Što je jedan kozar pripovijedao onima koji bijahu s don Quijotom.
Uto stigne drugi momak, od onih koji donose iz sela živež, te zapita:
— Znate li, braćo, što je u selu?
— Odakle bismo znali? — odgovori jedan od njih.
— Znajte onda — nastavi momak — da je jutros umro čuveni učeni pastir Grisóstomo, a svijet šapće da je umro od ljubavi za onom djevojkom Marcelom, kćerju bogatoga Guillerma, koja se prerušila u pastiricu, te luta po ovim pustim besputicama.
— Za Marcelom, veliš — reći će jedan.
— Za njom — odgovori kozar; — a zanimljivo je što je u oporuci odredio da ga zakopaju u polju, kao da je Maur, i to podno stijene, gdje je izvor, kod plutova hrasta, jer ondje je, kazuje se, a i vele da je i sam rekao, prvi put vidio Marcelu. I drugo je koješta ovako ponaređivao, ali svećenici u selu govore da se to ne smije izvršiti i ne valja da se izvrši, jer se čini poganskim. Na sve odgovara davni prijatelj njegov, učeni Ambrosio, koji se također s njim znao prerušivati u pastira, da se sve mora izvršiti onako kako je Grisóstomo odredio, i ništa se ne smije ispustiti. Zbog toga se sada uzbunilo selo. Ali, kako vele, naposljetku će se učiniti ono što Ambrosio i svi njegovi prijatelji pastiri traže, pa će ga sutra s velikim sjajem sahraniti ondje gdje sam rekao. A ja sudim da to vrijedi vidjeti. Ja ću svakako otići da vidim, sve ako se i ne mognem sutra vratiti.
— Svi ćemo otići — odgovore kozari. — Bacit ćemo kocke da odredimo koji će ostati i svima čuvati koze.
— Pravo veliš, Pedro — reče jedan od njih — no kockati se ne morate, jer ja ću ostati za sve. Samo me nemojte zato hvaliti kako sam čestit i kako nisam jako radoznao, nego ja ne mogu hodati jer mi se onomad zabo trn u nogu.
— Svejedno mi tebi hvalimo — odgovori Pedro.
Zamoli don Quijote Pedra da mu kaže tko je taj pastir što je umro, i tko je ta pastirica. Pedro mu odgovori da je pokojnik, koliko
on zna, bio bogat plemić iz susjednoga mjesta u toj planini. Mnogo je godina učio u Salamanki, a kad se nakon nauka vratio u svoje selo, izišao je na glas kao vrlo učen i načitan čovjek. Osobito je, veli, znao nauku o zvijezdama, i kuda tamo na nebu hodaju sunce i mjesec, pa im je nadlaku kazivao kada lipsavaju ta nebeska svjetila.
— Eklipsa zove se to, prijatelju, i ne lipsavaju, nego se pomračuju dva najveća svijetla tijela na nebu — reče don Quijote.
A Pedro, ne ispravljajući takve sitnice, nastavi svoje pričanje: — Isto je tako proricao kada će godina biti rodna a kada
sušičava.
— Sušna, hoćeš valjda reći, prijatelju — opet će don Quijote. — Sušna ili sušičava — odgovori Pedro — jedan je bijes. Velim dakle da su se njegov otac i prijatelji, koji su vjerovali njegovim riječima, jako obogatili jer su onako radili kako je on savjetovao i govorio: »Sijte ljetos ječam, ne sijte pšenicu; a ljetos sijte grašak, nemojte ječam; dogodine će roditi uljika; a tri iduće godine neće biti ni kapi ulja.«
— Ta se znanost zove astrologija — reče don Quijote.
— Ne znam ja kako se zove — odvrne Pedro — znam samo da je on sve to znao, i još više. Nije dakle prošlo više od nekoliko mjeseci kako se vratio iz Salamanke, kad on jednoga dana odbaci prostranu odjeću koju je kao školovan čovjek nosio, te osvanu odjeven kao pastir, s pastirskim štapom i kožuhom. A zajedno s njim preruši se u pastira i desni mu prijatelj, po imenu Ambrosio, koji mu je bio drug na naukama. Zaboravio sam reći kako je pokojni Grisóstomo jako vješto sastavljao pjesme. Ispjevao je on i božićne pjesme, i prikazanja za Brašančevo ili Tijelovo, u kojima su nastupali naši seoski momci, pa svi vele da boljih i nema. Kad seljani vidješe da su se ta dva školovana čovjeka odjednom prerušila u pastire, začudiše se i ne mogoše dokučiti što ih je navelo da se tako neobično preodjenu. U to je doba već bio umro otac našemu Grisóstomu, te je on baštinio mnogo imanje, i zemlje i svega, pa mnogo blago i krupno i sitno, i silne novce. Svemu tomu bude taj momak jedini gospodar, a i zaslužio je zbilja jer je bio jako valjan drug, i dobrostiv, i prijatelj dobrim ljudima, a lice mu bilo da ga se ne bi nagledao. Onda se pročuje da se nije ni rad čega drugoga prerušio nego zato da krene po pustoši za onom pastiricom
Marcelom koju je naš momak maločas spomenuo i rekao da je u nju bio zaljubljen pokojni Grisóstomo. A moram vam sada reći, jer treba
da znate, tko je ta djevojčica: možda niste, a jamačno i niste ovakvo što čuli i nećete ni čuti za svega života, sve da poživite dulje od
Srabe.
