• No results found

James Joyce - Dublinci; Prognanici.pdf

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2021

Share "James Joyce - Dublinci; Prognanici.pdf"

Copied!
314
0
0

Loading.... (view fulltext now)

Full text

(1)
(2)
(3)
(4)
(5)

VRHOVI SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

GLAVNI UREDNICI

VLATKO PAVLETID

MILIVOJ SOLAR

IZVRSNI UREDNIK

BOŽIDAR PETRAČ

UREĐIVAČKI ODBOR

MIROSLAV BEKER, GIGA GRAČAN, MILKA JAUK-PINHAK, SEAD

MUHAMEDAGID, LJILJANA SABLJAK, JOSIP UŽAREVID,

GABRIJELA VIDAN, VLADIMIR VRATOVID, MATE ZORID,

VIKTOR ŽMEGAČ

UREDNIK

(6)

JAMES JOYCE

DUBLINCI

PROGNANICI

S ENGLESKOGA PREVELI

MIRJANA BULJAN

ANTE STAMAD

ZAGREB, 2001.

(7)

NASLOV IZVORNIKA:

JAMES JOYCE,

DUBLINERS, EXILES

© Estate of James Joyce, Raith House, Newport, County Mayo, Ireland

©ALFAd.d., Zagreb, 2001.

Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopiratiili na bilo koji drugi način reproducirati bez nakladnikova pisanog dopuštenja.

(8)

SADRŽAJ

DUBLINCI

(novele) SESTRE KRATAK SUSRET ARABIJA EVELINE POSLIJE TRKE DVA ZAVODNIKA PANSION OBLAČID PRIJEPISI ILOVAČA BOLAN SLUČAJ

BRŠLJANOV DAN U PROSTORIJAMA ODBORA MAJKA

MILOST MRTVI

prevela Mirjana Buljan

PROGNANICI

(igrokaz u tri čina)

preveo Ante Stamad

POGOVOR

(9)
(10)

DUBLINCI

S ENGLESKOGA PREVELA

MIRJANA BULJAN

(11)

SESTRE

Sada više nije bilo nade, tredi ga je put pogodila kap. Svake sam nodi prolazio pokraj kude (bili su praznici) i promatrao osvijetljeni četvorokut prozora i svake ga nodi vidio osvijetljenog na isti način, prigušeno i ravnomjerno. Kad bih bio mrtav, mislio sam, vidio bih odsjaj svijeda na zamračenom zastoru, jer sam znao da se do glave pokojnika stavljaju po dvije svijede. Često mi je govorio: »Nedu još dugo biti na ovom svijetu«, a meni su se njegove riječi činile glupe. Sada sam znao da su bile istinite. Svake nodi kad bih pogledao na prozor, tiho sam za sebe ponavljao riječ klijenut. Uvijek mi je čudno odzvanjala u ušima, kao riječ gnomon u Euklidu ili riječ simonija u katekizmu. Sada mi je, međutim, zvučala kao ime kakvog zlodudnog i griješnog bida. Ispunjavala me je strahom, a ipak sam čeznuo da joj se približim i da pogledam njeno ubojito djelo.

Kad sam sišao na večeru, stari je Cotter sjedio kraj ognjišta i pušio. Dok mi je ujna stavljala zobenu kašu na tanjur, on reče kao da se vrada na neku svoju raniju primjedbu:

»Ne, ne bih rekao da je bio baš... ah bio je nekako čudan... nekako tajnovit. Redi du vam što mislim...«

Počeo je otpuhivati iz lule sređujudi bez sumnje misli u glavi. Dosadna stara budala! Kad smo ga tek bili upoznali znao je čak biti prilično zanimljiv pričajudi nam o nesvjesticama i glistama. Ali ubrzo zatim postao je dosadan, i on i njegove beskrajne priče o pecari.

»O tome imam vlastito mišljenje«, reče. »Mislim da je bio jedan od onih ... čudnih slučajeva... Ali teško je redi...«

Ponovo je počeo otpuhivati iz lule, a da nam nije otkrio svoje vlastito mišljenje. Ujak je vidio kako sam podigao oči i reče mi:

»Dakle, tvoj stari prijatelj je otišao, to je žalosna vijest za tebe.« »Tko?« upitao sam.

»Otac Flynn.« »Zar je umro?«

(12)

»G. Cotter nam je upravo rekao. Prošao je pokraj kude.«

Znao sam da me promatraju pa sam nastavio jesti kao da me ta vijest nije zanimala. Ujak je protumačio starom Cotteru:

»Momčid i on bili su dobri prijatelji. Stari ga je mnogočemu naučio, a kažu da je od njega i mnogo očekivao.«

»Bože, smiluj se njegovoj duši«, reče moja ujna pobožno.

Stari me je Cotter neko vrijeme gledao. Osjedao sam kako me njegove male sjajne crne očice ispituju, ali nisam mu htio pružiti zadovoljstvo i podidi pogled s tanjura. On je izvadio lulu iz usta i grubo pljunuo u rešetku pred ognjištem.

»Ne bih volio da se moja djeca druže s takvim čovjekom.« »Kako to mislite, g. Cotter?« upita moja ujna.

»Evo što mislim«, reče stari Cotter, »nije to dobro za djecu. Hodu redi, neka se dječak istrči i igra s dječacima svoje dobi, a ne da bude... Jesam li u pravu, Jack?«

»I ja tako mislim«, reče moj ujak. »Neka se nauči sam braniti. Uvijek to govorim ovom bogomoljcu: treba vježbati. Kad sam ja bio deran, svakog sam se jutra kupao u hladnoj vodi, zimi ili ljeti. A to mi danas pomaže. Školovanje, sve je to lijepo i dobro... Neka g. Cotter uzme komadid ovčjeg buta«, obrati se ujni.

»Ne, ne, hvala«, reče stari Cotter.

Ujna je donijela iz spremnice pečenje i stavila ga na stol.

»Ali zašto mislite da nije dobro za djecu, g. Cotter?« upita ona. »Nije dobro za djecu«, odgovori stari Cotter, »jer se na njih može tako lako utjecati. Kad djeca vide takve stvari, znate, to mora na njih djelovati...«

Napunio sam usta kašom jer sam se bojao da bih mogao prasnuti od srdžbe. Dosadni stari glupan s crvenim nosom!

Te sam nodi kasno zaspao. Iako sam bio bijesan na starog Cottera što je o meni govorio kao o djetetu, dugo sam razmišljao što su značile njegove nezavršene rečenice. U tami moje sobe činilo mi se da ponovo vidim veliko sivo lice uzetoga. Pokrio sam se preko glave i

(13)

pokušao misliti na Božid. Ali sivo me je lice i dalje slijedilo. Mrmljalo je i ja sam shvatio, da mi želi nešto povjeriti. Osjetio sam kako mi se duša povlači u neku ugodnu i griješnu sferu, ali tu me je opet on čekao. Počeo mi se ispovijedati prigušenim glasom, a ja sam se čudio zašto se neprestano smiješi i zašto su mu usne tako vlažne od pljuvačke. Ali tada sam se sjetio da je umro od kapi i da se i ja nemodno smiješim kao da bih htio simonista osloboditi od grijeha.

Sutradan ujutro otišao sam poslije doručka pred malu kudu u ulici Great Britain. Tu je bila skromna trgovina pod neodređenim nazivom

Suknarija. U trgovini su se uglavnom prodavale dječje suknene

cipelice i kišobrani. Običnim danom u izlogu je bio izvješen oglas

Presvlačimo kišobrane. Sada se oglas nije vidio jer su kapci bili

zatvoreni. Za zvekir je bila privezana crna žalobna vrpca od flora. Dvije siromašne žene i dostavljač brzojava čitali su osmrtnicu pribodenu na vrpcu. I ja sam prišao i čitao:

1. srpnja 1895.

Velečasni James Flynn (bivši župnik crkve Sv.Katarine u Meath Streetu) star šezdeset i pet godina.

Počivao u miru!

Čitajudi osmrtnicu uvjerio sam se da je zaista umro i bio sam zbunjen kad sam shvatio da sam sada sputan. Da nije umro otišao bih u malu tamnu sobu iza trgovine gdje bih ga zatekao kako sjedi u naslonjaču kraj ognjišta sav omotan zimskim ogrtačem. Možda bi mi ujna dala da mu odnesem smotak burmuta i taj bi ga poklon malo prenuo iz tuposti. Uvijek sam mu istresao smotak u crnu burmuticu, jer su mu ruke previše drhtale da to sam učini, a da ne prospe pola burmuta po podu. Čak i kad je podizao svoju veliku drhtavu ruku prema nosu, mali oblačidi praha zaprašili bi mu kroz prste ogrtač. Možda je zbog tog neprestanog prašenja burmutom njegova nekadašnja svedenička odjeda sada izgledala zelenkasta i izblijedjela, jer mu više nije koristio ni crveni rupčid kojim je pokušavao otresti

(14)

popadalo trunje i koji je ved bio pocrnio od mrlja burmuta što bi se nakupile tijekom tjedna.

