J.R.R. Tolkien - Hurinova Djeca

Naslov izvornika

Narn i Chîn Húrin: The Tale of the Children of Húrin

Originally published in English by HarperColIins Publishers Ltd under the title:The Children of Húrin

Copyright© The J.R.R.Tolkien Copyright Trust and C.R.Tolkien 2007

Preveo s engleskog Vladimir Cvetković Sever Ilustracije

Alan Lee Urednik

Neven Antičević

is a registered trademark of The J.R.R.Tolkien Estate Limited

Uvod: Meduzemlje u Drevnim danima 11

Bilješka o izgovoru 21

Narn i Chîn Húrin:. Pripovijest o Húrinovoj djeci...23

I. Túrinovo djetinjstvo 25 II. Bitka suza nebrojenih 39 III. Riječi Húrina i Morgotha 45

IV. Túrinov odlazak 49 V. Túrin u Doriathu 59 VI. Túrin medu odmetnicima 73

VII. O patuljku Mîmu 89 VIII. Zemlja Luka i Šljema 103

IX. Belegova smrt 111 X. Túrin u Nargothrondu 117

XII. Túrinov povratak u Dor-lómin 133 XIII. Túrinov dolazak u Brethil 141 XIV. Putovanje Morwen i Niënor u Nargothrond 145

XV. Niënor u Brethilu 157 XVI. Glaurungov nailazak 163 XVII. Glaurungova smrt 173 XVIII Túrinova smrt 183

Rodoslovlja 193

Dodatak 195 1. Evolucija velikih pripovijesti 197

2. Sastav teksta 207

Pojmovnik pripovijesti o Húrinovoj djeci...215

objavljene u Silmarillionu, Nedovršenim pripovijestima i Povijesti

Međuzemlja) u cijelosti nepoznate, osim ako prema čuvenju ne drže

da su stilom i izričajem čudne i nepristupačne. Iz tog razloga već dugo smatram kako ima valjanih razloga za predstavljanje dugoga oblika legende mojega oca o Húrinovoj djeci kao samostalnog djela u vlastitim koricama, uz što je moguće manje uredničkih opaski, te prije svega u neprekidnom pripovjednom obliku bez izostavljanja ili upadica, kad bi se to moglo učiniti bez izobličavanja ili izmišljanja, usprkos nedovršenome stanju u kojemu su neki njezini dijelovi za njim ostali.

Vjerovao sam kako bi pripovijest o sudbini Túrina i Niënor, djece Húrina i Morwen, predstavljena na takav način, mogla pogledu otkriti prizore i priče smještene u dosad nepoznato Međuzemlje, živopisne i neposredne, no zamišljene kao naslijeđe iz daleke davnine: potopljene zemlje zapadno od Modroga gorja kojima je Drvobradaš šetao u mladosti, te život Túrina Turambara, u Dor-lóminu, Doriathu, Nargothrondu i šumi Brethil.

Ova se knjiga stoga ponajprije obraća onim čitateljima koji se možda sjećaju da je Shelobina koža bila tako strahovito tvrda da je "nije mogla probiti nikakva ljudska snaga, čak ni da je vilenjak ili patuljak iskovao čelik, a njime baratala ruka Berenova ili Túrinova", ili da je Elrond spomenuo Túrina Frodu u Rivendellu kao "moćna prijatelja vilenjaka iz davnine", ali više od toga o njemu ne znaju.

* * *

Moj otac je kao mladić, u godinama Prvoga svjetskog rata i davno prije nego što je postojala i slutnja pripovijesti koje će oblikovati radnju Hobita ili Gospodara prstenova, počeo pisati zbirku priča koju je nazvao Knjiga izgubljenih pripovijesti. To je bilo njegovo prvo djelo stvaralačke književnosti, pritom i znatno, jer sadrži četrnaest potpunih pripovijesti, usprkos tome što je ostalo nedovršeno. U Knjizi

izgubljenih pripovijesti prvi put se u pripovjednom obliku pojavljuju

Bogovi, odnosno Valari, te vilenjaci i ljudi kao djeca Ilúvatara (Tvorca); veliki Neprijatelj Melkor-Morgoth, te Balrozi i orci, kao i zemlje u kojima se Pripovijesti zbivaju: Valinor, "zemlja Bogova" s onu stranu zapadnoga oceana, i "Velike zemlje" (poslije nazvane "Međuzemlje", između istočnih i zapadnih mora).

Među Izgubljenim pripovijestima tri se ističu dužinom i iscrpnošću, a sve tri se, uz vilenjake, bave i ljudima: to su Pripovijest o Tinúviel (koja se u kratkom obliku javlja u Gospodaru prstenova, kao priča o Berenu i Lúthien koju Aragorn pripovijeda hobitima na Vjetrovrhu; moj otac napisao ju je 1917. godine), Turambar i Foalókë (Túrin Turambar i Zmaj, svakako postojeća 1919., ako ne i prije), te Pad

Gondolina (1916.-1917. godine). U često navođenom ulomku iz

dugog pisma s prikazom svojega djela, nastalog 1951., tri godine prije objavljivanja Prstenove družine, moj otac navodi svoju prvotnu nakanu: "nekoć sam davno (ta me preuzetnost odavno prošla) kanio stvoriti cjelinu više-manje povezanih legendi, u rasponu od krupnih i kozmogonijskih, do razine romantične bajke - gdje bi veće bile utemeljene na manjima u doticaju sa zemljom, a manje obdarene divotom svojih golemih zaslona... Neke od tih velikih pripovijesti ocrtao bih u cijelosti, a mnoge ostavio tek u obrisima, smještene u širu cjelinu."

Iz ovog se prisjećanja vidi kako se u njegovu poimanju budućega

Silmarilliona odavno nalazila zamisao da pojedine "Pripovijesti" valja

ispripovijedati u mnogo iscrpnijem obliku; dapače, u istome pismu iz 1951. godine on izrijekom spominje tri navedene priče kao najduže u Knjizi izgubljenih pripovijesti. Pritom naziva pripovijest o Berenu i Lúthien "glavnom pričom Silmarilliona", te za nju kaže: "ta je priča (držim, lijepa i moćna) junačka bajka-romanca, razumljiva sama po

sebi uz tek vrlo općenito poznavanje pozadine. Ali ujedno je i ključna karika u niski, lišena punog značenja kad nije na svojemu mjestu u njoj." "Postoje i druge priče gotovo jednako iscrpne razrade," dodaje on, "a i jednako neovisne, pa ipak vezane uz opću povijest": to su

Húrinova djeca i Pad Gondolina.

Tako se iz vlastitih riječi mojega oca čini neupitnim da je on te tri "Velike pripovijesti" iz Drevnih dana (o Berenu i Lúthien, o Húrinovoj djeci i o padu Gondolina) smatrao dostatno zaokruženim djelima koja ne traže poznavanje šireg legendarija poznatoga pod imenom Silmarillion, pod uvjetom da im uspije dati konačan i dovršen pripovjedni oblik u željenim razmjerima. S druge strane, kao što je moj otac istom prilikom primijetio, pripovijest o Húrinovoj djeci nezaobilazan je dio povijesti vilenjaka i ljudi u Drevnim danima, te se u njoj neizbježno često spominju zbivanja i okolnosti iz te šire priče.

Bilo bi posve suprotno zamisli ove knjige opteretiti čitatelja obiljem bilježaka s podacima o likovima i zbivanjima, koji su ionako rijetko kad doista bitni za praćenje radnje. Doduše, takva bi pomoć tu i tamo mogla dobro doći, pa stoga u Uvodu dajem vrlo kratak prikaz Belerianda i njegovih žitelja pri kraju Drevnih dana, kada su rođeni Túrin i Niënor; k tome sam, uz zemljovid Belerianda i sjevernih zemalja, u knjigu uvrstio i pojmovnik svih imena i naziva što se zatječu u tekstu, popraćen vrlo šturim opisima, te pojednostavljena rodoslovlja.

Na kraju knjige nalazi se Dodatak u dva dijela: prvi je posvećen nastojanjima mojega oca da trima pripovijestima dade konačan oblik, a drugi sastavu teksta u ovoj knjizi, u mnogim pogledima različitog od onoga u Nedovršenim pripovijestima.

Dugujem veliku zahvalnost svojemu sinu Adamu Tolkienu na presudnoj pomoći koju mi je pružio pri raspoređivanju i predstavljanju građe u Uvodu i Dodatku, te pri olakšavanju prelaska knjige u (za mene) obeshrabrujući svijet elektroničkog prijenosa podataka.

ključan za cjelinu djela: njegove strogosti i neveselosti, njegova pojma pravičnosti i samilosti; Húrina također, hitrog, vedrog i poletnog, te majke mu Morwen, suzdržane, odvažne i uznosite; te kućnog života u hladnoj zemlji Dor-lómin u onim godinama, već punima straha, nakon što je Morgoth probio Opsadu Angbanda, prije Túrinova rođenja.

Ali sve je to bilo u Drevnim danima, u Prvom dobu svijeta, nepojmljivo davnom. Udaljenost vremena u koje ova priča seže dojmljivo dočarava jedan odjeljak Gospodara prstenova. Na velikome vijeću u Rivendellu Elrond je govorio o Posljednjemu savezu vilenjaka i ljudi, i o porazu Saurona na kraju Drugog doba, tad već više od tri tisuće godina dalekima:

Tu je Elrond pošutio i uzdahnuo. "Ja se dobro sjećam njihovih divotnih stjegova", reče. "Podsjetili su me na slavu Drevnih dana i na postrojbe Belerianda, toliko se velikih knezova i vojskovođa našlo na okupu. Pa ipak, nije ih bilo onoliko, niti su bili toliko lijepi, kao onda kad je Thangorodrim skršen i kad su vilenjaci mislili da je zlu zauvijek došao kraj, iako nije bilo tako."

"Vi se toga sjećate?" priupita ga Frodo, toliko zapanjen da je naglas izgovorio što misli. "Ali ja sam mislio," promuca kad se Elrond okrene njemu, "ja sam mislio da je davno, davno bio pad Gil-galadov."

"Pa i jest", ozbiljno potvrdi Elrond. "Ali moje pamćenje seže čak do Drevnih dana. Eärendil mi je bio otac, a on se rodio u Gondolinu prije njegove propasti; a majka mi je bila Elwing, kći Diorova, sina Lúthien od Doriatha. Ja sam proživio tri doba na zapadu i bio svjedok mnogih poraza i mnogih jalovih pobjeda."

