Moguće je razlikovati više pristupa istraživanju korupcije, u zavisnosti od nivoa posmatranja manifestacije pojave, naučnog usmerenja istraživača, i faktora koji se favorizuju u objašnjenju nastanka pojave. Razmere i nastanak korupcije, kao i faktori koji doprinose, mogu se pratiti na nivou države ili društva, organizacije, ili pojedinca. A budući da je korupcija pojava koja se u skladu sa njenom prirodom prikriva, te da je nije moguće direktno meriti, istraživači se služe indirektnim pokazateljima u svrhu zaključivanja o njenim razmerama. Na nivou države ili društva, prema Tanziju (Tanzi, 1998), do razmera korupcije se dolazi putem izveštaja o korupciji objavljenih u javnosti (npr. putem novina ili interneta), studija slučaja, i istraživanja putem upitnika o percepciji korupcije. Slično navedenom, Majstorović (2012) identifikuje tri naučna metoda za dolaženje do indikatora raširenosti korupcije: ispitivanje percepcije korupcije u opštoj populaciji ili ciljnoj grupi, ispitivanje učestalosti incidenata korupcije, i ekspertske procene nivoa korupcije u nekoj zajednici.
Kada je reč o indikatorima raširenosti korupcije na nivou organizacije, u njih možemo ubrojati:
1) broj i razmere (štete) koruptivnih incidenata koji su bili sudski/inspekcijski procesuirani,
2) stepen prisustva koruptivnih racionalizacija kod članova organizacije (prema Majstorović, 2012),
3) percepciju učestalosti korupcije u organizaciji kod njenih stejkholdera, i
4) percepciju učestalosti korupcije kod zaposlenih, odnosno članova organizacije (pod uslovom jasnog definisanja šta se pod korupcijom smatra).
Kada je reč o pojedincu, o njegovoj korumpiranosti se uz izvesne ograde proistekle iz stepena objektivnosti i validnosti indikatora može zaključiti na osnovu:
18
1) broja zabeleženih – sudskih i/ili disciplinskih postupaka koji se tiču koruptivnih radnji,
2) izveštaja bliskih lica i saradnika o koruptivnim radnjama osobe,
3) samoizveštaja o koruptivnim radnjama i spremnosti na upuštanje u koruptivnu radnju, i
4) razvijenosti koruptivnih racionalizacija.
Raširenost korupcije je, imajući u vidu gore iznete indikatore, najjednostavnije posmatrati na nivou jednog društva, a najteže na nivou pojedinca, koji je možda i najzanimljiviji za psihologe. Međutim, stepen njenog prisustva samo je jedno od istraživačkih pitanja i interesovanja vezanih za ovu pojavu.
Korupcija važi za interdisciplinarni fenomen, sa širokim interdisciplinarnim pristupom (Dimant, 2013; Rabl, 2011). Različite nauke se interesuju za različite faktore nastanka korupcije, i samim tim joj drugačije pristupaju. Naime, sociolozi (npr. Stojiljković, 2013; Vuković, 2005, 2007) se bave pitanjem stepena raširenosti korupcije pre svega u državnoj službi, oblicima koji se tu javljaju, ali i njihovom relacijom sa društveno-političko- pravnim statusom i zbivanjima u državi, i sl. Istoričari (npr. Jovanović, 2006), u istina malobrojnim pokušajima bavljenja ovom temom, nude primere i dimenzije ispoljavanja pojave u prošlosti, i dovode ih u vezu sa istorijskim ličnostima i prilikama. Ekonomisti (npr. Rouz-Ejkerman, 2007) se bave prevashodno praćenjem efekata na ekonomiju zemlje i finansijske rezultate organizacija, dok politikolozi (npr. Johnston & Dana, 2012) razmatraju ulogu političkog poretka u razmerama, prepoznavanju i borbi protiv korupcije u državi. Kriminolozi su se korupcijom bavili mahom indirektno, tretirajući je kroz organizovani kriminal (Huisman & Walle, 2010). Kod njih, kao i pravnika, koji u literaturi u malom broju uglavnom kompariraju zakonske odredbe pojave i kaznenu politiku zemalja, beleže se skromni doprinosi u istraživanju.
