Jerome K. Jerome - Tri čovjeka u čamcu a o psu da se i ne govori

180 

Full text

(1)
(2)

Jerome K. Jerome

TRI ČOVJEKA

U ČAMCU

a o psu da se i ne

govori

S engleskog preveo

NIKOLA KRŠIĆ

(3)

Naslov izvornika

Jerome K. Jerome

THREE MEN IN A BOAT

To say nothing of the Dog

(4)

I

Tri invalida - Georgeove i Harrisove nevolje - Žrtva sto sedam

teških bolesti Korisni recepti Liječenje bolesti jetre kod djece Slažemo se da smo premoreni i da nam je potreban odmor

Tjedan dana na nemirnom moru? George predlaže rijeku

-Montmorency stavlja zamjerke - Prvobitni prijedlog prihvaćen

većinom od tri prema jedan.

Bili smo četvorica - George, William Samuel Harris, ja osobno i Montmorency. Sjedili smo u mojoj sobi, pušili i razgovarali o tome kako smo zaista u bijednom stanju - hoću da kažem, bijednom s medicinskog stanovišta, naravno.

Svi smo bili iscrpljeni i bezvoljni, i to nam je već išlo na živce. Harris je rekao kako ga hvataju ponekad čudni napadi vrtoglavice i da tada jednostavno ne zna šta se događa oko njega; zatim je George rekao kako i njega hvataju napadi vrtoglavice i da ni on tada ne zna šta se događa oko njega. Sto se mene tiče, nešto nije bilo u redu s mojom jetrom. Znao sam da nešto nije u redu s mojom jetrom jer sam upravo bio pročitao neki prospekt posvećen novim pilulama za jetru, u kome su bili podrobno opisani simptomi po kojima čovjek može ustanoviti da mu jetra nije u redu. Ja sam ih osjećao sve.

Cudna stvar, nikad nisam bio u stanju pročitati nijedan tekst iz medicine a da smjesta ne zaključim kako patim upravo od bolesti o kojoj se govori u napisu, i to u njenoj najžešćoj formi. Dijagnoza uvijek nekako odgovara točno onome što sam osjećam.

Sjećam se kako sam jednog dana otišao u Britanski muzej da pročitam kako se liječi neko bezazleno ali neugodno oboljenje koje me je okrznulo - čini mi se da je to bila peludna groznica. Uzeo sam knjigu i pročitao ono radi čega sam došao, a onda sam, ne razmišljajući, počeo nasumce okretati listove i čitati o raznim bolestima. Ne sjećam se više na koju sam bolest prvo naletio - bila je to, koliko znam, neka strašna, smrtonosna boleština - ali prije nego što

(5)

sam stigao do polovice spiska »prvih simptoma«, shvatio sam da bolujem upravo od te bolesti.

Sjedio sam neko vrijeme potpuno ukočen od užasa, a onda sam, iz čistog očaja, počeo ponovo okretati stranice knjige. Naišao sam na tifus... pročitao simptome ... i ustanovio da bolujem od tifusa, da u stvari bolujem od tifusa već mjesecima a da toga uopće nisam bio svjestan. Počeo sam se pitati od čega još bolujem. Naišao sam na vidovicu i, naravno, kao što sam i očekivao, zaključio sam da bolujem i od toga. Taj moj slučaj počeo me je zanimati, pa sam odlučio da temeljito ispitam stvar. Krenuo sam abecednim redom. Kao prvo, pročitao sam sve o artritisu i saznao da sam već obolio i da će me akutni stadij oboriti u postelju za nekih četrnaest dana. S olakšanjem sam ustanovio da bolujem od blaže varijante Brightove bolesti i da ću, što se toga tiče, poživjeti još koju godinu. S difterijom sam se, po svemu sudeći, rodio, ali zato sam bolovao od kolere s vrlo ozbiljnim komplikacijama. Savjesno sam se probio kroz cijelu abecedu i ustanovio da jedino od čega ne patim jest voda u koljenu.

U početku mi je to bilo nekako krivo; čak uvredljivo, činilo mi se. Zašto nemam vodu u koljenu? Kakva je sad to diskriminacija? Nakon izvjesnog vremena, međutim, u meni su prevladala manje sebična osjećanja. Patim od svih bolesti što ih poznaje medicina, razmišljao sam, pa mogu biti toliko tolerantan da se odreknem vode u koljenu, Već imam, po svemu sudeći, upalu zglobova u najakutnijem obliku iako o tome nisam imao pojma, a od žutice očigledno bolujem još od djetinjstva. Iza žutice, po abecednom redu, više nije bilo bolesti, pa sam zaključio da ne bolujem više ni od čega.

Ostao sam sjediti, zamišljen. Razmišljao sam o tome koliko je moj slučaj zanimljiv s medicinskog stanovišta, kakvo blago predstavljam za čitavu jednu profesiju! Kad bi mene imali, studenti više ne bi morali stažirati u bolnicama. Ja sam predstavljam čitavu bolnicu. Bilo bi dovoljno da dođu i pogledaju me sa svih strana, a zatim da odu i podignu diplome.

Konačno sam se počeo pitati koliko mi je života još ostalo. Pokušao sam da sam sebe pregledam. Opipao sam puls. U prvom trenutku mi se učinilo da uopće nemam pulsa, Onda kao da je odjednom krenuo. Izvukao sam sat i počeo brojiti. Izbrojio sam sto četrdeset sedam otkucaja u minuti. Pokušao sam opipati kako mi srce

(6)

kuca. Nisam ga mogao osjetiti. Prestalo je udarati. Kasnije sam nekako došao do uvjerenja da je bilo cijelo vrijeme na svom mjestu i normalno kucalo, ali to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Počeo sam se lupkati po grudima, od onog dijela koji nazivam strukom pa do glave, zatim malo sa strane i, koliko sam mogao, po leđima. Nisam, međutim, mogao osjetiti ni čuti ništa. Pokušao sam pogledati jezik. Isplazio sam ga koliko se dalo i zatvorio jedno oko, nastojeći da ga pregledam drugim. Vidio sam mu samo vrh i jedino što sam iz toga izvukao bilo je još čvršće uvjerenje da bolujem od šarlaha.

Ušao sam u čitaonicu zdrav i sretan, a izvukao se kao bijedna ruševina od čovjeka.

Otišao sam svom liječniku. On je moj stari pajdaš i uvijek mi opipa puls, pogleda jezik i priča sa mnom o vremenu, sve besplatno, kad umislim sebi da sam bolestan. Odužit ću mu se, pomislio sam, ako odmah odem k njemu. »Doktoru je od svega najviše potrebna praksa« - rekao sam sebi. »Sad će imati mene. Na meni će steći više prakse nego na tisuću sedamsto običnih, svakodnevnih pacijenata od kojih svaki boluje od samo jedne ili dvije bolesti. - Tako sam otišao ravno k njemu.

- Šta ti fali, pričaj - rekao je.

- Prijatelju dragi - rekao sam - neću ti oduzimati vrijeme pričajući o onome što mi fali. Zivot je kratak i moglo bi se dogoditi da umreš prije nego što završim priču. Zato ću ti reći šta mi ne fali. Nemam vodu u koljenu. Zašto nemam vodu u koljenu, ne bih ti znao reći, ali činjenica je da je nemam. Sve ostale bolesti, međutim, imam

Zatim sam mu ispričao kako sam to otkrio.

Rekao mi je da se svučem do pasa, pogledao me odozgo naniže, uhvatio me za zglob na ruci, a onda me tresnuo po grudima kad sam to najmanje očekivao - što je, moram reći, bila kukavička gesta - i odmah nakon toga još me i udario glavom. Kad je to obavio, sjeo je i napisao recept, savio papir i pružio mi ga, a ja sam ga gurnuo u džep i otišao.

Nisam ni pogledao recept. Otišao sam u najbližu apoteku i pružio ga apotekaru. Apotekar ga je pročitao i vratio mi ga s riječima da takve stvari ne drži.

- Jeste li vi apotekar ili niste? - upitao sam.

(7)

držim obiteljski pansion, mogao bih vas uslužiti. Kako sam, na žalost, samo apotekar, to nije u mojoj moći. Pročitao sam recept. Glasio je: 1/2 kg bifteka i 1 vrč crnog piva svakih šest sati. 1 šetnja od 10 milja svakog jutra. 1 krevet svaku večer točno uli sati. I ne puni glavu stvarima koje ne razumiješ.

Pridržavao sam se tih uputa, s izvrsnim rezultatom - bar što se mene tiče; život mi je spašen i još se držim.

U ovom slučaju, međutim, da se vratimo na prospekt o pilulama za jetru, simptomi su bili tu, izvan svake sumnje. Glavni od njih je bio »opća nesklonost prema bilo kakvom radu«.

Sto sam zbog tog simptoma prepatio, nitko živ ne bi mogao opisati. Bio sam pravi mučenik, od najranijeg djetinjstva. Bolest me, dok sam bio dječak, nije niti jednog dana ostavljala na miru. Nitko nije znao, tada, da je za sve to kriva moja jetra. Medicinska znanost bila je na mnogo nižem stupnju nego što je danas, i bolesnika su obično proglašavali lijenčinom.

- Slušaj ti, lijena bubo - govorili su - ustaj i prihvati se nečega od čega ćeš živjeti, čuješ li? - Nitko, naravno, nije znao da sam bolestan.

Nisu mi davali ni pilule; umjesto pilula, dobivao sam ćuške. I, ma koliko to izgledalo čudno, te ćuške često bi me izliječile - bar privremeno. Događalo se da jedna takva pljuska bolje djeluje na moju jetru i ulije mi više volje da smjesta, ne gubeći vrijeme, krenem kamo treba i obavim ono što treba, nego čitava kutija pilula danas.

Znate već, često je tako - jednostavni starinski lijekovi ponekad su mnogo djelotvorniji nego svi današnji farmaceutski preparati.

