NEVJESTA (Illusio sacra, Virgo aeterna1, zvana u običnome životu i Fortuna2)
OTAC (Pater diabolicus, legitimus, lupus3)
MATI (Mater dolorosa4)
VENGER-UGARKOVIĆ (Mentor infernalis5)
ŠEF-REDAKTOR (Doctor mysticus6)
POLUGAN (Figura misera neurasthenica7)
POLUGANOVA ŽENA (Mulier samaritana8)
MARIJANA MARGETIĆKA (Magna peccatrix9)
ZLATKO STRELEC KELNER JURO GRGA TOMERLIN RULJA CRNACA ULANSKI OFICIR
Radnja se odvija u gradu i provinciji ranoga proljeća godine devet stotina i osamnaeste. Razmak između predigre i prvoga čina je nedjelju dana; između prvoga i drugoga čina dva mjeseca. Treći čin jedanaest dana poslije drugoga.
1Illusio sacra, Virgo aeterna (lat.) - Sveta obmana, Vječna djevica 2Fortuna (lat.) - Sreća
3Pater diabolicus, legitimus, lupus (lat.) - Đavolski otac, zakoniti, vuk 4Mater dolorosa (lat.) - Žalosna majka
5Mentor infernalis (lat.) - Paklenski vođa 6Doctor mysticus (lat.) - Tajanstveni doktor
7Figura misera neurasthenica (lat.) - Bijedna neurastenična osoba 8Mulier samaritana (lat.) - Milosrdna žena
Miroslav Krleža: Drame — Vučjak
PREDIGRA
Redakcija "Narodne sloge"
POLUGAN, čovjek ćelav, lošega zubala, u starom i odrpanom kaputu, za svojim pisaćim stolom, na telefonu (puši nervozno cijeli čin jednu cigaretu za drugom): Halo! Ovdje "Narodna sloga"! Halo! Presbiro molim! Gospođice, molim vas! Imao sam spoj sa presbiroom! Prekinuli su me! Gospođice, molim vas! Presbiro! Halo! Molim vas! Molim lijepo dalje! Prekinuti smo! Halo! Čekajte! Francuski generalštab javlja (raskinut diktando, slog po slog): Tokom današnjega dana naše su čete uznapredovale preko Hama na Sommi i Chaunyja na Oisi u pravcu Saint-Quentina! Halo! Molim lijepo! Saint-Quentin sam već imao! Kako? To sam već imao! Molim vas samo konac od generalštaba! Halo! Konac molim! U Vogezima i Belgiji položaj nepromijenjen, kod Verduna i na Ypernskoj fronti lagana artiljerijska vatra! Na hodniku vani čuju se glasovi koji se na moment stišaju, a onda trajno rastu. Poslije lupanje vratima i trka osoblja. Dalje! Halo! Molim dalje! Govor ministra predsjednika u francuskoj komori. Ministar predsjednik držao je u komori dvosatni ekspozej o položaju republike. Rekao je da će se republika boriti do posljednje kapi krvi, do potpune i ničim neograničene pobjede. Halo! Dalje! Memorandum doktora Trumbića! "Chicago Tribune" javlja iz Rima da je doktor Trumbić u ime jugoslavenskog emigrantskog odbora predao velevlastima novi memorandum od šest točaka.
Netko je prije toga dva-tri puta istrgnuo vrata od hodnika a onda ih zalupio i otrčao. Ulazi meter nervozno i hoće da prijeđe u drugu sobu.
POLUGAN, bijesno: No, što je to večeras? To je ludnica! Tu se ne da raditi tako! Koji je đavo ovoj kući? Halo-o-o! Gospođice! Molim vas! A, do đavola! Nisam ja svoje nerve našao na cesti! Baci slušalicu.
METER, koji je zavirio u pokrajnu sobu, zalupivši bijesno vratima: Ja ne znam gdje je taj prokleti doktor? Ja još trebam tri stotine redaka, a njega nema.
POLUGAN: A kakva je to vika vani? Što se dogodilo?
