OMNAHAI
3 AUTOR: Barbara Mišković IZDANJE: Vlastito izdanje NASLOV KNJIGE: OMNAHAI – Trag DIZAJN KNJIGE: Barbara Mišković
ILUSTRACIJE I SLIKA KORICA:
www.pixabay.com CCO PUBLIC DOMAIN
OMNAHAI©2007
BARBARA MIŠKOVIĆ
[email protected]
http://barbaramiskovic88.wix.com/barbaramiskovic
SVA PRAVA NA TEKST KNIJGE PRIDRŽANA
If any of the pictures used in this book or as a cover are by any chance Your intellectual property that was uploaded on Pixaybay without Your knowledge or consent, please contact me so that I may replace Your
4
Mojem voljenom suprugu.
Hvala ti na inspiraciji i na podršci koja mi je
dala hrabrosti da ovo objavim.
6
Napola našeg životnoga puta U mračnoj mi se šumi noga stvori,
jer s ravne staze skrenuvši zaluta. Ah, kakva bješe,
mučno li se zbori, ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
Kad je se sjetim, još me strava mori. (DANTE - Pakao - Prvo pjevanje)
7
Svi su ovdje u mojoj glavi. Demoni pakla, psine zvijeri! Svi su ovdje spremni mučiti me! Sve dok i posljednji moj vrisak ne
zamre, a tama prekrije moj vječni grob.
8
PROLOG
„Kayla, ispričaj mi o noćnim morama?" reče doktorica Kim, prividno ravnodušnim tonom glasa.
„Ne želim pričati o tome.“
„Dobro. Ispričaj mi onda o najljepšem snu koji si ikada sanjala.“
Kayla suzi svoje tamne oči. „Ja ne sanjam lijepe snove.“ , hladno će ona doktorici.
„Zar nikada nisi sanjala ništa lijepo? Čak ni prije svega?“ Doktorica Kim je tužnim pogledom gledala kako se jadna djevojčica pred njom silovito muči ne bi li u svoj um prizvala barem jedno ugodno sjećanje lijepoga sna.
„Ima jedan... iz djetinjstva", reče Kayla, izgledajući jednako tmurno kao i uvijek.
„Možeš li mi ga ispričati?“
„Čemu? To sad ionako više ništa ne znači", zanimalo je Kaylu.
„Udovolji mi.“ Kayla je i dalje bila tiha. „Što si radila u snu? “
Djevojka je pogledala u strop.
„Letjela sam", reče Kayla bez ikakvih emocija. „Reci mi više", zahtijevala je doktorica.
„Bila sam ptica, visoko na nebu. Imala sam sjajno, tamno perje koje je upijalo toplu sunčevu svjetlost. Nitko me nije mogao dotaći tamo gore. Nitko mi nikada nije mogao nauditi, ne dok sam bila gavran.“
10
PAKAO
„Kayla, molim te, probudi se! Dušo!?! Ne čini mi to, Kay... molim te, ne, Bože...O BOŽE! UČINITE NEŠTO! SPASITE JE, MOLIM VAS! “
„Žao nam je, gospođo. Ne možete dalje s njom." „Obećajte mi! Obećajte mi da ćete je spasiti, da će preživjeti!“
„Učiniti ćemo sve što možemo, ali i sami znate da izgledi nisu veliki, gospođo. Žao mi je što vam to govorim, ali njeno stanje je vrlo kritično.“
Dok je Angela Sanders gledala kako liječnici odvoze unakaženo tijelo njene jedine kćeri u operacijsku salu, užasna misao joj je proletjela glavom: „Što ako je ovo posljednji put da vidim svoju Kaylu živu?“ Sve je to bila njena krivica, naravno. Ne Michaelova, čak ni Chrisova. Da, oni su bili ti koji su ovo učinili njenoj djevojčici, ali u stvari je sve bila njena krivica. Ona je bila ta koja je dovela Michaela u njihov život. Svo ovo vrijeme bila je slijepa na sve što se događalo oko nje. Protekle dvije godine držala je glavu u oblacima, misleći kako je sretna što je pronašla Michaela, njenu istinsku pravu ljubav. Nikada nije niti primijetila kroz kakve je strahotne patnje njezina kćer prolazila u isto vrijeme dok je ona uživala na sedmome nebu. Sve je započelo prije dvije godine...
Kayla je upravo bila proslavila svoj dvanaesti rođendan. Imale su dvostruku proslavu jer je Kay osvojila prvo mjesto na školskom natjecanju iz baleta. Sve otkako je Angela napustila Kaylinog oca, mnogo su putovale. Angela je bila imućna
nasljednica koja se nije voljela zadržavati na jednom mjestu. Ona i Kayla selile su se toliko puta da doista nije postojalo mjesto na svijetu koje bi mogle zvati domom.
Kayla je bila nevjerojatno dijete. Vrlo se rijetko žalila zbog stalnih selidbi ili zbog toga što vječno mijenjala škole i prijatelje. Kay se jako teško vezala za ljude. Zapravo je rijetko kad doista i upoznala nekoga koga bi mogla zvati prijateljem.
11
Angela je Kayli značila mnogo više od majke. Bila joj je poput sestre i bliske prijateljice. Kayla nije mogla ni zamisliti svoj život bez Angele. Kad su preselile u Kanadu, jedina stvar koju je Angela primijetila na Kayli, je bila ta da djevojčica nije voljela hladnoću, a kao i obično Kay se nikada nije mnogo žalila. Upravo zbog toga je Angela jednostavno pretpostavila da je hladnoća nešto na što će se njena kćer s vremenom naviknuti, baš kao i na sve druge klime u kojima su dosad živjele.
Samoj Angeli, Kanada se jako sviđala. Još je kao dijete maštala o tome da živi ovdje u malenoj kućici u predgrađu gdje je sve bijelo i prekriveno snijegom kao da je cijelu godinu Božić. Prošlo je devet godina otkako je ostavila Kaylinog oca i napokon se osjećala dovoljno spremnom da se skrasi u nekom malom, ljupkom predgrađu. Dobila je posao u školi koju je Kayla tek krenula pohađati. Škola je trebala nastavnika za izborni predmet, tako da se Angelin san o podučavanju baleta napokon obistinio. Prije nego je upoznala Kaylina oca, Angela je živjela s roditeljima u New Yorku. Njena majka je imala veliki baletni studio. Angela je obožavala taj studio. Njena majka Sarah je nekoć bila
primabalerina. Sarah je silno željela da njezina kćer nastavi istim koracima kao i ona, ali nažalost Angela nikad nije zapravo bila toliko dobra u baletu. U svakom slučaju nije bila dobra u tome kao njena majka i niti u pola dobra kao što je Kay postala s vremenom.
Nevjerojatna stvar je bila u tome što Kayla nije bila odlična samo u baletu. Djevojčica je imala nadnaravnu sposobnost učenja svega što ju je zanimalo. Kao da je poput spužve gledajući druge i sama upijala dijelove njihove vještine. Upravo zbog te sposobnosti, njene se ocjene nikad nisu pokvarile kad bi promijenila školu. Mogla je upisati bilo koji izborni predmet i istaknuti se u tome kao netko tko se time bavi već duže vrijeme.
Angela je bila vrlo uzbuđena zbog upoznavanja s novim kolegama. Nažalost, većina njih nije baš s prevelikim
entuzijazmom pozdravilo novu nastavnicu. Bila je novo lice u maloj sredini gdje su ljudi bili navikli prvo upoznati neku osobu kako bi je prihvatili. Svi su bili takvi, osim jedne osobe.
Jedan je profesor bio naprosto oduševljen novim licem u školi. Privlačan muškarac srednjih godina, uredne, kratko podšišane tamne kose s kozjom bradicom. Njegovo ime je bilo,
12
Michael Sanders i podučavao je biologiju i povijest. Prošlo je mnogo vremena otkako se Angela viđala s nekim, ali Michael je bio najljubazniji muškarac kojeg je ikada upoznala.
Bio je zgodan, šarmantan i bogat, a da stvar bude još bolja bio je podrijetlom iz New Yorka kao i sama Angela. Bio je zapravo toliko bogat da nije ni morao raditi u školi, kako je rekao Angeli, ali uvijek je govorio kako voli rad s djecom. Michael je bio vrlo strpljiv s Angelom. Nikada nije zapitkivao previše o Kaylinom ocu, baš kao da je znao da je to osjetljiva tema. Angela se brzo zaljubila u njega. Nikada prije nije upoznala nekog tko bi je očarao poput Michaela. On je bio savršen! Bio je potpuni gospodin u svakom pogledu. Izlazili su zajedno svega tri mjeseca kad ju je Michael iznenada zaprosio. U to se vrijeme ta veza, iako kratka, činila tako besprijekorno dobrom da ga Angela jednostavno nije imala srca odbiti. Mislila je i o tome da će biti dobro za Kaylu da ima muški uzor u životu.
S obzirom da je Kayla odrastala bez oca, Angela se itekako bojala da bi njena kćer bez pravog poticaja u budućnosti mogla imati problema s muškarcima. Nadala se da će joj
Michael poslužiti kao primjer toga kako se muškarac treba ponašati u vezi. Kay je mrzila samu ideju toga da se njena majka uda za njenog profesora. Istina je da se profesor Sanders činio kao dobar tip i usrećivao je Angelu, ali Kayla je imala čudan osjećaj da nešto ipak nije u redu s tim čovjekom.
Angela je pak jednostavno vjerovala da njena kćer prolazi fazu blage ljubomore na pažnju koju ona posvećuje Michaelu. Vjerovala je da će s vremenom Kay prihvatiti Michaela pa čak ga i zavoljeti, jer kako da se ne voli netko tko je tako divan i drag kao Michael Sanders.
Nažalost, otkako je Michael ušao u njihov život, Angela i Kayla počele su se neprestano svađati i prepirati. Bilo je to nešto što se nikada dosad njima nije događalo. To je trajalo neko vrijeme no onda se nešto iznenada promijenilo. Kayla je postala vrlo tiha, čak više nego ranije. Rijetko kad je govorila i svaki put kad bi Angela pogledala u svoju kćer, a da ona toga nije bila svjesna, primijetila je na njoj nekakav mučenički izraz lica. Djevojčica je izgledala kao da trpi veliku bol, a ne želi pustiti ni glasa. Angela je pokušala o tome razgovarati s Kaylom, ali djevojčica je samo šutjela. Očajna majka više nije znala što bi
13
poduzela. Michael ju je umirio rekavši joj da je posve normalno da se djeca te dobi povuku u sebe i imaju svoje privatne, male tajne. Uostalom, u tome je i poanta puberteta.