Zaželio sam udi da ga pogledam, ali nisam imao hrabrosti da pokucam na vrata. Otišao sam polako sunčanom stranom ulice čitajudi putem sve kazališne oglase u izlozima. Bilo mi je čudno što ni ja ni dan nismo bili u žalobnom raspoloženju i čak sam se ljutio kad sam u sebi otkrio osjedaj olakšanja kao da me je njegova smrt nečega oslobodila. Čudio sam se tome jer, kako je moj ujak rekao prethodne večeri, on me je mnogočemu naučio. Studirao je u Irskom seminaru u Rimu i naučio me da pravilno izgovaram latinski. Pričao mi je o katakombama i Napoleonu Bonaparteu i protumačio mi značenje misnih obreda i svedeničkog ruha. Ponekad se zabavljao postavljajudi mi teška pitanja, pitajudi me što bi čovjek trebao činiti u određenim prilikama ili da li su neki grijesi smrtni ili oprostivi ili samo nedostaci. Njegova su mi pitanja pokazivala kako su zamršene i tajnovite neke crkvene institucije na koje sam ja uvijek gledao kao na najjednostavnije stvari. Dužnosti svedenika prema otajstvu i prema ispovjednoj tajni činile su mi se tako ozbiljne da sam se pitao kako je itko bio toliko hrabar da ih preuzme. I nisam se iznenadio kad mi je pričao da su crkveni oci napisali knjige debele kao poštanski imenik i tako sitno tiskane kao sudske bilješke u novinama u kojima su rasvijetlili sva ta zamršena pitanja. Često, kad sam razmišljao o njegovim pitanjima nisam znao smisliti odgovor ili sam rekao nešto vrlo glupo i nesigurno, na što bi se on nasmijao i kimnuo nekoliko puta glavom. Ponekad bi me ponukao da mu govorim misni responzorij koji sam zbog njega naučio napamet i dok sam ga izgovarao on bi se zamišljeno smješkao i kimao glavom stavljajudi ovda-onda naizmjenično u svaku nozdrvu velike štipetke burmuta. Kad se smijao otkrio bi svoje velike požutjele zube i pokrio jezikom donju usnu – zbog čega me je na početku našeg druženja obuzimao neugodan osjedaj prije no što sam ga dobro upoznao.

Šetajudi na suncu pale su mi na pamet riječi starog Cottera i pokušao sam se sjetiti što se kasnije dogodilo u snu. Sjedao sam se da sam vidio duge baršunaste zastore i visedu staromodnu svjetiljku. Činilo mi se kao da sam vrlo daleko, u nekoj zemlji gdje su vladali

(15)

čudni običaji – mislio sam da je to bila Perzija... Ali nisam se mogao sjetiti kako se san završio.

Uvečer me je ujna povela u posjete pokojnikovoj obitelji. Sunce je bilo zašlo, ali u prozorskim oknima koja su bila okrenuta prema zapadu ogledala se velika skupina zagasito zlatnih oblaka. Nannie nas je primila u predvorju. U takvoj prilici bilo bi nedolično vikati joj u uši, pa se ujna samo rukovala. Starica je upitno pokazala prema gornjem katu i kad joj je ujna kimnula, počela se penjati uskim stepeništem ispred nas, a pognuta joj je glava jedva nadvisivala ogradu. Zastala je na prvom odmorištu i ljubazno nam pokazala otvorena vrata pokojnikove sobe. Ujna je ušla, a kad je starica vidjela da oklijevam, počela je domahivati da i ja uđem.

Ušao sam na vršcima prstiju. Po sobi se kroz čipkasti rub debelog zastora prostirala zagasita zlatna svjetlost u kojoj su svijede izgledale kao blijedi tanki plamičci. On je bio u lijesu. Nannie je prva klekla kraj uznožja kreveta, a za njom i nas dvoje. Pričinjao sam se kao da molim, ali nisam se mogao sabrati jer mi je smetalo staričino mrmljanje. Primijetio sam kako joj je suknja bila nezgrapno pričvršdena i kako su potpetice njenih suknenih cipela bile gotovo posve izlizane samo na jednoj strani. Učinilo mi se kao da se stari svedenik smiješio dok je tako ležao u lijesu.

Ali ne. Kad smo se uspravili i prišli uzglavlju vidio sam da se ne smiješi. Ležao je dostojanstven i krupan, odjeven kao za oltar, mlohavo pridržavajudi svojim velikim rukama kalež. Lice mu je bilo vrlo grubo, sivo i jako, s crnim dubokim nozdrvama uokvirenim rijetkim bijelim maljama. U sobi se osjedao težak miris cvijeda.

Prekrižili smo se i izašli. U maloj sobi u prizemlju zatekli smo u njegovom naslonjaču svečano odjevenu Elizu. Oprezno sam prošao do stolice u kutu u kojoj sam obično sjedio. Nannie je iznijela iz kredenca bocu vina i nekoliko čaša. Stavila je sve na stol i zamolila nas da se poslužimo. A onda nam je na molbu svoje sestre sama nalila vino u čaše i ponudila nas. Navaljivala je da uzmem i krekere, ali ja sam odbio, jer sam mislio da de se previše čuti kad ih budem grickao.

(16)

Izgledala je kao da je malo razočarana što ih nisam uzeo i tiho je otišla do sofe, gdje je sjela do svoje sestre.

Nitko nije govorio. Svi smo gledali u prazno ognjište. Ujna je čekala da Eliza uzdahne, a onda reče:

»Ah, eto, otišao je na bolji svijet.«

Eliza je ponovo uzdahnula i povlađujudi prignula glavu. Ujna je opipala držak čaše prije no što je malo ispila. »Da li je... mirno?« upitala je.

»O, posve mirno, gospođo«, odgovori Eliza. »Nije se ni vidjelo kad je izdahnuo. Imao je prekrasnu smrt, slava Bogu.«

»I sve...?«

»Jednog jutra došao je k njemu otac O’Rourke i pomazao ga i pripremio i sve ostalo.«

»Znači da je znao?«

»Bio se pomirio sa sudbinom.«

»Izgleda posve smiren«, reče moja ujna.

»To je rekla i žena koju smo pozvali da ga opere. Rekla je da izgleda kao da je zaspao, tako mu je lice mirno. Nitko ne bi pomislio da de biti tako lijep mrtvac.«

»Da, zaista«, potvrdi moja ujna. Ispila je još malo vina i rekla:

»U svakom slučaju, gospođice Flynn, neka vam bude velika utjeha što ste za njega učinili koliko god ste mogli. Moram priznati, bile ste obje prema njemu vrlo pažljive.«

Eliza je povukla haljinu preko koljena.

»Ah, siroti James!« rekla je. »Sam Bog zna da smo učinile sve što smo mogle, iako smo siromašne – nismo dopustile da za bilo čim žali dok je bio bolestan.«

Nannie je naslonila glavu na uzglavlje sofe i izgledala je kao da de zaspati.

(17)

»Eto, sirota Nannie«, reče Eliza i pogleda je, »posve je iscrpljena. Imale smo toliko posla, ona i ja, dok smo pronašle ženu koja de ga oprati, pa dok smo ga uredile, onda oko lijesa, i dok smo platile misu u crkvi. A ne znam što bismo nas dvije same da nije bilo oca O’Rourkea. On nam je donio sve ono cvijede i dva svijednjaka iz crkve i napisao oglas za Freeman’s General i pobrinuo se za sve dokumente za groblje i za životno osiguranje sirotog Jamesa.«

»Zar to nije lijepo od njega?« reče moja ujna. Eliza je zaklopila oči i polako zatresla glavom.

»Ah, nema prijatelja do starih prijatelja«, rekla je. »Kad se svrši čovjekov život, nema prijatelja u koje bi tijelo moglo imati povjerenja.«

»Da, tako je«, potvrdi moja ujna. »Sigurna sam da sada, kad je otišao u vječno blaženstvo nede zaboraviti na vas i vašu dobrotu.«

»Ah, siroti James«, reče Eliza. »Nismo s njim imale mnogo brige. Nije se čuo u kudi više no što se sada čuje. Ipak, znam da je otišao i...«

»Kad sve prođe onda de vam nedostajati«, reče moja ujna.

»Znam«, reče Eliza. »Nedu mu više donositi šalicu krepke goveđe juhe niti dete mu vi, gospođo, slati burmut. Ah, jadni James!«

Ušutjela je kao da je utonula u prošlost, a onda reče pronicljivo: »Znate li, primijetila sam da se s njim u posljednje vrijeme događalo nešto čudno. Kad god bih mu donijela juhu, zatekla bih ga zavaljenog u naslonjaču širom otvorenih usta, s molitvenikom na podu.«

Stavila je prst na nos i namrštila se. Zatim je nastavila:

»Ali uza sve to on je neprestano govorio da de se, prije no što prođe ljeto, jednog lijepog dana izvesti sa mnom i Nannie do Irishtowna samo da ponovo vidi staru kudu gdje smo se svi rodili. Govorio je — kad bismo samo mogli jeftino dobiti na jedan dan onakvu modernu kočiju koja ne lupeta, o kojima mu je pričao otac O’Rourke, one s reumatskim kotačima1 – preko puta kod Johnnyja

(18)

Rusha, izvezli bismo se sve troje jedne nedjeljne večeri. On je to sebi uvrtio u glavu... Jadni James!«

»Bože, smiluj se njegovoj duši!« reče moja ujna.

Eliza je izvukla rupčid i obrisala oči. Zatim ga je ponovo stavila u džep i šutke gledala neko vrijeme u praznu rešetku na ognjištu.

»Uvijek je bio previše osjetljiv«, reče ona. »Svedeničke dužnosti bile su mu preteške. A onda, može se redi, u životu ga je pratila nesreda.«

»Da«, reče moja ujna. »Bio je razočaran čovjek. Vidjelo se na njemu..«

U maloj sobi zavladala je tišina i ja sam to iskoristio, prišao stolu, okusio malo vina i tiho se ponovo vratio do stolice u kutu. Izgledalo je kao da je Eliza utonula u duboko sanjarenje. Mi smo obzirno čekali da ona prekine tišinu. Nakon duge stanke ona polako reče:

»To je bilo zbog kaleža koji je slomio... Tako je počelo.

Naravno, rekli su da to nije ništa, bio je prazan, znate. Ali ipak... Kažu, dječak je za to bio kriv. Ali siroti James bio je tako uzbuđen. Bože, smiluj mu se.«

»Znači to je bilo?« reče moja ujna. »Čula sam nešto...« Eliza je kimnula.

»To mu je pomutilo um«, reče ona. »Poslije se povukao u sebe, nije ni s kim razgovarao i počeo je osamljen lutati. Tako je jedne večeri trebao otidi u posjet, ali ga nigdje nije bilo. Pretražili su čitavu kudu od tavana do podruma i nisu ga mogli nadi, Tada je crkvenjak predložio da pogledaju u crkvi. Donijeli su ključeve i otvorili crkvu i crkvenjak i otac O’Rourke i još jedan svedenik uđoše sa svjetiljkom da ga potraže... I što mislite, bio je tamo. Sam samcat sjedio je u mraku u svojoj ispovjedaonici, posve budan i kao da se tiho sam sebi smiješio.«

Odjednom je ušutjela kao da nešto osluškuje, i ja sam osluškivao, ali u kudi je bilo sve tiho. Znao sam da je stari svedenik još uvijek ležao u lijesu kao što smo ga vidjeli, dostojanstven i grub i u smrti, s praznim kaležom na prsima.