METER: Ništa! Što bi bilo? Dolje u haustoru, kod onog rotacionog papira, leži mrtvac! POLUGAN: Šta-a?
METER: Mrtvac! Pozlilo čovjeku i umro u haustoru! Pao tamo među papir! Pak ga našle cure iz slagarne i stale da vrište i, eto, strčao se cijeli personal kao da još nikada nisu vidjeli mrtva čovjeka! Naš je svijet zalupan! Kao krava! A doktora nema! Ja ne znam gdje mi glava stoji od posla, a njega nema! Koliko ćete vi imati, gospodin Polugan?
POLUGAN: Ja još ništa ne znam, dragi! Imadem još interurban! Ne znam koliko će on! A bit će već nešto. Meter izlazi. Mrtvac u haustoru! Čudna stvar! Da ga vidimo! Izađe.
Stanka. Scena ostaje prazna. Glasovi izvana na hodniku. Telefon zvoni. Iz pokrajne desne sobe dotrči jedna odrpana bohemska figura.
STUDENT KOREKTOR telefonira: Halo! Ovdje "Narodna sloga!" Klanjam se! Ne! Njega nema ovdje! Klanjam se! Izlazi.
Stanka. Opet telefon. Nitko se ne javlja. Vraća se Polugan. Sjeda za svoj stol i frče cigaretu. Daleko vani soldačka glazba. Marš. Stanka.
POLUGAN: Mrtvac! Čudna stvar! Za mrtva je čovjeka sve svršeno. Sluša daleku glazbu. Eh! Dabome! Što to sve koristi? Čovjek živi, a tu neke fantazije plesti kako je kada nije, nema to sve koristi! Halo! Gospođice! Ovdje "Narodna sloga"! Molim vas, draga gospođice, nemojte se ljutiti! Molim vas, pazite kada zovne interurban! Dajte molim vas! Velite da vam je dosadno! A kome nije dosadno? Kod nas je u haustoru umro neki čovjek. Da! Malo prije. Prije nekoliko minuta! Ima crnu
Miroslav Krleža: Drame — Vučjak
bradu. Da! Tako! Ne znam! Izgleda bolji čovjek! Baš je stiglo društvo za spasavanje! Halo! Gospođice! Molim vas. Trinaest trideset i sedam! Ovdje Polugan! Zdravo! A što je s tobom, čovječe božji? Čeka te pun stol posla! Da! Da! Daj! Daj! Nema to mnogo smisla! He-he! Lopove! Zdravo! Doviđenja! Piše. Puši. Sluša glazbu. Iz druge sobe čuje se pisaća mašina. Ulazi
METER i opet zaviruje prijeko u drugu sobu: Što, još nije došao?
POLUGAN: Sekundu prije toga sam mu telefonirao! Veli da će ovoga časa doći!
METER: Da, vraga će on doći! Opet će gospodin Horvat mjesto njega potegnuti! Vjerujte da mi je žao Horvata! I prošlu je noć ostao ovdje do jutra! A doktoru se broji noćna služba! Kakav je to red! To nije način! To nije kolegijalno!
POLUGAN: A koliko još trebate, Šipušić?
METER: Pa ostalo je od sinoć kojih - stotina i dvadeset po prilici! S time još sto i pedeset, bez telegrama!
POLUGAN: Čekajte, ja ću vam dati presbiro. Odmah sam gotov! A interurban mora da se javi svaki tren! Čekam ga već jedan sat!
METER: To je sedamdeset! Dakle još šezdeset! A tko će telegrame? A tko opet posljednju stranu? Ah! Ništa ne vrijedi takav posao, vjerujte mi, gospodin Polugan! Imate li jednu cigaretu, molim vas? Već nisam pušio bosanca, a, ni sâm ne znam kako dugo. Nema ga nigdje u čitavom gradu! A gdje vi kupujete svoj?
POLUGAN: Evo! Izvolite! Od jedne babe u svojoj pivnici! Već sedam godina kupujem od nje! Ja sam joj najstarija konta, još iz studentskih vremena; za mene uvijek ima!
