Edward F. Malkowski
PRIJE FARAONA
TAJANSTVENA PRETPOVIJEST EGIPTA
Naslov izvornika
Edward F. Malkowski
BEFORE THE PHARAOHS
EGYPT'S MYSTERIOUS PREHISTORY
First published in the USA by Bear & Company, a division of
Inner Traditions International, Rochester, Vermont. This edition
published by arrangement with Inner Traditions International
Copyright © 2006 by Edward F. Malkowski
SADRŽAJ
UVOD 4 •
1
KIŠNI DANI ZA EGIPATSKU SFINGU Stari dokazi, nova zapažanja 7
• 2
TEŽINA GEOLOŠKIH DOKAZA Erozija i starost Sfinge 32
• 3
ZELENA SAHARA
Sfinga u klimatskom kontekstu 47 •
4
KOJA KULTURA, I KADA?
Riješen je golemi kontekstualni problem 72 •
5
BILJEŽENJE VREMENA
Sjećanje na zaboravljenu znanost astrologije 108 •
6
TEHNOLOGIJA PIRAMIDA Dokazi govore sami za sebe 122
7
TKO SU BILI PRVI EGIPĆANI? Stoljeće teorija 149
• 8
TOKSIČNI DOKAZI ZA STARU TEORIJU Drevno krijumčarenje: varka ili trgovina? 171
• 9
PRETPOVIJESNI KORIJENI EGIPTA Ostavština kromanjonca 202 • 10 EGIPAT SIMBOLA Ostavština znanja 233 • 11 BU WIZZER Zemlja neterua 264 • 12
PRODOR U NOVU POVIJEST Mediteranska civilizacija 287
UVOD
J
edno od najvažnijih pitanja na koje povjesničari traže odgovor je ono o tome kako je civilizacija počela. Uz razvoj sveučilišnog susta va, s odmjerenim i pedantnim istraživačima specijaliziranim za razli čita područja, u proteklih je pet generacija potrošeno milijarde dolara na iskopavanje prošlosti. Slijedom toga, društvo Zapada doživjelo je drastičnu reviziju poimanja vlastite prošlosti. Rezultati stalne potrage za fizičkim dokazima o životu u pradavnim vremenima, sada stvaraju drukčiju sliku o povijesti od one što su je naši preci prihvatili prije dvje sto godina.No zapravo postoje dvije različite povijesti; istraživači pod utjeca jem raznih političkih i filozofskih struja prepiru se oko tumačenja dokaza. Jedna je verzija ono što je opće poznato, čemu su nas učili od malih nogu, a mi to prihvaćamo kao činjenicu. Oni koji su odgovorni za naše obrazovne ustanove drugu verziju smatraju, u najboljem slu čaju, nekonformističkom. Slijedom toga, istraživači koji se bave drugim pristupom mogu se proglasiti neodgovornima i spekulativnima, te ih se optužuje za pogrešno tumačenje dokaza. U potrazi za istinom, kad veliki dijelovi priče nedostaju, interpretaciju često određuje prikri vena filozofija onoga koji tumači dokaze. S današnjim nevjerojatnim otkrićima o našoj prošlosti, dokazi rijetko kada govore sami za sebe. Knjiga Prije faraona istražuje daleku prošlost doline Nila, i otkriva kulturu koja potječe iz razdoblja mnogo tisuća godina starijeg od onoga što većina povjesničara smatra početkom egipatske civilizacije. Egipat je oduvijek bio fascinantan za entuzijaste koji se bave drevnom
poviješću, i to s dobrim razlogom. Premda se Mezopotamija smatra kolijevkom civilizacije, dolina Nila je već više od stotinu godina arheo loški izvor hramova, spomenika, artefakata i uvida u našu drevnu prošlost. Tako je i danas. Tijekom protekla dva desetljeća, neovisni i neki akademski istraživači iznijeli su pretpostavku da je nekoć posto jala starija, naprednija civilizacija od koje su Egipćani naslijedili način života. Ali dokazi su uvijek bili previše tajanstveni i suptilni, a napre dna se kultura nikada nije identificirala na dovoljno zadovoljavajuć način da bi tradicionalni akademici prihvatili tu teoriju.
Prije četrdeset godina, ugledni egiptolog i šef odjela egiptologije na Londonskom sveučilištu, Walter Bryan Emery, vjerovao je u moguć nost postojanja starije egipatske civilizacije. Veteran arheološkog rada na terenu, što je uključivalo iskopavanja na arhaičnom groblju Sak-kare i otkriće "mumificiranog zoološkog vrta", razmatrao je moguć nost utjecaja druge kulture na društva u Egiptu i Mezopotamiji. U svojoj knjizi Archaic Egypt (Drevni Egipat), objavljenoj 1961, Emery piše da su suvremeni znanstvenici skloni ignorirati mogućnost da je naprednija zajednica iz još neotkrivenog područja emigrirala u dolinu Nila, gdje ih je podjarmio narod koji je ondje već živio. Golema podru čja Bliskog istoka, regija Crvenog mora i obala istočne Afrike još uvijek su nedovoljno istraženi. Prema Emeryjevim tvrdnjama, takva se mogućnost ne smije u potpunosti odbaciti. Zapravo, on vjeruje da bi postojanje neke druge kulture, čija su se postignuća prenijela na Egi pat i Mezopotamiju, najbolje objasnilo zajednička svojstva, kao i temelj ne razlike, tih dviju civilizacija. Premda je njegova ideja o "dinastičkoj rasi" negativno primljena među egiptolozima, jer su je smatrali rasistič kom i držali da Egiptu oduzima njegovo naslijeđe, dokazi pokazuju da je ideja gotovo neosporiva. Negativnost je u tome što njegova dina stička rasa ne potječe iz Egipta. Osobno mislim da je dinastička rasa doista postojala, ali da potječe iz doline Nila, a ponovni nastanak civi lizacije u toj regiji 3000 godina pr. Kr. izravno je povezan s njihovim znanjem, vještinama i sustavom vodstva.
Jedna od najvećih zagonetki pretpovijesti oduvijek je bila nagla pojava anatomski suvremenog čovjeka, poznatog pod nazivom kroma-njonac, u zapadnoj Europi. Mi smo na neki način njegovi potomci, tvrde znanstvenici, premda je njegov nestanak krajem ledenog doba,
oko 10.000 godina pr. Kr., jednaka zagonetka kao i njegovo podrije tlo. U ovoj ćemo knjizi istražiti dokaze koji objašnjavaju podrijetlo i nestanak kromanjonca, ali i veze njegove egzistencije s dinastičkim Egiptom i drevnom kulturom Mediterana.
Na sljedećim se stranicama razmatraju dokazi što su ih iznijeli neki od današnjih najboljih istraživača i pronicavih umova, povezujući neo visna istraživanja i upotpunjavajući slagalicu naše pradavne prošlosti. Od raznovrsnih megalita Nabta Playe do egipatske velike Sfinge, slo ženih unutrašnjih struktura Velike piramide, usmenih predaja drevnog Egipta, kiklopskih hramova Mediterana, pa čak i veza između drevnog Egipta i drevnih Maya i Meksiku i Srednjoj Americi, tvrdim da napo kon ima kumulativnih dokaza iz različitih područja rada da je postoja-la kultura koja je u mnogim područjima bipostoja-la jednako napredna kao i mi danas. Ova je knjiga također povijest današnjih povjesničara, koji slikaju novu sliku naše drevne prošlosti.
1
KIŠNI DANI ZA
EGIPATSKU SFINGU
Stari dokazi, nova zapažanja
S
a svojim veličanstvenim spomenicima i zlatnim dragocjenostima, Egipat je odavno u središtu pozornosti proučavanja drevnih civili zacija. Nijedna kultura iz davne prošlosti nije se proučavala u tolikoj mjeri kao zemlja Nila. Nijedna civilizacija nije ostavila toliko materi jala za proučavanje. Od Kaira do Memfisa, do biblijskoga grada Ram-zesa, do građevina na visoravni Giza, drevni su inženjeri i arhitekti planirali i gradili kamene gradove koji se mogu uspoređivati s našim današnjim postignućima. Zaslužni su i za istančanija postignuća, kao što je rođenje moderne medicine u vrijeme Imhotepa - svećenika, liječnika i glavnog arhitekta treće dinastije, od 2687. do 2668. g. pr. Kr. On je dijagnosticirao i liječio tuberkulozu, žučne kamence, upalu slijepog crijeva, giht i artritis, te još više od dvjesto drugih bolesti. Ta kođer je obavljao kirurške zahvate i bavio se stomatologijom sto godi na ili više prije gradnje prvih velikih piramida. Egipat je tri tisuće go dina bio najnaprednija kultura koju je stvorilo čovječanstvo.Tijekom prošlog stoljeća, kroz različite znanstvene discipline, egip-tolozi su mukotrpno konstruirali povijest drevnog Egipta. Premda su Napoleonovi inženjeri, geodeti, astronomi i umjetnici obavili siste matski pregled visoravni Giza 1798. godine, prvi opsežniji rad obavio je Sir John Gardner Wilkinson (1797-1875) krajem 1820-ih i u
1830-ima. Poslije je na scenu stupio Sir William Matthew Flinders Petrie (1853-1942) koji je između 1880. i 1883. vršio podrobna iskopavanja u Gizi, i zaslužan je za nastanak moderne metodologije u arheologiji. Tijekom proteklih sto godina egipatska je civilizacija zaokupila pozor nost javnosti, a slijedom toga postala je samostalna grana znanosti pod nazivom egiptologija.
Konvencionalni stav o drevnoj egipatskoj civilizaciji
Egiptolozi su povijest drevnog Egipta podijelili na nekoliko ključnih razdoblja: preddinastičko razdoblje (5500-3000. pr. Kr.); rano dinasti čko razdoblje (3000-2650. pr. Kr.); Staro kraljevstvo (2650-2152. pr. Kr.); Srednje kraljevstvo (1986-1759. pr. Kr.); Novo kraljevstvo(1539-1069. pr. Kr.) i kasno razdoblje (664-332. pr. Kr.), uz tri "međurazdob-lja", po jedno prije srednjeg, novog ikasnog kraljevstva. (Vidi kronolo giju egipatskih razdoblja i dinastija, stranica 9 .)