(19)

Eliza nastavi:

»Posve budan i kao da se sam sebi smiješio... Eto, naravno, kad su to vidjeli, pomislili su da s njim nije više sve u redu...«

KRATAK SUSRET

Joe Dillon je kod nas uveo Divlji zapad. Imao je malu zbirku starih svezaka Union Jack, Pluck i The Halfpenny Marvel2. Svake večeri poslije škole sastajali smo se u njegovom stražnjem dvorištu i igrali se rata s Indijancima. On i njegov debeli mlađi brat Leo, danguba, branili su stajski tavan koji smo mi pokušavali osvojiti na juriš, ili smo vodili žestoke borbe na travi. Ali koliko se god dobro borili nikad nismo pobjeđivali i svi su se naši ratovi završavali pobjedničkim ratničkim plesom Joea Dillona. Njegovi su roditelji svakog jutra išli na osmu misu u crkvu u Gardiner Streetu, a za njima je u predvorju kude zaostajao prigušeni miris gospođe Dillon. Njen sin se igrao prežestoko za nas koji smo bili mlađi i plahiji. Izgledao je kao pravi Indijanac dok je skakutao po dvorištu sa starim pokrovcem za čajnik na glavi, udarajudi pesnicom o praznu konzervu i vrištedi:

»Ya! yaka, yaka, yaka!«

I zato smo jedva povjerovali kad smo čuli da de se zarediti. Ipak, bila je istina.

Među nama se proširio buntovni duh i pod njegovim su utjecajem nestale sve razlike, bilo kulturne ili duhovne. Udružili smo se, neki odvažno, neki iz šale, a neki čak i iz straha. Među posljednjima, Indijancima preko volje, koji su se bojali da možda izgledaju odlikaški i bez muške grubosti, bio sam i ja. Iako su pustolovine u knjigama o Divljem zapadu bile strane mojoj prirodi, ipak sam, ako ništa drugo, nalazio u njima bijeg od stvarnosti. Zapravo, više sam volio američke detektivske priče u kojima je

(20)

povremeno bilo sirove žestine i lijepih djevojaka. Premda nije bilo ništa loše u tim pričama, pa su čak poneke bile pisane i s književnim pretenzijama, kolale su po školi u tajnosti. Jednog dana, kad je otac Butler ispitivao rimsku povijest, otkrio je kod nesretnog Lea Dillona svezak The Halfpenny Marvel.

»Koja stranica? Ova Stranica? Dillon, ustani! Tek je dan... Nastavi! Koji dan? Tek je dan svanuo... Jesi li učio? Što ti je to u džepu?«

Srce nam je jače zakucalo kad je Leo Dillon predao svezak. Poprimili smo nevin izraz lica. Otac Butler se namrštio i počeo okretati stranice.

»Kakvo je to smede?« upita on. »Poglavica Apaša! Zar to čitaš umjesto Rimske povijesti? Da nisam nikad više našao u ovoj školi tako lošu knjigu. Uvjeren sam da je pisac ovih redaka najobičnija propalica koja škraba za čašicu pida. Čudi me samo da tako dobro odgojeni dječaci uopde čitaju tako nešto. Shvatio bih kad bi bili učenici državne škole. Savjetujem ti, Dillon, da se prihvatiš posla ili...«

Ovaj prijekor u tišini školskog sata naglo je u mojim očima umanjio veličinu Divljeg zapada, a zbunjeno podbuhlo lice Lea Dillona kao da je u meni probudilo uspavanu savjest. Međutim, čim sam otišao iz škole i čim je njen obuzdavajudi utjecaj bio daleko, ponovo sam počeo čeznuti za divljim uzbuđenjem i bježanjem od stvarnosti, koje su mi, čini se, pružale samo te kronike bezakonja. Jednog dana zasitio sam se naših večernjih ratova jednako kao i svakodnevnog pohađanja škole. Želio sam doživjeti prave pustolovine. No, mislio sam, oni koji stalno sjede kod kude ne mogu doživjeti prave pustolovine. Treba se otisnuti u svijet.

Ljetni su praznici bili ved na domaku kad sam konačno odlučio prekinuti dosadu školskog života bar na jedan dan. Dogovorio sam se s Leom Dillonom i dječakom koji se zvao Mahony da jednog jutra izostanemo iz škole. Svaki je uštedjeo šest penija. Dogovorili smo sastanak za deset sati prije podne na Canal Bridgeu. Mahonyju de starija sestra ispisati ispričnicu, a Leo Dillon de redi bratu da mu nije dobro. Namjeravali smo podi Wharf Roadom sve dok ne dođemo do brodova, a zatim prijedi na drugu obalu i otpješačiti do Pigeon

(21)

Housea. Leo Dillon se bojao da bismo mogli sresti oca Butlera, ali Mahony vrlo razborito upita što bi otac Butler radio u Pigeon Houseu. Tako nam se povratilo izgubljeno pouzdanje i ja sam prvi dio zavjere zaključio sakupljanjem novaca u zajedničku blagajnu. Kad smo uvečer završavali posljednje pripreme bili smo svi malo uzbuđeni. Rukovali smo se i smijali, a Mahony reče:

»Do sutra, prijatelji.«

Te sam nodi slabo spavao. Ujutro sam prvi došao na most, jer sam najbliže stanovao. Knjige sam sakrio u dugačku travu kraj smetišta na kraju dvorišta gdje nikad nitko nije zalazio i požurio sam prema rijeci. Bilo je blago sunčano jutro prvog tjedna u lipnju. Sjeo sam na ogradu mosta, divio se svojim finim platnenim cipelama koje sam uvečer brižljivo očistio i promatrao poslušne konje koji su vukli uz brijeg pun tramvaj poslovnih ljudi. Sve su grane visokih stabala što su obrubljivala aleju bile pune vedrog svijetlo zelenog sitnog lišda kroz koji se sunčeva svjetlost spuštala do vode. Granit od kojeg je most bio sagrađen počeo se zagrijavati i ja sam ga stao gladiti rukom pjevušedi u sebi jednu popijevku. Bio sam veoma sretan.

Sjedio sam tako možda pet ili deset minuta kad sam primijetio Mahonyjevo sivo odijelo. On se nasmijan uspeo brežuljkom i sjeo kraj mene na ogradu mosta. Dok smo čekali, izvukao je pradku koja mu je virila iz džepa i pokazao mi neke preinake koje je na njoj načinio. Upitao sam ga zašto ju je ponio, a on je odgovorio da de se malo pozabaviti pticama. Mahony se otvoreno služio šatrovačkim govorom i oca Butlera nazivao starim Bukvanom. Čekali smo još nekih četvrt sata, ali Leu Dillonu nije bilo ni traga ni glasa. Mahony konačno skoči i reče:

»Hajdemo, znao sam da de se Debeli usrati.« »A njegovih šest penija?«

»Izgubio ih je« reče Mahony. »Tim bolje za nas – imamo glavu i po umjesto jedne glave.«

Išli smo North Strand Roadom sve do tvornice vitriola, a onda smo skrenuli desno Wharf Roadom. Mahony se, čim smo se izgubili ljudima iz vida, počeo igrati Indijanca. Stao je goniti gomilu otrcanih

(22)

djevojčica zamahujudi praznom pradkom i kad su nas dva derana iz viteštva počela gađati kamenjem, predložio je da ih pretučemo. Rekao sam mu da su dječaci premaleni i tako smo produžili dok su derani vikali za nama »Krivovjerci! Krivovjerci!« misledi da smo protestanti, jer je tamnoputi Mahony nosio na kapi srebrnu značku jednog kriket kluba. Kad smo stigli do Smoothing Irona, razmjestili smo se u opsadu, ali to je bilo glupo, jer nas je moralo biti najmanje trojica. Osvedivali smo se na Leu Dillonu nazivajudi ga kukavicom i zamišljali koliko de vrudih dobiti od g. Ryana u tri sata.

Približili smo se rijeci. Dugo smo skitali bučnim ulicama koje su bile zaštidene visokim kamenim zidovima, gdje smo promatrali kako rade dizalice i lokomotive i gdje su često na nas vikali vozači pretovarenih kola da im se sklonimo s puta. Kad smo stigli do pristaništa bilo je ved podne i kako nam se učinilo da svi radnici jedu, kupili smo i mi dva velika mliječna kruha s grožđicama i sjeli na željezne cijevi kraj obale da založimo. Uživali smo gledajudi kako se odvija dublinski promet – teglenice koje su se najavljivale izdaleka kolutima mekog dima, flotila mrkih ribarskih brodova iza Ringsenda, veliki bijeli jedrenjak koji su iskrcavali na suprotnom keju. Mahony reče da bi bila prava šala pobjedi na more jednim od tih velikih brodova,

Čak se i meni pričinjalo dok sam gledao u visoke jarbole da se zemljopis, koji su me nedostatno poučili u školi, pomalo, pred mojim očima pretvara u stvarnost. Kao da su se škola i kuda udaljavale od nas i kao da smo ih sve nejasnije osjedali.