Otprilike šest i pol tisuća godina prije nego što je Elrondovo vijeće zasjedalo u Rivendellu, Túrin se rodio u Dor-lóminu, "u zimu te godine", kako bilježe Ljetopisi Belerianda, "uz znamenja žalosti".

Ali tragedija njegova života nipošto se ne razabire isključivo iz prikaza ličnosti, jer bio je osuđen na život u zamci prokletstva goleme i zagonetne moći, kletve koju je Morgoth bacio na Húrina, Morwen i njihovu djecu, zato što mu se Húrin usprkosio i usprotivio njegovoj volji. A Morgoth, prozvan Crni neprijatelj, podrijetlom je bio, kako je kazao Húrinu kada su ga zarobljenog izveli pred njega: "Melkor, prvi i najmoćniji među Valarima, onaj koji bijaše prije svijeta." Postavši sad trajno utjelovljen, likom gorostasan i veleban, no užasan Kralj na sjeverozapadu Međuzemlja, tjelesno je stolovao u golemoj utvrdi Angbandu, Željeznome paklu: crni ispuh što se dimio s vrhova Thangorodrima, gorja koje je naslagao povrh Angbanda, izdaleka se vidio kao mrlja na sjevernom nebu. U Ljetopisima Belerianda kazuje se da su se "Morgothove dveri nalazile samo stotinu pedeset liga od mosta pri Menegrothu; daleko, a opet preblizu." Riječi se odnose na most koji je vodio u nastambe vilenjačkoga kralja Thingola, onoga koji je uzeo Túrina za posinka: zvale su se Menegroth, Tisuću pećina, a ležale daleko na jug i istok od Dor-lómina.

Ali kako je bio tjelesan, Morgoth se bojao. Moj otac je o njemu napisao: "Kako je pakost u njemu bujala, i kako je oda se slao zlo uobličeno u laži i opaka stvorenja, njegova je moć prelazila u njih i raspršavala se, dok je on sâm postajao vazda sve vezaniji uz zemlju, nesklon izlasku iz svojih mračnih tvrđava." Tako, kad je Fingolfin, Vrhovni kralj noldorskih vilenjaka, sâm odjahao pred Angband da izazove Morgotha na dvoboj, pred ulazom je viknuo: "Izađi, kralju kukavni, i vlastitom se rukom bori! Ti što u jazbini ležiš, a sužnje u boj šalješ, lažljivče i lukavce, dušmanine Bogova i vilenjaka, dođi!

Jer vidjeti želim kukavno ti lice." A tada (kazuje se) "Morgoth dođe. Jer nije mogao zanijekati takav izazov u lice svojim zapovjednicima." Borio se moćnim maljem Grondom, koji je pri svakom udarcu stvarao golemu jamu, i u boju sastavio Fingolfina sa zemljom; ali prije nego što će umrijeti, Fingolfin je pribio Morgothovo silno stopalo uz tlo, "i crna krv prokulja i ispuni Grondove jame. Morgoth je od toga dana uvijek išao kljast." Također, kad su Beren i Lúthien u obličjima vuka i šišmiša doprli u najdublju dvoranu Angbanda, gdje je stolovao Morgoth, Lúthien ga je opčinila: a "istog trena on se sruši kao što se brdo odranja i klizi pa, bačen poput groma sa svojega prijestolja, pade ničice na podove pakla. Željezna mu se kruna odjekujući otkotrlja s glave."

Kletva takovog bića, koje može izjaviti da "sjenka moje nakane na Ardi [Zemlji] leži, i sve se u njoj polagano i postojano prema mojoj volji svija", razlikuje se od kletvi ili proklinjanja mnogo manje moćnih bića. Morgot ne "priziva" zlo ili nesreću na Húrina i njegovu djecu, ne "zaziva" višu silu na djelovanje: jer on, "Gospodar sudbina u Ardi", kako je sebe nazvao pred Húrinom, kani prouzročiti neprijateljevu propast snagom vlastite divovske volje. Tako on "oblikuje" budućnost onih koje mrzi, i stoga kaže Húrinu: "Moja će misao tlačiti sve one koje ljubiš poput oblaka Kobi i bacati ih u mrak i očaj."

Húrinu je namijenio muku "gledanja Morgothovim očima". Moj je otac odredio što to znači: onaj tko je primoran pogledati u Morgothovo oko, "vidio" bi (ili primio u svijest iz Morgothove svijesti) neodoljivo uvjerljiv prikaz zbivanja, izobličen Morgothovom bezdanom pakošću; a ako bi itko doista i mogao odbiti Morgothovu zapovijed, Húrin nije. Dijelom je tako bilo, kazao je moj otac, zato što je iz ljubavi prema svojima i ispaćenom strahovanju za njih poželio saznati sve što može o njima, ne mareći za izvor; a dijelom i zbog ponosa, u vjeri da je porazio Morgotha u raspravi, te da bi mogao odnijeti prevagu u "sukobu pogledima" s Morgothom, ili barem zadržati moć rasuđivanja i uvidjeti razliku između činjenice i pakosti.

Za cijeloga trajanja Túrinova života nakon odlaska iz Dor-lómina, te života sestre mu Niënor, koja oca nikad nije upoznala, takova je bila sudbina Húrina, nepomično posjednutog na visoko mjesto

u Thangorodrimu i sve punijeg gorčine koju mučitelj u njemu izaziva.

U pripovijesti o Túrinu, koji se prozvao Turambar, "Vladar nad sudbinom", Morgothovu kletvu po svoj prilici valja shvatiti kao silu puštenu da čini zlo i sama traži svoje žrtve; tako se za toga samoga palog Valu kaže kako strahuje da Túrin "ne izraste u tolika moćnika da ne poništi na sebe bačenu kletvu i tako izmakne namijenjenoj mu kobi" (str. 107). A poslije, u Nargothrondu, Túrin prikrije svoje pravo ime, te se razljuti nakon što ga Gwindor razotkrije: "Sad si mi naudio, prijatelju, izdavši moje pravo ime, i prizvavši na me moju kob, od koje se prikriti htjedoh." Upravo je Gwindor prethodno ispričao Túrinu da Angbandom, gdje je Gwindor bio zarobljen, kruži glas da je Morgoth bacio kletvu na Húrina i sav njegov rod. Ali sad je na Túrinovu srdžbu ovako odgovorio: "kob u tebi počiva, ne u imenu tvome."

Ova složena zamisao ima tako ključno mjesto u priči da je moj otac čak predložio i alternativni naslov za nju: Nam e-'Rach Morgoth, Pripovijest o kletvi Morgothovoj. A njegovo se gledanje na nju vidi iz ovih riječi: "Tako okonča pripovijest o Túrinu nesretnome; o najgoroj od svih rabota Morgothovih među ljudima u davnašnjemu svijetu."

Dok je Drvobradaš šetao šumom Fangorn noseći Merryja i Pippina u pregibima ruku, pjevao im je o mjestima koja je poznavao u dalekim vremenima i o drveću koje je ondje raslo:

Vrbicima Tasarinana hodio sam u proljeće. Ah, ta slika i taj miris proljeća Nan-tasariona!

To, rekoh si da dobro je.

Bresticima Ossirianda hodio sam tokom ljeta.

Ah, to svjetlo i ta glazba ljeta na Ossirskih sedam rijeka! To mišljah da najbolje je.

A ujesen došao sam do bukava Neldoretha.

Ah, to zlato i ta rumen, uzdah lišća u jesen Taur-na-Neldora! Sve bje ljepše neg poželjet mogao sam.

Al na zimu uspeh se do borova s visoravni Dorthoniona. Ah, taj vjetar, ta bjelina naspram granja crnog zimskog

Moj poj se digo sav raspjevan širom svoda. Sve te zemlje danas sniju prekrivene valovima,

Dok ja hodim Ambaronom, Tauremornom i Aldalómëom, Po mom kraju, po Fangornu,

Gdje je korijenje duboko.

Gdje minula ljeta od naslaga lišća bolje Kriju tlo Tauremornalómë.

Pamćenje Drvobradaša, "Enta iz zemlje stare ko gora", doista je bilo dugo. Sjećao se drevnih šuma u velikoj zemlji Beleriandu, uništenoj u previranjima Velike bitke na izmaku Drevnih dana. Veliko je More tada pokuljalo i potopilo sve krajeve zapadno od Modroga gorja, zvanog Ered Luin i Ered Lindon: stoga zemljovid pridodan

Sümarillionu završava tim gorskim lancem na istoku, dok zemljovid

pridodan Gospodaru prstenova završava istim lancem na zapadu; a obalni predjeli s druge strane gorja, na tome zemljovidu nazvani Forlindon i Harlindon (Sjeverni Lindon i Južni Lindon) bili su sve što je u Trećem dobu preostalo od predjela zvanog kako Ossiriand, Zemlja sedam rijeka, tako i Lindon, kroz čije je brijestove šume Drvobradaš nekoć šetao.

Šetao je i između velebnih borova na visoravni Dorthonion ("Zemlja borova"), koja je poslije stekla ime Taur-nu-Fuin, "Šuma pod mrakom", jer ju je Morgoth pretvorio u "predio strave i tamnih čini, lutanja i očaja" (str. 111); zašao je i u Neldoreth, sjevernu šumu Doriatha, Thingolove kraljevine.

Upravo u Beleriandu i sjevernim predjelima odigrala se Túrinova strašna sudbina; dapače, i Dorthonion i Doriath, kojima je šetao Drvobradaš, bili su presudni u njegovu životu. Rođen je u svijetu stalnog ratovanja, iako je bio još dijete u vrijeme posljednje i najveće bitke beleriandskih ratova. Vrlo kratak prikaz događaja koji su do toga doveli odgovorit će na pitanja koja tijekom radnje nastaju i objasniti navode koji se u njoj zatječu.

Sjeverne granice Belerianda bjelodano je tvorio Ered Wethrin, Sjenovito gorje, iza kojega je ležao Húrinov zavičaj, Dor-lómin, dio Hithluma; na istoku je pak Beleriand sezao do podnožja Modroga gorja. Istočnije odatle ležale su zemlje koje se jedva pojavljuju u

povijesti Drevnih dana; ali narodi koji su tu povijest oblikovali stigli su s istoka preko prijevoja u Modrome gorju.

