Moj ljubljeni tata bio je vrlo žalostan kad me je vidio svu u suzama na izlasku iz audijencije. Učinio je sve što je mogao da me utješi, ali uzalud...
U dnu srca osjećala sam velik mir, jer sam učinila apsolutno sve što je bilo u mojoj moči da se odazovem pozivu dragoga Boga. Ali taj mir bio je u dubini, a gorčina je napunjala moju dušu, jer je Isus šutio. Činilo mi se da je odsutan. Ništa mi nije otkrivalo njegovu prisutnost... Toga dana se ni sunce nije usudilo sjati, i lijepo plavo nebo Italije, prekriveno tamnim oblacima, nije prestalo plakati sa mnom... Ah, bilo je svršeno, moj put nije više imao nikakva čara u mojim očima jer mu je bio promašen cilj. Međutim, posljednje riječi Svetoga Oca morale su me utješiti: nisu li one uistinu bile pravo proročanstvo? Usprkos svim zaprekama ispunilo se ono što je dragi Bog htio. On nije dopustio stvorovima da čine što hoće, nego upravo njegovu volju...
Od nekoga sam se vremena bila prikazala Djetetu Isusu da budem njegova igračkica. Rekla sam mu neka me ne drži kao vrijednu igračku koju djeca smiju samo gledati a ne usuđuju se dirati je, nego kao lopticu bez vrijednosti, koju može bacati na zemlju, gurati je nogom, probosti, ostaviti u kutu ili čak pritisnuti na svoje srce, ako ga to veseli jednom riječju, htjela sam Isusa zabavljati, pružati mu veselje, htjela sam se predati njegovim djetinjim hirovima... On je uslišio moju molitvu...
U Rimu je Isus probo svoju igračkicu. Htio je vidjeti što ima u njoj, a onda kad je vidio i bio zadovoljan svojim otkrićem, bacio je svoju lopticu i zaspao... A što je učinio za vrijeme svoga slatkog sna i što je postalo od ostavljene loptice?... Isus je sanjao da se još uvijek zabavlja svojom igračkom, pušta je i uzima naizmjence, a zatim, pošto ju je koturao vrlo daleko, pritište je na svoje srce, ne dopuštajući više da se ikada udalji iz njegove ručice...
Vi razumijete, ljubljena moja Majko, koliko je loptica bila žalosna kad je ležala na zemlji... Ali ja se nisam prestajala nadati protiv svake nade. (Usp. Rim 4, 18)
Nekoliko dana poslije audijencije kod Svetoga Oca tata je posjetio časnog brata Simeona i kod njega našao preč. Reveronyja, koji je bio vrlo ljubezan. Tata mu predbaci kao u šali što me nije podupro u mom teškom pothvatu. Onda ispripovjedi povijest svoje kraljice bratu Simeonu. Časni starac sasluša njegovu pripovijest s velikim zanimanjem, dapače učini neke bilješke i reče ganuto: "Takvo se što ne vidi u Italiji!" Mislim da je taj razgovor učinio vrlo dobar dojam na preč. Reveronyja, jer mi je otada neprestano pokazivao da je napokon uvjeren u moje zvanje.
Pompeji i Napulj
Sutradan iza toga znamenitog dana trebalo je da odmah ujutro otputujemo u Napulj i Pompeje. Nama u čast grmio je Vezuv cijeli dan, bacajući sa svojim gruvanjem gusti stup dima uvis. Užasni su njegovi tragovi što ih je ostavio na ruševinama Pompeja; oni pokazuju moć Boga "koji gleda zemlju i čini da se trese, koji se dotiče bregova i pretvara ih u pepeo..." (Ps 103, 32)
Voljela bih da sam mogla sama prošetati posred ruševina, razmišljati o prolaznosti ljudskih stvari, ali velik broj putnika oduzimao je razorenom gradu velik dio njegova sjetnog čara... U Napulju je sve bilo obrnuto. Velik broj kočija sa dva konja učinio je veličanstvenom našu šetnju u samostan San Martino na visokom brdu odakle se pružao pogled na cijeli grad. Na nesreću su nam se konji svaki čas prestrašili, i više nego jedanput mislila sam da mi je kucnuo zadnji čas. Kočijaš je stalno uzalud ponavljao čarobnu riječ talijanskih vozača: "Apipo, apipo..." Jadni konji htjeli su prevrnuti kola, ali napokon smo, zahvaljujući pomoći naših anđela čuvara, stigli u naš veličanstveni hotel. Za cijelo vrijeme našega putovanja stanovali smo u kneževskim hotelima, nikada još nisam bila okružena tolikom raskoši. Tu se uistinu može kazati da bogatstvo ne usrećuje, jer bih ja bila sretnija pod slamnatim krovom s nadom u Karmel nego među pozlaćenim zidovima, bijelim mramornim stepenicama i svilenim
sagovima, a s gorčinom u srcu...