Prešli smo brodom na drugu stranu rijeke. S nama su bila dva radnika i jedan mali Židov s vredom. Bili smo ozbiljni, gotovo svečani, ali jednom za vrijeme toga kratkog putovanja oči su nam se srele i mi smo se nasmijali. Kad smo ponovo stali na tlo, promatrali smo kako iskrcavaju skladnog trijarbolaša kojeg smo vidjeli s prijašnje obale. Jedan nam čovjek reče da je to norveški brod. Otišao sam do krme i pokušao odgonetnuti natpis, ali kako nisam uspio, vratio sam se i počeo zbog neke nejasne predodžbe promatrati strane mornare nema li koji od njih zelene oči... Oči mornara bile su plave, sive, pa čak i crne. Jedini mornar čije su se oči mogle nazvati zelenima bio je

(23)

visok čovjek koji je zabavljao ljude na keju uzvikujudi veselo svaki put kad bi pale daske:

»Dobro! Dobro!«

Kad smo se zasitili tog prizora, polako smo odšetali u Ringsend. Postalo je sparno, a u izlozima mješovite robe ležali su izblijedjeli stari keksi. Kupili smo kekse i čokoladu i neumorno ih jeli dok smo se skitali prljavim ulicama gdje su živjele ribarske obitelji. Nismo mogli pronadi mljekarnicu pa smo ušli u vodarnicu i kupili po jednu bocu malinovca. Osvježen, Mahony je stao goniti neku mačku po jednom puteljku, ali mačka je pobjegla u polje. Obojica smo bili prilično umorni i kad smo stigli do polja odmah smo se uputili uz strmu kosinu s čijeg smo vrha mogli vidjeti Dodder.

Bilo je ved prekasno, a bili smo i preumorni da pođemo do Pigeon Housea kako smo bili naumili. Morali smo se vratiti kudi prije četiri sata, jer bi se inače naša pustolovina otkrila. Mahony je s tugom gledao u svoju pradku i ja sam pomislio da de biti bolje ako mu predložim da se vlakom vratimo kudi, prije no što mu se lice ponovo razvedri. Sunce se sakrilo iza nekoliko oblaka i prepustilo nas našim iznurenim mislima i oskudnim ostacima hrane.

Na polju nije bilo nikoga osim nas. I nakon što smo tako neko vrijeme šutke sjedili na kosini, ugledao sam čovjeka kako nam prilazi s kraja polja. Lijeno sam ga promatrao žvačudi jednu od onih zelenih travki s kojima djevojke pretskazuju bududnost. On se polako penjao strminom. Jednom se rukom držao za bok, dok se drugom polako podštapao po tratini. Bio je otrcan, odijelo mu je bilo zelenkastocrno, a na glavi je nosio duboki šešir kakav smo mi običavali zvati kahlica. Izgledao je vrlo star, jer su mu brkovi bili sivi kao pepeo. Kad je prošao pokraj nas, letimično nas je pogledao i nastavio put. Gledali smo za njim i vidjeli kako se, kad je otišao nekih pedeset koraka, okrenuo i počeo vradati istim putem kojim je i došao. Išao je prema nama vrlo polako, neprestano dodirujudi tlo štapom, tako polako da sam pomislio kako nešto traži u travi.

Kad je stigao do nas stao je i zaželio nam dobar dan. Odzdravili smo mu i on je sjeo na zemlju polako i vrlo pažljivo. Počeo je govoriti

(24)

o vremenu, rekao je da de biti vrlo vrude ljeto i da se vrijeme uvelike promijenilo otkad je on bio dječak – a to je bilo veoma davno. Rekao je da je u životu najsretnije dačko doba i kako bi dao sve na svijetu da ponovo bude mlad. Bio nam je malo dosadan dok je govorio o takvim stvarima, pa smo šutjeli. Zatim je počeo govoriti o školi i knjigama. Pitao nas je da li smo čitali pjesme Thomasa Moorea ili djela Sir Waltera Scotta i Lorda Lyttona. Pretvarao sam se kao da sam pročitao svaku knjigu koju je spomenuo i on je na kraju rekao:

»Ah, vidim, ti si knjiški moljac kao i ja. A on je«, dodao je pokazujudi na Mahonyja koji nas je gledao raširenih očiju »on je drugačiji. Njega privlači sport.«

Rekao je da kod kude ima sva djela Sir Waltera Scotta i sva djela Lorda Lyttona i da ih uvijek iznova čita. »Naravno«, rekao je, »ima nekih djela Lorda Lyttona koje dječaci ne mogu čitati.« Mahony je upitao zašto ih dječaci ne mogu čitati – i to me je pitanje naljutilo i zaboljelo, jer sam se bojao da de čovjek pomisliti da sam glup kao Mahony. On se međutim samo nasmiješio. Vidio sam da je u ustima imao velike praznine između žutih zubi. Zatim nas je upitao koji od nas dvojice ima više djevojaka. Mahony kao od šale reče da ima tri. Čovjek me upita koliko ih ja imam. Odgovorio sam da nemam nijednu. Nije mi vjerovao i reče da je uvjeren da imam draganu. Šutio sam.

»Recite nam«, reče mu Mahony izazovno, »koliko ih vi imate?« Čovjek se nasmiješio kao i prije i reče da je u našim godinama imao mnogo dragana.

»Svaki dječak«, rekao je, »ima jednu dragu djevojčicu.«

Učini mi se da za svoje godine previše slobodno govori o tim stvarima. U duši sam mislio da je ono što je rekao o dječacima i djevojkama bilo razumno. Ali te mi se riječi nisu sviđale u njegovim ustima i čudio sam se zašto je nekoliko puta zadrhtao kao da se nečeg bojao ili kao da ga je iznenada prošla jeza. Primijetio sam da se izražavao kao obrazovan čovjek. Počeo nam je govoriti o djevojkama, govorio je kako imaju lijepu meku kosu i kako su im ruke nježne i kako sve djevojke nisu tako dobre kako izgledaju, samo što se to ne može

(25)

znati. Rekao je da mu ništa nije tako drago kao pogled na lijepu mladu djevojku, na njene lijepe nježne ruke i na njenu prekrasnu meku kosu. Imao sam utisak kao da ponavlja nešto što je naučio napamet ili da njegova svijest kao magnetizirana riječima vlastitog govora polako kruži oko iste orbite. Katkad je govorio kao da jednostavno smjera na neku činjenicu koju je svatko poznavao, a ponekad opet spuštao je glas i govorio misteriozno kao da nam otkriva neku tajnu koju ne bi htio da drugi načuju. Uvijek iznova ponavljao je iste rečenice koje je malo mijenjao i zaokruživao istim jednoličnim glasom. Ja sam i dalje gledao prema dnu kosine i slušao ga.

Poslije dugo vremena prekinuo je svoj monolog. Polako je ustao i rekao da nas mora ostaviti na nekoliko časaka i ja sam ne skrenuvši pogled vidio kako je polako otišao prema rubu polja. Mi smo i dalje šutjeli. Nakon nekog vremena čuo sam kako je Mahony uzviknuo:

»Pogledaj, molim te, što radi!«

Kako nisam ni odgovorio ni podigao oči, Mahony ponovo uzviknu:

»Pogledaj... stari čudak je šenuo!«

»U slučaju da nas upita kako se zovemo«, rekoh brzo, »ti budi Murphy, a ja du biti Smith.«

Poslije nismo više ništa govorili. Ja sam još razmišljao da li bih otišao ili ostao kad se starac vrati i ponovo sjede kraj nas. Tek što se on spustio na zemlju, Mahony ugleda mačku koja mu je bila utekla, skoči i poče je goniti preko polja. Čovjek i ja gledali smo ga. Mačka još jednom uteče, a Mahonyju poče gađati kamenjem po zidu kojim se bila uspela. A onda, okanivši se toga, uputi se bez ikakva cilja udaljenim krajem polja.

Nakon nekog vremena čovjek mi se obrati. Reče da je moj prijatelj vrlo grub dječak i upita da li ga često u školi mlate. Htio sam mu srdito odgovoriti da mi nismo učenici državne škole da bi nas mlatili, kako je on to nazvao, ali ipak nisam ništa rekao. On poče govoriti o kažnjavanju dječaka. Njegova svijest, kao da je ponovo bila magnetizirana vlastitim govorom, poče opet polako kružiti oko nove

(26)

jezgre. Rekao je, ako su dječaci takvi, onda ih treba mlatiti i to dobro mlatiti. Za dječaka koji je grub i neposlušan nema boljeg lijeka od zdravih batina. Udarac po dlanu ili pljuska ne valjaju ništa. Takvom dječaku trebaju lijepe tople batine. Iznenadilo me takvo shvadanje i ja ga protiv volje pogledah u lice. On me dočeka s dva tamnozelena oka koja su me prodorno gledala ispod namrštenog čela. Ponovo sam odvratio pogled.

Čovjek nastavi monolog. Kao da je zaboravio svoju maloprijašnju slobodoumnost. Rekao je, kad bi zatekao nekog dječaka da razgovara s djevojkama ili da ima draganu, bez prestanka bi ga tukao. Tako bi ga naučio da ne razgovara s djevojkama. A ako bi koji dječak imao draganu i rekao da je nema, onda bi ga zbog laži tako izmlatio, kako još nijednog dječaka do sada nisu mlatili. Rekao je da mu ništa na svijetu ne bi bilo draže od toga. Počeo je opisivati kako bi tukao takvog dječaka kao da mi otkriva neki zamršeni obred. Volio bi to, rekao je, više no išta na svijetu, a njegov glas, dok me je jednolično uvodio u tajnu, postao je gotovo usrdan kao da moli za razumijevanje.

Čekao sam da završi. Onda sam naglo ustao. Zadržao sam se još neko vrijeme da tobože privežem cipelu kako ne bih odao svoju uznemirenost, a onda sam mu rekao da moram idi i oprostio se. Mirno sam se uspinjao kosinom, iako mi je srce ludo udaralo od straha da de me starac zgrabiti za gležnjeve. Kad sam stigao na vrh okrenuo sam se i ne gledajudi ga glasno zavikao preko polja:

»Murphy!«

U mojem se glasu osjedao prizvuk usiljene hrabrosti i ja sam se sramio zbog svoje kukavne lukavštine. Morao sam još jednom viknuti i tek me je onda Mahony ugledao i odgovorio mi. Kako mi je srce kucalo kad je preko polja dotrčao do mene! Bilo je to kao da mi donosi pomod. I ja sam tog časa osjetio prema njemu pokajanje, jer sam ga u duši uvijek malo prezirao.