Oko devet i pol kilometara zapadno od Kaira, rta visoravni Giza, dijelu drevne nekropole Memfis, stoje najstarije i najslavnije građevi-ne što ih je čovjek podigao, tri velike piramide. Na visoravni se također nalazi osam manjih piramida, četiri hrama u dolini, tri posmrtna hrama, tri puta za procesije, nekoliko udubina za brodove i brojne
mastabe (pravokutne grobnice). Tu se također nalazi najveći kip što
su ga ikad napravile ljudske ruke, velika Sfinga, koja će biti u središtu pozornosti naše rasprave o podrijetlu Egipta. Okrenuta je prema istoku i putom po nasipu povezana je s Velikom piramidom. Vjeruje se da su tri velike piramide bile sveti spomenici i grobnice faraona četvrte dinastije Starog kraljevstva: Khufua (Keopsa) (vladao je od 2589-2566. pr. Kr.), njegovog sina Kefrena (2520-2494. pr. Kr.) i Ke-frenova sina Smenkarea (2490-2472. pr. Kr.). Područje Gize i dalje je bogato arheološko nalazište, te ga još uvijek istražuju različita sveu čilišta i istraživači, kao i neovisni egiptolozi i povijesni istražitelji.
Premda začinjena dozom tajanstvenosti, kao i sva pretpovijest, kon senzus učenjaka objašnjava da je zemlja Nila ujedinjena kao kraljev stvo za vladavine Mena (Narmera), kojeg se smatra prvim kraljem prve dinastije, malo prije trećeg tisućljeća pr. Kr. Međutim, u Turino-vu popisu kraljeva - jedinstvenom papirusu koji potječe iz devetnaeste
KRONOLOGIJA EGIPATSKIH RAZDOBLJA I DINASTIJA
Preddinastičko razdoblje (5500-3100. pr. Kr.) Rano dinastičko razdoblje
1. dinastija 2. dinastija Staro kraljevstvo 3. dinastija 4. dinastija 5. dinastija 6. dinastija Prvo međurazdoblje 7. dinastija 8. dinastija 9. dinastija 10. dinastija Srednje kraljevstvo 11. dinastija 12. dinastija 13.dinastija 14. dinastija (2920-2770. pr. Kr.) (2770-2650. pr. Kr.) (2650-2575. pr. Kr.) (2575-2467. pr. Kr.) (2467-2323. pr. Kr.) (2323-2152. pr. Kr.) (2152-2160. pr. Kr.) (2160-2130. pr. Kr.) (2130-2080. pr. Kr.) (2080-2040. pr. Kr.) (1986-1937. pr. Kr.) (1937-1759. pr. Kr.) (1759-1633. pr. Kr.) (1633-1603. pr. Kr.) Drugo međurazdoblje 15. dinastija 16. dinastija 17. dinastija Novo kraljevstvo 18. dinastija 19. dinastija 20. dinastija Treće međurazdoblje 21. dinastija 22. dinastija 23. dinastija 24. dinastija 25. dinastija (1603-1567. pr. Kr.) (1567-????. pr. Kr.) (????-1539.pr.Kr.) (1539-1295. pr. Kr.) (1295-1186. pr. Kr.) (1186-1069. pr. Kr.) (1069-945. pr. Kr.) (945-828. pr. Kr.) (828-725. pr. Kr.) (725-715. pr. Kr.) (715-657. pr. Kr.)
Kasno dinastičko razdoblje
26. dinastija 27. dinastija 28. dinastija 29. dinastija 30. dinastija 31. dinastija (657-525. pr. Kr.) (525-404. pr. Kr.) (404-399. pr. Kr.) (399-380. pr. Kr.) (380-343. pr. Kr.) (343-332. pr. Kr.) dinastije (1295-1186. pr. Kr.), napisanom drevnim hijeratskim pismom, što ga je 1822. otkrio talijanski istraživač Bernardino Drovetti u Tebi - Men dolazi nakon niza bogova i polubogova koji su vladali prije njega.
Palermo kamen, dvadeset pet centimetara visoki komad bazalta s uklesanim natpisom što ga je 1900. otkrio Sir Flinders Petrie, a čija je starost procijenjena na otprilike 3000 g. pr. Kr., također sadrži imena kraljeva i dinastija (poznatija grčka imena su u zagradama: Geb, Ausar (Oziris), Setekh (Set), Hor (Horus), Djehuty (Tot), Maa't i ponovno Hor (Horus). Bez povijesne verifikacije, ti su kraljevi svrstani u mit. Premda konvencionalna egipatska povijest počinje 3000. g. pr. Kr., kad se narod u dolini Nila ujedinio pod vodstvom Mena, postoje važni zapi si koji ukazuju na značajno povijesno razdoblje prije Mena.
Pri kraju ledenog doba, oko 10.000 g. pr. Kr., promijenili su se glo balni klimatski uvjeti. Slijedom toga, sve veća suša u sjevernoj Africi izazvala je nastanak pustinje Sahare koja se neprestano širila. Prema modernoj egiptologiji, primitivni su narodi, prisiljeni na seobu zbog suše u zapadnoj Africi, tijekom posljednje četvrtine četvrtog tisućlje ća pr. Kr. migrirali na istok, u dolinu Nila i ondje započeli egipatsku civilizaciju. Sa sobom su donijeli svoja religiozna vjerovanja i mitolo giju. Sve brojnija populacija u dolini stvorila je jedinstvene okolnosti koje su davnim Egipćanima omogućile međusobno povezivanje u cilju zajedničkog dobra i zajedničkog cilja. Mnogo radne snage i obil ne žetve dovele su do sveopćeg prosperiteta, a kraljevi prvih dinastija naredili su izgradnju javnih projekata, što je uključivalo piramide, hra move, grobnice i kolosalni kip lava s kraljevom glavom, poznatog kao velika Sfinga.
Velika Sfinga
Velika Sfinga je trajna, enigmatska ikona drevne civilizacije. Ime je dobila po grčkoj riječi sphingo ili sphingein, što znači gušiti ili čvrsto vezati. Premda nitko ne zna kako su je zvali davni Egipćani, tijekom druge polovice drugog tisućljeća pr. Kr. spominje se kao Hor-em-akht (Horus na horizontu), kao Bw-How (Horusovo mjesto), te također kao Ra-horakhty (Ra od dva horizonta).
Mačji je oblik štovan u drevnom Egiptu, a lav ima osobito dugu vezu s kraljem. Prema riječima voditelja iskopavanja dr. Alaina Ziviea, faraonski natpisi daju naslutiti da su se lavovi uzgajali u posebnim područjima i zakopavani su na svetim grobljima, ali nijedan nikad nije pronađen sve do 2001. kad ga je pronašla njegova ekipa. Taj je mumi ficirani lav otkriven u grobnici žene za koju se vjeruje da je bila Tutan-khamonova dojilja, pokopana oko 1430. g. pr. Kr. Analiza istrošeno sti lavljih zuba pokazuje da je doživio duboku starost i vjerojatno je živio u zarobljeništvu.
Kult posvećen Bastet, egipatskoj božici mačaka, dominirao je u području delte Nila. Najvjerojatnije razvijen iz još starijeg lavljeg kulta, mačji kult potječe od otprilike 3200. g. pr. Kr. Bastet se prvi put spominje tijekom druge dinastije. Natpis na hramu pete dinastije kaže: "Bastet, gospa od Ankh-taui", a ondje se nalazi i njezin prvi poznati
prikaz. Stvaranje divovske mačke s glavom kralja zacijelo je bilo religi ozni način izražavanja mega-graditelja četvrte dinastije 2500 godina pr. Kr.
Sfinga je iskopana i isklesana od vapnenca koji prevladava na viso ravni Giza. Sedamdeset tri metra dugačak i dvadeset metara visok, taj se kip lava s ljudskim licem nalazi u pravokutnom udubljenju. Pro stor oko Sfinge je iskopan kako bi se mogao izraditi lik lava. Samo nje gova glava i gornji dijelovi leđa nalaze se iznad površine visoravni; udubljenje u kojem se nalazi naziva se jarkom Sfinge, ogradom ili kamenolomom. Stijene od vapnenca izvađene iz tog područja korište-ne su za gradnju hrama točno istočno od Sfinge, te još jednoga pozna tog kao "Hram u dolini". Većina se egiptologa slaže da se to događalo u vrijeme četvrte dinastije Staroga kraljevstva (2575-2467. g. pr. Kr.). Budući da nema dokaza koji govore suprotno, današnji egiptolozi to prihvaćaju kao vjerojatni scenarij.
Izazov Johna Anthonyja Westa
Dok je početkom 1970-ih živio u Londonu, američki je pisac John An thony West pročitao roman Ishe Schwaller pod naslovom Her-Bak. Premda West nije bio impresioniran stilom pisanja autorice, zaintri-giralo ga je često spominjanje rada na simbolima kojim se bavio njezin pokojni muž, hermetičar i neovisni egiptolog Rene Schwaller de Lubicz. Westa je fascinirao jedinstveni prikaz Egipta u knjizi, pa je osam tjeda-na posjećivao Britanski muzej i ondje čitao Schwallerova djela, a uza se je neprestano imao francuski rječnik jer sve to još nije bilo prevedeno na engleski. Kad je završio, bio je posve uvjeren da je Schwaller razot krio neispričanu priču o drevnom Egiptu, osobito o njegovoj filozo fiji i simboličnom načinu na koji je ona bila izražena u umjetnosti i arhitekturi.
Premda su Schwallerova djela bila usredotočena na drevnu egipat sku kulturu i arhitekturu sa simboličnim tumačenjima egipatskog društva, njegova je tvrdnja da je Sfingu oštetila voda pobudila Westo-vu radoznalost. Tijekom 1970-ih, West još uvijek nije otkrio engleske prijevode Schwallerovih djela, te se pozabavio time da englesko govor no područje upozna sa simbolističkim pogledom na Egipat. West je
Slika 1.1. Pogled na kompleks Sfinge iz zraka
1978. objavio knjigu Serpent in the Sky (Zmija na nebu), predstavljaju ći Schwallerove stavove o drevnoj egipatskoj mudrosti - čija je suština mišljenje da simbolizam sadrži apsolutne istine do kojih se može doći i koje se može razumjeti samo indirektnim načinima. (U 10. poglavlju potražite podrobno objašnjenje.)
