Disclafani

Anton Disclafani

JEDNO LJETO

U INTERNATU

Prevela s engleskoga

Zrinka Pavlić

Naslov izvornika Anton Disclafani

The Yonahlosee Riding Camp for Girls

Copyright © 2013 by Anton DiSclafani

Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014.

Sva prava pridrţana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

1.

Bilo mi je petnaest godina kada su me roditelji poslali u djevojački jahački kamp Yonahlossee. Nalazio se u mjestu Blowing Rock u Sjevernoj Karolini, sakriven meĎu obroncima planinskog masiva Blue Ridge. Mogli ste se bez problema provesti pokraj ulaza i uopće ga ne primijetiti. Valjalo se dobro zagledati. Moj ga je otac četiri puta promašio prije nego što sam mu napokon pokazala da smo stigli.

Otac me s Floride dovezao zato što mi roditelji nisu dovoljno vjerovali kako bi me pustili da putujem sama vlakom.

Zadnjega smo se dana putovanja uspeli u više planinske predjele i ondje se voţnja osjetno usporila. Cesta je bila tek napola dovršena, uska i obrasla raslinjem te je oštro vijugala.

Otac nije sa mnom mnogo razgovarao tijekom voţnje. Oduvijek je smatrao da se čovjek mora koncentrirati na voţnju i cestu. Svoj prvi automobil — Chrysler Roadster — kupio je prije samo pet godina, 1925., pa se još nije bio naviknuo na voţnju. Prve smo noći stali u Atlanti i nakon što smo uzeli sobe u hotelu, rekao mi je da se lijepo odjenem. Odabrala sam svilenu haljinu boje lavande sa spuštenim strukom i izvezenim ukrasima te preko ramena prebacila majčinu stolu od nerca, koju sam uzela sa sobom, iako mi je ona to izričito zabranila. Stolu sam kao dijete nosila u svim posebnim prigodama — na boţićne večere i uskršnje ručkove — pa sam je smatrala svojom, ali taj put, prvi put što sam je nosila sama, odjednom mi je postala teret i doimala mi se preotmjenom. I haljina mi se činila preozbiljnom za mene, premda je zapravo problem bio u mojem tijelu. Grudi su mi još bile osjetljive, tek izrasle, još sam se drţala poput nezrele djevojčice. Moj otac, pak, nije izgledao mnogo drugačije nego inače. Odjenuo je sivo odijelo na pruge koje je taj put nadopunio svijetlozelenim rupčićem u dţepu kaputa. Rupčić nije bio ţarke svijetlozelene boje kakva se danas viĎa u fluorescentnim inačicama. Tada nije bilo takvih boja. Bio je boje prave, zrele limete.

Na ulazu u restoran primila sam ga pod ruku kao što je to obično činila moja majka, a on me iznenaĎeno pogledao. Nasmiješila sam se, svim silama suzbijajući suze. I dalje sam se nadala da me neće ostaviti u Sjevernoj Karolini i da ima nekakve druge planove. Oči su mi bile otečene od dvotjednog plakanja, ali znala sam da mi otac teško podnosi bilo čije

suze.

Moju obitelj tada još nije bila pogodila velika ekonomska kriza koja je u to doba harala zemljom. Otac mi je bio liječnik, a ljudi su uvijek bili spremni izdvojiti novac za liječenje. Imali smo i nešto obiteljskog nasljedstva, u koje su moji roditelji naposljetku morali zagrabiti jer su s vremenom očevi pacijenti postali toliko siromašni da mu u zamjenu za liječenje više nisu mogli plaćati ni povrćem uzgojenim u vrtu. No to sam sve shvatila tek kada sam se vratila iz Yonahlosseeja. Dok sam odlazila onamo, depresija mi je značila nešto sasvim drugo.

Dotad sam rijetko izbivala iz obiteljskog doma. Ţivjeli smo u malom gradu u središnjoj Floridi koji je nosio naziv po mrtvome indijanskom poglavici i u kojemu je ljeti — posebice zbog toga što tada još nismo imali klimatizacije — bilo nepodnošljivo vruće, a zimi svjeţe i ugodno. Rijetko smo viĎali susjede, ali na imanju sam imala sve što mi je bilo potrebno. Ţivjeli smo na vlastitih tisuću hektara pa bih znala ujutro izjahati na svojem poniju Sasi s ručkom u torbici i vratiti se kući o zalasku sunca, na večeru, a da u meĎuvremenu ne bih naišla ni na ţivu dušu.

Sjetila sam se i svojeg brata blizanca, Sama. On mi je značio više od svega ostalog.

Otac i ja u hotelskom smo restoranu naručili biftek i pečenu ciklu. Visoki stakleni prozori bili su glavni ukras restorana, a kada sam kroz njih pokušala razabrati ulicu, ugledala sam samo vlastiti odraz — sav u boji lavande i pomalo ukočen. Bili smo jedini u restoranu i otac mi je dvaput pohvalio haljinu.

»Lijepo izgledaš, Thea.«

Puno mi je ime Tehodora, ime koje se u našoj obitelji prenosi s koljena na koljeno. Sam ga je, kaţu, skratio na Thea kada su nam bile dvije godine. Dok sam ţvakala bljutavu i zrnatu ciklu, nastojala sam ne razmišljati što radi u tom trenutku.

Otac mi je još jedanput ponovio da ću u kampu jahati svakoga dana osim nedjelje i ja sam mu zahvalila. Sasi je ostao na Floridi, ali ionako sam ga već bila prerasla i udarala bih ga u koljena pri uzjahivanju. Ipak, pomisao na mojeg predivnog ponija u tom mi je trenutku bila izuzetno bolna. Moja je majka uvijek govorila da je Sasijeva dlaka nevjerojatno lijepa, ravnomjerno prekrivena crnim i bijelim mrljama. Sjetila sam se i njegovih očiju — jednoga plavog, a drugog smeĎeg, što je česta pojava u konja. Oko okruţeno bijelom dlakom često je plavo, a ono okruţeno crnom

— smeĎe.

Moj i očev zadnji zajednički obrok u godinu dana uglavnom je protekao u tišini. Nikada prije nisam sjela za stol samo s njim. S majkom jesam, nekoliko puta i sa Samom, naravno. No nisam znala što bih rekla ocu, a zbog svih nevolja kod kuće, i bojala sam se bilo što kazati.

»Začas ćeš opet doći kući«, rekao mi je nad kavom i desertom. »Čim se raščisti cijela ova neugodna situacija«, dodao je, a ja sam bila iznenaĎena njegovim ponašanjem. Brzo sam otpila gutljaj kave i sprţila usnice. Kod kuće su mi dopuštali samo otpiti malo iz mamine šalice. Moj je otac rijetko govorio o neugodnostima, bile one osobne ili opće prirode. Vjerojatno sam zbog toga tako malo znala o ekonomskoj krizi i depresiji.

Nasmiješio mi se svojim ljubaznim, jedva primjetnim smiješkom i odmah mi je postalo toplije oko srca. Moja se majka smijala čitavim licem i pokazivala je sve zube, ali očev je smiješak valjalo znati prepoznati. U tom mi je trenutku taj smiješak značio da me otac i dalje voli, unatoč svemu što sam učinila. Htjela sam da mi kaţe kako će sve biti u redu, ali otac mi nikada nije lagao. Više ništa neće biti u redu, ništa više neće biti kao nekad.

Nikada više u ţivotu nijedno mjesto neću tako voljeti kao svoj roditeljski dom, dom u kojemu sam roĎena i u kojemu sam ţivjela do svih nevolja koje su se dogodile. Mnogi bi rekli da nisam istinski voljela to mjesto, već ljude koji su na njemu ţivjeli i bili bi u pravu. Sve sam ih voljela, ali svoje se obitelji nikako drugačije i ne sjećam nego kao osoba koje su šetale kroz naše vrtove, koje su čitale na trjemovima i koje su se odmarale u svojim sobama. Voljela sam tu kuću, dobro sam je poznavala i ona je poznavala mene. Jedna smo u drugoj pronalazile utjehu. Znam da zvuči apsurdno, ali to je mjesto za mene bilo čarobno.

Stoga priznajem da sam bila jednako tuţna zbog napuštanja kuće i zbog odlaska od obitelji. Nikada prije nisam izvan kuće provela više od nekoliko noći i znala sam, osjećala sam duboko u sebi, da pri povratku kuća više neće biti ono što je nekada bila.

I ja ću se promijeniti. Na ţeljezničkoj postaji u Orlandu pred moje će roditelje nakon mnogo vremena provedenog izvan doma istupiti jedna sasvim druga osoba.

Iz svojega sam predivnog doma otišla u djevojački jahački kamp Yonahlossee, enklavu za bogate djevojke koju su vodile prijašnje, još uvijek neudate polaznice kampa.

U djevojačkom jahačkom kampu Yonahlossee zapravo sam i odrasla. * * *

U to vrijeme, meĎutim, nisam još ništa znala o svojoj novoj školi, osim da je riječ o mjestu na koje me roditelji šalju zato da me više ne bi morali gledati. Stigli smo u suton, sjetno doba koje mi je oduvijek bilo mrsko. Dovezli smo se naizgled beskrajnim šljunčanim prilazom natkrivenim golemim hrastovima i u tom mi je trenutku palo na pamet da se još tjednima neću ponovno provesti onuda.

Otac je čvrsto primio volan i zaškiljio, pomno dovršavajući svoj vozački zadatak, kao što je to činio sa svime u ţivotu. Zaustavili smo se na trgu, koji su u školi, kako ću poslije saznati, doista i nazivali Trgom. Otac je isključio automobil na prostoru izmeĎu drvenih koliba, a ja se osvrnula, ne bih li negdje u blizini spazila još koju djevojku, no nigdje nije bilo nikoga. Otvorila sam vrata. »Thea«, zazvao me otac, ali nisam obraćala pozornost na njega. Istupila sam na glineno tlo, potpuno drugačije od ljetnom ţegom sprţenog floridskog tla. Zrak je mirisao na vlagu, ali ne onu morsku, s oceana. Na Floridi ste uvijek bili blizu mora, čak i kada ste, kao mi, ţivjeli na mjestima od kojih je valjalo satima voziti do obale. Ovdje si sa svih strana bio zaklonjen planinama.