(27)

ARABIJA

North Richmond Street bila je slijepa ulica i zbog toga uvijek mirna osim u vrijeme kad su iz »Škole kršdanske brade« izlazili dječaci. Na dnu ulice bila je nenastanjena dvokatnica koja je sa susjednim kudama zatvarala četvorokutan prostor slijepog kraja. Ostale kude u ulici, svjesne svog pristojnog načina života, gledale su jedna u drugu mrkim smirenim licima.

Prijašnji stanar naše kude, neki svedenik, umro je u stražnjem salonu. Kuda je bila dugo zatvorena i pljesnivi se zrak osjedao u svim sobama, a ropotarnica iza kuhinje bila je puna odbačenoga starog i nepotrebnog papira. Tu sam našao nekoliko broširanih knjiga čije su stranice bile zgužvane i vlažne: Opat Waltera Scotta, Vjerni pričesnik i

Memoari Vidocqa. Posljednja mi se sviđala jer je imala požutjele

listove. U zapuštenom vrtu iza kude bilo je jedno stablo jabuke i nekoliko zakržljalih grmova. Pod jednim sam grmom našao zarđalu pumpu za dvokolicu koja je ostala od pokojnog stanara. On je bio vrlo plemenit svedenik. U oporuci je ostavio sav svoj novac raznim ustanovama, a pokudstvo je naslijedila njegova sestra.

Došli su kratki zimski dani i sumrak bi se spustio prije no što bismo pošteno završili ručak. Kad smo ponovo izlazili na ulicu kude su ved bile mračne. Nebo iznad nas bilo je ljubičasto i ulične su svjetiljke prema njemu podizale svoje slabašne žiške. Hladan nas je zrak bockao, ali u igri bi nam se tijela zažarila. Naši su povici odzvanjali tihom ulicom. Igra nas je odvodila na mračne blatne puteljke iza kuda gdje su nas izazivali grubijani iz potleušica, sve do stražnjih vrata mračnih mokrih vrtova u kojima su zaudarala smetišta, ili do tamnih vonjavih staja gdje je kočijaš gladio i češljao konja ili zveketao optočenim hamovima. Kad bismo se vratili na ulicu, kuhinjski prozori bili su ved posvuda osvijetljeni. Ako bismo ugledali mog ujaka kako nailazi od ugla, sakrili bismo se u sjenu sve dok ne bi ušao u kudu. A ako bi se Manganova sestra pojavila na stepeništu da pozove brata na večeru, gledali bismo je iz našeg skrovišta kako se osvrde po ulici. Čekali smo dok ne bismo vidjeli hode li ostati ili udi u kudu, a ako bi

(28)

ostala, napuštali bismo skrovište i pokorno pošli prema Manganovim vratima. Obično nas je čekala, a svjetlost koja je dopirala kroz napola otvorena vrata ocrtavala je njen lik. Brat bi je, prije no što bi je poslušao, uvijek zadirkivao, a ja sam stajao kraj ograde i gledao je. Kad je pokretala tijelo odjeda joj se njihala i mekana joj je pletenica skakutala s jedne na drugu stranu.

Svakog jutra ležao bih na podu prednjeg salona i gledao u njena vrata. Zastor je bio spušten sve do jednog palca iznad ruba prozora tako da me nitko nije mogao vidjeti. Kad bi se ona pojavila na stepenicama srce bi mi poskočilo. Otrčao bih u predvorje, uzeo knjige i pošao za njom. Pazio sam da mi njena smeđa prilika ne odmakne i kad bismo se približili mjestu gdje su se naši putevi razilazili, požurio bih, skratio razmak i prošao pokraj nje. To se događalo svakog jutra. Nikad nisam s njom progovorio više od nekoliko nevažnih riječi, a ipak je njeno ime bilo zov za moju mladu krv.

Njen me je lik progonio čak i na mjestima koja su bila suprotna svakoj romantici. Subotom uvečer kad je moja ujna odlazila u kupovinu, išao sam s njom da joj pomognem nositi zamotke. Prolazili smo kroz bučne ulice kojima su se gurali pijani ljudi i žene koje su se pogađale, gdje su se čule psovke radnika, prodorne litanije prodavača koji su stajali kraj bačava kuhanih svinjskih glava i nazalno pjevanje uličnih pjevača koji su pjevali O dođite svi ili O’Dovani Rosi ili neku baladu o nevoljama naše rodne zemlje. Svi ti zvukovi stapali su se u meni u jedinstveno osjedanje života: zamišljao sam da nosim svoj kalež sigurno kroz gomilu stopala. Njeno se ime na časove uzdizalo do mojih usana u čudnim molitvama i veličanjima koje ni sam nisam razumio. Oči su mi često bile pune suza (nisam mogao redi zašto), a ponekad mi se činilo kao da mi iz srca navire bujica koja se razlijevala u grudima. Malo sam razmišljao o bududnosti. Nisam znao da li du ikad s njom govoriti ili ako joj budem govorio kako du joj otkriti moje smeteno obožavanje. Ali moje je tijelo bilo kao harfa, a njene riječi i kretnje bili su prsti koji su prebirali po žicama.

Jedne večeri otišao sam u stražnji salon gdje je umro svedenik. Bila je mračna kišna večer i u kudi je vladala potpuna tišina. Kroz jedno od razbijenih okana čuo sam kako kiša udara o zemlju, kako

(29)

njene fine neprekidne vodene igle igraju u raskvašenim gredicama. Negdje daleko svjetlucala je neka svjetiljka ili osvijetljeni prozor. Bio sam sretan što se tako malo vidi. Kao da su sva moja osjetila čeznula da se ogrnu i u strahu da bih im mogao izmadi sklopio sam ruke i stiskao dlanove sve dok mi nisu zadrhtali, šapdudi bezbroj puta: »O ljubavi! O ljubavi!«

Konačno, ona mi se prva obratila. Kad mi je uputila prve riječi bio sam toliko zbunjen da nisam znao što bih joj odgovorio. Pitala me da li du posjetiti Arabiju. Ne znam više da li sam odgovorio da ili ne. Rekla je da de to biti divan sajam i da bi ga voljela vidjeti.

»A zašto ne možeš?« upitao sam.

Dok je govorila okretala je srebrnu narukvicu oko zaglavka. Ne može idi, rekla je, jer de ovog tjedna u zavodu biti duhovne vježbe. Njen brat i još dva dječaka tukli su se oko kapa, a ja sam bio na ogradi. Ona je držala jedan šiljak i prignula glavu prema meni. Svjedost ulične svjetiljke ispred naših vrata padala je na oblu bjelinu njenog vrata, osvjetljvala njenu kosu koja se na vratu odmarala i klizila po njenoj ruci na ogradi. Spuštala se zatim po jednoj strani njene haljine i otkrivala bijeli rub podsuknje koji se vidio samo kad je stajala na stepenicama.

»Blago tebi«, reče ona.

»Ako budem išao«, rekoh, »donijet du ti nešto.«

Koliko sam bezbrojnih ludosti zamišljao budan i u snu poslije te večeri! Želio sam da mogu poništiti dugočasne dane do sajma. Ljutio sam se na zadade. Uvečer u mojoj spavaonici i danju u razredu njen se lik uvlačio između mene i stranica koje sam se trudio da pročitam. Glasovi riječi Arabija dozivali su me kroz tišinu u kojoj je moja duša bujala i budili u meni uskršnje ushidenje. Zamolio sam za dopuštenje da posjetim sajam u subotu navečer. Ujna se iznenadila i ponadala da to nije neka priredba slobodnih zidara. U školi sam odgovarao na nekoliko pitanja. Vidio sam kako prijazno profesorovo lice postaje strogo. Nadao se da nisam počeo ljenčariti. Nisam mogao sabrati svoje raštrkane misli. Jedva sam smogao malo strpljivosti za ozbiljan

(30)

rad koji mi se sada, kad je stajao između mene i moje čežnje, činio kao dječja igra, ružna jednolična dječja igra.

U subotu ujutro podsjetio sam ujaka da bih htio idi na večernji sajam. On se vrtio po predvorju tražedi četku za šešire i kratko odgovorio:

»Da, znam, sine.«

Kako je bio u predvorju nisam mogao idi u prednji salon i ležati kraj prozora. U kudi sam se osjedao loše i pošao sam polako u školu. Zrak je bio nemilosrdno oštar i ja sam ved tada počeo predosjedati zle slutnje.

Kad sam se vratio kudi na ručak, ujak još nije bio došao. Bilo je rano. Sjedio sam i gledao neko vrijeme u sat i kad me njegovo tiktakanje počelo uzrujavati izašao sam iz sobe.

Pošao sam uza stepenice na gornji kat. U visokim hladnim praznim mračnim sobama osjetio sam olakšanje i počeo ih obilaziti pjevušedi. S prednjeg prozora vidio sam kako se moji prijatelji igraju na ulici.Njihovi su povici dopirali do mene oslabljeni i nejasni. Pritisnuo sam čelo uz hladno staklo i gledao mračnu kudu preko puta u kojoj je ona stanovala. Možda sam stajao tako čitav sat i tada sam vidio njenu u smeđe odjevenu priliku koju je satkala moja mašta, i koju kao da je prigušeno osvjetljavala svjetlost ulične svjetiljke što je padala na njen obli vrat, ruku na ogradi i rub podsuknje ispod haljine.

Kad sam ponovo sišao u donji kat zatekao sam gđu. Mercer kako sjedi kraj ognjišta. Bila je to stara brbljava žena, udovica zalagaoničara koji je skupljao rabljene marke za neku pobožnu svrhu. Morao sam za vrijeme večere izdržati ogovaranje. Večerali smo čitav sat kasnije nego obično, a moj se ujak još uvijek nije bio vratio. Gđa. Mercer ustala je da pođe. Bilo joj je žao što ne može više čekati, ali ved je prošlo osam sati, a ona se ne voli uvečer dugo zadržavati izvan kude jer joj škodi nodni zrak. Kad je otišla počeo sam hodati po sobi stišdudi pesnice. Ujna reče:

(31)

U devet sati čuo sam kako ujak otključava ulazna vrata. Čuo sam ga kako sam sa sobom govori i kako se klinčanica zatresla kad je ovjesio ogrtač. Dobro sam raspoznavao sve te zvukove. Negdje na polovici večere zamolih ga da mi dade novac za sajam. On je bio posve zaboravio na to.