Vilenjaci su se pojavili daleko odatle, na udaljenom istoku, pokraj jezera po imenu Cuiviénen, Voda buđenja; Valari su ih ondje pozvali da napuste Međuzemije, prijeđu Veliko more i dođu u "Blaženu kraljevinu" Aman na zapadu svijeta, zemlju Bogova. One koji su prihvatili poziv na veliki je put preko Međuzemlja poveo Vala Oromë, Lovac, i oni se nazivaju Eldarima, vilenjacima s Velikoga putovanja, odnosno Plemenitim vilenjacima: razlikuju se od onih koji su odbili poziv i izabrali Međuzemije kao svoju zemlju i svoju sudbinu. To su "niži vilenjaci", zvani Avari, Nevoljni.

Ali nisu svi Eldari, sve i ako su prešli Modro gorje, otputovali preko Mora; oni koji su se zadržali u Beleriandu nazivaju se Sin-darima, Sivim vilenjacima. Njihov je vrhovni kralj bio Thingol (što znači "Sivoplašt"), koji je vladao iz Menegrotha, Tisuću pećina u Doriathu. Nisu ni svi Eldari koji su prešli Veliko more ostali u zemlji Valara; jer jedan od njihovih velikih rodova, Noldori ("Znalci"), vratio se u Međuzemije, te se oni nazivaju Izgnanicima. Kolovođa njihove pobune protiv Valara bio je Fëanor, "Duh vatre": on je bio najstariji sin Finwëa, negdašnjeg predvodnika povorke Noldora iz Cuiviénena, sada pokojnog. Taj presudni događaj u vilenjačkoj povijesti moj otac je kratko sažeo na sljedeći način u Dodatku A

Gospodara prstenova:

Fëanor je bio najveći od Eldarâ u vještinama i znanosti, ali naj­ ponosniji i najsvojeglaviji. On je izradio Tri dragulja, Silmarile, i ispunio ih zračenjem Dvaju stabala, Telperiona i Laurelina, koje je obasjavalo valarsku zemlju. Za tim draguljima polakomio se Neprijatelj Morgoth, pa je uništio stabla, ukrao dragulje i odnio ih u Međuzemije te ih sakrio u svoju veliku tvrđavu Thangorodrim [gorje iznad Angbanda]. Protiv volje Valara, Fëanor je napustio Blaženu kraljevinu i otišao u izgnanstvo u Međuzemije povevši za sobom dobar dio svoga naroda; jer on je u svojoj oholosti naumio silom oteti Morgothu dragulje. Tako je došío do beznadnog rata Eldarâ i Eldainâ protiv Thangorodrima, u kojem su oni naposljetku doživjeli težak poraz.

Fëanor je poginuo u bici netom po povratku Noldora u Međuzemlje, a njegova sedmorica sinova zaposjela su prostrane krajeve na istoku Belerianda, između Dorthoniona (Taur-nu-Fuina) i Modroga gorja; ali njihova je snaga uništena u groznoj Bici suza nebrojenih koju opisuju Húrinova djeca, nakon koje su Fëanorovi sinovi lutali "poput lišća nošena vjetrom"(str. 45).

Drugi je Finwëov sin bio Fingolfin (Fëanorov polubrat), smatran vrhovnim vladarom sviju Noldora; on je sa sinom Fingonom vladao Hithlumom, smještenim sjeverno i zapadno od velikoga lanca Ered Wethrina, Sjenovita gorja. Fingolfin je živio u Mithrimu, pokraj istoimena jezera, dok je Fingon držao Dor-lómin na jugu Hithluma. Njihova je glavna utvrda bio Barad Eithel (Kula na izvoru) pri Eithel Sirionu (Vrelu Siriona), gdje je rijeka Sirion izvirala s istočne strane Sjenovita gorja: Sador, stari kljasti sluga Húrina i Morwen, ondje je godinama služio kao vojnik, kao što je rekao Túrinu (str. 30). Nakon Fingolfinove pogibije u dvoboju s Morgothom, Fingon je namjesto njega postao Vrhovni kralj Noldora. Túrin ga je vidio jedanput, kad je on "s mnogim velmožama projahao Dor-lóminom i prešao most

na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i bjelini" (str. 29).

Drugi je Fingolfinov sin bio Turgon. On je isprva, nakon povratka Noldora, stolovao u kući zvanoj Vinyamar, u primorskome dijelu Nevrasta, zapadno od Dor-lómina; ali potajice je podigao skriveni grad Gondolin na brijegu nasred ravnice po imenu Tumladen, posve obavijene Kružnim gorjem, smještene istočno od rijeke Sirion. Kad je Gondolin sazdan nakon dugogodišnjeg rada, Turgon se odselio iz Vinyamara, te se sa svojim narodom, i noldorskog i sindarskog roda, nastanio u Gondolinu; i stoljećima se to prelijepo vilenjačko uporište čuvalo u najdubljoj tajnosti. Jedini je ulaz bio neopaziv i pod jakom stražom, te nijedan neznanac nikad nije mogao tuda ući; Morgoth nikako nije uspijevao saznati gdje leži. Tek je u Bici suza nebrojenih, kada je već više od tri stotine pedeset godina minulo od njegova odlaska iz Vinyamara, Turgon sa svojom silnom vojskom izašao iz Gondolina.

Treći Finwëov sin, Fingolfinov brat i Fëanorov polubrat, bio je Finarfin. On se nije vratio u Međuzemlje, ali njegovi sinovi i kći pošli su s povorkom Fingolfina i njegovih sinova. Najstariji Finarfinov sin

bio je Finrod, koji je, nadahnut velebnošću i ljepotom Menegrotha u Doriathu, osnovao podzemni grad-tvrđavu Nargothrond, zbog čega je dobio ime Felagund, koje se tumači kao "Gospodar pećina" ili

"Špiljoklesac" na jeziku patuljaka. Vrata Nargothronda gledala su na klanac rijeke Narog u Zapadnom Beleriandu, gdje je ta rijeka prolazila visokim brdima zvanim Taur-en-Faroth, odnosno Visoki Faroth; ali Finrodova se kraljevina sterala nadugačko i naširoko, na istok do rijeke Sirion, a na zapad do rijeke Nenning, koja je utjecala u more pri luci Eglarestu. Ali Finrod je skončao u tamnicama Saurona, glavnog Morgothova sluge, a krunu Nargothronda preuzeo je Orodreth, drugi Finarfinov sin: to se zbilo u godini nakon Túrinova rođenja u Dor-lóminu.

Preostali Finarfinovi sinovi, Angrod i Aegnor, podanici svojega brata Finroda, stanovali su na Dorthonionu, s pogledom na sjever preko goleme ravnice Ard-galen. Galadriel, Finrodova sestra, dugo je boravila u Doriathu s kraljicom Melian. Melian je bila Maia, duhovno biće velike moći koje je uzelo čovječje obličje i nastanilo se u šumama Belerianda s kraljem Thingolom: ona je bila majka Lúthien i pramajka Elronda. Nedugo prije povratka Noldora iz Amana, kad su velike vojske iz Angbanda zašle južno u Beleriand, Melian (kazano riječima Silmarilliona) "baci svoje čini i ogradi čitavo to područje [šume Neldoreth i Region] krugom od nevidljiva zida sjenki i zabuna: Melianinim pojasom kroz koji otada nitko nije mogao proći protiv njezine volje ili volje kralja Thingola, ako pak taj ne bi posjedovao moć veću od Maie Melian."

Ta je zemlja zatim dobila ime Doriath, "Ograđena zemlja". Šezdesete godine po povratku Noldora okončala su se mnoga ljeta mira. Silna je orkovska vojska naišla iz Angbanda, ali Noldori su je hametice porazili i uništili. To se zvalo DagorAglareb, Veličanstvena bitka; ali vilenjački vladari primili su je kao upozorenje i postavili Opsadu Angbanda, koja je potrajala gotovo četiri stotine godina. Kazivalo se da su Ljudi (koje su vilenjaci zvali Atani, "Drugi", i

Hildori, "Sljedbenici") ustali daleko na istoku Meduzemlja pri

kraju Drevnih dana; ali o svojoj najranijoj povijesti oni ljudi koji su ušli u Beleriand u danima Dugog mira, dok je Angband bio pod

Opsadom, a njegove dveri zatvorene, nikad nisu htjeli govoriti. Vođa tih prvih ljudi koji su prešli Modro gorje zvao se Bëor Stari; Finrodu Felagundu, kralju Nargothronda, koji se prvi susreo s njima, Bëor je kazao: "Tama leži za nama; a mi smo joj okrenuli leđa i ne želimo se onamo vratiti ni u mislima. K zapadu naša su se srca oduvijek okretala i vjerujemo da ćemo ondje pronaći Svjetlo." Sador, stari Húrinov sluga, jednako je tako govorio Túrinu kao dječaku (str. 31). Ali kasnije se govorilo da je Morgoth, saznavši za ustajanje ljudi, posljednji put napustio Angband i otišao na Istok; i da su se prvi ljudi koji su ušli u Beleriand "bili pokajali i zatim pobunili protiv Mračnoga gospodara, te su ih stoga okrutno progonili i tlačili oni koji su štovali njega i njegove sluge".

Ti su ljudi pripadali trima Kućama, znanim kao Bëorova kuća, Hadorova kuća i Halethina kuća. Húrinov otac, Galdor Visoki, bio je iz Hadorove kuće; dapače, bio je Hadorov sin. Ali njegova je majka bila iz Halethine kuće, dok mu je supruga Morwen bila iz Bëorove kuće, u rodu s Berenom.

Pripadnici Triju kuća bili su Edaini (sindarinski oblik naziva Atani), zvani Prijatelji vilenjaka. Hador se nastanio u Hithlumu, gdje mu je kralj Fingolfin dodijelio vlast nad Dor-lóminom; a Halethin narod u to je vrijeme nastavao šumu Brethil. Nakon Opsade Angbanda preko gorja su pristigli ljudi posve drugačijeg kova; obično ih se nazivalo Istočnjacima, a neki od njih imali su važnu ulogu u Túrinovoj priči.

Opsada Angbanda okončala se nenadano i strahovito (premda se dugo pripremala) jedne noći usred zime, 395 godina nakon što je počela. Morgoth je ispustio plamene rijeke koje su se stuštile s Thangorodrima i preobrazile veliku travnatu ravnicu Ard-galen, smještenu sjeverno od visoravni Dorthonion, u spaljenu i poharanu pustoš, nakon toga poznatu pod promijenjenim imenom Anfauglith, Zagušljiva prašina.

