Michael Freeden

(1)

(2)

Političke ideologije

N O V I P R I K A Z

(3)

Michael Freeden (ur.)

Političke ideologije: novi prikaz Naslov izvornika

Reassessing Political Ideologies: The Durability of Dissent

Authorised translation from the English language edition published by Routledge, a member of the Taylor & Francis Group. Prevela s engleskoga Rajka Rusan Urednica Irena Miličić Lektura Biserka Sinković

(4)

Zahvaljujemo dr. Slavenu Ravliću na korisnim sugestijama u hrvatskom prijevodu.

(5)

Sadržaj

A u t o r i eseja 7 1. Sadržaj i m e t o d a p o l i t i č k i h i d e o l o g i j a : p r o c j e n a t r a n s f o r m a c i j e 9 Michael Freeden 2 . I d e o l o š k a d o m i n a c i j a u z p o m o ć f i l o z o f s k e k o n f u z i j e : l i b e r a l i z a m u d v a d e s e t o m stoljeću 2 5 Gerald F. Gaus 3 . J e l i i d e o l o g i j a pala z a j e d n o s a " z i d o m " ? M a r x , m a r k s i z a m , post m a r k s i z a m 5 5 Terrell Carver 4 . S o c i j a l i z a m u d v a d e s e t o m s t o l j e ć u : p o v i j e s n a refleksija 7 5 Donald Sassoon 5 . D j e l o k o n z e r v a t i v i z m a 1 0 1 Robert Eccleshall I d e o l o g i j a k r š ć a n s k e d e m o k r a c i j e 1 1 9 Paolo Pombeni 7 . F a š i z a m 1 3 5 Zeev Sternhell

(6)

8. I n t e r r e g n u m ili k o n a č n i c a ? R a d i k a l n a desnica u postfašističko d o b a 1 6 7 Roger Griffin 9 . M o ć i p r a z n i n a : n a c i o n a l i s t i č k a i d e o l o g i j a u d v a d e s e t o m stoljeću 1 8 9 Andrew Vincent 1 0 . N i t i i p l e t e n i c e , ili nezavršen p r o j e k t ? F e m i n i z a m u d v a d e s e t o m stoljeću 2 1 9 Diana Coole 1 1 . P o l i t i č k e p e r s p e k t i v e z e l e n i h u osvit d v a d e s e t p r v o g s t o l j e ć a 2 4 7 James Meadowcroft 1 2 . Z a k l j u č a k 2 7 1 Michael Freeden K a z a l o 2 9 3

(7)

Autori eseja 7

Autori eseja

Terrell Carver je profesor političke teorije na Sveučilištu u Bristolu. Doktorirao

je na Sveučilištima Columbia i Oxford a objavio više radova ο M a r x u i Engelsu. Njegova posljednja knjiga je The Postmodern Marx (Manchester University Press, 1 9 9 8 . ) a napravio je i novi prijevod M a r x o v i h kasnih političkih spisa (Cambridge University Press, 1 9 9 6 . ) .

Diana Coole je profesorica političke teorije i predstojnica odsjeka na koledžu

Queen Mary and Westfield Sveučilišta u Londonu. Autorica je knjige Women in Political Theory (Harvester-Wheatsheaf, 1993.) i Negativity in Politics (Routledge, 2 0 0 0 ) . Trenutno radi na knjizi ο političkoj misli Merleau-Pontyja.

Robert Eccleshall je profesor politologije i dekan na Politološkog fakulteta

Sveučilišta Queen's u Belfastu. Autor je knjige English Conservatism Since the Restoration ( 1 9 9 0 ) i koautor knjige Political Ideologies ( 1 9 9 4 . ) . Surađivao je i kao urednik knjige Western Political Thought: A Bibliographical Guide to Post-War Research ( 1 9 9 5 ) , Biographical Dictionary of British Prime Ministers ( 1 9 9 8 . ) i Political Discourse in Seventeenth and Eighteenth Century Ireland (2001.).

Michael Freeden je profesor politologije na Sveučilištu Oxford i član profesorskog

zbora oksfordskog Koledža Mansfield. Medu ostalima, objavio je i knjige The New Liberalism: A New Ideology of Social Reform (Clarendon Press, 1 9 7 8 . ) , Liberalism Divided: A Study in British Political Thought 1914.-1939. (Clarendon Press, 1986.), Reapprasing J. A. Hobson (ur., Unwin Hyman, 1 9 9 0 ) , Rights (Open University Press, 1 9 9 1 . ) , Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach (Clarendon Press, 1 9 9 6 . ) Utemeljio je i uređuje časopis Journal of Political Ideologies.

Gerald F. G a u s je profesor filozofije i političkih znanosti na Svučilištu Tulane u

New Orleansu. Bio je istraživač-suradnik na Australskom narodnom sveučilištu i gost-predavač u Centru za socijalnu filozofiju i politiku na Sveučilištu Bowling Green State. Autor je knjiga The Modem Liberal Theory of Man ( 1 9 8 3 . ) , Value and Justification, ( 1 9 9 0 . ) , justificatory Liberalism ( 1 9 9 6 . ) , Social Philosophy ( 1 9 9 9 . ) i Political Theories and Political Concepts ( 2 0 0 0 . ) . Surađivao je u ure đivanju knjige Public and Private in Social Life ( 1 9 8 3 . ) , Public Reason ( 1 9 9 8 . ) i The Philosophical Theory of the State and Related Essays Bernarda Bosanqueta ( 2 0 0 0 . ) . Profesor Gaus je urednik časopisa Australasian Journal of Philosophy.

(8)

Političke ideologije

Roger Griffin je profesor povijesti ideja na Sveučilištu Brookes u Oxfordu. Autor

je knjige The Nature of Fascism ( 1 9 9 1 . , 1 9 9 3 . ) i urednik knjiga Fascism i Inter national Fascism: Theories, Causes and the New Concensus ( 1 9 9 8 . ) . M n o g o je objavljivao ο međuratnom fašizmu, neofašizmu i novim oblicima radikalne misli, nacionalizmu, rasizmu, modernitetu i globalizaciji. Trenutno radi na velikoj studiji ο odnosu moderniteta, modernizma i fašizma.

James Meadowcroft je lektor na Odsjeku za politologiju Sveučilišta u Sheffieldu.

Njegovi znanstveni interesi usmjereni su na političke ideologije i politiku očuva nja okoliša. Medu njegovim objavljenim publikacijama su i Conceptualizing the State: Innovation and Dispute in British Political Thought 1880.-1914. (Oxford University Press, 1 9 9 5 . ) , Democracy and the Environment (ur. s Williamom Laffertyjem, Edward Elgar, 1 9 9 7 . ) , i Planning Sustainability (ur. s Michaelom Kennyjem, 1 9 9 9 . ) .

Paolo Pombeni je profesor europske povijesti na Fakultetu političkih znanosti

u Bologni. Urednik je časopisa Ricerche di Storia Politica. Glavni radovi su mu Demagogia e tirannide. Uno studio sulla forma partito del fascismo, (II Mulino, 1 9 8 4 ) , Partiti e sistemi politici nella storia contmporanea (II Mulino, 1994.), Autorita sociale e potere politico nell Italia contemporanea (Marsilio, 1 9 9 3 . ) , Lo stato e la politica (II Mulino, 1 9 9 7 . ) . Upravo dovršava knjigu The Democracy of Afflue?ice. Politics in Europe 1945.-1969. i radi na novoj studiji People and its Leaders. The Backbone of Western Constitutionalism.

Donald Sassoon je profesor usporedne europske povijesti na Koledžu Queen

Mary and Westfield Sveučilišta u Londonu. Autor je brojnih knjiga, eseja i čla naka ο europskoj povijesti i politici dvadesetog stoljeća (osobito talijanskoga). Njegova knjiga One Hundred Years of Socialism dobila je nagradu Deutscher za 1997-i prevedena je na nekoliko jezika.

Zeev Sternhell je povjesničar ideja koji se bavi devetnaestim i dvadesetim sto

ljećem. Profesor je političkih znanosti na katedri Leona Bluma, Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu. Autor je knjiga na nekoliko svjetskih jezika, medu ostalim i Neither Left nor Right: Fascist Ideology in France ( 1 9 8 6 . ) , The Birth of Fascist Ideology: From Cultural Rebellion to Political Revolution ( 1 9 9 4 . ) i The Founding Myths of Israel: Nationalism, Socialism and the Making of the Jewish State ( 1 9 9 7 . ) .

Andrew Vincent je profesor političke teorije na Sveučilištu u Sheffieldu, doži

votni član društva Collingwood i Centra za istraživanje humanističkih znanosti Australskog narodnog sveučilišta. Autor je knjige Modem Political Ideologies ( 1 9 9 2 . ) i kaoutor knjiga A Radical Hegelian: The Social and Political Philosophy of Henry Jones ( 1 9 9 3 . ) i British Idealism and Political Theory ( 2 0 0 0 . ) . Surađivao je u uređivanju izdanja G. W. F. Hegel's Propaedeutic ( 1 9 8 6 . ) i Political Theory: Tradition and Diversity ( 1 9 8 7 . ) .