Sjedili smo tako pola sata i opisivali jedan drugome svoje boljke. Objašnjavao sam Georgeu i Williamu Harrisu kako se osjećam kad ujutro ustajem, a William Harris je pričao nama kako se osjeća kad uvečer ide u krevet; George je, stojeći na prostirci ispred kamina, vrlo vješto i impresivno odglumio kako se osjeća noću.

(8)

George, naravno, samo uobražava sebi da je bolestan; njemu, u stvari, znate, apsolutno ništa ne fali.

U tom trenutku na vrata je pokucala gospođa Poppets da pita jesmo li spremni za večeru. Tužno smo se osmjehnuli jedan drugom i rekli kako će možda ipak biti bolje da prezalogajimo štogod. Harris je dodao da zalogaj u želucu često pomaže organizmu da savlada bolest, I tako je gospođa Poppets unijela pladanj, a mi smo sjeli za stol i prihvatili se odrezaka u luku i torte od rabarbare.

Sigurno sam u to vrijeme bio već vrlo slab jer se sjećam da me, poslije nekih pola sata ili nešto više, jelo više nije privlačilo - što se meni rijetko događa - i da nisam ni okusio sir.

Kad je to obavljeno, ponovo smo napunili čaše, pripalili lule i nastavili s diskusijom o svom zdravstvenom stanju. Od čega smo u stvari bolovali, nitko od nas nije mogao sa sigurnošću reći, ali jednoglasno smo zaključili da je uzrok svemu, ma o čemu se radilo, premorenost.

- Potreban nam je odmor - rekao je Harris.

- Odmor i potpuna promjena - rekao je George. - Pretjerano umno naprezanje izazvalo je opću depresiju u organizmu svakog od nas. Promjena sredine i odsutnost svake potrebe za razmišljanjem brzo će uspostaviti duhovnu ravnotežu.

George ima nekog rođaka koji se u knjigama vodi kao student medicine, pa se, sasvim prirodno, u objašnjavanju stvari ponekad služi obiteljsko-liječničkim rječnikom.

Suglasio sam se s Georgeom i predložio da potražimo neko zabačeno i od boga zaboravljeno mjesto, daleko od bučne gomile, gdje bismo, šetajući po suncu tihim, pospanim stazama, mogli odsanjati pun tjedan dana... neki napola zaboravljeni kutak koji su vile sačuvale za sebe, izvan dosega svjetske vreve, neko starinsko gnijezdo postavljeno visoko na stijenama Vremena, do koga tek izdaleka i slabašno dopire grmljavina burnih valova devetnaestog stoljeća.

Harris je rekao da bi nam tamo, po njegovom mišljenju, bilo ubitačno dosadno. Točno zna na kakvo mjesto mislim, rekao je - gdje svi odlaze u krevet već u osam, gdje Sportske novosti ne možeš dobiti za sve blago ovog svijeta, a za duhan treba pješačiti deset milja.

- Ne - rekao je Harris. - Ništa ne može pružiti takav odmor i promjenu kao plovidba morem.

(9)

Zestoko sam se tome usprotivio. Putovanje morem prija čovjeku kad ima na raspolaganju bar dva-tri mjeseca, ali isploviti na tjedan dana prava je propast.

Krenete, tako, u ponedjeljak, duboko uvjereni da ćete se divno provesti. Veselo mašete momcima na obali, a zatim pripalite najveću lulu i počnete se šepuriti po palubi kao da ste kapetan Cook, sir Francis Drake i Kristofor Kolumbo, sve u jednoj osobi. U utorak žalite što ste pošli. U srijedu, četvrtak i petak žalite što niste mrtvi. U subotu ste u stanju da progutate koju žlicu bistre goveđe juhe, da sjedite na palubi i sa slabim, sjetnim osmijehom odgovarate dobrim ljudima kad vas upitaju kako se osjećate. U nedjelju ponovo počinjete šetati naokolo i uzimati čvrstu hranu, a u ponedjeljak ujutro, dok s kovčegom i kišobranom u ruci stojite pored ograde čekajući da se iskrcate, plovidba vam se počinje sviđati.

Sjećam se kako je jednom moj zet, zdravlja radi, krenuo na kraće putovanje brodom. Uzeo je povratnu kartu od Londona do Liverpoola, s ležajem u kabini, a kad je stigao u Liverpool, jedino na što je mogao misliti bilo je kako da nekome utrapi tu povratnu kartu.

Kažu da je karta nuđena naokolo po gradu po drastično sniženoj cijeni i da je na kraju prodana za osamnaest penija nekom slabokrvnom mladiću, kome su liječnici upravo bili savjetovali da pođe na more i radi gimnastiku.

- More! - uzviknuo je moj zet veselo kad je gurnuo kartu mladiću u ruke. - Bit će vam ga dosta za cijeli život, a što se tiče gimnastike, gimnasticirat ćete više sjedeći na tom brodu nego da se na kopnu prevrćete preko glave.

On osobno - moj zet, mislim - vratio se vlakom. Rekao je da njegovom zdravlju sasvim odgovara i Sjeverozapadna željeznica.

Jedan drugi moj znanac krenuo je na takvo jednotjedno putovanje brodom duž obale. Prije polaska prišao mu je stjuard i upitao ga želi li plaćati u restoranu svaki obrok posebno ili će se pretplatiti na hranu za cijelo putovanje.

Stjuard mu je preporučio ovu drugu varijantu jer će tako proći mnogo jeftinije. Ishrana za cijeli tjedan stajat će ga samo dvije funte i pet šilinga. Za doručak će biti riba a zatim meso na žaru. Ručak je u jedan sat i redovito se sastoji od četiri jela. Večera je u šest - predjelo, juha, riba, kotlet, piletina, salata, kolači, sir i voće. I laka, kasna

(10)

večera, s mesom, u deset.

Moj prijatelj (koji je inače velika izjelica) zaključio je da će mu aranžman za dvije i pol funte odgovarati, pa je uplatio hranu za tjedan dana unaprijed.

Ručak je serviran upravo kad su stigli do Sheernessa. Nije bio gladan kako je mislio da će biti, pa se zadovoljio s malo kuhane govedine i porcijom jagoda sa šlagom. Poslije podne je dugo razmišljao i učinilo mu se da već tjednima nije jeo ništa osim kuhane govedine, a kasnije opet da već godinama živi samo na jagodama sa šlagom.

Ni govedina ni jagode sa šlagom nisu bile naročito sretne; činilo se da su i one podjednako nezadovoljne.

U šest su došli i javili mu da je večera servirana. Vijest nije izazvala u njemu neko posebno oduševljenje, ali mu se činilo da je dužan iskoristiti nešto od one dvije funte i pet šilinga, pa je sišao u restoran pridržavajući se za konopce i ostalo što je mogao dohvatiti. U podnožju stuba dočekao ga je ugodan miris luka i kuhane šunke pomiješan s mirisom pržene ribe i povrća. Prišao mu je stjuard i s osmijehom, uslužno ga upitao:

- Šta biste željeli, gospodine?

- Želim da me odnesete odavde - glasio je jedva čujan odgovor. Brzo su ga izvukli van, odveli do ograde u zavjetrini i tu ga ostavili. Slijedeća četiri dana proveo je živeći čednim i jednostavnim životom na tankim kapetanovim biskvitima (to se pecivo tako zove, nije pripadalo kapetanu) i soda-vodi. Već u subotu se, međutim, ohrabrio pa je popio blijed čaj sa suhim preprženim kruhom, a u ponedjeljak je željno gutao pileću juhu. Iskrcao se u utorak i, prateći tužnim pogledom brod koji je polako isplovljavao iz luke, rekao:

- Eto, odlazi, odnoseći za dvije funte hrane koja pripada meni, a koju nisam ni okusio.

Poslije je pričao da bi sigurno izravnao račun da je mogao ostati na brodu još samo jedan dan.

Zato sam se oštro usprotivio svakom odlasku na more. Naravno, ne sebe radi, kako sam odmah objasnio. Meni na brodu nikad nije bilo muka. Bojao sam se, međutim, za Georgea. George je izjavio kako njemu sigurno ne bi bilo ništa, da bi čak uživao, ali da bi savjetovao meni i Harrisu da i ne pomišljamo na brod; uvjeren je da bismo se

(11)

obojica odmah razboljeli. Harris je na to rekao kako je, što se njega tiče, njemu uvijek bilo i ostalo zagonetno na koji to način ljudima uspijeva da dobiju morsku bolest. Sigurno to rade namjerno, iz afektacije. Cesto je želio da dobije morsku bolest, rekao je, ali mu to nikad nije uspjelo.

Zatim nam je pričao o tome kako je prelazio preko Kanala po tako uzburkanom moru da su putnike morali vezivati za ležajeve, i kako su on i kapetan bili jedine dvije žive duše na brodu koje nije savladala mučnina. Ponekad je pričao da samo on i drugi o icir nisu podlegli morskoj bolesti, ali uvijek je to bio on i još netko drugi. A ako nije bio on i još netko drugi, onda je samo on ostajao zdrav.

Cudna stvar, nitko nikad ne pati od morske bolesti - na kopnu. Na moru možete vidjeti mnogo ljudi kojima je zaista zlo; ponekad ih je pun brod. Još nikad, međutim, nisam sreo čovjeka na kopnu koji zna što je to morska bolest. Kamo svi ti loši moreplovci od kojih vrvi svaki brod nestanu čim se dočepaju kopna, ostaje nedokučiva tajna. Ako su ljudi u velikoj većini slični jednom momku koga sam vidio na brodu za Yarmouth, onda do rješenja te zagonetke nije teško doći. Bili smo negdje ispred Southend Piera, 1 sjećam se, kad sam ga našao presamićenog preko ruba jednog brodskog okna u vrlo opasnom položaju. Prišao sam mu, pokušavajući da ga spasim.