Taj poguban nasrtaj nazvan je Dagor Bragollach, Bitka iznenadnog plamena. Glaurung, Otac zmajeva, tada je prvi put izašao iz Angbanda u punoj moći; silne orkovske vojske pokuljale su na jug; vilenjački vladari Dorthoniona pali su uz većinu ratnika iz Bëorova naroda. Kralj Fingolfin i njegov sin Fingon odbačeni su zajedno s ratnicima iz

Hithluma u utvrdu Eithel Sirion na istoku Sjenovita gorja, u čijoj je obrani pao Hador Zlatokosi. Tada je Galdor, Húrinov otac, postao glavar Dor-lómina; jer vatrene je bujice zaustavila brana Sjenovita gorja, te su Hithlum i Dor-lómin istrajali.

Upravo je u godini nakon Bragollacha Fingolfin, gnjevan od očaja, odjahao pred Angband i izazvao Morgotha. Dvije godine poslije toga Húrin i Huor stigli su u Gondolin. Nakon još četiri godine, pri ponovnom napadu na Hithlum, Húrinov otac Galdor poginuo je u utvrdi Eithel Sirion: Sador je bio tamo, kao što je kazao Túrinu (str. 31), i vidio kako Húrin (tada dvadesetjednogodišnji mladić) preuzima "njegovu ovlast i zapovjedništvo".

Svega su se toga u Dor-lóminu još živo sjećali kad je rođen Túrin, devet godina nakon Bitke iznenadnog plamena.

pojmovlja. Suglasnici

C Uvijek se izgovara kao k, nikada kao c ili s; tako je Celebros

"Kelebros", a ne "Celebros" ili pak "Selebros".

CH Uvijek ima vrijednost glasa ch u škotskoj riječi loch ili njemačkoj riječi buch, a nikada glasa ch u engleskoj riječi church; primjeri su Anach, Narn i Chîn Húrin.

DH Uvijek se rabi za prikaz zvučnoga ("mekoga") th u engleskom jeziku, odnosno glasa th u riječi then, a ne glasa th u riječi thin.

Primjeri su Glóredhel, Eledhwen, Maedhros.

G Uvijek zvuči kao g, a nikada kao dž ili đ; tako se Region ne izgovara kao engleska riječ region, a prvi slog naziva Ginglith odgovara engleskoj riječi begin, a ne riječi gin.

Samoglasnici

AI Ima zvuk engleske riječi eye; tako drugi slog pojma Edain odgovara hrvatskoj riječi naime.

AU Ima vrijednost glasa ow u engleskoj riječi town; tako prvi sa­ moglasnik imena Sauron odgovara hrvatskoj riječi zauzvrat. EI Ima zvuk engleske riječi grey, kao u nazivu Teiglin.

IE Ne treba izgovarati kao englesku riječ piece, već s razlučenim i sastavljenim samoglasnicima i i e; tako je ispravno Ni-enor, a ne "Niinor".

AE Primjerice, u pojmovima Aegnor, Nirnaeth, sprega je zaseb­ nih samoglasnika, a-e, ali može se izgovarati na isti način kao AI.

EA i EO Ne stapaju se, već tvore dva sloga; te se sprege pišu ëa i

ëo, kao u imenu Bëor, odnosno Eä i Eö kada su početne, kao

u imenu Eärendil.

U U imenima poput Húrin, Túrin, treba izgovarati kao dugo u; odnosno Tuurin, ne Tjurin.

IR, UR Prije suglasnika (kao u pojmovima Círdan, Gurthang) ne treba izgovarati kao engleske riječi fir, fur, već kao ir, ur u hrvatskom jeziku.

E Na kraju riječi uvijek se izgovara kao zasebni samoglasnik, te se na tom mjestu piše kao ë. Uvijek se izgovara u sredini riječi, kao u pojmovima Celebros, Menegroth.

je dao široke zemlje u onom predjelu Hithluma što se zvao Dor--lómin. Njegova kći Glóredhel udala se za Haldira, Halmirova sina, glavara ljudi iz Brethila; a na istoj se svadbi njegov sin Galdor Visoki vjenčao s Hareth, Halmirovom kćeri.

Galdor i Hareth imali su dva sina, Húrina i Huora. Húrin je bio tri godine stariji, ali rastom niži od ostalih ljudi svojega roda; to je naslijedio od majčina naroda, ali u svemu ostalome bio je poput djeda mu Hadora, snažna tijela i jare ćudi. Ali jara je u njemu postojano plamtjela, dok mu je volja bila vrlo izdržljiva. Medu ljudima sa Sjevera bio je najupućeniji u naume Noldora. Brat mu je Huor bio visok, najviši među Edainima izuzev tek vlastita sina Tuora, a i hitar u trku; ali ako bi utrka bila duga i teška, Húrin bi prvi stigao na cilj, budući da je jednakom snagom trčao na kraju staze kao i na početku. Braća su se vrlo voljela, te su se u mladosti rijetko kad rastajala.

Húrin se vjenčao s Morwen, kćeri Baragunda, Bregolasova sina, iz Bëorove kuće; bila je time u bliskome rodu s Berenom Jednorukim. Morwen je bila tamnokosa i visoka, a zbog sjajnih očiju i ljepote lica ljudi su je prozvali Eledhwen, vilin-sjaj; ali ćud joj je bila pomalo stroga i uznosita. Tuga Bëorove kuće tištala joj je srce; jer utekla je kao izgnanica u Dor-lómin iz Dorthoniona nakon razaranja u Bragollachu.

Túrin je bilo ime najstarijega djeteta Húrina i Morwen, rođenog one godine kad je Beren stigao u Doriath i našao Lúthien Tinúviel, Thingolovu kćer. Morwen je Húrinu na svijet donijela i kćer, koju su nazvali Urwen; ali imenom Lalaith, što znači Smijeh, zvali su je svi oni koji su je upoznali za njezina kratka života.

Huor se oženio Rían, sestričnom Morweninom; ona je bila kći Belegunda, Bregolasova sina. Teška joj je sudba dala da se rodi u takovim vremenima, jer bila je nježna srca i nije voljela ni lov ni rat. Ljubav je darivala drveću i divljem cvijeću, a voljela je i pjevati i sastavljati pjesme. Dva je mjeseca tek bila u braku s Huorom kad je on s bratom otišao u Nirnaeth Arnoediad, i više ga nikad nije vidjela.

Ali pripovijest se tu vraća Húrinu i Huoru u danima njihove mladosti. Kazuje se da su Galdorovi sinovi neko vrijeme boravili u Brethilu kao posinci svojega ujaka Haldira, prema ondašnjem običaju ljudi sa Sjevera. Često su s ljudima iz Brethila vojevali protiv orkova, koji su tada nasrtali na sjeverne granice njihove zemlje; jer Húrin je bio snažan, premda tek sedamnaestogodišnjak, a mlađi Huor već visinom ravan većini stasalih muževa u tome narodu.

Jednoga dana Húrin i Huor pošli su s četom izviđača, ali nju je napala i raštrkala orkovska zasjeda, te uzela progoniti braću sve do gaza Brithiacha. Ondje bi ih i zarobili ili sasjekli da nije bilo Ulmove moći koja je još bila jaka u vodama Siriona; i kazuje se da se iz rijeke uzdigla maglica i zakrila ih neprijateljima, te su uspjeli uteći preko Brithiacha u Dimbar. Ondje su tegobno ostali lutati među brdima pod strmim zidinama Crissaegrima, sve dok ih opsjene onog kraja nisu posve smele, pa više nisu znali ni kako bi naprijed, ni kako bi natrag. Tada ih opazi Thorondor, i posla im dva svoja Orla u pomoć; a Orlovi ih podigoše i preko Kružnoga gorja preniješe u

tajnu dolinu Tumladen i skriveni grad Gondolin, koji dotad nijedan čovjek nije vidio.

Ondje ih kralj Turgon srdačno primi, kada dozna za njihovo porijeklo; jer Hador je bio Prijatelj vilenjaka, a Ulmo je, priđe, već posavjetovao Turgona da dobrostivo postupa sa sinovima te Kuće, od kojih će mu stići pomoć u nevolji. Húrin i Huor proboravili su gotovo cijelu godinu kao gosti u Kraljevoj kući; a kazuje se da je u to vrijeme Húrin, onako hitra i harna duha, usvojio mnoga vilenjačka naučavanja, te doznao ponešto i o Kraljevim nazorima i nakanama. Jer Turgon je postao vrlo privržen Galdorovim sinovima, s kojima je vodio duge razgovore; doista, želio ih je zadržati u Gondolinu iz ljubavi, a ne samo zato što mu je vlastiti zakon nalagao da nijedan stranac, bio to vilenjak ili čovjek, koji bi otkrio put do tajnog kraljevstva ili pak ugledao grad, nikad više ne smije otići odatle, sve dok Kralj ne otvori bedeme, i skriveni narod ne istupi iz njih.

Ali Húrin i Huor poželješe se vratiti svome rodu i sudjelovati u ratovima i nesrećama koje ga sada snalaze. I Húrin reče Turgonu: "Gospodaru, tek smo smrtni ljudi, drugačiji od Eldara. Oni mogu podnijeti da dugim ljetima iščekuju daleki dan boja protiv svojih neprijatelja; ali nama je vrijeme kratko, a naša snaga i nada brzo usahnu. Štoviše, mi nismo našli puta do Gondolina, i doista ne znamo točno gdje ovaj grad stoji; jer preniješe nas u strahu i čudu visokim zračnim putevima, a pogled nam je pritom milosno zakrit bio." Turgon mu tada usliši molbu, te kaza: "Dopuštam vam povratak putem kojim ste i došli, bude li Thorondor voljan. Žalosti me ovaj rastanak; no možda ne prođe dugo, kako to Eldari mjere, do našeg ponovnog susreta."

Ali Maeglin, Kraljev sin po sestri koji bijaše moćan u Gondolinu, ne požali što oni odlaze, iako im je zavidio na Kraljevoj naklonosti jer nije volio nikoga iz čovječjeg roda; i on reče Húrinu: "Kraljeva je milost veća no što mislite, i neki bi se mogli upitati zbog čega li to kruti zakon popušta u korist dva besprizorna čovječja djeteta. Sigurnije bi bilo kad im ne bi bilo druge doli da ostanu ovdje kao naši sluge do isteka svog života."

