053-Cijena uzitka1

Full text

(1)

(2) SVJETSKI EROTSKI BESTSELERI. scan: enwil priprema: abacus123 obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php.

(3) Frank Gormann. Cijena užitka. 3.

(4) I Aerodrom Bangkok. Listopad, nedjelja. Mjesno vrijeme: 21 sat, 7 minuta. Sitna kiša sipi u trenutku kada DC-10 kompanije Holiday Jet Air kreće sa stajanke. Na pisti lijevo od njega grmi huka motora. Boeing 707 začas postiže brzinu uzlijetanja, kao da ga je gurnula nekakva nevidljiva ručetina. Pramac mu se propeo, kotači odvojili od asfalta i letjelica je pod strmim kutom sunula u crno, oblačno nebo. Nekoliko trenutaka zatim čulo se još samo sve tiše zujanje. Pticu oklopljenu dur-aluminijem, sa sto četrdeset putnika i devet članova posade u utrobi, progutali su oblaci. U međuvremenu je avion Holiday Jet Aira stigao na uzletnu pistu R 21. Iza njega su, u »poziciji čekanja«, caravelle tajlandske i boeing 727 vijetnamske kompanije, a boeing 747 Condor upravo je dobio dopuštenje da pokrene motore. Golemi Albatros DC-10, let broj HA 711, čekao je da iz kontrole leta dobije znak za polijetanje. Pozicijska svjetla zeleno, crveno i bijelo - označavala su njegove obrise, a sigurnosna je svjetiljka, rotirajući, jarko treptala. Kišilo je sve jače, kapljice su bile sve gušće, vidljivost je iz minute u minutu postojala sve lošija. Let broj HA 711 dobio je dopuštenje za polijetanje iz bangkoške zračne luke Don Muang prema Karachiju, preko fara Amber 1, crveno 60, koridor 330. Kopilot Bender potvrdio je radio-vezom da je poruka primljena, a kapetan Dexter pomaknuo je ručicu za kretanje. Nakratko je pritisnuo nožnu kočnicu, do trenutka kad će biti postignuta puna potisna snaga. Buka triju motora pojačala se do grmljavine. Oslobođeno je svih 69.000 kiloponda potisne snage. Kazaljke na kontrolnoj ploči su zatreptale, a onda zarotirale u smjeru kretanja onih na satu. Kad je pokazivač brzinomjera ispred kopilota dosegao oznaku od sto čvorova, Bender je to objavio glasno. - Primljeno! - odgovorio je Dexter. Svjetla na tlu promicala su sve brže. Pri 132 čvora dosegnuta je brzina V - jedan, kod koje se avion ne može više zaustaviti na pisti, dakle mora uzletjeti. Dexter je povukao upravljačku palicu. Prednji kotač odvojio se od piste. Putnike je obuzeo lagani, samo nekoliko. 4.

(5) trenutaka dugi osjećaj bestežinskog stanja. Neprozirno nebo naglo se približavalo. - Uvuci kotače! - naredio je Dexter sigurnim glasom, a Bender je pomaknuo polugu na sredini komandne ploče. U cijelome se avionu začuo šum, koji je završio muklim klopotom: zatvorili su se poklopci na otvorima stajnoga trapa. Da bi putnički avion poletio, potrebne su mnoge predradnje. Utovar. Natakanje goriva. Opskrba živežnim namirnicama. Sve to organizirano, planirano. Tako je i let 711 počeo još prije nekoliko sati, a sve pripreme sjedinile su se sada, u trenutku polijetanja. Pilotsku kabinu ispunjavao je samo jedan zvuk: brujanje triju mlaznih motora. Oba pilota i inženjer leta sjedili su gotovo nepomični u svojim naslonjačima, tek bi s vremena na vrijeme netko od njih pomaknuo ruku ili nogu. Lica su im bila blago osvijetljena slabašnim sjajem svjetiljki na komandnoj ploči. Let 711 bio je već odavno izmakao svakom pogledu sa zemlje, utonuo u beskraj tmine. Samo su još kontrolori leta u aerodromskom tornju mogli vidjeti svijetlu točkicu na zagasito zelenim, treperavim radarskim ekranima. Svjetlašce je simboliziralo DC-10 pun putnika koji je, poput albatrosa, mirno plovio, da bi preko Karachija i Teherana stigao do dalekoga Frankfurta. ***. Iza zatvorenih vrata kabine, članovi posade bili su u svome zasebnome, intimnom svijetu. Čekali su ih dugi sati napornoga rada. I dok su naprijed, u pilotskoj kabini, ta tri vrhunski obrazovana i međusobno savršeno uigrana muškarca dovodili DC-10, težak 250 tona, do mjesta za polijetanje, Dajana Martens pozdravljala je putnike. Ostalih osam stjuardesa provjeravalo je jesu li svi putnici pravilno vezani. - Kapetan Dexter i njegova posada pozdravljaju vas na letu sedam-jedan-jedan kompanije Holiday Jet Air - začuo se njezin glas iz zvučnika u putničkim odjeljcima. - Uzletjet ćemo za nekoliko trenutaka. Predviđeno je da let do Karachija traje tri sata i pedeset sedam minuta. Molim vas da ne otkopčavate sigurnosne pojaseve sve dok na signalnim pločicama… U toku godina ta joj je obavijest već ušla u krv. Bila je to samo jedna od mnogih njezinih dužnosti. Imala je dovoljno godina službe, te letačkog iskustva i obuke na različitim tipovima aviona, pa je mogla postati glavna stjuardesa. 5.

(6) Prije uzlijetanja i ona je sjela i privezala se. Nekoliko minuta zatim otišla je u kuhinjicu u prednjem dijelu aviona. Iako je u Hong Kongu imala dva slobodna dana, osjećala se umorna. Natočila je sebi kavu. srknula je, a onda osluhnula žamor što je dopirao iz putničkih odjeljaka. Albatros je u Bangkoku dobro opskrbljen. U avionu je vladalo opušteno raspoloženje. Mnogi su putnici još bili omamljeni upravo završenim odmorom. Ostalo je učinila ugodna svježina u avionu. U usporedbi s nesnosnom vrelinom u »Anđeoskome gradu« bila je to prava blagodat, koje mnoge zrakoplovne kompanije uopće nisu bile svjesne. Skupina mladih ljudi zaposjela je gotovo sva mjesta u srednjoj lađi turističke klase. Bili su glasni, ali ne toliko da bi smetali drugima. Štoviše, činilo se da su oni središte dobroga raspoloženja, da se ono od njih širilo na ostale putnike. - Hej, momak, jesi li već čuo ovaj? - viknuo je preplanuli plavokosi mladić u žutoj T-majici. Tri reda ispred njega okrenuo se crnokosi mladac, marljivo žvačući, tako da su mu se lične kosti ritmički pomicale. - Čuj ga! - nastavio je plavokosi. - Neki čovjek upita prijatelja gdje je bio na godišnjem odmoru, a ovaj odgovori: oh, na putu oko svijeta, no ništa mi se nije svidjelo i dogodine idem na neko drugo mjesto. - Taj ima bradu od kilometra i pol - napomenuo je crnokosi ljušteći novu žvakaću gumu. - I ti ga pripovijedaš već treći put. Osim toga, mnogo više od tvoga vica svidjela mi se ona ljupka mala iz salona za masažu. Salva smijeha zaorila se s okolnih sjedala. - Glupane - rekao je plavokosi, prikraćen za uspjeh svoje šale. - Uvijek misliš samo na žene. - Da, ali samo na one koje su mlađe od tvojih viceva uzvratio je momak, napokon ušutkavši prvoga. Dajana Martens, kao i njezine kolegice, pobrinula se za želje putnika. Ušla je u odjeljak prvoga razreda. Od dvadeset dva mjesta, petnaest ih je bilo zauzetih. Polako je prošla srednjim prolazom ljubazno kimajući putnicima. - Možete li mi pomoći, molim vas? - upitala je njegovana žena srednjih godina nervozno trzajući sigurnosnim pojasom. Uvijek imam teškoća s raskopčavanjem. Dajana Martens nagnula se nad ženu.. 6.

(7) - Morate ovdje pritisnuti. Pojas se rastvorio. - Oh! - iznenađeno je uzdahnula putnica. - Hvala vam! - I kod mene se zaglavilo! - odjeknuo je duboki muški glas iz posljednjeg reda. Glavna stjuardesa riješila je i taj problem, no muškarac je nastavio, vrlo glasno: - Morali biste bolje pregledavati kopče. Recite to svojima u kompaniji. Čini mi se da se zaglavljuje svaki pojas. Dajana Martens nije odgovorila. Putnik je sad otkrio svoj pravi cilj. - Ne bismo li nas dvoje mogli lijepo zajedno izlaziti? upitao je mnogo tišim i mnogo ljubaznijim glasom. - Umjesto odštete zbog zaglavljenog pojasa! - rekao je cereći se pobjedonosno, a pri tom je s neprikrivenim divljenjem zurio u određeno mjesto na bluzi Dajane Martens. - Kako lijepo? - upitala je smiješeći se. - Sa završnim pozivom k meni u stan - rekao je tiho, pun nade. - Naš kapetan baš ne voli to - odgovorila je Dajana dvosmisleno. - On ne mora znati ništa o tome - namignuo joj je pobjednički. - Glupo je, no on je moj muž, i osim toga vrlo ljubomoran - veselo je nastavila lagati. - No mogu ga pitati odmah sad. - Nisam više zainteresiran - putnik je promrmljao zlovoljno. - A ovo s pojasevima doista provjerite. - Reći ću kapetanu. - Ne morate baš odmah - rekao je predstavnik jakoga spola i sanjarski pogledao za Dajanom Martens. - Doista slatka mala - prošaptao je sebi u bradu. A onda dodao: - Šteta! Prokleto velika šteta! Neki su se putnici zadovoljno smješkali. Dajana se morala nasmiješiti. Bila je vrlo privlačne vanjštine, i znala je to. Propisana službena odjeća. Uniforma suknja s bluzom - pristajala joj je savršeno. Bujna, poput konjaka smeđa kosa uokvirivala joj je vedro, lijepo lice. Vitka i visoka, dotjerana. Cijelom svojom pojavom odavala je inteligentnu mladu ženu. Osim toga, oko nje je lebdio dašak nečega zavodničkoga.. 7.