Kao i uvijek dosad, Michael je imao nekakav mirotvorni utjecaj na Angelu i ona mu je bezrezervno vjerovala. Odustala je od pokušaja saznavanja što to zapravo muči njenu kćer. Nadala se da će Kayla, sama, kad za to bude spremna, doći k svojoj majci i povjeriti se. Nažalost, taj trenutak nikada nije došao, a Angela time napravila najveću grešku u svojem životu.
“Gospođo Sanders, molim vas pođite s nama.” Angela koja je sjedila u bolničkoj čekaonici, pognute glave i ruku čvrsto stisnutih u molitvi, podigla je pogled, ne bi li vidjela dvojicu policijskih službenika kako stoje pred njom. “Molim?" rastreseno je pitala policijske službenike, dok joj je cijelo tijelo lagano podrhtavalo. Dvojica policajaca zbunjeno su se pogledala, a zatim se jedan od njih, s jakim francuskim naglaskom, obratio Angeli: “Vi jeste, gospođa Angela Sanders, zar ne? ”
Angelin mozak bio je poput kaše, kao da nije mogla razumjeti ništa što joj drugi ljudi govore. Ne misleći ni na što drugo osim na svoju kćer u operacijskoj sali, Angela je tek nakon par trenutaka konačno shvatila što ju je policajac upitao. “Jesam", odgovori ona, tupo kimajući glavom.
“Trebamo vas da pođete s nama", rekao je drugi policajac.
Angela ga zbunjeno pogledala. “Zašto? Gdje? ”
“Trebamo vas u policijskoj postaji radi ispitivanja o cijeloj situaciji i odnosima između vas, Michaela Sandersa, pokojnog Christophera Delarue i vaše kćeri, Kayle Raven.”
Napokon je Angela shvatila zašto su došli. Policija je mislila da je i ona upletena u to što se dogodilo Kayli. Mislili su da je i ona imala nešto s tim. Bili su u pravu, naravno, jer iako ona nikada ne bi namjerno naudila svojoj malenoj, ali da se barem malo više potrudila saznati što se događa s Kaylom, mogla je to spriječiti. Da je barem na jednu sekundu mislila na Kay više nego na sebe, mogla je učiniti nešto i zaustaviti Michaela!
“Preklinjem vas, može li ovo pričekati. Moja kćer je u operacijskoj sali, u kritičnom je stanju…”
14
Angela je izgledala očajno. Oči su joj bile crvene i natečene od suza koje su joj se neprestano slijevale niz lice. Kosu je bez prestanka čupala od muke. Izgledala je potpuno bespomoćno. Policijski službenici isprva su nekoliko trenutaka samo stajali gledajući Angelu, a potom je onaj s jakim
francuskim naglaskom rekao: “Žao nam je, gospođo, ali mi imamo svoje naredbe i moramo ih slijediti.” Angela se srušila na koljena pred njima, histerično plačući: “Molim vas, da je to vaše dijete! Ona će možda umrijeti, a ja joj ne mogu pomoći. Znam da sam kriva za sve, ali nemojte me odvesti prije nego što …. molim vas!” Policajac s jakim francuskim naglaskom izgledao je kao da joj se sprema usprotiviti, ali kolega mu je stavio ruku na rame, smireno rekavši: “U redu je, gospođo, čekati ćemo s vama.”
„Stephene?" upitno će policajac francuskog naglaska gledajući u svojeg kolegu.
Policajac Stephen je samo odmahnuo glavom i sam se zagledavši prema vratima operacijske sale. I on je jednom imao dijete, šestogodišnjeg sinčića, koji je stradao u automobilskoj nesreći. Njegov je sin skončao svoj život upravo u istoj operacijskoj sali gdje se sada nalazila Kayla Raven. Policajac se živo sjećao samoga sebe u ovoj, hladnoj, bolničkoj čekaonici. Upravo je bio saznao da mu je žena smrtno stradala na licu mjesta, a liječnici su se borili za život njegova sina. Posljednjim se snagama nadao da će mu doktori reći dobre vijesti, ali, nažalost, smrt je bila neizbježna.
Angela je uz policijsku pratnju prosjedila četiri duga sata žive muke. Neprestano je u glavi ponavljala događaje protekla tri dana. Vraćala se kući s posla. Inače je uvijek zvala Michaela da mu javi da dolazi. To je bio dogovor između njih dvoje. Michael je bio perfekcionist. Bio je vrlo osjetljiv na sitnice. U dvije godine braka ponašao se prema Angeli božanstveno. Svaki je dan bio romantičan, redovito joj kupovao cvijeće i poklone. Bio je muškarac o kakvom svaka žena sanja, ali imao je i neka svoja pravila. Angela mu se morala javljati u redovitim razmacima, pogotovo ako je on bio ranije gotov s poslom, a to se nekako uvijek poklapalo s danima kad je Kayla imala manje sati. On i Kayla su uvijek zajedno putovali kući. Angela se divila Michaelu zbog toga koliko očinske pažnje posvećuje njenoj kćeri. Pojma nije imala o tome što se u stvari odvijalo.
15
Michael je u podrumu svoje kuće, podrumu, od kojeg je samo on imao ključeve, držao cijelu prostoriju za mučenje Kayle. Tog dana je Angela bila ranije gotova s poslom. Odlučila je telefonirati Michaelu mobitelom kad dođe do svojeg auta, novog Chevrolet Coupea, Michaelovog posljednjeg poklona. Došavši do auta, prvo ga je morala očistiti od novo napadalog snijega, a za to vrijeme je posve zaboravila nazvati svojeg muža. Tek se kasnije u vožnji sjetila da je potpuno zaboravila na njega. Nije voljela telefonirati dok vozi, stoga se nadala da će joj njena ljubav oprostiti taj mali nestašluk. Kad je stigla kući, parkirala se na uobičajeno mjesto u garaži. Izašla je van iz vozila i kroz garažu ušla u kuću. U kući je svirala glasna glazba. Michael je imao nezdravu opsesiju Vivaldijem. Pitala se, hoće li ga možda zateći pri tuširanju. Obično je tad slušao svojeg omiljenog skladatelja. Angela je pretražila cijelu kuću, ali nigdje ga nije mogla pronaći. Ni njega ni Kaylu. Shvatila je da je jedino mjesto na kojem nije tražila podrum. Spustila se dolje niz stube u taman hodnik. Očekivala je da će vrata podruma biti zaključana kao i uvijek, ali ovaj put to nije bio slučaj. Odjednom je shvatila da, uz Vivaldija u dnevnom boravku, čuje i nekakve neobične vriskove iz podruma. Začuo se glasan vrisak i Angela prepozna Kaylin glas. Potrčala je dolje do kraja hodnika i širom otvorila vrata podruma. Od onog što je ugledala sledila joj se krv u žilama. Cijeli je podrum bio u stilu srednjega vijeka, također jedna Michaelova nezdrava opsesija.
Prostorija je bila prepuna srednjevjekovnih sprava za mučenje. Njena kćer bila je okovana za ruke lancima koji su visjeli sa stropa, gola do pasa, na sebi noseći samo neku sivu odrapanu haljinu. Bose noge također su joj bile okovane debelim okovima na hladnom kamenom podu. Iz obje podlaktice tekla joj je krv. Michael je u rukama imao bič od debele crne kože kojim se životinjski iživljavao na njenoj malenoj djevojčici. Angela nije mogla ništa izgovoriti, osjetila je samo kako ju preplavljuje golem bijes ispremiješan sa strahom. Gnjevno se obrušila na Michaela, ali on ju je samo odbacio na pod, a potom se bacio na nju sputavši joj obje ruke, ubojito je gledajući. „Što ti radiš ovdje, kurvo? Zašto me nisi nazvala!" glas mu je bio tih i prijeteći, a Angela se toga uplašila više nego da je vikao na nju.
16
„PUSTI MOJU KĆER, GADE!!!" rekavši to Angela se nekom snagom za koju nije niti znala da ima izvukla iz Michaelova stiska i noktima ga ogrebala po licu.
„MAMA BJEŽI!" poviče Kayla, ne mogavši se pomaknuti iz okovanog položaja.
Michael grubo zgrabi Angelu za kosu i čvrsto je držeći podigne na noge, a potom udari svom snagom Angelinom glavom o stol. U tom trenutku je izgubila svijest.
Kad se osvijestila u mračnom podrumu ugledala je poznato lice obasjano svijećom. Michael je imao samo jednog prijatelja s kojim se aktivno družio. Christopher Delarue bio je školski domar koji im je redovito dolazio na večeru. On je čak bio i Michaelov kum na vjenčanju.
Angela nije imala gdje bježati. Osjetila je kako leži na nečem tvrdom, a obje ruke i noge bile su joj sputane. Jedino svjetlo u podrumu bilo je ono u Chrisovoj ruci.
„Chris... molim te..", preklinjajući je započela Angela, ali Christopher je prekine govoreći svojim dječačkim glasom francuskog naglaska.
„Znaš, od prvog trena kad sam ga upoznao, znao sam da je poseban. Michael ima talent za ljude. Neke osvaja svojim šarmom", rekavši to on blago nakloni glavu Angeli. „Neke svojom privlačnošću, a neke nesmiljenom okrutnošću.“
„Christophere...“
„Budi tiho, Angela, nije pristojno prekidati ljude dok govore", Christopher će strogo, a potom nastavi govoriti: „Kad je došao ovdje i upoznao me, odmah je znao da sam ja drugačiji. Žene mu nisu ništa značile, koliko ih je samo već bio ubio, kao i njihove kćeri, ali mene je jedinog volio. Pokazao mi je toliko toga. Naučio me toliko zabavnih stvari..."
„Chris, preklinjem te...“
Christopher Delarue samo se smijao na Angelino zapomaganje.
„Imamo samo jednu razliku, on i ja. On voli djevojčice, dok su meni dječaci kudikamo ipak zanimljiviji.“
Angela je sad već jecala, ne mogavši ne razmišljati o tome što je sve njena kćer prolazila ove dvije godine, dok je ona uživala s onim prokletnikom.