- Hej, uvucite se malo - rekao sam, tresući ga za rame, - Past ćete u more.

- Oh, bože, volio bih da sam tamo - bio je jedini odgovor što sam ga mogao izvući od njega, pa sam ga morao tu i ostaviti.

Tri tjedna kasnije sreo sam ga u kavani jednog hotela u Bathu, Pričao je o svojim putovanjima i oduševljeno objašnjavao koliko voli more.

- Rođeni sam pomorac - odgovorio je na.pitanje jednog nježnog mladića koji ga je zavidno slušao, - Doduše, jednom sam se osjećao pomalo nelagodno, priznajem. Bilo je to kod Rta Horn. Brod se slijedećeg jutra razbio o stijenje.

- A zar vam nije bilo pomalo mučno tu nedavno, kod Southend Piera, tako da ste već poželjeli da padnete s broda? - upitao sam.

- Kod Southend Piera? - odgovorio je, promatrajući me začuđeno. - Da, na brodu za Yarmouth, u prošli petak bila su tome točno tri tjedna.

(12)

- Oh, ah.,. da! - odgovorio je, razvedrivši se. Sad se sjećam. Tog popodneva mučila me je glavobolja. Od kiselih krastavaca, znate. Bili su to najgori kiseli krastavci što sam ih ikad okusio na jednom pristojnom brodu. Jeste li ih i vi jeli?

Sto se mene tiče, otkrio sam izvrsnu preventivnu metodu protiv morske bolesti. Treba jednostavno balansirati. Treba stati nasred palube i, dok se brod ljulja i propinje, pokretati tijelo tako da uvijek ostane uspravno. Kad se pramac broda počne propinjati, treba se naginjati naprijed sve dok gotovo ne dodirnete nosom palubu, a kad se počne dizati krma, treba se na isti način naginjati natrag, Sve je to, međutim, lijepo i krasno ako traje sat ili dva; teško je tako balansirati tjedan dana. - Da krenemo onda uz rijeku! - rekao je George. Imat ćemo svježeg zraka, dovoljno izičke aktivnosti i tišine, rekao je; misli će nam biti obuzete stalnim promjenama pejzaža oko nas (čak i Harrisove, ako je nešto ostalo od njih), a naporan rad popravit će nam apetit i donijeti nam dobar san.

Harris je rekao kako, po njegovom mišljenju, George ne bi trebalo da poduzima ništa od čega će biti pospaniji nego obično, jer bi to moglo biti opasno. Rekao je kako baš ne shvaća na koji to način George namjerava spavati više nego sada, jer dan ipak ima samo dvadeset četiri sata, i ljeti i zimi. Kad bi George zaista spavao duže, onda bi komotno mogao biti i mrtav, pa tako bar uštedjeti ono što sad troši na stan i hranu.

Harris je, međutim, dodao kako bi za njega osobno rijeka bila »kao naručena«. Sad, pretpostavljam da taj izraz valja protumačiti tako da čovjeku odgovara kad dobije nešto što je želio, a iz nekog razloga nije naručio. Iako i takvi slučajevi mogu donijeti neugodna iznenađenja, shvatio sam da je to pozitivan komentar.

I za mene je rijeka bila »kao naručena«, pa smo i Harris i ja rekli da je Georgeova ideja odlična. Rekli smo to tonom iz koga se nekako dalo naslutiti kako smo iznenađeni da se George sjetio nečega tako pametnog.

Jedini koji nije bio oduševljen prijedlogom bio je Montmorency. Njemu nikad nije bilo mnogo stalo do rijeke.

- Vi momci smatrate da je to u redu - rekao je.

(13)

zanimaju, a i ne pušim. Ako ugledam nekog štakora, vi nećete zaustaviti čamac, a ako zaspim, izvodit ćete gluposti i na kraju me prevrnuti u vodu. Ako mene pitate, za mene je sve to puka besmislica.

(14)

II

Rasprava o planovima - Zadovoljstva »kampiranja« kada su noći

lijepe Isto, kad pada kiša Postignut je kompromis

-Montmorency, prvi dojmovi - Strahovanje da je on previše dobar

za ovaj svijet, kasnije odbačeno kao neosnovano - Sjednica

odgođena

Izvukli smo mape i počeli raspravljati o planovima.

Dogovorili smo se da krenemo slijedeće subote iz Kingstona, Harris i ja ćemo otići ujutro i prebaciti čamac do Chertseyja, a George, koji tek poslije može napustiti City (George svakog dana spava u nekoj banci od deset do četiri osim subotom, kad ga bude i izbacuju već U dva sata), pridružit će nam se tamo.

Hoćemo li »kampirati« ili spavati u gostionicama? George i ja bili smo za kampiranje. Rekli smo da bi to bilo romantičnije, da bismo se osjećali kao u divljini, kao u stara vremena.

U srcima hladnih, tužnih oblaka polako blijedi sjećanje na zlatne zrake mrtvog sunca. Ptice su ušutjele, prekinule pjesmu kao ožalošćena djeca, i samo bolni krici liske i oštro kriještanje prdavaca razbijaju svečanu tišinu iznad uspavanih voda dok umirući dan izdiše svoj posljednji dah.

Sablasna armija Noći, čete sivih sjena, izvlače se nečujno iz mračnih šuma duž obala rijeke da rastjeraju posljednje straže svjetla, stupajući bez zvuka, nevidljivim nogama, kroz ustalasanu vodenu travu i šuštavu trstiku. A Noć, na svom tamnom prijestolju, širi svoja crna krila nad svijetom koji tone u mrak, tiho vladajući iz svog sablasnog dvorca obasjanog blijedim zvijezdama.

U tim trenucima uplovljavamo našim malim čamcem u neki miran kutak, podižemo šator, pripremamo skromnu večeru i polako, s uživanjem, jedemo. Poslije toga punimo i palimo velike lule i tiho, kao melodija, počinje odzvanjati ugodan razgovor dok rijeka, u trenucima šutnje, žuboreči oko čamca, priča čudne stare priče, odaje davne tajne

(15)

i tiho pjevuši staru dječju pjesmicu koju pjeva već toliko tisuća godina i pjevat će je još tisućama godina, sve dok joj glas ne postane promukao i starački, pjesmu za koju mi, koji smo naučili da volimo njeno promjenljivo lice, koji smo se tako često privijali uz njena podatna njedra, nekako mislimo da je razumijemo, iako ne bismo znali riječima ispričati bajku koju smo toliko puta čuli.

I sjedimo tako, uz njenu obalu, dok se mjesec, koji je također voli, polako spušta da joj utisne na lice bratski poljubac i čvrsto obavije oko nje svoje srebrne ruke. A mi je promatramo kako teče, stalno pjevušeći, stalno šapućući, u susret svom kralju, moru ... dok nam glasovi ne zamru u tišini a lule se ugase, dok se mi, obični i ni po čemu posebni mladi ljudi, ne osjetimo čudno ispunjeni mislima, pomalo sjetnim a pomalo slatkim, tako da se u nama ugasi svaka želja i potreba za razgovorom ... dok se ne nasmijemo i, ustajući i istresajući pepeo iz ugašenih lula, poželimo jedni drugima laku noć i, uspavani pljuskanjem vode i šuštanjem lišća, utonemo u čvrst san pod velikim, nepokretnim zvijezdama, sanjajući da je Zemlja ponovo mlada - mlada i svježa kakva je bila prije nego što su stoljeća jada i brige izbrazdala njeno blago lice, prije nego što su grijesi i ludosti njene djece učinili da ostari njeno, ljubavlju ispunjeno srce; da je ljupka kao što je bila u onim davno minulim danima kad nas je, kao mlada majka, dojila na svojim nabujalim grudima, prije nego što nas je varljiva civilizacija svojim lažima odmamila iz njenog toplog naručja a otrovna zloba izvještačenosti učinila da se stidimo jednostavnog života što smo ga vodili s njom, i priprostog ali prostranog doma u kome se čovječanstvo rodilo prije toliko tisuća godina.

- A što će biti ako padne kiša? - rekao je Harris.

Harrisa ne možete ničim dirnuti. U Harrisu ne postoji ni trunka sklonosti poeziji, on ne zna šta je to strastvena čežnja za nedostižnim. Harrisu se ne događa da »plače a ne zna zašto«. Ako se Harrisove oči ispune suzama, to je, možete biti sigurni, zato što jede sirov luk ili zato što je prelio kotlet prevelikom količinom vusteršajrskog umaka.

Ako se nađete noću s Harrisom na morskoj obali i kažete:

- Slušaj! Zar ne čuješ? Jesu li to sirene što pjevaju iz dubine ustalasanih voda, ili to tužni duhovi mora nariču nad blijedim utopljenicima zapletenim u morsku travu?

(16)

- Cuj, stari, znam šta je s tobom; prehladio si se. Hajde, pođi lijepo sa mnom. Znam za jedno mjestance, tu odmah iza ugla, gdje možeš dobiti kapljicu najboljeg škotskog viskija kakvog još nisi okusio. Odmah ćeš se osjećati bolje.

Harris uvijek zna za neko mjestance tu odmah iza ugla gdje se može dobiti nešto posebno, naravno kada je riječ o piću. Uvjeren sam da će vas Harris, ako ga sretnete u raju (ukoliko se nešto takvo uopće može pretpostaviti), dočekati ovim riječima: - Baš mi je drago što si stigao, stari. Našao sam jedno mjestance, tu odmah iza ugla, gdje toče zaista prvoklasan nektar. Ovog puta, međutim, budući da je bila riječ o kampiranju, njegovi praktični nazori došli su u pravi čas. Kampirati po kiši nije nimalo prijatno.