"Kraljeva je milost uistinu velika," odvrati mu Húrin, "ali ako nam ne vjerujete na riječ, onda ćemo pred vama prisegnuti." I braća prisegoše da nikad neće otkriti Turgonove nakane, te da će čuvati

tajnu o svemu što su vidjeli u njegovoj kraljevini. Tada se oprostiše, a Orlovi stigoše i noću ih odatle odniješe, te pred zoru spustiše u Dor-lómin. Rodbina ih razdragano dočeka, jer su glasnici iz Brethila onomad javili da im se zameo trag; ali ni vlastitome ocu ne htjedoše kazati gdje su to bili, tek da su ih u divljini spasili oni Orlovi koji su ih vratili kući. Ali Galdor reče: "Zar ste, dakle, godinu dana proboravili u divljini? Ili su vas to Orlovi udomili u svojim visokim gnjezdištima? Ali pronašli ste hranu i krasno ruho, i vraćate se kao knezovići, a ne kao šumska siročad." "Zadovolji se, oče," reče Húrin, "već time što smo se vratili; jer to nam je dopušteno tek nakon što se zavjetovasmo na šutnju. Ta nas prisega i dalje vezuje." Galdor ih tada prestade ispitivati, ali on i mnogi drugi dosjetiše se istini. Jer i zavjet šutnje i Orlovi ukazuju na Turgona, smatralo se.

Tako su prolazili dani, a sjenka straha od Morgotha bivala je sve dublja. Ali ljeta četiri stotine šezdeset i devetoga od povratka Noldora u Međuzemlje živnula je opet nada među vilenjacima i ljudima; jer među njima su se pronijeli glasi o djelima Berena i Lúthien, i o sramoćenju Morgotha na samome prijestolju Angbanda, dok su neki kazivali da Beren i Lúthien još žive, ili da su se vratili iz Mrtvih. Te su godine i velika Maedhrosova vijećanja bila pri kraju, dok je oživjela snaga Eldara i Edaina obuzdala Morgothovo napredovanje, istjeravši orke iz Belerianda. Nato su neki počeli spominjati predstojeće pobjede, i uzvrat za Bitku Bragollach, kada će Maedhros povesti objedinjene vojske u boj, satjerati Morgotha pod zemlju i zapečatiti Vrata Angbanda.

Ali oni mudriji i dalje su bili nespokojni, iz straha da Maedhros ne otkrije prerano svoju rastuću snagu i time Morgothu dade dovoljno vremena da smisli kako mu se oduprijeti. "Vazda će se neko novo zlo začeti u Angbandu, kakvo ne slute ni vilenjaci ni ljudi", kazivahu. A ujesen te godine, u odgovor na njihove riječi, naiđe opak vjetar sa Sjevera pod olovnim nebom. Nazvaše ga Zao dah, jer bio je kužan; i mnogi su se razboljeli i umrli koncem te godine u sjevernim zemljama na granici s Anfauglithom, i to mahom djeca ili propupala mladež u kućama ljudi.

U to je doba Túrinu, Húrinovu sinu, bilo tek pet godina, a njegova je sestra Urwen navršila treću početkom proljeća. Kosa joj je bila poput žutih ljiljana u travi dok je trčala poljima, a smijeh sličan

veselome zvuku potočića što je zvonko tekao s brda pokraj zidova kuće njezina oca. Zvao se Nen Lalaith, pa je po njemu sav živalj u kućanstvu prozvao dijete Lalaith, a srca su im se radovala dok je bila medu njima.

Ali Túrina nisu voljeli tako kao nju. Bio je tamnokos poput svoje majke, a obećavao je i da će imati ćud sličnu njezinoj; jer bio je neveseo, a zborio je rijetko, iako je rano progovorio i uvijek se doimao starijim od svoje dobi. Túrin je teško zaboravljao nepravdu ili porugu; ali jara njegova oca plamtjela je i u njemu, pa je znao biti prijek i ljutit. No hitro bi se umio i sažaliti, a bol i tuga živih stvorova mogli su ga ganuti do suza; a i time je bio sličan ocu, jer Morwen je prema drugima bila stroga kao i prema sebi. Volio je majku, jer obraćala mu se izravno i jasno; ali oca je rijetko viđao, jer Húrin je počesto izbivao s Fingonovom vojskom, koja je čuvala istočne granice Hithluma, a kad bi se vratio, svojim je brzim govorom, punim neznanih riječi, doskočica i nejasnoća, zbunjivao Túrina i donosio mu nespokoj. U to je doba svu toplinu srca darivao svojoj sestrici Lalaith; ali rijetko se igrao s njom, jer bilo mu je draže bdjeti nad njom tako da ga ona ne vidi i promatrati je dok šeta po livadama ili pod krošnjama, i pjeva one pjesme koje su edainska djeca ispjevala u davnini, dok im je jezik vilenjaka još bio svjež na usnama.

"Krasna kao vilenjačko dijete je Lalaith," reče Húrin svojoj Morwen, "ali kraćega je vijeka, jao! A stoga i krasnija, možda, ili draža." A kad je Túrin čuo te riječi, zamislio se nad njima, ali nije ih uspio shvatiti. Jer nikad još nije vidio vilenjačko dijete. Niti jedan Elda u to vrijeme nije nastavao zemlje njegova oca, pa ih je vidio tek jedan jedini put, kad je kralj Fingon s mnogim velmožama projahao Dor-lóminom i prešao most na Nen Lalaithu, blistajući u srebru i bjelini.

Ali prije isteka godine pokazala se istina u riječima njegova oca; jer Zao je dah stigao u Dor-lómin, i Túrin se razbolio, i dugo ostao ležati u groznici i mračnu snu. A kad je ozdravio, jer takova mu je bila sudbina i tako je snažan život u sebi nosio, on upita za Lalaith. Ali vidarica mu odgovori: "Ne spominji više Lalaith, Húrinov sine; ali glase o svojoj sestri Urwen morat ćeš zatražiti od majke."

A kad mu je Morwen došla, Túrin joj reče: "Prošla me bolest, pa bih želio vidjeti Urwen; ali zašto više ne smijem reći Lalaith?"

"Zato što je Urwen umrla, a smijeh je uminuo u ovoj kući", odgovori mu ona. "Ali ti si živ, Morwenin sine; a živ je i Neprijatelj koji nam ovo učini."

Nije ga pokušala utješiti više nego samu sebe; jer svoju je tugu dočekala šutnjom i hladnim srcem. Ali Húrin je otvoreno žalovao, pa se latio harfe u nakani da spjeva tužaljku; ali nije mogao, pa je slomio harfu, izašao iz kuće i podigao ruku prema Sjeveru, kriknuvši: "Mračitelju Međuzemlja, da te bar mogu vidjeti licem u lice, i pozlijediti te kao što te moj gospodar Fingolfin pozlijedio!"

Ali Túrin je u noćnoj osami gorko plakao, iako pred Morwen više nijednom nije izgovorio ime svoje sestrice. Tek se jednom prijatelju povjerio u to doba i kazao mu o svom jadu i praznini kuće. Taj se prijatelj zvao Sador, a bio je sluga u Húrinovoj službi; bio je hrom i malo je tko mario za njega. Nekoć je bio šumljak, i zbog zle sreće ili nespretna vitlanja sjekirom sâm je sebi odsjekao desno stopalo, a sakata mu se noga sparušila; i Túrin ga je zvao Labadal, što znači "Skočinog", premda taj nadimak Sadoru nije bio mrzak, jer dobio ga je iz sažaljenja, a ne iz prezira. Sador je, kao prilično vješt drvodjelja, izrađivao ili popravljao sitne predmete za kućanstvo u pratećim zdanjima na imanju; Túrin mu ju donosio što treba, da mu poštedi nogu, a katkad bi mu potajice odnio i neku alatku ili komad drveta na koje drugi ne bi pazili, ako bi pomislio da bi njegovu prijatelju to moglo dobro doći. Tada bi mu se Sador nasmiješio, ali i rekao da vrati darove gdje im je mjesto; "Daruj široke ruke, ali daruj samo svoje", rekao bi. Djetetovu je dobrotu nagrađivao koliko je mogao, te za njega rezbario obličja ljudi i divljih životinja; ali Túrina je najviše radovalo kad bi mu Sador pripovijedao, jer on je bio mladić u danima Bragollacha, i sad mu se milio spomen na kratke dane svoje pune muževnosti prije sakaćenja.

"Bijaše to velebna bitka, kažu, Húrinov sine. Pozvaše me s mojih šumskih zadaća u nuždi te godine; ali ne bijah u Bragollachu, gdje bih možda časnije zadobio tu ranu. Jer stigosmo prekasno, pa dospjesmo tek ponijeti odar staroga glavara Hadora, štono pade u obrani kralja Fingolfina. Nakon toga pođoh u vojnike i duge godine provedoh u Eithel Sirionu, velikoj utvrdi vilenjačkih kraljeva; barem mi se tako danas čini, jer šuplja ljeta što uslijediše razaznaju se po malo čemu. U Eithel Sirionu bijah kad ga Crni kralj napade, a tada ondje u

Kraljevo ime zapovijedaše Galdor, tvojega oca otac. On pogibe u tom napadu; a ja vidjeh gdje njegovu ovlast i zapovjedništvo preuzima tvoj otac, iako tek netom stasao. Mač mu se u ruci žario od jare što je plamtjela u njemu, pričalo se. Za njim satjerasmo orke u pijesak; a oni se od toga dana ne usudiše više pomoliti na vidiku tih zidina. Ali jao! ljubav prema bici u meni tad minu, jer nagledah se prolivene krvi i rana; pa me otpustiše da se vratim u šume za kojima čeznuh. A ondje zadobih svoju ranu; jer onaj koji bježi od svojega straha možda još otkrije da mu je tek prečacem pošao ususret."

Tako je Sador zborio Túrinu dok je stasavao; a Túrin je stao pos­ tavljati mnoga pitanja na koja je Sadoru teško bilo odgovoriti, jer je držao da ga je bliži rod tomu trebao poučiti. A jednoga dana Túrin ga upita: "Je li Lalaith uistinu bila kao vilenjačko dijete, kako reče moj otac? I na što je mislio kad je kazao da je kraćega vijeka?"