Ah, dobro sam osjetila da se radost ne nalazi u predmetima koji nas okružuju, nego u
najdubljoj nutrini duše; radost se može posjedovati isto tako u tamnici kao i u palači, a dokaz je tome i to što sam sretnija u Karmelu, pa i usred unutarnjih i vanjskih kušnja, nego u svijetu, okružena udobnostima života i nadasve slatkoćom očinskoga ognjišta!...
Duša mi je bila duboko uronila u žalost, ali izvana bila sam ista kao prije, jer sam mislila da nitko ne zna što sam molila Svetoga Oca. No doskora sam se mogla uvjeriti u protivno. Ostavši sama u vagonu s Celinom (ostali hodočasnici bijahu izašli da se okrijepe dok je vlak stajao nekoliko minuta), vidjela sam preč. Legouxa, generalnog vikara iz Coutancesa, kako je otvorio vrata našeg odjeljenja te mi, gledajući me smiješeći se, rekao: "No, kako naša mala karmelićanka?..." Ja sam tada shvatila da čitavo hodočašće zna moju tajnu. Na sreću, nitko mi nije o tom govorio, ali sam iz prijaznih pogleda vidjela da moja molba nije učinila loš dojam, naprotiv...
Asiz
U gradiću Asizu (24. studenoga) imala sam prilike da se vozim u kočiji preč. Reveronyja, koju milost nije dobila nijedna gospođa za cijeloga putovanja. Evo kako sam dobila tu povlasticu.
Pošto smo posjetili mjesta koja odišu mirisom kreposti sv. Franje i sv. Klare, svršili smo sa samostanom sv. Agneze, sestre sv. Klare. Bila sam se do mile volje nagledala glave svetičine, kadno odlazeći među posljednjima opazih da sam izgubila svoj pojas. Potražila sam ga usred mnoštva; jedan mi se svećenik smilovao i pomogao mi, ali kad mi ga je našao, vidjela sam ga kako se udaljio, a ja sam ostala sama da tražim, jer sam doduše imala pojas, ali ga nisam mogla opasati, jer nije bilo kopče... Napokon je vidjeh kako se sjaji u jednom kutu. Uzeti je i pričvrstiti na vrpcu nije trajalo dugo, ali sam prije toga izgubila više vremena. Tako sam se veoma zaprepastila kad sam se našla sama kraj crkve. Od brojnih kočija bijahu iščezle sve osim kočije preč. Reveronyja. Što da radim? Da trčim za kočijama koje više nisam vidjela, da se izložim opasnosti da zakasnim na vlak i da stavim svoga ljubljenoga tatu u brigu, ili da molim mjesto u kočiji preč. Reveronyja? Odlučih se na ovo drugo. Najumiljatije i najmanje zbunjeno što sam mogla, usprkos svojoj krajnjoj zbunjenosti, izložih mu svoj kritični položaj i stavih njega samoga u nepriliku, jer je njegova kočija bila puna najodličnije gospode iz
hodočašća, tako da nije bilo moguće naći slobodno mjesto. No jedan vrlo susretljiv gospodin brzo siđe, posadi mene na svoje mjesto, a sam sjedne skromno do kočijaša. Bila sam nalik na vjevericu uhvaćenu u zamku, i nimalo se nisam osjećala ugodno, okružena svim tim velikim ličnostima, a nadasve što sam sjedila nasuprot onome kojega sam se najviše bojala... Ali on je bio vrlo ljubezan prema meni, prekidao bi s vremena na vrijeme razgovor s gospodom da govori sa mnom o Karmelu. Prije nego smo stigli na kolodvor, sva velika gospoda izvadiše svoje velike novčarke da dadu novaca kočijašu (već plaćenom). Ja učinih kao i oni i uzeh svoju sasvim malu novčarku, ali preč. Reverony nije dopustio da izvadim svoje lijepe male komade, nego je radije dao jedan veliki za nas dvoje.