U okviru psihološkog pristupa izučavanju korupcije, zasluge se mogu locirati pre svega u proučavanju varijabli koje se daju dovesti u vezu sa neetičnošću i procesom donošenja neetične odluke. Zbog favorizovanja određenih faktora i izostanka interesovanja istraživača za povezivanje tri značajne teme – etiku, organizacijsko ponašanje i donošenje
19
odluke, može se reći da je psihologija dala manji doprinos od mogućeg ili očekivanog (Jones, 1991).
U zavisnosti od faktora koji se favorizuju u objašnjavanju korupcije, razlikujemo i više psiholoških pristupa njenom proučavanju. Ašfort i saradnici (Ashforth et al, 2008) govore o postojanju mikropristupa, u čijem središtu posmatranja je pojedinac, makro pristupa - koji polazi od uticaja grupe, i sistemskog pristupa. Bras i saradnici (Brass et al., 1998) u svom pregledu perspektiva razlikuju individualni pristup - pristup “trule jabuke”, grupni - pristup “gajbe trulih jabuka”, interakcionistički i pristup socijalne mreže.
Individualni pristup, koji se može izjednačiti i sa mikropristupom, podrazumeva da su individualne karakteristike pripadnika organizacije odgovorne za javljanje korupcije. Neke od tih karakteristika prepoznatih u istraživanjima su spoljašnji lokus kontrole, niži nivo moralnog razvoja, veća makijavelistička orijentacija (Hegarty & Sims, 1978; Treviño & Youngblood, 1990), i druge o kojima će kasnije biti više reči. Ovaj pristup usmerava praktičare u organizacijama ka odabiru najmoralnijih ili etički najosvešćenijih pojedinaca u cilju sprečavanja korupcije, kao i u pravcu kreiranja etičkih treninga. S druge strane, prema grupnom pristupu za javljanje pojave presudni su organizacijski i društveni faktori. Neetični – korumpirani organizacijski uzor/i, koji vrše pritisak u cilju ostvarivanja koruptivnih planova, navode se kao najvažniji među faktorima javljanja korupcije. Međutim, navode se i odlike organizacije (ili sektora, odeljenja) poput sistema nagrađivanja (npr. Hegarty & Sims, 1978), ili opštije organizacijske kulture (npr. McCabe, Treviño, & Butterfield, 2001). Iz navedenog razloga bi, prema grupnom pristupu, napori u pravcu izgradnje etičke kulture organizacije mogli biti adekvatna mera za sprečavanje korupcije ili njeno saniranje.
Znatno kompletnije viđenje korupcije nudi interakcionistički pristup, koga među prvima zagovara Trevinjo (Treviño, 1986). On podrazumeva da je najvažnija za objašnjenje korupcije interakcija individualnih i organizacijskih faktora. Prema interakcionističkom pristupu pojedinac na putu opredeljivanja za etičnu ili neetičnu radnju polazi od sopstvenog shvatanja dobrog i lošeg, odnosno od sopstvenog nivoa kognitivno - moralnog razvoja. Uticaj ostvaruju i karakteristike poput snage ega, nezavisnosti od socijalnog polja, i lokusa kontrole. Međutim, kako će se osoba ponašati, zavisi i od intervencije faktora iz radnog okruženja –
20
organizacijskih normi, referentne figure, poslušnosti autoritetu, odgovornosti za posledice, sistema nagrađivanja, organizacijskih pritisaka, načina rešavanja etičkih konflikata i shvatanja sopstvene radne uloge. Ovaj pristup takođe sugeriše povratnu vezu između organizacijskog konteksta i nivoa kognitivno - moralnog razvoja člana organizacije. Trevinjo smatra da organizacija najčešće nepovoljno deluje – snižava moralnost pojedinca, kao i da se kod člana organizacije sa visoko razvijenom moralnošću može očekivati manji uticaj okruženja. Kao korisna dopuna interakcionističkog pristupa javlja se “moralni intenzitet” moralne teme, koga Džons (Jones, 1991) navodi kao konstrukt koji ostvaruje interakciju sa individualnim i organizacijskim faktorima u donošenju moralne odluke.