Spušta se večer. Mokri ste do kože, u čamcu ima dobar pedalj vode i sve stvari su se ovlažile. Nalazite na obali mjesto koje nije tako glibovito kao ostala koja ste vidjeli, iskrcavate se, izvlačite šator i pokušavate ga podići, zajedno s još jednim članom ekspedicije.

Sator je namočen i težak, klizi vam iz ruku, ruši se i pada vam na glavu, tjerajući vas u ludilo. Za sve to vrijeme kiša uporno pljušti. Sator nije lako podići ni po lijepom vremenu, a po kiši to se pretvara u pothvat dostojan Herkulesa. Onaj drugi član ekspedicije, umjesto da vam pomaže, samo izigrava budalu. Upravo kad prekrasno zategnete svoju stranu, on povuče svoj kraj i pokvari sve.

- Hej, što radiš ti tamo? - vičete.

- Sta ti tamo radiš? - odgovara on. - Popusti malo, zar je to tako teško?

- Ne vuci! Sve si upropastio, magarče glupi! - vičete.

- Nije istina, nisam! - uzvraća on. - Puštaj tu svoju stranu!

- Kažem ti da radiš sve naopako! - urlate, goreči od želje da ga tresnete nečim, a onda jednim snažnim trzajem iščupate sve njegove kolčiće.

- Ah, prokleti idiot! - čujete kako mrmlja, a nakon toga, na vaše iznenađenje, slijedi divljačko potezanje koje ruši sve što ste podigli. Spuštate čekić i odlazite na drugu stranu s namjerom da mu kažete što mislite o čitavom tom poslu, dok on kreće u istom smjeru da objasni svoje nazore vama. Jurite tako jedan za drugim u krug, psujući, sve dok se šator ne sruši na gomilu ostavljajući vas da gledate jedan u

(17)

drugog preko ruševina. Tad obojica, gnjevno, u istom dahu vičete: - Eto ti! Šta sam ti rekao?

U tom trenutku treći član ekipe, koji je do tada izbacivao vodu iz čamca, nakvasio rukav do lakta i zbog toga već deset minuta psovao ne obraćajući se nikome konkretno, dolazi da vidi kakve to, do vraga, gluposti izvodite, i zašto prokleti šator nije već podignut.

Na kraju, ovako ili onako, šator je ipak postavljen i počinjete iskrcavati stvari. Beznadno je i pokušavati naložiti vatru pa palite alkoholni primus i okupljate se oko njega.

Kišnica je glavni sastojak svakog jela koje pokušavate pojesti za večeru. U kruhu ima dvije trećine kišnice, tijesto punjeno sjeckanim biftekom obilno je natopljeno kišnicom, a džem, maslac, sol i kava sjedinili su se s njom u rijetku juhu.

Poslije večere zaključujete da se duhan ovlažio i da ne možete pušiti. Na sreću, ponijeli ste sa sobom bocu tekućine koja, uzeta u odgovarajućoj dozi, grije i razvedrava, i ona vam vraća dovoljno volje za život da pokušate zaspati.

Zaspite tako i sanjate da vam je slon neočekivano sjeo na prsa, da je proradio vulkan i odbacio vas na dno mora, zajedno sa slonom koji i dalje mirno spava na vašim prsima. Budite se i postajete svjesni da se zaista dogodilo nešto užasno. Vaš je prvi dojam da je nastupio kraj svijeta, a onda postepeno dolazite do zaključka da je to nemoguće i da su, po svemu sudeći, na vas nasrnuli razbojnici da vas umore ili je izbio požar, i to svoje uvjerenje izražavate na uobičajen način. Pomoći, naravno, nema niotkuda i sve što znate jest da vas tisuće ljudi gaze i udaraju nogama, i da se gušite.

Iznenada shvaćate da je i netko drugi u nevolji. Cujete kako ispod vašeg ležaja dopiru prigušeni krici. Riješeni, ma što se dogodilo, da skupo prodate svoj život, borite se uporno, ulažući sve snage, udarajući nogama i rukama lijevo i desno, krvožedno urlajući cijelo vrijeme dok, konačno, nešto nad vama ne popusti i glava vam se nađe na svježem zraku, U tom trenutku, na samo dvije stope ispred vas, ugledate nejasnu siluetu poluobučenog razbojnika koji se sprema da vas ubije, i upravo kad ste odlučili da prihvatite borbu na život i smrt, iznenada vam svane da je to, u stvari, Jim.

- Oh, to si ti, zar ne? - kaže vam on, prepoznavši vas u istom trenutku.

(18)

- Jesam - odgovarate, trljajući oči. - Što se to dogodilo?

- Srušio se prokleti šator, mislim - odgovara on.. - Gdje je Bili?

Obojica počinjete glasno dozivati - Bili! - dok se tlo ispod vas ne zaljulja i zatrese, a prigušeni glas, koji ste i ranije čuli, ne odgovori iz dubine razvalina:

- Nosite se s moje glave, čujete li?

Iz ostataka šatora izvlači se Bili, ulijepljen blatom, raščupan, izgažen i - sasvim nepotrebno - agresivno raspoložen. Uvjeren je, očigledno, da ste sve to vas dvojica učinili namjerno, da mu napakostite.

Ujutro ste sva trojica promukli jer ste se u toku noći gadno prehladili. Uz to ste i izuzetno svadljivo raspoloženi i hrapavim šapatom psujete jedan drugog, pokušavajući da pripremite doručak.

Zbog svega toga odlučili smo da spavamo vani kad su noći lijepe, a u hotelima, svratištima i gostionicama, kao svi pristojni ljudi, kad su noći vlažne ili kad poželimo promjenu.

Montmorency je prihvatio taj kompromis s posebnim odobravanjem. On baš ne uživa u romantičnoj tišini i osamljenosti. On je za buku i vrevu, a ako je vreva pomalo i vulgarna, utoliko je veselija. Montmorency, kad ga pogledate, ostavlja dojam anđela koji je iz nekog ljudima nedostupnog razloga poslan na zemlju u obliku malog foksterijera. Taj Montmorencyjev oh-kako-je-pokvaren-ovaj-

svijet-i-kako-bih-želio-da-mogu-učiniti-nešto-da-postane-bolji-i-plemenitiji izraz ponekad izaziva suze u očima pobožnih starih dama i gospode.

Kad je tek došao da živi o mom trošku, nisam uopće vjerovao da ću ga dugo zadržati. Sjedio sam u naslonjaču i promatrao ga dok je on, sjedeći na tepihu, promatrao mene i razmišljao otprilike ovako: »Oh, taj pas neće dugo ostati na ovom svijetu. Iz oblaka će se spustiti zlatna kočija i odvesti ga ravno u nebo, eto što će se dogoditi s njim.«

Nakon što sam, međutim, platio desetak pilića koje je zadavio; nakon što sam ga morao za vrat izvlačiti iz sto četrnaest uličnih okršaja dok je on režao i otimao se; nakon što mi je jedna razjarena žena donijela da vidim mrtvu mačku, nazivajući me ubojicom; nakon što me je prvi susjed tužio sudu zbog toga što držim nevezanog opasnog psa, koji ga je držao jedne hladne noći zatvorenog u kućici za alat tako da se nije usuđivao nosa promoliti puna dva sata; i nakon što

(19)

sam saznao da je vrtlar, bez mog znanja, dobio trideset šilinga kladeći se da će za određeno vrijeme taj pas pobiti toliko i toliko štakora, počeo sam pomišljati da će ga možda ipak ostaviti na ovom svijetu nešto duže vrijeme.

Motati se oko štala, okupljati oko sebe čopore najozloglašenijih pasa u gradu, voditi ih po predgrađima i tući se s drugim, isto tako ozloglašenim psima, to je za Montmorencyja »pravi život«. Zato je, kako sam već spomenuo, dao prijedlogu o gostionicama, svratištima i hotelima najtopliju podršku.

Nakon što smo se tako, na opće zadovoljstvo, sporazumjeli o spavanju, jedino što je ostalo da se raspravi bilo je što ćemo ponijeti sa sobom. Upravo smo bili započeli diskusiju kad je Harris rekao da mu je dosta naklapanja za jednu večer i predložio da iziđemo i proveselimo se. Upravo je pronašao jedno mjestance, rekao je, tu odmah iza skvera, gdje se može dobiti kapljica irskog viskija koju zaista vrijedi okusiti.

George je rekao da je žedan (ne znam kad George nije bio žedan), a kako sam ja nekako predosjećao da bi mi čašica toplog viskija sa kriškom limuna dobro činila, debata je jednoglasno odgođena za slijedeću večer. Vijećnici su stavili na glavu šešire i izišli.

(20)

III

Odluke donesene - Harrisov način rada - Kako postariji otac

obitelji vješa sliku na zid George stavlja umjesnu primjedbu

-Čari ranog jutarnjeg kupanja - Što je potrebno ponijeti za slučaj

da se čamac prevrne

Tako smo se slijedeće večeri ponovo sastali da prodiskutiramo i dogovorimo se o pripremama. Prvi je uzeo riječ Harris. - A sad, prvo o čemu se treba dogovoriti jest što ćemo ponijeti sa sobom. Ti, J., uzmi komad papira i piši, a ti, George, nađi katalog naše prodavaonice namirnica. I neka mi netko od vas da kakvu olovku, pa ću sastaviti popis. ßalk:an:do:wñ;lo:ad. To vam je Harris od glave do pete - uvijek spreman da čitav teret primi na sebe i odmah ga prebaci na tuđa leđa. Harris me uvijek podsjeti na mog pokojnog ujaka Podgera. Nikad u životu niste vidjeli takvu gužvu u kući kao kad bi se moj ujak Podger prihvatio kakvog posla. Uramljivač je, recimo, dostavio u kuću sliku, i stajala je u blagovaonici čekajući da bude obješena. Tetka Podger bi pitala što da radi s njom, na što bi ujak Podger odgovorio:

- Oh, prepusti to meni! Ne razbijajte sebi glavu oko toga, nitko od vas. Sve ću ja sam srediti.