"Uistinu je bila," reče Sador, "jer u prvoj mladosti djeca ljudi i vilenjaka izgledaju vrlo srodno. Ali čovječja djeca hitrije rastu, a mladost im brzo prođe; takova nam je sudbina."

Nato ga Túrin upita: "Što je to sudbina?"

"Što se sudbine ljudi tiče," reče Sador, "valja ti pitati mudrije od Labadala. Ali mi se, što je svima bjelodano, brzo umorimo i umre-mo; nesreća pak mnogima donese smrt još i prije. Ali vilenjaci se ne umaraju, niti umiru, doli tek od ljute rane. Od ozljeda i nevolja što bi nas ljude usmrtile, oni se mogu izliječiti; a čak i kad im tijela nastradaju, opet se vrate, kako neki kažu. S nama nije tako."

"Znači da se Lalaith neće vratiti?" reče Túrin. "Kamo je ona otišla?"

"Neće se vratiti", reče Sador. "Ali nema čovjeka koji bi znao kamo je otišla; ili to barem ja ne znam."

"Je li oduvijek tako? Ili to, možda, trpimo kletvu opakoga Kralja, sličnu Zlu dahu?"

"Nije mi znano. Za nama je mrak, iz kojega tek rijetke pripovijesti izađoše. Očevi naših otaca možda su mogli štošta kazati, ali ništa kazali nisu. Ni imena im se ne pamte. Gorje stoji između nas i života iz kojega su došli, u bijegu od tko zna čega."

"Možda je tako", reče Sador. "Možda smo mi to u strahu utekli od Mraka, a zatim ga samo zatekli ovdje pred sobom, kad više nismo imali kamo dalje, doli u More."

"Više nismo u strahu," reče Túrin, "bar ne svi mi. Moj otac nije u strahu, a ni ja neću biti; ili ću barem, poput svoje majke, biti u strahu, ali to ničim neću pokazati."

Tada se Sadoru učini da Túrinove oči ne gledaju djetinjim pogle­ dom, te pomisli: 'Tuga je brus tvrdoga duha.' Ali naglas kaza ovo: "Sine Húrina i Morwen, kako će biti s tvojim srcem, to Labadal pogoditi ne može; ali tek ćeš rijetko i tek rijetkima otkriti što se u njemu krije."

Nato Túrin reče: "Možda je bolje ne izreći svoju želju, ako se ne može ostvariti. Ali ja bih želio, Labadale, da sam eldarskoga soja. Tada bi se Lalaith mogla vratiti, a ja bih je ovdje čekao, sve i da je vrlo daleko. Otići ću za vojnika nekom vilenjačkom kralju čim za to stasam, kao što si i ti, Labadale."

"Štošta ćeš još, možda, naučiti od njih", reče Sador, te uzdahnu. "Krasan je to puk i čudesan, a resi ga moć nad srcima ljudi. Pa ipak, katkad pomislim da bi nam bilo možda bolje da ih nismo ni upoznali, nego da smo tek nastavili po nekoj priprostijoj navadi. Jer oni su već svojim znanjem drevni; a k tomu su i ponosni i istrajni. Spram njihove svjetlosti mi potamnimo, ili buknemo prebrzim plamenom, a sudbina utoliko teže nalegne na nas."

"Ali moj ih otac voli," reče Túrin, "i nije sretan bez njih. Kaže da smo od njih naučili gotovo sve što znamo, te time postali plemenitiji narod; a kaže i da su oni ljudi koji odnedavna stižu preko Gorja jedva išta bolji od orkova."

"Istinu zbori," odgovori mu Sador; "istinu što se barem nekih od nas tiče. Ali uspon je bolan, a s uzvisina je lako pasti na dno." Túrinu se tada bližio osmi rođendan, u mjesecu gwaeronu prema računanju Edaina, one godine koja se zaboraviti ne može. Među starijima od njega već su kolali glasi o velikom zboru i okupljanju pod oružjem, ali do Túrina nisu doprli; samo, opazio je da ga otac često promatra čvrstim očima, kao što bi čovjek gledao nešto milo od čega mu se valja rastati.

Sad, kako je Húrin dobro poznavao Morweninu hrabrost i suzdržan jezik, često je razgovarao s njom o tome što kane Vilin-kraljevi, te

što bi moglo biti pođe li po dobru, a što pode li po zlu. Srce mu je sokolila nada, pa jedva da je strahovao za ishod bitke; jer činilo mu se da nijedna sila u Međuzemlju ne bi mogla svrgnuti moć i sjaj Eldara. "Oni vidješe Svjetlost na Zapadu," reče, "pa Mrak jednom mora uteći od njihovih lica." Morwen mu nije proturječila; jer miliji se ishod uz Húrina vazda činio izglednijim. Ali i njezin je rod znao vilin-predaju, pa je za se rekla: "Ipak, nisu li napustili Svjetlost, i zar im ona nije sada zapriječena? Može biti da Gospodari Zapada više ne mare za njih; a ako je tako, kako da čak i Starija djeca nadvladaju jednog Moćnika?"

Ni sjenka takove sumnje nije se vidjela na Húrinu Thalionu; no jednog se jutra u proljeće te godine on probudi sav težak, kao iz nemirna sna, te toga dana njegovu vedrinu zastre oblak; a uvečer iznenada reče: "Kad me pozovu, Morwen Eledhwen, tebi ću na čuvanje ostaviti nasljednika Hadorove kuće. Kratki su životi ljudi, a u njima štošta pode po zlu, čak i u vrijeme mira."

"Oduvijek je tako", odgovori ona. "Ali što li to u tvojim riječima leži?"

"Razboritost, a ne dvojba", reče Húrin; vidjelo se da ga nešto ipak tišti. "Samo, onaj koji gleda preda se mora uočiti jedno: ništa neće ostati kako je bilo. Ovo će biti silan udarac, pa jedna strana mora pasti niže nego što sada stoji. Budu li Vilin-kraljevi ti koji padnu, tada će za Edaine nužno poći po zlu; a mi živimo najbliže Neprijatelju. Ova bi zemlja mogla potpasti pod njegovu vlast. Ali ako i pođe po zlu, neću ti reći: Ne boj se! Jer ti se bojiš onoga čega se bojati valja, i jedino toga; a strah te u očaj ne tjera. Ali reći ću ti:

Ne čekaj! Vratit ću ti se kako već mogu, ali ne čekaj! Pođi na jug što

hitrije možeš - preživim li, za tobom ću, i pronaći ću te, sve i budem li morao pretražiti cio Beleriand."

"Širok je Beleriand, a u njemu za prognanike doma nema", reče Morwen. "Kamo da uteknem, uz malobrojne ili uz mnogo­ brojne?"

Nato Húrin neko vrijeme šutke porazmisli. "Znaš za rod moje majke u Brethilu", reče. "To je tridesetak liga odavde, mjereno letom orla."

"Stigne li doista tako zlo vrijeme, kakve li nam pomoći može biti od ljudi?" reče Morwen. "Bëorova je kuća pala. Padne li i velika Hadorova kuća, u kakve li će se rupe zavući maleni Halethin narod?"

"U takove kakve se već nađu", reče Húrin. "Ali ne sumnjaj u njihovu srčanost, sve i ako jesu malobrojni i neuki. Ta gdje drugdje ima nade?"

"O Gondolinu ne zboriš", reče Morwen.

"Ne, jer to ime nikada s mojih usana sišlo nije", reče Húrin. "Pa ipak, točni su glasi koje si čula. Bijah ondje. Ali sada ti istinu zborim, koju dosad ne povjerih nikome drugom, a i neću: nije mi znano gdje stoji."

"Ali nagađaš, i to nagađaš blisko, čini mi se", reče Morwen. "Možda je tako", reče Húrin. "Ali osim ako me sâm Turgon ne odriješi prisege, ne smijem svoja nagađanja povjeriti čak ni tebi; zaludu bi stoga tragala. Ali sve i da ti kažem, na svoju sramotu, u najboljem bi slučaju stigla tek pred zatvorene dveri; jer ukoliko Turgon ne izađe u rat (a o tome se ni glasa nije čulo, i tomu se ne nadamo), nitko neće onamo ući."

"Onda, ako u tvome rodu nema nade, a prijatelji te ne žele," reče Morwen, "morat ću sama donijeti odluku; a meni sada misli prema Doriathu teku."

"Vazda visoko ciljaš", reče joj Húrin.

"Previsoko, želiš reći?" otpovrnu Morwen. "Ali od svih crta obrane posljednji će pasti Melianin pojas, držim; a Bëorovu kuću s prezirom u Doriathu primiti neće. Nisam li ja sada u srodstvu s kraljem? Jer Beren, Barahirov sin, bijaše Bregorov unuk, baš kao i moj otac."

"Srce mi nije sklono Thingolu", reče Húrin. "On ne želi pomoći kralju Fingonu; a duh mi na spomen Doriatha obuzima neka neznana sjenka."

"Na spomen Brethila, i moje se srce zatamni", reče Morwen. Húrin se odjednom glasno nasmija, te reče: "Evo nas gdje sjedimo u raspravi o nečemu izvan svojeg dosega, o sjenama što stižu iz sna. Neće sve poći baš dotle po zlu; ali pode li, tad sve počiva na tvojoj hrabrosti i tvojim odlukama. Postupi stoga kako ti srce nalaže; ali

samo postupi žurno. A ostvare li se naše nakane, vilenjački kraljevi čvrsto tada kane vratiti sva lena Bëorove kuće nasljedniku; a to si ti, Morwen, Baragundova kćeri. Širokim ćemo posjedima tada gospodariti, a naš će sin baštiniti mnogo toga. Nestane li pakosti na Sjeveru, veliko će bogatstvo steći, i kralj među ljudima biti."

"Húrine Thalione," reče Morwen, "sudim da je ovako istinitije kazati: visoko ti gledaš, ali ja se bojim nisko pasti."

"Ne boj se toga, sve i da do najgorega dođe", reče Húrin. Te se noći Túrin prenu iz sna, i učini mu se da mu otac i majka stoje uz uzglavlje, i promatraju ga odozgo pri svjetlosti svijeća koje drže; ali lica im nije mogao vidjeti.