(8) Takav događaj nije bio za nju ništa osobito. Već je kod mnogih putnika izazivala žudnju. Dobivala je često laskave, ali i otvorene ponude, no rijetko ih je prihvaćala. Pri tom je bila seksualno posve otvorena, ocjenjivala je ponude i uspostavljala veze koje joj neće stvarati teškoće, no njih je tražila najčešće u redovima svojih kolega. Dajana se još jednom osvrnula. Činilo joj se da je u prvome razredu sve kako valja. Radovala se Frankfurtu i slobodnim satima, nadala se da će let biti miran. ***. Jedna mlada, lijepa žena pratila je s velikim zanimanjem zgodu između stjuardese i putnika. Sjedila je s druge strane srednjega prolaza. Sjedalo pokraj nje bilo je slobodno, upravo kao i ono pokraj neuspješnoga kavalira - ta je okolnost potakla višestruku izmjenu pogleda odmah poslije uzlijetanja. U početku se to činilo kao radoznalost, no ubrzo su se osjetili i tragovi dvosmislenosti. Obostrano. Kao da je najobičnija stvar na svijetu to što su dva para očiju brzim pogledima gutala suknju i hlače. Budući da su muškarac i žena u stražnjem dijelu odjeljka prve klase bili zaštićeni od neželjenih promatrača, njihova igra nije pobudila ničiju pažnju. Ponovo su se pogledali. Richard Melzer zdvojno je slegnuo ramenima, kao da je želo reći: Imao sam smolu! Melanie Holm odgovorila je na to bodrećim, značajnim smiješkom, koji je trebalo da znači: I druge majke imaju lijepe kćeri. Nisu se poznavali. Nikada se dotad nisu vidjeli. Ipak, povezivalo ih je određeno zajedništvo. Richarda Melzera obuzimala je muška žudnja za osvajanjem. Blago, jedva zamjetno podrhtavanje aviona pojačavalo je taj iskonski instinkt na posve konkretan način. A pojačani spolni nagon pomogao je Melanie Holm da zapazi muškarčevu uzbuđenost, ali i da mu otkrije i svoju, podjednako jaku. Tako je prag međusobnoga nepoznavanja prerastao iz zapreke u uzajamno nadraživanje - natprirodno snažno, koje teži za ispunjenjem draž kojega je u opasnostima otkrivanja novoga. Nadraživanje koje potiču i vode osjeti sve silnijih nagonskih treptaja. Samo oni. Richard Melzer promatrao je Melanie Holm očima čovjeka koji temeljito i u tančine provjerava robu prije konačne. 8.

(9) kupnje. Profesionalna navika. Kao trgovac tkaninama mnogo je putovao, unatoč tome što mu je bilo već 57 godina. Reklo bi se »dobro držeći«, i upravo to mu je omogućavalo da na putovanjima još i sada doživi pokoju pustolovinicu. Osjetio je kako u njemu buja pohota. Žudnja mu je postajala sve jača. Žudnja za nagonskom igrom s izvanredno privlačnom ženom, očito mlađom od trideset godina. Na njezinome lijepom licu zračila su dva nebesko modra oka, smiješile su pune, tople, pozivajuće usne. Plava, razigrano kovrčava kosa padala joj je duboko preko ramena. Tijelo joj je bilo vitko, no uzbudljivo zaobljeno svagdje gdje bi muškarac poželio žensko obilježje. Pogled Richarda Melzera klizio je sve niže. Svjestan toga da i ona promatra njega, neskriveno joj je gledao grudi, zadržavajući na njima pogled dugo i tvrdoglavo I činilo mu se kao da su joj se grudi iznenada probudile, kao da su oživjele. Tkanina njezine svijetle bluze nije ocrtavala samo polulopte što su izazovno završavale vršcima, nije isticala samo njihovo uzbuđujuće nadimanje. Jasno razaznatljive, bradavice su prodirale van. I jasno razaznatljivo ugledao je golo meso. Richard Melzer odmah je zaključio da žena nema grudnjak. I da joj dojke, u ritmu s njezinim sve bržim disanjem, izdajnički izranjaju i uranjaju. Muškarčev je pogled izazivao u Melanie Holm osjećaj pulsirajuće slasti. Bila je to nesvakidašnja žena. Mudra. Uspješna. Privlačna. I posve nesvakidašnja, kad je riječ o njezinoj gladi za muškarcima. Njezina potreba za seksualnim zadovoljenjem bila je više nego prejako izražena, i ona je čeznula za tim da mu neobuzdano popušta. Znala je i ime tome: nimfomanija! I već je godinu dana znala da se ono odnosi i na nju. Nije zaboravila godine prije toga. Patnja i neznanje mučili su joj tijelo. Mnoge, mnoge duge godine. Sve do trenutka spoznaje, posve iznenadne. Svađa i razumijevanju.. razlaz. prethodili. su. neočekivanom. Kada danas pomisli na to, u toj posljednjoj godini bila je više nego zadovoljna. Iza nje je bilo dvanaest mjeseci najdubljega zadovoljstva. Pedeset dva tjedna slobode osjećaja, želja.. 9.

(10) Poslije svega, Melanie Holm nije mogla shvatiti kako je uopće mogla živjeti bez toga apsolutnog užitka, nije joj bilo jasno kako već prije, već mnogo prije nije prevladala to neznanje. Otkako se potajno zaklela sebi da svome tijelu neće nikad više uskratiti bilo koji osjećaj užitka. Nikad više! Iako je u svome novom životu bila sretna i zadovoljna, nad njezinim je sjećanjem lebdjela i sjenka. Njezin muž! Još se nije razvela od njega. A sad, u ovome trenutku, bila je udaljena od njega samo nekoliko metara. Holm joj je bilo djevojačko prezime - a zapovjednik aviona, kapetan Harry Dexter, njezin muž. Nije ga vidjela već cijelu godinu. Zašto je kupila kartu upravo za njegov let - te Melanie Holm nikako nije mogla objasniti. Uostalom, u tome trenutku nije uopće mislila na to, jer obuzelo ju je nešto što je smatrala mnogo važnijim. Sporo, mučiteljski sporo, posegla je za svojom suknjom, i sa zadovoljstvom uhvatila čeznutljive blijeske u muškarčevim očima. Njoj tako stranim očima, koje su očarano, sudionički promatrale kako se tkanina podiže, centimetar po centimetar, sve više, kako se pomaljaju obnažena bedra. U savršenom suzvučju s tim, Melanie Holm širila je noge, svjesno ih razmičući. Kad je muškarac ugledao zadovoljnu uzbuđenost u njezinim očima, oborio je pogled. Neskriveno, pogledao je mjesto po kojemu su se njih dvoje razlikovali: pulsiranje svoje bujajuće muškosti, koja se posve jasno ocrtavala ispod tkanine njegovih hlača, izbočujući je na očigled. Richard Melzer htio je ustati sa svoga sjedala, no Melanie Holm brzo je odmahnula glavom. Dala mu je znak neka se i on obnaži zajedno s njom. S nevjericom, pogledao ju je u oči. Ženina su bedra bila sad široko rastvorena. Richard Melzer shvatio je da ona nema ni gaćice. Pogled mu je ostao prikovan. I dalje, zurio je u njezino spolovilo, koje se širilo polako kako je razmicala noge. Rascvjetavalo se - ružičasto, vlažno, sjajno. Nabori su bubrili, uzbuđenost rasla. S osjećajem. 10.

(11) neopisivoga užitka slijedio je Melanijine duge i nježne prste, kojima se počela poigravati po svome ženskom gnjezdašcu. Najprije se milovala, onda su joj vitki prsti krenuli dublje i dublje, izlažući od trena do trena pogledu sjajno bjeličastu izbočinu, vrhunac vrhunaca njezinih osjetila, ali ne veći od jagodice njezinog malog prsta. Shvativši njezinu poruku kao pravilo igre, odmah je učinio isto: otvorio je rasporak na hlačama. - Počni! - dala mu je znak očima, a zatim se, kao omamljena, sjajnih očiju zagledala u njegovu muškost. I počelo je. Drhtavi, vitki prsti zaronili su joj u dubine dolina, izranjali na površinu, stvarali nove nabore na ženskom Onome. Pri punoj svijesti da to čini pred parom tuđih, požudnih očiju. I dogodilo se. Čvrsto je obuhvatio šakom penis, osjećajući ga kako mu pulsira pod prstima, i počeo ga trljati, svjestan da njezini pogledi slijede te kretnje, rađajući u njoj užitak gotovo jednak njegovome... Okolina je prestala postojati za njega. I za nju.. II Pakistan. Mjesno vrijeme: 21 sat 30 minuta. Kroz zračni prostor države plovi mali avion cessna, po posve vedrom vremenu, nebom koje djeluje krajnje prijateljski. Pilot je jednomotornu, sportsku letjelicu doveo na visinu od dvije tisuće stopa, provjerio pravac leta te uključio automatsko upravljanje. Mike Loham bio je sam u avionu. Iako Amerikanac, boravio je već godinama u zemlji nad kojom je upravo letio. Živio je sa ženom Doris i sinom Jimom - a nijedno od njih nije dijelilo s njim strast za letenjem. Te je noći letio kući, u Karachi. Kao i toliko puta dotad. Ipak, nešto je bilo različito: dan i sat. Motor maloga visokokrilca zujao je mirno, gotovo zadovoljno. Loham je dohvatio termos-bocu. Po kabini se raširio miris svježe kave. Skuhala ju je Tanja. Tanja! Slatka, mala zvijer. Jedva joj je dvadeset godina i razlog je zbog kojega će i sljedećega vikenda odletjeti u unutrašnjost.. 11.