„Christophere, gdje je moja kćer? Gdje je Kayla? Molim te Chris?!“
17
Christopher Delarue se glasno nasmije, a smijeh mu je okrutno odzvanjao od kamenih zidova. „Michael ima poseban plan za nju, to je već tradicija za njega. Prije nego što ih ubije, oguli im kožu s ruku i nogu. On voli da one pate, a zatim ih zakopa gole na svojem posebnom mjestu u šumi, Snima ih kamerom dok se muče, ukidajući im svako malo dotok zraka, sve dok više ne mogu izdržati. Na kraju im posve ukine dovod zraka i uživa gledajući ih kako se guše nasmrt. Može ih tako držati čak tri dana ako želi. Pokazao mi je snimke, djevojčica koje je ubio. Ti ne možeš ni zamisliti to uzbuđenje!“
Čuvši to, Angela stane vrištati i zapomagati od nemoći. U tom trenutku se prisjetila Kaylinog oca, poželjevši više od ičega da je sada ovdje i učini ono što je nekoć radio najbolje, spasi nju i Kaylu.
„Znači sad ćeš me ubiti, Christophere? Je li tako? Zato si ovdje! HAJDE, UBIJ ME! NE ŽELIM VIŠE ŽIVJETI!“
Ledeni smijeh ponovno je ispunio prostoriju i Angela ugleda Chrisa kako joj prilazi s ogromnim srednjevjekovnim mačem u rukama. U tom trenu je znala da je sve gotovo. Iskreno se nadala da postoji pakao i da će tamo završiti. Smatrala je da je to više nego zaslužila.
„Angela! Jesi li unutra? Angie?" Angela iznenada začuje dubok muški glas.
Bio je to Pierce, nastavnik tjelesnog koji je živio preko puta. Očito je primijetio da se nešto neobično događa. Pierce je bio umirovljeni vojni narednik i bio je jedan od onih, ogromnih, prekaljenih tipova koji su vidjeli više rata nego mira u životu.
„PIERCE, POMOZI MI! UBIT' ĆE ME! IMA MAČ!“ Pierce Cole je nogom razvalio podrumska vrata i blaga svjetlost dopre od lampe na stubištu, obasjavajući dovoljno da može vidjeti Angelu vezanu na kamenom stolu i Christophera Delaruea koji je držao mač iznad njene glave. Christopher jurne na Pierca i pokuša ga posjeći mačem, ali Pierce je imao mnogo više iskustva u borbi prsa o prsa od slabašnog Chrisa. Savladao ga je u nekoliko vještih zahvata. Teški srednjevjekovni mač zazvečao je na podu. U sobi je bio polumrak i Christopher se žestoko trgao na sve strane te se na kraju se ipak uspio izmigoljiti iz Piercova stiska. Odustavši od borbe, pobjegao je glavom bez obzira. U tom je trenu Angela shvatila da ako Chris pobjegne, biti će izgubljene sve nade za spas Kaylina života.
18
„PIERCE! Moraš ga uhvatiti! On zna gdje Michael drži Kaylu! Oteli su je!" vikala je ona susjedu.
Vrata operacijske sale, napokon su se otvorila. Istog trena kad je Angela ugledala bijelu kutu kako prolazi kroz njih, smjesta je ustala sa stolice. Policijski službenici su također ustali. Činilo se da liječniku treba cijela vječnost da prođe tih par koraka. Izraz na licu bio mu je smrtno ozbiljan. Angela nije znala koliko još toga može podnijeti. Hoće li joj taj čovjek sada reći riječi koje će srušiti cijeli njen svijet. Jesu li stigli prekasno? Je li sva nada izgubljena? Liječnik se nije ni osvrnuo na dva policijska službenika koja su stajala uz Angelu. Gledajući ravno u njene oči, rekao joj je: „Gospođo Sanders, vaša je kćer još uvijek živa.“
Angeline su se oči ponovno ispunile suzama. „O, hvala ti, Bože! Hvala vam doktore!“ Angela je krenula litanijski zahvaljivati doktoru na spašavanju života njene jedinice, ali tek tada shvati da je liječnikovo lice još uvijek smrknuto.
„Rekli ste, još uvijek živa, što to točno znači?" ona će, gledajući liječnika pogledom koji je preklinjao za ohrabrenje i utjehu.
„Gospođo Sanders, mi smo doista učinili sve što je u našoj moći da je spasimo, ali vaša kćer je bila na rubu smrti kad su je doveli ovamo. Izgubila je mnogo krvi, dehidrirala je, a o ostalim posljedicama mučenja kojem je bila podvrgnuta da i ne govorimo. Sada se još uvijek nalazi u kritičnom stanju. Ako preživi noć, njene šanse za opstankom će se povećati. Nažalost, problem nije samo u tome, gospođo Sanders. Prilikom naših pokušaja da je održimo na životu, Kayla je pala u duboku komu i čak i ako uspije preživjeti, upitno je hoće li se ikad više uspjeti probuditi.“ Angela je samo nastavila bezizražajno buljiti u liječnikovo blijedo lice, dok su joj se njegove riječi vrtoglavo ponavljale u glavi. Bilo je to kao da joj je netko upravo izrekao smrtnu presudu. Osjetila je kako se tlo pod njom pomiče, a bljedilo liječnikova lica zauzima tama kakvu samo smrt može donijeti.
19
OČAJ
Dani su prolazili kao u magli. Angela ih nije u
potpunosti bila niti svjesna. Doista se osjećala kao živući mrtvac. Neprestani odlasci na policiju, vječno ista pitanja i stalni boravak u bolnici.
Njena Kayla, predivna Kayla, možda više nikad neće otvoriti svoje čudesne, tamne oči. Znala je da bi se možda trebala s tim pomiriti. Možda je čak i tako bilo bolje za nju. Čula je šaputanja doktora i sestara po hodnicima. Čak se ni oni dosad nisu susreli s takvim slučajem teške traume kakvu je njena kćer proživjela. Ako se i probudi kakav ju život očekuje? Jedno je bilo sigurno. Njena kćer više nikad neće biti normalna djevojčica kakva je bila i prije. Liječnici su joj ionako uvijek govorili jedno te isto: „Gospođo Casey, moramo vas upozoriti da su traumatična iskustva koja je Kayla proživjela zasigurno ostavila dubokog traga na njoj. Ako se ona ikada uspije
probuditi, ne možemo znati u kakvom će psihičkom stanju biti.“ Angela ipak nije željela tako lako odustati od svoje kćeri. Kayla nije bila bilo tko, Angela je to dobro znala. Iako je bila svjesna odakle dolazi ta neprirodno nevjerojatna otpornost koju njena kćer posjeduje, ipak je u ovakvim trenucima bila više nego sretna zbog onoga tko je otac njene kćeri. Bolnica je postala drugi dom i za Angelu. Jedina osoba s kojom je održavala kontakte bio je Pierce Cole, Kaylin nastavnik tjelesnog odgoja i čovjek koji je spasio njenu kćer iz Michaelova lijesa. On je također svakodnevno dolazio i donosio svježe cvijeće u Kaylinu sobu. Piercu je bilo stalo do Angele i nije želio da joj padne moral, stoga joj je često govorio: „Pomisli samo Angie, što da se Kay probudi, a mi joj nismo donijeli niti svježe cvijeće. Pomisliti će da nam nije stalo do nje.“
Angela se nije mogla nasmijati na njegovu šalu, ali ipak joj je bilo lakše podnositi teret brige uz njega. Najgore joj je bilo kad bi navečer otišla u onu ogromnu kućerinu koju je dijelila s Michaelom i u podrum u kojem je njena kćer bivala mučena. Odlučila je da će je prodati prvom prilikom.
20 Dani, tjedni, mjeseci...
Činilo se kao da je netko usporio vrijeme samo da joj naudi. Angela više nije podučavala u školi. Potpuno se povukla u sebe i izolirala od svijeta. Jedina osoba koju je puštala blizu, bio je Pierce. Nebrojeno je puta plakala na njegovom ramenu i slušala utješne riječi koje joj je govorio, a u kojima uopće nije nalazila utjehu.
Tri su mjeseca prošla, a Kaylino tijelo nije se niti pomaknulo. Angela je uredila sa liječnicima s kirurgije da obave estetske zahvate na Kayli. Još uvijek se nadala da će se Kayla probuditi i nije željela da se nakon buđenja u ogledalu vidi kao posljedicu Michaelove perverzije. Samo jednu stvar nije imala snage izmijeniti u bolnici. Kaylina nekoć bujna crna kosa, sad je bila prošarana sjedim vlasima. Njena djevojčica izgledala je godinama starije nego što je to bila. Angela je znala da se to dogodilo u lijesu pod zemljom. Samo zamišljanje straha i panike koju je njezina kćer morala proživjeti oduzimalo joj je dah i gotovo je tjeralo da svisne od nemoći. Kako je mogla biti tako užasna majka? Kako ovo nije predvidjela? Kako je mogla dopustiti da se njenoj Kayli ovo dogodi? Upravo to su bila pitanja s kojima se svakodnevno nosila i bila je sigurna da dok je živa, nikad si neće oprostiti zlo koje je počinila svojoj jedinici.
„Angie, već je prošlo toliko vremena, znam da to ne želiš čuti, ali moraš nastaviti sa svojim životom. Kayla bi to željela.“
Piercove riječi su joj odzvanjale u glavi poput zvona za buđenje, ali one nisu imale težinu i značenje.
„Čak i ako bi Kay to željela, Pierce, ja to nikad ne bih mogla učiniti. Nikad ne bih mogla samo tako odustati od nje i krenuti dalje. Ona mi je sve, kako ne razumiješ?“
Pierce teško uzdahne. Znao je da mu je pokušaj da navede Angelu da malo živne bezuspješan, ali otkako je Kayla završila u bolnici, Angela je živjela tako sumornim životom samokažnjavanja da je to bilo tužno za gledati. Sjeo je na podnožje Kaylina bolničkog kreveta i zagledao se u bezizražajno lice svoje učenice.