Kad osvanu Túrinov rođendan, Húrin sinu na dar dade nož vilenjačke izrade, sa srebrno-crnim drškom i tokom, pa mu reče: "Nasljedniče Hadorove kuće, evo dara za današnji dan. Ali samo mudro! Ljuta je to oštrica, a čelik služi tek onima koji njime vitlati mogu. Tvoju će ruku posjeći jednako rado kao i ma što drugo." Pa posjednu Túrina na stol, poljubi ga i reče: "Već me nadvisuješ, Morwenin sine; uskoro ćeš i na vlastitim nogama toliki biti. A toga će se dana mnogi, možda, uplašiti tvoje oštrice."

Tada Túrin istrča iz sobe i otiđe odande sam, a u srcu mu bijaše toplo kao da ga grije sunce što obasjava hladnu zemlju i budi rast. Ponavljao je u sebi očeve riječi, nasljednik Hadorove kuće; ali prisjećao se i drugih riječi: daruj široke ruke, ali daruj samo svoje. Ode on tako do Sadora i doviknu mu: "Labadale, rođendan mi je, rođendan nasljednika Hadorove kuće! I evo dara za te u znak toga dana. Evo noža, baš onakva kakav ti treba; presjeći će sve što poželiš, jer tanak je poput vlasi."

Nato se Sador potišti, jer dobro je znao da je sâm Túrin toga dana dobio taj nož; ali ljudi velikom sramotom smatrahu odbiti svojevoljno poklonjen dar, iz ma čije ruke. Stoga mu ozbiljno kaza: "Velikodušna si roda, Túrine, Húrinov sine. Ne učinih ništa ravno tvome daru, niti se nadam učiniti išta bolje u danima što mi preostaju; ali učinit ću koliko mogu." A kad Sador izvadi nož iz toka, reče: "Ovo je doista pravi dar; oštrica od vilenjačkoga čelika. Dugo mi već nedostaje njegov dodir."

Húrin uskoro opazi da Túrin ne nosi nož, te ga upita nije li ga se prepao zbog očeva upozorenja. Túrin mu tad odgovori: "Ne; već nož dadoh Sadoru drvodjelji."

"Prezireš li onda dar rođena oca?" reče Morwen; a Túrin i njoj opet odgovori: "Ne; već ljubim Sadora, pa se smilovah nad njime."

Tada Húrin reče: "Sva si tri dara mogao dati, Túrine, jer tebi su pripadali: ljubav i milost, a nož ponajmanje."

"No teško da ih Sador zaslužuje", reče Morwen. "Sâm se osakatio jer je nevješt, a u poslu je spor, jer mnogo vremena nepozvano trati

na tričarije."

"Pa ipak, imaj milosti za njega", reče Húrin. "I poštena ruka i valjano srce mogu zasjeći ukrivo; a takova će se rana možda teže podnijeti negoli da je dušmansko djelo."

"Ali sada ti valja čekati drugu oštricu", reče Morwen. "Tako da dar bude istinski dar, čiju ćeš cijenu sâm platiti."

Svejedno, Túrin je opazio da su nakon toga prema Sadoru bili ljubazniji, te su mu tako povjerili izradu velike stolice na kojoj će glavar sjediti u dvornici.

Svanu tako vedro jutro u mjesecu lothronu kad Túrina iznenada probudiše trublje; on istrča na vrata i ugleda u dvorištu veliku stisku ljudi, pješaka i konjanika, svih pod punim oružjem, kao za rat. Tu je stajao i Húrin, obraćao se ljudima i izdavao im zapovijedi; i Túrin sazna da oni danas polaze za Barad Eithel. To bijahu Húrinovi stražari i ljudi iz kućanstva; ali bili su pozvani svi raspoloživi muževi s njegovih zemalja. Neki su već bili otišli s Huorom, bratom njegova oca; a još će se mnogi putem pridružiti glavaru Dor-lómina, te pod njegovim barjakom poći na veliki Kraljev zbor.

Tada se Morwen rastade od Húrina bez suza; samo mu reče: "Čuvat ću ono što mi ostavljaš na brizi, kako ono što jest, tako i ono što ima tek biti."

A Húrin joj odgovori: "Sretno mi ostaj, Dor-lóminska gospo; jašemo sada s više nade no što nam je srca ikad još znadoše. Spo­ menimo se da će nam usred iduće zime slavlje veselije biti no svih dosadašnjih ljeta, a za njom će granuti neustrašivo proljeće!" Te podiže Túrina na rame i viknu vojnicima: "Nek nasljednik Hadorove

kuće vidi svjetlost vaših mačeva!" I sunce zablista na pedeset oštrica kad kao jedna iskočiše, a dvorište odjeknu bojnim pokličem Edaina sa Sjevera: Lacho calad! Drego morn! Bukni, svjetlo! Bježi, mraku! I Húrin tad na sedlo skoči, i zlaćan mu se barjak zavijori, i trublje još jednom jeknuše jutrom; i tako Húrin Thalion odjaha u Nirnaeth Arnoediad.

Ali Morwen i Túrin stajahu nepomično na vratima, sve dok izdaleka ne začuše tihi zov jedne trublje na vjetru: to je Húrin prešao greben onog brda iza kojega više nije mogao vidjeti svoju kuću.

Nirnaeth Arnoediadu, Bici suza nebrojenih, u kojoj Fingon stra­ da, a cvijet Eldara usahnu. Čovječji život ne bi dostajao da ih se sasluša kad bi se sve htjele prepričati. Ovdje se, stoga, prenose tek ona djela što važna su za sudbinu Hadorove kuće i djece Húrina Nepokolebljivog.

Kad je naposljetku okupio sve snage koje je mogao, Maedhros utvrdi dan, zoru samoga zenita ljeta. Toga jutra trublje Eldara pozdraviše izlazak Sunca, i na istoku se podiže stijeg Fëanorovih sinova; na zapadu, pak, stijeg Fingona, kralja Noldora.

Tad Fingon pogleda sa zidina Eithel Siriona, i vojska mu bijaše razmještena po dolinama i šumama istočnih obronaka Ered Weth-rina, dobro skrivena od Neprijateljevih očiju; ali znao je da je vrlo brojna. Jer ondje su se okupili svi Noldori iz Hithluma, kojima su se pridružili mnogi vilenjaci iz Falasa i iz Nargothronda; imao je i

znatne ljudske snage. S desne strane stajala je vojska Dor-lómina i sva srčanost Húrina i brata mu Huora, a uz njih je stao rođak im Haldir iz Brethila, s mnogim šumskim muževima.

Tad Fingon pogleda na istok i vilenjačkim vidom u daljini opazi prašinu i treperenje čelika poput zvijezda u izmaglici, i spozna da je Maedhros pošao u boj; i obradova se. Tad pogleda prema Than-gorodrimu, i vidje taman oblak oko njega, i crni dim što odande kulja; i spozna da su probudili Morgothov gnjev i da će on prihvatiti njihov izazov, i sjenka dvojbe pade mu na srce. Ali u taj čas podiže se poklič, nošen vjetrom s juga iz doline u dolinu, i vilenjaci i ljudi zakliktaše od čuda i radosti. Jer, nezvan i neočekivan, Turgon je otvorio bedeme Gondolina, i sad izašao s vojskom od čak deset tisuća ratnika u blistavim verižnjačama, s dugim mačevima i šumom kopalja. A kad Fingon izdaleka začu silnu trublju Turgonovu, sjenka prođe, a srce mu se osokoli, te on glasno viknu: "Utúlie'n aure! Aiya Eldalië

ar Atanatarni, utúlie'n aurë! Svanu dan! Gledajte, narodi Eldara i

čovječjih otaca, svanu dan!" A svi koji mu začuše snažan glas gdje odjekuje brdima, odgovoriše pokličem: "Auta i lómë! Minu noć!"

Umah se zapodjenu silna bitka. Jer Morgoth je znao štošta o postupcima i nakanama svojih protivnika, i smislio je što će i kako će u času kad napadnu. Jedna se velika sila poslana iz Angbanda već bližila Hithlumu, dok je druga i veća otišla dočekati Maedhrosa kako bi spriječila da se snage dvojice kraljeva sjedine. A oni što pođoše na Fingona bijahu svi odjeveni u pepeljasta ruha i ne otkrivahu gola čelika, te odmakoše daleko preko pijesaka Anfauglitha prije negoli se zamijetilo da nailaze.

Tad se srca Noldora razjariše, i njihovi zapovjednici ushtjedoše napasti dušmane na ravnici; ali Fingon im se usprotivi.

"Čuvajte se Morgothove lukavštine, knezovi!" reče im. "Uvijek je njegova snaga veća nego što se čini, a nakana drugačija od one koju otkriva. Ne otkrivajte vlastitu snagu, već pustite neprijatelja da prvi istroši svoju u nasrtaju na prigorja."

Jer kraljevi su naumili da Maedhros krene u otvoren napad preko Anfauglitha u punoj snazi vilenjaka, ljudi i patuljaka; a kada u odgovor, kako se nadao, izmami glavne Morgothove vojske, tad Fingon ima nahrupiti sa Zapada, čime bi se Morgothova moć našla

kao između čekića i nakovnja, i bila raskomadana; a znak za to bit će paljenje velikog svjetionika na Dorthonionu.

Ali Morgothovu zapadnom Zapovjedniku bilo je naređeno da izmami Fingona iz njegovih prigorja kako god bude znao i umio. Stoga je on produžio pokret sve dok mu se čelo snaga nije raspore­ dilo duž obale Siriona, od zidina Barad Eithela do močvare Serech; Fingonove predstraže tad su mogle vidjeti oči svojih neprijatelja. Ali na izazov nije dobio odgovora, a pogrde njegovih orkova jenjale su pri pogledu na mukle zidine i skrivenu prijetnju s obronaka.

Tad Morgothov Zapovjednik odasla jahače s pregovaračkim obi­ lježjima, i oni dojahaše pred sama predziđa Barad Eithela. Sa sobom dovedoše Gelmira, Guilinova sina, nargothrondskog kneza kojega su zarobili u Bragollachu i potom oslijepili; i njihovi ga glasonoše podastriješe, viknuvši: "Još mnogo ovakovih imamo kod kuće, ali valja vam požuriti ako ih kanite naći. Jer, kad se vratimo, sa svima njima razračunat ćemo se upravo ovako." I odsjekoše Gelmiru ruke i noge, i tako ga ostaviše.