Nakon toga bi skinuo kaput i bacio se na posao. Najprije bi poslao djevojku da kupi za šest penija čavala, a onda bi za njom uputio jednog od dječaka da joj kaže koje veličine. Tako bi malo-pomalo pokrenuo i zaposlio cijelu kuću.

- A sad ti, Will, donesi čekić - viknuo bi - a ti mi, Tom, dodaj ravnalo. Bit će mi potrebne ljestve, ali bit će bolje ako donesete i jednu kuhinjsku stolicu. A ti, Jim, ti ćeš otrčati do gospodina Gogglesa i reći ćeš mu; »Tata vas lijepo pozdravlja, nada se da vam je noga bolje, i pita možete li mu posuditi libelu.« Ti, Maria, ne idi nikamo jer netko treba da pridrži svijeću, a kad se djevojka vrati, neka odmah ode i kupi komad špage za sli» ku. A ti, Tom ... gdje je Tom? ... Tom, dolazi

(21)

ovamo! Ti ćeš mi dodati sliku.

Nakon toga bi podigao sliku i ispustio je; slika bi ispala iz okvira, a on bi pokušao da spasi staklo i porezao se. Nakon toga bi počeo skakati po sobi, tražeći rupčić. Nije ga, naravno, mogao naći zato što je rupčić bio u džepu kaputa koji je skinuo, a nije znao gdje je ostavio kaput Citava kuća morala je diči ruke od traženja alata i tražiti kaput, dok je on poigravao naokolo i samo im smetao.

- Zar nitko u cijeloj kući ne zna gdje je moj kaput? Nikad u životu nisam vidio tako smušene ljude, na časnu riječ, nisam! Vas šestoro niste u stanju naći kaput koji sam skinuo nema tome ni pet minuta! E pa, zaista ...

Zatim bi ustao i ustanovio da sjedi na svom kaputu, pa bi viknuo; - U redu, ne morate više tražiti! Sam sam ga našao. Prije bi ga mačka našla da sam je zamolio, nego vi!

Nakon što bi pola sata previjao prst, i nakon što je doneseno novo staklo, donesen alat, ljestve, kuhinjska stolica, i nakon što je donesena svijeća, ujak Podger ponovo bi krenuo u akciju dok bi čitava obitelj, zajedno s djevojkom i dvorkinjom, stajala u polukrugu, spremna da mu priskoči u pomoć, Dok su dvoje držali stolicu, treći bi mu pomogao da se popne i pridržavao ga, četvrti bi mu dodao čavao, a peti čekić. Ujak Podger uzeo bi čavao i ispustio ga.

- Eto! - rekao bi uvrijeđeno. - Sad je nestao čavao.

I dok bismo svi mi, puzeći na koljenima, tražili čavao, ujak Podger stajao bi na stolici i mrmljao, pitajući hoće li stajati na stolici cijelu večer.

Konačno bi netko našao čavao, ali on bi za to vrijeme izgubio čekić.

- Gdje je sad taj čekić? Sto sam uradio s čekićem? Gospode na nebu! Sedmoro vas je tu, stojite i zijevate, a ne znate šta sam uradio s čekićem! Pronašli bismo i čekić, ali bi on u međuvremenu izgubio znak što ga je načinio na zidu gdje je trebalo zabiti čavao, i svi bismo se redom morali penjati na stolicu pored njega da ga pokušamo naći. I naravno, svatko od nas pronašao bi ga na drugom mjestu, a on bi nas sve redom nazivao budalama i naređivao nam da siđemo. Nakon toga ponovo bi uzeo ravnalo i počeo mjeriti, i ustanovio da čavao treba zabiti na polovicu dužine od trideset jedan i tri osmine inča. Pokušao bi to

(22)

izračunati napamet, i naprosto pobjesnio.

Svi bismo pokušavali to izračunati napamet, i svatko od nas došao bi do drugog rezultata, na što bismo se svi počeli podsmijevati jedni drugima. U toj galami nekako bismo zaboravili prvobitni broj, pa je ujak Podger morao mjeriti ponovo.

Ovog puta ujak Podger bi odlučio da se posluži komadom špage i u kritičnom trenutku, kad je stari nespretnjaković stajao na stolici nagnut nad kutom od četrdeset pet stupnjeva pokušavajući da dohvati točku dobra tri inča izvan njegovog dosega, špaga bi mu iskliznula iz ruku a on bi se srušio na glasovir. Kad je glavom i cijelim tijelom udario u sve tipke odjednom, bio je to zaista izuzetan muzički efekt.

Tetka Maria bi to rekla kako ne dopušta da djeca stoje naokolo i slušaju takve izraze.

Konačno bi ujak Podger ipak označio željeno mjesto, prislonio na njega vrh čavla što ga je držao u lijevoj ruci, a u desnu ruku uzeo čekić. Prvim udarcem čekića pogodio bi palac, i s urlikom ispustio čekić nekome na nogu.

Tetka Maria bi na to blago primijetila kako se nada da će je ujak Podger, kad slijedeći put bude namjeravao zabijati čavao u zid, na vrijeme obavijestiti, pa će otići i provesti tjedan dana kod majke, dok se taj posao ne obavi.

- Oh, vi žene pravite gužvu ni oko čega - odgovorio bi ujak Podger, dolazeći polako sebi. - Zašto, ja baš volim ovakve sitne poslove.

Nakon toga bi ponovo pokušao, ali ovog puta bi nakon drugog udarca čavao potpuno nestao u zidu, zajedno s pola čekića, a ujak Podger bi naletio na zid sa žestinom dovoljnom da ostane bez nosa.

Ponovo bi započela potraga za ravnalom i špagom, i označeno je novo mjesto. Konačno, oko ponoći, slika bi bila obješena - visila bi nakrivo i pomalo nesigurno, a zid na tri stope oko nje izgledao bi kao da ga je netko strugao grabljama. Svi bismo bili mrtvi umorni, potpuno iscrpljeni - osim ujaka Podgera.

- Gotovo je! - rekao bi silazeći sa stolice, nagazivši svom težinom dvorkinji na kurje oko, i s neskrivenim ponosom promatrajući krš koji je napravio. - Neki bi ljudi za ovakvu sitnicu pozvali majstora!

Harris će, siguran sam, biti isti takav kad odraste, i to sam mu i rekao. Ne mogu dopustiti, rekao sam, da uzima sav teret na sebe.

(23)

obaviti cijeli posao.

Prvi popis što smo ga sačinili morali smo odbaciti, Bilo je očigledno da gornjim tokom Temze ne mogu ploviti brodovi dovoljne tonaže da prevezu sve stvari koje smo zapisali kao neophodne. Razderali smo popis i pogledali jedan drugog.

Za riječ se javio George.

- Mislim, znate, da smo krenuli pogrešnim kolosijekom. Ne smijemo misliti na stvari koje bi nam dobro došle, nego samo na stvari bez kojih ne možemo.

George ponekad izvali i nešto zaista pametno. Začudili biste se. Za mene je ta izjava bila prava mudrost, ne samo u odnosu na konkretan problem već i u svjetlu našeg putovanja uz rijeku života uopće. Koliko ima ljudi koji na tom putovanju tako pretovare svoj čamac da samo što ne potone pod težinom kojekakvih gluposti, od kojih, misle, zavisi zadovoljstvo i udobnost putovanja, a koje su u stvari samo nepotreban teret!

Kako ljudi pretrpavaju svoj bijedni brodić do vrha jarbola skupocjenom odjećom i velikim kućama, nepotrebnom poslugom i gomilom nazovi prijatelja, kojima nije nimalo stalo do njih a za koje ni sami ne mare naročito, skupim zabavama u kojima nitko ne uživa, konvencionalnostima i modom, pretvaranjem i nadutošću i - oh, najtežim, najglupljim od svih tereta! - strahom što će o njima misliti susjedi, luksuzom koji samo zasićuje, uživanjima koja samo izazivaju dosadu, praznim šepurenjem koje, kao željezna kruna kojom su nekad krunisali zločince, oblijeva krvlju i prožima bolom izmučenu glavu koja je nosi!

Sve je to nepotreban teret, čovječe, nepotreban; teret! Baci ga preko ruba čamca u vodu! Od njega čamac postaje tako težak da ga jedva vučeš, padaš i u nesvijest veslajući. Postaje nezgrapan, opasan i j težak za upravljanje tako da ni na trenutak nisi j slobodan od strepnje i brige, nikad se ne možeš j opustiti i ljenčareći sanjariti... Nikad nemaš vremena da promatraš kako lepršave sjenke lako prelijeću preko plićina, kako se svjetlucave sunčane zrake ljeskaju na naborima vode, kako velika i stabla kraj obale zure u svoju sliku ... Ne vidiš j zlatnozelene šume, bijele i žute vodene ljiljane, i trsku koja ti sjetno maše, kaćune ili plave spomenke.

(24)

ukrcaj samo ono što ti je zaista potrebno - skroman dom i jednostavna zadovoljstva, jednog ili dvojicu prijatelja koji to zaista jesu, nekog koga voliš i tko tebe voli, jednu mačku, jednog psa, jednu ili dvije lule, dovoljno hrane i dovoljno odjeće, i malo više nego dovoljno pića, jer žeđ je opasna stvar.

Vidjet ćeš, tada, da je takvim čamcem lakše upravljati i da se neće tako lako prevrnuti, a ako se i prevrne, šteta neće biti tako velika; jednostavna solidna roba podnosi vodu. Imat ćeš vremena i za razmišljanje i za rad. Imat ćeš vremena da upiješ sunčanu svjetlost života, da slušaš eolsku glazbu koju božji vjetar izvlači iz struna ljudskih srca oko nas, vremena da...

Oprostite mi, molim vas. Potpuno sam se zaboravio. E pa, prepustili smo popis Georgeu, i on je počeo pisati.