(12) Dok je pio kavu, zrak oko aviona postajao je sve nemirniji. Daleko ispred, nebo je poprimalo tešku, olovnu boju. Prvi, još lagani vrtlozi potresli su krhki zrakoplov. Loham se zagrcnuo, zakašljao, ponovo začepio termos-bocu i odložio je na sjedalo desno od sebe. Nekakav unutrašnji nemir naveo ga je na to da isključi automatiku te da opet prijeđe na ručno pilotiranje. Želio je da prestane misliti na sve oko sebe, želio je nešto poduzeti. Misli su mu ipak ponovo odbludjele, ponovo ga je zaokupila Tanja. Više nego što je htio priznati. Ona je sa svojom majkom vodila gostionicu pokraj sportskoga aerodroma na koji je Mike Loham, sve do jučer, slijetao samo povremeno, zato da bi odlazio na pecanje na obližnje vode. To mu je bila druga strast. Ovaj put, ostao je preko noći. Loše vrijeme onemogućilo mu je da poleti, a gostioničarka je za takve prilike imala uvijek pripravne gostinske sobe. Polako, uporno, kao da su sigurni u to kako se prirodne sile osiguravaju od prolaznosti upravo njihovom igrom, iz olovno pepeljastoga neba kuljale su mliječno bijele spirale oblaka u sve manjim krugovima, oblikujući ubrzo zatim neprekinuti sag jedinstvene ljepote. Umjesto rastrzanih sprudova oblaka što su još prije nekoliko minuta omogućavali pogled na svjetla gradova i sela, sad se između letjelice i tla uvuklo more zgusnutih oblaka. Ono je bilo jedinstveno i po obliku, doimajući se kao slika koja se neprestano mijenja, živa slika puna sklada, ljepote i ljupkosti - iz koje kao da se, unatoč svoj toj krasoti, širi i dah smrtne opasnosti. Loham je registrirao vremensku sliku, provjerio brzinu, smjer i visinu leta letjelice. Ipak, igra njegovih misli zaokupljala ga je više od svega što se zbivalo unaokolo. Njegovo zanimanje za Tanju nije bilo nipošto onako očinske prirode kako bi se to moglo pomisliti zbog njihove razlike u godinama. Njemu su bile pedeset dvije i bio je pun onoga što joj je trebalo od njega. Novac! To mu je obznanila čim se pojavio, čim je sletio. - Pecate li uz pomoć glista? - upitala ga je. - Ribička tajna! - Oh! - oneraspoložila se. - Htjela sam samo povećati svoj džeparac. - A čime to?. 12.

(13) - Glistama. - Imam ih još dovoljno. - I ništa vam drugo nije potrebno? - Ne, ne treba mi ništa drugo. - Ali od mene možete sve dobiti! - Hvala. Trebaju mi samo gliste, a njih imam. Tek je poslije shvatio značenje njezinih riječi. Prošlo je desetak minuta. Mike Loham okrenuo je svoju cessnu naglo ulijevo. Sijevalo je s obje strane nove putanje aviona. Prvi naleti vjetra zanijeli su sportsku letjelicu; žestoko se zatresla, a onda je ponovo uplovila u mirniji zrak. Sivocrni prameni provlačili su se kroz veo zelenkastih oblaka. - Sranje od vremena! - Loham je glasno gunđao. Nesvjesno je pogledao van. Oblaci su, u krpama, promicali uz okna pilotske kabine. U pravcu kojim je - sad letio prostiralo se beskrajno more prljavoga, mračnoga pamuka. Koliko bi se sad bolje osjećao da je učinio ono… ***. Noć. Kucanje. Tihi Tanjin glas: - Otvori, molim te. Tako mi je hladno... Voljela bih k tebi u krevet - A onda, nakon kratkoga oklijevanja: - Bit će nam lijepo, sigurno! Obećavam ti to' Da se tad nije pritajio, zacijelo bi se to dogodilo... I, što? Osjećaj krivnje? Ne, Doris nije bila takva u tim stvarima. Možda dan-dva burnijih rasprava... ali inače? I zašto joj tad nije otvorio? Zar je možda bio nenormalan kao muškarac? Doista, kad je posljednji put spavao s Doris? Prije tri, četiri tjedna? I otad ništa? Loham se nagnuo naprijed, otvorio pretinac za rukavice i izvadio bijelu omotnicu. Tanjinu. I na njoj riječi: »Poticaj da se vratiš!« Taj je njezin dar prihvatio bez riječi, ne znajući što sadrži. Sad mu je radoznalost ozarila lice. Razderao je omotnicu: u njoj su bile tri fotografije u boji. Poigrao se s njima kao igraćim kartama, a onda ih promatrao - dugo, s osobitim zanimanjem. Tri puta - Tanja! I tri puta -naga!. 13.

(14) Nesvjesno, Loham je progutao slinu. Tanjina nagost probudila je u njemu žudnju. Sve na njezinom tijelu činilo mu se savršeno: predivno oblikovana bedra, duge noge, vitak struk, obline bokova. Mlade su joj grudi pristajale u taj sklad jednako kao i njezin stidni busen i čvrsta stražnjica. Promatrajući snimke, Loham nije mogao suspregnuti zvižduk. Bili su snimljeni u prirodi, a Tanja je na njima bila u položajima više nego dvosmislenima. glavu.. Natrag! Mogao bih se vratiti! - prostrujalo mu je kroz. No što zatim? Možda mu u toj noći Tanja ne bi ponovo pokucala na vrata. On ne bi zabravio vrata i ona bi mogla ući. I leći uz njega. U prozračnome, prozirnom ogrtaču. A ispod ogrtača ništa osim gole kože. Tople, vrele kože! U tome trenutku kao da je osjetio njezinu blizinu, njezinu mladost, miris njezine kose. Mladost? Jesu li ga mladost i čistoća naveli na takve misli? Što bi on učinio ako bi ona doista legla pokraj njega? Milovao je? Blago, nježno i izazovno? Ili bi navalio na nju i prodro u nju silovito i neobuzdano? Jak nalet vjetra gurnuo ga je natrag u stvarnost. Novi udar poremetio je sinkronizaciju elise. Termos-boca je prozujala kroz kabinu, pogodila Lohama žestoko u glavu, a onda odskočila prema vjetrobranom staklu. Sadržaj kovčežića s letnom opremom - računala, zemljopisne karte, olovke - letio je po kabini. Vani je vladala najcrnja tama, razbijali su je samo blijeskovi rijetkih munja. A odmah zatim nov je zid oblaka, bijelih i prijateljskoga izgleda, obuhvatio plešuću cessnu. Lohama je prožimala nervoza. Nije mu to bio prvi let po nevremenu. To što je osjećao nije bio ni strah. Samo nervoza, razdraženost, to ga je obuzelo. A onda se iznenada obradovao povratku kući. Susretu s Doris, s Jimom. Hoće li ga oboje dočekati na aerodromu? Neće, tko bi po takvom nevremenu... A možda je u Karachiju lijepo? Oko Lohama je sad bio zid gustih oblaka što su se bjelasali na svjetlu munja. Doimali su se poput prijetećih kula u kojima samo što se nisu počela otvarati vrata što vode u pakao. Zrak je bio težak i osjetno nabijen elektricitetom. U pilotskoj je kabini pucketalo statičko pražnjenje. Plamičci od. 14.

(15) električnoga izbijanja promicali su po ostakljenim dijelovima kabine. Došao je novi udar vjetra. Bio je žestok. Za njim još jedan, još silovitiji. Taj je donio grad i zrna leda zabubnjala su po avionu. Bijeli, svjetlucavi kristali odbijali su se od trupa aviona, doimajući se poput vodoravnih niski bisera. Loham je ispustio fotografije kako bi mogao dohvatiti tamne naočale i usredotočiti se na neproračunljivi vještićji kotao ispred sebe Već je poslije nekoliko trenutaka uletio u tamu neizvjesnosti. Tu manifestaciju snage shvatio je prekasno. Krivudajući avionom, pokušavao je naći uski otvor za bijeg, osjećajući se pritom poput progonjene zvijeri. Novi, teški valjak naleta vjetra izbacio je letjelicu iz putanje. U odsjaju sijevajućih munja, Loham je opazio snijeg i led što su se počeli nakupljati na poklopcu motora i na rezervoarima za gorivo. Glasno je opsovao, boreći se s upravljačem koji se tresao sve jače. Nogama je čvrsto pritiskivao komande horizontalnih stabilizatora. Kad je vjetar, puhnuvši uvis, zaprijetio da će letjelicu odbaciti u stratosferu, Lohamu je ruka nesvjesno sunula prema polugi za gas i povukla je unatrag. Avion se našao u samom središtu olujne fronte. Snažni udari vjetra prema gore i prema dolje pokušavali su smrviti krhku letjelicu. Naleti mećave, grada, kiše, magle i leda izmjenjivali su se neprestano ispred Lohamovih očiju. Poput milijuna čeličnih čekića, zrnje tuče udaralo je o oplatu i odbijalo se od nje. Mlaz svjetla reflektora za slijetanje sablasno je obasjavao taj prizor. Zahvaćen vrtlozima koji su vukli prema tlu, Loham se pokušavao iščupati iz kandži prirodnih sila. Suh udar groma potresao je letjelicu. Miris ozona ispunio je pilotsku kabinu. Vatrene zmije i plamičci sijevali su uz vjetrobransko staklo. Sportski avion treptao je kao što divlje ždrijebe drhti prije nego što će se propeti. A onda je Loham shvatio da je uspio. Ušao je u mirniji sloj zraka. Fronta oluje kotrljala se prijeteći na noćnome nebu, no sada sa strane i iza njega. I sve to nije bilo dovoljno snažno da bi prouzročilo teškoće nekome »odraslom« putničkom avionu, ali dovoljno snažno da sportsku letjelicu pretvori u igračku prirodnih sila. No Loham se probio, ali znao je i to da bi mogao smatrati pravim darom prirode kad bi vrijeme ispred njega bilo. 15.

(16) onakvo kako ono kroz koje je proletio. A znao je da sve do Karachija ne može očekivati nikakvo poboljšanje. Loham je nadoknadio gubitak visine, uspio je letjelicu uspeti na predviđenih 12.000 stopa visine i ondje ju uravnotežiti. Laki naleti vjetra, nalik na udare o trup aviona, stizali su u gotovo ravnomjernome ritmu, potresajući letjelicu. Loham je to prihvatio mirno. Bilo je to sad manje zlo. Kapljice znoja na njegovome čelu nestajale su. Misli su mu u toj noći išle čudesnim putovima. Tek pošto su se pozabavile onim što se tako nedavno dogodilo mogućom pustolovinom s lijepom Tanjom - morale su odlutati prema sasvim drukčijim stvarima. A onda su se, igrajući se, vrtile daleko u prošlost, do njegovoga prvog plesa, prve ljubavi, prvog automobila što ga je bio kupio. Mike Loham brzo se vratio u stvarnost. Usred darmara u pilotskoj kabini našao je termos-bocu. Ostala je čitava. Povukao je iz nje dva-tri duga gutljaja jake kave. Smirio se, usredotočio na let. Podlakticom desne ruke obrisao je znoj sa čela i obrva. Za jedan će sat, nadao se, sletjeti u Karachiju. Varao se. Ali, u tome trenutku nije mogao to znati. Već bi i sa slijetanjem moglo biti nevolja. A nije ni slutio ništa o nekakvome letu pod brojem HA 711, koji bi mu mogao postati i te kakva opasnost. A i da je slutio nešto o tome, ne bi mogao poduzeti ništa protiv takve opasnosti, jer zatajili su mu bitni uređaji u avionu. Još prije nekoliko minuta zašutio je njegov radio.. III Penjući se po dvije tisuće stopa u minuti, HA 711 hitao je prema putnoj visini svoga leta. Nije prošlo ni pola sata od polijetanja. Dvojni grad na rijeci Menam bio je već mnogo kilometara ispod i iza zrakoplova. Zrak je bio miran, strujanja su bila negdje dolje, niže. Mjesec i zvijezde sjali su jasno na noćnome nebu. Na visini od 33.000 stopa, kapetan Dexter izravnao je Albatrosov let u posve vodoravan, te uključio automatskoga pilota.. 16.