METER: Ništa čovjek nema na tome svijetu, pa da bi se barem toga dima prokletoga mogao da naužije! Ali ni to! Ništa! Strastveno uvlači. Najbolje je tako živjeti kao naš doktor, bogami! Sve na laku ruku! Sve samo izvana! Eto, već je deset i pol, a njega još nema! Šta njega briga za nas? Opet ćemo zbog njega doma u tri! Ali to njemu ništa! Ide do prozora i sluša glazbu. Stanka. A meni žena leži kod kuće u trudovima. Svaki čas čekam da dođu po mene! Ne znam ni sam gdje ću opet uzeti novaca? Oh! Sve je to prokleto! Gleda van. Snijeg, kiša, bljuzgavica! Fuj! Glazba na talasu vjetra. Čujete li? Opet idu na frontu! Sada više nemaju pušaka! Sada idu tako bez svega! Puške fasuju tek vani, na fronti. Boje se bune, pak zato! Kakvo gadno vrijeme. Vrati se do Poluganova stola. A jeste li vidjeli dolje mrtvaca? Došla su kola za spasavanje!
POLUGAN: Da! Baš sam onda bio dolje kada su došla. Pak što? Jesu li ga odvezli?
METER: Ne! Ostao je ležeći! Treba da ostane ležeći dok ne stigne komisija! Takvi su propisi! Imade tvrdi plastron! Mora da se spremao za ples nekamo! Na zabavu! He-he! Ideš na ples, pa ostaneš u haustoru!
Telefon zvoni.
POLUGAN: Halo! Halo! Tko govori? Ovdje "Narodna sloga". Ne! Nema ga! On je valjda u kasinu! Ne znam! Ne! Možda! Da! Ne znam! Klanjam se!
METER: Za šefa pita netko? POLUGAN: Da.
METER: A jeste li čuli novost, gospodin Polugan? POLUGAN: A što?
METER: Šef se ženi! POLUGAN: Da. To znadem!
METER: Ali bogato, gospodin Polugan! Bogato! Šef se strašno bogato ženi! Kuzina moje žene služila je kod mlade u kući. Stari je udovac, jedinica je! He-he!
Miroslav Krleža: Drame — Vučjak
STRELEC: Zdravo, gospodo! Dobar večer! Klanjam se! Sluga sam pokoran! Ha-ha! Sada sam doslovno preplesao preko lešine! I to ne alegorično, nego doista u potpunom smislu riječi! Two- step10 na mrtvacu! He-he! To je veliko vrijeme, ovo naše vrijeme! Fronte, ratovi, mrtvaci na
putovima leže! Klanjam se, gospodine Šipušiću! Sluga sam pokoran! Oh, molim vas, što znače te vaše mrke brazde? He-he! "Mrke brazde". Čovjek treba da se uvijek metaforično izražava! To je dobro! No! Što je? Što se mrgodite? Bit će sve u redu! Koliko još treba? Da znate, ah, gospodin Šipušić, da znate kakvih divnih žena imade na tom svijetu! Čekajte! Čekajte! Da vas okitim! No! No! No, čekajte! I vas, maestro Polugan! I vas, domine clarissime et illustrissime!11 On je u crnom
odijelu. Očito je došao s neke zabave. Crvenom ružom kiti metera, a Polugana pospe korijandolima iz džepa i u smijehu prelazi s meterom ispod ruke u sobu lijevo. Stanka. Glazba daleko, glasovi u hodniku.
KOREKTOR, zdesna: Oprostite, gospodin Polugan, što vam smetam! Ali to je vaš rukopis! Ne mogu nikako da pročitam, ovo ovdje, čekajte, evo, tu!
POLUGAN: A što je opet što vi opet nešto ne možete?
KOREKTOR: A da, evo ovdje! To nema smisla, gospodin Polugan! Ministar predsjednik Tisza izjavio je u klubu munkapárta da je bezodvlačno za agrarnu reformu i za njeno - kako? Tisza za agrarnu reformu? To sve tu dalje ne može da se čita!