»Ljudi su ved u krevetu i ved spavaju prvi san«, reče. Nisam se nasmiješio. Ujna mu odbrusi:

»Zašto mu ne daš novac i neka ide? Dosta te je dugo čekao.« Ujak reče da mu je vrlo žao što je zaboravio. Reče da i on vjeruje u staru poslovicu: »Tko uvijek samo radi, o glavi sebi radi.« Upitao me kamo idem i kad sam mu po drugi put ponovio, upita da li poznajem

Arapinov oproštaj s hatom. Izlazedi iz kuhinje čuo sam ga kako je

počeo recitirati ujni uvodne stihove te pjeme.

Dok sam išao Buckingham Streetom prema kolodvoru čvrsto sam stiskao u ruci srebrnjak od dva šilinga. Pogled na ulice koje su bile prenatrpane kupcima i blještave od plinske rasvjete podsjeti me na svrhu mog putovanja. Ušao sam u vagon tredeg razreda posve praznog vlaka. Nakon nesnosnog zadržavanja vlak je polako krenuo sa stanice. Vukao se među ruševnim kudama i preko svjetlucave rijeke. Na stanici Westland Row nagrnule su na vrata gomile ljudi, ali nosači im rekoše da je to posebni vlak za sajam. Ostao sam sam u praznom vagonu. Nekoliko minuta kasnije vlak se zaustavio kraj improviziranog perona. Izašao sam i pošao cestom. Na osvijetljenom brojčaniku nekog sata vidio sam da je za deset minuta prošlo deset. Preda mnom se uzdizala velika zgrada na kojoj je bilo ispisano čarobno ime.

Nisam mogao pronadi gdje se kupuju ulaznice za šest penija i u strahu da de se sajam zatvoriti žurno sam prošao kroz okretaljku i pružio šiling umornom čovjeku na ulazu za odrasle. Našao sam se u velikoj dvorani koja je na polovini visine bila okružena galerijom. Gotovo svi štandovi bili su ved zatvoreni i vedi dio dvorane bio je u mraku. Osjedao sam istu tišinu kakva ostaje u crkvi poslije završene mise. Plaho sam pošao prema sredini sajmišta. Oko štandova koji su još bili otvoreni okupilo se nešto ljudi. Pred zastorom na kojem je

(32)

pisalo Café Chantant dva su čovjeka brojala novac na poslužavniku. Slušao sam kako kovani sitniš pada.

S mukom sam se prisjedao zašto sam došao. Otišao sam do jednog štanda i razgledavao izložene vaze i cvijedem oslikane servise za čaj. Na ulazu u štand mlada žena je razgovarala i smijala se s dvojicom mladida. Primijetio sam da govore s engleskim naglaskom i površno sam slušao njihov razgovor.

»O, nikad nisam tako nešto rekla.« »Rekla si.«

»Nisam.«

»Zar nije rekla?« »Da. Ja sam čuo.« »Ne, to je ... laž.«

Mlada me je žena ugledala, prišla mi i upitala me želim li nešto kupiti. Glas joj nije zvučao susretljivo. Činilo se kao da mi se obrada iz dužnosti. Stidljivo sam pogledao velike vrčeve koji su stajali s obje strane mračnog ulaza u štand kao uskrsna straža i promrmljao:

»Ne, hvala.«

Mlada je žena premjestila jednu vazu i vratila se dvojici mladida. Ponovo su nastavili prijašnji razgovor. Jednom, dva puta mlada me je žena pogledala preko ramena.

Ostao sam pred njenim štandom još neko vrijeme iako sam znao da to nema nikakvog smisla. Želio sam samo da moje zanimanje za njenu robu izgleda istinitije. Zatim sam se polako okrenuo i pošao sredinom sajmišta. Spustio sam u džep dva penija kraj novčida od šest penija. Čuo sam glasno dozivanje s onog kraja galerije koji je ved bio u mraku. Poslije toga čitav gornji dio dvorane utonuo je u tamu.

Zagledao sam se u tminu i vidio samog sebe kao bide koje je taština zavela i narugala mu se i moje oči planuše od muke i srdžbe.

(33)

EVELINE

Sjedila je na prozoru i gledala kako se večer spušta na ulicu. Glavu je naslonila na zavjese i u nozdrvama osjedala miris prašnog kretona. Bila je umorna.

Prošlo je nekoliko ljudi. Prošao je i čovjek koji se vradao kudi na kraju ulice. Čula je kako mu koraci klepedu po cementiranom pločniku i zatim kako škripe po puteljku posutom šljakom ispred novih crvenih kuda. Nekada je tamo bilo polje gdje su se svake večeri igrala djeca. Onda je neki čovjek iz Belfasta kupio čitavu zemlju i sagradio kude – ne onakve mrke kudice kakve su bile njihove, ved svijetle kude od opeke sa blještavim krovovima. Prije su se na polju igrala sva djeca iz ulice — Devineovi, Waterovi, Dunnovi, mali Keogh bogalj, ona i njena brada i sestre. Ernest se naravno nikad nije igrao. Bio je ved odrastao. Njen otac ih je često sa svojim štapom od trnine tjerao s polja. Ali obično je mali Keogh bio na straži i vikao kad bi ga vidio kako dolazi. Ipak, kao da su u ono vrijeme bili prilično sretni. Tada otac još nije bio tako loš, a i majka je bila živa. To je bilo davno. Sada su svi odrasli, i ona i njena brada i sestre. Majka je mrtva. I Tizzie Dunn je mrtav, a Waterovi su se vratili u Englesku. Sve se promijenilo. Došlo je vrijeme da i ona ode kao i ostali, da napusti svoj dom.

Dom! Ogledavala se po sobi i promatrala stare predmete s kojih je jednom u tjednu tolike godine brisala prašinu uvijek se iznova pitajudi odakle tolika prašina dolazi. Možda nikad više nede vidjeti te svoje domade predmete za koje ni u snu ne bi pomislila da de se ikad od njih odijeliti. A ipak sve te godine nije doznala kako se zvao svedenik čija je požutjela fotografija visila iznad pokvarenog harmonija pokraj slike u bojama o obedanju blaženoj Margareti Mariji Alacoque. Bio je školski prijatelj njenog oca. Kad god bi pokazala fotografiju nekom posjetiocu njen bi otac ravnodušno rekao:

»On je sad u Melbourneu.«

Pristala je da ode, da napusti svoj dom. Da li je to bilo pametno? Pokušala je odvagnuti pitanje sa svake strane. U svojoj je kudi u svakom slučaju imala krov nad glavom i hranu. Bila je okružena

(34)

ljudima koje je čitav život poznavala. Naravno, morala je marljivo raditi i u kudi i na poslu. Što li de o njoj govoriti u dudanu kad čuju da je pobjegla s momkom? Možda de redi da je luda, a njeno de mjesto popuniti preko oglasa. Gospođica Gavan bit de sretna. Ona je uvijek bila nabrušena prema njoj, osobito ako je bilo ljudi koji su slušali:

»Gospođice Hill, zar ne vidite da gospođe čekaju?« »Življe, gospođice Hill, molim vas!«

Sigurno nede proliti mnogo suza zato što napušta dudan.

A u bududem domu, u dalekoj nepoznatoj zemlji, bit de posve drugačije. Bit de udana ona, Eveline. Ljudi de je poštovati. Postupat de s njom drugačije nego što su postupali s njenom majkom. Čak i sada, iako je prešla devetnaestu, ponekad se bojala očeve grubosti. Zbog toga je čak počela patiti od drhtavice. Kad su bili mali on ju zato što je bila djevojčica nikada nije onako tukao kao Harryja i Ernesta. Ali kasnije joj je počeo prijetiti i govoriti što bi joj sve učinio samo kad ne bi imao obzira prema njenoj pokojnoj majci. Sada nije imala nikoga da je štiti. Ernest je bio mrtav, a Harry koji je radio kao dekorater crkava bio je gotovo uvijek na putu. Osim svega, počela su je neizrecivo zamarati redovita rječkanja oko novca svake subote uvečer. Ona je uvijek davala svu svoju zaradu – sedam šilinga – Harry je slao koliko je mogao, ali bila je prava muka izvudi od oca novčid. Govorio je da ona razbacuje novac, da je nerazumna, da on nede dopustiti da se njegove teško zarađene pare rasipaju po ulicama, i još koješta drugo, jer je obično bio vrlo zao subotom uvečer. Konačno bi joj ipak dao novac i upitao je da li uopde pomišlja da bi trebalo nešto kupiti za nedeljni ručak. Morala je navrat-nanos izjuriti iz kude i požuriti u kupovinu čvrsto stišdudi u ruci novčarku od crne kože dok se gurala kroz gomilu ljudi na ulicama. Vradala se tek kasno uvečer pretrpana kupljenim zalihama. Imala je mnogo posla, održavala je kudu i pazila na dvoje najmlađe djece koja su joj ostala na brizi da redovito idu u školu i redovito dobivaju obroke. Bio je to težak posao — težak život — ali sada kad se spremala da ga napusti nije joj se činio toliko mrzak.

S Frankom de upoznati drugačiji život. Frank je bio vrlo drag, muževan, otvoren. Trebala je podi s njim nodnim brodom za Buenos

(35)

Aires gdje de postati njegova žena i gdje ju je ved čekala kuda u kojoj de s njim živjeti. Kako se dobro sjedala onog časa kad ga je prvi put vidjela. Stanovao je u jednoj kudi na glavnoj ulici gdje je običavala idi u posjete. Činilo joj se kao da je to bilo tek prije nekoliko tjedana. On je stajao na ulaznim vratima zabačena kačketa, dok mu je razbarušena kosa padala na opaljeno lice. Nedugo zatim upoznali su se. Dolazio je svake večeri pred trgovinu i pratio je kudi. Odveo ju je na predstavu

Mlada Čehinja i ona je bila ponosna kad su sjeli na skupa mjesta.