(17) - Što mislite o jednoj dobroj kavi? - prekinuo je tišinu u pilotskoj kabini, te pritisnuo dugme za znak poziva u prednjoj kuhinjici. Bender i Wolf su kimnuli. Bili su, kao i kapetan, ljubitelji crnoga napitka. - Halo! - promrmljao je Dexter novoj stjuardesi koja se odazvala na poziv. - Recite Dajani da je upravo počela naša drink-pauza. - Drink... Odmor za piće, kapetane? - mucala je mlada stjuardesa. - Vi... vi pijete za vrijeme leta? - Zamolite Dajanu da vam objasni! - rekao je Dexter cereći se. - Tko se to javio? - upitao je Bender, radoznao zbog čega se kapetan iznenada oraspoložio. - Ona nova! - rekao je Dexter i veselo ponovio njezinu reakciju. - Ha - uzviknuo je Mark Wolf - sad možemo i prihvatiti onaj nadimak. - Nadimak? - iznenađeno je upitao Bender. - »Posada koja pije«! - objasnio mu je Dexter. - I to vi meni! - uzdahnuo je kopilot. - Meni koji ni po koju cijenu ne pijem nikakav alkohol. - A otkad to? - zanimalo je inženjera leta. - Pa... od danas - ustvrdio je Bender ozbiljno. - Sad mi je sve jasno - zaključio je Dexter i povjerljivo namignuo Marku Wolfu. - Dok ste slijetali u Hongkongu bili ste pod utjecajem alkohola... - Vrlo smiješno! - žestio se kopilot hineći uvrijeđenoga, u čemu nije bio baš pretjerano uvjerljiv. Taj trideset dvogodišnjak prašnjavo plave kuštrave kose doimao se više kao uvijek nasmiješeni obješenjak, nego kao najdublje uvrijeđeni pilot. Osim toga, neuspjelo asistiranje kod slijetanja u Hong Kongu bilo je njegov tek treći takav pokušaj. Ipak, on se doista ljutio. Hongkonški je aerodrom među pilotima na glasu kao jedno od najtežih sletišta na svijetu. Zbog nedostatka prostora, jedina sletna pista stiješnjena je u uskom pojasu između mora i grada, u jednom zaljevu. Taj je nepovoljni položaj još više pogoršan zbog visokih bregova s. 17.

(18) kopnene strane, te je nužno veliko iskustvo prilikom slijetanja na taj aerodrom. - Ostavimo to! - predložio je Dexter. - I ja sam zabrljavio svoja tri prva slijetanja u Hong Kong. ~ I vi? - rekao je Bender s olakšanjem, očito umiren. Zaklinjao se u sebi da će mu četvrto prizemljenje biti uspješno. Prilikom najave nalijetanja neće biti više dvjesta stopa prenisko, neće više prekrasno postaviti zakrilca na četrdeset stupnjeva. A i brzina će mu prilikom nalijetanja biti propisana. Zaklinjao se, jer htio je tako iznenaditi Dextera. Neki drugi kapetan očitao bi mu i te kakvu prodiku poslije one bruke sa slijetanjem u Hong Kongu, a Harry Dexter tada je samo promrmljao: »Gotovo pravilno!« U toku razgovora oba su pilota pogledima pratila nečujno poigravanje kazaljki na osvijetljenim instrumentima. I kad automatski pilot »upravlja«, konačna odluka prepuštena je njima. Jer u usporedbi s elektronikom, oni imaju dvije odlučujuće prednosti: iskustvo i osjećaj. Dexter i Bender slušali su razgovor između kontrolora tornja i tajlandske caravelle koja je uzletjela poslije njih. Na temelju toga stvorili su sebi sliku o avionima što lete u njihovoj blizini: caravelle i onaj 707. Vrata pilotske kabine otvorila su se i u nju je ušla Dajana Martens. Unatoč dugome iskustvu, za nju je uvijek bio doživljaj ulazak u pilotsku kabinu noću, dok kontrolna svjetla tajanstveno žmirkaju. Ugledala je kapetana kako koso ispod sebe promatra kovitlanje oluje, prepoznala je Bendera koji se u polutami okrenuo prema njoj, te Marka Wolfa, koji se bio zadubio u bezbrojnu dugmad i prekidače ispred sebe. Sa svom se trojicom dobro slagala. Dexter je bio uvijek miran, promišljen, ali pri tom nikad nadut i uobražen. Postojan kao pol, pomislila je Dajana dok je pogledom odmjeravala krupnu pojavu četrdeset jednogodišnjeg kapetana. Kod Bendera joj se sviđala njegova sposobnost da se brzo oduševi i tad se doimao poput školarca. Treći, Mark Wolf, koji je poput nekrunjenoga kralja sjedio ispred pulta kao na prijestolju, zračio je pri tom sigurnošću poznavanja tajni svih tih gumba i polugica. Rado je letjela kad su njih trojica u pilotskoj kabini. Sva trojica shvaćaju i šalu. - Po želji vrhovnih gospodara leta sedam-jedanaestjedan donosim vam zasluženu kavicu. No, pazite, vrela je i jaka! - gurnula je poslužavnik Benderu u ruke. - Što vam priča ona nova? - upitao je kopilot.. 18.

(19) nosa.. - Drži u ruci bocu s konjakom i sva je blijeda, do vrška - Nisam li vam rekao? - nacerio se Wolf. - Otraga je sve kako valja? - zanimalo je kapetana.. - Puni smo gotovo do posljednjeg mjesta, no ipak nema problema - izvijestila je Dajana, a onda dodala, smiješeći se: - Doduše, jedan putnik iz prvoga razreda zna sada da sam udana za kapetana. - Što? - Dexter je podigao glavu. - Želio je po svaku cijenu da iziđem s njim. A nakon toga... Eto, a onda sam izmislila ljubomornoga muža. - Mene? - Vas! - Pa to bi bila čista bigamija! - našalio se Dexter, no onda mu se lice smračilo, kao i uvijek kad bi se sjetio Melanie. A i ovaj se put upitao gdje bi ona mogla biti. Osjećao se najviše kriv za razvod. Njegova ljubav prema pilotskome zanimanju nije nikada uzmicala pred ljubavlju prema vlastitoj ženi. Upravo se zbog ovakvih letova u Aziju njegovo svraćanje kući svelo na prorijeđene 48-satne boravke. A četrdeset osam sati nije dovoljno za sretan brak. To je shvaćao tek sada. U tišini koja je zavladala u pilotskoj kabini osjetio je suosjećajne poglede posade. Sve troje znali su što se dogodilo s njegovim brakom. Harry Dexter pročistio je grlo i zatim razbio tišinu pitanjem: - A ima li nešto dobro za jelo? - Smijem li vas iznenaditi? - upitala je Dajana Martens. I njoj je bilo stalo do toga da se razbije tišina i stoga joj je glas zazvučao još ljupkije nego inače. - Dapače! - Kapetanu se sviđao Dajanin jednostavni način komunikacije. Polako se okrenuo prema njoj. Kad su im se pogledi sreli, smiješak mu je ozario lice. Smiješak, koji mu je ona uzvratila. Tiho. Tajnovito. Netko tko ih promatra stekao bi dojam da postoji nešto između njih dvoje. I ne bi se baš prevario Godina dana samoće i neizvjesnost o svojoj budućnosti učinili su Harryja Dextera osjetljivim. Osjetljivim na Dajaninu naklonost, na njezine draži - na njezin seks. Protivno njegovoj ženi.. 19.

(20) Dajana je bila gotovo stalno u njegovoj blizini. Oni su se i voljeli. U Los Angelesu, Rio de Janeiru, Philadelphiji, Bangkoku, Montrealu, Hong Kongu, Karachiju, Caracasu. Osam svjetskih metropola u kojima nije mogao odoljeti. Ni, on, ni ona! I to sve samo zato što je ona bila blizu svaki put kad bi on osjetio potrebu za ženom. Kao i sada, u tome trenutku. Da je sad bio nasamu s njom - on bi je ljubio. A ona je to osjećala. Njegove su joj oči govorile o tome. Karachi, Aerodromski hotel, soba 17. Imamo pola sata za nas! - A...što je bilo s obećanim iznenađenjem! - upitao je Dexter i kradomice joj namignuo. - Odmah stiže! - rekla je Dajana i izašla iz pilotske kabine. Albatros je mirno sjekao zrak. Za posljednja dva sata najavljena je naoblaka: neprekinuti, debeli sloj oblaka. Osobito izražen na pravcu leta. Visinomjer ispred pilota pokazivao je nepromijenjenu visinu od trideset tri tisuće stopa. Jaki naleti vjetra i olujni oblaci valjali su se duboko ispod njih. Naprijed, u daljini, uzdizao se plamteći zid munja. No ni takvo nevrijeme nije smetalo letu Albatrosa. Dajana Martens vratila se u pilotsku kabinu noseći tri tanjura s ukusnim predjelima. - Vječna hvala i vama i kompaniji! - rekao je Bender. Očito je bio najgladniji, jer je gotovo istrgnuo tanjur iz Dajaninih ruku... ***. Prošla su dva sata od polijetanja. Radarski pramac Albatrosa sjekao je zrak visoko iznad grada Berhampura na obali Prednje Indije, hitajući prema unutrašnjosti potkontinenta. Bengalski zaljev bio je iza njih. U putničkim je odjeljcima utihnulo. Većina putnika spustila je naslone sjedala i spavala. Nečujno, da ne bi koga probudila, Dajana Martens prolazila je kroz srednji prolaz u prvome redu. Gledala je naokolo provjeravajući je li sve kako valja, a onda ugledala mladu, plavokosu ženu čije joj se lice učinilo poznato. Negdje ga je već vidjela, možda na slici, na fotografiji. Nikako joj se. 20.