(9)

Sadržaj i metoda političkih ideologija 9

1 Sadržaj i metoda

političkih ideologija

P R O C J E N A T R A N S F O R M A C I J E

Razvoj i sporovi

Dolazak novog tisućljeća bio je dobar izgovor za niz inventura, a ova se knjiga koristi tom prigodom kako bi usmjerila retrospektivni, ali i oprezno prospektivni pogled na neke od glavnih ideoloških struja prošlog stoljeća, te da bi ih procijenila u skladu s najnovijim akadem skim shvaćanjima. U ovom uvodu neću se povoditi za uobičajenom praksom komentiranja poglavlja. Taj komentar je ponuđen na kraju cijele knjige, u obliku nekoliko neobveznih misli. Čitatelji će vjerojatno, posve opravdano, radije dopustiti autorima da sami govore u svoje ime, uživajući u njihovim raznovrsnim i refleksivnim argumentima koje nije moguće nadomjestiti ni jednim komentarom. Osnovni pristup, zajednički svim autorima jest locirati ideologije u srži političkih procesa, gdje čine glavno uporište političke vještine, i prepoznati da njihov divovski utjecaj na tijek prošlih i sadašnjih događaja iziskuje podrobnu analizu sa stajališta koje je iz temelja blagonaklono, a ne neprijateljski nastrojeno spram njihove prirode i uloge. Kao sredstva neslaganja,

(10)

10 Michael Freeden

ideologije su nezamjenjiv izvor inteligentnog vođenja i novog osmiš ljavanja politike u njezinim raznolikim oblicima. Kao obitelji političke misli koje iskazuju jasan konsenzualni obrazac i kontinuitet, ideologije su vitalan i energičan sastojak oblikovanja grupnih identiteta i politika. U oba ta oblika, one teško da su neuspio pokušaj, nego prije svega trajan i neuklonjiv element društvenog života, istodobno kreativan i konsolidativan.

Prije nekoliko godina, Karl Dietrich Bracher napisao je knjigu ο političkoj misli dvadesetog stoljeća pod naslovom Doba ideologija1. Taj naslov sažima nekoliko različitih pitanja: u kojoj je mjeri to uisti nu bilo takvo doba, a uz to, možemo li uopće zamisliti doba bez ideologija? Bracher je na umu imao posebnu koncepciju ideologije: grandioznu, apstraktnu i prijeteću. Nesumnjivo, stoljeće je doživjelo sukobe upravo takvih titana, praćenih pojavom masovne politike i sofisticiranih načina regrutiranja narodne potpore i aktivizma. Ono je također doživjelo uspon i pad ideologije kakva je bio fašizam te nešto dulji sličan proces s obzirom na komunizam, premda bi objaviti njihovu smrt bilo preuranjeno. Dvadeseto je stoljeće bilo fascinirano snagom totalitarnih ideologija, koje su poput lavina uspijevale pred sobom pomesti sve zapreke i oporbena suprotstavljanja. Ali upravo su te ideologije izazvale golem otpor i odbojnost. Takve su reakcije u Zapadnom svijetu stvorile koaliciju iz nužde s marksističkim kritičarima ideologije - koaliciju što je težila svijetu koji će biti imun na pogubna ideološka iskrivljavanja, ali ga i transcendirati. No kad prevladamo moguće opasnosti ideologije, kao prakse ali i kao same riječi, zaštita nam više neće biti potrebna. Ako su ideologije normalni i prošireni oblici misli, a ne njezina zastranjenja, i ako se pojave u umjerenijem - premda ni u kojem slučaju manje utjecajnom - obliku, mogli bismo početi i tragati za nekima od dobrobiti koje one mogu podariti vlastitim društvima. Moramo ih shvatiti ozbiljno; možda se prema njima moramo čak odnositi s poštovanjem.

Dakle, gdje smo onda na početku novog stoljeća? To se pitanje treba kretati uzduž dviju usporednih, premda međusobno povezanih osi: kakvo je stanje konkretnih ideologija i kakvo je stanje proučavanja ideologija? Dvaput smo, sredinom i potkraj dvadesetog stoljeća, čuli da

(11)

je doba ideologija završilo. Dvaput se to pokazalo netočnim. Ali ovdje su izučavatelji ideologija pogriješili jer nisu identificirali kao ideolo gije određene fenomene koji su im bili pred očima i jer su ideološku konvergenciju pogrešno shvatili kao nepostojanje, dok su istodobno samouvjereno predviđali kraj radikalnih ideacijskih neslaganja. No kraj ideologije bi - jednostavno rečeno - bio ništa manje nego kraj politike, što je cilj kojem su iskreno težili Saint-Simon i Engels i koji neobično privlači neke suvremene političke liberale. No tu mogućnost možemo odbaciti pa opet tvrditi da se politika znatno izmijenila tijekom stoljeća i da se ta promjena odražava u njezinu simbiotskom odnosu s ideolo gijom. Obratno, možemo zanemariti opće poznatu istinu da, premda oblici strukturiranja, predstavljanja i širenja ideologija možda variraju tijekom vremena, neke od tih varijacija ne odražavaju izmijenjenu stvarnost. One su prije funkcije različitih pitanja i novih perspektiva na koje su se usredotočili proučavatelji ideologija.

Gledajući unatrag, što možemo reći ο ideologijama dvadesetog stoljeća? Jesu li nam se u njemu, iz svojih maglovitih i ponekad mi stičnih srednjoeuropskih izvorišta u osamnaestom i devetnaestom stoljeću prišuljali svi ti populistički, čak vulgarni socijalizmi, fašizmi i religijski konzervativizmi, kako bi se suočili s ponosnim engleskim (i poslije američkim) liberalizmom, čiji su stijeg visoko isticali mudri čuvari civilizacije umjerenosti? Jesu li ove starije ideološke obitelji nadalje prihvatili pokreti u Trećem svijetu, gdje su ih dodani lokalni sastojci transformirali u oruđa modernizacije i tlačenja istodobno? Je li sav taj metež bio samo privremena cijena uvođenja "naroda" na pozicije moći i vlasti, postupnog širenja demokracije od središta prema periferiji svakog društva, pa i cijeloga svijeta? Svakako, postoje glasni zastupnici svih tih gledišta, ali su njihove pripovijesti netočne zbog pojednostavljivanja i pogrešnih shvaćanja.

Na početku dvadesetog stoljeća glavne ideologije - konzervativizam, liberalizam i socijalizam - bile su na točki transformacije. Konzervati vizam je prihvaćao, sa znatnim uspjehom, uspon moćnih sila sa svoje lijeve strane, a u isto vrijeme je skupljao nezadovoljnike iz liberalnog tabora i posezao daleko izvan svoje tradicionalne klasne i religijske baze. Liberalizam i socijalizam doživljavali su dramatičan rast, ali različite vrste. Kao politički pokret, liberalizam je bio u teškoćama; za razliku od toga, kao ideologija je bio inovativan i dinamičan, otkrivajući svoja

(12)

12 Michael Freeden

načela zajedništva i upuštajući se u projekt reformulacije utilitarizma koji je kulminirao u socijalnoj državi. Socijalizam je, nasuprot tomu, brzo ekspandirao kao politički pokret, ali je od najranije dobi bio pritiješnjen centrifugalnim tendencijama i ideološkim frakcionaštvom - marksističkim, evolucijskim, sindikalističkim, baš kao i prepirkama unutar tih kategorija - što je slabilo njegovu učinkovitost i privlačnost. Ipak, bila je to era koja je bila svjedokom snažnog javnog natjecanja svih ovih ideoloških grupacija oko formiranja javne politike, u kojem su politički argumenti i rasprave bili izrazito istaknuti; uistinu, za uzimali su znatan dio u intelektualnim preokupacijama obrazovanih i društveno svjesnih. Nije slučajno da je ugledna edicija Home University naručila tri knjige, objavljene 1911.-12., pod naslovom Liberalizam,

Konzervativizam i Socijalistički pokret - od kojih je prvu sastavio

L. T. Hobhouse da bi poslije postala vrlo utjecajni klasik dvadesetog stoljeća. Posljednja je ilustrirala amalgam teorije i prakse, tipičan za ideološko mišljenje2, u osobi svog autora J. Ramsaya MacDonalda,

prvoga britanskog laburističkog premijera. Najbolje riječi koje opisuju ove skupine ideja mogle bi biti doktrine, programi ili jednostavno ideje, ali - barem na progresivnoj strani spektra - malo tko bi mogao prigovoriti njihovu nazivanju ideologijama da je taj termin u svom ne-marksističkom smislu tada bio u uporabi.

Meduratne godine doživjele su dolazak totalitarizma s lijeva i s desna, novog i okrutnog političkog oružja, dotad nepoznatog u ovakvim razmjerima, u kojem su se krute i obvezujuće dogme, koje su nametnule autoritarne diktature, rabile kao instrument mobilizacije čija je svrha bila ne samo prisiliti nego i oduševiti masovnu publiku za uništavanje ljudi, pri punoj racionalnoj i moralnoj svijesti. Politički su protivnici brzo prozreli te fenomene do njihove srži kao ideologije u njihovu obliku manipulativnih i sveprisutnih ideja, pokretača kataklizmičkih promjena, snažnijih i učinkovitijih od pušaka ili tenkova, koji odbacuju prirodno razilaženje ljudske misli. U svojem htijenju da zauzdaju tu epidemiju kontrole misli, njezini su klevetnici pobrkali moć namet nutih idejnih sustava s nužnom proizvodnjom političkih ideja kao komunalnog resursa, pa su se čak i odupirali nastojanjima reformiranih demokratskih država da se međusobno udruže u alternativnim vizijama

2 Ο nekim od posebnih pitanja teorija-praksa, bitnih za ideologiju vidi M. Freeden, "Practising ideology and ideological practices", Political Studies, 2000., vol. 48., str. 3 0 2 . - 2 2 .

(13)

Sadržaj i metoda političkih ideologija

budućnosti koja bi bila blagotvorna za sve. Ideologije su bile čvrsto stavljene izvan zabrana prihvatljive politike.