Veoma je volio glazbu i tiho je pjevušio za vrijeme predstave. Ljudi su vidjeli da su zaljubljeni i kad je pjevao o djevojci koja ljubi mornara bila je nekako ugodno zbunjena. On ju je u šali nazivao Poppens. Najprije je bila veoma uzbuđena što ima momka, a onda ga je i zavoljela. Pričao joj je mnogo priča o dalekim zemljama. Počeo je kao mali na palubi broda Linijske plovidbe Allan koji je plovio za Kanadu. Tada je dobivao svega funtu na tjedan. Nabrojao joj je imena raznih brodova na kojima je plovio i kakve je sve poslove obavljao. Plovio je kroz Magellanov tjesnac i pričao joj o strašnim Patagonijcima. Rekao joj je da se konačno skrasio u Buenos Airesu i da je došao u staru domovinu samo na odmor. Naravno, otac je doznao za njihovu vezu i zabranio joj da ga i dalje viđa.

»Znam kakvi su mornari«, rekao je.

Jednog se dana posvađao s Frankom i odonda se sa svojim draganom morala sastajati u potaji.

Na ulici je postalo tamnije. Dva pisma u njenom krilu izgubila su svoju jasnu bjelinu. Jedno je bilo za Harryja, a drugo za oca. Ernest joj je bio najdraži, ali voljela je i Harryja. Primijetila je da je otac u posljednje vrijeme ostario. Nedostajat de mu. Ponekad je znao biti i vrlo drag. Nedavno, kad je jedan dan ležala bolesna, čitao joj je priču o duhovima i pripravio joj prepečenac. A jednom drugom prilikom, još dok je majka bila živa, čitava je obitelj otišla na izlet na brdo Howth. Tada je, sjeda se, otac stavio na glavu majčinu kapu samo da razveseli i nasmije djecu.

Vrijeme je prolazilo, a ona je i dalje sjedila kraj prozora, naslanjala glavu na zavjesu i udisala miris prašnog kretona. Dolje, na

(36)

kraju ulice, svirale su ulične orguljice. Poznavala je napjev. Čudno je da su se pojavile baš ove večeri da je podsjete na obedanje koje je dala majci da de održavati kudu dokle god bude mogla. Sjetila se posljednjih majčinih trenutaka.

Ležala je u zagušljivoj zamračenoj sobi na drugoj strani predvorja kad se začuo melankolični talijanski napjev. Sviraču orguljica dali su šest penija i rekli mu da ode. Sjedala se kako je otac doštapao natrag u bolesničku sobu i rekao:

»Prokleti Talijani! Došli su čak ovamo!«

I razmišljala je o tužnoj viziji majčina života koji je ostavio pečat prokletstva na čitavo njeno bide – život neprekidnog odricanja koji se na kraju završio ludilom. Zadrhtala je kad joj se učinilo da ponovo čuje majčin glas kako ponavlja luđačkom upornošdu:

»Derevaun Seraun! Derevaun Seraun!«

Skočila je potaknuta iznenadnim strahom. Pobjedi! Mora pobjedi! Frank de je spasiti. On de joj dati život, možda i ljubav. A ona je željela živjeti. Zašto da bude nesretna? Ima pravo na sredu. Frank de je zagrliti, obujmiti. On de je spasiti.

Stajala je u zanjihanoj gomili na pristaništu kod North Walla. Frank ju je držao za ruku i znala je da joj govori, da neprestano nešto ponavlja o putovanju. Na pristaništu je bilo mnogo vojnika sa smeđim kovčezima. Kroz široka vrata natkrivenog prilaza ugledala je na tren crnu gromadu broda s rasvijetljenim prozorima kako miruje uz kej. Nije mu odgovarala. Osjedala je da joj je lice blijedo i hladno i zbunjena i puna tjeskobe molila je Boga da je uputi, da joj pokaže što joj je dužnost. Brod je po drugi put proparao maglu otegnutim tužnim zviždukom. Ako sada pođe, sutra de biti s Frankom na pučini, na putu za Buenos Aires. Imali su rezervirane karte. Zar bi mogla odustati nakon svega što je učinio za nju? Od silne tjeskobe osjeti mučninu i stade pomicati usne u tihoj svesrdnoj molitvi.

Kao da su joj u srcu zabrujala zvona. Osjetila je kako joj je dohvatio ruku.

(37)

»Dođi!«

Svi oceani svijeta lomili su valove o njeno srce. On ju je vukao na njihovo dno, on bi je sigurno utopio. Ona se objema rukama uhvati za željeznu ogradu.

»Dođi!«

Ne! Ne! Ne! Nije mogla. Njene su se ruke mahnito držale za željezo. Boredi se u valovima oceana ona je prestravljeno kriknula.

»Eveline! Evvy!«

Požurio je do ograde i doviknuo joj da dođe za njim.

Vikali su na njega da ne zastaje, ali on ju je još uvijek dozivao. Okrenula mu je svoje blijedo lice, nepokretna kao bespomodna životinja. U njenim očima nije više bilo ljubavi, ni pozdrava, ni prepoznavanja.

POSLIJE TRKE

Automobili su glatko kao kugle klizili prema Dublinu po usjeklini Naas Roada. Na vrhu brda kod Inchicorea okupili su se promatrači i gledali kako kola žure kudama i kako kroz ovaj tjesnac siromaštva i nerada Europa juri svojim bogatstvom i radinošdu. Svakog časa poneka bi skupina zaklicala oduševljenjem potištenih ljudi. Ipak, navijali su za plava kola – kola njihovih prijatelja Francuza.

Francuzi su, osim toga, bili pravi pobjednici. Njihova je ekipa izvrsno prošla, osvojili su drugo i trede mjesto, dok se za vozača njemačkih kola koja su prva stigla na cilj govorilo da je Belgijanac. Zbog toga je svaki plavi auto dočekan na brdu dvostrukom mjerom dobrodošlice za koju su se vozači zahvaljivali osmijesima i naklonima. U jednima od tih skladnih kola bila su četvorica mladida čije je raspoloženje, kako se činilo, prilično prelazilo granice vedrog galicizma. Štoviše, ta je četvorka bila gotovo obijesna. To su bili Charles Ségouin, vlasnik automobila, André Rivière, mlađi električar

(38)

rođen u Kanadi, golemi Mađar po imenu Villona i otmjeni mladid Doyle. Ségouin je bio dobro raspoložen jer je neočekivano, unaprijed, primio neke narudžbe. On se upravo spremao da u Parizu otvori automobilsko poduzede. Rivière je bio veseo jer je trebao biti postavljen za poslovođu tog poduzeda. Obojica su (inače bratidi) bili dobro raspoloženi i zbog uspjeha francuskih kola. Villona je bio zadovoljan jer je pojeo vrlo dobar ručak, a bio je i po prirodi veseljak. Četvrti član družbe bio je previše uzbuđen da bi bio zaista sretan.

Imao je dvadeset i šest godina, meke svijetlosmeđe brkove i prilično bezazlene sive oči. Njegov otac, u početku napredni nacionalist, ubrzo je promijenio svoje poglede. Stekao je novac kao mesar u Kingstownu i otvarajudi neke trgovine u Dublinu i okolini višestruko zaradio na uloženom novcu. Osim toga, imao je sredu i dočepao se nekih poslova za policiju i konačno se toliko obogatio da su ga novine u Dublinu spominjale kao trgovačkog magnata. Poslao je sina na odgoj u jedan veliki katolički zavod u Engleskoj, a zatim ga upisao na pravo na Sveučilištu u Dublinu. Jimmy baš nije osobito ozbiljno studirao i neko se vrijeme bio odao lošem društvu.

Imao je novaca i bio je omiljen među prijateljima. Svoje je slobodno vrijeme čudno dijelio između glazbenih i automobilističkih krugova. Zatim je otišao na semestar u Cambridge da malo upozna život. Njegov otac, iako ga je prekoravao, bio je u duši ponosan na sinovljeve ispade, platio je njegove dugove i doveo ga kudi. Jimmy je u Cambridgeu upoznao Ségouina. Iako su bili samo znanci, Jimmy je uživao u njegovom društvu jer je Ségouin vidio toliko svijeta i jer je bilo poznato da je vlasnik nekih najvedih hotela u Francuskoj.

S takvim čovjekom (a s time se i njegov otac slagao) bilo se vrijedno družiti, čak i kad ne bi bio tako divan prijatelj kakav je on bio. Villona je također bio zabavan – sjajan pijanist – ali na žalost vrlo siromašan.

Kola su veselo jurila s teretom radosne mladosti. Dva su bratida sjedila na prednjem sjedalu. Jimmy i njegov prijatelj Mađar sjedili su otraga. Villona je neosporno bio izvrsno raspoložen. Miljama je za vrijeme vožnje svojim dubokim basom pjevušio neku pjesmu.

(39)

Francuzi su se smijali i dobacivali preko ramena svoje lepršave riječi tako da se Jimmy često morao naginjati naprijed da bi uhvatio njihove brze doskočice. To mu nije bilo posve po volji jer je na brzinu morao pogoditi značenje i doviknuti im u vjetar prigodan odgovor. Osim toga, svakoga bi smelo Villonino pjevušenje i buka automobila.

Brzo kretanje kroz prostor izdvaja pojedinca, isto tako i glasovitost, isto tako i bogatstvo. To su bila tri jaka razloga da Jimmy bude uzbuđen. Mnogi njegovi prijatelji vidjeli su ga tog dana u društvu ovih Europljana. Prilikom kontrole Ségouin ga je predstavio jednom francuskom natjecatelju koji je na zbunjen Jimmyjev pozdrav razvukao opaljeno lice i pokazao niz sjajnih bijelih zubi. Bilo je ugodno vratiti se poslije takve časti profanom svijetu promatrača koji su se gurkali i dobacivali mu značajne poglede. A onda, što se tiče novca – on je zaista raspolagao velikom svotom. Možda za Ségouina to ne bi bilo mnogo, ali Jimmy, koji je usprkos povremenim pogreškama naslijedio u biti zdrave instinkte, dobro je znao kako je teško bio taj novac stečen. Zbog toga su se u početku njegovi izdaci zadržavali u granicama umjerene lakomislenosti, a ako je ved bio svjestan truda koji se krio u novcu kad se radilo samo o nekom hiru otmjenosti, koliko je tek sada o tome razmišljao kad se spremao da uloži vedi dio svoje imovine. Bila je to za njega ozbiljna stvar.