(21) nije mogla sjetiti imena. Polako se vratila u avionsku kuhinjicu. Melanie Holm opazila je ispitivački pogled Dajane Martens. Za nju je to bio poticaj da ponovo počne razmišljati o Harryju, o svađi, o razlazu. I tad je shvatila! Odjednom joj je postalo jasno zbog čega je tražila kartu upravo za ovaj let Njegov let! Željela je odluku prepustiti njemu. Ali mu je nije htjela i olakšati. Smiješeći se, pogledala je usnuloga Richarda Melzera. Njega je odabrala za svoje »oruđe«, obećala mu je ugodnu igru u toaletnim prostorijama. Jer ono što je njezin muž tada bio zanemario, bit će mu posluženo, makar tek danas: supruga koja vara svoga muža iz očaja - a ovaj na to reagira samo ironičnim smiješkom. Melani se pitala hoće li se on i danas samo smješkati... Prepletanje misli povuklo ju je u prošlost. Prošlost koja je u tome trenutku bila za nju sadašnjost.. IV Od vrhunca slavlja prošlo je nekoliko sati. Hladne zakuske, koju je Melanie Dexter priredila s mnogo ljubavi, nije više bilo. Od pića su ostali samo tužni ostaci. Prazni tanjuri i staklenke svjedočili su o uspjeloj kućnoj zabavi, iako joj kućedomaćin nije prisustvovao. I premda zbog toga Melaniji Dexter nije bio lako pri duši, njoj je ipak uspjelo odigrati ulogu savršene domaćice Zabava je bila namijenjena Harryju. Melanie ga je željela uvesti u svoj svijet: svijet menedžera, malih i velikih poslovnih ljudi, predstavnik Ba agencije za koju je ona radila kao tumač, u zemlji i u inozemstvu. Osim toga, nadala se da će u toj prilici izvući od svoga muža jedno obećanje. Obećanje da će prestati letjeti u Aziju i tako imati više vremena na nju. Zauzvrat, bila je pripravna žrtvovati svoje zanimanje. A on nije uopće došao. Promjena reda letenja! Jedna je posada izostala iz rasporeda. Njezin muž morao je preuzeti let Frankfurt - New York. Morao? Ne, nije morao. Sam se ponudio da će letjeti.. 21.

(22) I nije ni telefonirao kući! Ona je bila ta koja je telefonski pretražila pola svijeta kako bi ustanovila gdje se Harry zapravo krije. Sad je bilo kasno. Većina gostiju već se bila oprostila i otišla. Samo oni najizdržljiviji izvodili su još svoje ekshibicije u bazenu i oko njega. Jedan od njih bio je i neženja Bernd Selder. Već je duže vrijeme znao da u braku domaćina nešto škripi, da se Harry Dexter premalo posvećuje svojoj mladoj, lijepoj ženi. Zbog toga se Melanie našla na vrhu njegovog popisa. Te je večeri došao prije svih gostiju. I želio je biti posljednji koji će otići. Svoj cilj, o kojemu je već odavno kovao planove - da se upozna prisno s Melanie Dexter - ostvarivao je postupno, pažljivošću koja je kapetanovoj ženi bila posve strana. Hvatao ju je u mrežu svojom prisutnošću, suosjećao je s njom u njezinim malim brigama i problemima, bio je njezin pažljivi slušalac. Sve je to bilo upravo ono što je Melanie nedostajalo kod muža. Kad bi se vraćao s leta obično je već bila prošla ponoć. Umoran, odlazio bi ravno u postelju, kako bi mogao sutradan proučiti rutu novoga leta, upisati brojke u tablice i ucrtati putanju leta u zemljopisne karte. Jer on je morao ponovo letjeti. U Bombay ili Manilu, Guatemalu ili New Orleans. Melanie Dexter kratko je mahnula gostima što su odlazili, a onda se vratila u bungalov. I ona je bila umorna. Umorna od vječite usamljenosti. Kao i toliko puta dotad, i ova je večer trebalo da bude početak novoga obećanja. Uzaludno! - On je doduše upravo krenuo, no prije tri ili četiri ujutro ne može stići kući - ljubazno su joj odgovorili za njezin telefonski upit. Melanie nije preostalo drugo nego da zaključi kako se taj brak ne može više spasiti. Sebe je u njemu nalazila samo kao besplatnu čistačicu, sobaricu, kuharicu. Jedini je izlaz vidjela u razvodu. Melanie Dexter ugledala je Bernda Seldera već izdaleka. Odjeven samo u kupaće gaćice stajao je uz rub bazena i nešto dovikivao paru koji se prskao u vodi. A onda je svoju pažnju posvetio njoj. Polako joj se približavao.. 22.

(23) - Hoćeš li zaplivati krug-dva s nama? - upitao je domaćicu. Melanie je mehanički kimnula. - Da, hoću, odmah. Samo da na brzinu odjenem bikini odgovorila je promatrajući njegovo mišićavo tijelo. - Divno! Čekat ću te ovdje. Ili, želiš li možda da te pratim? - Kamo? - U kuću. - I onda? - Onamo kamo budeš išla. - Svoju spavaonicu znam naći i bez sljepačkoga psa rekla je, šaleći se. - Shvatio sam! - Nadam se da jesi! - odgovorila je i, uronjena u misli, ušla u bungalov. Nakratko se još jednom osvrnula za Berndom i ugledala ga kako stoji u cvjetnjaku ispred kuće i promatra je. Sjetnim, čežnjivim očima. Da bi ga razvedrila, kratko mu je domahnula, a onda ušla u salon s kaminom i zatim otvorila vrata svoje spavaonice. Kao izgubljena, zastala je usred nje. Sjetila se Harryjevih riječi koje je više puta izrekao: »Supružnici moraju imati odvojene spavaonice, to im nalažu njihova zvanja«. - Ja moram uvijek biti na raspolaganju, uz telefon, a i moji neplanirani dolasci i odlasci samo bi ti smetali pokušavao joj je dokazivati. - Nadam se da me nećeš shvatiti pogrešno? - Onda spavaj gdje želiš! - odgovorila je Melanie i odmah se pokajala zbog žestine svojih riječi i bacila se u Harryjevo naručje. Otad je prošlo sedam mjeseci. Vrlo dugo vrijeme za mladu ženu željnu života. U prvim tjednima nije nijednom ušao u njezinu spavaonicu. Koliko je samo proplakala tih samotnih noći. A kad se jednom ipak predomislio, vrisnula je: - Spavaj sa svojim prokletim avionom! Otad je medu njima zavladala seksualna šutnja.. 23.

(24) Dok je skidala preko glave ljetnu haljinu, Melanie se sjetila da nije zatvorila za sobom vrata spavaonice. A zašto bi se zaključavala? Bila je sama u kući. Ili je podsvjesno mislila drukčije? Bernd Selder tiho je slijedio Melanie. Zastao je ispred otvorenih vrata i zurio u sobu. Melanijino mirisno donje rublje ležalo je na postelji. U mislima je pamtio pojedine dijelove odjeće. Gaćice, prozirne i boje kože, kakav je bio i grudnjak, i hulahupke, s tom razlikom što je prozračni najlon bio nehajno odbačen na pod. A onda se zagledao u nju, ženu gladnu života u svojoj ljepoti. Vidio je blijesak u njezinim očima i pomislio na to kako je muž zanemaruje. Posve naga, okrenula se prema njemu i izložila se njegovim pogledima. Selder je polako prekoračio prag i tiho zatvorio vrata. - Što hoćeš od mene? - upitala je drhtava glasa. - Tebe! - Ti... Ti si lud! - Nipošto. Lud je tvoj muž! - rekao je, a onda nastavio, posve tiho: - Takvu ženu ostaviti da gladuje... - Gladuje? Kako... kako to misliš? - zanimalo ju je. Uzmicala je pred njim, sve dok se nije svalila nauznak na postelju. Muklo je zasoptala kad se nadvio nad nju... Nevoljko se branila od onoga što je zapravo željela, za čim je čeznula. U prvim je trenucima zamišljala Harryja u vlažnim kupaćim gaćicama kako joj razmiče butine, kako prodire u nju, najprije jezikom u usta... a onda je postala svjesna Bernda, njegova zagrljaja, njegovih usana na svojima, njegovoga uda što ga je osjećala kako se trza, krut i istodobno tako podatan, najprije na njezinome bedru, a onda u njoj, sve dublje u njoj. Osjetila je slast, beskrajnu slast... osjetila je da ne osjeća više ništa... ***. Pet sati. Zora. Melanie je još bila budna kad je Harry došao. Čekala ga je. - Još si budna? - Tim je riječima pozdravio svoju ženu. Mislio sam da spavaš već odavno. - Imali smo goste - rekla je ledenim glasom. - Goste? Oh, da, kućna zabava! Zaboravio sam kao na smrt. Oprosti. Znaš, promjena plana letenja.... 24.

(25) Kad je Melanie čula riječi »plan letenja«, pobješnjela je. - Plan letenja, plan letenja, taj tvoj prokleti plan letenja! - vrištala je. - Zašto si se uopće ženio mnome? Tvoj ljubljeni plan letenja pristaje ti mnogo bolje. Idi s njim i u postelju! Neka ti on krpa čarape, pere gaće, kuha objed! Uostalom, ti ionako ne jedeš više kod kuće! - Melanie, molim te! - Melanie, molim te... Melanie, molim te... - oponašala ga je. - Prestani već jednom s tim! Svega mi je toga već preko glave! Harry Dexter je otišao do prozora i zatvorio ga. - Opet pretjeruješ! - rekao je kao usputno. - To nazivaš pretjerivanjem? Nešto ću ti sad reći, dragi moj. Istina je da smo već pet godina u braku, no reci mi: zašto? Zašto, pitam te. Taj... taj plan letenja tebi je važniji, mnogo važniji nego vlastita žena! Ti... ti, svinjo! - kričala je nemoćno, plačnim glasom. - Mrzim te! Harry Dexter je šutio. - I uopće - vikala je na njega - uopće, ima samo jedan odgovor na to! Moram naći sebi odgovarajućega partnera! I za krevet! Čuješ li? I za krevet! On je slegnuo ramenima. Melanie je hvatala dah. - Imaš još samo jednu jedinu šansu da to spriječiš urlala je. - Ako me doista voliš, tad se odrekni toga svog posla! Postani vozač automobila! Uvjerena sam da bismo tad bili sretniji. Bio je to posljednji, očajnički pokušaj, posljednje propinjanje. A osjećala je unaprijed da je i to uzaludno. Tražiti od muškarca da se odrekne svoga zanimanja činilo se Melaniji, čak i ovako uzrujanoj, posve nezamislivo. - Ne vidiš li ti sve to previše crno? - upitao je Harry, nimalo dirnut njezinim prigovaranjima. - Čuj me! Znamo se više od sedam godina. Najljepše je bilo prije nego što smo se vjenčali. Već tada si bio pilot, no imao si dovoljno vremena za mene, unatoč svome planu letenja... A danas? Ponekad mi se čini da bi mogao biti i bez privjeska zvanoga supruga. Jer, za tebe sam samo to... Ili možda nisam?. 25.