Pristup socijalne mreže (Brass et al., 1998) javio se kao vrsta odgovora na moguće nedostatke interakcionističkog i drugih pristupa, odnosno kao vrsta dopune koja specifičnim tipom međuljudskih odnosa objašnjava koruptivni odnos prema drugim osobama, poput mobinga. Premda ovaj pristup dozvoljava da karakteristike osoba, situacije i organizacije u nekim vrstama odnosa mogu imati ulogu u pojavi korupcije, “slabi” odnosi među zaposlenima se označavaju kao ključni u javljanju koruptivnih relacija.Jačina odnosa pritom se tiče učestalosti, reciprociteta, emocionalnog intenziteta i intimnosti u relaciji (Granovetter, 1973, prema Brass et al., 1998). Tako snažan odnos sprečava nastanak koruptivne relacije između dve osobe u organizaciji, jer gubitak takve veze ne bi predstavljao beznačajnu posledicu kao u slučaju slabe veze. U osnovi, empatija sa osobom sa kojom postoji snažan odnos zapravo je ta koja dovodi do percepcije etičke dileme kao prepreke koruptivnom odnosu. Kada je reč o formiranju koalicija ili koruptivnih klika, ono se objašnjava stvaranjem jakih odnosa, koji se ogledaju u intenzivnim razmenama informacija, bliskosti u stavovima i vrednostima, i saglasnosti u ciljevima. Bras i saradnici (Brass et al., 1998) objašnjavaju da do korumpiranja pojedinca dolazi u učestalim interakcijama sa koruptorom i tokom poređenja sa njim, u slučaju da isti zauzima sličnu radnu ulogu u organizaciji. Žrtve korupcije, poput žrtava mobinga, u tom slučaju postaju osobe sa kojima korumpirani pojedinci ostvaruju slabe relacije. Navedeno stanovište upućuje na važnost identifikovanja i praćenja socijalnih mreža u organizaciji, odnosno pozicije izvesnih pojedinaca i klika. Smatra se da se intervencijama u cilju povezivanja određenih članova organizacije i jačanja njihovih veza može uticati na
21
incidenciju koruptivnih radnji putem jačeg širenja željenih vrednosti - jačanja etičke kulture organizacije i suzbijanja neželjene subkulture. Takođe, može se sprečiti da pojedinci sa slabim relacijama postanu žrtve mobinga.
Pregled navedenih psiholoških pristupa evidentno pruža uvid u to da interakcionistički pristup i dalje nudi najkompletnije objašnjenje za najširi spektar koruptivnih manifestacija u organizaciji, dok se kao, uslovno rečeno, pomoćni pristup za analizu korupcije da primeniti pristup socijalne mreže. U složenoj interakciji individualno – psiholoških i organizacijskih faktora pre svega nastaje ili nestaje određena koruptivna spremnost pojedinca. Pristup socijalne mreže koristan je da objasni u kom stepenu kod uspostavljenih dispozicija kvalitet socijalne relacije između koruptora i korumpiranog doprinosi opredeljivanju čoveka za koruptivni akt. Takođe, on nam pomaže da objasnimo šta se dešava sa onima koji se u navedenom međudelovanju individualnih i organizacijskih faktora nađu u manjini – “izolovani” u organizaciji, odnosno udaljeni od etičke kulture organizacije kao ogleda vrednosti i verovanja većine članova kolektiva. Imajući to u vidu, u ovom radu se integrišu interakcionistički i pristup socijalne mreže u tumačenju nastanka spremnosti za korupciju, uz posmatranje pojave na nivou pojedinca. U daljem izlaganju biće predstavljeni dosad izneti relevantni modeli koji objašnjavaju nastanak korupcije, a koji su od značaja za bolje razumevanje modela koji se predlaže u ovom radu.