West, sada samozvani egiptolog i neovisni istraživač, udružio se 1990. g. s geologom dr. Robertom M. Schochom s Bostonskog sveuči lišta, u cilju istraživanja mogućnosti da je egipatska Sfinga isklesana, barem djelomično, prije 2500. g. pr. Kr. West je, jednako kao i Schwal-ler, vjerovao da je oštećenja Sfinge i njezine ograde izazvala erozija do koje je došlo zbog obilnih kiša. To se moralo dogoditi prije trećeg tisućljeća pr. Kr. - prije nego je Sjeverna Afrika postala pustinja. Sch-och, znanstvenik i skeptik, u početku je mislio da će uspjeti uvjeriti Westa koliko su pogrešni njegovi nekonvencionalni stavovi o Sfingi i građevinama oko nje.
Shvatio sam da West ima veoma ekstremnu ideju da je Sfinga tisuće godina starija no što egiptolozi misle. Smatrao sam da je to malo vjerojatno, ali mi se ipak činilo da možda ima nečega u Westovim idejama. Mislio sam da to nije baš vjerojatno, ali vrije dilo je malo podrobnije istražiti. A ja sam znatiželjna osoba. Schoch i West otputovali su u Egipat početkom 1991. kako bi prouča vali eroziju na Sfingi i visoravni Giza. Detaljni pregled svih značajki naveo je Schocha da povjeruje kako u priči postoji nešto više od ono ga što prihvaćena povijest može objasniti.
Zapažanja u Gizi: travanj 1991.
Schoch je na Gizi uočio da su Sfinga i Hram u dolini građeni u dvije etape i da su popravljani, čak i u drevnim vremenima. Također je utvr dio da je hram Sfinge, a možda i Hram u dolini, izgrađen od blokova vapnenca izvađenim iz udubljenja Sfinge, što je klesarima osiguralo dovoljno prostora za klesanje njezina tijela. Ako je to točno, znači da su hramovi jednako stari kao i sama Sfinga. Poslije su drevni Egipćani te hramove obzidali obrađenim kamenom, glatkim pločama naprav ljenim od granita iz Aswana. Schocha su njegova zapažanja o oblogama i blokovima vapnenca ispod njih navela na pomisao da su kameni blo kovi oba hrama bili izloženi prirodnim elementima, te su ih vremen ske prilike znatno oštetile prije nego su stavljene granitne obloge.
Ondje gdje su zidovi hrama u dolini bili bez obloga, vidjela se nepra vilna površina. Ta neravna površina, "zbrda zdola" kako kaže Schoch, očito je nastala slijedom radova drevnih Egipćana koji su odstranjiva li i ravnali oštećene površine prije stavljanja granitnih obloga. Izgleda "zbrda zdola", jer nisu odstranili dovoljno oštećene površine da bi ona bila savršeno glatka. Na nekim su mjestima stražnje strane granitnih ploča rezane tako da se uklope u neravnu površinu unutrašnjih bloko va od vapnenca. Za Schocha, to je značilo da je oštećenost građevine već i u drevnim vremenima bila znatna.
Schoch je opazio da postoje četiri različita tipa oštećenja izazva nih vremenskim prilikama na geološkom području u i oko Sfinge: kiša, vjetar, ljuštenje i raspadanje (također se spominje kao otapanje). Ošteće nja izazvana kišom, zaključio je Schoch, vidljiva su na tijelu Sfinge i
Slika 1.2. Zapadni zid oko udubljenja Sfinge
na zidovima oko nje. Ondje gdje je na zidovima došlo do erozije izazva ne vodom, kamen izgleda valovito. Ta je erozija izazvana vodom uve like razvijena i dobro vidljiva unutar ograde. Također ima vertikalnih pukotina gdje je tekuća voda slijedila spojeve i oštećenja u kamenu.
Oštećenja od vjetra, izrazito drukčija od erozije izazvane kišom, također se vide na građevinama u Gizi, a vjerojatno su započela, mi sli Schoch, u vrijeme Starog kraljevstva (2650-2152. pr. Kr.). Lica isklesana na grobnicama i kipovima još uvijek su jasno vidljiva; me đutim, vjetar i pijesak izdubili su mekše slojeve stijena, te je nastala duboko erozivna karakteristika "vjetrovitog tunela". Razne grobnice i građevine Starog kraljevstva južno i zapadno od Sfinge, napravljene od istih slojeva vapnenca kao i njezino tijelo, primjeri su erozije izaz vane vjetrom.
Erozija izazvana vjetrom može se predočiti ako se kamen stanac od vapnenca zamisli kao torta. Svaki naizmjenični sloj biskvita i kreme predstavlja tvrde i mekane slojeve stijene. Kad se torta prereže, pojav ljuje se njezin presjek i slojevi su jasno vidljivi. Ako prstom prođete po sloju biskvita, ništa se neće dogoditi. Međutim, ako
prstomprijeđe-te preko sloja kreme, što predstavlja mekši dio stijene, dobit ćeprstomprijeđe-te vodo ravno udubljeni izgled. Na isti način vjetar djeluje na tvrde i mekane slojeve stijena.
Treći tip erozije koja je djelovala na kamene površine poznat je kao ljuštenje. Ljuštenje koje se vidi na Sfingi i hramovima dogodilo se rela tivno nedavno (unutar posljednjih dvjesto godina), kao posljedica mo dernih uzroka: kiselih kiša i zagađenosti zraka. Četvrti tip oštećenja uslijed vremenskih prilika, otapanje, postoji samo u nekoliko građevina koje podsjećaju na špilje, kao što su grobnice, uslijed ciklusa isparava-nja do kojih dolazi u tim zatvorenim prostorima. Kondenzacija i ispara-vanje vode u atmosferi pokriva stijene veoma finim slojem mineralnih kristala, tekamenim površinama u tim područjima daje izgled rastop ljenog voska.
U nekim slučajevima može biti teško razlikovati četiri tipa ošteće nja uslijed vremenskih prilika, jer jedna vrsta prekriva drugu; ali op ćenito govoreći, različiti oblici oštećenja jasno su vidljivi i može ih se međusobno razlikovati. Ono što Schoch smatra oštećenjima izazva nim kišom, najstariji je i najčešći tip oštećenja na visoravni Giza. Vidljiv je jedino na najstarijim strukturama u Gizi, kao što su tijelo Sfinge i zidovi kojima je okružena. Na mnogim se mjestima vidi ero zija izazvana vjetrom, a ta su oštećenja iznad vodom istrošenih stije na. Stoga je zaključio da je do najvećih oštećenja izazvanih kišom došlo prije nego je sjeverna Afrika postala pustinja.
To zapažanje potkrepljuju mastabe od opeka napravljenih od blata na visoravni Sakkara, šesnaest kilometara južno od Gize. Nepobitno je utvrđeno da te građevine potječu iz vremena prve i druge dinastije (2920-2650. pr. Kr.), a na njima nema dokaza o eroziji izazvanoj vodom kao na zidovima oko Sfinge. Jednako kao na mastabama, na grobni cama iz Staroga kraljevstva u Gizi (2650-2152. pr. Kr.) ima vidljivih znakova erozije izazvane vjetrom, ali nema znakova koji bi ukazivali na eroziju izazvanu vodom. Iz tih je razloga Schoch zaključio da je izrazita erozija izazvana vodom, kakva se vidi na velikoj Sfingi i s njom povezanim građevinama, nastala prije razdoblja Starog kraljevstva, a vjerojatno i prije dinastičkog vremena uopće.
Započinjući sa samim drevnim Egipćanima i nastavljajući do da našnjih dana, Sfinga je podvrgnuta nizu popravaka - tijekom Staroga
kraljevstva 2500. g. pr. Kr.; u razdoblju Novoga kraljevstva 1400. g. pr. Kr.; u vrijeme dvadeset šeste dinastije, 664-525. pr. Kr.; te također tijekom grčko-rimske ere, između 300. g. pr. Kr. i 400. g. poslije Kr. Tijekom tih popravaka, često se iskopavao prostor oko Sfinge jer je pi jesak zatrpavao udubljenje ako bi nekoliko desetljeća ostala zanemare na. Nakon svakog iskopavanja, blokovi za popravak često su se žbukom učvršćivali na oštećeno tijelo u nastojanju da kip opet dobije svoje originalne obrise. Prema onome što kaže Schoch, najstariji popravak površine Sfinge obavljen je zidarskom tehnikom koja se koristila u vrijeme Staroga kraljevstva, ili se barem tako čini. Ako je to točno, do biva se još jedan argument u korist teorije da je Sfinga mnogo starija.
Seizmički pregledi
Površina vapnenačkih stijena doima se čvrstom, ali zapravo je mekana i porozna, s geološkog stanovišta. Kad se jednom stijena odreže, ona počinje dobivati oštećenja izazvana vremenskim prilikama, a stupanj ili dubina oštećenja ispod površine u preciznoj je korelaciji s trajanjem izloženosti prirodnim elementima.
U tom procesu trošenja, stijena postaje mekša. Neke se njezine čestice raspadaju i ona postaje slabija. Koliko će duboko prodirati ošte ćenja u stijenu ispod površine, ovisi o vrsti kamena, ali također - ve oma važno - o tome koliko je dugo bila izložena prirodnim silama. Seizmička refrakcija, bilježenje geoloških svojstava uz pomoć zvučnih valova, omogućuje geolozima određivanje granice između slabe, is trošene stijene i donjeg sloja tvrdog vapnenca. Ako se utvrdi do koje je dubine stijena oštećena, može se procijeniti prije koliko je vreme
na obavljeno iskopavanje. Kad se iz kamenoloma vade kameni blokovi, preostale stijene izložene su prirodnim elementima i počnu se pojav ljivati oštećenja. S vremenom ta oštećenja prodiru sve dublje u stijene koje su ostale u kamenolomu. Zahvaljujući dubini oštećenja na tim stijenama može se procijeniti prije koliko je vremena obavljeno odvaja nje kamenih blokova u kamenolomu.