(26) - Nemaš pravo! - bio je jedini Harryjev odgovor. Doimao se mirno i pribrano, protivno od Melanie, koja je pokazivala očite znakove razdraženosti. - Nemam pravo? - upitala je zlobno se smiješeći. Znači li to da nijedna moja riječ nije ozbiljna? - Hajde, smiri se! Moje zanimanje traži od mene i žrtve. - Žrtve koje traju već pet godina? - Nikad nisi imala razumijevanje za moj posao progunđao je. - Oh, Harry, ti si baš jednak svome avionu. Misliš kao on, vladaš se kao on, sve podvrgavaš prokletoj logici! Pritisak na dugme »plan letenja« i Harry Dexter odjuri! A ja... ja sam još mlada... Želim uživati život, ne namjeravam se kiseliti u kući. - Onda ga i uživaj! Imaš sve što jedna žena može poželjeti. Lijepu kuću. Vlastiti automobil. Slobodno vrijeme. Novac A imaš i vlastiti posao. I što još hoćeš? - Tebe! - Imaš me. - Imam te. Svaka dva tjedna po četrdeset osam sati brzo je rekla, na tren zašutjela, a onda nastavila: - Imala sam namjeru napustiti posao radi tebe. No sad... - Što sad? - Noćas sam spavala s Berndom Selderom - ispalila je. Kao hipnotizirana buljila je u njega, očekujući njegov bijes, njegovu pogođenost. - I, je li ti bilo lijepo? Melanie je posegla za kutijom cigareta. Dršćući je izvadila jednu i zapalila je. Harry je slijedio njezin primjer. Pri tome se doimao posve miran i staložen. Njegovo posljednje pitanje i ovaj podrugljivi smiješak djelovali su na Melanie poput udarca toljagom. Dvije-tri sekunde stajala je kao ukopana. I u tom tako kratkom vremenskom razmaku u njoj se dogodila očita promjena. Odjednom je bila mirna i opuštena, kao da je odlučila nešto zauvijek i zasvagda. Uz tvrdi smiješak oko kutova usana pustila je da joj kupaći ogrtač klizne na pod, ostajući posve naga. - Pogledaj još jednom što je on dobio! - zavikala je mužu u lice i istrčala iz sobe.. 26.

(27) Nekoliko minuta poslije toga Harry Dexter čuo je škripu kotača njezinoga automobila na suhome asfaltu... Melanie se glasno nasmijala kad je postala svjesna kamo se vozi: auto-cestom prema aerodromu. Odmah ujutro telefonirala je u svoju agenciju i upitala šefa vrijedi li još ponuda koju je dobila prošli tjedan. - Vrijedi, ali imamo nešto mnogo bolje za tebe - glasio je odgovor. - Neko savjetovanje u San Francisku. Zanima li te to? - Samo ako je hitno! - Iznenadit ćeš se kad ti kažem koliko je hitno. Avion polijeće za tri sata. - Tko je trebalo da putuje? - Moja kći, kojoj to uopće ne odgovara. I ona bi ti bila zahvalna. - Smjesta dolazim! Avionska karta već ju je čekala na šalteru. I prilična svota, očito odmjerena široke ruke, kao predujam za troškove. Putni kovčežić bila je ponijela, i više joj ništa nije bilo potrebno. Polijetanje aviona označilo je konačni razlaz s Harryjem. Pred njom je bila nova budućnost - divna, prelijepa, očaravajuća budućnost. Već će idućih dana spoznati nešto što će odlučujuće utjecati na njezin daljnji život. Njezin i Harryjev.... V Međuslijetanje u Torontu bilo je neugodno. Žestoki nalet vjetra zahvatio je letjelicu neposredno pošto su joj kotači dotakli pistu, odigao je i zatim njome ponovo udario o tlo. Posljedica toga bio je jak udar što ga je stajni trap golemoga boeinga popratio zaglušnom škripom, pojedini putnici vrištanjem od straha, a kopilot, koji se osjećao krivim za sve, glasnim psovkama. Kapetan Braun trima je stvarima poništio loše prizemljenje: sam je preuzeo upravljanje zrakoplovom, neartikulirano je zaroktao i naredio da se temeljito provjeri stajni trap aviona. To posljednje bila je čista mjera opreza, koja je prouzročila četrdesetak minuta zakašnjenja.. 27.

(28) Visoko nad Atlantskim oceanom, točnije, okomito iznad južnoga vrška Grenlanda, bila je nadoknađena već polovina toga vremena. Nebo je bilo kristalno vedro. Odjednom je Braun opazio da vanjska temperatura polako pada. Bio je to znak da se vani nešto zbiva. Već su prilikom polijetanja iz San Franciska meteorološke karte naviještale takve snage i pravce zračnih strujanja da su se u ovome području mogle i očekivati oluje. Za boravka u Torontu nije se ništa promijenilo. Unatoč svemu, prognoza je bila: strujanje zraka blago poput lahora. Kapetan, otvrdnuo dugogodišnjim iskustvom, nije se osvrtao ni na što od toga: budno je pratio podatke o vanjskoj temperaturi. A ona je i dalje padala! Unatoč kašnjenju, Braun je postupio po osjećaju. Usporio je avion, do brzine propisane za prelijetanje kroz oluju. Tiho brujanje motora postalo je još tiše. Nekoliko trenutaka zatim pritisnuo je pozivno dugme za glavnu stjuardesu: - Evelyn, ubrzo bi moglo postati gusto! Njegove šture riječi potakle su živahnu aktivnost: poduzete su privremene mjere opreza. Nikakvo posluživanje jela i pića. Učvršćivanje neučvršćenih predmeta. Vezivanje sigurnosnih pojasa. Zabrana pušenja. I čekanje! Richard odjeljcima.. Braun. uključio. je. zvučnike. u putničkim. - Drage putnice i putnici -odjeknuo je njegov smireni glas. - Oni među vama koji su već više puta putovali avionom očito su opazili da se stišala buka motora, da letimo sporije. To je samo mjera opreza. Ukratko, očekujemo nestabilan zrak oko nas... Neki su se među vama možda uplašili. Vjerujte mi, molim vas, da nestabilna zračna fronta ne znači ništa neuobičajeno. Naš je avion posve prilagođen takvim prilikama. Dakako, možda će se malo tresti, no to je sve što se može dogoditi. Letimo i dalje posve normalno. Molim vas samo jedno: ostanite neko vrijeme na svojim mjestima, vezani pojasevima. Uskoro ću vam se javiti ponovo. Hvala vam. U putničkim je kabinama kapetanova obavijest dočekana šutnjom. Putnici su različito primili navještaj moguće oluje. Bilo je i prestrašenih, problijedjelih lica. Neki su. 28.

(29) se doimali kao da ih se to i ne tiče. Ostali su bili mirni i ozbiljni. Evelyn je znala da mora učiniti sve što može kako bi se suočila s opasnošću. Glavna je stjuardesa poznavala učinke iznenadnih, ljetnih oluja koje se pojavljuju nenajavljene i koje među posadom u pilotskoj kabini slove kao jedna od najneugodnijih vremenskih pojava. Toliko su iznenadne da ponekad posada doznaje o njima tek pošto je o tome obavijesti posada drugoga aviona koji je neočekivano zahvatila takva nepogoda. Kao i svi putnici, Melanie Holm učvrstila je sigurnosni pojas. Sastanak u San Francisku završio je i sve je proteklo po planu. Ona je prevodila na engleski sve što se govorilo na španjolskom, njemačkom ili ruskom. Sad je letjela natrag, vraćala se. Imala je i rezervaciju za priključni let od Frankfurta do Münchena, kamo ju je pozvao bračni par što ga poznaje već odavno. Odjednom je Melanie opazila kako joj ruke dršću. Nije znala zbog čega, nije shvaćala značenje toga drhtanja. Stoga ga je i pripisala nekakvome osjećaju straha, ne misleći pri tome na to da se nikad u životu nije bojala letenja. Jer to nije bio onaj čisti strah, koji je uvriježen u njoj. Bio je to nekakav izuzetan, jedinstven, njoj posve stran osjećaj... Ne, ne, nije joj bio stran! Bilo je to nešto poput želje, čežnje. Nešto jedinstveno lijepo, no ipak i tjeskobno istodobno. Želje, a za čim? Čežnje, a za čim? Nehotice je tupo odmahnula glavom. Putnik na susjednom sjedalu promatrao ju je pažljivo. Opazio je promjenu na njoj i doveo je to u vezu s kapetan6vom obaviješću. Bila je to zabluda, no upravo je zbog te zablude osjetio dovoljno hrabrosti da oslovi Melanie, iako ga je to stajalo golemoga samosvladavanja. Naime, Rainer Berthold bio je vrlo suzdržan prema ljepšemu spolu. Nikada dotad nije još bio smogao dovoljno snage da samo iz unutrašnjega poticaja oslovi neku ženu koja mu se svidjela. I to zato što je pri tom uvijek mislio na »ono« i vjerovao da mu ona može to pročitati s lica. Žena pokraj njega sviđala mu se. Sve do ovoga trenutka njezino mu se vladanje činilo odbojno. Na primjer, kao da mu je htjela obznaniti kako ne želi da joj netko smeta... No sad, kad je prestrašena, sad je nešto drugo. Sad joj je želio pomoći. Rainer Berthold pročistio je grlo.. 29.

(30) - Nema razloga da se bojite - rekao je smiješeći se uvjerljivo. - Olujna fronta nije opasna ni upola od toga koliko joj ime govori. -Tiho, kao da joj povjerava tko zna kakvu tajnu, dodao je: - Posada zna svoj posao! - Hvala. Vrlo ste ljubazni. -Melanie Holm uzvratila mu je smiješak. Istodobno, osjetila je kako se u njoj budi neka vrlo snažna žudnja. Besramno divna. Kao da su ona i taj njezin susjed jedno biće. Kao da je nečim vezana za njega. Osjetila je isto što i prema Berndu Selderu! U misli su joj navrli dani njezinoga djetinjstva. Odgajana je u uvjerenju da je seks nešto prljavo, i ona je u to bila povjerovala. Tek je mnogo poslije, uz Harryja, shvatila istinu. No kasniji, sve rjeđi odnošaji s njim vratili su je na razinu djetinjstva... A onda se pojavio Bernd Selder. On je ponovo probudio u njoj sve to što se bilo uspavalo... - Ja... ja mislim da se doista malo bojim - lagala je, i čudila se sebi što je tako žustro, tako snažno reagirala na riječi toga muškarca pokraj sebe. Tako je erotično djelovao na nju. Glasom, pogledom što ga je u nelagodi malo oborio, plahim smiješkom. - Berthold. Rainer Berthold - predstavio joj se. - Kako... - Zovem se Rainer Berthold. - Oh... Holm. Melanie Holm. - Drago mi je. Samo je kimnula. U tome je trenutku Rainer Berthold pomislio kako bi svoju susjedu najradije zagrlio, da je utješi. Doimala mu se posve smetena, zastrašena, nemoćna, kao da joj je potrebna zaštita. Promatrala ga je krupnim očima. Vođen nekakvim unutrašnjim poticajem uhvatio ju je za ruku i blago je stegao. Uzvratila mu je stezanjem. U putničkoj je kabini bilo vrlo mirno. Činilo se kao da svi očekuju izvršenje obećanja. Avion je poslije kapetanovoga navještaja preletio već šezdesetak kilometara, a ništa se nije dogodilo. Prvi udar došao je iznenadno i bio je žestok.. 30.