- Sator nećemo nositi - predložio je George. - Uzet ćemo čamac s tendom. To je mnogo jednostavnije, a i udobnije.

Učinilo nam se da je to dobra ideja, pa smo je prihvatili. Ne znam jeste li ikad vidjeli takav čamac, Iznad čamca pričvrste se željezni lukovi, a preko njih se nategne velika cerada, od pramca do krme, i pričvrsti duž rubova. Camac se na taj način pretvara u kućicu, vrlo ugodnu iako pomalo zagušljivu. Pa sad, sve ima svojih mana, kao što je rekao onaj čovjek kad mu je umrla punica i kad su došli da od njega naplate pogrebne troškove.

George je rekao da u tom slučaju moramo ponijeti po pokrivač, lampu, sapun, četku i češalj (za sve), četkicu za zube (svatko), lavor, prašak za zube, sapun za brijanje (zvuči kao vježba iz francuskog, zar ne?) i nekoliko velikih ručnika za kupanje. Primjećujem da ljudi uvijek vrše opsežne pripreme za kupanje kad god idu nekamo blizu vode, ali da se baš mnogo ne kupaju kad tamo stignu. Isto se događa kad pođete na more, Uvijek donesem čvrstu odluku - dok razmišljam o tome u Londonu - da ću svakog jutra rano ustati i bućnuti .se u more prije doručka, i uvijek svečano pakiram kupaće gaćice i ručnik za kupanje, Uvijek kupujem crvene kupaće gaćice. Nekako se sam sebi sviđam u crvenim kupaćim gaćicama. Dobro idu uz moj ten, Samo, čim dođem na more, osjetim da za tim jutarnjim kupanjem čeznem neusporedivo manje nego dok sam bio u gradu. Naprotiv, u meni ojača želja da leškarim u postelji što mogu duže, a onda siđem ravno na doručak.

(25)

Jednom ili dva puta vrlina u meni je trijum irala pa sam ustao u šest sati i poluobučen, s gaćicama i ručnikom, ježeći se, izbauljao napolje. Nisam se, međutim, nikad naročito proveo. Izgleda da za takve prilike, kad ja naumim da se kupam rano izjutra, čuvaju u rezervi izuzetno oštar istočni vjetar. Biraju, osim toga, samo trorogo kamenje i stavljaju ga odozgo, zaoštre stijene i prekriju šiljke s malo pijeska tako da ih ne vidim, i povuku more bar dvije milje prema pučini tako da moram, sav zgrčen i drhteći, cupkati do njega kroz pola stope duboku vodu. A kad sam konačno stigao do mora, bilo je uzburkano i sasvim neprivlačno. Dohvatio me je jedan ogroman val tako da su mi se noge podsjekle i našao sam se u sjedećem položaju, točno na jednom oštrom kamenu koji je tu bio postavljen za mene. Zatim, prije nego što sam stigao reći »Oh! Uh!« i ustanovio je li što ostalo od mene, val se vratio i odvukao me do sredine oceana. Počeo sam, sav izbezumljen, plivati prema obali pitajući se hoću li ikad ponovo vidjeti svoj dom i prijatelje, i kajući se što nisam bio kao dječak pažljiv prema sestri (kad sam ja bio dječak, mislim). I upravo kad sam bio izgubio svaku nadu, val se povukao i ostavio me ispruženog na pijesku kao morsku zvijezdu; ustao sam i ustanovio da sam plivao boreći se za goli život u dvije stope vode. Odskakutao sam do obale, obukao se i odvukao kući, gdje sam se, naravno, morao pretvarati kako sam uživao.

U ovom našem slučaju, svi smo pričali o kupanju kao da namjeravamo dugo plivati svakog jutra. George je rekao kako je divno probuditi se u čamcu u rano, svježe jutro i zaroniti u bistru, prozračnu rijeku. Harris je na to dodao da nema ničega boljeg za apetit od plivanja prije doručka. Njemu to uvijek popravi apetit, rekao je. George je rekao kako je protiv toga da se Harris kupa, ako će zato jesti više nego što normalno jede. I ovako će, rekao je, biti teško vući uz vodu svu tu silnu hranu za Harrisa.

Usprotivio sam se toj tvrdnji, naglašavajući koliko će ugodnije biti živjeti u istom čamcu sa svježim i okupanim Harrisom, pa makar morali zbog toga vuči koji kvintal namirnica više. Razmislivši, George je prihvatio moje argumente i povukao svoj veto na Harrisovo kupanje.

Konačno smo se suglasili da ponesemo tri velika ručnika kako ne bismo morali čekati jedan na drugoga.

(26)

Sto se tiče odjeće, George je rekao da će nam po dva odijela od lanela biti dovoljna, jer ih, ako se uprljaju, možemo sami oprati u rijeci. Upitali smo ga je li ikad pokušao oprati lanelsko odijelo u rijeci, a on je odgovorio da nije, da to nije osobno pokušao, ali da poznaje neke ljude koji su to radili, i da to nije nimalo teško. Harris i ja bili smo dovoljno naivni da povjerujemo kako on zna o čemu govori, i da bi tri pristojna mladića, bez položaja i utjecaja, i bez ikakvog iskustva kada je riječ o pranju, zaista mogli komadom sapuna oprati svoje košulje i hlače u rijeci Temzi. Doći će, međutim, dani kad ćemo shvatiti, prekasno, da je George bijedan lažljivac koji o čitavoj stvari očigledno pojma nije imao, Da ste vidjeli tu odjeću poslije pranja ... ali, kao što se to kaže u petparačkim romanima, sve u svoje vrijeme.

George nas je nagovorio da ponesemo po nekoliko pari donjeg rublja i dosta čarapa, za slučaj da se čamac prevrne i da se moramo presvući. Bit će nam, rekao je, potrebno i dovoljno rupčića jer oni mogu poslužiti i za brisanje stvari, kao i par kožnih čizama koje će nam, pored veslačkih cipela, i te kako dobro doći ako se čamac prevrne.

(27)

IV

Pitanje hrane - Zamjerke petroleju u ulozi atmosfere - Dobre

strane sira kao suputnika - Udata žena napušta svoj dom - Daljnje

pripreme za slučaj da se čamac prevrne Pakiram naše stvari

-Zlobna četkica za zube - George i Harris pakiraju - Grozno

Montmorencyjevo ponašanje - Povlačimo se na počinak

Nakon toga smo započeli debatu o hrani. Prvi se javio George:

Počet ćemo s doručkom. (George je vrlo praktičan čovjek) -Dakle, za doručak će nam biti potrebna tava - (Harris je rekao da je teško probavljiva, ali smo mu mi podviknuli neka ne izigrava budalu, i George je nastavio) - čajnik, kotlić za vodu i alkoholni primus.

- Petrolej ne dolazi u obzir - rekao je George uputivši nam značajan pogled, a Harris i ja brzo smo se suglasili.

Jednom smo bili ponijeli sa sobom petrolejski primus, i »nikad više«. Taj tjedan dana proveli smo kao u kakvom skladištu petroleja. Prožimao je sve. Ništa nema tu sposobnost da prožima sve kao petrolej. Držali smo ga ispod pramca, odakle se njegov miris širio sve do krme, prodirući kroz čamac i sve u čamcu, šireći se preko rijeke, prožimajući svu prirodu i kužeći atmosferu. Ponekad bi puhao zapadni petrolejski vjetar, ponekad istočni petrolejski vjetar, a događalo se da puše i sjeverni petrolejski vjetar, ili možda južni. Bilo je, međutim, potpuno svejedno dopire li iz snježnih prostranstava Arktika ili iz pješčanih pustinja - uvijek je stizao zasićen zadahom petroleja.

Petrolejska isparavanja širila su se i upropaštavala zalaske sunca, a što se tiče mjesečine, ona je bila naprosto natopljena petrolejem.

U Marlowu smo pokušali pobjeći od tog zadaha. Ostavili smo čamac pored mosta i otišli da prošetamo gradom ne bismo li mu nekako umakli, ali on nas je pratio. Citav grad bio je kao zaliven petrolejem. Prošli smo kroz groblje ispunjeni dojmom da tu ljude sahranjuju u petroleju. Glavna ulica tako je zaudarala na petrolej da

(28)

smo se pitali kako taj svijet tu živi. Odšetali smo se nekoliko milja cestom prema Birminghamu, ali uzalud, čitav predio bio je dobro nakvašen petrolejem.

Pred kraj tog izleta sastali smo se u ponoć na jednoj pustoj ledini, pod munjom rascijepljenim hrastom, i svečano se zakleli (proklinjali smo tu napast tjedan dana na običan, građanski način, ali ta zakletva bila je nešto posebno) da više nikad nećemo uzeti petrolej u čamac -osim, naravno, u slučaju bolesti.

Zbog toga snio se u ovom slučaju odlučili za primus i denaturirani alkohol. Ni on, doduše, nije neka velika sreća. Jedete denaturiranu pitu i denaturirane kolače. Ipak, uzet u velikim količinama, alkohol mnogo više godi organizmu nego petrolej.

Od ostalog što je potrebno za doručak, George je predložio jaja i slaninu, što je jednostavno prirediti, hladno meso, čaj, kruh, maslac i džem. Za ručak, rekao je, imat ćemo biskvite, hladno meso, kruh s maslacem i džem - ali sir nikako. Sir je kao i petrolej, previše se pravi važan. Zeli za sebe čitav čamac. Prodire kroz torbu i nameće svoju aromu svemu što se nalazi u njoj. Ne znate više da li jedete pitu od jabuka, salamu ili jagode sa šlagom. Sve ima ukus sira. Sir je, međutim, opaka stvar najviše zbog svog mirisa.

