otvori tek kada stigne kući. No, ona je limenku otvorila još u školi i žaba je napravila pomutnju u čitavom razredu, a Zvonimir je za kaznu morao stajati u kutu. Jednom joj je prilikom za Dan žena poklonio cvijeće koje je nabrao na rubu šume.
Od tog cvijeća Dubravka je počela nezaustavljivo kihati, naime bilo je to cvijeće koje izaziva kihavicu.
U to vrijeme nije bilo iz političkih razloga preporučljivo da učitelji slave Božić, pa nam Zvonimir priča kako je njegova obitelj kriomice slavila Božić; po mraku se donosio bor u kuću, a župnik im je isto tako dolazio po mraku dok ga nitko ne bi vidio.
Zapisivanje svojih uspomena Zvonimir povremeno prekida dnevničkim zapisima, a njihova je tema Dubravka. Sto se više bliži dan njezine operacije, Zvonimir postaje sve više uznemiren. Strah za Dubravkin život sve je jači u njemu.
Zvonimir ima jednog velikog prijatelja koji se zove Mladen. Mladen nema roditelje i živi samo s bakom. Ne ide u školu, jer kaže da jednostavno ne može sjediti mirno tako dugo. Mladen pravi najbolje praćke u selu i često se tuče s drugim dječacima. Njih dvojica često zajedno idu u šumu i igraju se. Zvonimirovi roditelji nisu baš zadovoljni što se on druži s Mladenom.
Kada se u njihovom selu prvi puta počeo prodavati sladoled, bilo je to opće veselje, svi su navalili na sladoled. No sladoled je bio skup. Djeca su maštala o tome da se najedu sladoleda do mile volje. Jednom je nestalo struje, sladoled se počeo topiti, pa su ga jednostavno besplatno podijelili djeci. Zvonimir je pojeo toliko sladoleda da mu je još nekoliko dana bilo zlo.
Roditelji su kao prosvjetni djelatnici imali obvezu jednom godišnje pripremiti neki kulturni događaj. Tako su s mještanima pripremali scensku izvedbu Hasanaginice. Predstava je bila veliki uspjeh, žene su plakale, snažno se pljeskalo, a tata i mama od uzbuđenja i sreće dugo nisu mogli zaspati.
Na zadnjoj svinjokolji kod strica Zvonimir se napio prvi put u životu. Pomagao je tati i stricu, svi su bili dobro raspoloženi i on je popio čašu kuhanog vina. Prijalo mu je, pa je popio još jednu, pa još jednu. Na kraju se srušio na pod. Sutradan, kad se otrijeznio, roditelji su mu prigovarali da ih je osramotio, da će sada cijelo selo pričati kako učiteljev i učiteljičin sin pije. Na koncu ga je mama ipak poljubila i zahvalila Bogu da se sve sretno završilo, a i otac se zarekao da više neće okusiti ni kapi alkohola.
U selu je bio i jedan debeli Andrija koji je gutao kamenčiće ako bi mu donijeli litru rakije. Tako su mu Zvonimir i Mladen jednom odnijeli litru rakije da vide kako debeli Andrija guta kamenčiće. Kad je mama to saznala, bila jako ljuta na Zvonimira.
Bio je i jedan čovjek, Stanko Klozetar, koji je ljudima čistio sep-tičke jame i zakopavao uginule životinje. Imao je Stanko Klozetar najljepše golubove u selu i zapravo volio malu djecu iako su ona bježala od njega jer su mislila da čovjek koji čisti septičke jame ne može imati dušu. Samo su se Zvonimir i Mladen družili s njime ijednom su mu prilikom pomogli zakopati mrtvoga konja. Mama nije rado čula tu vijest jer se bojala da Zvonimir ne pokupi kakvu zarazu.
Jednom se tata jako razbolio i morao je u Zagreb u bolnicu. Mama je bila jako zabrinuta i tužna. Prodala je guske, svinju, tepih i televizor da bi imala novaca za liječnike. Na koncu je posudila novac od jednog bogatog čovjeka u selu i otišla na nekoliko dana k tati u Zagreb. Tata je ipak ozdravio, vratio se kući i svi su bili sretni.
Jednom su Zvonimir, mama, tata, stric, strina, Mirna i Slavko napravili pokraj šume pravi obiteljski piknik; jeli su na travi, stric je svirao gitaru i svi su pjevali. Zvonimiru je taj dan ostao u posebno lijepom sjećanju.
Zvonimirov stric nije bio vjeran svojoj ženi i često je imao ljubavnice. Tako se jednog dana dogodila obiteljska katastrofa, stric je objavio da napušta ženu i djecu i da će živjeti sa svojom ljubavnicom u Novoj Gradiški. Otišao je, a strina je bila očajna i pokušavala sve da joj se vrati. Puno je pričala sa Zvonimirovim roditeljima, a oni su je tješili i pomagali joj savjetima. Predložili su pismo, ali se nisu mogli dogovoriti oko sadržaja. Onda je strina sama napisala