Drugom prilikom našla sam se kraj njega u omnibusu. Bio je još ljubezniji i obećao mi da će učiniti sve što može da ja uđem u Karmel... Premda su mi ti mali susreti bili kao melem na moje rane, ipak nisu mogli spriječiti da mi povratak bude mnogo manje ugodan nego odlazak, jer sada više nisam imala nade "u Svetoga Oca". Nisam nalazila nikakve pomoći na zemlji, koja mi se činila kao suha i bezvodna pustinja. (Usp. Ps 62, 2) Sva moja nada bila je samo u dragoga Boga...
Firenze
Žalost moje duše nije me smetala da s velikim zanimanjem razgledam sveta mjesta koja smo posjećivali. U Firenci sam bila sretna što sam mogla gledati sv. Magdalenu de Pazzi u koru karmelićanki, koje su nam otvorile veliku rešetku. Kako nismo znali da ćemo imati tu
povlasticu i kako je mnogo osoba željelo da se svojom krunicom dotakne svetičine grobnice, mogla sam samo ja provući ruku kroz rešetku koja nas je od nje dijelila. Zato su mi svi donosili krunice, i ja sam se vrlo ponosila svojom dužnošću...
Uvijek je trebalo da ja nađem načina da se dotaknem svega. Tako smo u crkvi sv. Križa Jeruzalemskoga (u Rimu) imali priliku da se poklonimo komadima pravoga Kristova križa, dvama trnovima i posvećenom čavlu, zatvorenom u veličanstveni zlatni iskićeni moćnik, ali bez stakla. Tako sam ja, dok sam se klanjala dragocjenoj relikviji, našla načina da proturim svoj mali prst kroz jedan otvor moćnika i da se dotaknem čavla koji je bio oškropljen krvlju Isusovom... Bila sam uistinu preko mjere smiona!... Na sreću dragi Bog, koji vidi u dno srdaca, zna da je moja nakana bila čista i da ni za što na svijetu ne bih htjela njega uvrijediti. Ja sam se ponašala prema njemu kao dijete koje misli da sve smije, i koje gleda blago svoga Oca kao svoje.
Još ni danas ne mogu razumjeti zašto se žene tako lako izopćuju u Italiji; svaki čas su nam govorili: "Ne ulazite ovamo... Ne ulazite onamo, bit ćete izopćene!..." Ah, jadne žene, kako su one prezrene!... Međutim one ljube dragoga Boga u mnogo većem broju nego muškarci, i kod Muke Našega Gospodina žene su imale više hrabrosti nego apostoli jer se one nisu bojale napadaja vojnika i usudile su se obrisati časno lice Isusovo... Zbog toga bez sumnje dopušta Isus da one prolaze kroz prezir na zemlji, jer ga je on izabrao za sebe... Na nebu će On znati pokazati kako njegove misli nisu kao misli ljudi (usp. Iz 55, 8-9), jer tada će posljednji biti prvi... (Usp. Mt 20, 16)
Više nego jedanput za vrijeme putovanja bila sam nestrpljiva da čekam nebo da bih bila prva... Jednoga dana, kad smo posjetili samostan karmelićana, nisam se zadovoljila da slijedim hodočasnike po vanjskim galerijama, nego sam se primakla pod unutarnje
trijemove... Najednom vidjeh jednog dobrog starog karmelićanina koji mi je izdaleka davao znak da se udaljim, ali mjesto da odem ja mu se približih i, pokazujući na slike u trijemu, dadoh mu znak da su lijepe. On je bez sumnje po mojoj kosi na ramenu i mom mladom izgledu razabrao da sam dijete, pa mi se nasmiješio s dobrotom i udaljio se videći da nema pred sobom neprijatelja. Da sam znala govoriti s njim talijanski, bila bih mu rekla da ću jednom biti karmelićanka, ali krivnjom graditelja babilonske kule bilo mi je to nemoguće.