Uz dopuštenje Egipatske organizacije za starine, Schoch je, uz po moć seizmologa dr. Thomasa Dobeckija, obavio pregled seizmičke refrakcije kako bi otkrio kakva oštećenja postoje ispod površine na zidinama oko Sfinge. Rezultati su pokazali da oštećenja ispod površine
nisu jednolika, što uvelike ukazuje na činjenicu, prema Schochovu mi šljenju, da zidovi oko Sfinge nisu napravljeni u isto vrijeme. Procjenji vanjem kad je iskopano najmanje oštećeno područje, a time i prvo izloženo vremenskim elementima, mogao je procijeniti minimalnu starost Sfinge.
Pregled je pokazao da su ispred i s obje strana Sfinge oštećenja ispod površine duboka od metar i osamdeset do dva metra i četrdeset. Među tim, duž stražnje strane (zapad) vapnenac je oštećen samo do dubine od metar i dvadeset - posve neočekivano otkriće. Ako je Sfinga odjed nom isklesana, bilo bi razumno pretpostaviti da će okolni vapnenac općenito pokazivati istu dubinu oštećenja.
Jedno tumačenje tih neočekivanih rezultata glasi da su u početku isklesane samo strane i prednji dio Sfinge, pa je djelovala kao izbočina čiji je stražnji dio još uvijek pripadao okolnim stijenama. Schoch vje ruje da je njezin stražnji dio u početku isklesan samo do razine gornje terase, koja se danas nalazi odmah zapadno od Sfinge, unutar zidova.
Slika 1.4. Tlocrt Sfinge i zidova oko nje (iz ilustracije Colina Readera)
Prema egipatskom egiptologu Selimu Hassanu, Sfinga se u početku trebala promatrati samo s prednje strane tako da njezin hram, koji se nalazi ispred nje, djeluje poput prijestolja na kojem Sfinga sjedi. Druga teorija kaže da je stražnja strana Sfinge isklesana iz stijene kad i ostali dijelovi, ali samo za uski prolaz koji je kasnije proširen.
Kako bi se točno utvrdilo kad je stražnji dio Sfinge odvojen od ka mena stanca i odredila kronologija mogućeg širenja prolaza ispred zapadnog zida ograde, trebat će obaviti daljnja istraživanja. No, jasno je da je tlo od vapnenca iza stražnjeg dijela Sfinge, koje je seizmički testirano u travnju 1991, poslije izloženo utjecaju vremena, možda u vrijeme Kefrena. Drugim riječima, nakon što su isklesani prednji i bo čni dijelovi Sfinge, vapnenačka tla uz te tri strane došla su pod utjecaj prirodnih elemenata, ali ono što je tek kasnije postalo vapnenačkim tlom iza stražnjeg dijela Sfinge još uvijek je bilo zaštićeno debelim slojem čvrstih stijena.
Također je moguće da je Kefren popravio Sfingu i njezine hramove 2500. g. pr. Kr. i da je u to vrijeme isklesana stražnja strana Sfinge, tako odvajajući njezino tijelo od zidova oko nje. Budući da je baza nje zinog stražnjeg dijela bila oštećena i popravljena blokovima vapnenca tijekom Kefrenove vladavine, malo je vjerojatno daje stražnji dio Sfin ge isklesan poslije. Ako se stražnji dio Sfinge oslobodio tijekom
restau-racija u razdoblju osamnaeste dinastije Novoga kraljevstva (1539-1295. pr. Kr.), bilo bi nemoguće objasniti oštećenja do metar i dvadeset is pod površine, jer je otad prostor u udubljenju uglavnom bio ispunjen pijeskom. Schoch vjeruje da je Kefren razotkrio vapnenačko tlo iza Sfinge, pregledano seizmičkim testiranjima 1991, te da je 2500 g. pr. Kr. vapnenačko tlo na zapadnoj, stražnjoj strani dospjelo pod utjecaj vremenskih prilika.
Djelomice na temelju njegove analize dokaza da je oštećenje vap-nenačkog tla oko Sfinge 50 do 100 posto dublje na prednjoj i bočnim stranama nego na stražnjoj strani kipa, Schoch daje jednu procjenu za vrijeme klesanja prednjeg dijela Sfinge i drugu za stražnji dio. Jed nostavno rečeno, tlo iza Sfinge oštećeno je do dubine od samo metar i dvadeset, dok je prednji dio oštećen do dubine od dva metra i četrde set; to pokazuje da je prednji dio dvostruko stariji od stražnjega. Sc hoch procjenjuje da je tlo iza Sfinge prvi put razotkriveno 2500 g. pr. Kr., a da su prednja i bočne strane unutar zidova (i prednji dio Sfinge) morali nastati između 7000 i 5000 g. pr. Kr.
Prema Schochu, to je samo procjena, a budući da brzine oštećenja nisu konstantne, početni klesarski radovi mogu biti još stariji. Ako je Sfinga uvelike oštećena padalinama u ranom razdoblju svojeg postoja nja, Schoch tvrdi da je mogla biti isklesana prije posljednjeg velikog kišnog razdoblja u dolini Nila, prije deset do pet tisuća godina.
Poplave ili kiša?
Egipat je doživio razdoblje nepredvidljivih poplava tijekom te kišne ere, što se često naziva Nabtian Pluvial. Također se pretpostavlja da su sporadične obilne kiše duž Nila mogle trajati sve do 2350. g. pr. Kr. Čak i tijekom povijesnih vremena (kad je čovječanstvo već posjedova lo pisani jezik), zabilježeni su vlažniji uvjeti i sporadične, neuobičaje no visoke poplave Nila.
Međutim, izlijevanje Nila kao uzrok erozije Sfinge - umjesto obične erozije izazvane kišama - ne odgovara dobivenim pokazateljima, pre ma Schochu. U zidovima oko Sfinge najniže su stijene, koje su mekše od slojeva u višim dijelovima zida, više izbočene od onih na vrhu. Ako je naglo poplavljivanje područja uslijed izlijevanja Nila bilo zna čajan uzrok erozije, mekane stijene na dnu zidova bile bi više
udublje-ne. Dok bi se bujica dizala prema gore, voda bi se zavlačila ispod naj viših stijena. Međutim, to se ne može vidjeti na zidovima oko Sfinge. Najviši slojevi stijena, koji su tvrdi, više su uvučeni nego drugi slojevi. Schoch tvrdi da vrste erozije koje se mogu vidjeti u udubljenju oko Sfinge nije izazvala poplava. "Očito su padaline uzrok tih erozivnih svojstava", kaže Schoch. Za njega je izgled oštećenja očiti dokaz erozije izazvane kišom: "To je klasičan, školski primjer onoga što se događa vapnenačkoj stijeni kad po njoj tisućama godina udara kiša."
Ta vrsta oštećenja - erozija uslijed kiše - postoji samo u jednom području visoravni Giza: na Sfingi i zidovima oko nje.
Schochov zaključak
Na temelju klimatske povijesti Egipta, može se tvrditi da je Sfinga iskle sana u veoma davnim dinastičkim vremenima, 2920-2650. pr. Kr., ili u preddinastičkom razdoblju, krajem četvrtog i u trećem tisućljeću pr. Kr. Međutim, zbog seizmičkih podataka i jakih oštećenja same Sfinge, zidova oko nje i susjednih hramova (koji su obloženi kamenim pločama tijekom Staroga kraljevstva, 2650-2152. pr. Kr.), Schoch je za ključio da je Sfinga vjerojatno isklesana nekoliko tisuća godina prije od općeprihvaćenog razdoblja od 2500 g. pr. Kr. Kao što je već rečeno, na temelju uočenih dokaza, Schoch procjenjuje da je kolosalna skulp tura napravljena od 7000 do 5000 g. pr. Kr., a možda čak i prije.
Schoch shvaća da je jedna od poteškoća što ih mnogi ljudi vide u njegovim zaključcima činjenica da povjesničarima nedostaje kulturni i arheološki kontekst koji bi mogao objasniti klesanje Sfinge prije tre ćeg tisućljeća pr. Kr. Danas ima veoma malo pokazatelja da je u tako davno vrijeme postojala kultura sposobna izraditi tako veliki kip i hram. No također je moguće da poznate preddinastičke naseobine ne pred stavljaju sofisticiranu kulturu zaslužnu za klesanje Sfinge. Moguće je da postoje i drugi ostaci takve kulture, ali još nisu otkriveni; možda su zakopani duboko ispod naplavljenog tla Nila. Nadalje, viša razina mora u odnosu na onu od prije deset tisuća godina, mogla je pokriti golema prostranstva zemlje duž obale Mediterana, možda nekoć na stanjena pradavnim kulturama.
Schoch tvrdi da su dokazi o postojanju sofisticiranih kultura u drugim područjima tijekom tog razdoblja, primjerice u istočnom
Mediteranu, doista otkriveni, što bi značilo da je takva kultura mogla postojati. Pretpovijesna naselja slična gradovima, kao što su Jerihon i Catalhoyuk, potvrđuju činjenicu da su organizirane kulture prije 5000 g. pr. Kr. bile sposobne za sofisticirane projekte. Narod Catalho-yiika gradio je opekama od blata i drvenom građom, stvarajući doma ćinstva koja se ne razlikuju previše od naših današnjih domova. Njiho vi su domovi imali kuhinju, prostorije za boravak i spavanje, te skladišni prostor. Također su otkriveni umjetnički ukrašena religiozna svetišta, što pokazuje da je u njihovoj kulturi postojala kompleksna simbolika i religiozna tradicija.
Tragovi prve gradnje u Jerihonu potječu iz devetog tisućljeća pr. Kr. Sa zapadne strane grada podignuti su veliki kameni zid i kula s unutrašnjim stubama, možda u cilju obrane od poplave. Te su struktu re nastale oko 8000 g. pr. Kr. U središtu kule izgrađene su stube od golemih kamenih ploča, slično graditeljskim tehnikama u kulama eu ropskih srednjovjekovnih dvoraca. Schoch zaključuje da kompleks Sfinge ne bi bio izdvojeni fenomen u neolitskom svijetu. U području Mediterana su se čak prije deset tisuća godina gradile druge megalitske strukture.
Reakcija: argumenti u korist mlađe Sfinge
Prije formalne prezentacije Westovih i Schochovih otkrića, vijesti o njihovu radu i preliminarnim zaključcima procurile su do medija. Egiptolozi su se razbjesnili. Jedan je njihov rad nazvao "američkom halucinacijom. West je amater. Nema nikakvih znanstvenih temelja za bilo što od toga", te je dodao da oni "iskorištavaju egipatske spome nike za osobnu dobit". Drugi je ugledni egiptolog za njih rekao da su "bezosjećajne neznalice".
