Immanuel Wallerstein Suvremeni Svijetski Sistem BEZ FUSNOTA

(1)

Suvremeni

svjetski

sistem

Immanuel Wallerstein

Prijevod

Janko Paravić

(2)

Naslov originala

celkade

Immanuel Wallerstein The Modern World-System

Capitalist Agriculture and the Origins of the European World-Economy in the Sixteenth Century The Modern World-System II Mercantilism and the

Consolidation of the European World-Economy, 1600-1750

Copyright by Academic Press, INC. New York, 1974, 1980.

Suvremeni svjetski sistem

Kazalo

Prvi dio

Kapitalistička poljoprivreda i izvori evropske svjetske privrede u šesnaestom

stoljeću

Zahvale 9

Izvori citata 10

Uvod:

O izučavanju društvenih promjena

13

1. Srednjovjekovna predigra 21

2. Nova evropska podjela rada: cca 1450-1640. 58

3. Apsolutna monarhija i etatizam 106

4. Od Seville do Amsterdama: neuspjeh carstva 129

5. Snaţne drţave-matice: formiranje klasa i

međunarodna trgovina 172

6. Evropska svjetska privreda: periferija protiv

vanjskog poprišta 228

7. Teoretska repriza 261

Drugi dio

Merkantilizam i konsolidacija evropske svjetske privrede,

1600-1750.

(3)

Uvod: Kriza u sedamnaestom stoljeću? 275

1. Faza B 281

2. Nizozemska hegemonija u svjetskoj privredi 298

3. Borba u matici — Faza I: 1651-1689. 325

4. Periferije u eri sporog rasta 364

5. Poluperiferije na raskršću 400

6. Borba u matici — Faza II: 1689-1763. 448

Registar imena 483

Prvi dio

Kapitalistička poljoprivreda i

izvori evropske svjetske privrede

u šesnaestom stoljeću

Zahvale

Uvijek je teško navesti neposredne izvore ideja i pomoći — autore, kolege i studente — kad je riječ o koncepciji i pisanju knjige, tim više kad je riječ o knjizi koja ima pretenzije da bude sinteza empirijskog djela drugih. Pri tom je najopasnije zanemarivanje.

U slučaju ove knjige, najneposrednije su me nadahnula da pođem putom na koji sam se konačno odlučio opseţna djela dvaju autora — Fernanda Braudela i Mariana Malovvista.

Pošto sam napisao koncept, Fernand Braudel ga je paţljivo pročitao i ohrabrio me u trenutku kada mi je to bilo potrebno. Pročitao ga je paţljivo i Charles Tilly te, postavljanjem primjerenih pitanja, prisilio me da pojasnim svoju argumentaciju. To se osobito odnosi na ulogu drţavne vlasti i »apsolutizma« općenito, te posebno na njihov »kontrapunkt«, banditizam. Douglas Dowd me uputio na djelo Frederica Lanea, i na tome sam mu zahvalan jer Frederic Lane zaista zasluţuje paţnju.

Terenceu Hopkinsu dugujem dvadeset godina intelektualnih diskusija i suradnje. Takav se dug ne moţe svesti ni na kakvu rečenicu.

Ovu sam knjigu napisao tokom jednogodišnjeg boravka u Studijskom centru bihevioral- nih znanosti. Bezbrojni autori su o njemu pjevali hvalospjeve. Uz predivnu okolinu, neograničenu knjiţnicu i administrativnu pomoć, te trenutačnu raspoloţivost stručnjaka raznih profila, Centar isto tako omogućuje znanstveniku da se snalazi kako zna, na vlastitu korist ili štetu. Kamo sreće da su svi tako mudri. Konačnu verziju dovršio sam uz financijsku pomoć Potkomisije za stipendije na polju društvenih znanosti Fakulteta za postdiplomski studij i istraţivanje Sveučilišta McGill.

Izvori citata

Citat iz djela Violet Barbour Capitalism in Amsterdam in the Seventeenth Century (Kapitalizam u Amsterdamu u 17. stoljeću) na str. 211-214 objavljeni su dopuštenjem University of Michigan Press. Copyright 1963. University of Michigan Press.

Citati iz djela Jeroma Bluma Lord and Peasant in Russia from the Ninth to the Nineteenth Century (Feudalac i seljak u Rusiji od 9. do 19. st.) na str. 303, 305-306, 315, 317-318, 320-322, te djelomične parafraze na str. 212, objavljeni su dopuštenjem Princeton University Press (copyright 1961. Princeton University Press; brosirano izdanje Princeton 1971).

Citati na str. 16-340 passim su iz The Mediterranean and the Mediterranean World in the Age of Philip II (Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II), I i II knjiga, Fernanda Braudela (oko 2600 riječi passim);

(4)

djelo je prvobitno objavljeno u Francuskoj pod naslovom La Mediterranee et te mon- de Mediterranee i

I’epoque de Philippe II.

Copyright Librairie Armand Colin 1966.

Preveo na engleski Immanuel Wallerstein posebnim dopuštenjem Harper & Row, Publishers, Inc. Citati iz djela Rural Economy and Country Life in the Medieval West (Ruralna privreda i seoski život u srednjovjekovnoj zapadnoj Evropi Georgesa Dubyja (prijevod Cynthia Postan) na str. 26-27, 30-31, 34, 103, 105-106, objavljeni su dopuštenjem University of South Carolina Press.

Citati iz djela Christophera Hilla Reformation to the Industrial Revolution, 1530-1780(06 reformaci- je do industrijske revolucije, 1530-1780), The Pelican History of Britain, Vol. II, na str. 153, 161, 207, 232-234, 244 — copyright Christopher Hill, 1967,1969. Citati na str. 203, 206-209 iz djela H. G. Koe- nigsbergera »The Organization of Revolutionary Parties in France and the Netherlands During the Sixteenth Century« (Organiziranje revolucionarnih partija u Francuskoj i Nizozemskoj u toku 16. st.), The Journal of Modern

History, XXVII, 4, dec. 1955, str. 335-351. Copyright University of Chicago Press. Objavljeno s dopuštenjem. Citati na str. 215, 267-268 iz H. G. Koenigsbergera, »Western Europe and the Power of Spain« (Zapadna Evropa i moć Španjolske), u New Cambridge Modem History, III: ur. R. B. VVernham, The

Counter-Reformation and the Price Revolution, 1559-1610 (Protureformacija i revolucija cijena, 1559-1610),

Citati na str. 40 iz R. S. Lopez, H. A. Miskimin i Abraham Udovitch »England to Egypt, 1350-1500: Long-Term Trends and Long-Distance Trade« (Od Engleske do Egipta, 1350-1500: dugoročna kretanja i meĎunarodna trgovina) u M. A. Cook, ur., Studies in the Economic History of the Middle East from the Rise of the Islam to

the Present Day (Ekonomska povijest Srednjeg istoka od uspona Islama do danas), London, Oxford

University Press, 1970. Dopuštenjem Oxford University Press i School of Oriental and African Studies. Citati na str. 102, 174, 185, 187, 216, 218, 306 iz J. H. Parry, »Transport and Trade Routes« (Prometni i trgovački putovi) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. Wilson, The Economy of

Citati na str. 150, 160-161, 227, 229 iz M. M. Postan, »The Trade of Medieval Europe: The North« (Trgovina u srednjovjekovnoj Evropi: Sjever), u Cambridge Economic History of Europe, II: ur M. M. Postan and E. E. Rich, Trade and Industry in the Middle Ages, dopuštenjem Cambridge University Press. Copyright 1952. Cambridge University Press.

Citati na str. 44, 48, 188, 327 iz E. E. Rich, »Colonial Settlement and Its Labour Problems« (Naseljavanje kolonija i problemi radne snage) u Cambridge Economic History of Europe, IV: ur. E. E. Rich and C. H. Wilson, The Economy of Expanding Europe in the 16th and 17th Centuries, dopuštenjem

Citati na str. 198-199, 211, 214, 218, 235, iz Frank C. Spooner, »The Economy of Europe 1559-1609« (Privreda Evrope 1559-1609) u New Cambridge Modern History, III: ur. R. B. Wernham, The Counter-Reformation and

Krizom feudalnih prihoda završava srednji vijek i započinje suvremeno doba.

Marc Bloch

Taj pad realnih nadnica (u Evropi) bio je pandan revolucionarnom povećanju cijena u šesnaestom stoljeću. Operaciju su u potpunosti platili povećani trud, nedaće, osiromašenje i potiš- tenost većine.

Suvremenici su često bili svjesni činjenice da dolazi do pogoršanja.

Fernand Braudel i Frank Spooner

Otkriće zlata i srebra u Americi, istrebljivanje, porobljavanje i pokapanje domorodačkog stanovništva u rudnicima, početak osvajanja i pljačkanja Indije, pretvaranje Afrike u rezervat za komercijalni lov na crnokošce, najavili su ružičastu zoru ere kapitalističke privrede. Ti su idilični događaji dali glavni zamah prvobitnoj akumulaciji. Slijedi ih u stopu trgovački rat evropskih nacija, s cijelim svijetom kao bojištem.

Karl Marx

Uvod

(5)

SUVREMENI SVJETSKI SISTEM

14 O izučavanju društvenih promjena

Promjena je vječna. Ništa se ne mijenja. Oba su klišea »istinita«. Strukture su oni koraljni grebeni ljudskih odnosa koji stabilno postoje tokom razmjerno dugih vremenskih razdoblja. No i strukture se rađaju, razvijaju i umiru.

Ako izučavanje društvenih promjena ne ţelimo koristiti kao sinonim za ukupnost društvenih znanosti, njegovo bi značenje trebalo ograničiti na izučavanje promjena onih pojava koje su najtrajnije — pri čemu je, naravno, i samo definiranje trajnosti ovisno o promjenama u povijesnom vremenu i prostoru.