„Ti se nećeš probuditi, zar ne, Kay?" mislio je u svojoj glavi. „Razumijem te, da sam ja proživio tvoj pakao ni ja se ne bih želio više probuditi.“
21
„Hmm?“ „Zar ti sat ne počinje za dvadeset minuta? Ne želim da zbog tvoje brige za mene i Kaylu tvoj posao ispašta.“
Pierce se nasmije, kao i uvijek od srca jer ako je nešto naučio u životu, to je onda da je život kratak i prevrtljiv, stoga se treba smijati kad god ti se pruži prilika.
„Svakako, Angie. Stvarno moram ići, ali vratit ću se navečer. Ne volim da putuješ sama kući u kasne sate.“
Angela uzdahne. „Šest sati teško da je kasna večer, Pierce.“
Pierce odmahne glavom i ponovno se nasmije. „Svejedno, vidimo se u šest.“
Angela nije bila sigurna je li mu odzdravila ili ne. Ustala je i prišla prozoru. Kaylina soba bila je smještena na trećem katu i imala je pogled na dječje igralište. Bilo je vrlo bolno gledati drugu djecu kako se igraju vani na snijegu i razmišljati o tome da njezina Kayla to možda više nikad neće moći.
Uzela je vrč s vodom i natočila si punu čašu. Kayla nije dijelila sobu ni s kim. Angela se pobrinula za to da imaju privatnosti. Okrenula se od prozora još uvijek u ruci držeći čašu punu vode, a zatim se začuo zvuk lomljenja stakla o pod.
Kayla je ležala sa širom otvorenim očima.
Prve misli koje su se javile u glavi Kayle Raven nakon što je otvorila oči bile su: „Mama. Dobro si.“
Pogledom je započela zvjerati po prostoriji pokušavajući se pridignuti i očiju razrogačenih od straha, neprestano je ponavljala: „Gdje je on!?! Gdje je?!“
Angeli nije trebala niti puna sekunda da shvati tko bi drugi mogao prizvati takav strah na Kaylino lice. Željela joj je reći toliko toga. Željela je skakati od sreće jer je Kay napokon otvorila svoje oči, a to je značilo da je živa. Doista, živa, i da će biti dobro. Sve će opet biti dobro!
Prestravljen izraz na kćerinu licu prizvao ju je k stvarnosti.
„Nema ga više, zlato moje. U zatvoru je gdje i pripada", rekla je Angela glasom, koji kao da je pripadao nekoj strankinji nekoj tuđinki koja nije upravo provela tri duga mjeseca čekajući da joj se kći probudi iz kome čak i nakon što su joj gotovo svi liječnici rekli da se to najvjerojatnije nikada neće dogoditi. „ Nikada te više neće niti taknuti, Kayla. Na sigurnom si, dušo.“
22
Angela će, tek sad doista pojmivši da je ovo stvarnost, a ne dugo očekivani san.
„Kunem ti se da si sigurna, sad i zauvijek! Kayla! O, Kayla!“
Angela pohrli zagrliti svoju kćer, ali onog trenutka kad joj je dotaknula golu kožu, Kayla je započela vrištati. Vrištala je tako glasno i bespomoćno da se Angeli činilo kao da nikada neće prestati.
Kayline razrogačene oči bile su uperene prema podnožju kreveta. Čim ga je vidjela, znala je da su majčine riječi laž. Michael je bio tu!
23
UMOBOLNICA
„Ne razumijem, doktorice, što vam to zapravo znači?" zbunjeno će Angela doktorici Kim koja joj je upravo, jasno i glasno, rastumačila da Kayla neće moći kući tako skoro kako se ona nadala.
„Kayla je sad savršeno zdrava, zašto je ne bih mogla povesti sa sobom?“
„Gospođo Casey..", započela je doktorica, obrativši se Angeli njenim djevojačkim prezimenom, koje si je Angela vratila čim je dobila odobrenje suda za razvod. „Jeste li vi uopće svjesni što je sve vaša kćer proživjela? Kayla jest fizički zdrava, ali njene traume su sasvim druga stvar.“
Angeline se oči ispune suzama i ona molećivo pogleda doktoricu. „Molim vas doktorice, ako je odvedem odavde, na neko mjesto gdje je bila sretna, zar nema ni malo nade da će se oporaviti i preboljeti to što joj se dogodilo?“
Lice doktorice Kim se još više uozbilji, a usne su joj se pretvorile u crtu. Izgledala je u isti mah strogo i sažalno. „Žao mi je, Angela, bojim se da Kayla neće tako skoro biti u stanju da se suoči sa vanjskim svijetom. Najbolje je da neko vrijeme ostane ovdje na psihijatrijskom odjelu. Vjerujem da će se tako i ona osjećati sigurnije.“
Angela je itekako dobro znala što doktorica Kim misli pod tim. Svaki dodir ili neočekivani pokret, natjerao bi Kaylu da počne vrištati, halucinirajući da je Michael pored nje i da je ponovno muči. Mrzila je to što je doktorica Kim u pravu, ali znala je da je tako. Koliko god ona to možda željela, Kayla se neće oporaviti tako skoro.
Kaylu su preselili na psihijatrijski odjel. Razni stručnjaci pokušavali su razgovarati s njom, ali potpuno bezuspješno. Ponekad je Kay doista odgovarala na njihova pitanja, ali sva pitanja vezana uz Michaela potpuno je ignorirala. Angela je znala da će, zbog svega što je proživjela, njena kćer biti trajno obilježena. Jedina nada koju je Angela gajila u sebi, bila je ta da će jednog dana Kay ipak moći napustiti bolnicu i započeti
24
kakav-takav normalan život. Znala je da možda očekuje previše, ali morala je vjerovati u to. Jedino joj je još ta nada pomagala da ujutro ustaje iz kreveta i odlazi u bolnicu.
„Gospođo Sanders?“ Bilo je to kao „deja vu", Angela je ponovno sjedila u bolničkoj čekaonici, ali ovaj put psihijatrijskog odjela, kad je ugledala čovjeka u policijskoj uniformi kako joj prilazi. „Zdravo, gospodine Stephene", sumorno ga ona pozdravi. „Više se ne prezivam Sanders, vratila sam si djevojačko prezime, Casey.“
Policajac je na tren izgledao smeteno, ali onda napokon reče: „Casey? To zvuči lijepo, a razumijem i razloge. Čujem da ste prodali onu kuću.“
Angela se osmjehne. „Vi ne biste, da ste na mojem mjestu?“ Policajac Stephen imao je i previše razumijevanja za Angelu. „Naravno da bih. Spalio bih je do temelja, ako smijem biti tako slobodan.“
Angela se ponovno osmjehne, ali ovaj put je to bilo više nalik bolnoj grimasi nego pravom osmjehu. „Doznao sam da se Kayla probudila. Želio bih razgovarati s njom", blago će
policajac, pažljivo odmjeravajući Angelin izraz lica. Izgledala je zbunjeno.
„O čemu se ima razgovarati? Mislila sam da je sve već utvrđeno? Pa, zaboga, imate videosnimke!" ona će pomalo uzrujano.
„Smirite se, Angela. U pravu ste. Michael Sanders si je sam iskopao grob. Snimao je svako mučenje kroz koje je podvrgao vašu kćer. Njegova privatna kolekcija nas je potpuno zaprepastila. Čak i dok ju je držao pod zemljom u lijesu je bila kamera. Ti dokazi su na sudu nepobitni. Ipak, moramo uzeti Kaylin iskaz vezan uz ubojstvo Christophera Delaruea. Nažalost, takva je procedura.“
Angela stane odmahivati glavom. „Kayla je u vrlo lošem stanju gospodine Stephen. Gotovo uopće ne govori. Ako samo uletite unutra i počnete joj postavljati takva pitanja tko zna kako će to djelovati na nju.“
Policajac Stephen je uzdahnuo. „Potpuno vas razumijem, gospođo Casey, ali ovdje se radi o umorstvu i ja moram uzeti iskaz. Obećavam vam da neću biti nasrtljiv. Pokušat ću joj postaviti par jednostavnih pitanja.“
25
Angela poprimi ljut izraz lica. „Pa što i ako ga ona jest ubila. To je sigurno bila samoobrana. Sjećate se valjda da je Christopher Delarue i mene pokušao ubiti.“
Tek je mjesec dana nakon što su Kaylu zaprimili u bolnicu, Angela saznala da je Christopher Delarue, zapravo čuveni pedofil i ubojica, Jean Pierre Memsy. Ime, Christopher Delarue, bilo je samo jedno od mnogih koje je koristio u svojem bijegu od pravde. Policajac Stephen, potvrdno zaklima glavom. „U tom se potpuno slažem s vama, Angela. Videosnimka koju imamo ukazuje na to da je Kayla bila prisiljena ubiti Delaruea, to jest Memsya. Nitko to ne osporava, a među nama, onaj monstrum je dobio upravo što je i zaslužio, mađutim, potreban nam je i Kaylin iskaz.“
Angela je bila u nedoumici. Nije željela uzrujavati Kaylu, ali pomislila je da bi na Kaylu možda pozitivno djelovalo da vidi da je i policija na njenoj strani. Nije bila sigurna što da učini, stoga je uputila policajca Stephena k Kaylinoj psihijatrici, doktorici Kim, rekavši mu da ako ona odobri njegov posjet, tada ima i njeno dopuštenje.
Kayla nije obraćala mnogo pažnje na ljude oko nje. Nije ih zapravo mogla niti vidjeti. Jedina slika koju nikako nije mogla izbrisati iz glave bilo je Michaelovo lice. Lice, koje je mrzila iz dna duše, lice kojeg se bojala više od svega. Svaki put kad bi sklopila oči vidjela bi bljesak zla koje joj je učinio. Nije mogla pobjeći od toga. Naravno da je bila svega svjesna. Svjesna, svoje histerične, zabrinute majke. Svjesna, stručnih liječnika koji je okružuju. Potpuno svjesna toga gdje se nalazi. Željela je razgovarati s majkom. Reći joj kako se osjeća. Reći joj što joj je Michael radio ove dvije godine. Imala je tu želju u sebi da se nekome povjeri, ali znala je da bi tim činom nanijela svojoj majci još veću bol nego što je sada osjeća. Isto tako je znala i to da nikad nikome neće biti u stanju ispričati što je sve zbog Michaela proživjela. Još se tankim koncima držala za granicu stvarnosti i ludila, ponora panike i iracionalnog nad čijim rubom je visjela. Bila je svjesna toga, ako ispriča nekom, ako pokuša reći, ti konci će popustiti, a ona sama će pasti u zemlju vječnog ludila, gdje se Michael ponovno vraća kao stvaran lik, jednako spreman mučiti je u njenoj glavi kao što ju je dosad mučio fizički.