Zagledala sam se u zgradu pred sobom dok je otac nešto petljao po automobilu, kao i uvijek provjeravajući je li sve dobro isključeno prije no što bi iz njega izašao. Nikada prije nisam vidjela takvu zgradu, napola ugraĎenu u planinu. Stupovi na kojima je stajala podsjećali su me na konjske noge — bili su visoki i pomalo nestabilni, a kao takve nije ih trebalo opterećivati većom teţinom. Uvijek sam imala osjećaj da će se zgrada srušiti, da će se stupovi pod njom slomiti. Nakon dosta vremena, ravnatelj će mi reći da je to ustvari najsigurniji način gradnje u planinama. Nisam mu povjerovala.

Bila je nedjelja, pa su polaznici i osoblje kampa već bili večerali, no ja to tada još nisam znala i preplavio me strašan osjećaj strepnje i čeţnje. Ovo nije moj dom. Moja je obitelj negdje drugdje.

Gotovo niotkuda pojavio se jedan muškarac, pruţajući ruku na pozdrav iako su ga od mojega oca dijelila još tri-četiri metra. Na trenutak me podsjetio na mojega brata.

»Ja sam Henry Holmes«, predstavio se. »Ravnatelj.«

titulu. Nisam znala da ljetni kampovi imaju ravnatelje. No tada je prišao mojem ocu i stisnuo mu ruku, a zatim me primio za vrhove prstiju i lagano se naklonio. I ja sam kimnula glavom.

»Ovo je Thea«, rekao je moj otac. »Theodora, ali zovite je Thea.« Još sam jedanput kimnula glavom i zacrvenila se. Nisam bila navikla na neznance, a gospodin Holmes bio je zgodan čovjek tamne, sjajne i poluduge smeĎe kose. Rukavi na košulji bili su mu uredno podignuti, a izbliza sam shvatila kako ne nalikuje na Sama. Sam je imao veselo, otvoreno lice s okruglim očima boje lješnjaka, baš poput moje majke. Uvijek je izgledao smireno i blago. Lice gospodina Holmesa bilo je pomalo napeto, a usnice zabrinuto stisnute. Bio je i muškarac, s blago izraslom bradom. Moj je brat bio dječak.

U tom bi mi se trenutku, meĎutim, Samovo lice ukazalo u svim ljudima. Sa sobom sam ponijela jedan od njegovih rupčića s monogramom jer sam u nekoj knjizi pročitala da se rupčići daju osobama koje voliš, kao uspomena. Sam mi, naravno, ništa nije dao, rupčić sam uzela sama. Stajao mi je prilijepljen uz koţu pod haljinom i nitko na svijetu nije znao da ga nosim uza se. Poloţila sam ruku na trbuh i pogledala gospodina Holmesa u oči, točno onako kako me majka naučila da se trebam ponašati pred neznancima. U tom se trenutku nisam mogla sjetiti jesam li ikada upoznala ikoga tko mi nije bio u rodu, premda vjerojatno jesam.

»Drago nam je što si odlučila biti dio ovoga društva«, rekao je, obraćajući mi se tihim, blagim glasom, kao da je tonom nastojao izraziti suosjećanje. Odvratila sam mu da je i meni drago što sam tu. Vjerojatno je pretpostavio zašto sam se kampu pridruţila tako kasno. Stigla sam usred ljeta i pitala sam se kojim je to izgovorom opravdao moj otac.

Gospodin Holmes nas je strmim stubištem poveo u Dvorac. Iako sam tek poslije saznala da svi tu graĎevinu nazivaju upravo tako, već mi je tada, toliko otmjena i impozantna, nalikovala tvrĎavi. Stubište nije bilo natkriveno i vjerojatno je nedugo prije našeg dolaska kišilo jer su drveni gazovi bili skliski, pa sam po njima gacala vrlo oprezno. Ulaz na vrhu osvjetljavale su dvije plinske svjetiljke narančastim i crvenim plamenovima. Gospodin Holmes otvorio je modro obojena i ţutim crtama obrubljena teška vrata od hrastovine — modra i ţuta bile su zaštitne boje kampa — te nas je proveo kroz prednju prostoriju koja je istodobno sluţila kao blagovaonica i mjesto za molitvu.

»Prilično drugačije od Floride«, rekao je moj otac i nasmiješio se. Vidjela sam da mu nije lako. U zadnjih su mu se godinu dana na sljepoočnicama pojavile sjedine i u tom sam trenutku shvatila da mi otac stari.

Gospodin Holmes pokretom nas je ruke pozvao u svoj ured, pa sam ondje neko vrijeme sjedila na ţutome divanu, dok su moj otac i on obavljali nuţne formalnosti. Osjetila sam da me gospodin Holmes gleda, ali svoj pogled nisam podizala prema njemu.

Zakašljala sam, pa se otac okrenuo prema meni.

»Pričekaj malo vani, Thea«, rekao mi je, stoga sam izašla i neko vrijeme lutala po hodniku pred uredom. S mjesta na kojemu sam stajala vidjela sam stolove već postavljene za sljedeći obrok — tamo će sutradan ujutro zacijelo sjediti djevojke. Stotine djevojaka. Ţarko sam poţeljela otići na neko drugo mjesto.

Ponovno sam se okrenula prema uredu gospodina Holmesa te spazila zid prepun fotografija koji mi je nekako promakao pri prvom prolasku. Konji i na njima jahačice, mlade djevojke. Pribliţila sam se i stala čitati sitne natpise pod svakom fotografijom. Doticala sam mjedene obrube, pod prstima osjećajući svaku ugraviranu riječ. Na pločicama su stajala imena konja, pa imena jahačica, a zatim prvo mjesto, proljetno natjecanje, pa godina. Bilo je i fotografija iz devetnaestog stoljeća. Konji se nisu mnogo mijenjali, ali djevojke s najstarijih fotografija jahale su postrance, s objema nogama obješenima u stranu, gdje su bile posve beskorisne. Protok vremena jasno se vidio po kvaliteti fotografija, po imenima djevojaka, njihovoj odjeći i frizurama. Posljednje fotografije frizura i odjeće prikazivale su kraće varijante. Kamp je pohaĎala sva sila djevojaka. Na najnovijoj je fotografiji bila visoka djevojka platinasto plave kose i plemićkih crta lica, na golemome konju. Uz nju i konja, neki je čovjek dodjeljivao nagradu — izgledao je kao patuljak. Leona Keller, pisalo je na pločici, King’s Dominion, prvo mjesto, proljetna utrka, 1930.

Primijetila sam i omanji mramorni stolić pokraj vrata ureda gospodina Holmesa, na kojemu su stajale dvije uredne hrpice s brošurama.

Djevojački jahački kamp Yonahlossee, stajalo je na naslovnici prve, ljetni jahački kamp za mlade dame od 1876. Ispod nakošenih slova stajala je

slika nasmiješenih djevojaka u bijelim bluzama i suknjama. Svaka je stajala uz po jednog konja. Uši svih konja naćulile su se unaprijed — očito im je pozornost privuklo nešto iza fotoaparata.

Isprva sam mislila da su brošure u drugoj hrpici tek starije verzije. Na njihovim je naslovnicama stajala fotografija s vjerojatno svim polaznicama, gomilom djevojaka ozbiljnih izraza lica, poslušno postrojenih u red radi slikanja. Djevojačka jahačka škola Yonahlossee, stajalo je iznad fotografije istim nakošenim slovima. Obrazovna ustanova

za mlade dame od 1902. godine.

Za vratima ureda gospodina Holmesa začula sam glas, pa sam se brzo odmakla prema prozoru. Poloţila sam dlan na staklo, palcem prekrivajući polovicu planinskoga lanca. Prizor je bio predivan. Nikada prije nisam vidjela ništa slično. Za razliku od vruće floridske ravnice, s prozora uz koji sam stajala pucao je beskrajan pogled na sivkaste planinske vrhunce ispresijecane drvećem. Probijali su oblake koji su se spuštali toliko nisko da sigurno nisu bili obični oblaci. Oblaci na kakve sam dotad bila navikla plutali su visoko, visoko na nebu.

Iako uznemirena okolnostima u kojima sam se našla, nikako nisam mogla zanemariti toliku ljepotu.

* * *

Smjestili su me u dom Augusta. Sve su kolibe, naime, nosile nazive po imenima članova obitelji osnivača škole. Jedna se zvala dom Mary, druga Spivey, treća Minerva i tako dalje. Gospodin Holmes poveo je oca i mene preko trga, a ja sam namjerno zaostala zato da ne bih morala razgovarati s njima. Koraci gospodina Holmesa bili su vrlo dugački. Bio je vitak i visinom je osjetno nadmašivao mojega oca, koji je oduvijek bio sitan. Sam, koji je u zadnjih nekoliko mjeseci izrastao poput korova, već je tada bio viši od njega. Moţda je u tom trenutku upravo večerao, a moţda je večera već bila gotova. Moţda je još bio u dnevnoj odjeći: kratkim hlačama i lanenoj košulji u kojima je lakše podnosio ţegu. Ljeti smo uvijek hodali u odjeći bez rukava, no u Atlanti je ama baš svaki muškarac na kojega sam naišla, usprkos vrućini, nosio odijelo. I gospodin Holmes je u tom trenutku nosio odijelo — iz ureda je s mojim ocem izašao u sakou.

Moj se pak otac svim silama trudio odrţati korak s gospodinom Holmesom, hodajući brţe nego inače i svako malo vadeći ruke iz dţepova ne bi li povratio ravnoteţu.

Pitala sam se bih li mu prepoznala potiljak u gomili. Samov bih prepoznala bilo gdje, nikada mi ne bi promakla njegova oštra, gusta kosa koju je majka pokušavala izravnati svaki put kada bi joj se pribliţio, već mu iz čiste navike prelazeći dlanom preko glave.