Jedna od glavnih postavki u svjetskoj društvenoj znanosti govori o postojanju nekoliko velikih prekretnica u povijesti ljudskog društva. Jedna od tih općenito priznatih prekretnica, iako je izučava samo manjina znanstvenika, jest tzv. neolitska ili poljoprivredna revolucija. Druga velika prekretnica je stvaranje suvremenog svijeta.

Ova druga prekretnica je u središtu paţnje većine suvremenih teorija društvenih znanosti kao i, štoviše, teorija devetnaestog stoljeća. Naravno, nema kraja raspra-vama o karakteristikama koje definiraju suvremeno doba (i, prema tome, o njegovim vremenskim granicama). Osim toga, brojna su i neslaganja što se tiče pokretačkih snaga tog procesa promjene. Međutim, čini se da općenito postoji suglasnost da su se u svijetu tokom posljednjih nekoliko stoljeća zaista zbile neke velike strukturne promjene, promjene po kojima se svijet današnjice kvalitativno razlikuje od svijeta jučerašnjice. Razliku struktura priznaju čak i oni koji odbacuju evolucionističke pretpostavke o- određenom napretku.

Koje bi jedinice trebalo izučavati ako ţelimo opisati tu »razliku« i objasniti je? U određenom smislu, velik dio najznačajnijih teoretskih diskusija našega doba moţe se svesti na raspravu oko ovog pitanja, i ono je glavni predmet istraţivanja u suvremenim društvenim znanostima. Bilo bi stoga primjerno započeti rad, kojeg je svrha analiza procesa društvenih promjena u suvremenom svijetu, s intelektualnim putem vlastitog koncepcijskog traganja.

Počeo sam zanimajući se za društvene osnove političkog sukoba u vlastitoj zemlji. Smatrao sam da ću razumijevanjem modaliteta tog sukoba moći pridonijeti, kao racionalno biće, oblikovanju tog društva. To me suočilo s dvjema velikim ne-doumicama. Prva se odnosila na stupanj u kojem je »sva povijest povijest klasne borbe«. Drugim riječima, jesu li klase jedine značajne jedinice koje djeluju na društvenom i političkom polju? Ili, kao što tvrdi Weber, jesu li klase samo jedna jedinica u trojstvu jedinica — klasa, statusna grupa i stranka — koje postoje i čije interakcije objašnjavaju politički proces? Unatoč vlastitim pristranostima u tom pogledu ustanovio sam, kao i drugi prije mene, da nije lako raščistiti ni definiciju tih pojmova niti opis njihovih odnosa. Sve sam više osjećao da je to mnogo više pojmovni nego empirijski problem, te da ću morati, kako bih barem riješio pitanje za sebe, postaviti problem u širi intelektualni kontekst.

Druga velika nedoumica, povezana s prvom, odnosila se na stupanj mogućeg ili stvarnog postojanja, u određenom društvu, suglasnosti o vrijednostima, te, u onoj mjeri u kojoj takva suglasnost postoji, na stupanj u kojem njena prisutnost ili od-sutnost zaista uvjetuje ljudske postupke. Ova je nedoumica povezana s prvom jer se pitanje ne moţe ni postaviti bez odbacivanja prvobitnog karaktera društvene borbe u građanskom društvu.

Vrijednosti je, naravno teško promatrati, pa me počelo vrlo zabrinjavati opseţno teoretiziranje o vrijednostima koje je, kako mi se činilo, često objedinjavalo odsutnost stroge empirijske osnove i nepoštovanje zdravog razuma. Ipak, bilo je jasno da ljudi i grupe zaista opravdavaju vlastite postupke pozivajući se na ideolo-gije. Bilo je nadalje isto tako jasno da grupe postaju koherentnije, a time i politički efikasnije, ako su svjesne vlastite osobenosti, što znači da razvijaju zajednički jezik i »Weltanschauung«.

Prenio sam područje empirijskog zanimanja iz vlastite zemlje u Afriku, nadajući se da ću time otkriti razne teorije potvrđene nalazima, ili da će mi pogled na daleke

(6)

15

sredine izoštriti zapaţanje skrećući mi paţnju na pitanje koje bih inače propustio. Očekivao sam da će se dogoditi prvo, iako se dogodilo upravo potonje.

Prvi sam put posjetio Afriku u kolonijalno doba i bio sam svjedokom procesa »dekolonizacije«, pa stjecanja nezavisnosti cijelog niza suverenih drţava. Kao bijelac, osjetio sam nalet kolonijalnog mentaliteta Evropljana koji su dugo ţivjeli u Africi. Kao simpatizer nacionalističkih pokreta, bio sam upućen u gnjevne analize i optimističke strasti borbenih mladih pripadnika afričkih pokreta. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako situacija nije podrazumijevala samo dvije skupine različitih pogleda na politička pitanja već i činjenicu da su te dvije skupine pristupale situ-aciji s posve različitog pojmovnog stanovišta.

U intenzivnom sukobu oči potlačenih općenito mnogo oštrije sagledavaju stvar-nost sadašnjosti. Naime, ispravno sagledavanje situacije je u njihovom interesu kako bi mogli razotkriti hipokrizije vlastodrţaca. Njih manje zanima ideološko od-stupanje. Tako je bilo i u Africi. Nacionalisti su smatrali stvarnost u kojoj su ţivjeli »kolonijalnom situacijom«, tj. situacijom u kojoj su i njihovo društveno djelovanje i djelovanje Evropljana, koji su uz njih ţivjeli kao administratori, misionari, na-stavnici i trgovci, bili određeni ograničenjima jednog jedinog pravnog i društvenog entiteta. Oni su nadalje uviđali da se politički mehanizam temelji na kastin- skom sistemu u kojem se rang, a prema tome i nagrada, dodjeljuju na rasnoj osnovi.

Afrički nacionalisti su čvrsto nakanili da promijene političke strukture u kojima su ţivjeli. O tome sam govorio na drugom mjestu i bilo bi irelevantno spominjati taj proces u ovom kontekstu. Međutim, relevantna je zato činjenica da sam time shvatio koliko je društvo kao apstrakcija svedeno na političko-pravne sisteme kao empirijsku stvarnost. Bilo bi stoga pogrešno, sa stanovišta perspektive, uzeti jedi-nicu poput »plemena« i pokušati analizirati njeno djelovanje ne obazirući se na či-njenicu da u kolonijalnoj situaciji upravne institucije »plemena« nisu ni izdaleka bile »suverene« već tijesno ograničene zakonima (i običajima) većeg entiteta, tj. kolonije, čiji su nedjeljivi dio bile. To me štoviše navelo na širu generalizaciju, tj. na to da je izučavanje društvene organizacije uglavnom manjkavo zato što općenito ne uzima u obzir pravni i politički okvir u kojem djeluju i organizacije i njihovi članovi.

Pokušao sam otkriti opće značajke kolonijalne situacije i opisati njenu »prirodnu povijest«, kako sam je nazvao. Ubrzo mi je postalo jasno da moram zadrzati barem neke faktore svjetskog sistema kao konstante. Zato sam se ograničio na analizu djelovanja kolonijalnog sistema u onim zemljama koje su bile kolonije evropskih sila u devetnaestom i dvadesetom stoljeću i koje su bile »prekomorski posjedi« tih sila. Uz tu konstantu smatrao sam da ću moći dati općenito primjenjljive prika

(7)

UVOD: O IZUĈAVANJU DRUŠTVENIH PROMJENA

16

ze o utjecaju nametanja kolonijalne vlasti na društveni ţivot, razlozima i modalitetima otpora na tu vlast, mehanizmu kojim su kolonijalne sile ojačavale i nastojale ozakoniti svoju vlast, kontradiktornoj prirodi snaga koje su mogle djelovati u tom okviru, razlozima koji su navodili ljude da osnivaju organizacije koje su osporavale kolonijalnu vlast, te o strukturnim elementima koji su omogućili ekspanziju i, s vremenom, politički uspjeh antikolonijalnih pokreta. U svemu tome analizirana jedinica bio je kolonijalni teritorij kako ga je pravno definirala kolonijalna uprava.

Zanimalo me isto tako što se događalo s tim »novim drţavama« nakon nezavis-nosti. Dok je proučavanje kolonijalnih teritorija bilo usredotočeno na uzroke sloma postojećeg političkog reda, proučavanje razdoblja nakon stjecanja nezavisnosti odnosilo se upravo na suprotno, tj. na način uspostavljanja zakonite vlasti i način širenja osjećaja pripadnosti nacionalnom entitetu.

Međutim, potonji pravac proučavanja obuhvaćao je niz problema. Kao prvo, proučavanje politike afro-azijskih drţava nakon nezavisnosti nalikovao mi je na trku za novinskim naslovima, što je bezuvjetno značilo razmjerno malu povijesnu dubinu. Slijedeći problem bilo je zamršeno pitanje Latinske Amerike. Situacija se na tom kontinentu u mnogo čemu činila paralelnom, pa je sve više ljudi počelo nazivati tri kontinenta »Trećim svijetom«. Međutim, latinskoameričke zemlje su već nezavisne 150 godina. Njihove su kulture mnogo tješnje pove2ane s evropskom tradicijom nego bilo koja kultura u Africi ili Aziji. Cijeli pothvat našao se naizgled na vrlo nesigurnom terenu.

U potrazi za odgovarajućom jedinicom za analizu, prešao sam na »drţave u razdoblju nakon stjecanja formalne nezavisnosti, ali prije postizanja onoga što bis-mo bis-mogli nazvati nacionalnom integracijom«. Ovakva bi definicija bis-mogla obuhvatiti većinu Latinske Amerike, ili cijelu Latinsku Ameriku, za cijelo — ili gotovo cijelo — razdoblje do danas. No, ona je očito obuhvaćala i druga područja. Obuhvaćala je, na primjer, Sjedinjene Američke Drţave, barem u razdoblju prije — recimo — Građanskog rata. Ona je svakako obuhvaćala istočnu Evropu, barem do dvadesetog stoljeća, a moţda i do danas. Obuhvaćala je čak i zapadnu i juţnu Evropu, barem u ranijim razdobljima.