26
„Gospođice Raven?“ Kayla trepne, prenuvši se iz svojih razmišljanja. Već ju dugo nitko nije tako oslovio. Ona zbunjeno podigne pogled u plavokosog policajca koji je stajao nad njom. Bio je tako visok i izgledao je prijeteće. Na tren joj se učini da to Michael ponovno stoji nad njom i ona se stisne uz rub kreveta, obujmivši svoja koljena rukama, prestrašeno zvjerajući
pogledom. „Stojite joj preblizu", začuje se stručan glas liječnice iza policajčevih leđa. „ Kayla ne podnosi blizinu muškog spola. Ona također ne podnosi dodire, stoga se suzdržite od
rukovanja.“ Policajac Stephen se u isti čas odmaknuo nekoliko koraka unazad.
„Oprostite, gospođice Raven.“ Kad se odmaknuo unazad, Kay ponovno poprimi jasan fokus i shvati da ovaj muškarac niti ne liči na Michaela. Ponovno je navukla svoje apatično,
nezainteresirano lice. Znala je da joj je ovaj policajac došao postavljati pitanja. Pitanja na koja mu ona nije mogla odgovoriti.
27
MOST
Godina dana je morala biti dovoljna, barem po mišljenju Angele Casey. Silila je svoju kćer od psihijatra do psihijatra, doslovno kupujući najbolje liječnike kakve je novac mogao kupiti. Unatoč tome, Kaylino je stanje bilo nepromjenjivo. Angelina kćer, gotovo da uopće nije govorila. Odgovarala je samo na jednostavna pitanja koja bi joj netko postavio. Potpuno je ignorirala pitanja o tome kako se osjeća i što proživljava, a Michaelovo i Christopherovo ime nitko nije smjeo niti
spomenuti u njenoj blizini. Začepila bi uši, sklupčala se na podu i počela se njihati naprijed-nazad. Spominjanje te dvojice, iznimno bi je uzrujalo. Nije mogla podnijeti ni ljudski dodir. Čak i kad bi se neki muškarac u prolazu okrznuo od njenog ramena, ponekad je to bilo više nego dovoljno da se uzruja ili čak izgubi svijest.
Noćne more su za Kaylu postale uobičajene, kao i vrištanje. Svaki put kad bi mora dosegnula svoj vrhunac, prodorni krici proparali bi noć. Angela se bez iznimke budila svake noći i ulazila u Kaylinu bolničku sobu da vidi je li njena kćer na sigurnom. Bilo je čudo kakve se sve privilegije mogu zatražiti u privatnim bolnicama. Ipak, svaki put kad bi se sjetila razloga svemu tome, nije mogla da ne zadrhti od gađenja.
„Gospođo Casey, dobro razmislite o tome što govorite. Kayla nije spremna izaći iz bolnice. Pretvaranjem da je ona u redu nećete postići ništa drugo osim da potisnete taj problem još dublje nego što je sada.“
Doktorica Kim je bila žena u srednjim godinama s vrlo strogim izrazom lica, čak i kad se smješila, što sad nije bio slučaj. Angela je znala da psihijatrica doista želi pomoći njenoj kćeri, ali nažalost sve su se njene metode dosad pokazale neuspješnima.
„Ja vas shvaćam, doktorice, ali pokušajte i vi shvatiti mene. Već godinu dana nakon svega, ja doslovno vučem Kaylu po bolnicama. Već godinu dana ona udiše samo bolnički zrak, umjesto onog pravog. Svi govore da će trenutak kad se Kay
28
uspije suočiti s onim što se dogodilo, biti prijeloman za njeno ozdravljenje, ali ja ne vjerujem u to, ili barem ne vjerujem da će do tog trenutka doći u bolnici. Ovdje se ona osjeća tako strano i podvrgnuto testovima, buljenjima i ispitivanjima.“
Doktorica Kim je samo nestrpljivo odmahivala glavom. „To je sve za njeno dobro, gospođo Casey. Kayla se ne bi snašla u sirovom, vanjskom svijetu, ona jedva tolerira usputan dodir drugog pacijenta u hodniku. Što bi učinila stješnjena među ljudima u javnom prijevozu? Kayla nije spremna na sve to. Ako ju sad prisilite na tako naglu promjenu, mogla bi doslovno poludjeti ili ponovno pasti u komu.“
Angela se objema rukama primi za sljepoočnice, u posljednje ju je vrijeme stalno mučila glavobolja. „Ali vi to ne znate, doktorice. Ja poznajem Kaylu bolje od vas i duboko u duši ona je borac, ne samo borac, ona je pobjednik, ali pobjednici ne mogu osvajati nagrade ako se pred njih ne postavi izazov. Možda ako se bude morala usredotočiti na preživljavanje u stvarnom svijetu, više neće imati toliko slobodnog vremena razmišljati o onome što je proživjela jer čak i ako o tome ne govori, znam da neprestano razmišlja o tome.“
Doktorica se i dalje nije slagala. „Dovodite svoju kćer blizu ruba, gospođo Casey. Ako je odvedete odavde, sve što se dalje bude s njom zbivalo, na vašu je odgovornost.“
Angela duboko uzdahne i, zagledavši se ravno u doktoričine bademaste oči, ona reče: „A kad nije bilo? Ona je moja kćer i učinit ću sve da opet postane cijela.“
I tako su Angela i Kayla ponovno bile na putu. Angela je činila sve moguće i nemoguće da, sada već šesnaestogodišnju Kaylu, vrati u razdoblje prije Michaela. Potpuno se pretvarala da se taj dio povijesti njihova života nije dogodio. Iako je Angela znala da nije dobro bježati od problema, Kaylu su gotovo godinu dana prisiljavali da se pokuša suočiti s onim što se dogodilo.
Kaylina majka je smatrala da bi ovo trebala biti ugodna promjena. I donekle je bila. Za Kaylu se mnogo toga nije
promijenilo, ali sve dok je pazila da izbjegava kontakte s drugim ljudima, osjećala je kako joj je ovaj oblik življenja, izvan bolnice, u neku ruku lakši i prirodniji od života u umobolnici.
29
Svijet oko nje bio je pun boja. To joj se sviđalo. Kanada joj se nikada nije sviđala, bjelina snijega bila joj je jeziva. Što se dogodilo s dobrim starim Božićem na Havajima?
Isprva su se samo vozikale kroz države. Angela se nadala da će putovanja podsjetiti Kaylu kako su lijepo živjele i dobro se slagale prije Michaela i svega lošeg. Međutim, ponekad joj se činilo da putovanja iscrpljuju Kaylu više nego prije. Porazmislila je, ne bi li možda bilo dobro da se negdje skrase. Trenutno su se nalazile u državi New York i Angela se osjećala nostalgično. Ovo je bio njen rodni kraj.
S druge strane, Kayla nije imala pojma gdje je ona rođena. Sjećanja na njeno rano djetinjstvo su bila podosta mutna. Kayla nije mogla ne uvidJeti koliko se njezina mama trudi, ali kako je vrijeme prolazilo, Kay se osjećala kako joj je svakim danom sve gore i gore. Hinjena sreća na majčinom licu bila je najgora. Čak i dok ju je Michael onako stravično mučio, njena majka je bila sretna jer nije imala pojma o tome. Samo zbog te sreće, Kayla je imala razloga poželjeti živjeti još jedan dan. Sada se činilo kao da je sva radost iščeznula iz Angele, a tamna sjena žalosti se nadvila nad nju. Kayli je zbog toga bilo još teže podnositi vlastitu traumu. Upravo zato se potrudila nagovoriti majku da ponovno otvori bakin baletni studio. Dijelom, stoga što se nadala da će to usrećiti Angelu, a dijelom zato da više ne provode svaku minutu zajedno. Kay je voljela svoju majku, ali njena majka nije imala pojma što ona
proživljava i kako se osjeća. Kayla više nije imala nekih velikih želja i potreba, osim jedne. Imala je potrebu samo za
olakšanjem, a jedino olakšanje koje bi ona mogla dobiti, mogla su donijeti samo crna krila smrti.
Znala je da bi njenu majku to boljelo. Stajala je na vrhu mosta. Iza nje je s vremena na vrijeme prošao kakav auto ili zalutali taksi. Nije to bio nikakav bitan most. Nije čak ni znala kako se zove, ali bio je dovoljno visok, a ona ionako nije bila pretjerano dobar plivač. Pitala se, da stvarno pokuša? Da sad skoči, ne osvrčući se čak ni zbog uspomene na majku, bi li taj skok bio dovoljan da je ubije? Kakve je sreće bila, najvjerojatnije joj ne bi bilo ništa osim što bi se kasnije naiskašljavala blatnjave njujorške vode.
Naravno, tu je bila i njena majka, stavka, koju nije smjela zaboraviti. Znala je da bi se Angela povela za osjećajem krivice i,
30
tko zna, možda i sama skončala na isti način. Kayla je
definitivno morala biti kreativnija oko toga kako će umrijeti. Je li postojao način da se oprosti sa svojom mukom i životom, a da istovremeno ne povrijedi Angelu?
„Hej, mala, ako se želiš ubiti, vjeruj mi, ja stvarno znam i bolji način od ovoga.“ Kayla se okrene, a iza nje je stajala vrlo neobično lijepa tamnoputa žena. Bila je odjevena u crnu kožu. Lanci s remena su joj visjeli sve do koljena, a na nogama je imala motorističke čizme. Imala je I vrlo dugačku crnu kosu koja joj je padala sve do lakta i bila je ispletena u sitne pletenice od vrha glave, tako da su ženine oči bile posebno istaknute. Bilo je nešto u njima. Imale su nekakav egzotični oblik, gotovo
opčinjavajući. Iza nje je stajao nekakav super brzi motor, Kayla se nije razumjela u motore. Nije joj čak niti bilo čudno što nije čula kad se žena zaustavila. U posljednje vrijeme ionako nije mnogo toga primijećivala.