Na godišnjem sastanku Američkog udruženja za unapređivanje znanosti, 7. veljače 1992. u Chicagu, Schoch i West su prezentirali svoja zapažanja pred nekoliko stotina znanstvenika, među kojima su se na lazili egiptolozi i geolozi. Dokazi dr. Schocha, i s njima povezana teori ja koja je objašnjavala podatke, nisu bili dobro prihvaćeni u zajednici egiptologa. Kasnije je egiptolog Mark Lehner izrazio svoju nevjericu. Još uvijek je čekao kako bi vidio čvrste dokaze da su oštećenja Sfinge doista izazvana kišama:
Nisam vidio nikakve dokaze. Vidio sam mnoge dijapozitive, da, taj drastično valoviti presjek onoga što zovemo II. naslaga Sfinge. Ali nisam vidio podatke koji bi me uvjerili da je erozija Sfinge doista izazvana kišom. Mi se pitamo, ako ju je izradila civilizaci ja ili kultura koja je postojala toliko prije, gdje su drugi dokazi o toj kulturi? Gdje? Pokažite mi krhotinu lončarije. Pokažite mi grobnicu. Pokažite mi natpis. Pokažite mi bilo kakav drugi djelić skulpture. Pokažite mi bilo koje arheološko nalazište koje potječe iz tog razdoblja.
Na konferenciji se nalazio pisac i povjesničar dr. Paul William Roberts, a zastupao je jedan od kanadskih vodećih istraživačkih časopisa. Pre ma njegovu je mišljenju John West bio akademska najgora noćna mora. Niotkuda se pojavio taj čovjek s teorijom. Bila je dobro osmišljena, suvislo opisana, prekrasno napisana i izvrsno prezentirana. Štoviše, bila je puna nepobitnih podataka. Roberts je rekao: "Da su dopustili Johnu Westu da bude na podiju, a ne ga u tome spriječili jer iza njego vog imena ne stoje akademske titule, doživjeli bi još teži napad. Imali bi manju mogućnost za obranu. Ovako, nisu mogli odgovoriti na ono što je rekao dr. Schoch." To je bio težak dan za tradicionalne egipto-loge. Posljedica Schochove prezentacije bila je ta da je 275 nazočnih geologa Schochu i Westu ponudilo pomoć u njihovu projektu.
Kasnije te godine, BC Video sklopio je nagodbu s ekipom West-Schoch, te je dogovoreno snimanje videozapisa. To je dovelo do doku mentarnog filma NBC-a pod naslovom The Mystery of the Sphinx
(Tajna Sfinge), koju je vodio Charlton Heston, a West je dobio nagradu Emmy za "najbolje istraživanje". Nakon toga, rasprave o dokazima oš tećenja Sfinge eskalirale su u bitku oko tumačenja dokaza.
Zahi Hawass, glavni tajnik Vrhovnog vijeća za egipatske starine i direktor projekta iskopavanja piramida u Gizi, odbija uzeti u obzir tu ideju. Tvrdi da svako alternativno objašnjenje nastanka Sfinge treba ignorirati, te kaže da "nije dobro prepirati se; tada teorija može umri jeti." Egiptolog i autor knjige Riddles of the Sphinx (Zagonetke Sfin
ge) Paul Jordan objašnjava taj stav: "Ako Sfingu želite prikazati mno go starijom, kako bi to neki ljudi - poput dr. Schocha - željeli, onda činite veliku štetu cijelom poimanju egipatske civilizacije što smo ga mukotrpno stvarali."
Suština problema za te egiptologe je što starija Sfinga dovodi u pi tanje konvencionalne stavove o tome kad se i kako razvila civilizacija u dolini Nila. Ako je to točno, egiptolozi će biti prisiljeni ponovno razmi sliti o svojoj tradicionalnoj priči o tome tko su točno bili dinastički Egipćani i odakle su došli, kulturološki kao i zemljopisno. Čini se da to radije ne bi učinili.
U kritici Schochova istraživanja objavljenoj u Archeology
Magazi-neu, Zahi Hawass i Mark Lehner odbacuju Schochove tvrdnje i napa
daju televizijski dokumentarni film The Mystery of the Sphinx (Tajna
Sfinge). No, Schoch tvrdi da taj popularni dokumentarni film zapravo
nikad nije trebao zauzeti mjesto petnaest sveobuhvatnih akademskih radova što ih je objavio o toj temi. Argumenti Hawassa i Lehnera u korist mlađe Sfinge tvrde da njezino sadašnje stanje ukazuje na ošteće nja koja su nastala u prošlosti, ali nisu izazvana kišom. Oni kažu: "Drev na i novija oštećenja na Sfingi uglavnom su nastala na isti način." Govore o varijacijama kvalitete vapnenca u stijeni, te tvrde da je ljušte-nje kamena uzrok erozije, prošle i sadašljušte-nje. Schoch smatra da je to ljuštenje površinsko oštećenje, izazvano novijim zagađenjem, talože njem kiselina, naslaga soli iz podzemnih voda u obližnjem selu i postav ljanjem brana na Nil.
Kao odgovor na Hawassovo i Lehnerovo žestoko pobijanje, Schoch piše da jednostavno nastoji objasniti geološke podatke što ih je prou čavao i uočio:
U prezentiranju hipoteze da se prvo klesanje velike Sfinge u Gizi zbivalo mnogo ranije no što se misli, čini se da sam izazvao mno ge polemike unutar zajednice egiptologa i arheologa. Nije mi želja da budem zagovornik kontroverzne hipoteze; jednostavno iznosim pokusnu pretpostavku koja, po mojemu mišljenju, naj bolje odgovara dokazima.
Dr. Schoch nije želio biti dogmatičan u svojoj tvrdnji da je Sfinga iskle sana tisuće godina prije pojave prve egipatske dinastije, već je jedno stavno želio prezentirati provjerljivu hipotezu o starosti Sfinge.
Sol kao uzrok erozije
Početkom 1980-ih, dok je razrađivao geologiju Sfinge, dr. K. Lal Gauri opazio je da je pijesak, koji je odstranjen sa zidova oko Sfinge, premda suh na površini, natopljen vodom nekoliko centimetara u tlu. Tako đer je opazio da je kamen stanac, koji je bio u kontaktu s pijeskom, isto tako natopljen vodom. Dvije godine poslije, Gauri je, zajedno s Georgeom Holdrenom i Willardom Vaughanom, u jednom znanstve nom radu sugerirao da je za veliki dio oštećenja Sfinge odgovorna količina soli u stijeni i njezina reakcija s vlagom u zraku. Budući da se podzemne vode nalaze daleko ispod površine, tvrdili su da voda mora potjecati iz zraka.
Gauri je otkrio da se u vapnencu od kojeg je Sfinga isklesana nala ze dvije glavne soli topive u vodi: sadra i kamena sol. Također postoji manje stabilna sol topiva u vodi, kalcijev sulfit, ali nije mogao utvrditi nalazi li se u stijeni ili u vodi. Sadra i kamena sol nalazile su se u svim uzorcima što ih je proučavao.
Prema Gaurijevoj teoriji, Sfinga je stoljećima bila zakopana ispod pustinjskog pijeska, što je rezultiralo migracijom soli iz dubine kame na stanca prema vanjskim slojevima. Tijekom tog dugog razdoblja ispod pijeska, stijena se morala navlažiti do znatne dubine, a nakon što je izložena suncu, proces sušenja izvukao je te soli na površinu. Takvo kemijsko djelovanje, reakcija soli i vode, za posljedicu ima lju-štenje kamena. Jasno se vidi, a takva vrsta erozije događa se i danas. Taj tip erozije nastaje uslijed noćnog stvaranja rose na površini sti jene, a ona otapa soli u površinskom sloju kamena. Taj se tanak sloj slane vode potom uvlači u pore kamena. Kad iziđe sunce, temperatura raste i voda ishlapljuje, a sol ostaje. Kristali koji se stvaraju u porama vrše pritisak uslijed kojeg se ljušti tanak sloj površine kamena.
Gauri priznaje da su Sfinga i zidovi oko nje bili i još uvijek jesu izlo ženi ekstremno brzom oštećivanju izazvanom prirodnim elementima, te naglašava da je od početka dvadesetog stoljeća došlo do znatnog propadanja. Vapnenac je, zbog ljuštenja od soli, na nekim mjestima tako mekan da možete prstima mrviti komadiće stijene. Ljuštenje je tako uznapredovalo da se mogu vidjeti velike ljuske slične čipsu. Gauri tvrdi da su oštećenja i erozija na Sfingi i zidovima oko nje posljedica te
vrste kemijskih promjena, te da ponovno određivanje starosti Sfinge nije potrebno.
Gauri smatra da su duboke raspukline na zapadnom i južnom zidu zapravo nastale prije nekoliko milijuna godina, prilikom pomicanja cijele visoravni uslijed čega je došlo do nagiba u slojevima stijena. Ra spukline su proširene u šupljine ili kanale uslijed hidrauličke cirkulacije podzemnih voda. Kasnije su razotkrivene, kad se iskopalo udubljenje oko Sfinge. Tome srodna teorija, što su je iznijeli Hawass i Lehner, kaže da su podzemna kretanja vode, tijekom eocena, izazvala otvaranje tih raspuklina dok se vodena masa spuštala.
Hawass i Lehner prihvaćaju Gaurijeve zaključke, te su u raznim član cima tijekom 1990-ih tvrdili da je Sfinga isklesana sredinom drugog tisućljeća pr. Kr. Njihovi se argumenti temelje na tvrdnji da su sadašnje oštećivanje Sfinge i brzina erozije pokazatelji propadanja u prošlosti. Vjeruju da je drevno i suvremeno propadanje Sfinge uglavnom isto.