Ovakva me logika stoga natjerala da posvetim paţnju ranoj suvremenoj Evropi. To me najprije dovelo do prvog pitanja, pitanja polazne točke tog procesa koji sam privremeno formulirao — u nedostatku boljeg pojmovnog pomagala — kao proces modernizacije. Nadalje, morao sam uzeti u obzir ne samo pitanje polaznih točaka već i završne točke ukoliko nisam ţelio da Britaniju ili Njemačku dvadesetog stoljeća obuhvatim kao primjere tog istog društvenog procesa. Budući da mi se to činilo prima facie dvojbenim, morao sam razmisliti o završnim točkama.

U tom trenutku našao sam se očito zaokupljen razvojnom shemom i nekakvim implicitnim shvaćanjem razvojnih stadija. To je opet nametnulo dva problema, po-vezana s kriterijima u određivanju stadija i mogućnosti usporedbe jedinica u povi-jesnom vremenu. Koliko je stadija bilo? Koliko ih je moglo biti? Je li industrijalizacija prekretnica ili posljedica neke političke prekretnice? Kakvo bi u ovakvom kontekstu bilo empirijsko značenje izraza kao što je »revolucija«, npr. francuska revolucija ili ruska revolucija? Jesu li ti stadiji bili unilinearni ili se jedinica mogla protezati »unatrag«? Tako sam se po svemu sudeći našao u golemom pojmovnom spletu.

Osim toga, izlaţenje iz tog pojmovnog spleta bilo je vrlo teško zbog odsutnosti prihvatljivih mjernih instrumenata. Kako izraziti misao da je Francuska sedamna-estog stoljeća bila u određenom smislu ekvivalentna Indiji dvadesetog stoljeća. Laicima se takva konstatacija mogla činiti apsurdnom. No, da li pri tom doista toliko griješe? Iako je bilo lako pribjeći školskim formulama o prednostima znanstvenog apstrahiranja, praktičke teškoće usporedbe bile su goleme.

Jedan od načina rješavanja »apsurdne« zamisli o usporedbi dviju toliko različitih jedinica podrazumijevao bi prihvaćanje opravdanosti prigovora i dodavanje još jedne varijable — svjetskog konteksta bilo kojeg danog razdoblja, ili onoga što je

Wolfram Eberhard nazvao »svjetskim vremenom«. Drugim riječima, iako je Fran-cuska sedamnaestog stoljeća moţda i imala neke zajedničke strukturne

(8)

17

karakteristike s Indijom dvadesetog stoljeća, trebalo ih je sagledavati kao dva vrlo različita entiteta u dimenzijama svjetskog konteksta. Ovakav pristup bio je pojmovno jasan, ali je s druge strane činio mjerenje još sloţenijim.

Napokon, javljala se još jedna poteškoća. Ako su određena društva prolazila kroz »stadija«, tj. imala »prirodnu povijest«, što je sa samim svjetskim sistemom? Nije li on imao »stadije« ili barem »prirodnu povijest«? Ako in je imao, nismo li izučavali evolucije unutar evolucija? U tom slučaju, nije li teorija postajala nestab-ilna u epiciklusima? Nije li ni zahtijevala pojednostavljenje? Meni se činilo da je takvo nešto bilo potrebno. Tada sam i posve napustio zamisao da uzmem bilo su-verenu drţavu bilo onaj neodređeniji pojam, nacionalno društvo, kao jedinicu za analizu. Zaključio sam da ni jedan ni drugi pojam ne predstavljaju društveni si-stem, te da se o društvenim promjenama moţe govoriti samo u društvenim siste- lima. Jedini društveni sistem u toj shemi bio je svjetski sistem.

To je, naravno, značilo izvanredno pojednostavljenje. Dobio sam jedan tip jedi-nice umjesto jedinica unutar jedinica. Mogao sam objasniti promjene u suverenim drţavama u smislu posljedica evolucije i interakcije svjetskog sistema. No, ovakav je pristup istovremeno bio i izuzetno sloţen. Vjerojatno sam imao samo jedan primjer ovakve jedinice u modernom vremenu. Pretpostavimo da sam doista . bio u pravu, da je ispravna jedinica za analizu bio svjetski sistem, te da je suverene , drţave trebalo sagledavati kao jednu vrstu organizacione strukture među ostalima } u okviru tog jednog jedinog društvenog sistema. U tom slučaju, ne bi li mi preostalo samo da napišem njegovu povijest?

Nije me zanimalo pisanje njegove povijesti, a nisam ni izdaleka posjedovao em-pirijsko znanje potrebno za takav zadatak. (S obzirom na njegovu prirodu, malo bi se pojedinaca moglo i nadati da će ga ikada posjedovati). No, postoje li zakonitosti koje upravljaju jedinstvenim? Strogo govoreći, naravno, ne mogu postojati. Prikaz uzročnosti ili vjerojatnosti odnosi se na niz sličnih pojava ili sličnih primjera. Ĉak i kad bismo u takav niz uključili pojave ili primjere koji bi se vjerojatno ili čak i eventualno mogli dogoditi u budućnosti, u ovom slučaju nije se radilo o dodavanju niza mogućih budućih primjera mreţi sadašnjih i prošlih primjera. Radilo se o dodavanju niza mogućih budućih primjera jednom jedinom prošlo-sadašnjem primjeru.

Postao je samo jedan »suvremeni svijet«. Moţda ćemo jednog dana otkriti uspo-redive pojave na drugim planetima ili dodatne suvremene svjetske sisteme na ovom planetu. Međutim, sada i ovdje, realnost je bila jasna — i samo jedna. U tom sam kontekstu i bio potaknut analogijom s astronomijom, koja nastoji objasniti zakonitosti što upravljaju svemirom iako do sada (koliko nam je poznato) postoji samo jedan svemir.

Što astronomi čine? Kako je ja shvaćam, logika njihovih argumenata podrazu-mijeva dvije zasebne operacije. Oni koriste zakone izvedene proučavanjem manjih fizičkih entiteta, zakone fizike, i tvrde (moţda s nekim specifičnim izuzecima) da ti zakoni po analogiji vrijede za sistem u cjelini. Drugo, oni rezoniraju a posteriori. Ako bi cijeli sistem trebao biti u određenom stanju u vremenu y, vrlo je vjerojatno da je bio u određenom stanju vremenu x.

Obje su metode riskantne, i upravo stoga na području kozmologije, koja prouča-va funkcioniranje sistema u cjelini, nalazimo posve oprečne hipoteze uglednih astronoma. Kao što ih nalazimo i u tumačenjima suvremenog svjetskog sistema, a to će se stanje vjerojatno zadrţati još neko vrijeme. Zapravo, izučavateljima djelo-vanja svjetskog sistema moţda je lakše nego izučavateljima djelodjelo-vanja svemira s obzirom na količinu raspoloţivih empirijskih dokaza.

U svakom slučaju, nadahnuo me epigram T. J. G. Lochera: »Ne smijemo miješa-ti ukupnost s potpunošću. Cjelina je više od sklopljenih dijelova, ali svakako i manje«.1

(9)

(10)

17

Htio sam opisati svjetski sistem na određenoj razini apstrakcije, na razini evolu-cije struktura evolu-cijelog sistema. Opis pojedinih događaja zanimao me samo u onoj mjeri u kojoj su oni pojašnjavali sistem kao tipični primjeri nekog mehanizma ili u kojoj su bili presudne prekretnice u nekoj značajnoj institucionalnoj promjer

S ovakvim se pothvatom moţe izići na kraj s obzirom na postojanje znatne količine empirijskog materijala te s obzirom na činjenicu da je taj materijal barem djelomice u obliku kontrapunktalnih kontroverznih djela. Na sreću, to je danas slučaj s velikim brojem tema u suvremenoj povijesti.

Jedan od glavnih pravaca razvoja suvremene društvene znanosti usmjeren je na kvantificiranie istraţivačkih nalaza. Korištenje naglašeno narativnih prikaza kakve nalazimo u većini povijesnih istraţivanja ne pogoduje kvantifikaciji. Koliko su, u tom slučaju, takvi podaci pouzdani, i u kojoj se mjeri mogu bez opasnosti izvoditi zaključci iz materijala o djelovanju sistema kao takvog? Našavši se licem u lice s tom dilemom, mnogi su društveni znanstvenici digli ruke, i to je jedna od velikih tragedija društvenih znanosti dvadesetog stoljeća. Povijesni podaci su im se činili neodređenima i sirovima, i prema tome nepouzdanima. Smatrali su da se u tom pogledu ne moţe mnogo učiniti te da je, stoga, najbolje izbjegavati njihovo korištenje. A najbolji način ne-korištenja podataka bio je formuliranje problema na način | koji ne ukazuje na njihovo korištenje.