Ali naravno da su ideologije bile tu cijelo vrijeme, i to ne samo u nekom apstraktnom i sistemskom ruhu. Karl Mannheim učinio je važan pomak u tom smjeru kad je identificirao ideologije kao susta ve koji podupiru status quo, nasuprot braniteljima statusa quo koji su prigovarali što se ideologijom naziva nešto za što su tvrdili da je pragmatičan i ad hoc pristup3. Čineći tako, Mannheim je prilagodio

marksističko shvaćanje ideologije kao pojave koja odražava socijalnu i klasnu bazu posebnih skupina, i sve takve poznate konstrukte nazvao je ideologijama. Štoviše, Mannheim je nastavio podupirati marksov-sko-engelsovski pojam ideologije kao nečeg namjerno ili nenamjerno lažnog, u svojoj kategoriji partikularnog pojma ideologije. Popratio je to totalnim pojmom koji je bio sličniji Weltanschauungu, no taj je patio od stigme relativizma - što je etiketa kojom su se određeni filozofski puristi uobičajeno koristili kako bi ocrnili kontekstualnu analizu. Zureći da izbjegne relativistička ograničavanja ideologije, Mannheim je obdario intelektualce naddruštvenom sposobnošću transcendiranja perspektive vlastite skupine, perpetuirajući tako marksistički progon ideologija u temporalnu efemernost, racionalnu inferiornost i grupni egoizam koji služi vlastitom interesu.

Mannheim je ipak ostavio otvoren put za nadilaženje ideologija, ali je već njihovo predstavljanje svijetu socijalnog razumijevanja bilo posebne vrste. Ideologije su se nastavile smatrati licemjerjem, u najgorem slučaju očito lažnim, a u najboljem nužnim pratiteljem političke ambicije u liku neobvezujuće retorike, sve nužnije za prikupljanje novih glasača onom brzinom kojom im politički sustav može podariti puno pravo građanstva. Ideologije su se također smatrale blokovskim građevinama, masivnim i obuhvatnim u svom djelovanju, izrazito monolitnima u svojoj internoj strukturi (uz gore spomenutu iznimku socijalizma, podijeljenog na socijalizam:u liku-socijaldemokracije i komunizam),

i zapaženih u malom broju: velika trojka s početka stoljeća plus dva međuratna totalitarizma, unatoč manjim pojavama poput anarhizma! Implicitno je bilo shvaćanje ο jedinstvenom paketu u kojem se svaka ideologija pojavljuje te ο jasno definiranim i čvrstim granicama koje ih

(14)

14 Michael Freeden

dijele. Implicitno je bilo i shvaćanje da su liberalizam i konzervativizam prilično različite vrste paketa, praćeno njihovim otporom da budu nazvani ideologijama. Prvi se činio prefleksibilnim i otvorenim da bi inzistirao na krutim i totalnim idejnim rješenjima političkih problema, dok je drugi vješto zaobilazio cijeli problem tvrdeći da je potpuno očistio svoju nutrinu od političkih ideja i da se umjesto toga bavi pojedinačnim i neplaniranim institucionalnim reakcijama na povijesne kontingencije. Ako liberalizam nije bio ideologija, onda je to bilo zato što se ideologija definirala kao nešto zatvoreno i doktrinarno; ako to nije bio konzervativizam, bilo je to zbog definicije ideologije kao nečeg apstraktnog i neempirijskog. Nije čudno da je kraj ideologije za mnoge bio poruka nade, ako već i nije bio znanstveno precizan.

U međuvremenu američki su politolozi usmjerili hladan pogled empirizma na nedavno otkriven, ili nedavno zapažen, socijalni fenomen i počeli primjenjivati termin "ideologija" kako bi ga označili. Politička stajališta, mišljenja i procjene bili su ono što je činilo neku ideologiju, a što je najvažnije, nisu bili lažni. Nije se pokušavalo tvrditi da je istina koja leži u njima, primjerice, moralno ispravna ili racionalno valjana. Umjesto toga smatralo se da se njihova istinitost sastoji u tome da su oni pouzdani nositelj i reprezentant onoga što njihovi posjednici uistinu misle i žele. Istina je postala pitanje empirijske točnosti. Robert Lane i Philip Converse bili su među pionirima koji su primjenjivali bihevioralni pozitivizam na ove "prizemne" pozicije pojedinaca i po kušavali ih okupiti u funkcionalne instrumente političke participacije, potpore ili neodobravanja. Lane je želio proširiti ideologiju tako da ne označava samo artikulirane političke argumente nego i "labavo strukturirane, nereflektirane tvrdnje" običnih ljudi4, udaljujući se tako

od kohezije koju mnogi filozofi očekuju od političkog mišljenja, baš kao i od asociranja ideologije s interesima vladajuće klase. Converse je rafinirao studij masa tragajući za pravilnostima, kompatibilnostima i ograničenjima u njihovim ideologijama i istražujući njihov odnos spram sustava vjerovanja elita5. Tako je počeo proces raspakiravanja ideologija 4 R. E. Lane, Political Ideology: Why the American Common Man Believes What He Does, New

York, Free Press, 1962., str. 16.

5 P. E. Converse, "The nature of belief systems in mass publics" u d. A. Apter (ur), Ideology and

(15)

i promatranja njihovih unutarnjih komponenti, često na način koji je loše uklapao dijelove u cjeline kojima su navodno pripadali.

Jedan od glavnih rezultata takvog pristupa bio je predstaviti ideo logije kao nešto što je nastalo demokratskim putem, što je bio proces čiji se embrijski počeci mogu zapaziti u spisima Antonija Gramscija. On je repozicionirao ideologiju unutar normalnih misaonih procesa pojedinaca lociranih u socijalnim skupinama. Ali ta su popularna vjerovanja, tvrdio je, još rudimentarna i u početnim stadijima pa trebaju vodstvo elita koje im nude koheziju, smjer i rafiniranje u misaonu struk turu koja je u svojem konačnom obliku homogeno oruđe revolucije. Ideologija se, smatrao je, tada može preobraziti u istinu6. Nasuprot

tomu, individualistička koncepcija ideologije, koju su predložili ame rički politolozi sredinom dvadesetog stoljeća, uzvisivala je ideološku fragmentaciju, prožimajući ideologiju atomiziranim, u osobi centriranim i pluralističkim vrijednosnim sustavom. To je bio samo jedan element promjene u konkretnim zapadnim ideologijama koje su, zbog svojeg formativnog oblikovanja u političkim strankama ili ključnim interesnim skupinama, uključujući novine i televiziju, još sadržavale hegemonijska sredstva one vrste što je identificirao Gramsci. Ali politički diskurs, proizvodnja i rasprostiranje ideologija svakako su se širili, pri čemu su glavne ideološke obitelji postajale interno kompleksnije i varijabilnije zbog raznolikijeg ulaznog sadržaja iz kojeg su crpile.

Posljedica toga bilo je ponovno svjesno uvođenje ideologije u libe ralizam, ali pod promijenjenim imenom - ne kao totalni sustav ideja instaliran iz neke nedodirljive "racionalističke" ili političke stratosfere, nego kao manifestacija pluralističke množine shvaćanja koja djelu ju na zamjenjivu elitu, proizlaze iz metodološkog individualizma i pretpostavljaju spoznaje kognitivne psihologije. Protustrategija bila je prijeko potrebna kako bi se teorijska kohezija i analitička moć ponovno ubrizgala u granu političkih studija koje se više nisu mogle oslanjati na marksističku uporabu pojma ideologije, irelevantnog za shvaćanje zapadnih političkih misaonih manifestacija. Ovdje su u pomoć priskočile antropologija i lingvistika, sa svojim pojmovima mapiranja, mitova i simbola, snažno oslonjene na interpretativne okvire dekodi ranja, u znatnoj mjeri netransparentnih, oblika mišljenja-ponašanja.

(16)

16 Michael Freeden

Prijelazom, posredovanim također hermeneutikom, u smjeru težišta na konstruiranim i izmišljenim stvarnostima kao nužnim oblicima reproduciranja znanja i razumijevanja, koncepcija ideologije ponovno je stekla akademski status i intelektualnu težinu. Mogla se utvrditi trajnost ideologije, nasuprot njezinoj prolaznosti u marksističkim pristupima.

Ponovno otkriće zajedničkog

No jesu li ti ljudi govorili ο istom? Nije li kraj totalnih i lažnih sustava bio nešto potpuno različito od semantičkog i kulturalnog shvaća nja raznolikih obrazaca socijalnog značenja i komunikacije u raznim društvima? Takvo shvaćanje ο "dva koncepta ideologije" umnogome je pogrešno. Ono što se zapravo dogodilo jest rafiniranje i križanje jedne poddiscipline koja još ima kao svoj, u najširem smislu riječi, jedinstven cilj objasniti i procijeniti političko mišljenje usmjereno na upravljanje - ili koje, naprosto, upravlja - javnim aktivnostima u nekom društvu.

Umjesto da doživimo kraj ideologija, bili smo svjedoci pojave kolo pleta novih ideologija (ideologija zelenih je jedan primjer), a istodobno su starije ideologije prolazile kroz stalne procese slamanja i regrupiranja (za što je dobar primjer razvoj situacije na radikalnoj desnici). Naša osjetljivost na ta rođenja i ponovna rođenja ideja znatno je poboljšana ne samo zbog glasne prisutnosti političkih pokreta koji djeluju uime tih ideologija, nego i time što vidimo istinsku eksploziju primjene ideologija koja u isto vrijeme uključuje znatne modifikacije vlastite konceptualizacije. Postignut je pomak, i dalje se ostvaruje, od analitičke koncentracije politologa i povjesničara ideja na makroideologije, u smje ru istraživanja njihovih mikrosastojaka; od otkrivanja velikih, potpunih ideologija prema otkrivanju malenih, djelomičnih ili eklektičnih; od studija pretežito objavljenih ideologija koje se koriste konvencionalnim političkim jezikom u smjeru psihoanalitičkih i simboličkih modusa interpretacije; te od naglaska na političkim vrijednostima ideologi ja prema fokusiranju na medij jezika, oblike ljudske komunikacije i sveprisutnost stila. Problem je u tome što se većina tih zbivanja kreće uzduž različitih osi, naizgled međusobno odvojeno. Ali to nije isto kao i tvrditi da ona nemaju isti zajednički nazivnik na temelju kojeg je

(17)

Sadržaj i m e t o d a političkih ideologija 17

moguće okupiti, možda čak i konsolidirati, bogat korpus teorije koja služi, medu ostalim, kao suptilan detektor neotkrivenih, premda već postojećih, baš kao i tek nastajućih, ideoloških fenomena.