Schochovo pobijanje slanog ljuštenja
Schoch priznaje da je ljuštenje izazvano solima važan današnji faktor propadanja na visoravni Giza. Međutim, tvrdi da samo to ne može ob jasniti sva oštećenja koja se vide na Sfingi i zidovima oko nje. Točnije rečeno, ne može objasniti naglašeniju eroziju vidljivu na zapadnoj strani zidova. Schoch primjećuje da su se drugi istraživači usredotoči li na današnje uzroke propadanja Sfinge, osobito na oštećenja izazvana kretanjem soli; premda su ta izučavanja važna za pokušaje zaustavlja nja današnje erozije, kaže Schoch, mogla bi biti irelevantna kad se pokušava odrediti podrijetlo drevnog propadanja Sfinge. Tvrdi da se današnje, moderne brzine propadanja ne mogu projicirati u daleku prošlost visoravni Giza. Schoch vjeruje da zagađenost zraka, kisele kiše, uzdizanje vodom natopljenih razina tla zbog uleknuća i taloženja i ispušni plinovi automobila mogu štetno utjecati na građevine i kipove na visoravni Giza, te da procesi moderne erozije nisu isti drevnim pro cesima u svakom - a osobito ovom slučaju.
Schoch tvrdi da će slano ljuštenje imati maksimalan učinak na Sfin-gu u ekstremno sušnim uvjetima, i kad su strukture izložene prirodnim elementima. Međutim, kad su zakopani ispod sloja pijeska, Sfinga i zidovi oko nje zaštićeni su od te vrste erozije. Nadalje, ljuštenje stijena
trebalo bi zahvatiti sve vapnenačke površine na visoravni Giza. Ipak, ni na jednoj drugoj površini ne može se vidjeti isti tip oštećenja kao na zidovima oko Sfinge. Stvaranje kristala soli doista oštećuje Sfingu i druge strukture u današnje vrijeme, ali to ne objašnjava drevne ob rasce propadanja kakvi se vide na tijelu Sfinge i zidovima oko nje. Ti specifični tipovi erozije, tvrdi Schoch, potječu od kišnice i nema ih nigdje drugdje na visoravni Giza.
Što se tiče ranije spomenutih raspuklina, Schoch ukazuje na činje nicu da su vapnenačke stijene u Gizi "ispresijecane" pukotinama ili spojevima starim milijunima godina. Nešto od toga može biti posljedi ca geoloških neispravnosti, ali nisu se sve otvorile kao raspukline svu gdje na visoravni Giza. Schoch tvrdi da vertikalne raspukline, poput onih na zidovima oko Sfinge, može stvoriti jedino voda, u prvom redu padaline, te su doista važne za starost Sfinge. Bujice vode od padalina teku putovima najmanjeg otpora, zavlačeći se u slabe spojeve i pukoti ne. Ta je vrsta erozije vidljiva na zapadnom zidu i zapadnom dijelu južnog zida oko Sfinge. Schoch tvrdi da su raspukline na tim mjestima izazvane obiljem kišnih bujica. Istočni dio južnog zida, gdje su raspu kline mnogo manje naglašene, i istočni zid nisu morali podnijeti nalet bujica. Schoch razlikuje prirodno nastale raspukline od otvorenih pukotina koje su posljedica padalina, premda njegovi kritičari to ne priznaju.
Zapažanja Davida Coxilla
U studenom 1997. je David Coxill, britanski urbanist i član Geološkog društva Londona, posjetio Egipat i visoravan Giza kako bi bolje razu mio žestoke polemike oko starosti Sfinge. Školovan za geologa, Coxill je objavio istraživačke radove o Ostracodi u jugozapadnom Atlantiku i knjige o povijesti rudarstva Shropshirea. Njegova su zapažanja o vi soravni Giza objavljena u članku pod naslovom "Riddle of the Sp hinx" ("Zagonetka Sfinge").
Kao i drugi geološki istraživači prije njega, Coxill je zaključio da kamen vapnenac od kojeg je Sfinga isklesana potječe od drevnog sedi menta iz toplog, plitkog, karbonatima bogatog mora iz razdoblja eo cena, od prije pedeset milijuna godina. Kip Sfinge i zidovi oko nje iskle sani su od dva sloja, koje zovemo naslage, vapnenačkih taloga. Najtvrđi
Slika 1.5. Slojevi stijena Sfinge (iz ilustracije Marka Lehnera)
vapnenac, poznat kao III. naslaga, čini glavu Sfinge, a ostatak tijela i okolno područje napravljeni su od II. naslage, mekšeg i poroznijeg ka mena vapnenca. I. naslaga je veoma tvrdi sloj koji čini donji dio Sfinge.
Glava Sfinge, koja se sastoji od tvrdog vapnenca (III. naslaga), go tovo uopće nema tragova erozije. Tragovi koji na njoj ipak postoje, u geološkom smislu, ukazuju na poredak taložnih stijena. Riječ je o nizu ispruganih oznaka koje ukazuju na prevladavajući smjer i kut taloženja. Suprotno tome, II. naslaga se sastoji od tankih slojeva vap nenca, koji se zovu pločice, a puni su pukotina i duboko oštećeni. Oba sloja (II. i III. naslaga) od kojih je Sfinga isklesana potječu od slojeva stijena koje su gotovo pod kutom od 180 stupnjeva (subhorizontalni slojevi).
Subvertikalni spojevi (gotovo, ali ne posve vertikalni) II. naslage karakteristični su za okolne zidove i samu Sfingu, premda u manjoj mjeri, te je riječ o prirodnim raspuklinama u stijeni. Nastali su steza njem sedimenata tijekom procesa pretvaranja u stijenu, te nisu tekton ske neispravnosti povezane s potresima. Neke su pukotine otvorene na vrhu, te se sužavaju i postupno zatvaraju niže dolje u vertikalnom profilu zida oko Sfinge; takve pukotine postoje i na tijelu Sfinge. Cox-ill je opazio da su te slabosti u stijeni selektivno, a time i progresivno, dolazile pod utjecaj erozijskih sila prirode - drugim riječima, kiše.
Slojevi taložnog vapnenca od kojih se sastoji tijelo Sfinge erodirali su tako da izgledaju relativno glatko, valovito, uz izmjenjivanje izboče-nih i uvučeizboče-nih područja.
Općenito govoreći, tvrđi slojevi su izbočeni, a mekši su slojevi uvu čeni. Zaobljeni "konkavni" izgled ističe se na okolnim zidovima, na mjestima gdje su znatno uvučeni. Paradoksalno, odmah ispod vrata Sfinge, tvrđi i mekši slojevi uvučeni su više nego na sličnim
područji-Slika 1.6. Erozija izazvana vodom na južnom zidu oko Sfinge
ma II. naslage, pri dnu tijela Sfinge. Prema Coxillu, to pokazuje da su gornji slojevi duže bili izloženi.
Što se tiče uzročnika tih svojstava propadanja, Coxill vjeruje da je važno donositi zaključke na temelju vidljivih dokaza, i ne pretpostaviti da je odgovorna sadašnja pustinja Sahara. Kad bi pijesak i vjetar bili odgovorni za eroziju, onda bi se mogli očekivati oštri, uglati spojevi između izmjeničnih slojeva. Međutim, toga nema. Umjesto toga, sve je glatko i valovito. Pukotine se otvaraju na vrhu i sužavaju se dolje u stijeni. Ako je vjetar bio uzrok, najveća bi se erozija mogla očekivati pri dnu tijela Sfinge i zidova oko nje. Ondje, i odmah ispod vrata kipa, sila pijeska nošenog vjetrom bila bi najveća. Zbog zaštitnih kamenih blokova, stavljenih tijekom popravaka u drevnim vremenima, teško je protumačiti eroziju u dnu tijela Sfinge. Međutim, nije tako kad je riječ o zidovima oko kipa. Ondje se vidi opsežnija erozija, koja nije povezana s vjetrom, a karakteristična je za vodu koja se slijeva preko kipa i okolnih zidova. Isti taj tip oštećenja također je vidljiv na blokovi ma vapnenca korištenim za gradnju hrama u dolini. Ipak, nema ga na drugim spomenicima svrstanim u Staro kraljevstvo (2650-2152.
g. pr. Kr.). Coxill shvaća da je to razlog polemika, te pita: Kako se to može objasniti, te koje su implikacije za arheologiju?
Ako se redovito ne iskopava, prostor oko Sfinge se za nekoliko de setljeća napuni pustinjskim pijeskom. Napoleon je Sfingu našao u istom stanju kao i Tutmozis IV između 1425. i 1417. g. pr. Kr.: zakopa nu do vrata. Posljednji je put očišćena 1925. Coxill smatra da to objašnjava zašto vjetar nije uništio značajke erozije izazvane vodom i zašto je Sfinga preživjela do današnjih dana sa znatnim popravcima svoje baze. Sfinga je, kao i pokazatelji oštećenja vremenskim prilikama, tijekom većega dijela svoje povijesti, bila pokrivena pijeskom, a to ju je zapravo štitilo. Ne bi bilo tako da se Sfinga nalazi na nekom uzdig nutom mjestu.
Coxill također smatra da teorija što ju je iznio Farouk El Baz s Bo stonskog sveučilišta - da je Sfinga bila yardang (izbočena stijena, gre ben što ga je stvorio vjetar od isušenog korita rijeke) - nije baš vjerojat na. Samo je njezina glava mogla biti prirodna izbočina; ostalo, tvrdi Coxill, je moralo biti iskopano. Pobija tu teoriju i kaže da je cijela Sfin ga bila prirodna izbočina u stijeni i na njoj se vide tragovi djelovanja vremenskih prilika koji su postojali prije klesanja kipa. Da je u početku bila yardang, s već postojećim oštećenjima, onda bi se klesanjem ba rem odstranili valoviti profili koji se danas vide na tijelu.
Što se tiče slanog ljuštenja kao primarnog uzroka erozije, Coxill smatra da ni to nije vjerojatno. Slaže sa Schochovim zaključcima da kondenzacija utječe na sve spomenike u Gizi, ali veoma se rijetko mo gu vidjeti značajke oštećenja kao na Sfingi, zidovima oko nje i kamenim blokovima hrama u dolini. Štoviše, te značajke iziskuju intenzivan utjecaj vremenskih prilika da bi dobile svoj sadašnji izgled. Jednako kao Schoch, Coxill vjeruje da je erozija od kondenzacije i isparavanja jednostavno previše blaga i beznačajna u suhoj klimi da bi stvorila takve učinke.