Tako je mogućnost kvantifikacije podataka uvjetovala izbor područja istraţiva- ) nja, a izbor je pak uvjetovao pojmovne aparate definiranja i manipuliranja empi-rijskim podacima. Trebalo bi odmah biti jasno da je to inverzija znanstvenog pro-cesa. Konceptualizacija bi trebala uvjetovati istraţivačka pomagala, barem u većini slučajeva, a ne obrnuto. Stupanj kvantifikacije trebao bi odrţavati samo maksi-malnu točnost koja je moguća za dane zadatke i dane metode u danim vremenskim presjecima. Kvantifikacija je češće poţeljna nego obrnuto s obzirom da govori u potvrdu pitanja izvedenih iz koncepcijskog zadatka. U ovom stadiju analize svjetskog sistema postignuti stupanj kvantifikacije koji se moţe odmah iskoristiti . je ograničen. Trudimo se što bolje moţemo, i nastavljamo na toj osnovi. J

Napokon, tu je i pitanje objektivnosti i opredjeljenja. Ne vjerujem da postoji društvena znanost koja nije opredijeljena. Međutim, to ne znači da je nemoguće biti objektivan. Radi se prije svega o jasnom definiranju premisa. Devetnaesto stoljeće, pobunivši se protiv prizvuka bajke u zaista mnogim prethodnim povijesnim prikazima, dalo nam je ideal iznošenja povijesti wie es eigentlich gewesen

ist. Međutim, društvena realnost je efemerna. Ona postoji u sadašnjosti i nestaje

prelaskom u prošlost. Prošlost moţemo prikazati samo onakvom kakva ona jest, a ne l kakva je bila — jer prikaz povijesti je društveni čin sadašnjosti, djelo ljudi sadaš- i njosti, i utječe na društveni sistem sadašnjosti. '

»Istina« se mijenja zato što se društvo mijenja. U svakom trenutku ništa nije uzastopno; sve je istodobno, čak i ono što je prošlo. U sadašnjosti svi smo nenadoknadivo proizvod svog porijekla, obrazovanja, ličnosti i društvene uloge, kao i strukturiranih pritisaka unutar kojih djelujemo. To ne znači da nema mogućnosti izbora. Posve suprotno. Društveni sistem i sve njegove sastavne institucije, uključujući suverene drţave suvremenog svijeta, obuhvaćaju širok raspon društvenih grupa — koje su međusobno u vezi, dosluhu i, iznad svega, sukobu. Budući da svi pripadamo višestrukim grupama, često moramo donositi odluke u odnosu na prioritete što ih zahtijevaju naše lojalnosti. Znanstvenici (kako humanisti tako i prirodnjaci) nisu zbog nekog razloga izuzeti od ovog zahtjeva. Isto tako, zahtjev nije ograničen na njihove neznanstvene, neposredno političke uloge u društvenom sistemu.

(11)

18

Znanstvenik nedvojbeno igra određenu ulogu u društvenom sistemu, ulogu koja se potpuno razlikuje od uloge apologeta za bilo koju grupu. Ne mislim time ocrnjivati ulogu zagovaratelja. Ona je bitna i časna, ali se razlikuje od uloge znanstvenika, humanista ili prirodnjaka. Uloga je znanstvenika da zapaţa, u okviru svojih angaţmana, sadašnju realnost pojava što ih proučava, da iz tog proučavanja izvede opće principe koji konačno mogu dovesti do određene primjene. U tom smislu nema područja proučavanja koje nije »relevantno« — jer ispravno razumijevanje društvene dinamike sadašnjosti zahtijeva teoretski obuhvat koji se moţe temeljiti samo na proučavanju što je moguće šireg raspona pojava, uključujući cijelo povijesno vrijeme i prostor.

Kad spominjem »sadašnju realnost« pojava ne mislim time reći da bi arheolog, na primjer, kako bi podrţao političke zahtjeve određene vlade, trebao tvrditi da artefakti što ih otkriva pripadaju jednoj grupi iako zapravo vjeruje da pripadaju nekoj drugoj. Hoću time reći da je arheološki pothvat — društveno ulaganje u ovu granu znanstvene aktivnosti, istraţivačka orijentacija, koncepcijska pomagala, načini prikazivanja i prenošenja rezultata — od svog začetka funkcija društvene sadašnjosti. Svako suprotno mišljenje predstavljalo bi u najboljem slučaju samoza- varanje. U ovakvom okviru objektivnost znači poštenje.

/ Objektivnost je funkcija cijelog društvenog sistema. U onoj mjeri u kojoj je sistem jednostran u smislu koncentriranja određenih vrsta istraţivačke aktivnosti u rukama određenih grupa, rezultati će biti »pristrani« u korist tih grupa. Objektiv-nost je vektor takve raspodjele društvenih ulaganja u takvu aktivObjektiv-nost pri kojoj tu aktivnost obavljaju osobe ukorijenjene u svim glavnim grupama svjetskog sistema na uravnoteţen način. Prema ovoj definiciji danas nemamo objektivnu društvenu j znanost. S druge strane, to nije neizvediv cilj u predvidivoj budućnosti.

Već smo napomenuli da je proučavanje svjetskih sistema posebno zamršeno zbog nemogućnosti pronalaţenja usporedivih primjera. Ono je također posebno zamršeno zato što je društvenLutjecaj prikaza svjetskog sistema jasno i neposredno očit svim glavnim sudionicima u političkoj areni. Zbog toga su i društveni pritisci na znanstvenike, humaniste i prirodnjake, u obliku razmjerno oštre društvene kontrole njihovih aktivnosti, osobito veliki na ovom području. Time dobivamo uz metodološke dileme, još jedno objašnjenje zašto se znanstvenici nerado prihvaćaju posla na ovom području.

S druge strane, međutim, to je upravo razlog zbog kojeg je takvo proučavanje i vaţno. Ĉovjekova sposobnost da inteligentno sudjeluje u evoluciji vlastitog sistema ovisi o njegovoj sposobnosti sagledavanja cjeline. Priznavajući teţinu tog zadatka samo još više naglašavamo potrebu da se s tim zadatkom započne prije, a ne kasnije. To, naravno, nije u interesu svih grupa. Ovdje se javlja naše opredjeljenje. Ono zavisi o našoj predodţbi dobrog društva. S obzirom da ţelimo svijet koji će se više temeljiti na ravnopravnosti i pravima ličnosti, moramo shvatiti uvjete pod kojima su takva stanja ostvariva. To prije svega zahtijeva jasan prikaz prirode i dosadašnje evolucije suvremenog svjetskog sistema, te raspona mogućih razvoja u sadašnjosti i budućnosti. Ovakvo bi znanje davalo moć. U okviru mojih opredjeljenja, bila bi to moć koja bi najviše koristila grupama koje zastupaju interese većeg i potlačenijeg dijela svjetskog stanovništva. Imajući upravo to u vidu upustio sam se u ovo nastojanje da analiziram elemente koji uvjetuju suvremeni svjetski sistem. Taj će zadatak zahtijevati nekoliko knjiga čak i u neizbjeţnom preliminarnom formatu.

Podijelio sam rad, barem u ovom početnom stadiju, u četiri glavna dijela u skladu s dosadašnja četiri glavna razdoblja (po mom mišljenju) suvremenog svjetskog sistema. Prva će knjiga obrađivati ishodišta i početne okolnosti svjetskog sistema

(12)

19

— tada još samo evropskog svjetskog sistema. Pribliţno razdoblje je 1450-1640.

Druga će se knjiga odnositi na konsolidiranje tog sistema, i odnosi se grubo govoreći na razdoblje između 1640. i 1815. Treća će knjiga obuhvaćati pretvaranje svjetske privrede u globalnu inicijativu zahvaljujući tehnološkoj transformaciji suvremenog industrijalizma. Ta je ekspanzija bila tako iznenadna i opseţna da je zapravo trebalo iznova stvoriti sistem. U grubim crtama riječ je o razdoblju 1815-1917. Ĉetvrta će knjiga opisivati konsolidaciju te kapitalističke svjetske privrede od 1917. do danas, kao i pojedine »revolucionarne« napetosti što ih je ta konsolidacija izazvala.

Dobar dio suvremene društvene znanosti bavi se proučavanjem grupa i organi-zacija, a često se ona svodi na prerušenu socijalnu psihologiju. U ovom se radu, međutim, ne radi o proučavanju grupa već društvenih sistema. Kod proučavanja društvenog sistema, klasične podjele društvenih znanosti su besmislene. Antropo-logija, ekonomika, politoAntropo-logija, sociologija — i povijest — su podjele discipline usi-drene u određenom liberalnom poimanju drţave i njenog odnosa prema funkcio-nalnim i geografskim sektorima društvenog poretka. Te podjele imaju određenog, ograničenog smisla ako je proučavanje usredotočeno na organizacije. No, one nemaju nikakvog smisla ako je u ţarištu paţnje društveni sistem. Ne traţim multidis- ciplinarni pristup proučavanju društvenih sistema, već unidisciplinarni pristup. Nadam se da će stvarni sadrţaj ove knjige pojasniti što time hoću reći i kako to ozbiljno shvaćam.