(31) Drugi udar. Krila su drhtala. Naglo propinjanje aviona prikovalo je putnike o sjedala. Letjelica se nastavila penjati, sve brže. Tresla se nošena silovitim uzgonskim olujnim udarom. Pokoravala se snažnim okomitim zračnim strujanjima. Golim se okom moglo vidjeti kroz prozor kako se krila tresu. Putnici su sjedili nepomično, kao da su uzeti. Poneki među njima kričali su od straha. Krik što se oteo iz grla Melanie Holm nije imao nikakve veze s bojazni i zastrašenošću Odjednom je njome ovladala spoznaja, golema, moćna, silna. Noćne more obuzele su joj svijest, osjećaje, osjetila. Ona tako blagotvorna igra njezinih prstiju. Ono opojno sjedinjavanje u njezinoj mašti. I sve je to odjednom bilo tako jasno, tako nedvojbeno, tako razaznatljivo! Čežnja joj je bila golema, žudnja snažna. Svjesna toga, uzdahnula je. Čvrsto i silovito uzvratila je stisak ruci koja ju je stisnula, a onda je snažno pritisnula o svoje krilo. Ostale je putnike sve više zahvaćao strah i panika. Neučvršćeni predmeti kotrljali su se po kabini. U prednjoj kuhinjici začuo se mukli udarac. Ladice su izletjele iz ležišta. Pribor za jelo namijenjen putnicima prve klase zazvečao je rasuvši se po podu Pladnji su letjeli tamoamo, klopoćući. Staklenke su se rasprskavale. Ljudi u pilotskoj kabini izgubili su na nekoliko trenutaka nadzor nad instrumentima. Kazaljke i brojke spajale su se u nečitke bijele mrlje. Tablice, olovke i karte leta lebdjele su kroz pilotsku kabinu. Avion se tresao, drmao se sve jače. Kapetan je pomaknuo upravljačku palicu i oduzeo malo gasa motorima. Učinio je to polako i oprezno, s mnogo osjećaja. I tad je, iznenada, prisilno penjanje bilo zaustavljeno, na oko četiristo metara višoj razini. Sve je to potrajalo samo devet sekundi, koje su se mnogima činile duže od vječnosti. U avionu su se i dalje čuli jecaji i uzdasi, no sve što se dalje zbivalo s avionom bili su samo lagani udari o njegov trup, posve neopasni u usporedbi na one maloprijašnje. Ljudi u pilotskoj kabini ponovo su imali sve u svojim rukama. Kapetan je usmjerio pramac aviona malo prema dolje. Podesio je brzinu, a onda vratio avion na propisanu visinu leta. Zatim je izvijestio kontrolu leta na zemlji o teškim i žestokim olujnim naletima iz vedra neba. Bilo je to više nego. 31.

(32) korisno upozorenje avionima koji su se upravo spremali da polete. Među putnicima nije bilo ozbiljnije ozlijeđenih - nije bilo čak nijedne modrice. Prvi nalet olujne fronte bio je pritisnuo Melanie Holm o sjedalo. Osjećaj za ravnotežu i orijentaciju bio joj je na tren poremećen, tako da je pomislila kako se avion opasno naginje na lijevu stranu; zapravo, bio je to trenutak kad se letjelica bila ustremila prema gore. A onda je nastupilo osvještavanje, spoznaja. Melanie Holm poželjela je da zaboravi sve oko sebe i da se prepusti samo osjećajima. Osjećajima koji su bili jači nego ikad. Sad ih je prepoznala. U njoj je bješnjela žudnja, požuda za muškarcem. Ne, nije to bila žudnja, bila je to zapovijed njezinoga tijela! Srsi i draškanja što ih je osjećala u sebi prisiljavali su je da nešto poduzme. Susjedovu ruku pritisnula je ne samo o svoje krilo nego i u krilo, gurajući u njega muškarčeve prste. Dršćući od užitka, naslađivala se ugodnim pritiskom prstiju što su počeli i sami istraživati. Zavalila se dublje u sjedalo i polako širila noge. Vladanje mlade žene duboko je smelo Rainera Bertholda. U prvome se trenutku htio oprijeti njezinome vođenju, no onda, kad su mu doprli do svijesti smisao i značenje te igre, prepustio joj se bez otpora. Sve što se zbivalo oko njega odjednom mu je postalo posve nevažno. Zagledao se u ruku koja je upravljala njegovom. I činio sve što je žena šutke željela. Ruka mu je sad bila ispod njezine suknje, polako se pomičući uz unutrašnju stranu bedra, sve dok nije osjetio pod vršcima prstiju toplo, meko, pulsirajuće vlažno meso. Ženina je ruka gurala njegovu sve dublje; jagodice njegovih prstiju čas su mrsile orošeni busen, čas klizile po kliskim naborima, čas ronili u vrelu dubinu. Osjetio je kako žena sva treperi, kako joj je ruka-vodilica sve oznojenija. U putničkim kabinama bilo je sada drukčije raspoloženje. Krike straha zamijenili su povici opojne radosti, sreće zbog toga što se nije ništa dogodilo! Medu tim povicima odjeknuo je i jedan prodoran povik užitka koji je ispunio prostor sve do pilotske kabine, no u općoj radosti nitko ga nije posebno čuo, kao ni glasne uzdahe strasti koji su mu prethodili.. 32.

(33) glas:. Sve se utišalo kad je iz zvučnika odjeknuo kapetanov. - Drage putnice i putnici, ponovo vam govori vaš kapetan. Upravo smo osjetili djelovanje takozvane oluje lijepoga vremena. Uvjeravam vas da granice opterećenja našega aviona nisu ni u jednome trenutku bile prekoračene. Stoga nema nikakva razloga... I Melanie Holm čula je kapetanove riječi, no zagušila ih je u njoj nova navala strasti. A onda se opušteno zavalila u naslon, oslobođena bolne napetosti koja ju je mučila sve do prije nekoliko minuta. Bez žurbe je dovela u red odjeću, a onda mu se povjerljivo, prisno nasmiješila. - Hvala! - prošaptala je. On je kimnuo i šutke uzvratio osmijeh. Oko njih sve se uskomešalo od užurbane radinosti. Putnici i stjuardese počeli su pospremati stvari. Začule su se prve narudžbe šampanjca i viskija.... VI Frankfurtski aerodrom. Melanie Holm imala je dovoljno vremena za šalicu kave. Pila ju je s Rainerom Bertholdom, koji se ni nakon slijetanja nije odvajao od nje. - Vi ste neobična žena - priznao joj je kad su našli mjesta u aerodromskom restoranu. Holm.. - To biste mi morali pobliže objasniti - rekla je Melanie. - Paaa... ovaj... mucao je u neprilici. - Lijepi ste... eto, dakle, to sam htio reći. - Da? - I inteligentni - brzo je dometnuo. - Hvala ju je.. - I ostalo... Je li se to dogodilo zbog zahvalnosti? - upitao. - Ne - odgovorila je Melanie i odmahnula glavom. - Nema to nikakve veze sa zahvalnošću. To je više, mnogo više... Pojavila se konobarica.. 33.

(34) - Dvije kave, molim - rekao je Rainer Berthold. A kad je vidio da je Melanie Holm kimnula, potvrdio je: - Da, dvije šalice kave. - S pecivom? - Bez peciva! - odgovorio je pošto je Melanie šutke odmahnula glavom. Konobarica je otišla do susjednog stola. - Više od zahvalnosti? - upitao je Rainer Berthold nastavljajući razgovor. - Da, više! - ponovila je Melanie. Poslije kratkoga oklijevanja dodala je: - Mislim da sam vam ipak dužna objašnjenje. - Oh, ne, ne morate mi ništa objašnjavati - otklonio je Rainer Berthold. - Ipak, željela bih to - nasmiješila se. - Da vas saslušam? tiho:. - I to. Bilo je to... - Zašutjela je, kimnula i nastavila. - Dopustite mi da se tako izrazim: bilo je to tako kao nešto što je oduvijek bilo prisutno i jednom se, bilo kad, moralo dogoditi, nešto što me do danas mučilo i čemu nisam znala uzroke. To je postojalo, ako me shvaćate, i iznenada, odjednom sam znala kako ću se riješiti te muke i boli, toga poriva koji me je neprestano pratio. To... oprostite, no vi ne biste mogli to razumjeti. .. - Oh, i te kako! - ustvrdio je Rainer Berthold. Pažljivo ju je pogledao, a onda joj je objasnio što je to razumio: - Vi... vi ste spavali. Mnogo godina. Kao nekakav zimski san. A onda je odjednom došlo proljeće, ljeto. Konobarica je donijela kavu. - Mijenjamo smjene. Smijem li vas zamoliti da odmah naplatim? - rekla je obraćajući se Raineru Bertholdu. Ovaj je kimnuo i platio, pomalo ljutit zbog toga što im već drugi put prekida razgovor. - Hvala vam za kavu - rekla je Melanie pošto se konobarica udaljila. - I za ono o proljeću, to ste rekli doista lijepo.. 34.