Naravno, investicija je bila dobra, a Ségouin se potrudio da ostavi utisak kao da de samo za ljubav prijateljstva pristati da se i taj doprinos irskog novca uloži u kapital poduzeda. Jimmy je veoma cijenio očevu poslovnu oštroumnost, a u ovom slučaju baš je njegov otac prvi predložio tu investiciju, taj posao u automobilskom poduzedu koji može donijeti pune dupove blaga. Osim toga, Ségouin je očevidno odavao dojam bogata čovjeka. Jimmy je počeo preračunavati koliko su nadnica vrijedila gospodska kola u kojima se vozio. Kako su samo lako jurila! Kako su samo elegantno prolazila seoskim cestama! Vožnja je dotakla čarobnim prstom istinski puis života i ustrojstvo ljudskih živaca hrabro se borilo da odgovori na ludu jurnjavu hitre plave životinje.

Vozili su se Dame Streetom. Promet je bio neuobičajeno živ, automobilisti su zaglušno trubili i tramvajski vozari nestrpljivo zvonili.

(40)

U blizini banke Ségouin zaustavi kola i Jimmy i njegov prijatelj izađoše. Na pločniku se okupila mala skupina ljudi koja se divila motoru koji je neprekidno brektao. Te večeri Ségouin je pozvao društvo na večeru u svoj hotel, pa su Jimmy i Villona, koji je odsjeo kod njega, pošli kudi da se presvuku. Kola su polako krenula prema Grafton Streetu dok su se dva mladida probijala kroz gomilu promatrača. Sa čudnim osjedajem razočaranja hodali su prema sjevernoj strani, dok je grad zapalio iznad njih blijede okrugle svjetiljke u sumaglici ljetne večeri.

U Jimmyjevoj se kudi o toj večeri govorilo kao o izvanrednom događaju. Njegovi su roditelji pored uzbuđenja osjedali i izvjestan ponos, izvjesnu želju da budu lakomisleni, jer imena velikih stranih gradova, ako ništa drugo, imaju bar tu vrlinu. Jimmy je, osim toga, vrlo lijepo izgledao kad se preodjenuo i dok je u predvorju po posljednji put popravljao svoju leptir mašnu, njegov se otac osjedao čak i trgovački zadovoljan što de svom sinu omoguditi dobitak koji se ne može tako često pribaviti. Zbog toga je bio izvanredno prijazan prema Villoni i svojim ponašanjem htio iskazati istinsko poštovanje prema stranim dostignudima. Ali Mađar po svoj prilici nije ni primijetio profinjenost svog domadina jer ga je počela mučiti strahovita želja za večerom.

Večera je bila izvrsna, izvanredna. Jimmy je zaključio da je Ségouin imao vrlo profinjen ukus. Društvu se pridružio i mladi Englez po imenu Routh, koga je Jimmy viđao sa Ségouinom u Cambridgeu. Mladidi su večerali u ugodnoj sobi uz svjetlost električnog lustera. Razgovarali su živo i bez ustezanja. Jimmy, čija se mašta raspalila, zamišljao je živahnu svježinu Francuza elegantno udruženu s čvrstim okvirom Englezove naravi. Mislio je kako je ta njegova predožba lijepa i točna. Divio se domadinovoj umješnosti kojom je vodio razgovor. Petorica mladida imali su različite sklonosti i razvezali su jezike. Villona je s velikom ljubavi počeo otkrivati ugodno iznenađenom Englezu ljepote engleskog madrigala žaledi što su nestala stara glazbala. Rivière je, ne baš duhovito, poduzeo da Jimmyju objasni uspjehe francuskih mehaničara. Mađar je svojim zvonkim glasom upravo počeo govoriti koliko je smiješan lažni lirizam kod romantičnih

(41)

slikara, kad Ségouin povede razgovor o politici. To je svima bilo dobro poznato područje. Jimmy pod utjecajem svog podrijetla osjeti kako se u njemu ponovo budi očev zamrli žar, tako da konačno raskravi i mlakog Routha. Duhovi su se zagrijali što je Ségouinu sve više otežavalo dužnost domadina, pa je čak prijetila opasnost da dođe i do osobne mržnje. Oprezni domadin prvom prilikom podiže čašu u čast čovječanstva i kad su svi ispili zdravicu, on značajno širom otvori prozor.

Te nodi grad je navukao krinku metropole. Petorica mladida šetala su Stephen’s Greenom okružena blagim oblakom mirisavoga duhanskog dima. Razgovarali su glasno i veselo i s ramena su im lepršali ogrtači. Ljudi su ih propuštali da prođu. Na uglu Grafton Streeta neki mali debeljko upravo je bio smjestio dvije lijepe dame u kola, dok ih je neki drugi debeljko pratio. Kola su krenula i tog časa mali debeljko ugleda družbu.

»André!«

»Pa to je Farley!«

Slijedila je bujica riječi. Farley je bio Amerikanac. Nitko nije baš točno znao o čemu se razgovaralo. Villona i Riviere bili su najbučniji, ali i ostali su bili uzbuđeni. Uspeli su se u kočiju i natiskali se jedan kraj drugog uz mnogo smijeha. Pradeni veselim praporcima vozili su se pokraj gomile ljudi, koja se sada stapala u mekše boje. Na Westland Rowu uspeli su se na vlak i svega nekoliko sekundi kasnije, kako se činilo Jimmyju, izašli su iz kolodvora Kensington. Sakupljač karata pozdravi Jimmyja. Bio je star čovjek.

»Krasna večer, gospodine!«

Bila je prohladna ljetna večer. Pred njima se prostirala luka kao zamračeno ogledalo. Držedi se za ruke pođoše prema njoj pjevajudi u zboru Kadet Russel i topdudi nogama kad god bi došli do pripjeva:

»Ho! Ho! Hohé, vraiment!«

U sidrištu se ukrcaše u barku i zaveslaše prema Amerikančevoj jahti. Tamo su ih čekali jelo, glazba i karte. Villona reče s iskrenim oduševljenjem:

(42)

»Divno!«

U kabini su zatekli glasovir. Villona je za Farleyja i Rivièra svirao valcer, Farley je bio kavalir, Rivière dama, a zatim je improvizirao kvadrilu uz koju su mladidi izmišljali originalne figure. Kako su bili veseli! Jimmy je zdušno igrao svoju ulogu, to je konačno bio život! Onda je Farley sav zadihan povikao: »Stanite!« Sluga je donio laganu zakusku i mladidi su posjedali uz jelo tek reda radi. Međutim, obilno su pili, to je bilo boemski. Pili su zdravice za Irsku, Englesku, Francusku, Mađarsku, za Sjedinjene Američke Države. Jimmy je održao govor, vrlo dug govor, i kad god je zastao, Villona bi uzviknuo: »Čujmo! Čujmo!« A kad je sjeo, prolomio se buran pljesak. Sigurno je dobro govorio. Farley ga je potapšao po leđima i glasno se smijao. Kakvi su to bili veseljaci! Zaista, bili su divna družba!

Karte! Karte! Stol je začas bio pospremljen. Villona se neprimjetno vratio glasoviru i zasvirao im po želji. Ostali su se hrabro upustili u pustolovinu i igrali igru za igrom. Pili su zdravicu hercovoj i karo dami. Jimmy je potajno žalio što nema promatrača: duhovitosti su vrcale. Igralo se na visoke svote i novac je počeo prelaziti iz ruke u ruku. Jimmy nije točno znao tko dobiva ali znao je da on gubi. To se, međutim, događalo njegovom vlastitom krivnjom, jer je često griješio, pa su drugi morali sračunavati njegove dugove. Bili su to vraški momci, a ipak je želio da završe s igrom. Ali, bilo je prekasno. Netko je podigao čašu u čast jahte Ljepotica iz Newporta, a zatim je netko predložio da se odigra posljednja igra za veoma visoku svotu.

Glasovir je utihnuo. Villona je sigurno izašao na palubu. Bila je to strašna igra. Prekinuli su je pred sam završetak da ispiju zdravice za sredu. Jimmy je shvatio da se igra odlučuje između Routha i Ségouina. Kakvo uzbuđenje! I Jimmy je bio uzbuđen. Naravno, izgubit de. Koliko je proigrao? Muškarci su poustajali da stojedki odigraju posljednje štihove i svi su mnogo govorili i gestikulirali. Routh je dobio. Kabina se zatresla od klicanja, a onda su skupili karte. Počeše računati kako je tko prošao. Farley i Jimmy su najviše izgubili.

Znao je da de se ujutro kajati, ali tog časa bio je sretan što de se konačno odmoriti, što de njegova ludost utonuti u mračno mrtvilo

References

Related documents

SPDEs are partial differential equations for which the input data (i.e. forcing terms, diffu- sion/advection/reaction coefficients, domain) are uncertain. This uncertainty could

All classes spent at least some time doing self-selected reading of graded readers from the following series: Penguin Readers, Oxford Bookworms Library, Longman

More and more sodium/lithium-ion battery anode materials are being developed with the aims of high energy density, high cycling stability, and excellent rate

In this study, we directly observed the reduction of Li metal on the electrode and evaluated the rate of transfer of lithium into carbon using in situ NMR

and higher of cost flights. Air Route monitoring is chosen as one application to indicate this issue. Field server which include various sensors is distributed by using sensor

The statistical results for each topic were: Environment Average: 0.09 Standard deviation: 0.504 Polarity: Negative Ratio: 60% Pollution Average: 0.03 Standard deviation:

- Enforce policy across all systems through development and support methodology - Execute development activities based on data governance and management policies - Submit changes

Coherently with the socio-cognitive theory of moral agency (Bandura, 1999) and with the socio-ecological model of bullying (Swearer & Doll, 2001), we propose that