Gospodin Holmes otvorio je vrata doma Augusta i prije ulaska se okrenuo prema meni, dobacujući mi smiješak. Djevojkama je objavio da imaju gošću. Kad smo trenutak nakon toga otac i ja ušli kroz vrata, pet je djevojaka nepomično stajalo uz krevete na kat s rukama na leĎima. Već se bilo gotovo potpuno smračilo i jedina je svjetlost dopirala sa zidnog svijećnjaka. Bilo mi je čudno što gospodin Holmes, odrastao muškarac, samo tako i bez kucanja upada u djevojačku kolibu, ali djevojke su očito znale da će doći. Pitala sam se što su još znale.

»Ovo je Theodora Atwell. Dolazi nam s Floride.«

Djevojke su kimnule glavama u tandemu i zbog toga me obuzela panika. Čine li sve u tandemu? Odakle sam mogla znati?

»A ovo su«, počeo mi je predstavljati djevojke s lijeva na desno, »Elisabeth Gilliam, Gates Weeks, Mary Abbot McClellan, Victoria Harpen i Eva Louise Crayton.«

»Drago mi je«, rekla sam, a sve su se djevojke lagano naklonile. Prva se iz ukočenog poloţaja pomaknula Elisabeth, djevojka koju mi je ravnatelj prvu predstavio i bilo mi je neizmjerno drago zbog toga. Shvatila sam da je riječ o djevojkama baš poput mene. Zataknula je pramen sivosmeĎe kose za uho i vragolasto se nasmiješila. Izgledala mi je simpatično. SviĎale su mi se njezine plave oči — široko postavljene, baš kao u konja. Ona će postati moja Sissy.

U kolibi kojom se širio jak miris drveta zapitala sam se kako je koja od tih djevojaka dospjela onamo. I tko ih je doveo u ovu školu.

Svakoj je dodijeljena po jedna polovica kreveta na kat, majušan ormar, stalak s lavorom, pisaći stol i komoda s ogledalom. Gazdarice su stanovale jedna s drugom u potpuno odvojenoj kolibi, pa su djevojke stanovale same. Uhvatila sam očevu ruku i ponadala se da me druge djevojke zbog toga neće smatrati djetinjastom. Iznenadio me njegov stisak. Zbog njega sam shvatila da me doista namjerava ostaviti ondje. Izvukla sam dlan iz njegova i istupila.

»Drago mi je što sam s vama.«

Otac me poljubio u obraz i privio me u nespretan zagrljaj. Više se nisam uspijevala ni rastuţiti — samo mi je bilo neugodno pred svim tim djevojkama. Gospodin Holmes je iz pristojnosti odvratio pogled. Potom su otišli i ostala sam sama u sobi punoj djevojaka. Obuzeo me strah, ali ne onakav strah na kakav sam bila navikla i koji bih osjećala svaki put kada

bih na konju preskakala višu preponu. Taj je strah, naime, dolazio u paru s ushitom.

U tom sam trenutku, pak, zurila u nepoznata lica svih tih djevojaka, u lica koja su gledala mene i osjetila sam strah kakav nikada prije nisam upoznala. Nisam nikamo mogla otići, nikome se obratiti za utjehu, osim samu sebe tješiti. Počela sam svijati ruke na prsima, ali sam se i nagonski zaustavila. Nisam htjela da primijete moj strah.

»Theodora?« oprezno je upitala ljepuškasta djevojka punijega stasa za koju mi je rečeno da se zove Eva.

»Thea«, promrmljala sam i pročistila grlo. »Thea. To mi je nadimak.«

»No da, tako već moţe«, rekla je Eva i nasmiješila se. »Theodora je prekomplicirano.«

Zastala sam. Ruga li se to ona mojem imenu? No onda je potapšala krevet za svojim leĎima. »Ovaj je tvoj. Spavaš poda mnom.«

Sissy se nasmijala. Zvuk smijeha me prvo zapanjio, a zatim opustio. »Jesi li ikada spavala u krevetima na kat?« upitala me. »I ja spavam na donjem. Odvratno je, ali zbilja si kasno došla.«

Prstom sam pokazala na svoj kovčeg koji je stajao uz dno mojega donjeg kreveta. Pokazivanje prstom nije pristojno i djevojke će zacijelo pomisliti da sam neodgojena, ali loše ponašanje bilo mi je draţe od objašnjavanja zašto u školu stiţem tako kasno.

»Kovčeg mi je već ovdje«, rekla sam.

»Donio ga je jedan od radnika«, objasnila je Mary Abbott. Glas joj je zvučao krhko.

»Ali ne onaj zgodan«, dodala je Eva, a Sissy se nasmijala.

Gates se okrenula od stola za kojim je nešto pisala. Moţda pismo? Upitala sam se kome, a na njezinom licu sam vidjela da joj zbog Evine napomene nije drago.

»Ma, daj, Gates«, rekla je Eva. »Nemoj sve shvaćati tako ozbiljno. Samo čavrljamo.« Potom se lijeno, bezbriţno okrenula prema meni.

»Dva su radnika što obavljaju teške poslove«, rekla je. »Jedan je jako zgodan, a drugi… vidjet ćeš.«

druge djevojke ne bi primijetile. Vrlo sam se lako zarumenjela. Spetljala sam se oko kovčega, a ubrzo sam shvatila i da se sve djevojke presvlače u spavaćice. I ja sam se brzo presvukla. Nikada se prije ni pred jednom djevojkom nisam skinula do gola. Samo pred mamom, a ona više nije bila djevojka. Dok sam se svlačila, paţljivo sam skrivala rupčić. Druge bi djevojke vjerojatno pomislile da je to što čuvam komadić tkanine koji je pripadao mojem bratu — djetinjasto. Ili još gore — čudno.

Sve smo imale iste spavaćice. I mene je moja dočekala na krevetu. Široke noćne oprave od mekanog pamuka oko vrata su bile izrezane u obliku slova V, dosezale su do polovice listova, a s lijeve strane prsa na njima je bilo izvezeno YRC. Točno na srcu. Spavaćica koju sam ponijela sa sobom imala je visoki okovratnik, dosezala mi je do gleţnjeva i na svakome je zglavku imala ukrasne manšete. Odmah bi me odala. Majka mi je rekla da ću u kampu nositi odoru i to me tada bilo silno razgnjevilo. Zamisao da će se prema meni odnositi kao prema bilo kome drugome bila mi je nezamisliva. No sada mi je bilo drago. Nisam ni znala da je moja spavaćica sasvim neprikladna.

Djevojke su potom nekamo otišle u parovima: Eva i Sissy, Gates i Victoria, sve dok u prostoriji nismo ostale samo Mary Abbott i ja. Nije mi bilo druge nego slijediti njihov primjer. Nisam ţeljela pitati kamo idemo, ali ipak jesam.

»Idemo na zahod«, rekla je Mary Abbott, pa dodala: »Sigurno se pitaš zašto nemamo zahod u kolibi.« Konspirativno je spustila glas i objasnila: »Smatraju da je tako bolje za nas.« Govorila je teškim juţnjačkim naglaskom. Naglasak sam primijetila i u gospodina Holmesa, ali ga nisam uspijevala točno prepoznati. Govorio je odrješito, sasvim drugačije od svih ostalih u domu Augusta. Ja sam pak govorila bez naglaska, barem u usporedbi s ostalim djevojkama. »No barem imamo vodu u kolibi«, dodala je Mary Abbott. »Moţemo se kupati.«

Kimnula sam glavom jer nisam znala što bih joj rekla. Odrasla sam u kući u kojoj je oduvijek postojao zahod i voda.

Eva i Sissy prošle su pokraj nas na povratku u kolibu, a susrele smo i nekoliko djevojaka iz drugih domova. U svojim smo bijelim spavaćicama bile poput duhova i u tom sam trenutku shvatila da mrzim to mjesto i da mrzim sve te djevojke. Bio je to prvi jasan, lako prepoznatljiv osjećaj koji me proţeo otkad sam stigla. Čvršće sam se umotala u šal i osjetila ugriz mrţnje prema vlastitoj majci.

Zahodi su bili besprijekorno čisti i zbog toga sam osjetila olakšanje. Nisam čekala Mary Abbot, nego sam poţurila natrag prema kolibi, odvraćajući pogled od svih drugih djevojaka koje sam susrela putem. Već sam leţala u krevetu kada se Mary Abbott vratila. Jedan me dugi trenutak čeznutljivo promatrala, a to je bilo besmisleno jer me poznavala samo sat vremena. Potom je u kolibu ušla osoba premlada da bi bila ţena, a prestara da bi bila djevojka te nas ovlaš okrznula pogledom. »Theodora Atwell«, rekla je kada me spazila. »Drago mi je što si se već smjestila«, a zatim je ugasila svjetla.

»Laku noć, djevojke«, doviknula je na odlasku. »Laku noć, Henny«, jednoglasno su joj odgovorile.

Potom su djevojke meĎusobno šapatom jedna drugoj zaţeljele laku noć i kada sam već pomislila da su gotove, oglasila se Eva.

»Laku noć, Thea«, prošaptala je i sve su se djevojke povele za njom. Slušajući svoje ime izgovoreno šapatom, nisam mogla ne osjetiti divljenje nad činjenicom što sam točno znala koji glas pripada kojoj djevojci. Nevjerojatno, ali istinito — djevojke su me već bile prihvatile kao dio grupe.

Zadnja djevojka koju sam upoznala prije njih bila je Milly, susjeda koja se odselila prije mnogo godina. Uvijek je uza se nosila lutku i bila mi je dosadna, što je u našoj obitelji smrtni grijeh. Druge su obitelji mogle biti dosadne, ali Atwellovi su uvijek bili zanimljivi.

MeĎutim, Sam je volio Milly. Promatrala ga je dok se bavio svojim terarijima, zajedno su rezbarili granje i pozorno bi ga slušala dok bi joj objašnjavao kako golema krastača koju je uzgajao moţe štrcnuti otrov iz očiju. Jedino je Sam mogao podići tu krastaču svojim rukama. Kada bih je ja uhvatila, napuhnula bi se na dvostruku veličinu. Bio je oprezan i ţivotinje su mu zbog toga vjerovale. Ljudi takoĎer.