Coxill misli da fluktuacije vodom natopljenih slojeva tla ispod Sfinge ne bi mogle dovesti do pukotina koje su šire na vrhu (što su Hawass i Lehner tvrdili, kako je spomenuto ranije u tekstu). Coxill se ne slaže ni s Gaurijevom teorijom da su glatka zaobljenja na oštećenim profilima slojeva izazvana gradacijskim razlikama u tvrdoći slojeva tla; Coxill smatra da gradacijske razlike ne objašnjavaju varijacije u
pro-filu oštećenja unutar stijene II. naslage ili postojanje otvorenih raspu-klina.
Ne slaže se ni s teorijom Jamesa Harrella iz 1994. da su izlijevanje Nila i povremene kiše močili pijesak, a to je dovelo do vidljive erozije Sfinge. Prema Coxillu, ta teorija nije prihvatljiva jer bi bujice stvorile dojam odrezanog vala. Takva vrsta erozije počinje formiranjem ureza u stijeni, a to inicira nastanak platforme koja se širi prema unutra. To bi se zasigurno danas vidjelo na zidovima oko Sfinge da je poplavljiva-nje bilo uzrok, ali toga nema. Nadalje, ako je izlijevapoplavljiva-nje Nila izazvalo eroziju Sfinge, to ipak ne bi na zadovoljavajući način objasnilo značaj ke erozije na višim dijelovima tijela i zidova.
Coxill vjeruje da topografija krša (vapnenasti krajolik u kojem šu pljine, vrtače i prirodne raspukline nastaju uslijed vrtloženja podzem nih voda i pri čemu nema površinskih bujica) te regije može objasniti oštećenja u donjim dijelovima Sfinge i zidova oko nje, ali ne glatkoću i valoviti izgled na vrhu.
Coxillovi zaključci
Procesom eliminacije, Coxill je došao do zaključka da samo kiše mo gu objasniti tragove oštećenja na Sfingi i zidovima oko nje. Poplave, vrtloženje podzemnih voda ili slano ljuštenje ne mogu objasniti vid ljive dokaze. Time se, naravno, postavlja pitanje kad je u Egiptu dovolj no intenzivno i dovoljno dugo padala kiša da nastane erozija kakvu danas vidimo.
Uz brzo povlačenje glečera krajem posljednjeg ledenog doba, do šlo je do dramatičnog podizanja morske razine između 13.000 i 9500 g. pr. Kr. To je bilo praćeno obilnim kišama i, u Egiptu, izlijevanjem Nila. Kako se zona umjerene klime pomicala prema sjeveru, uslijedi lo je sušno razdoblje između 9500 i 7000 g. pr. Kr. Od 7000 do 3000 g. pr. Kr. prevladavalo je razdoblje umjerenih kiša. Uz takvu klimat sku povijest, i uzimajući u obzir Schochov i Dobeckijev seizmički pregled, Coxill se slaže da je Sfinga stara sedam tisuća godina. Među tim, upozorava da bi datumi trebali biti što je moguće konzervativ niji dok se ne pojave konačni dokazi. Geolozi nisu sigurni kojom brzinom stijene erodiraju, pa je riskantno pretpostaviti da je to kon stanta.
Prema Coxillu, jedno je sigurno: Sfinga je očito starija od općepri hvaćenog mišljenja da je nastala 2500 g. pr. Kr. Vjeruje da je taj datum određen više zbog povezanosti s Kefrenovim kompleksom nego prema dokazima. Također vjeruje da je podrijetlo Sfinge složenije nego što se misli. Nepobitno je da su tehnike gradnje i oruđe što su ga Egipća ni koristili u Starom kraljevstvu prava zagonetka.
2
TEŽINA GEOLOŠKIH
DOKAZA
Erozija i starost Sfinge
N
e slažu se svi geolozi sa Schochovim zaključkom da je Sfinga isklesana između 7000 i 5000 g. pr. Kr. Britanski geolog Colin Reader nudi datum koji je mnogo prihvatljiviji za tradicionalne egip-tologe. Reader, koji je na Londonskom sveučilištu diplomirao geolo ško građevinarstvo, povezuje građevinarstvo s geologijom, te ima ve liko iskustvo u proučavanju povijesnog razvoja arheoloških nalazišta. Također ga veoma zanima visoravan Giza. U kolovozu 1999. napisao je neobjavljeni rad: "Khufu (Keops) je poznavao Sfingu: usklađivanje geoloških i arheoloških dokaza radi određivanja starosti Sfinge i revi diranog slijeda razvoja nekropole u Gizi". Dvije godine poslije objavio je rad: "Geomorfološka studija nekropole u Gizi, s implikacijama na razvoj nalazišta".Reader je u svojem prvom radu, kako podnaslov kaže, želio uskla diti veoma kritizirane zaključke dr. Schocha. Iznova je proučio geolo giju, geomorfologiju i površinsku hidrologiju nekropole u Gizi i iznio revidirani slijed razvoja visoravni Giza. U svojoj je studiji uzeo u obzir razvoj zidanja kamenom u drevnom Egiptu, uskladio geološke i arheo loške dokaze, te smjestio klesanje Sfinge u kontekst prve ili druge di nastije (2920-2650. g. pr. Kr,).
Neki egiptolozi tvrde da je Sfinga isklesana od samo jednog bloka vapnenačke stijene koji je ostao nakon vađenja kamenih blokova za
Slika 2.1. Strukture na visoravni Giza (iz ilustracije Colina Readera)
Khufuovu (Keopsovu) piramidu (2609-2584. g. pr. Kr.). Drugi vjeruju da je to bio važan dio Kefrenova pogrebnog kompleksa, za kojeg se smatra da je izgrađen tijekom četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.), te da je smještaj Sfinge bio određen rasporedom susjednih građevina: hrama Sfinge, hrama u dolini i Kefrenova puta po nasipu. Reader od bacuje obje hipoteze. Zamisao da je Sfinga isklesana od jednog bloka vapnenačke stijene podrazumijeva, kao što je prije rečeno, da je razina tla bila iznad glave Sfinge, ali se razina spustila uslijed opsežnog vađe nja kamena. Reader vjeruje da se ta velika modifikacija terena kosi s arheološkim dokazima - "hipoteza o vađenju kamenih blokova" zane maruje utjecaj prirodnih geoloških procesa na razvoj visoravni Giza.
Prema Readeru, smještaj Sfinge odredila je topografija visoravni. Dokazi upućuju na to da su značajke krajolika visoravni bile
posije-dica prirodnih geoloških procesa; naprimjer, prije sedam do dva mili juna godina, širenje Sredozemnog mora preplavilo je područje Gize. Njegovo je napredovanje zaustavila jugoistočna kosina vapnenačkih stijena gornjeg Mokattama (Kairo), kao i niz klisura na sjeveru i istoku. Tako je nastala visoravan.
Reader također vjeruje da postoje i druge značajke koje pokazuju da je smještaj Sfinge odredila topografija mjesta, te da je glava Sfinge isklesana od uzdignutog dijela stijene. Južno od Gize nalazio se wadi
Slika 2.2. Readerova topografija Gize. (1) Sfinga, (2) glavni wadi, (3) manji wadi, (4) središnji kamenolom, (5) Kefrenov kamenolom,
(6) Khufuov kamenolom, (7) istočno polje mastaba, (8) zapadno polje mastaba. Strelice pokazuju liniju stijene.
(potok ili kanal ispunjen vodom) poznat kao "glavni wadi". Između tog wadija i Sfinge, postoji nagib tla prema Sfingi sa sjevera i zapada. Sjeverno od Sfinge nalazi se stijena u kojoj je uklesano nekoliko grobni ca. Oštećenja od vremenskih prilika na toj stijeni, i njezin kontinuitet s linijom klisure (značajka koja definira istočni rub visoravni), pokazu ju da je stijena erodirana na prirodni način. Reader o toj stijeni govori kao o sjevernoj obali drugog i manjeg wadija, poznatog kao "manji
wadi". Ondje gdje se zapadni zid oko udubljenja Sfinge sastaje s potpor
nim zidom (koji drži suvremenu cestu) možda još uvijek postoji dio manjeg wadija. Tu se stijena koja definira vrh zapadnog područja Sfinge naglo spušta ispod akumuliranog pijeska. Tako dobiveno ulek-nuće ispunjeno je modernim zidarskim radovima. Njezin je profil zaobljen, što pokazuje da je riječ o prirodnoj značajki, a ne posljedici vađenja kamena.
Kao cjelina, te značajke krajolika pokazuju da je istočni kraj Kefre-nova pogrebnog kompleksa bio određen lokalnom topografijom. U početku se tlo uzdizalo od glavnog wadija na jugu do visoke točke kraj Sfinge. Stijena iz koje je trebalo isklesati Sfingu izdvojena je na sjever nom produžetku visoravni (gdje je izgrađena Khufuova piramida) uslijed erozije duž manjeg wadija. Tako dobiveni komad stijene, erozi jom odvojen od glavne formacije, na vrhu ima tvrdi sloj (III. naslaga) i vjerojatno je očuvao strmi profil klisure na istočnoj strani. Slijedom toga, mjesto gdje je Sfinga isklesana moglo se posebno isticati ako ga se gledalo iz doline Nila.
Rasprava o eroziji II. naslage
Veći dio rasprave o starosti Sfinge bavi se erozijom II. naslage, ili po roznog vapnenca, sloja stijene, najviše rasprostranjenog sloja unutar zidova oko Sfinge. Reader je pregledao taj sloj i ustanovio da tri glavne značajke karakteriziraju sadašnje propadanje II. naslage vapnenca u udubljenju Sfinge: subhorizontalna (oko trideset do četrdeset stupnje va od horizontalne) degradacija, subvertikalna (između trideset i če trdeset stupnjeva od vertikalne) degradacija, te stijena koja se uvukla na vrhu izloženih dijelova. Na temelju raspodjele tih značajki, izlože ni slojevi stijene mogu se podijeliti na četiri područja: tijelo Sfinge,
istočni kraj južnog izloženog dijela, zapadni kraj južnog izloženog dijela i zapadni izloženi dio.
Na tijelu Sfinge je veliki dio I. naslage i donji dio II. naslage slojeva stijene skriven zidarskim radovima kojima se popravljalo njezin izgled. Obavljeno je nekoliko restauracija, a smatra se da je prva izvedena u Starom kraljevstvu (2650-2152. g. pr. Kr.), a posljednja je dovršena 25. svibnja 1998.