Žena se lagano došetala do Kay i naslonila se na ogradu mosta, uperivši pogled ravno u Kaylu. „Stvarno se vidi. Potpuno si rastrojena. Ne bih rekla da si trudna. Ne činiš mi se kao jedna od onih tinejđerki koje su se uvalile u nevolju pa sad ne znaju što bi sa sobom. Oči su ti čiste, nisi ovisnica, to je sigurno. Stoga mi se postavlja samo jedan zaključak, ti si žrtva obiteljskog nasilja.“
Kay je razrogačeno buljila u ženu, kojoj nije moglo biti više od dvadeset i sedam godina. Kako ju je samo lako pročitala. Kako je samo brzo shvatila u koju grupu da je svrsta. Kao da to radi rutinski svaki dan, kao da to ništa ne znači. Cijelo ovo vrijeme doktori i njena majka uvjeravali su je u dubinu njenog problema, ali ova žena je to izrekla tako nonšalanto, kao da same riječi nemaju nikakvu težinu. „Kako se zoveš?" žena će Kayli.
Jednostavno pitanje.
Mogla je odgovarati na jednostavna pitanja. „Kay", Kayla će kratko.
Tamnoputa žena se nasmiješi.
„Ja sam Pax. Dam se kladiti da bi ti mogla biti malo kreativnija oko toga kako ćeš skončati, na kraju krajeva, ne ličiš mi na tip cure koja skače s mosta, više kao neko tko bi otišao sa svhom ili barem s hrpom adrenalina u krvi, ako me kužiš. Izgledaš kao netko tko bi trebao imati cilj.“
31
Kay gotovo da se i sama nije nasmijala njenim riječima. Ljudi poput nje nemaju ciljeve, samo žive rane koje nitko ne vidi jer su stvarne samo u njenoj glavi, ali ih se svejedno ne može riješiti.
„Ti ne govoriš puno, jel' da? To znači da ti je stvarno dosta svega. Većina ljudi, prije nego se ide koknuti, napiše barem jedan dugački roman ili izgovori cijeli politički govor. Uglavnom to rade jer žele da ih netko primijeti i zaustavi, ali ne i ti. Dam se kladiti da nisi ostavila niti oproštajno pismo, zar ne?“
Kay smireno odmahne glavom. „Ne, nisam.“
Crnkinja se nasmije otkrivajući red bisernobijelih zubi. „I mislila sam. Pa, nedaj da te ja spriječim u onom što si naumila, Kay. Osim ako si se možda iz nekog razloga predomislila.“
Kayla nostalgično pogleda preko ruba ograde, a onda duboko uzdahnuvši reče:. „Jesam. Moju majku bi ovo ubilo.“ Nekoliko su trenutaka samo šutjele i buljile u mutnu vodu pod sobom, a onda Pax postavi najnevjerojatnije pitanje. „A ti, Kay? Hoćeš li moći preživjeti ako ne skočiš?“
Kayla ju je isprva sumnjičavo pogledala, očekujući nekakav šaljiv izraz lica, ali kad je vidjela potpunu ozbiljnost stranih očiju, ona shvati da je pitanje bilo iskreno. Iznenada je iz nje provalilo sve ono čega se tako bojala u bolnici, ono što je tako duboko i dugo potiskivala u sebi. Demon protiv kojeg se borila sad već tri godine, Demon boli krenuo je prema površini i po prvi puta otkako je upoznala Michaela Sandersa, njeno je lice odrazilo onu groznu bol koja je bila zatočena duboko u njoj. Nije više uspijevala zadržati ravnodušan izraz lica s kojom se svakodnevno branila od najgorih neprijatelja, poznatijih kao emocije. Bol je bila pregolema, preteška, razdirala je svaki dio njenog bića. Bilo je to kao da ju je istovremeno dotaknulo tisuću užarenih mačeva. Srušila se na koljena, lica zgrčenog u takvu grimasu kakva je mogla biti samo odraz najdublje patnje. Nije smjela, nije si mogla, dopustiti da osjeti to što je sad osjećala. Ako dopusti da je ta bol preuzme, onda, doista, više neće biti granice koju neće prijeći da se riješi patnje i života koji ju je na to prisilio. Čak ni sjećanje na majku više neće biti dovoljno da je zadrži da ostane na životu. Nije si smjela dozvoliti emocije. Emocije su bile slabost koju će morati naučiti izbjegavati.
32
Ponovno je zadobila kontrolu nad svojim tijelom, grimasa boli izmijenila se u staru bezizražajnost. Ponovno se osovila na noge i jednako praznim pogledom kao što joj je bio i ostatak lica, ona pogleda Pax.
Neobična žena joj se nasmiješila. „Vrlo dobro, Kay. To što si učinila zove se snaga. Pođi sa mnom, želim da upoznaš nekoga.“
Kayla nije imala pojma zašto je zapravo pošla za Pax. Zašto se popela iza nje na motocikl i dopustila da je nepoznata osoba odveze u nepoznatom smjeru. Ipak, bilo je nešto u tome. Neka promjena. Sve ostalo ionako nije bilo bitno, nitko joj nikada neće moći nauditi više od Michaela.
Pax je odvela Kaylu u nekakav klub. Kay, nikada nije bila na ovakvom mjestu, ali viđala ih je na televiziji. Oko štanga na pozornici su se vrtjele dvije polugole striptizete. Kay je odmah primijetila da nešto nije u redu s njima i tek kad je uhvatila bliži pogled, shvatila je da obje imaju dugačke ožiljke na leđima u obliku slova X.
„To su sestre Ivanov, ožiljci su ostavština tipa koji ih je oteo iz Rusije dok su bile klinke. Jednom ih je uhvatio u bijegu i odlučio im ostaviti trajni podsjetnik na koži", reče joj Pax, primijetivši da Kay začuđeno promatra blizanke. Kad je malo bolje pogledala oko sebe, Kayla shvati da svi ljudi ovdje imaju ožiljke ili im nedostaju ekstremiteti. Neki drugi pak nisu imali vidljiv ožiljak na tijelu, ali su izgledali dovoljno sumanuto da je Kayla više nego stručno mogla prepoznati simptome unutarnje patnje.
Pax je sumnjičavo motrila Kaylu. Dosad je već očekivala da će djevojka postaviti neko pitanje, ali Kayla je samo nastavila koračati uz Pax ni jednom se ne oglasivši. Zapravo je Kayla u sebi bila potpuno prestravljena, a zlokobne misli su joj
preplavile um. Što ako je netko od tih ljudi dotakne? Što ako se tu pred svima sklupča na podu i počne nekontrolirano vrištati? Nekoliko se ljudi dosad već nehotice okrznulo od nje, a i to je jedva podnosila. Nije znala koliko više od toga može izdržati. Pax koja kao da je pogodila što joj je na pameti, reče: „Nitko te neće ni taknuti ovdje, Kay. Ne dok si sa mnom, a vjeruj mi oni imaju i više razumijevanja nego što ti se na prvi pogled čini.“
33
Kay nije ništa govorila. Samo je nastavila slijediti Pax kroz gomilu.
„Ono tamo je Cory. Otac mu je do dvadesetog
rođendana nožem rezao po jedan prst na rukama i nogama. Sad više uopće nema prstiju. Hej, Cory!" pozdravi ga Pax podižući visoko ruku. Cory, koji se širom nasmiješio kad je ugledao Pax podigao je šaku bez prstiju da je pozdravi.
„Hej, Pax, tko je to s tobom?“
„Ovo je Kay", predstavila je Pax Kaylu dovikivanjem. „Hej, Kay!" oduševljeno je pozdravi Cory.
Kayla je samo kimnula glavom. Nije znala je li je Cory vidio ili ne, a nije ni marila za to. Pax je nastavila naprijed sve dok nije došla do crnih vrata na kraju prostorije. Na vratima su stajale dvije ogromne mrge. Zasigurno izbacivači.
„Je li on unutra?" upita Pax lijevog mrgu. Tip je izgledao kao da se dosađuje. „Unutra je. Već je pitao za tebe.“
Pax se samo nasmijala. Baš kad si je Kay ponovno htjela ponoviti pitanje u glavi, što uopće radi ovdje, vrata su se otvorila i ona i Pax stupe unutra. Kad su se vrata za njima zatvorila, Kayla shvati da više ne čuje glasnu glazbu koja je svirala u klubu. Unutrašnjost je bila nevjerojatno drugačija od ostatka kluba. Bilo je to kao da je stupila u ured u prostranom predvorju neke knjižnice. Sve je bilo vrlo lijepo osvjetljeno. Čak su i slike na zidovima bile lijepe. Replike umjetničkih djela, pretpostavljala je Kayla.
„Kasniš, draga moja.“ Iza prekrasno izrezbarenog drvenog stola u baroknom stilu, sjedio je proćelav čovjek, prilično prosječna izgleda, u tamno-plavoj dolčeviti.
Upravo kad je primijetila da mu je lice prosječno, on je okrenuo svoj drugi obraz i svjetlost je pala na njega. Cijela lijeva strana lica bila mu je opržena. Izgledalo je kao ožiljak od neke jake kiseline. Njegov glas nije bio ljut, čak ni prijekoran, već nježan, kao u nekog tko već duže vrijeme čeka osobu koja mu jako nedostaje.
„Žao mi je, Ben, zastoj na putu", reče ona i rukom pokaže na Kaylu, koja je stajala nekoliko koraka iza nje. Ben iznenađeno pogleda Pax, a potom mu se pogled zaustavi na Kayli.
„Ah, ispričavam se, nisam niti primijetio tvoju malu prijateljicu. Došao bih bliže da se bolje upoznamo, ali kao što
34
vidiš, oni grubijani vani su mi stavili kolica malo predaleko pa ih ne mogu dosegnuti.“
Kaylin pogled zapne za nešto crno sa srebrnim kotačima u kutu. Iako je ovaj čovjek sjedio na stolici koja je bila u skladu sa stolom, za kretanje su mu bila potrebna kolica. To i opeklina koju je vidjela na njegovu licu, uklonili su Kaylin strah od njega. Tko god je bio, činio se bezopasnim.
„Kay, ovo je Benjamin, Bene, ovo je Kay", upozna ih Pax. Benjamin se nasmiješi. „Drago mi je, Kay. Čemu dugujem ovo zadovoljstvo?“
„Ne znam", tupo odgovori Kayla. Čovjek je izgledao pomalo zatečeno ovim odgovorom. Benjamin se tada zagleda u Pax, koja se još uvijek smiješila.