Nije mi se svidjelo što sam nakon jahanja pronalazila Milly u Samovu društvu — zbog toga sam joj ukrala lutku i zakopala je iza štale. Nikada nam više nije došla u posjet.

Sam je znao da sam to učinila. Bila sam okrutna, a on je mrzio okrutnost. Mislim da uopće nije mogao shvatiti potrebu da naudiš drugome ţivome biću i zbog toga nikada nije naučio jahati. Sama pomisao da zabije pete u konjske slabine ili podigne bič na bespomoćnu ţivotinju bila mu je nezamisliva.

Stidio se onoga što sam učinila, a i ja sam se stidjela same sebe. Ipak, brzo smo zaboravili Milly, zakopavši je u prašinu uspomena iz djetinjstva.

Jedna je djevojka nešto nerazgovjetno promrmljala u snu. »Pssst«, siknula je Gates, a mumljanje je odmah prestalo.

Otac i ja u Atlanti smo spavali u odvojenim sobama. Nikada prije nismo putovali sami te nisam znala kako to protumačiti, no u svojoj sam golemoj sobi plakala, a zatim samu sebe ošamarila zbog takve ludosti. Pokušala sam se uvjeriti da to nije ništa — potrebna je tek staloţenost. Zaspala sam osluškujući zvuk automobila pod prozorom, pitajući se čuje li i moj otac iste zvukove u sobi s druge strane hodnika. Je li uopće budan ili spava kao zaklan?

Zbog automobila pod prozorom osjećala sam se manje usamljenom, iako je to bilo blesavo — muškarci i ţene u tim automobilima meni su bili nitko i ništa.

Pitala sam se je li Sam u tom trenutku takoĎer budan i sluša li zrikavce. Što je još danas čuo, što je radio? Majka je sigurno još budna, čita i sluša radio, a pretpostavljam da otac još vozi po zavojitim gorskim cestama.

Sjetila sam se i bratića Georgieja te umalo zaplakala, ali sam se suzdrţala. Dovoljno sam jecala. Dovoljno za čitav ţivot. Moţda i za dva ili tri ţivota.

Sljedećeg me jutra probudilo zvono. Brzo sam se pridigla i glavom udarila u gornji krevet. Uz mene se odmah stvorilo Evino lice, koje je visjelo odozgo.

»Izgledaš poput šišmiša«, rekla sam, a ona me pospano pogledala. Imala je prekrasan ten i okrugle obraščiće.

Protrljala sam tjeme i pričekala da druge djevojke ustanu, no nekoliko minuta nijedna se nije ni pomakla. Samo su leţale u krevetima, zijevale i protezale se. Nikada još nisam provela toliko vremena s ovolikom hrpom djevojaka. Sam i ja tek smo dva tjedna pohaĎali školu u Emathli, nakon čega je majka zaključila da je to ispod naše razine. Razlika izmeĎu nas i djece u toj školi, sinova i kćeri seljaka, bila je i više nego očita. Ovdje nisam bila sigurna na čemu sam.

Sve su mi djevojke, tada još u krevetima, izgledale ošamućeno. Eva je bila najviša, Mary Abbott najniţa. Victoria je bila najmršavija, čak i premršava, s ključnim kostima koje su joj se oštro probijale ispod brade i

zbog kojih je izgledala izgladnjelo. Moja kosa nije bila ni tamna ni svijetla, nisam bila ni visoka ni niska. Kod kuće se gotovo nikada nisam susretala s drugom djecom. Otac bi nam drţao nastavu, a kada bismo se Sam i ja susreli s drugim dječacima i djevojčicama u gradu, ta bi nas djeca u čudu promatrala jer smo, kao blizanci, bili veoma nalik jedno drugome. Oboje smo od oca naslijedili jak nos i visoke, široko postavljene jagodice zbog kojih je majka naša lica nazivala izraţajnima. Tamnu kosu smo pak naslijedili od majke — kosu jaku i kovrčavu, kestenjastu. Ljudi su nas primjećivali zbog meĎusobne sličnosti, a ovdje, bez Sama, nisam se mnogo razlikovala od ostalih, osim moţda po tome što mi je koţa zbog floridskoga sunca bila nešto tamnija.

U sobu je ušla još jedna osoba — zaključila sam po odori da je spremačica.

»Dobro jutro, Docey«, pozdravila ju je Eva, a Docey joj se nasmiješila i potom nalila vodu u lavore. Sve su djevojke na to ustale i prišle običnim, drvenim stalcima u kojima su stajali ţivopisno obojeni lavori. Rub mojega lavora bio je okrhnut. Docey je bila niţa od svih nas, sigurno ne mnogo viša od 150 centimetara, ali ujedno i krupne graĎe, s mišje smeĎom kosom svijenom u urednu punĎu — bila je i pomalo razroka. U govoru joj se čuo grub i odrješit juţnjački naglasak, mnogo teţe razumljiv negoli i u jedne od djevojaka. Poslije sam saznala da potječe iz najsiromašnijih predjela Apalačkog gorja.

Oprale smo se i odjenule pa preko Trga otišle do iste zgrade u koju smo sinoć ušli otac i ja. Spavala sam sa Samovim rupčićem pod jastukom i najradije bih ga bila opet sakrila pod odjeću, ali bojala sam se da će ga primijetiti Eva ili Sissy, djevojke kojima sam se najviše ţeljela svidjeti.

Kada smo istupile van, zapanjila me gomila djevojaka. Sve su bile odjevene u bijele suknje i bluze s bubi-okovratnicima i svima su ponad srca stajala izvezena slova YRC. Otac mi je, u ţelji da izbjegnem iznenaĎenja, bio rekao da će nas biti dvjestotinjak, ali ništa me nije moglo pripremiti na prizor čitave vojske. Jedino po čemu su se razlikovale bila je kosa. Jedna je djevojka kovrčave kose pogledala prema meni i zatim nešto šapnula prijateljici. Shvatila sam da zurim. Zakoračila sam u gomilu i pokušala uhvatiti korak s drugim djevojkama. Očiju uprtih prema dolje, shvatila sam da nijedna na nogama ne nosi čarape. Od struka nadolje izgledale smo kao djeca.

moderan bob pa sam nagonski dotakla vlastitu kosu, koja je prilično prelazila razinu ramena. I ja sam se svojedobno htjela ošišati na bob, ali mi majka to nije dopustila.

»Brzo hodaš«, rekla je. »Da«, lagano sam usporila.

»Na Floridi je dosta vruće«, rekla je hrapavim glasom, sasvim suprotnim njeţnim crtama njezina lica.

»Odakle si ti?« upitala sam je. »Monroeville.«

Ponašala se kao da sigurno znam gdje je to, pa sam se pretvarala da tako uistinu i jest.

»Što ti je otac po zanimanju?« nastavila je s ispitivanjem.

»Liječnik je. I ima plantaţu naranča.« Ovo s narančama nije baš bilo sasvim istinito. Naranče su bile vlasništvo obitelji moje majke, ali učinilo mi se da ću spominjanjem zemljoposjedništva steći nešto bolji ugled.

»Oboţavam naranče«, nestašno se nasmijala, a meni je njezino oduševljenje bilo zabavno. Nisam naranče smatrala nikakvom poslasticom. Bile su mi obična, svakodnevna stvar.

»A što je tvoj otac po zanimanju?« upitala sam.

»Upravlja djedovim poslovima. I jaše konje. Zato me i poslao ovamo — da naučim jahati, ali bojim se da nisam najuspješnija u tome.«

»Ne?«

»Previše prljavštine«, odvratila je. Brzo je nastavila: »Ali nisam razmaţena, ne boj se«, pogledala me iskosa, »samo više volim raditi neke druge stvari.«

Naglas sam se nasmijala i to me iznenadilo. Nisam se smijala već tjednima.

Ušle smo u blagovaonicu i druge su se djevojke uzvrzmale oko nas. Okupljale su se za stolovima prekrivenim oslikanim stolnjacima i čavrljale. Vidjelo se da uţivaju. Osjećale su se kao kod kuće.

Sissy mi je pokazala moj stol za kojim su, izmeĎu ostalih, već sjedile Mary Abbott, Victoria i Henny. Mary Abbot mi se oduševljeno nasmiješila kada me spazila. I ja sam se nasmiješila njoj, a zatim odabrala stolac što dalje od njezina.

»Zdravo, Theodora«, obratila mi se Henny. Već sam joj htjela reći za nadimak kada se ubacila Mary Abbott.

»Svi je zovu Thea.«

Henny je potpuno zanemarila njezinu upadicu te mi predstavila ostale za stolom: neke mlaĎe, neke starije djevojke i jednu učiteljicu, gospoĎicu Metcalfe, ţenu veoma glatke koţe i sitnih, bisernih zubi.

Pred nama su stajali pladnjevi prepuni slasnih pečenih jaja, slanine, šunke, muffina od malina, griza te svega i svačega, ali nisam imala teka. Većina ostalih nije obraćala pozornost na mene i to mi je odgovaralo. Sjetila sam se Sama — oduševio bi ga ovakav doručak jer je zadnjih mjeseci jeo kao lud. Točno sam znala što radi u tom trenutku: njeguje unesrećene ţivotinje, hrani insekte u terariju ili namješta granu da bi se gušter na njoj mogao bolje sunčati. Nije uvijek imao unesrećene ţivotinje, ali zadnjih se nekoliko tjedana brinuo za gnijezdo mladunaca vjeverica čija je majka nestala.

»Mogu li ti postaviti jedno pitanje?« u pola mi se doručka obratila Molly. Imala je isturene sjekutiće zbog kojih je izgledala poput djeteta, a tanka joj je smeĎa kosa dosezala nekoliko centimetara ispod struka — bilo je to već vrijeme za šišanje.

»Kaţe se smijem li…«, ispravila ju je Henny, debeljuškasta djevojka s podbratkom i madeţom nezgodno smještenim na lijevu sljepoočnicu. Nije bila ruţna, ali taj je madeţ bio doista problematičan. Nije mi se svidjela, ali mi je bilo drago što je s nama i da, kao netko gotovo odrastao, uz gospoĎicu Metcalfe odrţava red i disciplinu.