Sad kad se prašina počela slijegati možemo primjereno ocijeniti jedno važno naslijeđe pojave totalitarnih ideologija, naime, to da su mnogi od njihovih atributa bili jednostavno preuveličani i iskrivljeni oblici svojstava evidentnih u svim ideologijama. Pomoću kritike totalitarizma - i unatoč suprotnim tvrdnjama njegovih promicatelja - ideologije su razotkrivene kao nekonzistentne, neharmonične, iracionalne i ne fleksibilne, dok su "pristojne" skupine političkih ideja ponuđene na javnu uporabu tvrdile da su logički konzistentne, etički harmonične, intelektualno racionalne i politički fleksibilne. Ali ta kritika nije poku šala otkriti neodrživost ideologije, nego njezinu stvarnu kompleksnost. Značajke koje su se prvo pojavile u pristupu koji je odbacivao ekstremne i neljudske ideologije sada su zapažene u svim ideologijama, premda naravno u njima nisu uvijek prevladavale ili imale znatniju težinu. Posebno se iracionalnost prije nije shvaćala kao svojstvo glavnih po litičkih doktrina. Umjesto da odvajaju čisti svijet političkih teorija i doktrina od ideoloških zastranjenja, nekonzistentnost, neharmoničnost, iracionalnost i nefleksibilnost bile su uvučene u taj svijet. Pupčana je vrpca, primjerice, povezivala liberalizam s fašizmom - ne u smislu da bi oni imali zajedničke ključne vrijednosti ili moralne kodove, nego u eklektičkoj pravilnosti koju je političko mišljenje iskazivalo u svojoj stvarnoj uporabi i manifestacijama, kao dio socijalne i lingvističke kulture. Nije tu najmanje važno bilo, unutar liberalizma, postojanje skupa vjerovanja ο kojima se ne može pregovarati, pojave koja je bila odjek poznatog Rousseauova naloga koji se odnosio na njegovu građansku religiju: "A što se tiče negativnih dogmi, ograničit ću ih na jednu jedinu: netolerantnost nije dopuštena!"7 Posljedica toga je da se

sada smatra kako su političke ideologije u svojem središtu zaokupljene novim temama: izlaženjem na kraj s nekonzistentnošću i neodredi-vošću (što je posljedica bitne osporivosti koncepata i neuhvatljivosti predmeta koji označuju); priznanjem emocije kao motivirajuće sile u konstrukciji političkog argumenta (to potvrđuje ponovno zanimanje za blagotvorno formiranje grupnog identiteta pomoću nacionalizma, te

(18)

18 Michael Freeden

za racionalne hibride kakvo je npr. ustavno domoljublje); plovljenjem kroz unutarnju disharmoniju (danas se smatra da je čista nepatvorena harmonija istodobno nemoguća i nepoželjna u ideologijama zasno vanima, kakve već jesu, na višestrukim internim konfiguracijama u kojima se disonantnost i konsonantnost stalno nadmeću za prevlast); te (re)osporavanjem i zaključivanjem značenja i argumenta (barem što se tiče ključnih koncepata) unutar različito ograničenih vremenskih i prostornih odsječaka.

No razvoj konkretnih ideologija tijekom prošlog stoljeća ne može se obuhvatiti kroz slijed uzastopnih povijesnih stadija, budući da ve ćina prije spomenutih oblika i shvaćanja još postoji kao paralelan ili kumulativan fenomen. Ono što se iz postmoderne perspektive čini kao proces fragmentacije možda je, sa stajališta političkih ideja, zapravo proces diferencijacije. Ta diferencijacija blisko je povezana s usponom masovne politike i njezina pratitelja, masovnih medija, ali je također jednostavna refleksija na ulazak novih članova, često u neprivlačan krug modernosti. Afrički socijalizmi, indonezijska vođena demokracija i južnoamerička teologija oslobođenja primjeri su novih političkih ideologija iz 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća koje su niknule nakon intenzivnijih veza trećeg i prvog svijeta, ili starog svijeta s novim, i oni opovrgavaju navodnu stagnaciju koja je spopala ideološko izražavanje. U Europi su pak, a u manjoj mjeri i SAD-u, novi socijalni pokreti epitomizirali sve veći odmak, koji su prvotno inicirali socijalisti, spram formiranja i širenja ideologije od političkog

establishmenta. Konzervativizam, liberalizam, komunizam i fašizam

pozorno su konstruirale i kontrolirale političke, kulturne i intelektualne elite. Sad je, pak, otvaranje, ako ne i ekstenzivna demokratizacija, mnogobrojnih grupnih diskurza omogućila novim snagama da se natječu za legitimizaciju javnog jezika i vrijednosti: ekologisti, feministi, nova ljevica, neofašisti. Za početak, prva tri od tih novih idejnih proizvoda stvorili su nezadovoljni intelektualci, ali su ih vrlo brzo preuzeli širi socijalni krugovi, ne kao puki konzumenti, nego kao oni koji oblikuju mnijenje, programski su poduzetnici i začetnici novih političkih poruka. Sudbina zelene ideologije u Njemačkoj je najpoznatiji slučaj, zasnovana

(19)

na različitim skupinama koje sve vuku u različitim smjerovima, a imaju izvorište u jednoj eklektičnoj bazi osnovnih vjerovanja.8

Naposljetku je sve veća masovna politizacija ideologije prouzročila pad njezine artikuliranosti, jer njezina javna proizvodnja više nije bila monopol takozvane inteligencije, čiji su se mnogi članovi povukli u poluprivatne - krajnje specijalizirane i tehničke - političke jezike. Ona je također izazvala napuknuće na javnom licu ideologije, u nje zinim modusima ekspresije i labavom jedinstvu, što je bila posljedica centrifugalnog udaljavanja od pripadnosti obitelji velikih ideologija. I dok je s jedne strane stil masovnih medija konstruirao poruku, a ideološke suptilnosti se reducirale na pretjerano pojednostavljene i prema potrošačima orijentirane (ili prema potrošačima pokroviteljske) slogane, s druge su strane ideološki argumenti i njihove izvedene analize postajale sve kompleksnije. Intelektualni ideološki proizvođači - na pamet nam odmah padaju postmarksisti i rawlsovci - odmaknuli su se od prakse i jezika politike i upustili u privatne diskurze. Oni su odbacili borbu za javno značenje riječi i umjesto toga počeli težiti stjecanju legitimnosti svojih interpretacija profesionalnim priznanjem. Lutanja pojma "liberalan" u SAD-u bogato ilustriraju taj jaz između popularnih značenja i tehničkih formulacija intelektualnih elita. Uistinu, većina pripadnika takvih elita izgubila je povjerenje u vlastitu sposobnost da djeluje kao intelektualna prethodnica u samosvjesnijim i egalitarnijim demokratskim kulturama koje su se razvile proteklog stoljeća.

Najnoviji razvoj

Danas nije neuobičajeno čuti da se liberalizam opisuje kao povijesni pobjednik a da se mnogo ne razmišlja ο varijanti liberalizma koja je navodno pobijedila, ο proširenom razočaranju industrijskim svijetom i troškovima liberalnog kapitalizma (što je staro-nova tema), ο drugim vrstama ideologija koje prevladavaju većim dijelom Azije ili haraju muslimanskim svijetom ili, neizbježno, ο kriterijima "pobjeđivanja" u ideološkom natjecanju. Nije li ta navodna pobjeda suprotna pojavi češkog "tačerizma" ili novih vrsta američkog konzervativizma te

8 Vidi G. Talshir, "Modular ideology: the implications of Green theory for a reconceptualization of ideology", journal of Political Ideologies, 1998., Vol. 3., str. 169.-92.

(20)

2 0 Michael Freeden

suvremenim nacionalizmima i feminizmima? Jer pobjednik mora stajati na pobjedničkom postolju, a ni jedan od njegovih protivnika još se nije srušio usred trke. Uistinu, trenutačno stanje natjecanja upućuje upravo na suprotno: da su ideologije, proteklog desetljeća otprilike, prošle kroz dezintegraciju ali i reformaciju. To zapažanje podupire razvoj snažnih (i povremeno ezoteričnih) teorijskih oruđa za analizu ideologije.

Najistaknutiji među njima jesu postmodernizam i poststrukturalizam u čijem je središtu - barem što se tiče ideologije - proširenje marksi stičkog projekta ideološke kritike, ali bez onih ključnih elemenata marksističkog konceptualnog okvira koji omogućuju transcendiranje ideologije. Za mnoge istraživače tog uvjerenja, ideologija je moderni stički ostatak koji zahtijeva razotkrivanje kako bi se otkrile fikcije koje proizvodi socijalni poredak iskrojen po mjeri samoočuvanja ili, kako je to kod lakanovaca, radi prikrivanja praznine koja zjapi ispod egzi stencije takvog poretka9. Ona je sredstvo koje i dalje ima hegemonijsku

funkciju artikuliranja značenja konstruirajući jedinstvo društva upravo iz njegova nepostojanja, iz njegovih antagonizama i izmještenosti10. To

je postmarksističko shvaćanje ideologije u smislu da se neiskrivljena stvarnost više ne može otkriti jer možda i ne postoji. Tako ideologija zapravo nema ulogu iskrivljavanja stvarnosti, a svrha kritike ideologije nije pružiti istinu, nego istaknuti ono što je zapravo postalo efemernost i kontingencija kojima je nemoguće umaknuti i koje same preuzimaju odlike permanentnosti. To shvaćanje se mimoilazi s modernizmom jer se njegov pojam ideologije ne poziva na racionalnost, nego ideologiju smatra nečim što preživljava na prikrivanju socijalnog kaosa, a time i na netransparentnosti kao temelju društvenog poretka.