Jedan moj prijatelj, sjećam se, kupio je u Liverpoolu dva sira. Bili su to divni sirevi, zreli i mekani, s mirisom od dvije stotine konjskih snaga i garantiranim dometom od tri milje, sposobni da obore čovjeka na udaljenosti od dvije stotine jardi. Bio sam u to vrijeme u Liverpoolu i moj prijatelj me je upitao hoće li mi biti teško da ih odnesem u London, jer će se on zadržati još dan-dva, a za sireve ne bi bilo dobro da tako dugo leže.

- Oh, sa zadovoljstvom, stari moj - odgovorio sam. - Sa zadovoljstvom.

Svratio sam po sireve i zajedno s njima odvezao se kočijom na kolodvor. Bila je to neka olupina od kočije koju je vukao neki rasklimani, sipljivi mjesečar, koga je njegov vlasnik, dok smo razgovarali, u trenutku oduševljenja nazvao konjem. Sir sam stavio na krov i krenuli smo brzinom kojom bi se ponosili konstruktori najbržeg parnog valjka na svijetu. I sve je klimalo veselo kao pogrebno zvono dok nismo skrenuli iza ugla. Tu je vjetar iznenada zapuhnuo našeg ata žestokim mirisom sira. To ga je probudilo pa je, frkćući od straha,

(29)

jurnuo brzinom od tri milje na sat. Vjetar je stalno puhao u istom smjeru i, prije nego što smo stigli do kraja ulice, konj je dostigao brzinu od pune četiri milje na sat, s lakoćom prestižući invalide i debele, stare gospođe.

Kočijaš i dva nosača s mukom, udruženim snagama, jedva su ga zaustavili pred kolodvorom Ne vjerujem da bi im to uspjelo da se jedan od momaka nije snašao i pokrio konju nozdrve rupčićem i zapalio ispred njih komad smeđeg papira.

Kupio sam kartu i ponosno odmarširao na peron, sa svim sirevima, dok su se ljudi s poštovanjem sklanjali u stranu. Vlak je bio prepun i morao sam ući u kupe u kome je sjedilo već sedam ljudi. Neki svadljivi stari gospodin bunio se, ali ja sam se ipak ugurao unutra, stavio sir u mrežu za prtljagu i, smjestivši se nekako, s osmijehom primijetio kako je lijep, topao dan. Ubrzo se, međutim, stari gospodin počeo vrtjeti. - Nekako je zagušljivo - rekao je. - Vrlo sparno - rekao je muškarac pored njega. Nakon toga su obojica počela njušiti oko sebe, ali kad su po treći put udahnuli zrak, naglo su se zagrcnuli, ustali i bez riječi izišli iz .kupea. Za njima se digla neka pokrupna gospođa, izjavila kako je prava sramota da pristojna udata žena mora podnositi takvo maltretiranje, pokupila svoju torbu i osam paketa i izišla. Cetiri preostala putnika sjedili su još neko vrijeme dok jedan muškarac dostojanstvenog držanja, po čijem bi se odijelu i općem izgledu moglo zaključiti da je iz pogrebničke branše, nije rekao da ga nešto u atmosferi podsjeća na mrtvu bebu. Na to su trojica od putnika pokušala da istovremeno prođu kroz vrata i povrijedila se.

Osmjehnuo sam se gospodinu u crnom i rekao kako mi se čini da ćemo imati čitav kupe za sebe, a on se zadovoljno nasmijao i rekao da neki ljudi prave gužvu ni oko čega. Kad je vlak krenuo, i on je, međutim, utonuo u neku čudnu potištenost pa sam ga, kad smo stigli u Crewe, pozvao da popijemo nešto. Prihvatio je poziv, a onda smo se zajedno progurali do bifea gde smo četvrt sata vikali, udarali nogama i mahali kišobranima. Konačno se pojavila jedna mlada dama i upitala nas želimo li nešto.

- Što ćete popiti? - upitao sam, okrećući se mom novom znancu. Dajte mi za dva i pol šilinga čiste rakije, gospođice, molim -odgovorio je.

(30)

Nakon što je iskapio rakiju, šutke se udaljio i sjeo u drugi kupe, što nije bilo nimalo lijepo od njega.

Od Crewea sam putovao sam u kupeu, iako je vlak bio prepun. Kad bi vlak stigao u kakvu stanicu, ljudi bi, ugledavši prazan kupe, nagrnuli vičući: »Ovamo, Maria, ovamo, ovdje ima slobodnih mjesta!« i »U redu, Tome, dolazim!« Trčali bi vukući teške kovčege, i gurali se oko vrata tko će prvi ući. Konačno bi netko otvorio vrata, popeo se na stepenik i srušio se u naručje čovjeka iza njega. Dolazili bi, jedan po jedan, i osjetivši miris bježali da se uguraju u neki drugi vagon, ili plaćali razliku i odlazili u prvi razred.

Sa stanice Euston odnio sam sireve ravno u stan mog prijatelja. Kad je njegova supruga ušla u sobu, zastala je i zagrcnula se, a onda je rekla;

- Sto se dogodilo? Recite mi i najgore.

- To su sirevi - rekao sam. - Tom ih je kupio u Liverpoolu i zamolio me da vam ih donesem.

Dodao sam kako se nadam da će shvatiti da ja nemam nikakve veze s tim. Rekla je da je uvjerena u to, ali da će o čitavoj stvari porazgovarati s Tomom kad se vrati. Moj prijatelj se zadržao u Liverpoolu duže nego što je očekivao, i tri dana kasnije, pošto se nije vratio, njegova je žena došla k meni. - Što vam je rekao Tom za one sireve? - upitala je s vrata. Odgovorio sam da je poručio da ih drži na vlažnom mjestu, i neka ih nitko ne dira.

- Malo je vjerojatno da će ih itko dirnuti - rekla je. - Je li ih pomirisao? Rekao sam da jest, vjerojatno, i da mu je do tih sireva mnogo stalo. - Hoće li se strašno naljutiti - upitala je - ako platim nekom čovjeku da ih odnese i zakopa? Rekao sam da bi ga to potreslo do dubine duše. Odjednom joj je bljesnula ideja. - A kako bi bilo da ih vi pričuvate? - rekla je. - Da ih pošaljem ovamo? - Gospođo - odgovorio sam - ja osobno volim miris sira i nedavno putovanje s njim iz Liverpoola ostat će mi zauvijek u uspomeni kao divan završetak jednog ugodnog odmora. Na ovom svijetu, međutim, moramo misliti i na druge. Dama pod čijim krovom imam čast

(31)

stanovati jest udovica i, koliko znam, možda i siroče. Ona vrlo odlučno, čak, rekao bih, elokventno protestira kad netko pokuša da je, kako ona to kaže, »prijeđe«. Prisutnost sireva vašeg muža u njenoj kući ona bi, to instinktivno osjećam, protumačila kao takav pokušaj, a ja ne želim da se o meni govori kako sam pokušao prijeći jednu udovicu i siroče.

- Onda, dobro - rekla je supruga mog prijatelja, ustajući. - Mogu vam reći samo to da ću pokupiti djecu i otići u hotel dok se taj sir ne pojede. Ne želim više živjeti u istoj kući s njim.

Održala je riječ, ostavivši kuću na čuvanje jednoj dvorkinji koja je, kad su je upitali hoće li izdržati miris, upitala: »Kakav miris?« i koja je, kad su je odveli do sira i rekli da duboko uvuče zrak kroz nos, izjavila kako se osjeća blag miris dinja. Iz toga su izvukli zaključak da joj atmosfera ne može naškoditi, i ostavili je u kući.

Hotelski račun iznosio je petnaest gvineja i moj prijatelj, nakon što je sve sabrao, izračunao je da ga je funta sira stajala osam šilinga i šest penija. Rekao je da obožava krišku dobrog sira, ali da to nadilazi njegove mogućnosti. Zato je odlučio da ga se riješi. Bacio je sireve u kanal, ali ih je morao ponovo loviti jer su se lađari sa šlepova žalili. Govorili su da ih od tih sireva hvata nesvjestica. Zatim ih je, jedne tamne noći, odnio i ostavio u općinskoj mrtvačnici. Grobar ga je, međutim, pronašao i digao strašnu galamu.

Rekao je da je to zavjera da mu se oduzme kruh, jer bi taj miris probudio i mrtve.

Moj se prijatelj konačno oslobodio tih sireva tako što ih je odnio u jedan primorski gradić i zakopao na plaži. Mjesto je zbog toga iznenada postalo čuveno. Gosti su pričali kako nikad ranije nisu primjećivali kako je tu zrak oštar, i tuberkulozni i malokrvni ljudi odlazili su tamo masovno na oporavak.

Zbog toga sam, ma koliko volio sir, smatrao da je George u pravu što odbija da ga ponesemo.

- Užinu ćemo preskočiti - rekao je George (Harris ga je na to razočarano pogledao) - ali zato ćemo u sedam sati prirediti dobar, obilan obrok, užinu s čajem i večeru zajedno.

Harris se odmah razvedrio. George je predložio pitu s mesom i voćem, hladno meso, rajčice, povrće i voće. Za piće ćemo ponijeti onu čudnu, ljepljivu Harrisovu tekućinu koju, kad se pomiješa s vodom, on

(32)

naziva limunadom, dosta čaja i bocu viskija za slučaj, kako je rekao George, da se čamac prevrne.

Imao sam dojam da George malo previše inzistira na tom prevrtanju. To nekako nije bio pravi duh s kojim se kreće u takav pothvat.

Bilo mi je, međutim, drago što ćemo ponijeti viski.

Odlučili smo da vino i pivo ne nosimo. Pogrešno je nositi ta pića na rijeku. Od njih čovjek postaje trom i sanjiv. Poneka čaša uvečer, dok šetkate po gradu i zagledate djevojke, ne može škoditi, ali ne treba piti kad vam sunce udara ravno u glavu, a još vas čeka težak posao.