»Zašto si ovamo stigla tako kasno?« nastavila je Molly. »Molim?«

»Zašto nisi došla na početku, kao i ostali?«

Očekivala sam da će Henny intervenirati, ali nije. Samo je šuteći sjedila i zurila u mene, baš kao i svi ostali za stolom. Alice Hunt Morgan iz Memphisa u Tennesseeju prstom je prešla preko ruba svoje čaše. Nije voljela da ju se zove Alice — kada sam to pokušala, ispravila me i rekla da joj je ime Alice Hunt. I ona je, zajedno sa svima ostalima, čekala odgovor. Bile su znatiţeljne. Nikakvo čudo — meĎu njima sam se našla kao uljez.

»Zakašnjeli roĎendanski poklon«, rekla sam. »Bili smo na ljetovanju u Europi zato što je ljeti na Floridi tako vruće.«

Zastala sam, a sve su djevojke čekale, radoznalo nagnutih glava. Molly se poigravala čuperkom kose.

»Idemo svake godine pa nisam to htjela propustiti, ali je moj otac htio da doĎem i ovamo, stoga je dogovorio kasniji dolazak«, slegnula sam ramenima kao da ţelim reći kako je cijela priča u rukama velikodušne i odgovorne odrasle osobe.

»A gdje ste bili u Europi?« upitala me Molly, iako su druge djevojke već izgubile zanimanje za mene i vratile se meĎusobnom čavrljanju.

»U Parizu«, rekla sam. »Oboţavam Pariz ljeti.«

Molly je kimnula glavom i odvratila pogled, očito zadovoljna odgovorom. Rukom sam opipala tjeme ne bih li na njemu pronašla mjesto kojim sam jutros udarila u gornji krevet, ali više me ništa nije boljelo. Na drugome kraju prostorije uhvatila sam pogled Sissy. Nasmiješila mi se i ja sam se nasmiješila njoj.

»Thea«, obratila mi se Henny, koja je očito ipak čula napomenu Mary Abbott, ali ova nije bila jedna od djevojaka na koje Henny obraća pozornost. »Popij to«, kimnula je prema čaši mlijeka preda mnom. Zagledala sam se u čašu. Kod kuće smo za doručak pili sok od naranče ili grejpa, ovisno o godišnjem dobu, ali nikada mlijeko — majka ga nije voljela, pa bismo ga tek ponekad dodavali u čaj ili bismo ga Sam i ja pili uz kolače. U Yonahlosseeju se, ubrzo sam saznala, uz ručak pio slatki ledeni čaj. Stakleni vrč pun jantarno ţućkaste tekućine s komadićima leda dočekao bi nas na stolu uz Hennyn tanjur i ona bi ga rastočila po čašama. Čaj je bio gust, gotovo poput sirupa i, moram priznati, baš izvrstan. Godinama nakon odlaska iz škole čeznula sam za tim čajem, za njegovim ledenim dodirom na jeziku, za gorčinom jakoga čaja ublaţenom golemim količinama šećera. Nakon odlaska iz škole saznat ću i da je čeţnja za tim čajem svojevrsna tradicija meĎu bivšim polaznicama Yonahlosseeja.

No sve će se to dogoditi tek mnogo kasnije. U tom sam trenutku zurila u čašu mlijeka i jedva susprezala suze.

»Thea«, još jedanput mi se obratila Henny, ovaj put još dubljim glasom, ali nisam se usudila pogledati ju jer sam znala da ću, učinim li to, zaplakati. No onda sam osjetila da je skrenula pogled s mene i sve su se djevojke za stolom okrenule na stolcima. Najprije sam pomislila da je to neki neobičan način ustajanja od stola nakon doručka, ali onda sam začula muški glas.

»Dobro jutro, djevojke«, oglasio se gospodin Holmes.

»Dobro jutro, gospodine Holmes«, jednoglasno su odgovorile sve djevojke osim mene i činilo se da je gospodin Holmes vrlo zadovoljan takvim pozdravom, iako ga je vjerojatno slušao svakoga jutra.

Uslijedilo je nekoliko obavijesti pa je gospodin Holmes poveo jutarnju molitvu, a kada je završio, pristupila mi je jedna ţena. Bila je niska, zdepasta i lijepoga lica, mnogo starija od kućnih nadstojnica.

»Ja sam gospoĎa Holmes, ravnateljica«, predstavila se, a zatim rukom pokazala prema stubištu u kutu prostorije. »PoĎi sa mnom.«

Nastojala sam neuspješno sakriti iznenaĎenje, stoga me nekoliko sekundi fiksirala prijekornim pogledom, ali bila sam sigurna da nisam prva koju je iznenadila činjenica da je riječ o supruzi gospodina Holmesa. Kada sam je spazila ranije toga jutra, mislila sam da je glavna domaćica ili pripadnica kampskog osoblja jer mi je izgledala upravo tako — pokroviteljski i nametljivo. No sada sam na njezinu licu primijetila nestrpljenje pa sam poslušno krenula za njom, usporavajući korak da ju ne bih prestigla. Njezin mi je struk izgledao neprirodno uskim, kao da ga je nečim utegnula — shvatila sam da vjerojatno nosi korzet. Čak ga ni moja majka nije nosila, no majka mi je bila toliko mršava da joj i ne bi bio potreban.

Ured gospoĎe Holmes nalazio se na trećem katu i do trenutka kada smo se uspele, ravnateljica se poprilično uspuhala. Dok je otvarala vrata, iz blizine sam zamijetila da joj je kosa, čvrsto stegnuta u punĎu, počela sijedjeti, što se nije primijetilo iz daljine.

Ured joj je bio otmjeno namješten, a maleni divan na koji sam po njezinoj uputi sjela presvučen modernom kariranom tkaninom.

»Theodora Atwell«, zaustila je. »Sjediš za Hennynim stolom?« Nastavila je prije nego što sam uspjela odgovoriti: »Dobro poznajem Henny, vrlo je sposobna.« Izgovorila je to kao da je riječ o upozorenju, a zatim se zagledala u papire na stolu. »Dolaziš nam iz Emathle na Floridi. Volim vrtlarstvo i oduvijek mi se činilo da bi moj ţivot na Floridi bio divan jer tamo uspijeva sve što posadiš.«

Moja je majka vrlo često govorila točno istu stvar, ali nisam u tom trenutku htjela razmišljati o majci.

»Ma, znam«, nasmiješila se. Palo mi je na pamet da vjerojatno s muţem često razgovara o djevojkama iz škole i da joj je on već rekao za moj nadimak.

»Reci mi, Thea«, nastavila je spuštajući se u sjajnu drvenu stolicu pred stolom izraĎenim od istoga drveta, uglačanim do visokoga sjaja, »kako ti se zasad sviĎa ovdje?«

»Jako mi se sviĎa«, odvratila sam jer sam znala da je to jedini ispravan odgovor.

»Osnivači Yonahlosseeja bili su veoma napredni ljudi. Osnovali su ovaj kamp 1876. godine, jedanaest godina nakon GraĎanskog rata. Znaš li, Thea, zašto je to bilo vaţno razdoblje u povijesti naše zemlje?«

To sam, naravno, znala jer sam mnogo puta čula priču o svojem djedu, koji je dezertirao iz GraĎanskog rata.

»Zato što su juţnjačke drţave u to doba bile nevjerojatno siromašne«, odvratila sam, »i zato što je to bilo iznimno teško vrijeme za ovaj dio Amerike. Sve se preko noći promijenilo i nitko nije znao što će biti s američkim jugom u budućnosti.«

Moj ju je odgovor zadivio. »Tako je«, kimnula je glavom. Zatim je započela priču o Louisi i Hanesu Bellu, bračnome paru koji nikada nije imao vlastite djece, ali si je postavio ţivotni zadatak da stvori ljetni kamp za djevojke u tom svijetu, koji se — kako sam joj ja maločas rekla — promijenio preko noći. Mladići i djevojke na sjeveru Amerike već su pohaĎali takve kampove, a postojali su i na jugu, za dječake. No Bellovi su vidjeli da postoji potreba za takvom ustanovom za djevojke i zato su je osnovali.

»A onda je jednoga dana, kada se stvorila potreba za tim, ljetni kamp postao škola, internat.« Do tog mi je trenutka zvučala kao da se zaplela u digresiju, odlutala od uobičajenoga govora koji je već mnogo puta izrecitirala pred novim polaznicama, i baš me tada značajno pogledala. Nisam znala zašto.

»Zato je danas Yonahlossee za neke djevojke ljetni kamp, a za neke škola, ali je u oba slučaja mjesto na kojemu mlade ţene uče kako postati dame. Jer, Thea, damom se ne postaje samo tako, nekom čarolijom«, pucnula je prstima i odmahnula glavom. »Upravo suprotno. Postati damom jest lekcija koju valja naučiti.«

»damstvo je moţda vaţnije nego ikada prije.«

Shvatila sam jedino da pod izrazom svijet prepun neizvjesnosti misli na aktualnu financijsku krizu. Što se Bellovih tiče, bilo mi ih je ţao što nikada nisu uspjeli dobiti dijete, posebice zbog toga što su posvetili ţivot mladima. Vjerojatno nešto nije štimalo s Louisinim organima. No sve ostalo što mi je upravo izgovorila gospoĎa Holmes bilo mi je potpuno nejasno. O čemu govori? Zašto je damstvo danas vaţnije nego ikada prije?

»A odakle naziv?« upitala sam samo zato što me gospoĎa Holmes promatrala kao da to očekuje. »Odakle naziv Yonahlossee?«

»Ah«, uzdahnula je i blago odmahnula rukom, »staro indijansko ime. Nema zapravo nikakve veze s kampom. Bilo je to ime konja gospoĎe Bell.«

Očekivala sam da će mi nakon toga reći još nešto o konjičkom sportu u školi, a blago sam se, samo za sebe, nasmiješila jer je i Sasi, ime mojega konja, potjecalo iz jezika indijanskog plemena Muskogee. Nadjenula mu ga je moja majka jer se ja nisam mogla sjetiti ničega drugog, a značilo je »ovdje je«, kao u rečenici: »Cvijet je ovdje.« Majka mi je to točno tako objasnila. Njezin mi je glas još odzvanjao u ušima.