Ta podvodna struja iracionalne neintencionalnosti sjedinjuje se, s vrlo različitog i znatno racionalnijeg polazišta, s hermeneutičkim inzistiranjem na višestrukosti značenja ugrađenih u jezičnim aktima i tekstovima. Prema toj školi, intencionalnost je nadvladana polise-mijom misli i izraza, kako ih shvaćaju čitatelji i slušatelji. Jezik kojim se ideje izražavaju zahtijeva stalnu interpretaciju i reinterpretaciju kako bi smjestio promjenjive vremenske i prostorne perspektive. To

9 S. Žižek, "The spectre of ideology" u S. Žižek (ur) Mapping Ideology, London, Verso, 1994. 10 Ε. Laclau i C. Mouffe, Hegemony and Socialist Strategy, London, Verso, 19S5.

(21)

Sadržaj i metoda političkih ideologija 2 1

hermeneutičko shvaćanje ideologije kombinira identifikaciju empirij skih mišljenja-praksi s naglaskom na njihovoj potrošnji. Zbog stalne varijabilnosti u skupnoj potrošnji ideologija, uvodi se dinamizam koji osigurava kontinuiranu trajnost ideološkog života.

Učinak postmodernističkih stajališta bio je ekspandiranje ideologije označitelja na pokrivanje mirijada tipova kulturnog ponašanja i praksi, a posljedično tome i njezino uklanjanje iz ekskluzivne političke sfere te istodobno - što je možda ista stvar - proširivanje sfere političkog tako da obuhvati jednu, u konačnici osuđenu na propast, borbu za kontrolu nad riječima i jezikom te njihovim značenjima. Odnos takvih analiza prema konkretnom svijetu političkih ideologija je tako višestruk: one ih ne osuđuju na beznačajnost (budući da su ideologije očito vitalne u tome da uspijevaju očuvati privid poretka, čak i utjehe, u fragmentiranom svijetu), nego na površnost, na ocaklinu jedne nedokučive stvarnosti, nužnu ali inherentno krhku. One također predstavljaju svijet političkih ideja kao nešto što je moguće rekonstituirati u beskonačnost, a time je i lišeno moralnog sidrišta: epska borba među velikim ideologijama sada je zamijenjena protočnošću efemernih ideoloških kombinacija, trajnim patchworkom jednog pokrivača koji vječito puca po svojim šavovima. Iznutra, ideologije su ponuđene kao strukturalno sumnjive, budući da je i sama struktura konstruirana kao artefakt, svjestan ili nesvjestan, a tradicije političkog mišljenja interpretiraju se kao kontin-gentna pomagala, slučajni povijesni kontinuumi. A kako se smatra da sve ideologije plešu na istu glazbu, njihove pojedinosti i razlike izlaze iz fokusa, umjesto da budu predmet temeljite analize koju inače politički teoretičari primijenjuju na potankosti i predmete svojih analiza.

Premda su, dakle, ideologije shvaćene kao konfiguracije političke misli, ipak nije uvijek najkorisnija strategija nijekati ili zaobilaziti važnost ideologijske strukture. Problem je u tome što je nepotrebno odabirati između trajnog i slučajnog, ili između istinitog i simboličnog. Nijedna dihotomija ne može se održati sama po sebi. Ideologije konstruiraju prolazne, privremene i striktno ograničene konzistentnosti od funda-mentalnijih, apstraktnijih i purističkih nekonzistencija. No prolazno se može držati na okupu u nizu kombinacija koje, premda nepermanentne, mogu biti dugotrajne. Vremensko nastaje zbog partikularnosti okolnosti, ali kulturne sile su u stanju reproducirati te partikularnosti u prostoru i u različitim društvima, stvarajući razaznatljive obrasce. A ograničeno

(22)

I

2 2 Michael Freeden

je jedna osobito zanimljiva lukavština. Za razliku od metodoloških i supstancijalnih aspiracija nekih političkih filozofa, ono otklanja pokušaj da ostvari medupovezane lance konzistetnosti od osnovnih postulata sve do perifernih zaključaka, tako da osnovne premise vode preko sekundarnih do tercijarnih u jednom logički besprijekornom sustavu. Umjesto toga, ideologije djeluju odričući se punog dometa internog rezoniranja na točki političke relevantnosti, točki koju zahtijeva po litička akcija i ono što je prijeko potrebno da bi se optimizirale, a ne maksimizirale, dane vrijednosti. Za ilustraciju, logička maksimizacija slobode je socijalno destruktivna; njezina ograničena optimizacija, ma kakav bio idejni kontekst, nužna je za njezino društveno ukroćivanje. S onu stranu točke optimizacije moguće je da leže konceptualna zbrkanost i neodržive kontradikcije, ali one su irelevantne za argument koji je pred nama. Teza ο esencijalnoj osporivosti sugerira da je ekstenzivna interna koherencija uvijek himerična. Ideologije nude jedino koherenciju koja ima vjerojatnost da će biti realizirana u praksi, jednu krnju i proizvedenu koherenciju, koja je upravo razlog zbog kojeg su one središnji proizvod političkog poprišta i tako vrijedan resurs za politiku. Oakeshott je zapazio tu funkciju "kraćenja" kao dio tehnike ideologije, ali za njega je to bila falsifikacija političke aktivnosti11. Nema potrebe zauzimati takvo

sumorno shvaćanje ideologije kao ograničenog i artificijelnog sredstva. Svaki diskurz postaje inteligibilan tek pomoću "artificijelnih" provjera svog značenjskog potencijala. Ako se pojavi konstruirana ideološka harmonija sposobna za kulturalno preživljavanje, ona postaje bogatstvo u svakom društvu, povećavajući njegov komunikacijski kapacitet, ocrta vajući granice medu alternativnim ideološkim obrascima, i time nudeći ideološke izbore koji se klone poststrukturalističkog pristupa. Uistinu, kroz spoznaje hermeneutike moguće je fenomenu ideologije podariti stimulativnu funkciju uvođenja uvijek novog ideacijskog bogatstva i vitalnosti u političko mišljenje skupina i društava.

Tako, ako su poznavanje i identifikacija fenomena refleksija ne samo novih činjenica na području nego i konceptualne senzitivnosti za koju smo dosad bili nepristupačni, kakvo je onda danas mjesto konkretnih ideologija? Prvo, otrežnjenje s državom (u domaćoj politici socijalnom državom, a u međunarodnoj je ta ista pojava vidljiva u usponu

(23)

Sadržaj i metoda političkih ideologija 2 3

kih protivnika, ekologizma i globalnog kapitalizma) upućuje na moguće udaljavanje ideologija od nacionalnih država. To ni u kojem slučaju nije u suprotnosti s ponovnom pojavom nacionalizama i subnacionalizama raznih vrsta, koji su se pojavili da bi ponovno zatražili svoje mjesto u svijetu respektabilnih ideologija. Drugo, na teorijskoj razini, danas smo bolje ugođeni za opažanje različitosti između potpunih i tankih ideologija, od kojih prve još nude uobičajeni raspon takozvanih rješenja središnjih problema redistribucije, granice između javnog i privatnog, te statusa i dobara koji se stječu političkim članstvom; dok druge - sam nacionalizam je primjer - raskidaju sa širim ideacijskim programom, namjernim uklanjanjem i zamjenom koncepata. U drugom slučaju, njih često nalazimo kao dio neke druge, šire ideologije-domaćina, čije ideje i argumente one moraju posuđivati12.

Treće, pomoću postmodernizma stekli smo osjećaj fragmentarnosti i neuhvatljive prirode političkih ideologija, a pomoću pojma esencijalne osporivosti navještaj ο tome kako se osporeni koncepti ideologijama rekonfiguriraju u nove, premda prolazne, cjeline. Ali u isto nam je vrijeme nemoguće zamisliti svijet bez političkih ideologija, s obzirom na teorije koje su nam trenutačno na raspolaganju. Sada smo konceptualno spremni za svijet ideologija u kojem su rekombinacije normalne i česte i u kojemu granice postoje zato da bi bile prijeđene. Nedavni pokret libertarijanizma, prerušen u "novu desnicu", koji se kreće amo-tamo između utvrđenih porodica liberalizma i konzervativizma, a da ne spominjemo njegove veze sa starijim verzijama anarhizma, ilustrira tu gipkost. Sama opsjednutost "novih laburista" modernizmom i milena-rizmom upućivala je na njihovu ovisnost ο vremenskoj dimenziji, dok interne komponente njihove ideologije pokazuju hibridna svojstva koja potječu iz niza glavnih ideoloških obitelji13. Nove varijante i križanja

postojali su oduvijek, ali danas imamo aparat za njihovo prepoznavanje kao važnih ideoloških permutacija, a ne devijantnih zastranjenja od stabilne ideološke obitelji. Je li to prijezira vrijedna fragmentacija ili poželjan pluralizam, već je i samo po sebi ideološko pitanje. U svakom slučaju, ideološki fenomeni koji su se pojavljivali prošlog desetljeća čine se sve krhkijima. Uistinu, implozija nekih od većih ideoloških obitelji

12 Za razliku između punih i tankih ideologija vidi M. Freeden, "Is nationalism a distinct ideolo gy?", Political Studies, 1998., vol. 46., str. 7 4 8 . - 6 J .

(24)

2 4 Michael Freeden

ne može isključiti neke buduće totalizirajuće konstrukte, premda se socijalna diferencijacija u društvu totalizama ne osjeća ugodno.