(35) - No, pa... - promumljao je malo smeten - ja sam to, eto, tako shvatio. Vaše osjećaje i sve ono drugo... I... hoćete li to odsad češće doživljavati, ili...? - Mislite li na »ljeto«? - upitala je. - Da, odsad želim to doživljavati češće. - Šteta - prošaptao je. - Zašto bi to bila šteta? -upitala ga je, iako je unaprijed znala odgovor. - Zato što neću moći biti dio toga »ljeta« - progunđao je. Iz zvučnika se začula obavijest: »Molimo sve putnike koji nastavljaju let prema Münchenu da se jave na šalter za informacije.« - To se odnosi na mene - objasnila je Melanie muškarcu nasuprot sebi, a onda dodala utješno: - Vi ste bili »proljeće«. Rainer Berthold je kimnuo. Ustao je i pružio Melanie ruku za rastanak. - Ostat ću uz vašu kavu -tiho je rekao. - I mnogo sreće! - Hvala. Vi... ti si divan, Raineru - šapnula je, a onda ga poljubila. Brzo je posegnuo u džep i izvadio posjetnicu. - Evo - rekao je. - Uzmite je, molim vas. Možda... Uzela ju je i bez riječi se okrenula te otišla, praćena pogledom punim nade. Melanie Holm bacila je posjetnicu u najbližu košaricu za otpatke, razmišljajući: »Proljeće nikad ne može postati ljeto...« Bila je sigurna u to da je Rainer ne samo promatrao njezin čin, nego i da ga je shvatio: njezin razlog zbog kojega joj je sjećanje na lijepo proljeće vrijednije od pripeke vreloga ljeta. *** Na šalteru za informacije Melanie je doznala da je tehnički kvar razlog zbog kojega je polijetanje aviona prema Münchenu odgođeno za tri sata. Svi putnici koji ne žele čekati tako dugo mogu otići u München posebnim autobusom. Melanie Holm se odlučila za autobus. Ušla je među posljednjima i kroz prolaz između sjedala otišla do kraja, u stražnji dio.. 35.

(36) - Oprostite, je li mjesto pokraj vas još slobodno? upitala je mladoga muškarca koji je na koljenima držao rastvoreni časopis s križaljkama. je P.. - Samo ako mi kažete koja je to rijeka sa dva slova. Prvo. - Ništa lakše od toga - odvratila je Melanie. - Pustite me da prođem pokraj vas i sami ćete otkriti odgovor. - Kako ću to...? - promrmljao je križaljkaš, povukao koljena i zagledao se u ono što je tako nadražujući polako pomicalo u njegovome vidnom polju. - Jeste li već našli odgovor? - upitala je i zastala za nekoliko trenutaka, približivši mu ono u što je zurio. - Stražnjica... Po-po... - rekao je sebi u bradu, a onda kliknuo glasno: - Po! Rijeka je Po! - Doista brzo mislite! nezainteresirano i sjela pokraj mladića.. rekla. je. Melanie. On se nacerio. Svjetiljke u autobusu pogasile su se. Krenuli su. - Znate li možda dio ženskoga tijela s pet slova? upitao je njezin susjed kroz tamu. - Nismo li to već vidjeli? - Ne, to ne može biti po-po. Nešto s druge strane tijela... Znate li? - Ne znam - kratko je odgovorila. - Smijem li vam odmah pokazati što je to? - Molim vas da to učinite - Ovo! - prošaptao je mladi muškarac i posve slobodno zgrabio Melanijinu dojku. - Sisa se piše sa samo četiri slova, čovječe - mirno je rekla Melanie, osjećajući kako joj je srce počelo kucati sve brže. Mladićeva nesputanost, uz njezinu slobodu, izazvale su u njoj bujanje žudnje. - Nisam mislio na izraz »sise« - rekao je, trljajući razbludno Melanijinu bluzu. ruke.. - Nego? - upitala je, ne braneći se od njegove živahne. 36.

(37) - Grudi. Dojke. - Doista, to je nešto sasvim drugo - suglasila se s njim. - Zar? - Ruke su mu i dalje bile vrlo marljive. - Zar nije? - Imate pravo! - rekao je nasmijavši se. - Hvala. - Nema razloga da mi zahvaljujete! - rekao je, a malo poslije, pošto se pristojno primirio pokraj nje, dodao je: Doista ste nešto osobito! - Govorite li meni ili mojim sisama? - I vama i njima. - Dovodite me u nepriliku. - I ja se osjećam tako - napomenuo je, a onda je upitao: - Kako se zapravo zovete? - A vi? - Ja sam pitao prvi! - Ako pogodite, dobit ćete poljubac - obećala mu je Melanie. - Smijem li triput? - Što biste vi to triput? - Pogađao! A na što ste vi mislili? - Ništa, ništa... Samo pogađajte. - Rosi! - viknuo je pun nade. - Pun pogodak! - rekla je radosno i poljubila ga u usta. - Auuh! - kriknuo je. - Tiho! - prošaptala je. -Inače bi i ostali mogli to tražiti. - Vraška ste žena! - I što sam onda? - upitala je Melanie. - Nešto osobito, ili vraška žena? Ha? - Zapravo, meni je svejedno. Glavno je da je sve ostalo kako valja. - Što to drugo?. 37.

(38) - Te vaše stvari... Ovdje, ispred vas. - Znači li to da vam one odgovaraju? - I te kako! Izrasle su predivno! - Zar ste vrtlar? - upitala je Melanie. - Nisam. Zašto? - Zato što govorite o tome kako je nešto predivno izraslo. .. - Vi ste doista jedna... - ... vraška žena, znam to - prekinula ga je. - Baš to! - suglasio se s njom, pogledao je i protrljao dlanove. - Što sad smjerate? - upitala je Melanie. Zavalila se opušteno u svoje sjedalo, malo raširila noge i uzvratila mladiću pogled kroz tamu. - Suknja vam se poremetila - rekao je. - Zar doista? - Široko je razmaknula bedra. Rub suknje podigao joj se još više, klizeći uz stegna i sve više otkrivajući nagu kožu. - Nosite li uopće gaćice? - Dakle, vi ste doista radoznali! - Profesionalno. Policajac sam. - A ja sam pljačkašica banke za kojom je raspisana potjernica - uzvratila mu je Melanie. - Mogli biste izbjeći svoje »hapšenje« ako biste me... - Ako bih vas... ? - ... uvjerili u svoju nevinost. - Ako ste pri tome mislili na neko određeno mjesto, moram vas razočarati - odgovorila je Melanie. - Ja sam sve samo ne nevina. - U to bih se vrlo rado uvjerio osobno - rekao je pomalo promuklim glasom. - Nemojte se osjećati prisiljeni na to. Kimnuo je, pružio ruku i počeo se uvjeravati u već odavna nepostojeću Melanijinu nevinost.. 38.

(39) - Sviđa li vam se? - upitala je Melanie, kao da je se sve to uopće ne tiče. On je šutio i usredotočio se na igru svojih ruku. Melanijina izvanjska ravnodušnost bila je u potpunom raskoraku s njezinim stvarnim osjećajima. Osjećaj užitka prožimao joj je utrobu kad je osjetila prste mladoga muškarca - tragajuće prste, koji su nadirali i prodirali, igrajući se njezinim spolovilom. Znala je i zbog čega on to čini. Želio je slomiti njezinu ravnodušnost, želio ju je prisiliti da se pokrene. Da tiho zajeca. Da čeznutljivo uzdahne. A očito je želio još više, i to da se u njemu probudi žudnja. Melanie je suosjećajno uzdahnula. U trenu je mladićeva ruka postala prodornija, njegovi prsti hrabriji. Čeznući za mladom ženom u tmini pokraj sebe, trznuo je patentni zatvarač na svojim hlačama. Ona je odmahnula glavom, uhvatila mu ruku i povukla je u stranu. On ju je pogledao upitno. - Uzajamno, ili nikako - prišapnula mu je. je.. - A zašto ne onako kako bog zapovijeda? - zanimalo ga - Još nije ljeto – odgovorila je. - Ljeto? - upitao je u nedoumici. - Zaboravi to! - Dobro, dobro...slažem se.... Slijedeći su trenuci protekli u nadražujućoj igri. U omami osjećaja kojima su prevladavali užici, svako je od njih uživalo u kretnjama ruke onoga drugoga. On joj je istraživao okoliš dražice, spuštajući se s vremena na vrijeme do ulaza u dokaz da doista nije nevina, a ona je njegovo stabalce pretvarala u čvrsto stablo. Vršci njegovih prstiju ubrzo su izazvali u nje provalu mirisnih sokova koje je, pod njezinim sve žešćim trzajima, osjećao sad jače, sad slabije, a njezina je sve stegnutija šaka ubrzo i njega dovela do vrhunca slasti. Tmina u autobusu, šum njegovoga motora i praznina u posljednjim redovima sjedala jamčili su da njihova ljubavna igra neće biti otkrivena.... 39.

(40) *** Kuća je bila obavijena tamom. Melanie Holm izišla je iz taksija. Došla je njime s aerodroma do kojega ju je dovezao autobus. Krenula je prema ulazu u kuću. - Pričekat ću za svaki slučaj - doviknuo joj je taksist i upalio duga svjetla. - Tek pošto mi mahnete, donijet ću vam prtljagu. Melanie je podigla ruku u znak pristanka. Reflektori su osvijetlili teren na kojemu je bila zgrada Pokraj kuće stajala je miješalica za beton. Građevinski je materijal bio nakrcan s obje strane prilaznoga puta sagrađenoga od dasaka i kamenja. Provizorij. Raskopano tlo i gomile drvenarije za oplatu i skele upotpunjavali su dojam gradilišta. Ne spotakavši se nijednom, Melanie je došla do ulaznih stuba. Uspela se uza sve tri stube i pozvonila. Nije se začuo ni najmanji zvuk. - Sranje! - opsovala je glasno i pritisnula kvaku. Ulazna su se vrata otvorila. - Uf! -kliknula je od olakšanja i domahnula vozaču taksija. Čovjek je, ostavivši motor i svjetla upaljene, izišao iz automobila. Noseći Melanijine kovčege, doteturao je do kuće. - Ukupno dvadeset maraka pedeset - rekao je dašćući, dok je slagao prtljagu u predsoblje. ili.... - Možete birati - nasmiješila mu se prijateljski. - Novac. - Ili? - upitao je u nedoumici i ustuknuo za jedan korak. - Ili mene! - Vas? - uzviknuo je vozač taksija u nevjerici i zagledao se dugo u svoju mušteriju. Odjednom se prisjetio kako je ta žena sjela pokraj njega u taksi neusiljeno šireći noge. - Tebe, misliš. .. - Shvativši, nacerio se i pošao prema njoj. - Zaboravite sve to! - rekla je Melanie i gurnula mu u ruke novac. Zatim mu je zalupila vrata ispred nosa. Nije joj se svidjelo taksistovo cerekanje. Činio joj se odviše primitivan, prostački. Melanie je upalila svjetlo i ogledala se po hodniku. Pokraj telefona, ugledala je list papira.. 40.

No results found