»Nadam se da će ti se svidjeti kod nas«, rekla je gospoĎa Holmes, naslanjajući se laktovima na stol i gledajući me ravno u oči, malenih ruku isprepletenih pred laktovima.

»Sigurna sam da hoće«, odgovorila sam i u tom sam trenutku tako i mislila. Svidjela mi se priča o Louisi Bell i Yonahlossee mi je postao draţi čim sam saznala da je dobio ime po konju. No teško su mi pale uspomene na majku i Sasija.

»I tvoja me majka uvjeravala da će ti se svidjeti.« Njezine su me riječi zbunile. Zar mi čita misli? »Tvoja majka i ja smo prijateljice. Stare prijateljice.«

Nemoguće. Moja majka nije imala starih prijateljica, mi smo bili sve što joj je bilo potrebno. Bezbroj sam je puta čula kako govori da su tata i ona u floridskoj divljini pronašli svoju malu, privatnu utopiju.

»Imaš istu kosu kao majka«, dodala je gospoĎa Holmes i zbog toga sam shvatila da je doista poznavala moju majku.

»Zajedno smo pohaĎale školu za mlade dame u Raleighu«, nastavila je. »Škola se zvala Miss Petit.«

Oči su mi se zamutile i na trenutak sam pomislila da imam alergijsku reakciju, kao pacijenti koji su obilazili mojega oca. Ubola bi ih pčela ili bi pojeli bobicu koju nisu smjeli.

Zagrizla sam usnicu jer više nisam mogla disati, a onda sam briznula u plač.

»Jao, Thea, nisam te htjela uzrujati. Majka ti nije rekla da se poznajemo?«

Odmahnula sam glavom.

»Da, i znam sve o tebi. Tvoja me majka na neki način zamolila da se pobrinem za tebe. Neko drugo mjesto moţda ti ne bi odgovaralo.«

»Razumijemo li se, Thea?« ponovno je progovorila nakon nekoliko trenutaka.

Kimnula sam glavom. »Pogledaj me, molim te.«

Učinila sam kako je zatraţila. Imala je bademaste oči. Činilo mi se nemogućim da su ikada gledale moju majku.

»I još nešto. Ako primijetiš bilo što neobično, bilo što… tjelesno, molim te, odmah doĎi k meni i reci mi.«

»Tjelesno?« ponovila sam.

»Tjelesno. Pretpostavljam da znaš na što mislim. Ako se takvo što dogodi.«

Rekla sam joj da znam, iako nisam razumjela. * * *

Razmišljala sam o njezinim riječima na putu do konjušnica, gdje sam trebala proći testove, i pitala samu sebe je li moţda mislila na moj mjesečni ciklus. No već sam imala menstruaciju i znala sam što mi je činiti.

Bilo mi je drago što nijedna djevojka nije vidjela moje uplakane, crvene oči i što sam se tijekom šetnje do štala mogla sabrati. Do razgovora s gospoĎom Holmes mislila sam, naime, da sam u Yonahlossee stigla slučajno, zbog okolnosti.

Puteljak je vodio uz nuţnike, a zatim se toliko suzio da su njime mogle koračati samo dvije osobe jedna uz drugu, a uza nj raslo je drveće koje je zaklanjalo sunce pa sam zadrhtala od hladnoće. Kada sam odjednom izašla na veliku čistinu okruţenu planinama, laknulo mi je.

Ostala sam bez daha. Bila sam samoj sebi obećala da se neću šokirati svim novostima u Yonahlosseeju, ali nikada prije nisam vidjela ništa slično. Nisam ni znala da takvo što postoji. Preda mnom su stajale tri kamene staje — bile su mnogo, mnogo veće od staje koju smo imali kod kuće, dovoljno velike da se u njima smjesti čitava vojska konja. U usporedbi s ovim, shvatila sam, moja staja kod kuće uopće nije staja. Iz otvora na odjeljcima provirivale su konjske glave i spazila sam konja rase Appaloosa s pjegavom glavom o kakvima sam dotad samo čitala, ali ih nikada prije nisam vidjela.

Uokolo su se vrzmali konjušari. Vodili su konje ili gurali tačke, a jedan me spazio dok sam zapanjeno zurila pa sam postiĎeno skrenula pogled. Izgledao je kao muška verzija Docey — sav mršav, ţilav i okretan.

Spazila sam i pet jahačkih terena od kojih je jedan imao prepreke, a sve mi je izgledalo novo i savršeno. Tereni su bili svjeţe izgrabljani, ograde savršeno obojene pa sam se morala zapitati odakle kampu Yonahlossee novac za sve to. Onih nekoliko gradića kroz koje smo se provezli na putu ovamo izgledalo mi je strašno siromašno: ruševne zgrade i prljavi stanovnici, ali znala sam da se nalazimo u apalačkoj regiji, koja je bila siromašna i prije financijske krize. Otac mi je spomenuo da je područje zahvatila strašna suša, što je bilo neobično za njega jer mi nikada prije nije pričao o nevoljama i neugodnostima, no već sam se tada bila počela navikavati na niz ţivotnih iznenaĎenja.

»Čovjek ovo baš i ne očekuje, zar ne?« oglasio se netko uz mene, pa sam se okrenula i našla pred visokim muškarcem koji mi je stajao slijeva. Uz njega je stajao već sputan i osedlan konj.

»Iznenadili ste me«, rekla sam ruke poloţene preko srca, kao što sam uvijek činila kad bi me netko iznenadio. Nadala sam se da me crvene oči ne odaju.

Muškarac se nasmijao. Govorio je njemačkim naglaskom. Već sam prije bila upoznala Nijemca, gospodina Bucha, koji je jedanput godišnje posjećivao mojega oca zbog posla u vezi s plantaţom naranča.

»Nijemac ste?«

»Jesam. Ja sam gospodin Albrecht.«

»Ja sam Thea Atwell, drago mi je«, blago sam se naklonila da bih nadoknadila svoje prijašnje nepristojno ponašanje. Prepoznala sam gospodina Albrechta sa fotografija na zidu škole — na njima je uvijek

dodjeljivao nagrade. Bio je strahovito mršav i plosnate brade, što me iznenadilo jer sam mislila da svi Nijemci imaju četvrtastu čeljust. Koţa mu je, barem za muškarca, bila iznimno glatka i imao je ravne zube. Moţda nije bio osobito pristao, ali nije bio ni neugodne vanjštine. Činilo se da je otprilike dobi mojega oca.

»A ovo je Luther«, rekao je, gladeći Luthera po vratu. Konj je spustio glavu i pogledao me — bio je ruţnjikav, nezanimljivo smeĎe boje, prevelike glave i malih ušiju, ali su mu oči bile tople i drage.

»Svi koji doĎu ovamo prvo jašu njega. Tvoj otac kaţe da si već iskusna jahačica.«

»Jesam.«

»Ne bi onda trebala imati nikakvih problema s Lutherom. Lupni ga pri skokovima i čvrsto ga drţi u kasu. Preskočit će sve što ţeliš, ali ponekad zastane ako se jahač nećka.«

Gospodin Albrecht pomogao mi je da se uspnem na sedlo i podesio mi stremene. Srce mi je snaţno udaralo, djelomično od šoka koji sam doţivjela kod gospoĎe Holmes, a djelomično zbog uzbuĎenja što ću jahati pred nepoznatim čovjekom. Luther je bio golem — viši od šesnaest ruku, moţda čak sedamnaest. Nikada nisam jahala tolikog konja. No to nije vaţno, rekla sam sama sebi. Kontrola je kontrola. Gospodin Albrecht naznačio mi je rutu pa sam ga slijedila do najdaljeg terena. Dao mi je deset minuta za zagrijavanje pa sam jahala ukrug, iskušavajući Luthera. Kada bih povukla lijevu uzdu, on bi je povukao natrag pa bih je snaţno trznula. Gospodin Albrecht stajao je uz ogradu i promatrao. Izgledao je istodobno opušteno i uštogljeno: stajao je s rukama u dţepovima i nagnute glave, u poput snijega bijeloj, besprijekornoj košulji i savršeno izglačanim hlačama. Nastojala sam zanemariti činjenicu da me promatra, ali kada mi je rekao da je vrijeme za procjenu, zaustavila sam Luthera pa ga iz hoda potjerala u lagani galop. Htjela sam mu izoštriti reflekse. Uz gospodina Albrechta stvorio se još jedan muškarac. Zaškiljila sam i prepoznala gospodina Holmesa. Mahnuo mi je, a ja sam mu odvratila naklonom glave. Čekali su me skokovi od gotovo jednog metra visine, ali u to se vrijeme ničega nisam bojala. Nisam ni bila svjesna da se ičega treba bojati.

Prošla sam terenom u svojevrsnom bunilu. Nikada se nisam sjećala jahačkih nastupa kada bih ih dovršila, uvijek bi mi netko morao reći jesam li srušila kakvu pregradu ili se okrenula u pogrešnom smjeru. Kada sam preskočila zadnju kombinaciju, potjerala sam Luthera u lagani galop u krug

sve dok se oboje nismo malo opustili. Potom smo polako otišli do gospodina Albrechta. Gospodin Holmes već je bio otišao.

Gospodin Albrecht je kimnuo glavom i potapšao Luthera po vratu. »Ohladi ga malo. Dobro si jahala.«

U daljini sam razabirala gospodina Holmesa jer još nije bio zamaknuo za drvećem zaklonjen puteljak. Pitala sam se kada će Sam izrasti do njegove visine. U tom je trenutku još bio dijete. Ili barem napola dijete, a napola odrastao, baš kao i ja.