(13)

SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

Srednjovjekovna predigra

Koncem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća pojavilo se nešto što bismo mogli nazvati evropskom svjetskom privredom. To nije bilo carstvo, ali je bilo isto toliko prostrano koliko i veliko carstvo, i odlikovalo se nekim analognim značajkama. Ali bilo je drukčije, i novo. Bio je to društveni sistem kakav svijet prije doista nije poznavao, sistem koji je izrazita značajka suvremenog svjetskog sistema. Za razliku od carstva, gradova-drţava i nacionalnih drţava to je ekonomski, ali ne politički entitet. U stvari, njegovi okviri (bilo bi teško govoriti o granicama) zapravo obuhvaćaju carstva, gradove-drţave i nove »nacionalne drţave«. To je »svjetski« sistem ne zato što obuhvaća cijeli svijet već zato što je veći od bilo kakve pravno definirane političke jedinice. Isto tako, riječ je o »svjetskoj privredi« jer su osnovne spone između dijelova sistema ekonomske prirodeTiako su o određenoj mjeri bile ojačane i kulturnim vezama kao i, kasnije (kako ćemo vidjeti), političkim savezima, pa čak i konfederativnim strukturama. Carstvo je, naprotiv, politička jedinica. Shmuel Eisenstadt, na primjer, definira carstvo slijedećim riječima:

Izraz »carstvo« obično označava politički sistem koji obuhvaća prostrane, razmjerno vrlo centralizirane teritorije čije središte, utjelovljeno u osobi cara i u centralnim političkim institucijama, sačinjava autonoman entitet. Nadalje, iako se obično temelje na tradicionalnim zakonitostima, carstva često obuhvaćaju određenu širinu, potencijalno univerzalnu političku i kulturnu orijentaciju koja prelazi orijentaciju bilo kojeg sastavnog dijela carstva.1

U ovom smislu, carstva su bila konstantna značajka svjetske scene tokom 5000 godina. Nekoliko takvih carstava postojalo je stalno u raznim dijelovima svijeta u svako doba. Politička centraliziranost carstva bila je istodobno i njegova snaga i njegova slabost. Snaga carstva temeljila se na činjenici što je ono garantiralo ekonomske tokove od periferije do centra, i to silom (danak i porez) kao i monopoli- stičkim prednostima u trgovini. Slabost carstva bila je u tome što je birokracija koju je zahtijevala politička struktura obično apsorbirala previše profita, osobito u slučajevima u kojima su represija i eksploatacija poticale pobunu, što je opet povećalo vojne izdatke.2_Politička carstva su primitivno sredstvo ekonomske domi- nacije. Upravo suvremenom svijetu dugujemo društveno postignuće, ako hoćete, tj. izum tehnologije koja omogućava povećanje toka viška od niţih prema višim slojevima, od periferije do centra, od većine do manjine, eliminirajući »uzaludne troškove« preglomazne političke nadgradnje.

Spomenuo sam da je svjetska_grivreda izum suvremenog svijeta. Doduše, ne posve. Svjetske privrede postojale su i ranije. No, uvijek su se pretvarale u carstva:

Kina, Perzija, Rim, I suvremena svjetska privreda mogla je poći istim putem — dapače, povremeno se čini da će se to i dogoditi — ali su metode suvremenog kapitalizma i tehnologije suvremene znanosti, koje su kao što znamo povezane na određen način, omogućile toj svjetskoj privredi da prosperira, proizvodi i širi se bez pojave ujedinjene političke strukture.3

Kapitalizam zapravo nudi alternativni i unosniji izvor prisvajanja viška (unosniji barem u dugoročnom smislu). Carstvo je mehanizam za sakupljanje danka što u sadrţajnoj definiciji Frederica Lanea znači »plaćanje zaštite, ali plaćanje koje prelazi troškove zaštite«.4_{U kapitalističkoj svjetskoj privredi politička se energija koristi za} osiguranje monopolističkih prava (do granice u kojoj je to moguće). Drţava postaje ne toliko centralno ekonomsko poduzeće koliko sredstvo za osiguranje određenih uvjeta razmjene u drugim ekonomskim transakcijama. Time djelovanje trţišta (ne slobodno djelovanje, ali ipak djelovanje) stimulira povećanje produktivnosti i sve popratne pojave suvremenog privrednog razvoja. Svjetska privreda je arena u kojoj se odvijaju ti procesi.

Ĉini se da je svjetska privreda ograničene veličine. Ferdinand Fried primjećuje:

(14)

Ako uzmemo u obzir sve faktore, dolazimo do zaključka da se prostor »svjetske« privrede u starorimsko doba mogao preći za otprilike 40 do 60 dana koristeći najbolje transportno sredstvo ... I danas je [1939] potrebno 40 do 60 dana kako bi se prešao prostor suvremene svjetske privrede ako pribjegnemo uobičajenim kanalima transporta robe.5

Ferdinand Braudel dodaje da bi se isto moglo reći za vremenski raspon sredozemnog svijeta u šesnaestom stoljeću.6_{Ovdje nas zanimaju izvori i funkcioniranje takve} 60-dnevne evropske svjetske privrede.7_{Ne smijemo međutim ni u kojem slučaju} zaboraviti činjenicu da Evropa nije bila jedina svjetska privreda tog doba. Bilo je i drugih.8_{Međutim, samo se Evropa uputila stazom kapitalističkog razvoja koja joj je} omogućila da pretekne te druge. Kako je do toga došlo, i zašto? Pogledajmo najprije što se događalo u svijetu tokom tri stoljeća prije 1450. U dvanaestom stoljeću istočna je hemisfera sadrţavala niz imperija i malih svjetova koji su na rubovima bili svi isprepleteni. U to doba, jedno od ţarišta trgovine bilo je Sredozemlje, gdje su se susretali Bizant, talijanski gradovi-drţave i, u određenoj mjeri, dijelovi sjeverne Afrike. Drugo ţarište tvorio je kompleks Indijskog oceana i Crvenog mora. Područje Kine bilo je treće ţarište. Centralno-azijska kopnena masa od Mongolije do Rusije bila je četvrto. Baltička regija tek što nije postala petim ţarištem. Međutim, s ekonomskog aspekta sjeverozapadna Evropa bila je vrlo marginalno područje. U tom dijelu svijeta glavni društveni modalitet ili organizacija bio je — kako su ga kasnije nazvali — feudalizam.

Moramo jasno biti svjesni onoga što feudalizam nije bio. Feudalizam nije bio »naturalna privreda«. Nije bio privreda samo odrţanja. Zapadnoevropski feudalizam razvio se raspadanjem carstva, raspadanjem koje nikada nije bilo potpuno, niti čak

dejure? Mit Rimskog carstva je još uvijek povezivao to područje u kulturnom, pa čak i

pravnom smislu. Kršćanstvo je sluţilo kao skup parametara u čijem je okviru društvo djelovalo. Feudalna Evropa bila je »civilizacija«, ali ne svjetski sistem. Bilo bi besmisleno zamisliti da su područja u kojima je postojao feudalizam imala dvije privrede — trţišnu privredu gradova i naturalnu privredu seoskih vlastelinskih posjeda. U dvadesetom stoljeću ovakav se pristup — kad je riječ o tzv. nerazvijenom svijetu — naziva teorijom »dvojne privrede«. Štoviše, kao što navodi Daniel Thorner:

Nema dvojbe da ćemo sami sebe zavaravati ako smatramo da su seljačke privrede orijentirane isključivo na vlastito preživljavanje, a izraz »kapitalistički« primijenimo na svaku orijentaciju prema »tržištu«. Bilo bi razumnije poći od pretpostavke da su tokom mnogo stoljeća seljačke privrede slijedile obje orijentacije.10

Koliko stoljeća? Koliko? U svom kapitalnom djelu o evropskoj agrarnoj povijesti B.H. Slicher van Bath locira prekretnicu oko 1150. godine. No ni prije toga, po njegovom mišljenju, zapadna Evropa se nije bavila naturalnom poljoprivredom već prije — od 500. do otprilike 1150. godine — onime što on naziva »neposrednom poljoprivrednom potrošnjom«, tj. sistemom djelomične autarhičnosti u kojem većina ljudi proizvodi vlastitu hranu, ali je isto tako razmjenjuje za drugu robu s ne- poljoprivrednim stanovništvom. Nakon 1150, smatra van Bath, zapadna Evropa dostigla je stadij »posredne poljoprivredne potrošnje« u kojem se još nalazimo." Prema tome, kad govorimo o zapadnoevropskom feudalizmu morali bismo zamisliti niz sitnih ekonomskih čvorića čije su se stanovništvo i produktivnost polako povećavali i u kojima je, prema vaţećim pravnim mehanizmima, većina viška prelazila u ruke zemljoposjednika koji su uţivali plemićki status i upravljali pravosudnim aparatom. Budući da je dobar dio tog viška bio u naturi, bio je od male koristi ako ga vlasnik nije mogao prodati. Razvili su se gradovi, podrţavajući obrtnike koji su kupovali višak i razmjenjivali ga za svoje proizvode.

Izvori trgovačke klase su dvojaki: s jedne strane, bili su to zastupnici zemljopos-jednika koji bi se ponekad osamostalili, kao i srednje imućni seljaci kojima bi preostalo dovoljno viška, nakon podmirenja obaveza prema gospodaru, za prodaju na trţištu12_{; s} druge strane, bili su to lokalni zastupnici putujućih trgovaca (koji su često djelovali u gradovima-drţavama sjeverne Italije, a kasnije u hanzeatskim gradovima) koji su iskorištavali loše komunikacije i, prema tome, visoke međuregio- nalne disparitete cijena, osobito kad bi neka područja pretrpjela prirodne katastrofe.13_{Razvijajući se,}

(15)

gradovi su, naravno, pruţali mogućnost utočišta i zaposlenja seljacima, što je počelo mijenjati neke odnose na feudalnom posjedu.14

Feudalizam kao sistem ne smijemo zamišljati kao antitezu trgovini. Naprotiv — do određenog momenta feudalizam i ekspanzija trgovine idu jedno uz drugo. Ako su znanstvenici često zapaţali tu pojavu, kako ukazuje Claude Cahen, u područjima izvan zapadne Evrope,15_{moţda su zbog ideološke jednostranosti propustili zapaziti istu} pojavu u zapadnom feudalizmu. »Pošto smo time uzeli u obzir mogućnost konvergencije — samo do određenog stupnja razvoja — razvitka feudalizma i trgovine, trebali bismo s tog stajališta preispitati povijest samog Zapada®.16

Međutim, feudalni sistem je mogao podrţavati samo ograničeni opseg vanjske (međuregionalne) trgovine — za razliku od unutrašnje (lokalne) trgovine. Naime, vanjska se trgovina bavila luksuznim artiklima, a ne masovnom robom. Ona se koristila prednostima dispariteta cijena i zavisila o političkoj popustljivosti i ekonomskim mogućnostima zaista bogatih. Vanjska je trgovina tek ekspanzijom proizvodnje u okviru suvremene svjetske privrede mogla djelomice preći na masovnu robu, koja je sa svoje strane podupirala proces proširene proizvodnje. Sve do tog trenutka, kao što primjećuje Owen Lattimore, trgovina zapravo nije bila ono što danas podrazumijevamo tim pojmom:

Još u doba Marca Pola (ako ne i kasnije) poslovanje trgovca koji bi se usudio pokušati sreću izvan svog područja zavisilo je o hirovima moćnika ... Cilj dalekog i opasnog puta nije bila trgovina masovnom robom, već egzotičnim, rijetkim i luksuznim artiklima ... Trgovac je tražio one koji će mu pružiti naklonost i zaštitu ... Ako nije imao sreće, opljačkali bi ga ili porezima stjerali na prosjački štap; no, ako je imao sreće, primio bi za svoju robu ne ekonomsku cijenu već prije velikodušan novčani dar... Trgovina svilom kao i mnogim drugim artiklima temeljila se na darivanju a ne na trgovanju«.'7

Prema tome, razina trgovačke aktivnosti je bila ograničena. Glavna privredna aktivnost bila je i dalje proizvodnja hrane i obrt, te razmjena tih proizvoda unutar malih ekonomskih područja. Usprkos tome, opseg te ekonomske aktivnosti se polako širio. A time su rasle i razne ekonomske jezgre. Počela su se obrađivati nova granična područja. Osnivali su se novi gradovi. Stanovništvo se povećavalo. Kriţarski ratovi su pruţili neke od prednosti kolonijalne pljačke. A tada je, negdje u četrnaestom stoljeću, ta ekspanzija prestala. Obrađena područja su se ponovo smanjila. Stanovništvo je opadalo. U cijeloj feudalnoj Evropi, pa i izvan nje, kao da je došlo do »krize« obiljeţene ratom, bolešću i ekonomskim nedaćama. Odakle ta »kriza« i koje su njene posljedice?

Kao prvo, u kojem je to smislu bila kriza? U tom pogledu nailazimo na određena neslaganja, ne toliko u vezi s opisom procesa koliko u vezi sa značajem koji se pripisuje određenim uzrocima. Edouard Perroy smatra da se pitanje prvenstveno svodi na optimum što ga je dosegao proces ekspanzije, na demografsko zasićenje, »ogromnu gustoću s obzirom na još uvijek primitivno stanje poljoprivredne i obrtničke tehnologije«.18_{U nedostatku boljih plugova i gnojiva, situacija se teško mogla} poboljšati. To je dovelo do manjka hrane, a nedostatak hrane do epidemije. S obzirom na stabilnu ponudu novca došlo je do umjerenog povećanja cijena što je pogodilo rentijere. Polagano pogoršanje situacije prešlo je u akutnu fazu u početnim godinama Stogodišnjeg rata (1335-1345) zbog kojeg su zapadnoevropski drţavni sistemi prešli na ratnu privredu i time doveli do potrebe za povećanim oporezivanjem. Povrh već teških feudalnih nameta, porezi su previše opteretili proizvođače pa je došlo do krize likvidnosti, a kriza je sa svoje strane dovela do povratka na posredno oporezivanje i oporezivanje u naturi. Time je započeo silazni ciklus: fiskalno opterećenje izazvalo je smanjenje potrošnje, koje je dovelo do smanjenja proizvodnje i cirkulacije novca, što je još više oteţalo likvidnost, potičući kraljevsko zaduţivanje i — s vremenom — nelikvidnost ograničenih kraljevskih blagajni, a to je sa svoje strane izazvalo krizu kredita, dovodeći do zgrtanja zlata i srebra u šipkama koje je poremetilo hod međunarodne trgovine. Cijene su naglo porasle i time još više ugrozile opstanak, pa je stanovništvo počelo opadati. Zemljoposjednik je izgubio kupce i zakupnike. Obrtnik je izgubio mušterije. Oranice se pretvaraju u pašnjake jer oni zahtijevaju manje radne snage. Međutim, javlja se i problem kupaca vune. Nadnice se povećavaju, što posebno

(16)

opterećuje male i srednje zemljoposjednike koji se obraćaju drţavi da ih zaštiti od povećanja nadnica. »Dezagre- giranje vlastelinske proizvodnje, koje postaje sve naglašenije nakon 1350, dokaz je kontinuirane krize ... osrednjosti u stagnaciji«.19

Na prvi pogled stagnacija je čudna posljedica. Ĉovjek bi moţda očekivao slijedeći scenario: smanjenje stanovništva povećava nadnice što bi — s razmjerno neelastičnom rentom — značilo promjenu u sastavu potraţnje, prebacivanje dijela viška s gospodara na seljaka i, prema tome, manje stvaranje zaliha. Nadalje, smanjenje stanovništva u preteţno poljoprivrednoj ekonomiji trebalo je izazvati paralelna smanjenja potraţnje i ponude. Međutim, budući da će proizvođač obično smanjiti proizvodnju eliminiranjem manje plodnih parcela, trebalo je doći do povećane produktivnosti, a ona je trebala smanjiti cijene. I jedno i drugo je trebalo poticati trgovinu, a ne destimulirati je. Usprkos tome, trgovina je u stvari »stagnirala«.

U ovom je proračunu pogrešno implicitno pretpostavljanje elastičnosti potraţnje. North i Thomas nas podsjećaju da su — s obzirom na stanje tehnologije i obujam međunarodne trgovine — troškovi transakcija bili vrlo veliki, pa bi svako smanjenje volumena (izazvano smanjenjem stanovništva) uzrokovalo proces povećanja troškova koji bi doveo do daljnjeg smanjenja trovine. Po njihovom mišljenju proces je tekao ovako:

[Ranije se] trgovcima isplatilo smanjiti troškove transakcija postavljanjem zastupnika, u udaljenim gradovima, za prikupljanje podataka o cijenama i trgovačkim prilikama; padom volumena trgovine to više nije bilo svrsishodno. Tokovi informacija su presušili, i volumen trgovine se još više smanjio. Nije stoga čudno što ekonomski povjesničari nalaze depresiju (koja za njih znači smanjeni ukupni volumen privredne aktivnosti) i u tom svijetu gdje je, po svoj prilici, viši dohodak per capita slijedio razmjerno povećanje realnih nadnica što su ga seljaci i radnici morali osjetiti.20

R.H. Hilton prihvaća Perroyjev opis događaja.21_{Međutim, on zamjera obliku analize} prema kojoj se ta kriza moţe usporediti s jednom od povratnih kriza razvijenog kapitalističkog sistema, što sa svoje strane pretjerano naglašava stupanj djelovanja financijskih i monetarnih dilema na feudalni sistem u kojem je element toka gotovine mnogo manji dio ljudske interakcije nego u kapitalističkom društvu.22_{Hilton nadalje} ukazuje na to da Perroy uopće ne spominje još jednu pojavu, koja proizlazi iz događaja što ih Perroy opisuje i koja je za Hiltona od središnje vaţno- sti, tj. pojavu neuobičajeno snaţnog društvenog konflikta, »klimu endemskog nezadovoljstva«, seljačkih pobuna koje su poprimile oblik »revolta protiv društvenog sistema kao takvog«.23_{Zbog toga to po} Hiltonovom mišljenju nije bila samo konjunkturna kriza, jedna točka na krivulji cikličkih trendova, već prije kulminacija 1000 godina razvoja, odlučujuća kriza sistema. »Tokom posljednjih stoljeća rimskog carstva kao i u srednjem vijeku, društvo je bilo paralizirano sve većim troškovima društvene i političke nadgradnje, troškovima bez odgovarajućeg, kompenzi- rajućeg povećanja proizvodnih kapaciteta društva«.24_Hilton se slaţe s Perroyjevim mišljenjem prema kojem neposredni uzrok toj dilemi valja traţiti u tehnološkim ograničenjima, nedostatku gnojiva i nesposobnosti povećanja ponude gnojiva povećanjem stočnog fonda budući da je klima ograničavala količinu zimske hrane za stoku. Međutim, »morali bismo naglasiti nedostatak značajnog reinvestiranja profita u poljoprivredu koje bi značajno povećalo produktivnost«25_{A to je posljedica} ograničenja sistema nagrađivanja svojstvenih feudalnoj društvenoj organizaciji.

Hiltonovo naglašavanje opće krize feudalizma nudi nam, u odnosu na Perroyje- vo poimanje konjunkturnog aspekta, objašnjenje društvenih promjena do kojih je došlo navedenim razvojem događaja. Naime, ako je sistem prešao optimalni stupanj produktivnosti te ako su ekonomske teškoće dovele do općeg klasnog rata između feudalnih gospodara i seljaka, kao i do katastrofalnih sukoba unutar klase feudalaca, jedino rješenje koje bi moglo spasiti zapadnu Evropu od desetkovanja i stagnacije bilo bi rješenje koje bi povećalo ekonomski kolač za raspodjelu, a ono je zahtijevalo,"s obzirom na tehnologiju tog doba, proširenje zemljišnih površina i demografske baze. To se u stvari i dogodilo u petnaestom i šesnaestom stoljeću.