POLUGAN: Pa bacite van! Napišite što hoćete! Meni je svejedno. To nije agrarna reforma, nego izborna! A, uostalom, do đavola! Bacite van sve! Šta je meni stalo do Tisze i do reforme i do svega! KOREKTOR: Kako?
POLUGAN: Bože, alaj ste vi lirici glupani! Bacite van sve! Dajem vam plein pouvoir!12 Bacite van!
KOREKTOR: Dobro! Dobro! Jeste li vidjeli mrtvaca? Grozan čovjek! Zlatno zubalo mu se vidi kako je zinuo! Nevjerojatno upravo kako je zinuo! Noćas su pred mojom kućom ubili čovjeka. Ja sam čuo gdje pucaju, ali ništa. Kad poslije graja za dvije-tri minute! Zamislite: srednjovjekovna šekspirska scena: krvav čovjek na pločniku! A jutros se u kavani jedan ustrijelio! Mi pijemo kavu, kada: pif, pif, pif! Što je? Ustrijelio se čovjek nasred kavane! I tako to ide iz dana u dan! Mi to i ne zapažamo! Konačno: živci su nam otupjeli! Napili smo se senzacija kao spužve. No ipak, uzme li se pravo: čudno je kako mi živimo, gospodin Polugan! Kucanje. Nad nama će se zgražati slijedeće generacije! Ma to je najprimitivniji način života koji samo može da se zamisli! Kucanje energičnije. Korektor skupi svoje papire i skokne desno. Ulazi Venger. Bohemski odrpana figura. Egzaltirane geste. Patos, pijan i sulud. Tipična paranoja.
VENGER: Klanjam se! Klanjam se, moja gospodo od naše slavne "Narodne sloge". Klanjam se! Moja poštovana gospodo! Je li, molim, ovdje presvijetli gospodin šef? Polugan piše dalje kao da Vengera i nema. Vidim ja silnu svjetlost kao da stotinu svjetionika svijetli i svjetlost sipa u ovu balkansku našu tminu. Vidim ja silnu svjetlost, pa me ona privukla kao magnet! Nisam mogao da odolim! Ona me je privukla, ta vaša golema svjetlost! Vjerujte vi meni, moja slavna gospodo! A mogu li se ja mrvu zgrijati? Ja turoban putnik! Dok ne dođe presvijetli gospodin doktor šef i, kako se čita, zamalo i narodni zastupnik i sretan mladoženja! He-he! Dok ne dođe on, naš slavni kandidat! A da mu Polugan nije odgovorio ni na nj se osvrnuo, on je sjeo do peći na škrinju za ugljen i tamo ušutio.
Stanka. Zvoni telefon.
POLUGAN: Halo! Halo! "Narodna sloga". Ta već sam vam sto puta rekao da je u kasinu i da će doći za jedan sat.