„Upoznala sam Kay, pored mosta, Bene, znaš kojeg mosta, novine su se posebno raspisale o njemu u posljednje vrijeme", ona će blago se zacerekavši. Izraz na Benovom licu se promijeni i on se uozbilji. Više nije iznenađeno gledao u Kaylu, već nekako drugačije, procjenjivački.
„Ja ću sad izaći i pružiti vam priliku da se upoznate. Vidimo se za par trenutaka, Kay.“ Vrata iza Pax su se zatvorila i Kay je znala da bi u ovom trenutku trebala osjećati strah ili barem nervozu. Ali ništa nije moglo zamijeniti tupost koja ju je tako čvrsto držala hladnokrvnom.
„Želiš li sjesti, Kay?" ljubazno će Benjamin.
„Ne", automatski odgovori Kayla, ni ne razmišljajući o odgovoru. Bilo joj je zapravo potpuno svejedno u ovom trenutku u kojem se položaju nalazi.
Ben se nasmiješi. „Sad razumijem izraz Paxina lica. Ti si stvarno u komi.“
Pustio je da se ta tvrdnja slegne, a kad ju Kayla nije potvrdila niti osporila, nastavio je. „Samoubojstvo je ozbiljna stvar. Jesi li sigurna da to želiš?" upita je on ozbiljno.
Kay je znala da bi se u ovom trenutku ipak trebala zabrinuti zbog toga gdje se nalazi i s kim se nalazi ili barem postaviti neka informativna pitanja vezana uz to. To bi možda bio inteligentan slijed događaja da ju je iole bilo briga što će se dogoditi s njom.
Pravi odgovor na Benovo pitanje bi bio: „Želim se osloboditi boli koju osjećam iznutra. Želim da ono što osjećam
35
zauvijek nestane.“ , ali Kayla je umjesto toga samo hladno odgovorila: „Da, želim umrijeti.“
Bilo je tako čudno, raspravljati o svojoj smrti s
potpunim neznancem. „Zašto nisi onda skočila? Siguran sam da te Pax ne bi spriječila?" upita on djelujući zbunjeno. Kayli nije dugo trebalo da odgovori na ovo pitanje. Iz nekog razloga bilo joj je iznimno lako odgovarati na pitanja ovog potpunog neznanca. Možda zato što je napokon dosegnula točku u kojoj joj je bilo potpuno svejedno.
„Moja majka bi se osjećala krivom. Možda bi se i sama ubila zbog toga. Ona nije baš najstabilnija osoba na svijetu.“
Ben se popustljivo nasmiješio. „A njena kćer jest?“ Kayla uzdahne, a potom pokaže prvi znak frustracije i nesvjesno prođe rukom kroz prosijedu kosu. „Meni neće biti bolje. Znam da se ona nada da će godine izbrisati tragove, ali neće. Meni je sve gore, a i njoj je dok me gleda. Ako se ja ne maknem sa slike, ona će potonuti zajedno sa mnom.“
Benjamin preklopi prste obje ruke na stolu i reče: „Zanimljivo. Pa možda ti ja tu mogu nekako pomoći."
36
SCARSI
Angela se ovih dana neprestano brinula za Kaylu. Pokušala ju je upisati u školu za djecu s posebnim potrebama, ali Kayla se nije pojavila niti na jednom predavanju. Angela je znala da je nesmije siliti, ali bojala se. Kad su tek doselile u New York, Kay se nije odvajala od nje. Onda je s vremenom počela odlaziti u šetnje, a nakon nekog vremena je dolazila i odlazila bez riječi. Ponekad je nije bilo do najsitnijih sati ujutro. Angela je mogla samo razmišljati i brinuti o tome gdje joj je kćer. Bojala se da je doktorica Kim ipak bila u pravu, možda je stvarni svijet bio previše za Kaylu. Pokušala je o tome razgovarati s Kaylom, ali ona je bila nepromjenjiva, bezizražajna, prazna i hladna kao i uvijek. Kao da joj je potpuno svejedno za sve. Njena šesnaestogodišnja kćer imala je svoj ritam i htjela, ne htjela, Angela se morala s tim pomiriti.
Angela je čak pokušala pratiti Kay u nekoliko navrata, ali ova bi joj u gužvi uvijek nekako uspjela izmigoljiti. Kayla jedva da je imalo vremena provodila kod kuće. Gdje je jela? Što je radila po cijele dane i noći? S kim je provodila vrijeme? Odakle joj novac za život, kad đeparac, koji joj je Angela davala, nije htjela niti taknuti? Ništa od toga Angela nije znala. Osjećala je kao da joj kćer klizi kroz prste u nekakav ponor užasa, a svako pitanje koje bi postavila Kayli prošlo bi neodgovoreno. Koliko je samo puta po noći znala zvati policiju upomoć. Oni i njihovo prokleto pravilo o 24h od nestanka maloljetnika. Kayla se svaki put pojavila prije isteka 24h, ali gdje je bila? Što je radila? Ova šutnja ju je ubijala. Zvono na vratima je glasno zatulilo i Angela se doslovno trgnula iz svojih razmišljanja. Gotovo trčeči odjurila je prema vratima.
„Kay, hvala Bogu, već sam opet mislila zvati policiju!“ Kad je Angela Casey otvorila vrata, čekalo ju je veliko iznenađenje jer njom nije stajala njena kćer.
„Pierce!!!" ona će razrogačenim očima „Pierce Cole! Ne vjerujem!“
37
Njen nekadašnji susjed u Kanadi, prekaljeni ratni veteran i Kaylin učitelj tjelesnog odgoja. Još uvijek u formi i junačkog držanja, sad je sa šeretskim osmjehom i raširenim rukama stajao pred vratima Angelina njujorškog stana. Presretna što ga vidi, Angela mu se bacila u zagrljaj. Pierce joj je spasio život kad ju je Chris pokušao ubiti i upravo je zbog njega Kay još uvijek bila živa. On nije želio odustati sve dok je napokon nije pronašao. Čak i od tad u nebrojeno je navrata bio s njom u bolnici dok je posjećivala Kay u komi. Bio joj je nevjerojatan prijatelj i tješitelj u teškim vremenima. Zagrlivši Angelu on sklopi svoje oči i reče joj. „Stvarno, Angie, zar ću pustiti svoju najbolju prijateljicu da pati u tuzi. Tvoj posljednji e-mail me posebno zabrinuo. Je li stvarno tako loše?“ Angela uvede Pierca u stan i pokaže mu da sjedne na udoban naslonjač pored kamina, a potom se okrene od njega da joj ne vidi suze.
Bez riječi, Pierce Cole, ustane iz naslonjača i zagrli Angelu.
„Tako mi je žao, Angie. Ispravit ćemo to. Obećavam.“ Kaylin povratak kući tog dana nije prošao kao što je očekivala. Nije je bilo duže nego inače. Nije voljela zabrinjavati majku, ali mislila je da je Angeli ipak bolje kad ne mora cijeli dan gledati njeno napaćeno lice. Umjesto majke, na vratima ju je dočekao trener Cole. To je definitivno bilo iznenađenje!
Osjetila je kako ju prolazi jeza i kako postepeno gubi fokus. Brzo je upitala: „Gdje je mama?" znala je, da bi možda prvo trebala ljubazno pozdraviti svojeg bivšeg učitelja, ali Kayla je davno odustala od trivijalnih ljudskih međuodnosa.
„Hej ,Kayla. U kupaonici je. Bila je luda od brige za tobom.“ Kayline ruke započele su drhtati. Lice trenera Colea počelo se pretvarati u jedno sasvim drugo lice. Lice iz Kayline noćne more. Krenula je prema svojoj sobi, ali trener Cole je još uvijek stajao ispred nje. Napravila je nekoliko koraka unatrag prije nego što ga je pokušala zaobići.
„Zar me nećeš ni pozdraviti, Kayla?" upita je trener, ne mičući se s mjesta.
Kayla polako podigne pogled da dođe na razinu njegovih očiju. Vidjela je kako mu se oči mijenjaju iz toplih i blagih u oštre i proračunate.
„Zdravo, treneru Cole", Kayla će, ponovno ga pokušavajući čim prije obići.
38
Pierce Cole uzvije obrvama. Kayla se u mnogočemu promijenila otkako ju je posljednji puta vidio. Odjeća joj je bila u potpunosti od crne kože, metalnih zakovica, s trakama od ljubičaste svile i nečime što bi Pierce jednostavno nazvao kožnom psećom ogrlicom oko vrata. Duga crna kosa prošarana sijedim vlasima bila joj je raščupana. Bilo je očito da je upala u neko čudno društvo. Pitanje je bilo, kako uopće doprijeti do nje? Kako spasiti dijete koje je tako emotivno uništeno i koje samo ne haji za to što srlja u propast?
Pierce nije imao odgovor na to, ali znao je da će učiniti sve u svojoj moći da pomogne Angeli i Kay.
„Kayla! Za ime Božje, pa gdje si bila do sad? Mogla sam umrijeti od brige!“
Čim je čula glas svoje kćeri u stanu, Angela je dojurila iz kupaonice. Novi izgled njene kćeri ju je ozbiljno zabrinjavao. Sad je uviđala da je napravila ogromnu pogrešku doselivši se u New York. Samo joj je još trebalo da se Kay prikloni sekti nekakvih emo-klinaca koji piju svoju krv ili bogznašto. Kao da Kay nije imala dovoljno negativnih iskustva i negativnog utjecaja u životu. Tko zna, možda se počela i drogirati. Angela nije imala pojma što se događalo s Kaylom i zbog toga se osjećala potpuno bespomoćno.
Kayla nije odgovorila majci. Zaobišla je Pierca i svoju mamu, a potom bez i jedne riječi produžila u svoju sobu, zatvorila vrata i svalila se na krevet. Posljednja stvar koju je vidjela, prije nego li je ušla u novu noćnu moru gdje ju je vječno čekao jedan te isti mučitelj, bilo je zabrinuto majčino lice.
Kay se mrzila zbog toga što tako zagorčava majci život. Razmišljala je o tome da pokuša pobjeći, ali znala je da bi je time samo još više povrijedila. Angela je neprestano samu sebe krivila zbog sudbine svoje kćeri, a kako Kayla nije mogla smoći riječi kojima bi joj dokazala suprotno, obje, i majka i kćer, vrtjele su se u krugu boli bez prestanka.