Četvrto, sada shvaćamo da ideologije mogu poprimiti mnoge raz ličite kulturne forme, u književnosti, filmu, reklami i svakodnevnom govoru, pa je otud i naše shvaćanje dosega političkog mišljenja i njegove simbolizacije znatno velikodušnije nego u prošlosti. A od hermeneu-tike smo naučili da nova shvaćanja ne podrazumijevaju nužno i nove ideološke obitelji, nego nova dekodiranja tih obitelji, te da se obrasci argumentiranja mogu ponovno pojaviti u modificiranom, ali ne nužno i transformiranom obliku. Uistinu, stare forme ideologije, nasuprot nekim postmodernistima, ne samo da su nadmašene drugim oblicima slanja poruka, budući da će pitanja pravde, slobode, prava, političkih dužnosti i suvereniteta i dalje biti u središtu političke rasprave, barem u skoroj budućnosti, tako da politički moral još nije postao polje otvoreno svim prolaznicima. Ako se zadovoljimo karakterizacijom ideologije kao moći, reducirat ćemo je na samo jednu od njezinih komponenti i previdjeti njezinu ulogu u oblikovanju obrisa moralnosti. Isto tako ne možemo ni napustiti logiku i razum kao odlike ideološkog diskurza i komunikacije, istodobno kao sredstva uvjeravanja i kriterija za procjenu njegove valjanosti, koji pristaju kao ključni oblik političke misli. Ipak, moramo težiti izvan tih ograničenja, jer testovi logike i razumnosti ne uspijevaju izići na kraj s ideologijom kao sveprisutnim oblikom političkog argumenta i mišljenja-prakse koje je u stanju davati značenja, ili, pak, s multidimenzionalnošću njezinih sadržaja. Premda stoljeće koje je tek osvanulo možda neće više biti doba ideologija u Bracherovu doktrinarnom smislu riječi, ipak ono i dalje ostaje doba ideologija i nastavit će i biti takvo.

(25)

Liberalizam: dominacija uz p o m o ć filozofske konfuzije 2 5

2 Ideološka dominacija uz pomoć

filozofske konfuzije

L I B E R A L I Z A M U DVADESETOM S T O L J E Ć U

Gerald F. Gaus

Iznenađujuće liberalno stoljeće

Kad vrednujemo uspjeh liberalizma u ovom stoljeću, bilo bi dobro prisjetiti se ukratko liberalizma otprije stotinu godina. Na početku dvadesetog stoljeća, mnogi su se ozbiljni promatrači, i s lijevog i s desnog krila liberalizma, pribojavali da su njegovi dani odbrojani. Godine 1891. Herbert Spencer upozorio je da socijalisti i komunisti, koji odvode civilizaciju natrag u ropstvo, dovode u pitanje teško stečene liberalne slobode.1 Prema L. T. Hobhouseu, devetnaesto je stoljeće

bilo "doba liberalizma, ali je na kraju tog stoljeća sreća toga velikog pokreta spala na niske grane".2

K o d kuće ili u inozemstvu, oni koji zastupaju liberalne ideje doživ ljavaju bolne poraze. Ali to je najmanje važan razlog za zabrinutost.

1 Herbert Spencer, "From freedom to bondage", u Η. Spencer, The Man Versus the State, with

Six Essays on Government, Society and Freedom, Indianapolis IN, Liberty Fund, 1982., str.

487.-518.

(26)

2 6 Gerald F. Gaus

Premda su liberali poraženi, čini se da je još nešto puno gore snašlo liberalizam. Njegova vjera u sebe samog k a o da se ohladila. Čini se da je obavio svoj posao. On je bio nešto poput vjere koja se sada fosilizirala poput neke iščezle vrste; postao je fosil koji zauzima, štoviše, nezgodan položaj između dvaju vrlo aktivnih i energičnih mlinskih kamena - od kojih je gornji plutokratski imperijalizam, a

donji socijaldemokracija.3

Pišući 1911. Hobhouse se nadao da bi revidirani liberalizam, koji je naučio nešto od socijalizma, ne samo mogao preživjeti nego i rasti zajedno s demokracijom, premda je također mislio kako je moguće da bi liberalizam mogao "postupno potonuti".4 A izgledi liberalizma nisu

se brzo popravljali. Pišući godine 1927. Guido de Ruggiero je analizirao "krizu liberalizma".5 Tijekom 30-ih godina naveliko se smatralo da je

liberalizam pod opsadom fašizma zdesna, a socijalizma i komunizma s lijeva. 1935. John Dewey je zapazio da je liberalizam "već dugo naviknut na napade" zdesna, ali da su oni blagi u usporedbi s novim napadima slijeva. U mislima mnogih ljudi, rekao je Dewey, "liberalizam je propao između dvaju stolaca, tako da ga se smatra utočištem za one koji ne žele zauzeti čvrsto stajalište u trenutnim društvenim sukobima".6 Dewey je

također vidio "krizu liberalizma" i mislio je da liberalizam "tamni".7

Uistinu, činilo se da je Dewey uvjeren da je socijalizam, a ne liberalizam, stvar budućnosti: "mi idemo u smjeru neke vrste socijalizma, nazovite ga kako hoćete, jer nije važno kako će se zvati kad se bude ostvario."8

Godine 1958. jedan je komentator još mislio da su izgledi liberalizma loši: dok se, prema njegovu mišljenju, "na početku dvadesetog stoljeća budućnost liberalizma činila svijetlom", 30-e i 40-e značile su napad na liberalizam, dok je ruski komunizam bio najsnažniji i najneumoljiviji neprijatelj s kojim se liberalizam ikad suočio.9

3 Ibui 4 Ibid, str. 226.

5 Guido de Ruggiero, The History of European Liberalism, preveo R. G. Collingwood, Boston MA, Beacon Press, 1959., dio II, poglavlje 6.

6 John Dewey, Liberalism and Social Action, New York, G. P. Putnam's Sons, 1 9 8 0 . [1935.], str. 1.-2.

7 Ibid, poglavlje 2., str. 9 0 .

8 John Dewey, Individualism, Oldand New, London, George Allen and Unwin, 1931., str. 111.-112. 9 J. Sahvyn Schapiro, Liberalism: Its Meaning and History, Princeton NJ, D. Van Nostrand, 1958.,

(27)

U pogledu uznemirenosti - zapravo obeshrabrenosti - liberala u većem dijelu prve polovice dvadesetog stoljeća, razumljivo je da libe rali dolaskom novog stoljeća smatraju kako smiju slaviti. Dvadeseto stoljeće bilo je iznenađujuće liberalno stoljeće. Liberalizam je očito pobijedio socijalizam, suparnika koji je tako privlačio, ali i zabrinjavao Hobhousea i Deweya. Konsenzus ο nadmoći liberalnih ideja slobode i tržišta gotovo da je univerzalan. Uvelike je ono što se danas naziva "socijalizmom" neka vrsta liberalizma lijevog usmjerenja. Današnji demokratski socijalisti, zauzimajući se za velikodušnu socijalnu državu i zdrav demokratski život u okvirima bitno tržišnog društva zasnovanog na privatnom vlasništvu, puno su bliži novom liberalizmu Hobhousea i J. A. Hobsona nego li socijalizmu Karla Marxa, pa čak i G.D. H. Colea. Uistinu, liberalna misao je tako dominantna da mnogi socijalisti prihvaćaju neku verziju liberalne teorije socijalne pravde Johna Rawlsa. Razliku između "egalitarnih liberalnih" i socijalističkih teorija pravde često je nemoguće utvrditi.10

Pobjeda liberalizma nad konzervativizmom nije tako jasna ni potpu na. Konzervativizam i dalje ostaje glavna alternativa liberalizmu, a neki su uvjerljivo tvrdili da su neke verzije klasičnog liberalizma, poput one F. A. Hayeka, i same pod dubokim utjecajem konzervativne misli.11

Ipak, i konzervativna alternativa otišla je daleko u smjeru liberalizma: "plutokratski imperijalizam" više nije u igri, niti je to odbacivanje plu ralističkoga tržišnog društva. Noviji konzervativni kritičar liberalizma govori na izrazito liberalan način kad nas uvjerava da konzervativizam "ne pretpostavlja dogovor ο koncepcijama dobrog života."12

Naravno da kritike liberalnog projekta - točnije projekata - ne samo da još postoje, nego gotovo da su odlika suvremene političke filozofije. Feministice, komunitaristi, zeleni i različiti "liberacionisti" pridružuju se konzervativcima, socijaldemokratima, kritičkim teoretičarima i masi drugih konstantno kritizirajući gotovo svaki oblik liberalne teorije i politike. Kao što je to ustvrdio Stephen Holmes, podcjenjivanje

10 Argumentiram u prilog ovoj tezi u mojoj knjizi Political Concepts and Political Theories, Boulder CO, Westview Press, 2000., poglavlje 8.

11 Vidi Michael Freeden, Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach, Oxford, Cla rendon Press, 1996., 7. poglavlje.

(28)

2 8 Gerald F. Gaus

liberalizma je trajna aktivnost u zapadnoj kulturi, koja i danas cvate.13

No za razliku od početka prošlog stoljeća, na početku ovoga takve se kritike ne čine konačnim napadima na fosil koji je pregazila povijest, nego kao napadi na dominantnu političku doktrinu onih koji žele dovesti u pitanje njezinu nadmoć.