— Nije Sraba, nego Sara — ispravi ga don Quijote koji nije trpio da, kozar prekreće riječi.
— Dugovjek je i srab — odgovori Pedro; — ali ako vi meni, gospodaru, na svakom koraku budete kudili riječi, nećemo mi dovršiti ni za godinu dana.
— Oprosti, prijatelju — reče don Quijote; — rekao sam samo zato što je velika razlika među srabom i Sarom. No ti si jako dobro odgovorio: srab je zbilja dugovječniji od Sare. Ded nastavi svoju priču, a ja te neću ni u čemu više prekidati.
— Velim ja dakle, gospodaru, dušo draga — opet će kozar — da je u našem selu bio ratar po imenu Guillermo, a taj je još bogatiji bio od Grisóstomova oca. Njemu je Bog, osim mnogoga i velikoga bogatstva, dao još i kćerku, kojoj je mati umrla u porođaju, a bila je to najčestitija žena u svem ovom kraju. Kao da je danas gledam, s onim licem kojemu se s jedne strane sija sunce a s druge mjesec; ali je bila i vrijedna i dobrostiva siromasima, pa ja sudim da je njena duša sada u rajskom naselju, u okrilju Božjem. Od žalosti za takvom valjanom ženom umrije i muž njen Guillermo, a kćerka mu Marcela, bogata curica, ostade na brizi strica svećenika, župnika u našem selu. Odrasla mala i toliko se razljepšala da nas je mnogo podsjećala na svoju majku, koja je bila silna krasotica; no ipak se činilo da će majčina ljepota uzmaknuti pred kćerinom.
Tako bude, kad je ona dorasla do četrnaeste, petnaeste godine, da je nitko nije mogao gledati a da ne slavi Boga što ju je onako krasnu, stvorio. Mnogi su se i premnogi zaljubljivali i ginuli za njom. Stric ju je dobro pazio i sklanjao, ali glas se o njenoj
neobičnoj krasoti pronese, te i zbog krasote i zbog velikog bogatstva njena počnu prosci ne samo iz našega sela nego i nekoliko milja unaokolo, te još najbolji prosci, moliti, okupljati i napadati strica da je uda. A on, koji je naskroz valjan kršćanin, iako ju je želio odmah udati čim je vidio da je dorasla, ne htjede ipak bez njene privole, pa nije pazio na korist i dobitak od upravljanja djevojčinim imanjem ako bi otegnuo njenu udaju. I tako mi vjere, gdje god ljudi počnu preklapati, spominju oni to u hvalu čestitom svećeniku. Jer pamtite, gospodaru skitniče, po tim se malim selima o svemu razgovara i
šapće; a znajte, kao što ja znam, i suviše valjan mora biti pop ako hoće da njegovi župljani lijepo govore o njemu, pogotovu na selu.
— Istina je — potvrdi don Quijote. — Samo ti nastavi, jer pripovijest je jako dobra, a ti je, dragi Pedro, vrlo lijepo pripovijedaš.