Praktički nema dvojbe da je zapadna Evropa postala poprištem seljačkih buna u razdoblju od jedanaestog do petnaestog stoljeća. Hilton za Englesku nalazi neposredno objašnjenje u činjenici »da je u 13. stoljeću većina velikih zemljoposjednika, svjetovnih i

(17)

crkvenih, povećala proizvodnju svojih posjeda radi prodaje poljoprivrednih proizvoda na trţištu ... [Uslijed toga] potreba za radnom snagom se povećala, pa čak i podvostručila«.26_{Kosminsky također napominje da je to razdoblje »najintenzivnije} esploatacije engleskog seljaštva...«27_{Na »kontinentu« došlo je do niza seljačkih} ustanaka: na prelazu iz 14. u 15. stoljeće u sjevernoj Italiji i obalnom dijelu Flandrije, 1340. u Danskoj, 1351. na Majorki, 1358. u Francuskoj (Jacquerie), te raštrkani ustanci po Njemačkoj mnogo prije velikog seljačkog rata iz 1525. Seljačke republike pojavile su se u Friziji u dvanaestom i trinaestom stoljeću, te u Švicarskoj u trinaestom stoljeću. Prema B.H. Slicheru van Bathu, »seljački ustanci bili su popraćeni ekonomskom recesijom«.28_{Recesiju je, prema Dobbu, posebno teško osjetio »gornji sloj} imućnih seljaka, koji su imali mogućnost da privedu nova zemljišta obradi i poboljšaju poljoprivredu, pa su stoga često predvodili pobunu«29_{, a ne najniţi sloj radnika koji} vjerojatno nije nikada dobro stajao.

Iznenadni pad prosperiteta nije izazvao samo nezadovoljstvo seljaka. Popratna depopulacija — uzrokovana ratovima, gladi, i epidemijama — dovela je do pojave poznate pod nazivom Wiistungen, do uzmicanja naselja iz marginalnih područja, ponekad do nestanka cijelih sela. Napuštanje sela ne smijemo smatrati isključivo znakom recesije. Naime, mogli bismo navesti još najmanje dva značajna razloga zbog kojih je dolazilo do napuštanja naselja. Jedan od njih, i to kontinuiranog karaktera, bilo je traganje za fizičkom sigurnošću kad god bi neko područje zahvatio rat.30_{Drugi razlog,} manje »slučajne« i više strukturalne prirode, bila je promjena agrarne društvene strukture, »ograđivanje« ili »prisvajanje« zemljišta, tj. proces pretvaranja općinskog zemljišta u privatno. I taj se proces, po svemu sudeći, odvijao u kasnom srednjem vijeku.31_{Pri današnjem stanju saznanja bilo bi donekle teško razmrsiti navedena tri} elementa.

Što se tiče prestanka krčenja i recesije naselja, dvije su stvari čini se jasne. Kao što primjećuje Karl Helleiner, bio je to »selektivan proces s obzirom na veličinu posjeda. Kako se čini, postotak malih zakupljenih dobara napuštenih u kasnom srednjem vijeku bio je viši od postotka napuštenih velikih farmi«.32_{Proces je bio selektivan i u} regionalnom smislu. Pojava Wiistungena bila je izgleda rasprostranjena ne samo u Njemačkoj i centralnoj Evropi33_{već i u Engleskoj.}34_{Nema sumnje da djelomično} objašnjenje treba traţiti u činjenici da je Francuska,35_{kako iz povijesnih tako i iz} pedagoških razloga, bila gušće naseljena i ranije raskrčena u odnosu na druge dijelove Evrope.

U to doba opadanja potraţnje za poljoprivrednim proizvodima povećavale su se nadnice u gradovima, a prema tome i cijene obrtničkih proizvoda, zbog manjka radne snage uzrokovanog opadanjem stanovništva. To je sa svoje strane izazvalo povećanje troškova poljoprivredne radne snage i smanjilo rentu (s obzirom na to da su rente bile fiksne dok su nominalne cijene rasle). To je dovelo do procesa kojeg Marc Bloch naziva »trenutnim osiromašenjem gospodske klase«.36_{Profit je opao, a troškovi upravljanja se} povećali, kao što je to uvijek slučaj u teškim vremenima,37_{pa su vlasnici počeli} razmatrati načine kako da se riješe neposrednog upravljanja. Ekonomski škripac povećao je namete seljaštva koji su zbog toga postali protuproduktivni i dovodili do bijega seljaka.38_{Jedan od načina kojima je plemstvo moglo povratiti prihode i koji se} često pokazao djelotvornim za najbogatiji sloj, bilo je traţenje nove i unosne sluţbe na dvoru vladara.39_{Međutim, ni ovo rješenje nije moglo spriječiti posljedice recesije i, time,} zaustaviti propadanje slobodnog vlastelinskog posjeda (domene).40_{Proces je uz to,} odlaskom gospode s posjeda, vjerojatno poticao i nezainteresiranost za upravljanje.

Što se tada dogodilo s velikim imanjima? Prodavali su ih, ili davali u zakup za novac, glavnoj skupini koja je bila spremna i sposobna da ulazi u takve transakcije

— imućnijim seljacima koji su mogli postići povoljnije uvjete.41

Međutim, u Francuskoj je bilo znatno ograničenije (manje). Ne smijemo međutim zaboraviti da društvena organizacija poljoprivredne proizvodnje nije bila posvuda ista. Slobodni zemljišni posjedi (domene) bili su najveći u zapadnoj Evropi, djelomice zato što je veća gustoća stanovništva zahtijevala relativnu efikasnost većih jedinica. U

(18)

srednjoj Evropi posljedice ekonomske recesije dovele su također do napuštanja marginalnih područja, iako analizu ovih Wiistungena komplicira činjenica da su to bila djelomično ograđivanja, a ne samo napuštanja.42_{Istočnije, u Brandenburgu i Poljskoj} (o čemu će biti riječi kasnije), gdje je gustoća stanovništva bila još manja, posjedi feudalaca — koji su ranije zajedno posjedovali manje zemlje nego seljaci — »protegli su se na sva zemljišta koja su ostala napuštena zbog iznenadnog demografskog sloma« 43 Koliko će se to pokazati unosnim (za feudalce) u šesnaestom stoljeću, koliko će to duboko izmijeniti društvenu strukturu istočne Evrope, koliko će to vaţno biti za razvoj zapadne Evrope — sve je to nedvojbeno bilo iznad shvaćanja sudionika u četrnaestom i petnaestom stoljeću. Međutim, u nemarginalnim obradivim područjima zapadne Evrope suviše veliki

slobodni posjed (domena) ustupa pred manjim gospodarstvima. Prema tome, ima- i mo istodobno rast srednjeg seljaštva na obradivom zemljištu zapadne Evrope, po- j četak ograđivanja manje obradivih zemljišta u zapadnoj Evropi (što će predstavljati osnovu za proširenje stočarstva) i koncentraciju vlasništva u velikim posjedima / u istočnoj Evropi (koja će kasnije sluţiti novoj funkciji kao područje izvoza ţitari- < ca). Je li ovo razdoblje ekonomskog »sloma« ili »stagnacije« bilo dobro ili loše za razvoj kapitalističke svjetske privrede? Odgovor na to pitanje zavisi o rasponu perspektive. Michael Postan smatra petnaesto stoljeće regresijom u odnosu na razvoj u četrnaestom stoljeću,44_{nazatkom koji je, naravno, kasnije nadoknađen. Eugen} Kosminsky smatra ga dijelom likvidacije feudalizma i, prema tome, potrebnim ko-rakom u razvoju kapitalističke privrede.45_{Ĉinjenice su iste. Razlikuje se samo} te-oretska perspektiva.

Za sada gotovo i nismo spomenuli razvoj događaja na političkom planu, osobito polagani uspon centralizirane drţavne birokracije. U naponu zapadnog feudalizma, kad je drţava bila najslabija, prosperirao je zemljoposjednik, feudalni gospodar. Koliko je god plemstvo, u kasnijim razdobljima, moglo koristiti drţavni aparat za ostvarivanje svojih interesa, nema dvojbe da mu je još više pogodovala slabost kraljeva i careva. Bilo je osobno nezavisnije u odnosu na vlast i oporezivanje i, štoviše, slobodnije da upravlja seljacima i oporezuje ih. U takvim društvima gdje ne postoji stvarna veza između centralne vlasti s njenim pravnim poretkom i masa, djelovanje nasilja se podvostručuje jer, kako primjećuje Bloch, »igrom običaja zloupotreba je uvijek mutacijom mogla postati presedanom, a presedan pravom«.46

Prema tome, feudalni gospodari ne bi nikada pozdravili jačanje centralnog apa-rata da se nisu našli u oslabljenom poloţaju u kojem im je bilo teţe oduprijeti se zahtjevima centralne vlasti pa su stoga spremnije prihvatili koristi nametnutog poretka. Upravo takvu situaciju nametnule su privredne teškoće četrnaestog i pet-naestog stoljeća, te opadanje feudalnih prihoda.

Uz ekonomske dileme došlo je i do tehnološke promjene u vještini ratovanja — od luka do topa i puške, od konjaničkog ratovanja do ratovanja u kojem je napadala pješadija, što je zahtijevalo više uvjeţbavanja i discipline. Sve je to značilo veće troškove ratovanja, veći broj ljudi i, pogotovo, poţeljnost stalne vojske u odnosu na ad hoc formacije. S obzirom na te nove zahtjeve, ni pojedini feudalci niti gradovi-drţave nisu mogli snositi troškove ni regrutirati ljudstvo, pogotovo ne u doba depopulacije 47_{Dapače, čak su i teritorijalne drţave teško odrţavale red, na što} ukazuje i učestalost seljačkih pobuna.48

U svakom slučaju, petnaesto stoljeće je doba velikih obnovitelja unutrašnjeg reda u zapadnoj Evropi kao što su Luj XI u Francuskoj, Henry VII u Engleskoj, te Ferdinand Aragonski i Izabela Kastilska u Španjolskoj. Kao i u slučaju njihovih manje uspješnih prethodnika, glavni mehanizmi koji su im stajali na raspolaganju u tom zadatku bili su financijske prirode, tj. podrazumijevali su naporno stvaranje (civilne i vojne) birokracije koja će biti dovoljno snaţna za ubiranje poreza i, time, financiranje još snaţnije birokratske strukture. Taj je proces počeo još u dvana-estom i trinadvana-estom stoljeću. S prestankom invazija koje su ranije brinule i iscrplji-vale vladare, rastom stanovništva, obnovom trgovine i, otuda, obilnijom cirkulaci-jom novca, pojavila se osnova za oporezivanje, tj. prikupljanje sredstava za

(19)

izdrţa-SREDNJOVJEKOVNA PREDIGRA

vanje plaćenih oficira i vojnika.49_{To vrijedi ne samo za Francusku, Englesku i} Španjolsku već i za njemačke kneţevine.