Nepostojanje napretka u liberalnoj teoriji dvadesetog stoljeća

Moj cilj u ovom poglavlju nije slaviti očitu pobjedu liberalizma, ili čak izraziti olakšanje što je preživio u dvadesetom stoljeću i to u prilično dobroj formi, s obzirom na predviđanja otprije stotinu godina. Upravo suprotno. Želim upozoriti da, ma koji razlog za slavlje liberali mogu izvesti iz svojih političkih pobjeda nad tradicionalnim suparnicima, u jednom važnom pogledu dvadeseto je stoljeće bilo razočaravaj uče za liberalnu teoriju. Pišući usred velike depresije, Dewey je zabilježio da su "liberali podijeljeni u pogledima i djelovanju... i to je gotovo općepoznato."14 U prvom dijelu stoljeća liberalizam je bio razjedinjen

što se tiče mnogih fundamentalnih pitanja: bio je podijeljen na nepo kolebljive zagovornike privatnog vlasništva i na one koji su bili voljni prihvatiti neki oblik socijalizma, na individualiste i kolektiviste, na one koji su htjeli planirati društvo i one koji su inzistirali na nemogućnosti socijalnog planiranja. Dewey se nadao da će se te podjele prevladati, i da će se pojaviti "ponovno rođeni liberalizam" koji će karakterizirati "organizirano jedinstvo djelovanja postignuto konsenzusom vjerova nja."15 No takva ujedinjena liberalna teorija nije se pojavila. Razdori

koji su obilježavali liberalizam na kraju devetnaestog stoljeća zapravo ga progone i danas.

U ovom ogledu želio bih, kao prvo, potpunije objasniti i obraniti tu kontroverznu tvrdnju - prema kojoj liberalna teorija u mnogo čemu nije znatnije napredovala tijekom stoljeća koje je netom završilo. Do pustite mi naglasiti da nemam namjeru umanjivati važnost i inovativne

13 Stephen Holmes, The Anatomy of Antiliberalism, Cambridge MA, Harvard University Press, 1993., p. xi.

14 Dewey, Liberalism and Social Action, str. 91. 15 Ibid.

(29)

doprinose liberalizmu mislilaca poput Τ. H. Greena, Hobhousea, Bernarda Bosanqueta, Deweya, Hayeka, Rawlsa, Roberta Nozicka i Isaiaha Berlina. Moja poenta je da unatoč izdašnosti liberalnog teoretiziranja prošlog stoljeća, današnji liberalizam karakteriziraju u biti iste antinomije ili napetosti koje su ga obilježavale i na kraju devetnaestog stoljeća. Rascijep između individualista i komunitarista, prava i općeg blagostanja, racionalista i antiracionalista, socijalnih evolucionista i konstruktivista, nisu ni više ni manje odlika današnjeg liberalizma, nego što su to bili na njegovu početku. Kao politička teorija liberalizam je napustio prošlo stoljeće na gotovo jednak način na koji je u njega kročio - nesposoban riješiti trajne napetosti između suparničkih formulacija. I dok smo bili svjedocima novih i sofisticiranih izraza tih formulacija, rasprava se nije znatnije pokrenula naprijed. Nakon što pokušam potkrijepiti tu tvrdnju, u zadnjem dijelu ogleda okrenut ću se analizama važnosti liberalizma, ili nepostojanju te važnosti, i tome što bi nam to moglo reći ο prirodi liberalizma i političke teorije.

Tri trajne antinomije liberalizma

16

Individualizam protiv kolektivizma

Tijekom prošlog stoljeća, liberalizam su mučile kontroverze između, s jedne strane, onih koje se široko identificira kao "individualiste" i, s druge strane, "kolektivista", "komunitarista" ili "organicista". Te neodređene i sumarne oznake primjenjivale su se na mnoge rasprave. Ovdje ću se usredotočiti na kontroverze koje se tiču (1) prirode društva; (2) prirode jastva; i (3) relativne težine prava i zahtjeva pojedinca ili društva.

Priroda društva

Liberalizam se često povezuje s individualističkim analizama druš tva. Shvaćanje Jeremyja Benthama dobro je poznato: "zajednica je fiktivno tijelo, sastavljeno od pojedinačnih osoba koje se smatraju

16 Ovdje se nadovezujem na Edwarda Shilsa, "The antinomies of liberalism", u Zbigniew Brzezinski et al. (ur), The Relevance of Liberalism, Boulder, CO, Westview Press, 1978., str. 135.-200.

(30)

3 0 Gerald F. Gaus

tako konstitutivnima kao da su njegovi dijelovi".1 7 Za individualista,

kakav je bio Bentham, "zajednica" je naprosto ime kojim se koristimo kako bismo opisali djelovanja, odlike i interakcije pojedinaca koji su jedino stvarni. Društvene osobine se na kraju mogu sresti na stvarne, individualne, osobine. Spencer se s time slagao: "osobine mase ovise ο atributima njezinih sastavnih dijelova."18 U posljednjim godinama

devetnaestog stoljeća to individualističko shvaćanje je sve više postajalo metom napada, osobito onih koji su bili pod utjecajem idealističke filozofije. D. G. Ritchie, kritizirajući Spencerovu filozofiju 1891., eks-plicite je odbacio ideju da je društvo jednostavno "hrpa" pojedinaca, naglašavajući da je ono sličnije organizmu, sa složenim unutarnjim životom.19 Ova antiindividualistička koncepcija društva dosegnula je

svoj najčišći oblik u Bosanquetovu liberalizmu. "Promatramo li moje jedinstvo sa samim sobom u različita vremena kao poseban slučaj", pisao je Bosanquet, "otkrit ćemo da je vrlo teško utvrditi različitost između načela jedinstva onoga što nazivamo jednim umom, i onog svih "umova" koji ulaze u jedinstveno društveno iskustvo."20 Jedinstvo

pojedinca se, u načelu, nimalo ne razlikuje od jedinstva pojedinaca koje čini društveni um. Uistinu, prema Bosanquetovu idealizmu, ono što je koherentnije i potpunije jest stvarnije, a time je i društvo, stoga što je potpunije i koherentnije od bilo kojeg pojedinaca, stvarnije od osoba koje ga tvore.21 Liberali poput Hobhousea i Deweya odbijali su

17 Jeremy Bentham, Introduction to the Principles of Morals and Legislation, ur. J. H. Burns i Η. L. A. Hart, London Athlone Press, 1970., poglavlje 1., dio 4. Usporedi J. S. Mill, A System

of Logic: Ratiocinative and Inductive: "Ljudi u društvu nemaju osobina do onih koje se mogu izvesti, i koje se mogu ponovno razriješiti u zakonima prirode pojedinih ljudi." The Collected

Works of John Stuart Mill, ur. J. M. Robson, Toronto, University of Toronto Press, 1963., vol

VOL, str 879.

18 Herbert Spencer, Social Statics, New York, Robert Schalkenback Foundation, 1 9 9 5 . [1851.], str. 1. Vidi i njegovo djelo First Principles, London, Williams and Norgate, 1862., poglavlje 10., ulomak 85.

19 D. G. Ritchie, The Principles of State Interference: Four Essays on the Political Philosophy of

Herbert Spencer, ] . S. Mill and Τ. H. Green, London, George Allen and Unwin, 1902. , str. 13 .

Ovo shvaćanje je bliže Spenceru no što se to čini na prvi pogled. Spencer je kritizirao Benthama jer nije dovoljno cijenio "složenost društvenog organizma", premda je Spencerovo shvaćanje društvenog organizma bilo izrazito individualističko: Spencer, Social Statics, str. 12. 20 Bernard Bosanquet, The Philosophical Theory of the State and Related Essays, ur. Gerald F.

Gaus i William Sweet, Indianapolis IN, St Autustine Press, 2 0 0 1 . , str. 1 7 5 .

21 Vidi Gerald F. Gaus, "Green, Bosanquet and the philosophy of coherence", u c. L. Ten (ur.),

The Routledge History of Philosophy, vol. 7., The Ninetenth Century, glavni urednici S. G.

(31)

prihvatiti takvo radikalno kolektivističko shvaćanje22, ali su i odbacivali

radikalni individualizam Benthama i Spencera.2' Tijekom većeg dijela

prve polovice dvadesetog stoljeća "organske" analize društva prevla davale su u liberalnoj teoriji, uključujući i veći dio ekonomije. A. F. Mummery i J. A. Hobson inzistirali su na tome da je "shvaćanje prema kojem zajednica ne znači ništa više od zbroja individualnih jedinki, te da se interes društva može postići zbrajanjem interesa individualnih članova, uzrokovalo je teške pogreške u ekonomiji i u drugim gra nama sociologije."24 Čak je i John Maynard Keynes, u svojoj kritici

laissez-faire individualizma isticao važnost "organiziranog društva kao cjeline."25

Unatoč dominaciji kolektivističke analize društva u liberalizmu ranog dvadesetog stoljeća, individualistički su pogledi opstali. Tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata oni su doveli u pitanje, a čini se i na neko vrijeme zasjenili, kolektivističke prikaze. Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji Karla Poppera predstavljalo je potkrijepljenu kritiku hegelovske i marksističke teorije te njihova kolektivističkog i historicističkog, a za Poppera inherentno neliberalnog, razumijevanja društva.26 Ponovno

pojavljivanje ekonomske analize u liberalnoj teoriji istaknulo je u prvi plan temeljit metodološki individualizam. Pišući početkom 60-ih godina, James Buchanan i Gordon Tullock nepopustljivo su branili "individualistički postulat" nasuprot svim oblicima "organicizma".

Organska država ima postojanje, vrijednosne obrasce i motivaciju nezavisne od individualnih ljudi, njezinih članova. Uistinu, sam po jam "individualnog" ima malo mjesta u istinski organskoj koncepciji: pojedinačni čovjek postaje integralnim dijelom većeg i smislenijeg organizma...

2 2 Vidi L. T. Hobhouse, The Metaphysical Theory of the State, London, Allen & Unwin, 1926., str. 61 ff; John Dewey, "Time and individuality", u John Dewey: The Essential Writings, ur. David Sidorsky, New York, Harper and Row, 1977., str. 137.