— Bog mi bio milostiv, jer to je meni najmilije. Znajte još da je stric sinovici kazivao za svakoga od onih mnogih prosaca koji su je iskali što je i kakav je, pa je molio neka se uda i po volji neka odabere; no ona mu samo odgovarala da se još ne kani udati jer je premlada i nije sposobna nositi bračni teret. Nakon tih izgovora, opravdanih, kako se čini, nije joj stric dodijavao više, nego je čekao da ona uđe u godine i bude znala po volji odabrati druga. Jer on je govorio, a govorio je vrlo pametno, da roditelji ne trebaju djecu preko volje njihove ženiti ni udavati. Ali eto jada iznenada, jednoga dana osvanu gizdava Marcela prerušena u pastiricu. Ne mogaše je odvratiti ni stric ni drugi svijet iz sela, nego ona krenu s drugim seoskim djevojkama u polje da čuva svoje stado. A kad se ona tako javila među svijet i njena se ljepota prokazala, ne bih vam ni znao reći koliki su se mladi momci, i plemići i seljani, obukli kao
Grisóstomo, te pošli za njom po tim poljima da joj se umile. Jedan je od njih bio, kako sam već rekao, naš pokojnik, a on nju, vele, nije samo volio, nego obožavao. No nemojte misliti da je Marcela, kad se odala slobodi i životu po volji, gdje je malo ili gotovo nikada sama, išta, ma i za trunak, posrnula u časti i poštenju. Nije, nego ona toliko i tako pazi na svoju čast da se od sviju onih koji se umiljavaju i oko nje oblijeću nijedan nije pohvalio, a istinski se i neće moći pohvaliti da mu je razbudila ikakvu nadu kao da će mu se želje ispuniti. Ne bježi ona doduše i ne uklanja se iz društva i od
razgovora pastirskoga, uljudna je i prijazna s njima, ali ih odbije kao iz praćke čim koji priđe i otkrije svoju nakanu, sve ako je ta nakana tako čestita i sveta kao ženidba i udadba. Od toga što ona čini veća je šteta zemlji nego da je navalila kuga, jer ona prijaznošću i ljepotom predobiva srca onih koji su s njom, pa je oblijeću, ali njen ih prezir i oporost strovaljuje u takvo očajanje te ne znaju što bi, nego u sav glas viču da je kruta i nezahvalna, i krste je sve takvim imenima koja jasno kazuju kakva je ona. Da vi dakle, gospodaru, ostanete koje vrijeme ovdje, čuli biste kako ova brda i doline odjekuju od jauka odbijenih udvarača koji lete za njom. Nedaleko odavde ima jedno mjesto gdje stoje gotovo dva tuceta visokih
bukava, a među njima nema nijedne da joj u glatku koru nije urezano i zapisano ime Marcelino, a na gdjekojemu je drvetu urezana ozgo i kruna, kao da se tim još jasnije kazuje da je između sviju krasotica na svijetu Marcela nosi i zaslužuje. Ovdje uzdiše jedan pastir, ondje cvili drugi; tu se čuju ljubavne pjesme, ondje očajne jadikovke. Gdjekoji provodi cijelu noć sjedeći pod kojim hrastom ili pod kojom stijenom i ne zaklapa očiju, nego zaranja i zanosi se u svoje misli, pa ga tako izjutra zateče sunce. Drugi opet niti prestaje niti otpočiva od uzdisanja, nego se ljeti u podne, kad je najgora žega, izvaljuje na vreli pijesak, te preklinje milosrdna nebesa tužaljkama. Niti za ovoga, niti za onoga, ni za ove, ni za one ne haje krasna Marcela, slobodna i bezbrižna, i svi mi koji je znamo iščekujemo već kada li će joj prestati ponos i koji će biti sretnik da ukroti takvu divlju ćud i predobije takvu neobičnu krasotu. Kako je sve ovo što sam vam pripòvjedio zgoljna istina, vjerujem da je istina i ono što naš momak priča da govore o Grisóstomu zašto je umro. Zato vam velim, gospodaru, da svakako odete sutra na njegov ukop; bit će vrijedno pogledati, jer Grisóstomo ima mnogo prijatelja, a odavle do onoga mjesta gdje je odredio da bude pokopan nema ni pol milje.
— Pobrinut ću se — odgovori don Quijote — a tebi hvala što si mi ispričao takvu ganutljivu priču i razdragao me.
— Oh! — odvrati kozar — ne znam ja ni polovinu sviju nezgoda koje su zadesile udvarače Marceline. No možda ćemo sutra skobiti putem kakva pastira koji će nam ih ispričati. A sada neće biti zgorega da se vi sklonite pod krov i prilegnete, jer da spavate pod vedrim nebom, naudili biste svojoj rani. Nego vi ste takav valjan lijek metnuli na ranu da i ne može ići po zlu.
Sancho Panza, koji je već zaželio da vrag odnese i kozara i njegovu brbljariju, navali na gospodara neka se skloni u Pedrovu kolibu, da ondje spava. Posluša ga don Quijote i provede gotovo svu noć misleći na svoju vladaricu Dulcineju, sasvim onako kako i udvarači Marcelini. Sancho Panza smjesti se između Rocinanta i svojega magarca, te prespava noć, ali ne kao odbijen zaljubljenik nego kao čovjek iscakan nogama.