Angela bespomoćno podigne pogled prema Piercu koji je stajao nad njom. On ju primi za ruke i pomogne joj da sjedne u naslonjač.
„Žao mi je, Angie. Sad vidim s čim se suočavaš. Nije to lako.“
Angela rastreseno odmahne glavom. „Ne znam više što da radim, Pierce. Stalno je ovako. Ona je potpuno zatvorena u
39
sebe, ne pušta me ni blizu. Razmišljam o tome da je prisilno pošaljem u bolnicu, ali to mi se čini kako kukavički čin, kao podbačaj.“
Pierce duboko uzdahne. „Znam, Angela. Da je riječ o mojem djetetu ja bih se najvjerojatnije isto tako osjećao. Ali, jedno je sigurno, sama ne možeš ništa učiniti.“
Angela podboči ruke na koljena i primi se za glavu. „ A što drugo mogu? Nemam nikog.“
Pierce se spusti na koljena do Angele i podigne njenu glavu i nasmiješivši se, reče: „Imaš mene, Angie. Sjećaš se kad si došla, još prije nego si se spetljala s Michaelom, prvo si se sprijateljila sa mnom, a ja sam ti obećao da ću ti biti prijatelj doživotno.“
Niz Angeline obraze sad su već klizile suze. „Hvala ti, Pierce, to je stvarno lijepo od tebe, ali ti imaš svoj život i ne moram te još ja uvlačiti u svoje probleme.“
Pierce se nasmije tako glasno da mu je smijeh odjeknuo cijelom prostorijom.
„Ne, Angela, ono što ja imam, jest kuću u najhladnijoj zemlji na svijetu, posao koji mogu raditi bilo gdje drugdje i PTSP kojeg se ne mogu riješiti gdje god da odem. Jedino od svega toga što mi je bitno jest prijateljica u nevolji.“
Pierce je uvijek bio takav. Od prvog dana kad su se upoznali, njegovo društvo je Angeli iznimno odgovaralo. Tko zna, da joj se Michael nije upleo u život, možda bi Pierce bio čovjek za kojeg bi se udala. Iako je bio deset godina stariji od nje, još uvijek je bio vrlo zgodan za svoje godine. Bio je i snažan, vojnički tip, možda upravo onakav kakvog je emocionalno nestabilna Angela trebala.
Druženje s njim bilo je jednostavno, poput disanja, nikad nije bilo komplikacija. On je bio prijatelj u nevolji, rame za plakanje ili dobro društvo za zdravim smislom za humor u hladnim zimskim noćima.
Angela ga nesigurno pogleda. „Jesi li siguran da to želiš, Pierce? Nema toga što ti Kayla i ja možemo pružiti u ovakvom stanju, osim možda sloma živaca.“
Pierce se ponovno nasmije. Zvuk je doista bio čudan, gotovo neprirodan. Prije njega nitko se nikad nije smijao u ovom stanu. Angela i Kayla nisu imale ambicije za tu aktivnost.
40
„Za slom živaca onda!" reče Pierce, nazdravivši imaginarnom čašom u ruci.
Nervozan osmjeh zatitrao je na Angelinom licu. Prvi iskreni nakon dugo vremena.
Pierce Cole nije bio neki psiholog, ali bio je dovoljno pametan da zna da od razgovora s Kaylom ne bi imao mnogo koristi. Kay je živjela u nekom svom svijetu, a po onome što se dalo zaključiti po njenoj vanjštini u tom svijetu je uistinu prevladavao kaos. Ipak, negdje je odlazila. S nekim je provodila vrijeme, što znači da je s nekim negdje ipak razgovarala. Njena promjena izgleda je na to jasno upućivala. Bio je to prvi zadatak koji si je postavio. Saznati gdje Kayla provodi svoje vrijeme?
Nije imao pojma kakav će to uistinu biti izazov.
Za razliku od Angele on ju je uspješnije uspjevao pratiti kroz gomilu. Bilo je dovoljno samo malo kamuflaže da se uklopi u rulju njujorškog podzemlja. Sve je išlo kao po loju. Kayla je prvo zaustavila taxi. Pierce je učinio isto. Taksist ga je gledao kao da je poludio kad mu je rekao poznatu filmsku frazu: „Slijedite onaj taxi.“ Kayla je izašla van na stanici za autobus.
To je bilo malo čudno, mogla je jednostavno reći taksistu da je odveze gdje god je već htjela ići. Pierce je rekao taksistu da se parkira sa strane. Nadajući se da Kayla u ovome ne primijećuje ništa neobično, čekao je autobus u koji će ući, ali umjesto autobusa, pored stanice je punom brzinom projurio motorista. Proletio je tako brzo da Pierce nije stigao niti vidjeti tip motora ili registraciju. Sve je bilo gotovo u sekundi. Motorist je pružio ruku i sekundu kasnije Kayla je sjedila iza njega na motoru.
Pierce nije bio glup. Čak i da je rekao taksistu da slijedi onaj motocikl znao je da ga taksi nikada ne bi uspio sustići. Ali, baš kad je mislio odustati za danas i vratiti se Angeli, taksist je rekao nešto upravo nevjerojatno. Bio je Indijac i imao je onaj njihov turban na glavi.
„Glupa, Pax, uvijek uzrokuje zastoj u prometu.“ „Oprostite, vi znate tko je bio onaj motorista?" ljubazno će Pierce.
Indijac se nasmije. „Smiješni turisti..", reče mu „Svi na ulici znaju Pax.“
41
„A ona djevojka koja se odvezla s njom? Znate li tko je ona?" s nadom upita Pierce. Ovo mu je možda bila jedina šansa da sazna što se s Kaylom događa i namjeravao ju je iskoristiti.
„Jasno da znam. Ono je Raven. Mislim da je u bandi zovu čudo od djeteta", kad je to rekao, izraz na indijčevu licu se izmijeni i on sumnjičavo pogleda Pierca
„Tko ste vi? Jeste li policija? Što vas briga za Scarse? Ja ne znam ništa policija! Ja ne iz ova zemlja. Ne govorim englez.“
Ostatak taksistina govora zamijenilo je vikanje i blebetanje na nekom jeziku koji Pierce nije razumio.
Znao je da mu ovaj taksista neće više ništa reći. Kad se vratio u Angelin stan, ona je još uvijek bila na poslu. Bila je dobra ideja ponovno otvoriti majčin baletni studio. Zainteresiranih je bilo na pretek.
Pierca je na stolu dočekala Angelina poruka. Iznenadio se kad je vidio da na njoj piše njegovo ime.
Pierce,
Ostavila sam ti pile u mikrovalnoj! Ako ne voliš piletinu, ispod šanka ti je hrpa kartica od restorana. Naruči nešto na moj račun. Nemoj gladovati!
Angie
Ovo ga je pomalo iznenadilo jer nije bio navikao da se drugi brinu za njega.
Podgrijao je piletinu koju mu je Angela ostavila,
istovremeno u glavi vrteći tekuće događaje. Taksist je očito znao tko je ta Pax s kojom se Kayla druži. Spomenuo je i nekakvu bandu i Scarse, ili je to možda bilo ime bande. Zanimljivo je bilo to da čim je taksist pomislio da je Pierce policajac, odjednom više nije znao engleski. Možda se samo bojao imigracijske, a možda je ova stvar s bandom ozbiljnija nego što mu se onaj tren u taksiju činilo.
Postojao je samo jedan način da to sazna. Nije mogao sad jesti, ne dok ga je ovo kopkalo. Uzeo je u ruke Angelin telefon i okrenuo broj starog prijatelja.
Brady Rodgers bio je Piercov stari kompanjon iz vojske. Skupa su bili u marincima. Zajedno su proživjeli razna sranja.
42
Pierce je itekako dobro znao da ne bi danas stajao ovdje u Angelinom stanju da svojedobno nije bilo Bradya da mu izvuče živu glavu. Na sreću ista se stvar mogla reći i za samog
Rodgersa kojeg je Pierce izvukao iz više od nekoliko kaša. Nakon završetka vojne karijere, Brady se priključio specijalcima u Los Angelesu.
Pierce se nadao da će mu Bradyjeve veze u policiji biti od koristi u pokušaju da razriješi ovaj slučaj.
„Halo?" čuo se glas s druge strane žice. „Hej, Rodgersu, jesam li ti nedostajao?“
„O, moj Bože! Mad-Dog Cole, ja ne vjerujem, prijatelju, stvarno se nismo dugo čuli. Pa što ima, ti stari psu?“ Brady je zvučao tako razdragano da Pierce nije mogao, a da se ne nasmije.
„Kao i uvijek, Brades, zovem samo kad trebam uslugu.“ Glas s druge strane linije se također nasmijao. „Nisam niti sumnjao? Ali, ajde, prašta ti se. Ipak si se ti mene sjetio za prošli Uskrs, prije nego ja tebe, ha, ha, ha!“
„Brades, budimo iskreni ti se ni svoje rođene majke ne sjetiš za blagdane, a kamo li mene.“
„Ti se nikad nećeš promijeniti, zar ne, Cole? Reci, što ti treba?“
Pierce uzdahne. Iskreno se nadao da će mu stari prijatelj moći pomoći. „Imam problem, Rodgers. Kćer moje prijateljice je upala u loše društvo u New Yorku i sad je pokušavam iščupati iz svega toga. Imam par tragova, ali to je sve, nadao sam se da ćeš mi ti moći pomoći.“
„Hmm. Kad kažeš, loše društvo, na što točno misliš?“ „Ne znam, Brades, mislim da se radi o nekakvoj bandi.“ Pierce začuje kako Brady duboko uzdiše s druge strane. Obično je to radio kad se pred njega postavio nekakav težak zadatak.
„Bande su gadna stvar, Pierce, pogotovo u New Yorku. Na sreću mogu ti pomoći. Upravo su jednog mojeg dečka prebacili ovamo u Veliku Jabuku. Mali mi duguje uslugu. Imaš olovku?“
Pierce se protegne do šanka i dohvati nekakvu kemijsku, zatim preokrene onaj papir na kojem mu je Angela ostavila poruku i reče: „Reci, prijatelju, pišem.“
Brady mu je izdiktirao broj svojeg prijatelja, a zatim mu reče: „Mali mi duguje uslugu, zato ga se ne boj iskoristiti. Ime