23 Ο Hobhouseu, vidi Michael Freeden, The New Liberalism: An Ideology of Social Reform, Oxford, Clarendon Press, 1978.; ο Deweyu, vidi Alfonso J . Damico, Individuality and Community:

The Social and Political Thought of John Dewey, Gainesville FL, University Press of Florida,

1 9 7 8 .

24 A. F. Mummery i J. A. Hobson, The Phisiology of Industry, New York, Kelly and Millman, 1956., str. 106.

25 John Maynard Keynes, "The end of laissez faire", u njegovim Essays in Persuasion, London, Macmillan, 1972., str. 275.

(32)

3 2 Gerald F. Gaus

Ovaj pristup ili teorija kolektivnosti... je ipak u bitnom suprot stavljen zapadnoj filozofskoj tradiciji u kojoj je čovjek pojedinac primarni filozofski entitet.2 7

Buchanan i Tullock nastavili su dokazivati da "nakon što odbaci mo organsku koncepciju države, ostajemo s čisto individualističkom koncepcijom kolektivnosti." Ljudi jedini stvarno odlučuju i odabiru, a njihove preferencije determiniraju i javno i privatno djelovanje.28

Ponovno rođeni individualizam liberalizma s kraja dvadesetog stoljeća bio je blisko povezan s uvođenjem Hobbesa kao člana liberalnog panteona. Hobbesov neumoljivo individualistički prikaz društva, i način na koji je njegova analiza prirodnog stanja dopuštala modeliranje u teoriji igara, dovodio je do krajnje individualističke, formalne analize liberalne države i liberalnog morala.29

Priroda jastva

Naravno, kao što je dobro poznato, posljednjih smo godina doživjeli obnovljeno zanimanje za kolektivističku analizu liberalnog društva - premda je pojam "kolektivistički" napušten u prilog "komunitarni". Amy Gutman je 1985. zapazila da "smo svjedoci povratka komunitarne kritike liberalne političke teorije. Poput kritičara iz 60-ih godina, i oni iz 80-ih optužuju liberalizam jer je pogrešno i nepopravljivo individu-alističan."30 Počevši s poznatom kritikom Rawlsa Michaela Sandela,

mnogi su kritičari optužili liberalizam da se zasniva na apstraktnoj koncepciji individualnog jastva kao čistog odabirača (chooser), čija su opredjeljenja, vrijednosti i preokupacije u posjedu jastva, ali ga ne konstituiraju.31 Premda je, sada već poznata, da ne kažemo ozloglašena

27 James M. Buchanan i Gordon Tullock, The Calculus of Consent: Logical foundations of Con

stitutional Democracy, Ann Arbor MI, The University of Michigan Press, 1965., str. 11.-12. 28 Ibid, str. 13. i vi.

29 Sam Buchanan razvija hobbesovski individualistički liberalizam u The Limits of Liberty: Between

Anarchy and Leviathan, Chicago, University of Chicago Press, 1975. Djelo Jean Hampton

Ho-bbes and the Social Contract Tradition, Cambridge, Cambridge University Press, 1986., bilo je također utjecajno u tom pogledu, kao i Hobbesian Moral and Political Theory, Princeton NJ, Princeton University Press, 1986., Gregoryja S. Kavke. Za kritičku evaluaciju vidi Jody S. Kraus,

The Limits of Hobbesian Contractarianism, Cambridge, Cambridge University Press, 1 9 9 3 . 30 Amy Gutmann, "Communitarian critics of liberalism", Philosophy and Public Affairs, 1985.,

Vol. 14., str. 308.

31 Vidi Michael Sandel, Liberalism and the Limits of Justice, Cambridge, Cambridge University Press, 1982.

(33)

rasprava "liberalno-komunitarno" na kraju uključila i dalekosežne moralne, političke i sociološke rasprave ο prirodi zajednica te ο pravima i odgovornostima njihovih pripadnika,32 u samom srcu rasprave bila

su suprotstavljena različita shvaćanja jastva. Za Sandela je pogreška u srži Rawlsova liberalizma bila njegova neprihvatljivo apstraktna teorija jastva, čistog autonomnog odabirača. Rawls, optuživao je, u konačnici pretpostavlja da ima smisla identificirati nas s čistom sposobnošću odabira i da takvi čisti odabirači mogu odbaciti bilo koju ili sve svoje vezanosti i vrijednosti, a svejedno zadržati vlastit identitet. Will Ky-mlicka, u duhu ovih novih komunitarista, pokušao je ponovno uvesti u liberalnu teoriju elemente Greenova, Hobhouseova i Deweyeva "novog liberalizma", opet tvrdeći da su ključne liberalne vrijednosti konzisten-tne i uistinu tek mogu cvasti u zajednicama koje karakterizira kulturno zajedništvo: "pripadnost kulturnoj strukturi omogućuje individualnu slobodu, koja omogućuje smislen izbor kako živjeti vlastiti život."33

Tijekom 90-ih razni su liberali pokušavali pokazati kako liberalizam može konzistentno zagovarati teoriju jastva koja nalazi prostor za pripadnost kulturi i drugim ne-odabranim vezanostima i obvezama, koji barem djelomice tvore jastvo. Dobar dio liberalne teorije počeo se usredotočivati na pitanje ο tome kako možemo biti društvena stvore nja, pripadnici kultura, odgajani u različitim tradicijama, a istodobno autonomni odabirači koji se koriste slobodom kako bi konstruirali vlastiti život.34

Guttman je mislio da ovaj novi val komunitarne kritike liberalnog individualizma nije "puko ponavljanje stare kritike. Dok su stariji kritičari bili nadahnuti Marxom, noviji su inspirirani Aristotelom i Hegelom."3 5 Pod "starijima" je Gutmann imao na umu kritičare

s "nove ljevice" iz 60-ih godina. Pobliže ispitivanje otkriva da se u prošlom stoljeću liberalna teorija neprestance borila s problemima koje su iznijele Hegelova i Aristotelova filozofija: u mnogim slučajevima prije su liberalne teorije bile znatno sofisticiranije u tom pogledu, od

32 Ovaj aspekt "komunitarijanske kritike" je evidentniji u Robert Ν. Bellah, Richard Madsen, William Μ. Sullivan, Ann Swidler i Steven M. Tipton, Habits of the Heart: Individualism and

Commitment in American Life, Berkeley CA, University of California Press, 1 9 8 5 .

3 3 Will Kymlicka, Liberalism, Community and Culture, Oxford, Clarendon Press, 1991., str. 2 0 8 . 34 Najsofisticiraniji noviji pokušaj je S. 1. Benn, A Theory of Freedom, Cambridge, Cambridge

University Press, 1988.

(34)

34

Gerald F. Gaus

novijih formulacija.36 Početna točka Greenova idealizma bila je kritika

asocijacionističkih teorija jastva koje su zagovarali individualistički liberali devetnaestog stoljeća poput Benthama i Johna Stuarta Milla: umjesto da "jastvo" smatra apstraktnim čistim egom - za što Sandel optužuje Rawlsa - Green je tvrdio da sve te teorije inspirirane Humeom uopće nemaju stvarnog objašnjenja jastva. Oni su pokušavali analizirati jastvo jednostavno kao niz želja, osjećaja ili misli povezanih zakonima asocijacije (poput sličnosti, kontinuiteta i tako dalje). Premda, tvrdio je Green, jastvo nije "nešto odvojeno od osjećaja, želja i misli", njega ne treba s njima poistovjećivati - ono je "to što ih ujedinjuje".37 Može se

činiti kao da Green zagovara takozvani "čisti ego" ali, dopunjujući se na Aristotela, i posebice Hegela, Green naglašava da je jastvo također sustav sadržaja. Kao što će poslije naglasiti Bosanquet, jastvo je sustav organiziranog sadržaja; on pretpostavlja i sadržaje - tvorbena opre djeljenja, vrijednosti, vjerovanja i tako dalje - te sposobnost njihova organiziranja.38 No, kako se ova dva aspekta jastva - supstancijalna

opredjeljenja i organizirajući ego - kombiniraju, zbunjivalo je liberale cijelo dvadeseto stoljeće.

Prava i zahtjevi pojedinca i društva

Trajna rasprava između individualista i kolektivista ο jastvu i društvu bila je tako tvrdokorna ne samo zato što je uključivala tako složena filozofska pitanja, nego i zato što se smatrala relevantnom za određiva nje relativnih težina moralnih zahtjeva pojedinaca i društva. Svakako, Buchanan i Tullock su se pobrinuli da se njihove individualističke analize društva razlikuju od "individualizma" - "organizacijske norme koja pretpostavlja eksplicitno prihvaćanje određenih vrijednosnih kriterija".39 No, unatoč njihovu pokušaju da svoju analizu oslobode

takvih vrijednosnih opredjeljenja, čini se nespornim da teorija

kon-36 Ο relevantnosti liberalnih teorija s početka dvadesetog stoljeća za suvremene "komunirarijanske kritike" vidi Alan Ryan, "The Liberal community" u John W. Chapman i Ian Shapiro (ur), NOMOS X X X V : Democratic Community, New York, New York University Press, 1993., str. 91.-114.; Avital Simhony i David Weinstein (ur) The New Liberals, Cambridge, Cambridge University Press, u tisku.

37 Vidi Τ. Η. Green, Prolegomena to Ethics, ur. A. C. Bradley, Oxford, Clarendon Press, 1890., str. 104.: Works of Thomas Hill Green, ur. R. L. Nettleship, London: Longmans, 1893., Vol L, str. 339.-41. Za potpuniju analizu Greenovih i Bosanquetovih teorija jastva, vidi moj članak "Green, Bosanquet and the philosophy of coherence", str. 414.-16.

38 Vidi naročito Bosanquetovu Psychology of the Moral Self, London Macmillan, 1 9 0 4 . 39 Buchanan and Tullock, The Calculus of Consent, str. vii