Popustila sam uzde i dopustila Lutheru da objesi glavu, a zatim smo polako prošetali terenom. Spoznaja da moji roditelji nisu slučajno odabrali Yonahlossee prilično me uznemiravala, ali i potvrdila sumnje da roditelji sa mnom imaju planove koje nisam razumjela. Moja je majka za mene odabrala školu koja je, barem kada je o jahanju riječ, bila pravi mali raj, pa sam barem s time mogla biti zadovoljna, ali činjenica da je bila prijateljica sa ţenom kao što je gospoĎa Holmes činila mi se gotovo nevjerojatnom. Ipak, morala sam vjerovati u to. Majka je posljednjih tjedana prema meni bila veoma okrutna. Iako sam znala da to zasluţujem, teško sam podnosila takav odnos. Roditelji me nisu poslali potpunim strancima, već su me stavili pod nadzor ţene koja je barem dijelom znala moju strašnu tajnu. No koji joj je dio ispričala moja majka? Sigurno nije rekla sve.

Gospodin Albrecht nestao je u konjušnici, pa sam zaustavila Luthera i sjahala. Potom sam učinila nešto doista djetinjasto. Zaronila sam lice u njegovo vruće, od soli slano rame i zajecala. Po prvi put u nekoliko tjedana u tome sam pronašla utjehu.

2.

Šumski tunel koji se prostirao od konjušnica do Trga bio je mračan pa sam poţurila, iako se nikada nisam bojala samoće. Sve su druge djevojke bile na nastavi, a ja nisam znala kakve se divlje ţivotinje kriju po šumama Sjeverne Karoline ni na kakve bih otrovne biljke mogla nabasati. Sve mi je to bilo vrlo dobro poznato na Floridi, ali ovdje sam bila potpuna neznalica.

Nisam još znala da se tu nemam čega bojati, barem ne što se tiče prirode. Svake bi godine jaka zima desetkovala i ţivotinjski i biljni svijet, a to se na Floridi nije dogaĎalo. Ništa na Floridi nije umiralo, ništa se nije povlačilo.

Kada ne bi bilo suviše vruće, Sam i ja lutali bismo krajolikom, prolazeći plantaţe naranča i udaljavajući se miljama daleko od kuće. Jednom, kad nam je bilo jedanaest godina, povela sam i Sasija jer sam ga htjela izvesti dok još ne nastupe ljetne ţege. I Sasi je tada još bio mlad, moglo ga se jahati satima i ne bi se umorio. Sam je hodao preda mnom i traţio kupine, a ja sam polako jahala za njim. Bio je tek travanj i bilo je prerano za kupine, ali Sam je mislio da bi nam se moglo posrećiti.

»Je li Sasi umoran?« doviknuo mi je. »Nije«, odvratila sam, »sviĎa mu se ovdje.«

»SviĎa li ti se ovdje, Sasi?« upitao je Sam, toboţe otmjenim britanskim naglaskom i ja sam se zahihotala.

Još smo neko vrijeme hodali, a zatim je Sam nestao u grmlju. »Čak i ako pronaĎemo kupine, bit će prekisele«, rekla sam. On je izašao iz grmlja, nije ništa ubrao.

»Još je prerano«, objasnila sam.

»Shvatio sam i kada si rekla prvi put«, nasmijao se.

Okrenula sam se i posegnula u bisage za čuturicom s vodom, a onda sam osjetila kako je tlo pod Sasijevim kopitima lagano propalo, nakratko sam izgubila ravnoteţu, a zatim začula zujanje. Isprva nisam shvatila odakle taj zvuk, ali onda sam shvatila da je Sasi ugazio u podzemnu košnicu šumskih osa.

»Sam!« vrisnula sam i skočila sa Sasija, koji je udarao kopitima o tlo i sa njega podizao velike oblake prašine. »Sam!«

»Thea«, oglasio se i mirnoća me njegova glasa razgnjevila. »Upomoć!« vikala sam, lupajući se po obrazima. »Poţuri!« »Thea, slušaj me«, govorio je dok mi je prilazio.

Sumanuto sam odmahivala glavom. Obrazi su mi oticali, grlo mi se stezalo, a na rukama mi nicali crveni plikovi. Osjećala sam ubode i na vratu, na jeziku sam osjećala okus ţuči.

»Thea«, govorio je Sam, prilazeći mi i hvatajući me za podlakticu. »Pogledaj me.«

No nisam ga mogla pogledati. Pogledala sam Sasija, koji je bijesno grizao vlastitu nogu i ujede na njoj, zagledala sam se Samu iza leĎa, u nepregledne milje grmlja i hrastova drveća, pogledala sam prema plavome nebu bez ijednog oblačka i čula sam otkucaje vlastitog srca. Osjećala sam i vonj vlastitog znoja.

»Nije cijela košnica«, rekao je Sam, ali zvučao mi je kao da govori odnekud iz daljine. »Nema ih tako puno, ali ako se ne smiriš, samo ćeš pogoršati stvar. Razumiješ li, Thea? Pogledaj«, dodao je, »već su otišle.«

Napokon sam ga pogledala. »A Sasi?« upitala sam.

»Nije mu ništa. On je velik«, rekao je Sam i shvatila sam da zapravo ţeli reći kako ja nisam tako velika. Moje teško disanje, uţareno lice koje me svrbjelo — sve je to bio dokaz toga koliko sam malena.

»Koliko imam uboda?« upitala sam povišenim glasom.

»Ne tako puno.« Znala sam da laţe. Nikada mi nije znao lagati. »Ahhhh«, panično sam udahnula, osjećajući kako mi se grlo sve jače steţe, »aaaaaahhhhh.« Bili smo miljama udaljeni od kuće, a znala sam što se dogaĎa kada te šumske ose previše izujedaju. Grlo ti se stegne, prestaneš disati i sve se to, da stvar bude gora, dogaĎa veoma brzo.

Počela sam plakati i noktima grepsti vrat. Znala sam da ću umrijeti. »Thea!« ovaj je put gotovo podviknuo Sam. »Prestani, samo pogoršavaš stvar. Pogledaj me.« Poloţio mi je hladan dlan na upaljeni obraz pa mi rukama okrenuo lice prema svojem, gledao me u oči i nije mi dao da svratim pogled. Disanje mi se postupno smirilo. Baš si kao krotitelj zmija, prošaptala sam ispod glasa.

»Samo me slušaj«, rekao je i pomogao mi da uzjašem Sasija. Vodio ga je za uzde cijelim putem i hodao uz nas, čitavo vrijeme razgovarajući sa

mnom — o ranorodnim kupinama, novom skoku koji bismo Sasi i ja trebali iskušati, o mami i tati, Georgieju i zapravo ni o čemu posebnom. Bilo je samo vaţno da mu čujem glas.

Kada smo napokon prilično kasno stigli kući jer smo hodali polako, majka me ugledala i vrisnula. Lice, usnice i vjeĎe bili su mi strahovito natekli. Sam je podigao dlan da bi odmaknuo kosu s čela i tek sam tada primijetila da mu ruka drhti. Shvatila sam da se i on bojao, da sam bila u opasnosti i da me njegova sabranost spasila. Uvijek je bio takav — miran u trenucima u kojima bih ja gubila glavu.

Ovdje, meĎutim, nikada neću odlutati miljama od kampa. Uvijek će me netko motriti, i to onako kako me dotad nitko nije nadzirao.

Pokucala sam na vrata prije ulaska u kolibu. Ubrzo sam se odviknula od toga. Naša koliba nikada nije bila zaključana, kao ni većina drugih zgrada u kampu, s moţebitnom iznimkom ravnateljeve kolibe nad Trgom. Moţda je i negdje u Zamku postojao sef s vrijednim stvarima. Ionako mi je bilo svejedno. Docey ili bilo tko drugi mogao je mirne duše uzeti što god je htio od mojih stvari, nisam sa sobom donijela ništa što je mnogo vrijedilo.

»Zdravo«, poviknula sam izuvajući čizme uz vrata, ali dočekao me samo lagani vihor zrnaca prašine u zraci sunca koja se probijala kroz kolibu. Sve je bilo u savršenom redu, očito zahvaljujući Doceynoj ruci. U kampu nisam morala ni namještati vlastiti krevet.

Izula sam čizme i ostala u tankim soknama natopljenim znojem — na stopalima i listovima osjetila sam ugodnu hladnoću. Morat ću u čizme usipati pudera, pomislila sam. Sigurno ga imaju u konjušnici, ali nisam se sjetila potraţiti takve stvari. Od vremena koje se provodi s konjem, jahanje je zapravo najmanji dio posla.

Prvo sam otvorila Sissyn ormar, ali ondje sam pronašla samo odjeću. S polovice vješalica visjele su moderne svečane haljine od fine, meke svile. Mislila sam da ja imam mnogo odjeće, ali Sissy je imala triput više. Osim toga, majka u zadnjih godinu dana nije uopće kupovala novu odjeću za sebe i mene, tvrdeći da bi to bilo neukusno s obzirom na to koliko su svi oko nas osiromašili.

U Sissynom sam radnom stolu pronašla nekoliko olovaka i pismo od majke s nekoliko pravopisnih pogrešaka. Pismo je bilo kratko, majka joj je samo javila da protekloga tjedna ni ona ni Sissyn otac nisu radili

više-manje ništa. Na stolu je stajala knjiga naslova Umjetnost prijateljstva s

Majka bi takvo što prozvala blentavim. Na Sissynom toaletnom stoliću stajala je četka za kosu prepuna njezinih smeĎih vlasi, u ladici je drţala tri pune bočice francuskih parfema, iako na njoj nisam namirisala ništa. Pronašla sam i svinutu baršunastu vrećicu s odjeljcima za nakit iz koje sam izvukla i svjetlu prinijela dvije naušnice od rubina. Oba su kamena bila istovjetna, besprijekorna i tamnoruţičaste boje. Imala je i ovalni medaljon s ugraviranim inicijalima koji nisu bili njezini te s pramenom kose iza stakla. Netko joj je umro. Ja nisam imala takav lijep nakit. Majka mi je uvijek govorila da ću jednoga dana dobiti njezin, ali nisam više bila sigurna u to. Drţala ga je u sefu, kao da bi ga itko, tamo gdje smo ţivjeli, uopće i mogao ukrasti.