10Two-step (engl.) - "dva koraka", vrsta plesa
11domine clarissime et illustrissime (lat.) - veleslavni i presvijetli gospodine 12plein pouvoir (franc.) - neograničena punomoć
Miroslav Krleža: Drame — Vučjak
VENGER tiho se smije: Mrtvaci leže po pivnicama naših tvrđava! "Na tornju se vije zastava čista, zastava bijela! Na tornju vijore stjegovi sveti, stjegovi bijeli, a temelji stoje na lešu i krvi!" Tako bi mogla da započne jedna pjesma o tome! Imade neke čudne istine u svemu tome zapravo da u haustoru "Narodne sloge" leži mrtvac! Baš tu! He-he! Ustaje i ide do Polugana. Zdravo, Polugan! Dobar večer! Što ti misliš o tome, što? Da li naš presvijetli gospodin šef i komandant ove tvrđave, da li on imade mrtvaca u svojoj pivnici? He-he? O, moj Polugane! Vidiš, ti nisi praktičan! Netko tko hoće da kod nas igra rolu, taj mora imati dva imena! Kod nas minimalno dva! Ime i predikat! Bez toga se kod nas ne da postići nikada karijera! Apsolutno nikada! Ni novinarska, ni politička, ni literarna! He-he! Literarna najmanje! Petričević-Bolski, Winter-Studenković, Rožnar-Milanov! He-he! Ili zar ti misliš da bi naš gospodin doktor Fortunato bio postigao sve ono što je postigao da nema predikata Fortunato i još dva-tri pseudonima (za koje mi uostalom svi dobro znamo da su to njegovi pseudonimi). He-he! Vidiš! Ja nisam vjerovao u to! Ja sam mislio da je to obična floskula! Ali to nije nikakva floskula, to nije laž, nego to je princip. A pred principom treba pravi čovjek da se pokloni! Samo luđaci se ne klanjaju principima! Eto! Ja sam se, na primjer, poklonio! Ja se zovem Venger- Ugarković! I meni je odonda bolje, vjeruj mi, na moju poštenu riječ! I ti da si mudar, i ti bi se zvao "Polugan-Hebelovski"! Ali ti nikada nisi imao smisla za praktičan život! Ne! Ti ne, clarissime! A molim te! A propos! Imadeš li, clarissime, duhana? Već nisam dimio puna dvadesetičetiri sata. POLUGAN, dajući mu dozu: A gdje si ti? Otkud opet ti? Nigdje te nema!
VENGER: Bio sam u Fijumi, zaželio sam se mora! Ali ono nije more, ono je tvrđava! Bajonete, straže, bodljikave žice, mine, ratne lađe, he-he! A na elevatorima raste mahovina! Skandal! I tamo je još gore nego ovdje! Još te jače izrabljuju! Pišeš neke feljtone o Solovjovu i o bogu, o vječnim istinama, skandal, za tanjir ričeta kod kapucina, braće Kristove! To nije ni za psa, ona njihova košta! Pak sam se razljutio i otputovao na erarski trošak!
POLUGAN: Kako na erarski?
VENGER: Lijepo! Vrlo jednostavno zapravo! Šupirali su me! Zapravo je najpametnije živjeti mukte! Na erarski, na državni konto. Konačno, zašto je čovjek zapravo državljanin jedne izvjesne države? A ja, uostalom, poznajem taj takozvani državni konto iz svog vlastitog lepoglavskog iskustva! A sada sam ovdje. Ne baš briljantno! Spavam na divanu kod neke svoje takozvane nećakinje. A reci ti meni, dragi moj Polugan-Hebelovski, kada će doći presvijetli gospodin doktor, kandidat? Htio bih tom prilikom da mu nešto kažem. Jer kad se netko sprema da zastupa narod, to, amice, nije mala stvar! Konačno, i ja sam dio naroda! Ako se pravo uzme, ja imam pravo da konzultiram svoga zastupnika! POLUGAN: Ti šefa tražiš?
VENGER: Da, njegovu presvijetlost! Pa što je u tome čudno? Pokušat ću sreću! "Audaces fortuna juvat."13 Tako su nas učili u gimnaziji, i tako smo mi učili druge! A ja sam - animal audax de genere
journalistico.14 He-he! Pak ću riskirati! Apelirat ću na njegovo kolegijalno srce! Na srce mladoženje!
Možda će se njegova presvijetlost ipak smilovati!
POLUGAN: Slušaj, Venger! Ako trebaš novaca, to mogu i ja da ti dam! Evo na! Izvoli! To je sve što imam! Ali, molim te, idi! Sve to nema smisla! Samo ćeš se zaludu poniziti! Čemu opet to? Čemu ti cirkusi? Ti dobro znaš da on na tebe reagira, gotovo bi se moglo reći, bolesno, a čemu to? Hoće da mu dade neku banknotu.
VENGER: Ne treba meni tvojih deset kruna! Ti si ništica kao i ja! Ja hoću svoj kapital! Jesi li me razumio? To ja hoću! Ja hoću da se u ime pravde i ponizim! Sve su mi uzeli, i meni je ostalo samo poniženje! Ja imam svoju slobodnu volju! Ja sam dijete crkve katoličke! Ja mogu sâm da se barem
13"Audaces fortuna juvat." (lat.) - "Hrabre služi sreća."