Izloženim gornjim slojem Sfinge dominira zaobljeno subhorizon-talno propadanje. Reader to smatra posljedicom različite degradacije izloženih slojeva. Manje izdržljivi dijelovi uvučeni su u odnosu na prvobitni profil Sfinge. Ima relativno malo subvertikalnih tragova propadanja, osim "glavne raspukline" koja presijeca tijelo Sfinge malo ispred stražnjih nogu Sfinge. Ostali takvi tragovi uglavnom su slabo definirani i ograničene dužine.
Na istoku južnog izloženog dijela vidljiva je subhorizontalna degra dacija slabijih slojeva. Ti su se slojevi donekle uvukli u odnosu na prvobitni isklesani profil. Međutim, profil lica Sfinge očuvan je gotovo u svojem originalnom obliku, možda slijedom ponovnog klesanja.
Reader je opazio da se na južnom izloženom dijelu vidi subvertikal-na erozija koja prema zapadu postaje progresivno učestalija i subvertikal-naglaše nija. Sasvim na zapadnom kraju, subvertikalne značajke su dublje od onih na istočnom dijelu i na licu Sfinge.
Na zapadnom izloženom dijelu, subhorizontalna erozija u manje trajnim slojevima izraženija je nego drugdje. Trajniji su slojevi također znatno erodirali. Učestalost subvertikalne degradacije duž zapadnog izloženog dijela također je jača i izraženija nego drugdje, što je dovelo do razvoja zaobljenog lateralnog profila - "konkavni" izgled što ga Sch-och opisuje u svojoj analizi. Na nekim su mjestima te značajke kombi nirane u razgranati obrazac, što pokazuje da su vremenske prilike djelovale čak i na manje nepravilnosti u izloženim slojevima stijene. Kad se usporede s rekonstrukcijom originalno isklesanog profila, dije lovi pri samom vrhu znatno su se uvukli.
U sažetku, Reader kaže da je očito da na većem dijelu tijela Sfinge, te na istočnim i južnim izloženim dijelovima, postoji umjereno propa danje karakterizirano subhorizontalnim oštećenjima i ograničenom erozijom zidova oko Sfinge. Uspoređujući iste vrste kamena na
različi-tim mjesrazliči-tima unutar udubljenja oko Sfinge, vidljivo je da je na zapad nim zidovima erozija bila intenzivnija. Na njima ima dubokih tragova subhorizontalne i subvertikalne erozije, čak i na tvrdim slojevima. Rea der taj "raspored intenziteta" erozije smatra osobito značajnim za starost Sfinge. To pokazuje da je voda dolazila iz jednog smjera, određenog terenom i nagibom visoravni. Prema Readerovoj analizi, vidljiva se erozija može objasniti bujicama nastalim od obilnih kiša, odnosno oborinskim vodama, koje su tekle preko nezaštićenog tla tijekom prve tri dinastije (2920-2575. g. pr. Kr.), a nastajale su nakon kratkih, ali silnih oluja. Takva tekuća voda može nanijeti mnogo štete, pa to objašnjava naglašenije propadanje slabijih slojeva kao što su II. naslage. Na temelju toga, može se pretpostaviti da je Sfinga isklesana mnogo kasnije, možda oko 3000 g. pr. Kr.
Oborinske vode
Kao što je ranije spomenuto, Egipat nije uvijek bio pustinja. Premda suhi uvjeti dominiraju od 2350. g. pr. Kr., poznato je da su postojala vlažnija razdoblja. Umjerena klima između 7000 i 5000 g. pr. Kr., ko joj Schoch pripisuje propadanje Sfinge, odvojena je od kasnijih, sušnih uvjeta prijelaznom fazom. Tijekom te prijelazne faze, sezonske su kiše povremeno prekidale sušu. U to je vrijeme visoravan Giza bila donekle pokrivena vegetacijom, pa bi obilna kiša brzo natopila tlo, a višak vode tekao bi površinom u smjeru doline Nila. Prema mišljenju Colina Readera, snaga oborinskih voda mogla je izazvati znatnu ero ziju. Kao primjer navodi hram u dolini koji je uvelike erodiran.
Reader tvrdi da su, tijekom jakih oluja, oborinske vode s visoravni Giza tekle prema nižim područjima na istoku. Veći dio vode zacijelo je stigao do Sfinge i prelijevao se preko zapadnog zida, erodirajući izloženu vapnenačku stijenu i slijevajući se niz pukotine na površini stijene. Minimalna količina voda tekla bi preko istočnog zida. Premda su istočni i zapadni izloženi dijelovi kompleksa Sfinge jednako stari, zapadni je zid više oštećen. Reader tvrdi da je zapadni zid očito bio više izložen oborinskim vodama.
Prema Readeru, kad se erozivni potencijal oborinskih voda poveže s kretanjima podzemnih voda, kemijskim propadanjem (kiša i vlaga)
i slanim ljuštenjem, moguće je doći do sveobuhvatnog objašnjenja erozije unutar zidova oko Sfinge. Oborinske vode, tvrdi Reader, moraju se povezati s drugim faktorima ako se želi objasniti sveukupna erozi ja općenito, kao i izraženija erozija u zapadnom dijelu udubljenja.
Hram Sfinge
Većina se egiptologa slaže da su Sfinga i njezin hram vjerojatno podi gnuti u isto vrijeme, jer su kameni blokovi za gradnju hrama vađeni iz udubljenja oko Sfinge. Raspored fosila u kamenu od kojeg je izgra đen hram jednak je onome otkrivenom u zidovima oko Sfinge. To bi značilo da su Sfinga i njezin hram nastali prije radova što ih je ondje naredio Khufu (Keops). Povrh toga, građevinski stil hrama Sfinge, koji se opisuje kao kiklopski, razlikuje se od Khufuovih građevina. Za gradnju su korišteni golemi kameni blokovi, teški između šest i deset tona. Međutim, čini se da još dva izvora dokaza pobijaju moguć nost nastanka Sfinge prije razdoblja Khufua: iskopavanje brojnih ko mada lončarije iz doba četvrte dinastije (2575-2467. g. pr. Kr.) iz udubljenja oko Sfinge, te otkriće lončarije i kladiva četvrte dinastije u neposrednoj blizini. Stariji artefakti nisu pronađeni.
Ranija su iskopavanja u udubljenju oko Sfinge otkrila blok od vap nenca, koji je ležao na hrpi otpadaka u kojoj su pronađeni brojni dijelovi lončarije iz četvrte dinastije. Odmah sjeverno od hrama Sfin ge, dokazi pokazuju da je tijekom četvrte dinastije došlo do vađenja kamena u sloju I. naslage. Mark Lehner i Zahi Hawass taj rad u kame nolomu svrstavaju u četvrtu dinastiju na temelju pronađenih artefa-kata koji uključuju kladiva i lončariju.
Međutim, također postoje dokazi koji sugeriraju da su ti radovi četvrte dinastije bili samo nepotpuna faza gradnje i ne mogu se kori stiti za službeno određivanje datuma gradnje Sfinge ili njezina hrama. Njemački egiptolog Herbert Ricke otkrio je spoj između kamenja koji se proteže kroz sva četiri kuta hrama Sfinge, obilježavajući vanj sku stranu njezinih zidova u prvoj fazi gradnje. Tvrdi da su sjeverna i južna kolonada hrama dodane kasnije, kad je unutrašnjost poprav ljena granitnim pločama. Kako bi se izgradio taj dodatak, dijelovi sjevernog i južnog zida gurnuti su unatrag, a s vanjske su strane
do-dani veliki blokovi kamena vapnenca. Ricke tvrdi da su neki od na puštenih blokova, očito iz te druge faze gradnje, oni ispod kojih je nađena lončarija iz četvrte dinastije. Premda Ricke ne spominje vre mensko razdoblje koje dijeli radove četvrte dinastije od ranije gradnje, očito je da su ta dva projekta izvršena tijekom različitih klimatskih uvjeta. Razlika oštećenja u kamenu pokazuje da ih je dijelilo prilično mnogo vremena.
U kamenolomu iz vremena četvrte dinastije ima još dokaza na čvr stoj stijeni I. naslage, a otkrio ih je Lehner. Od vremena četvrte dina stije (2575. g. pr. Kr.), ta je stijena bila izložena prirodnim elementima, a ipak se na njoj vidi tek neznatno propadanje. Zanimljivo je da isti slojevi I. naslage izloženi drugdje u udubljenju oko Sfinge imaju jača oštećenja. Prema Readerovu mišljenju, taj kontrast u propadanju na zapadnom rubu kamenoloma četvrte dinastije veoma je naglašen. Sti jene izložene izvan kamenoloma veoma su oštećene. Reader vjeruje da se, općenito govoreći, naglašenije propadanje stijene I. naslage u istim područjima može objasniti samo smještanjem starosti Sfinge i prve faze gradnje njezina hrama u vrijeme prije Khufuovih radova na visoravni Giza (2589-2566. g. pr. Kr.) - kad su izložene vapnenačke stijene erodirale uslijed utjecaja oborinskih voda.
Reader zaključuje da je Kefrenova gradnja, tijekom četvrte dinasti je, unutar kompleksa Sfinge bila druga faza radova. Kao što je već re čeno, napravljene su modifikacije sjevernog i južnog zida hrama, uz vađenje kamena vapnenca I. naslage odmah sjeverno od hrama. Bu dući da je do tih izmjena došlo nakon rada u kamenolomu u vrijeme Khufuove vladavine, tada izložene stijene nisu erodirale pod utjecajem oborinskih voda. Stoga se na njima ne vide obrasci jakih oštećenja kao drugdje u udubljenju oko Sfinge.
Kefrenov put po nasipu i posmrtni Hram
Kefrenov put po nasipu prolazi duž grebena uzdignutog kamena stanca, popločanog na istočnom kraju, koji povezuje nisko smješteni hram u dolini s posmrtnim hramom i zatvorenim dvorištem piramide. Vjeruje se da je to bio put namijenjen procesiji pogrebne povorke. Na sjevernoj se strani vidi kamen stanac ispod popločenih dijelova, što ukazuje na mogućnost da je postavljen samo jedan niz kamenih