Napravili smo popis stvari koje ćemo ponijeti, i kad smo se te večeri rastajali, ustanovili smo da je prilično dug. Slijedećeg dana bio je petak, donijeli smo sve i sastali se uvečer da ih spakiramo. Donijeli smo veliki, lagani kovčeg za odjeću i nekoliko košara za namirnice i posuđe. Premjestili smo stol do prozora, istresli sve stvari na gomilu nasred poda, sjeli naokolo i gledali u nju.

Rekao sam da ću ja pakirati.

Uvijek sam bio ponosan na svoju vještinu u pakiranju. Pakiranje je jedna od mnogih stvari o kojima, uvjeren sam, znam više nego bilo tko drugi na svijetu. (Iznenađuje me, ponekad, koliko takvih stvari ima.) Upoznao sam Georgea i Harrisa s tom činjenicom i rekao im da će biti najbolje ako sve prepuste isključivo meni. Prihvatili su prijedlog sa spremnošću u kojoj je bilo nečeg zloslutnog. George je pripalio lulu i ispružio se na ležaljci, a Harris je podigao noge na stol, pušeći cigaru.

To je bilo daleko od onog što sam imao na umu. Zamišljao sam, naravno, da ja rukovodim cijelim poslom, a da George i Harris rade prema mojim uputama. Htio sam da ih samo tu i tamo odgurnem u stranu riječima: »Oh, ti.,.«, »Ostavi, to ću ja!«, »Evo, vidi kako je to jednostavno!« - da ih učim, moglo bi se reći. Način na koji su oni shvatili moje riječi nervirao me je. Ništa mi tako ne ide na živce kao ljudi koji besposleni sjede oko mene dok ja radim.

Stanovao sam nekad s jednim momkom koji me je tako dovodio do ludila. Izležavao se na so i i promatrao me kako radim, satima, prateći me pogledom po cijeloj sobi, kamo god bih krenuo. Govorio je kako mu istinski godi da me promatra dok petljam naokolo. Govorio je kako tada osjeća da život nije prazan san koji treba prespavati i prozijevati, već uzvišen pothvat, ispunjen dužnostima i teškim radom.

(33)

Govorio je da se često pita kako je mogao živjeti prije nego što je upoznao mene, kad nije imao koga da gleda dok radi.

Sad, ja nisam takav. Ne mogu mimo sjediti i promatrati druge kako skapavaju od posla. Uvijek sam spreman da ustanem i nadziravam, da šetkam naokolo s rukama u džepovima i objašnjavam kako treba raditi. Takva je već moja energična priroda, i ja tu ne mogu ništa.

Ovog puta, međutim, nisam rekao ni riječi, već sam počeo pakirati. Pokazalo se da je to veći posao nego što sam u početku zamišljao. Konačno sam ipak spakirao kovčeg i sjeo na njega da pritegnem remenje.

- Zar nećeš staviti unutra i čizme? - upitao je Harris.

Pogledao sam naokolo i ustanovio da sam potpuno zaboravio na njih. Takav vam je Harris. Nije me mogao upozoriti dok nisam zatvorio i remenjem pritegao kovčeg, naravno. A George se smijao -onim svojim podrugljivim, glupavim, idiotskim, iščašenim smijehom. Njih dvojica su me ponekad dovodila do ludila.

Otvorio sam kovčeg i ugurao u njega čizme, a onda, upravo kad sam namjeravao da ga zatvorim, pala mi je na um jedna strašna misao. Jesam li spakirao svoju četkicu za zube? Ne znam zašto, ali nikad ne znam jesam li spakirao četkicu za zube ili nisam.

Ta četkica za zube progoni me kad god putujem nekamo, i zagorčava mi život. Sanjam da je nisam spakirao, budim se sav u ledenom znoju i skačem iz kreveta da je tražim. Ujutro je, opet, spakiram prije nego što operem zube pa moram otvarati kovčeg da je nađem, i ona je uvijek ono posljednje što izvučem iz kovčega. Nakon toga ponovo spakiram kovčeg i zaboravim je u kupaoni, pa se moram u posljednjem trenutku vraćati i nositi je na željezničku stanicu umotanu u rupčić.

Morao sam, naravno, ponovo izvući sve iz kovčega i, naravno, nisam je mogao naći. Ispreturao sam stvari otprilike do stanja u kome su bile prije nego što je stvoren svijet, dok je još vladao kaos, Harrisovu i Georgeovu četkicu našao sam, narav» no, po osamnaest puta, ali svoju nikako. Vraćao sam stvari u kovčeg jednu po jednu, i svaku sam dobro zagledao i protresao, Tako sam je konačno našao u jednoj cipeli. Sve sam spakirao ponovo.

Kad sam završio taj posao, George je upitao je li u kovčegu sapun. Rekao sam da mi puca prsluk je li sapun u kovčegu ili nije, zatvorio ga

(34)

i stegao remenjem, a onda ustanovio da sam spakirao svoju kesu za duhan pa sam ga morao ponovo otvoriti. Kovčeg je de initivno zatvoren u deset sati i pet minuta, a ostale su još košare. Harris je primijetio da nam je do polaska ostalo još manje od dvanaest sati i da će biti bolje ako on i George spakiraju ostalo. Suglasio sam se i sjeo, a oni su se bacili na posao.

Počeli su neobično bodro, očigledno s namjerom da mi pokažu kako se to radi. Nisam rekao ni riječi; čekao sam svoj trenutak. Kad Georgea objese, Harris će ostati najveći antitalent za pakiranje na svijetu. Promatrao sam gomile tanjura i šalica, čajnike, boce, tegle, pite, primuse, kolače, rajčice i tako dalje, svjestan da će stvar ubrzo postati zabavna.

I postala je. Počeli su tako što su razbili jednu šalicu. To je bilo prvo što su uradili. Uradili su to tek da pokažu što su u stanju uraditi, i da izazovu radoznalost.

Nakon toga je Harris spakirao džem od jagoda preko rajčica i zgnječio ih, pa su morali vaditi rajčice iz košare žlicom.

Zatim je došao red na Georgea; stao je na maslac, Nisam rekao ništa, samo sam im prišao i sjeo na rub stola da ih mogu bolje promatrati, To ih je nerviralo više nego da sam rekao ne znam što. To se osjećalo. Nerviralo ih je i smetalo, pa su gazili po stvarima, stavljali stvari iza sebe i više ih nisu mogli naći, spakirali pite na dno a teške stvari nabili preko njih, dok ih nisu zgnječili...

Preko svega su još prosuli sol, a što se tiče maslaca ... nisam mogao ni zamisliti šta sve dvojica odraslih ljudi mogu uraditi s jednim paketićem maslaca. Nakon što ga je George izvukao iz svoje papuče, pokušali su ga ugurati u čajnik. Nije htio da uđe, a dio koji je bio unutra nije htio napolje. Na kraju su ga sastrugali nožem i stavili na stolicu, pa je Harris sjeo na njega. Ostao mu je zalijepljen na hlačama, a oni su ga tražili po cijeloj sobi. - Zakleo bih se da sam ga spustio na ovu stolicu - rekao je George, zureći u prazno sjedište. - Vidio sam kako si ga tamo spustio, nema dvije minute - rekao je Harris. Nakon toga su počeli pretraživati sobu i sastali se u sredini, zureći jedan u drugog. - Čudna stvar. Nikad nisam čuo za ovakvo nešto - rekao je George.

(35)

- Zaista misteriozno - rekao je Harris.

Zlatim se George nekako našao iza Harrisa i ugledao maslac. - Mi ga tražimo, a on je tu! - uzviknuo je ljutito.

- Gdje? - upitao je Harris, okrećući se.

- Ne miči se, zaboga! - dreknuo je George, bacajući se prema njemu.

Skinuli su ga s Harrisovih hlača i nabili u kotlić.

Montmorency je, naravno, aktivno sudjelovao u svemu tome. Njegova je životna ambicija da smeta i da se izdiru na njega. Ako se uvuče nekamo gdje je apsolutno nepoželjan, gdje će svima smetati, gdje će ljude dovoditi do ludila tako da ga gađaju svim što im se nađe pri ruci, tek onda osjeća da mu dan nije prošao uzalud.

Namjestiti se tako da se netko spotakne o njega i satima ga psuje, to je njegov najuzvišeniji cilj i ideal. Ako mu se to posreći, njegova umišljenost postaje gotovo nepodnošljiva.

Dolazio je i sjedao upravo na one stvari koje su George i Harris htjeli spakirati, a sve što je izvodio radio je s čvrstim uvjerenjem da, kad netko ispruži ruku za nečim, u stvari želi dohvatiti njegovu vlažnu njušku. Stavio je šapu u džem, grickao čajne žličice, a onda je zamislio da su limuni štakori, uvukao se u košaru i potamanio tri prije nego što ga je Harris stigao tresnuti po glavi tavom.

Harris je rekao da ga ja potičem na to. Nisam ga poticao. Takvog psa nije nikad potrebno poticati. Na takve stvari tjera ga njegova priroda, prvobitni grijeh s kojim je rođen.

Pakiranje je završeno u dvanaest i pedeset, i Harris je, sjedeći na velikoj košari, izjavio kako se nada da ništa nećemo naći polomljeno. George je rekao da je ono što je polomljeno polomljeno, i ta misao kao da ga je smirivala. Rekao je također da je spreman za krevet. Svi smo bili spremni za krevet. Harris je trebalo da spava te noći kod nas, pa smo se zajedno popeli u spavaću sobu.

Bacili smo novčić da odredimo gdje će tko spavati, i Harris je trebalo da spava sa mnom. - Želiš li spavati do zida ili s vanjske strane, J.? - upitao je. Rekao sam da najviše volim spavati u krevetu. Harris je rekao da je to stari štos. - Kad želite da vas ujutro probudim? - upitao je George. - U sedam - rekao je Harris.

Figure

Updating...

References

Updating...

Related subjects :