Zlom je srećom na tome mjestu stajao Gwindor, Guilinov sin, s mnogima iz Nargothronda; pače, upravo ga je jad zbog bratova zarobljeništva nagnao da pođe u rat s punom bojnom snagom koju može okupiti. Sad gnjev u njemu buknu poput plamena, pa on skoči na konja, uz mnoge druge jahače, i zajedno se stuštiše za angbandskim glasonošama i sasjekoše ih; a svi borci Nargothronda pođoše za njima, i zariše se duboko u redove Angbanda. A vidjevši to, noldorska se vojska razjari, i Fingon namače svoju bijelu kacigu, i oglasi trublje, i cijela njegova vojska navali s prigorja u naglom udaru.

Mačevi se noldorski isukaše bljeskom, kao da to požar u polju trstike planu; i tako moćno i munjevito nasrnuše da se Morgothove nakane umalo ne izjaloviše. Prije negoli je vojska koju je kao mamac poslao na zapad uspjela dočekati pojačanje, zgaziše je i zbrisaše, i Fingonovi barjaci prijeđoše Anfauglith i zavijoriše se pred zidinama Angbanda.

Vazda su u prvim redovima te bitke bili Gwindor i nargothrondski borci, pa se ni sad ne mogaše obuzdati; i oni prodriješe kroz vanjske dveri i sasijekoše stražare u samim predvorjima Angbanda; i Morgoth zadrhta na dubokome svom prijestolju kad začu gdje mu udaraju na vrata. Ali Gwindora ondje uloviše u stupicu i živa zarobiše, a suborci

mu izginuše; jer Fingon mu nije mogao priteći u pomoć. Kroz mnoga je tajna vrata u Thangorodrimu Morgoth ispustio glavninu svojih snaga koje je dotad držao na čekanju, i Fingon je uz velike gubitke bio odbijen od zidina Angbanda.

Tad u ravnici Anfauglitha, četvrtoga dana rata, otpoče Nirnaeth Arnoediad, čiju čitavu tugu nijedna pripovijest obuhvatiti ne može. O svemu što zgodi se u istočnome boju: o tome kako patuljci iz Belegosta u bijeg natjeraše zmaja Glaurunga, o izdaji Istočnjaka, o padu Maedhrosove vojske i o bijegu Fëanorovih sinova, ovdje se više ne kazuje. Na zapadu Fingonova vojska krenu u povlačenje preko pijeska, i pritom pade Haldir, Halmirov sin, uz većinu ljudi iz Brethila. Ali u smiraj petoga dana, dok još bijahu daleko od Ered Wethrina, vojske Angbanda opkoliše Fingonovu vojsku, i boriše se do zore u sve ljućem boju. S jutrom stiže nada, jer začuše se Turgonovi rogovi, kad on stiže s glavninom snaga Gondolina; jer Turgon se bio postavio južnije, da čuva prolaze uz Sirion, i zadržao je većinu svojih boraca od srljanja u napad. Sad je pohitao u pomoć bratu; a Noldori iz Gondolina bijahu snažni, i redovi im blistahu kao rijeka čelika na suncu, jer mač i oprema najnižega Turgonova ratnika vrijediše više nego otkupnina ma kojega čovječjeg kralja.

Sad se falanga Kraljeve garde probi kroz orkovske redove, i Turgon prosiječe put sve do svojega brata. I kazano je da se Turgon s Húrinom, koji stajaše uz Fingona, radosno susrete u jeku boja. Na neko vrijeme tada odbaciše vojske Angbanda, i Fingon opet krenu u povlačenje. Ali Morgoth je imao jakih snaga napretek nakon što je porazio Maedhrosa na istoku, pa prije nego što se Fingon i Turgon uzmogoše domoći zaklona u prigorju, na njih nasrnu dušmanska plima triput brojnija od ukupne snage koja im preostade. Stiže to Gothmog, vrhovni zapovjednik Angbanda; u tamnu se klinu zari posred vilenjačkih vojski, opkoli kralja Fingona i odbaci Turgona i Húrina u stranu, prema močvari Serech. Tad se okomi na Fingona. Mračan to susret bijaše. Napokon Fingon ostade sam, okružen svojom izginulom gardom, i zapodjenu dvoboj s Gothmogom, sve dok mu jedan Balrog ne priđe s leda i čeličnom mu omčom tijelo ne sape. Tad ga Gothmog crnom sjekirom sastavi, i bijeli plamen sunu iz Fingonove kacige kad mu je raskoli. Tako pade kralj Noldora;

i maljevima ga u zemlju zatukoše, i barjak mu, modar i srebrn, u kalu vlastite krvi izgaziše.

Bitka bijaše izgubljena; ali Húrin i Huor s ostatkom Hadorove kuće još čvrsto stajaše uz Turgona iz Gondolina; i Morgothove vojske još ne mogoše osvojiti prolaze uz Sirion. Tad Húrin Turgonu kaza ovako: "Idi smjesta, gospodaru, dok je još vremena! Jer zadnji si iz Fingolfinove kuće, i u tebi zadnja nada Eldara živi. Dokle Gondolin stoji, dotle će Morgoth u srcu znati za strah."

"Ne može Gondolin više dugo skriven ostati, a otkriven pasti mora", reče Turgon.

"No uzmogne li jošte kratko odolijevati," reče Huor, "iz tvoje će kuće tad poteći nada vilenjaka i ljudi. Kažem ti tako, gospodaru, uvidom umirućega: makar se ovdje zasvagda rastajemo, i ja nikad više tvoje bijele zidine vidjeti neću, od tebe i od mene nova će se zvijezda dići. Sretno!"

Maeglin, Turgonov sin po sestri, koji stajaše ondje, ču te riječi i ne zaboravi ih.

Tad se Turgon posavjetova s Húrinom i Huorom, i izdade na­ redbe vojsci da pođe u povlačenje kroz prolaze uz Sirion; njegovi zapovjednici Ecthelion i Glorfindel čuvahu joj desni i lijevi bok, da je nijedan neprijatelj ne bi pretekao, jer jedina je cesta u tome predjelu bila uska i ležala blizu desne obale sve jačeg toka Siriona. Ali ljudi iz Dor-lómina držahu joj začelje, prema želji Húrina i Huora; jer oni u srcu nisu željeli pobjeći iz Sjevernih krajeva; a ne budu li se mogli probiti do svojega doma, kanili su ondje istrajati do kraja. I tako Turgon uze krčiti put prema jugu iza odstupnice Húrina i Huora, te uspije sići niz Sirion i pobjeći; i nestade u planinama, sakrivši se od Morgothovih očiju. Braća pak oko sebe okupiše preostatak moćnih muževa iz Hadorove kuće, i počeše se povlačiti stopu po stopu, sve dok ne zađoše za močvaru Serech, gdje se pred njima ispriječi tok Rivila. Ondje stadoše i više ne uzmicahu.

Tad se sve vojske Angbanda sjatiše na njih, i premostiše potok svojim poginulima, i okružiše preostatak Hithluma kao rastuća plima hrid. Ondje, dok Sunce zapadaše, a sjene Ered Wethrina se mračiše, Huor pade proboden otrovnom strijelom kroz oko, i sve

srčane Hadorove muževe hrpimice posijekoše oko njega; i orci im odrubiše glave i naslagaše ih kao zlatan humak u zalasku Sunca.

Posljednji ostade sâm stajati Húrin. Tad odbaci štit oda se, dohvati sjekiru orkovskog zapovjednika i objeručke zavitla njome; i pjesma kaže da se sjekira pušila od crne krvi Gothmogove trolovske garde sve dok se istopila nije, a kako bi zasjekao, Húrin bi glasno viknuo:

"Aurë entuluva! Dan će jošte svanuti!" Sedamdeset puta on uzviknu

tako; ali na koncu ga živog uhvatiše, jer tako zapovijedi Morgoth, kaneći mu time nauditi gore nego smrću. Stoga orci grabiše Húrina rukama koje se još držahu za njega i kad bi ih u ramenu odsjekao; i nadiraše stalno novi, sve dok pod njima pokopan ne pade. Tad ga Gothmog sape i u Angband s porugom odvuče.

Tako je okončao Nirnaeth Arnoediad, dok je Sunce za Morem zapadalo. Noć je pala u Hithlumu, i silna je oluja vihorom sa Zapada stigla.

Silno tad likovaše Morgoth, premda nije još ispunio sve nakane svoje pakosti. Jedna ga je misao duboko mučila i nespokojem mu remetila pobjedu: Turgon je izmakao njegovoj mreži, od svih protivnika upravo onaj kojega je najviše želio uhvatiti ili uništiti. Jer Turgonu iz velike Fingolfinove kuće sad je pripao naslov Kralja sviju Noldora; a Morgoth se bojao Fingolfinove kuće i mrzio je, zato što ga je prezrela u Valinoru i prijateljevala s Ulmom, njegovim dušmaninom, te zbog rana koje mu je Fingolfin u dvoboju zadao. A više od svih Morgoth se bojao Turgona, jer još davno mu je u Valinoru on za oko zapeo, i tamna se sjena nadvijala nad njegov duh kad god bi mu se primakao, zloguka slutnja da će ga u nekom času, što kob ga još krije, propast upravo od Turgona snaći.

nasred ravnice Anfauglith, visok poput velika brijega što se izdaleka vidi, a Eldari ga nazvaše Haudh-en-Nirnaeth. Ali trava je na njega stigla i opet duga i zelena nikla, jedino na tome brijegu u cijeloj pustinji; i nijedan Morgothov sluga više nije kročio na zemlju pod kojom se mačevi Eldara i Edaina u hrđu krune. Fingonove kraljevine više nije bilo, a Fëanorovi su sinovi lutali poput lišća nošena vjetrom, U Hithlum se nije vratio nijedan čovjek iz Hadorove kuće, niti su stigle vijesti o boju i sudbini tamošnjih glavara. Ali Morgoth je onamo poslao ljude pod svojom vlašću, crnomanjaste Istočnjake; i zatvorio ih je u tu zemlju i zabranio im izaći odande. Jedina im je to bila od svih izdašnih nagrada kojima ih je privolio na izdaju Maedhrosa: pravo da robe i zlostavljaju starce, djecu i žene Hadorova naroda. Preostale Eldare iz Hithluma, sve one koji nisu izbjegli u divljinu i gorje, odveo je u rudnike Angbanda, gdje su mu postali sužnji. Ali