Porezi su u svakom slučaju ključno pitanje. I nije lako početi s uzlaznim ciklu-som.50_{Zapreke koje su u kasnom srednjem vijeku stajale na putu uspješnom siste-} mu oporezivanja doimaju se u retrospektivi poraznima. U stvarnosti se moţe oporezivati samo neto proizvodnja, a neto proizvodnja je bila mala kao i količina novca te njegova cirkulacija. Provjera poreza bila je izuzetno teška zbog nedostatka osoblja kao i zbog niske razine kvantificirane evidencije. Nije stoga čudno što su vladari stalno pribjegavali alternativnim izvorima prihoda: konfiskaciji, posuđivanju, prodaji drţavnih sluţbi, »falsificiranju« odnosno smanjenju finoće kovanog novca. No sve su te mogućnosti, iako su moţda rješavale trenutačne financijske dileme, imale određeno negativno dugoročno djelovanje na političko-ekonomsku snagu kralja.51_{Doduše, bilo bi ipak netočno} naglašavati teškoće. Ono što impresionira jest veličina pothvata. Brojne kompromise moţemo smatrati bitnim koracima na putu k uspjehu. Zakup poreza52_{i mogućnost} kupovine drţavne sluţbe53_{su upravo dva primjera takvih korisnih kompromisa. Osim} toga, povećani priliv novca kralju štetio je plemstvu ne samo zato što je jačao moć drţave već i zato što je slabio izvore prihoda samog plemstva, osobito u teţim ekonomskim prilikama četrnaestog i petnaestog stoljeća, i to naročito onih koji se nisu povezali s novim birokratskim aparatom. Duby kaţe: »Dobar dio prihoda što su ih seljaci ostvarivali na zemlji i dalje je dospijevao u ruke feudalnog gospodara, ali je beskonačno napredovanje oporezivanja znatno povećalo udio što su ga uzimali zastupnici drţave« .54

Jačanjem drţave povećala se i unosnost monetarnih manipulacija. Kad su u četrnaestom i petnaestom stoljeću financijske krize drţava opterećenih ratom još više komplicirale zbog niskih oporezivih profita na selu, drţave su morale iznaći druge izvore prihoda, osobito s obzirom na činjenicu da su vladari, u uvjetima depopulacije, nudili izuzeće od plaćanja poreza onima koji su bili spremni ponovno naseliti napuštena područja. Prema tome, prednosti monetarne manipulacije bile su mnogostruke. Leopold Genicot navodi tri moguća objašnjenja čestog »falsificiranja« metalnog novca u navedenom razdoblju: smanjivanje drţavnih dugova (iako obezvređivanje novca smanjuje i stalne drţavne prihode koji su predstavljali većinu dohotka krunskih dobara; nedostatak plateţnih sredstava, u doba kad je trgovina rasla više nego zalihe srebra i kad su nemiri poticali zgrtanje nekovanog zlata i srebra; ili namjerna ekonomska politika smanjenja tečajeva radi zaustavljanja deflacije, suzbijanje zgrtanja zlata i srebra, olakšavanja izvoza i — time — oţivljavanja trgovine. Bez obzira na objašnjenje, obezvređivanje je djelovalo »uglavnom inflaciono« te je »time smanjivalo stvarnu vrijednost stalnih prihoda«.55_{Glavni primaoci stalnih prihoda bile su} gospodske klase, pa su one stoga bile oslabljene u odnosu na drţavu.

Drţavu? Stoje drţava? U to doba, bio je to vladar čiji se ugled uzdizao, čije se veličanstvo odrţavalo, i koji se malo pomalo udaljavao od svojih podanika.56_{Bila je to i} birokracija koja se sada pojavila kao izrazita društvena grupacija s posebnim karakteristikama i interesima, glavni saveznik vladara57_{ali ipak saveznik koji je, kao} što ćemo vidjeti, ostao ambivalentan. Bila su to i razna parlamentartia tije- laJšto su ih suvereni stvarali kao mehanizme koji će im pomoći u zakonodavnom oblikovanju poreza, tijela koja su se sastojala uglavnom od plemića i koja je kralj koristio u borbi protiv plemstva, a plemstvo u borbi protiv kralja.58

Ta drţava je tvorevina koja je u zapadnoj Evropi nastala u trinaestom, ne u šes-naestom stoljeću. Yves Renouard je pokazao kako su se današnje granice Francuske, Engleske i Španjolske više-manje definitivno ustalile u nizu bitaka koje su se odigrale između 1212 i 1214.59_{Kasniji nacionalni osjećaji konstruirani su na temelju tih} granica, a ne nekih drugih (ne, na primjer, na temelju nekakve sredozemne okcitanske* drţave koja bi obuhvaćala Provansu i Kataloniju, ili nekakve atlant-

(20)

ske drţave koja bi obuhvaćala zapadnu Francusku iz doba Anţuvinaca kao dio Engleske). »Najprije granice a zatim stxasti« vrijedi isto toliko za ranu suvremenu Evropu koliko i za Afriku dvadesetog stoljeća. U tom je razdoblju donijeta odluka ne samo o granicama već i, što je još vaţnije, o postojanju samih granica. Edouard Perroy to naziva »temeljnom promjenom« u po 1 itičkojstrukt uri zapadne Evrope.60_Po njegovom mišljenju transformaciju Evrope moţemo vremenski smjestiti u razdoblje između sredine dvanaestog i početka četrnaestog stoljeća, ukratko u razdoblje najvećeg trgovačkog i poljoprivrednog napretka u srednjem vijeku.

Zašto nacionalne drţave a ne carstva? U tom pogledu moramo biti oprezni s ter-minologijom. Moţda bismo Francusku trinaestog i četrnaestog stoljeća morali smatrati nacionalnom drţavom, Francusku petnaestog i šesnaestog stoljeća carstvom, a Francusku sedamnaestog stoljeća ponovno nacionalnom drţavom. Tako barem, kako se čini, misli Fernand Braudel.61_{Zašto ta naizmjeničnost? Po Braude- lovom mišljenju,} »privredna ekspanzija 15. i 16. stoljeća dovela je do konjunkture koja je uporno pogodovala velikim pa čak i vrlo velikim drţavama, tim 'debelim drţavama‟. ... U stvari, povijest je naizmjenično povoljna i nepovoljna za velike političke strukture«.62_Fritz Hartung i R. Mousnier ukazuju na potrebu za minimalnom veličinom (ali i maksimalnom?) u uspostavljanju apsolutne monarhije, oblika koji nije uspijevao u malim drţavama. »Očito je da male drţave nisu bile dovoljno velike, kao vojne i privredne jedinice, da bi podrţavale apsolutnu monarhiju«.63_{Sve to međutim samo} nagovještava odgovore na pitanje koje zavrijeđuje znatnu teoretsku paţnju. Moţda nam pri tom najviše pomaţe V. G. Kiernan sa slijedećim koncepcijskim objašnjenjem:

Cilj ni jedne dinastije nije bilo izgrađivanje nacionalne države; svaka je dinastija težila neograničenom proširenju. . . a što je više uspijevala, to je ishod sve više bio raznoliko promašeno carstvo. Ono je moralo biti dovoljno veliko kako bi preživjelo i moglo oštriti zube na susjedima, ali i dovoljno maleno kako bi se moglo organizirati iz jednog centra i kako bi se moglo osjećati jedinstvenim entitetom. Na pretrpanom zapadnom rubu Evrope svako pretjerano širenje teritorija sprečavali su suparnici i geografska ograničenja.64

Naravno, ako nisu širili carstvo na prekomorska područja. Takva su promašena carstva razvijala različite »imperijalne« raisons d’etat, različite ideologije. Nacionalna drţava je teritorijalna jedinica koju vladari nastoje (ponekad, često, svakako ne uvijek) pretvoriti u nacionalnu jedinicu — iz razloga o kojima ćemo govoriti kasnije. Cijela stvar postaje još nejasnija ako se sjetimo činjenice da su od šesnaestog stoljeća nadalje nacionalne drţave u zapadnoj Evropi nastojale stvoriti razmjerno homogena nacionalna društva u metropoli carstva koristeći imperijalni pothvat kao pomagalo — moţda i neophodno pomagalo — u stvaranju nacionalnog društva.

Govorili smo o krizi zapadnog feudalizma u četrnaestom i petnaestom stoljeću kao osnovi i predigri za ekspanziju Evrope i njenu ekonomsku transformaciju nakon šesnaestog stoljeća. Diskusija i objašnjenja su se do sada odnosili uglavnom na društvenu strukturu (organizacija proizvodnje, drţavni aparat, odnos raznih društvenih grupa). Mnogi međutim smatraju da bi se »kriza« četrnaestog stoljeća i »ekspanzija« u šesnaestom stoljeću mogle objasniti, barem u značajnom dijelu, faktorima fizičke okoline — klimom, epidemiologijom, uvjetima tla. Te argumente ne bismo smjeli olako odbaciti, i te bi faktore valjalo procijeniti i pridati im pravi značaj u objašnjenju društvene promjene koja je zaista uslijedila.

Faktor klime najsnaţnije naglašava Gustaf Utterstrom:

Zahvaljujući industrijalizmu, a svakako i tehničkom napretku, čovjek je danas manje izložen hirovima prirode nego u ranijim stoljećima. Međutim, kako se često uzima u obzir — kao još jedan faktor — činjenica da živimo u doba u kojem je klima, osobito u sjevernoj