Miroslav Krleža: Drame — Vučjak
ponizim! Ako već ništa drugo! To je moje! Skandali! Poniženja! Sramota! Pljuvačka na licu! To da, to je moje!
POLUGAN: Slušaj me, dragi! Ti si u pravu, ja ti vjerujem sve! Samo, molim te, budi kršćanin, budi čovjek! Eto gledaj koliko imadem posla! Uvaži, molim te, da ja moram biti gotov s time! Ja nemam vremena!
VENGER: O, molim lijepo! Sa mnom se može ljudski! Molim lijepo! Zdravo! Doviđenja! Idem ja na minutu prijeko! Nisam doista imao namjere da te smetam! Zdravo, amice, doviđenja! Klanja se i izlazi desno. Čuje se kako pozdravlja otvorivši vrata. Klanjam se, moja gospodo od naše slavne "Narodne sloge"! Prijeko u sobi smijeh korektora.
Stanka. Polugan radi. Kroz sobu prolaze dva-tri slagarska dečka i meter s rukopisima. Iz hodnika graja, jači glasovi kao svađa. U pivnici počele su da grme rotacije i one grme do konca scene. Ulazi Krešimir Horvat i baci šešir i kaput temperamentno, i vidi se da je bijesan.
HORVAT: To je ipak preglupo! Čovjek ne može niti da pljune od te proklete policije! Na svakom koraku policija!
POLUGAN: Što je, što se opet dogodilo?
HORVAT: A, molim te! Hoću da uđem, a dolje u haustoru policija i ne pušta me! Ma dobro, k vragu! Ali ja tu radim gore! Svejedno! Dokaži životinji! Nalog! Takav je nalog! Ne možeš preko naloga! Dok komisija ne stigne, ne može nitko unutra! Mrtvac u haustoru! Kretenizam! Sjeda na stolicu.
POLUGAN: Ti si koji put egzaltiran! Pa prirodno je da se stražar drži naloga!
HORVAT: Razumije se da je prirodno! To i jeste baš ono da je sve to prirodno! Čovjek ne može da učini koraka, a da se ne bi udario o koji nalog, zakon, o red, o propis! Sve je zazidano! Beton! Idiotija!
POLUGAN: Pitao je za tebe Vlado! Ima nešto važno da ti kaže.
Horvat kod stola prekopava po kupovima razbacanih novina i hoće da piše, a onda baca pero. HORVAT: Bio sam na kolodvoru! Opet je išla marškompanija! Vodio je ljude Matković, moj drug iz gimnazije! Prepisivao sam od njega matematiku. Ide na čelu kompanije, a uz njega neka trudna žena!
POLUGAN: Onaj koncipijent kod doktora Münzerbergera? Dugonja tuberkulozni!
HORVAT: Da, on! Nedavno se oženio, i žena mu je trudna! Na mene trudne žene uopće snažno djeluju. Đavo bi znao kako i zašto! Trudna žena vrši na mene neki neobjašnjivi upliv. Stupala je baš pred zastavom i crvene je ruže nosila! Cijelu kitu crvenih ruža. Onaj grozni, nacereni, krvavi, prokisli Kristuš, i trudna žena sa crvenim ružama! Uostalom, svejedno! Sve to postaje strašan apsurd, i najbolje bi bilo da se čovjek naglavce baci u to i potone! Ja, bogami, na momente nikako ne mogu da vjerujem da je sve to istina! Vjeruj mi da mi se pričinja kao da ja sve to sanjam! Na moju poštenu riječ! Sve je to samo obična novinarska laž i senzacija! Sav taj rat i te marškompanije i ti skandali! Sve je to žurnalistika! Sve je to odurna jedna laž!
POLUGAN: To je sve neurastenično, ekscentrično, hiperestezija! Ne, nemoj se uvrijediti! Ali oprosti! Samo jednu riječ! Molim te slušaj!