Stavila sam naušnice u uši i to me zaboljelo. U oba sam uha naišla na otpor, posebice u lijevom, koje je bilo izbušeno malo ukoso. Uši su mi svojedobno izbušile majka i Idella pomoću vruće igle i malo konca. Stavila sam ih više zbog toga da bih otvorila rupice negoli da bih vidjela kako mi pristaju, ali sam svejedno odmah zaključila da mi ne pristaju. Bile su prevelike i napadne. Majka bi mi vjerojatno rekla da ističu moju kestenjastu kosu. Iako smo ţivjeli daleko izvan grada, uvijek je bila dobro upućena u modu. U dnevnom boravku u prizemlju drţala je časopise, ali čitala je i knjige, iste one koje je čitao moj otac. No unatoč njezinu praćenju mode, nisam imala haljine poput Sissy i nikada mi nije dala tako lijep nakit.

Što je Sissyna majka rekla kada joj je dala naušnice? Moţda joj ih je uručila prije kakve zabave, utisnula joj ih u dlan i preko njega poloţila svoj. Dodir iglica zacijelo ju je malo zabolio, ali osjećaj vjerojatno nije bio sasvim neugodan. Ja nikada nisam bila na zabavama, samo u restoranima. Točno sam mogla zamisliti Sissy na plesu, u plavoj svilenoj haljini iz ormara, s rubinima koji joj sjaje oko smeĎe kose i odraţavaju se u njezinoj glatkoj koţi, blago obojenoj ljetnim suncem. Razgovarala je s momcima i očijukala svojim hrapavim glasom. Obuzela me ljutnja na roditelje zbog toga što su me u Yonahlossee poslali tako nepripremljenu. Čitavog su me ţivota drţali pod staklenim zvonom, a zatim me poslali ovamo kao potpunu neznalicu.

Odmah uz Sissyn nalazio se i Evin radni stol, tik pod prozorom. Na Trgu još nije bilo nikoga. U Evinoj je ladici bio velik snop fotografija. Otac joj je bio vrlo debeo, a postajao je sve deblji kako su se fotografije nizale, dok joj je majka takoĎer bila debeljuškasta. Eva će morati pripaziti, ali to je sigurno već i sama znala. Mogla bi nakon poroda potpuno izgubiti

liniju, kao što se to vjerojatno dogodilo gospoĎi Holmes. Nekim se ţenama to dogaĎa, majka mi je tako rekla. Slike u Evinoj ladici bile su zavezane vrpcom, ali ostatak je ladice bio u neredu: listovi papira, nakit, kutije s kremom i rumenilom. Na nekim su papirima bile ispisane rečenice na francuskom, a limene kutijice sa šminkom bile su izdubljene u sredini. Zapitala sam se nije li Eva moţda laka djevojka u svijetu u kojemu se djevojke petljaju s momcima. Znala sam za lake djevojke iz knjiga.

U ladici koja je pripadala Mary Abbott nije bilo gotovo ničega. Gotovo da mi se nije dalo baviti njome. Ormar joj je bio poluprazan, s tek nekoliko bezveznih haljina i školskih odora. Pisma koja je drţala u ladici potjecala su od njezina oca, s poštanskim ţigom Raleigha, koji nije bio daleko od Yonahlosseeja. Mary Abbot u školi se odijevala isto kao i sve djevojke, pa se bez zavirivanja u njezin ormar nije moglo zaključiti da nema tako lijepe stvari kao ostale. Obitelj joj je očito imala dovoljno novca da bi je poslala u kamp, pa sam zaključila da je oskudnost njezine garderobe vjerojatno posljedica vjerske predanosti. Pregledala sam njezina pisma i doista, u njima se dosta spominjalo Boga. SviĎalo mi se tako otkrivati pojedinosti o djevojkama. Vratila sam pisma u ladicu i otvorila malu, okruglu kutijicu za puder. U njoj je uz ogledalce bila prilijepljena slika bebe. Odmah sam prepoznala crte lica Mary Abbott: tanke usnice i razrogačene oči. Njeţno sam dodirnula fotografiju i nasmiješila se. Bila je lijepa beba.

Odjednom me nešto prestrašilo, iako nisam znala što. Vjerojatno sam krajičkom oka spazila sjenu. Okrenula sam se i kroz prozor ugledala gospodina Holmesa. I on se okrenuo i pogledao prema meni. Bio je zgodan, zgodniji od bilo kojeg filmskog glumca što sam ga vidjela, istaknute vilice, tamnih očiju, trepavica i obrva. Zurila sam u njega dobrih deset, moţda čak petnaest sekundi dok je prolazio uz kolibu i izgledao mi je tako lijepo da sam umalo pomislila: »Da me bar spazi. Neka me uhvati. Sigurno bi shvatio.« No nije se zaustavio i već mi je sljedećeg trenutka bilo drago što je sunce prejako udaralo u prozor da bi išta mogao vidjeti kroz njegova okna. Naravno da ne bi razumio. Ispala bih kradljivica ili još gore — njuškalo.

Brzo sam zatvorila ladicu stola Mary Abbott i čim sam to učinila, začula sam korake na ulazu.

»Dobar dan?«

gleda li me ili ne zbog razrokosti.

»Traţila sam puder«, rekla sam, pristupila krevetu i podigla čizme. »Htjela bih ga nasuti u čizme.« Lice mi je gorjelo dok sam uz prsa privijala još tople čizme. Nekoliko me trenutaka samo promatrala i već sam vidjela kako će sve završiti. Tuţit će me. Djevojke će me odbaciti.

»U redu«, rekla je, ali bio mi je potreban trenutak da kroz njezin teţak naglasak razaberem značenje. Okrenula mi se leĎima te počela otvarati ormare, iz svakoga vadeći prljavo rublje i u njih umećući čiste ručnike. Na kraju su joj ruke bile pune rublja. Kada je završila, već sam mislila da će otići bez riječi. Promatrala sam je — izgledala je kao da je otprilike moje dobi, ali lice joj je bilo blijedo i na njemu je bilo teško razabrati godine. Ispod odore joj se nije naziralo nimalo oblina. Bila je mršava i sitna. Baš sam glupa, pomislila sam. Kako sam mogla dopustiti da me uhvati?

Pred mojim je ormarom zastala kao da traţi dopuštenje, pa sam kimnula glavom i dok mi je na policu postavljala ručnik, progovorila je: »Sad ću te ostaviti da radiš što si već radila.« Na vratima se nakratko okrenula i jedva zamjetnim pokretom dotakla vlastito uho. I ja sam dotakla svoje te shvatila da sam iz njega zaboravila izvaditi Sissyne naušnice. Tada sam znala. Neće me tuţiti.

* * *

Eva i ja pred kolibom smo u ogrtačima čekale Sissy.

»Uvijek kasni«, promrmljala je Eva, »to joj je jedina mana.« Napomena mi se učinila neobičnom jer mi se Eva nije činila kao osoba koja mnogo kritizira druge. No onda se nestašno nasmiješila. Kada je Sissy konačno došla, pošle smo zajedno. Sunce je zašlo prije sat vremena i bilo je hladno, no ogrtač mi je bio debeo i mek.

»Snalaziš li se?« upitala me Sissy.

Nasmijala sam se. »I gospodin Holmes mi je jučer postavio isto pitanje.«

»I što si mu rekla?«

»Rekla sam mu da se snalazim. Što sam mu drugo uopće mogla reći?«

»Eh, da. Gospodin Holmes moţe te natjerati da kaţeš što god ţeli«, rekla je, pa mi na uho još došapnula: »Henry.«

Zahihotala sam.

»Ah, te njegove oči«, sanjivo je rekla, »ali moraš znati da taj čovjek nikad ne očijuka. Ponaša se kao da nam je otac.«

»GospoĎa Holmes bi te opalila ravnalom po prstima da čuje što govoriš«, rekla je Eva. »Je li ti već odrţala govor o osnivačima? O tome kako bismo sve trebale biti zahvalne na obrazovanju za ţene?«

»Rekla mi je samo da je Yonahlossee dobio naziv po konju«, odvratila sam. SviĎala mi se ta šetnja u grupici. Druge su nas djevojke radoznalo i s divljenjem promatrale.

»Stvarno? Ona inače ne voli konje«, rekla je Sissy. »Zapravo, ne voli ona ništa.«

Voljela je, izgleda, moju majku, ali to pred djevojkama ne bih bila priznala ni za ţivu glavu.

»U Yonahlosseeju je isprva teško«, rekla je Eva. »Ja sam imala problema s buĎenjem. Nikako se nisam uspijevala probuditi kada bi ujutro zazvonilo. Propustila bih doručak, čak i prvi sat nastave. Kod kuće sam svaki dan spavala do podneva.«

Nisam mogla zamisliti spavanje do podneva. Sam bi me svakoga jutra budio prije svitanja, dovoljno bi bilo da me potapša po ramenu i odmah bih ustala, nestrpljivo iščekujući još jedan dan. Sama je moje nestrpljenje zabavljalo. Uvijek bih jahala rano ujutro jer bi poslije bilo prevruće, a Sasi se budio s izlaskom sunca. »Zar nisi ništa trebala raditi kod kuće?« upitala sam.

»Ne. Kod kuće se uistinu nisam imala čime baviti, zato su me i poslali ovamo. No nije mi to smetalo. Bilo mi je sasvim u redu da ne radim ništa.« Eva je bila najviša od nas tri i kretala se sporo. Koţa joj je uvijek izgledala pomalo vlaţno, ali na lijep način, kao da se upravo okupala, a doimala se i lijenom.

»Nisu li te kaznili zbog toga što u početku nisi ustajala na vrijeme?« upitala sam.

Lijeno je slegnula ramenima. »Ovdje te baš i ne kaţnjavaju, Thea. Gospodin Holmes je razgovarao sa mnom, pa sam se s vremenom navikla na rano ustajanje.«

»Nije istina da te ne kaţnjavaju. I ovdje moţeš upasti u nevolju«, ubacila se Sissy. »Nastoj ne razljutiti gospoĎu Holmes.«